Rusija i slučaj Litvinenko

Rusija će naprosto odbaciti optužbe u slučaju Litvinenko i tu se malo što može učiniti

Nakon dugogodišnje istrage, objavljivanje konačnog izvješća o smrti bivšeg ruskog agenta Aleksandra Litvinenka ponovno je proizvelo kontroverze. Riječ je o najpoznatijem atentatu na tlu Velike Britanije u zadnjih nekoliko desetljeća. Priča ima sve sastojke špijunskog trilera, od nepoznatog otrova do međunarodne zavjere, ali njene posljedice su daleko od trivijalanih. Glavni događaj je neobična smrt Aleksandra Litvinenka u studenom 2006. godine. Radi se o odbjeglome bivšem službeniku ruske tajne službe kojemu je odobren politički azil u Velikoj Britaniji 2003. Litvinenko je otrovan rijetkom radioaktivnom materijom zvanom Polonij-210. S obzirom na Litvinenkovu reputaciju žestokog kritičara ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegove sigurnosne službe, od početka se smatralo da je ruska država stajala iza ubojstva. Sada postoji i formalna optužba u vidu izvješća objavljenog kao rezultat javne istrage o Litvinenkovoj smrti. Samo izvješće nije moglo doći u gorem trenutku za Veliku Britaniju. Rješavanje brojnih kriza širom svijeta iziskuje suradnju s Rusijom. Međutim, postalo je jasno da Kremlj nije raspoložen za takvo što.
U zadnjih nekoliko desetljeća ruske službe sigurnosti bile su osumnjičene za niz ubojstava, a poznate su po tome da su spremne obračunati se s neprijateljima ruske države daleko izvan njenih granica. Međutim, Litvinenkov slučaj je odjeknuo širom svijeta i proizveo snažne reakcije. Način na koji je umro, te činjenica da se ubojstvo dogodilo u Londonu bili su siguran način da se uznrmiri javnost. Što je možda još i važnije, navodni osobni angažman predsjednika Rusije je vrlo ozbiljna optužba.
Kao što je istraga istaknula, bilo je mnogo razloga da se ruske tajne službe obračunaju s Litvinenkom. Vjerojatno najvažniji bio je njegov rad za britanske tajne službe, što je kardinalni grijeh za bivšeg časnika KGB-a. To je razlog zašto je dio dokaza koji su prikupljeni tijekom istrage i dalje nedostupan za javnost. Jednako važna je i činjenica da je Litvinenko već od ranije javno optuživao ruske sigurnosne službe i samog Vladimira Putina da stoje iza mnogih poznatih zločina. Govorio je npr. o bombardiranju stambenh zgrada u Rusiji 1999. kao opravdanju za pokretanje drugog čečenskog rata. Također je tvrdio da Putin ima veze s organiziranim kriminalom.
Postoji mogućnost da je Putin mogao znati ili da je čak osobno odobrio atentat, iako je Litvinenko bio operativac relativno niske razine pa bi bilo pomalo čudno da se previše bavio njime. U to vrijeme, Litvinenkove optužbe na račun ruskog predsjednika već su izašle u javnost i ruske vlasti nisu reagirale. Štoviše, način na koji je Litvinenko umro ostavio mu je dovoljno vremena da iznese nove dokaze protiv Putina ako ih je imao. Sve ovo ukazuje na osvetu kao motiv, što možda i nije posve neočekivano s obzirom na okolnosti.
Ruska reakcija na izvješće bila je jednostavna u istoj mjeri u kojoj je bila i predvidljiva. Ministarstvo vanjskih poslova Rusije optužilo je Britaniju da je “isključivo pravni“ slučaj pretvorila u političko pitanje time što je uopće pokretala javnu istragu. Za samu istragu su rekli da nije bila transparentna i da je svoje zaključke donijela s visokom razinom predrasuda. Ruski veleposlanik u Londonu Alexander Yakovenko nazvao je povezivanje ruske države s ubojstvom Litvinenka „provokacijom”. Putinov glasnogovornik je dodao da Rusija naprosto nije zainteresirana za istragu.
Osobni angažman predsjednika Putina je špekulacija i malo je vjerojatno da će ikada biti dokazan, ali sudjelovanje ruskih sigurnosnih službi je neporecivo a predsjednik Putin ima odgovornost za rad ruske države i njezinih vojnih i sigurnosnih službi.
Odnosi između Velike Britanije i Rusije su došli na samo dno nakon ruske aneksije Krima i sudjelovanja u ratu u Donbasu u Ukrajini. To je, usput rečeno, bilo ono što je prevagnulo da britanska vlada odobri javnu istragu o Litvinenkovoj smrti, a za što ranije nisu imali volje. Veliko je pitanje, međutim, što će se sada dogoditi. Britanska vlada govori o akciji, ali može li stvarno učiniti nešto? Na koncu, radi se o nečemu iz prošlosti, a u izvješću nema ništa što već nije bilo poznato britanskoj vladi ili tajnim službama. Rusija je u međuvremenu postala važan globalni igrač s kojim će se morati surađivati u jednom ili drugom obliku, npr. u potrazi za rješenjem sukoba u Siriji i borbi protiv tzv. Islamske države. Rusija nije jedina zemlja na svijetu koja u odnosu na zapad znatno zaostaje u smislu poštivanja ljudskih prava, vladavine prava i demokracije ali je možda najproblematičnija za Europu zbog blizine Europskoj uniji, te zbog veličine i vojne moći koja uključuje i nuklearno oružje.
To čini ono što se događa u Rusiji jednako važnim ili čak važnijim od sličnih trendova u Kini ili Saudijskoj Arabiji. Rezultati istrage u slučaju Litvinenko stvorili su britanskoj vladi dilemu za koju se nadala da se s njom neće morati baviti: kako pomiriti moralna načela s teškom, nezavidnom realnošću međunarodne politike i ekonomije.

Alexander Titov, The Conversation

Oglasi

Kriza podjele vlasti u Bosni i Hercegovini: teorija i praksa

Piše: Allison McCulloch

U zadnjih dvadeset godina podjela vlasti je postala dominantan pristup transformaciji i rješavanju sukoba, omiljen od strane nacionalnih i međunarodnih aktera kao sveobuhvatan i pragmatičan način da se završe ratovi i izgradi mir. Unatoč rastućoj popularnosti, nekoliko dugoročnih političkih sustava baziranih na podjeli vlasti – države poput  Bosne i Hercegovine, Sjeverne Irske, Makedonije, Libana i Burundija – suočilo se s jednom od svojih najvećih političkih kriza u 2015. godini.

Najrasprostranjeniji model podjele vlasti je konsocijalnost. Taj model osigurava širu uključenost i izravnu zastupljenost svih etnopolitičkih skupina u procesima upravljanja putem izvršne podjele vlasti, proporcionalne zastupljenosti, grupne autonomije i prava na veto. Mirovni sporazum koji zaraćenim stranama nudi udio u vlasti ima bolje izglede da bude usvojen (Walter 2002) i da dovede do trajnoga mira (Hartzell i Hoddie 2003). Podjela vlasti također je prepoznata kao demokratsko sredstvo koje adresira identitetske razlike i potiče suradnju (McGarry & O’Leary 2009.; Lijphart 2008). Iako do podjele vlasti često dolazi zbog kratkoročnog pragmatizma (Sriram & Zahar 2009), pristaše ove metode tvrde da podjela vlasti postavlja temelje dugoročnome miru, stabilnosti i demokraciji.

Međutim, ne postoji opća suglasnost s ovakvim razmišljanjem. Neki eksperti tvrde da konsocijalnost ne može proizvesti dugoročnu stabilnost. Oni smatraju da takva podjela vlasti podržava međuetničko nadmetanje i da može doći do toga da “etničke vođe napuste bojno polje, ali da nakon kratkoga zatišja pregovaračku sobu pretvore u novo bojno polje” (Roeder & Rothchild 2005., 9). U trenutku kada međuetničko nadmetanje dosegne vrhunac strane se suočavaju s dvije mogućnosti: popustiti ili napustiti (vlast). Rezultati popuštanja mogu biti štetni: pristane li na previše ustupaka, jedna od strana (ili stranka) riskira da bude označena kao izdajnička i gubi potporu birača. Odlazak s vlasti može biti još opasniji, jer čest rezultat ovakvoga scenarija bude smrtonosno nasilje (SISK & Stefes 2005. godine).

Tu dolazimo i do “problema imobilizacije” (Horowitz 2014. godine). Naime, konsocijalnost često dovodi do usporenog procesa odlučivanja: dobrovoljne međuetničke koalicije se teško stvaraju, a pregovori se mogu jako odužiti. Aranžmani podjele vlasti su problematični, u smilsu da “imaju tendenciju da zacementiraju sukobe i ne dopuštaju pregovore” (Horowitz 2014: 12). Kratkoročne prednosti završetka rata sukobljavaju se s dugoročnim željama za nečim boljim od puke odsutnosti rata, ali strane u sukobu ipak nisu spremne promijeniti pravila sustava od kojeg trenutno imaju koristi. Opcije su im opet ograničene: popustiti ili napustiti. Protivnici konsocijacije kao društvenog uređenja tvrde da učesnici u vlasti počinju misliti da im može biti bolje u nekoj drugoj vrsti uređenja tek onda kada se suoče sa stalnim zastojima, te nakon toga traže izlaz iz takve situacije. Iz ove perspektive, stranke na vlasti koje su tu po principu podjele vlasti će vjerojatno prebjeći kada budu suočeni s potpunim zastojem.

Uzmimo primjer Bosne i Hercegovine koja je sada već dugogodišnja konsocijacijska država. Bosna i Hercegovina je usvojila kruti oblik podjele vlasti 1995. godine  kao način da se završi višegodišnji rat. Nastale su institucije poput rotirajućeg tročlanog predsjedništva, s po jednim mjestom u njemu rezerviranim za predstavnika svakog od tri priznata konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati i Srbi). Međutim, većina političkih ovlasti u zemlji je prenesena na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine (kojom zajedno upravljaju Bošnjaci i Hrvati) i Republiku Srpsku (RS) gdje dominiraju srpske stranke. Za nadgledanje podjele vlasti zadužen je Visoki predstavnik, međunarodni namještenik koji osigurava da se domaći akteri pridržavaju uvjeta iz Daytonskog mirovnog sporazuma. Ovaj dogovor, napravljen da bi se zaštitili vitalni interesi sva tri konstitutivna naroda, doveo je do jednog kontinuiranog niza sukoba između političkih predstavnika.

Zadnja kriza, koja je započela u srpnju 2015, kulminirala je time da je predsjednik RS-a Milorad Dodik pozvao (ne po prvi puta) na referendum o legitimnosti i nadležnosti pravosudnih institucija na državnoj razini. Način na koji je referendumsko pitanje postavljeno otklonilo je svaku sumnju u to kako se od građana očekuje da glasaju: glasači se pitaju da li podržavaju  “neustavno i neovlašteno nametanje zakona” od strane Visokog predstavnika, Suda BiH i državnog tužiteljstva. Dodik je ostao odlučan pri svome stavu usprkos osudama od strane međunarodne zajednice, a odlučni su ostali i Bošnjaci koji žive u RS i koji tvrde da je odluka prekršila njihove vitalne nacionalne interese. Referendum je odgođen sudskim putem, ali do kraja studenog već smo imali novu krizu. Ustavni sud BiH donio je odluku da je nacionalni praznik RS-a diskriminirajući prema drugim etničkim skupinama. Dužnosnici RS-a su uprkos tome održali blagdanske proslave. Dodikova referendumska retorika (također je izjavio da će raspisati referendum o neovisnosti RS-a 2018. godine) osmišljena je tako da donosi ustupke za RS i da drži Bosnu i Hercegovinu na rubu. Svaka nova kriza čini se sve gorom. Nakon donošenja odluke o neustavnosti nacionalnog praznika RS-a, kriza je dodatno pogoršana nakon uhićenja pet bosanskih Srba zbog navodnih ratnih zločina počinjenih 1992. godine . Ovakve odluke, legitimne ili ne, vjerojatno će dati vjetar u leđa tvrdnjama dužnosnika bosanskih Srba da je na djelu “napad na ustavni poredak.” Međunarodna zajednica ima nekoliko opcija na raspolaganju. Visoki predstavnik bi se mogao pozvati na svoje tzv. bonske ovlasti, s namjerom da smiri situaciju. Ove ovlasti su proširene od strane međunarodne zajednice na sastanku u Bonnu u Njemačkoj 1997. Uloga Visokog predstavnika je ojačala i on je od posrednika postao onaj koji donosi obvezujuće odluke koje nadjačavaju odluke bosanskohercegovačkih političara ako oni krše uvjete Daytonskog mirovnog sporazuma. Iako je zadnjih nekoliko visokih predstavnika bilo odlučno u primjeni bonskih ovlasti, sada je na sceni jedna vrsta nevoljkosti da ih se upotrijebi. EU može kao alternativu ponuditi daljnje ustupke kroz svoj Strukturalni dijalog o pravosuđu, kao što je učinjeno zadnji put kada je Dodik prijetio referendum o pravosudnoj legitimnosti 2011.

Kao i u slučaju mnogih drugih kriza, Bosna i Hercegovina će vjerojatno riješiti svoju trenutnu krizu bez otcjepljenja ili upotrebe sile, ali može biti i da će se to dogoditi samo uz pomoć jednog dobro tempiranog vanjskog posredovanja.

***

Reference:

Hall, Peter and Rosemary Taylor. 1996. Political Science and the Three New Institutionalisms. Political Studies XLIV: 936-957.

Hartzell, Caroline and Matthew Hoddie. 2003. Institutionalizing Peace: Power-sharing and Post-Civil War Conflict Management. American Journal of Political Science 47, 2: 318-332.

Horowitz, Donald L. 2014. Ethnic Power-Sharing: Three Big Problems. Journal of Democracy 25, 2: 5-20.

Lijphart, Arend. 2008. Thinking About Democracy: Power-Sharing and Majority Rule in Theory and Practice. London: Routledge.

McGarry, John and Brendan O’Leary. 2009. Power Shared after the Death of Thousands. InConsociational Theory: McGarry & O’Leary and the Northern Ireland Conflict, Rupert Taylor, ed. London: Routledge, pp. 1-60.

Papagianni, Katia. 2010. Power-Sharing, Transitional Governments and the Role of Mediation. Geneva: Centre for Humanitarian Dialogue.

Roeder, Philip G. and Donald Rothchild. 2005. Power-Sharing as Impediment to Peace and Democracy. In Sustainable Peace: Power and Democracy after Civil Wars, Donald Rothchild and Philip G. Roeder, eds. Ithaca: Cornell University Press, pp. 29-50.

Sisk, Timothy D. and Christoph Stefes. 2005. Power-sharing as an Interim Step in Peacebuilding: Lessons from South Africa. In Sustainable Peace: Power and Democracy after Civil Wars, Donald Rothchild and Philip G. Roeder, eds. Ithaca: Cornell University Press, pp. 293-318.

Sriram, Chandra Lekha and Marie-Joëlle Zahar. 2009. The Perils of Power-sharing: Africa and Beyond.African Spectrum 44, 3: 11-39.

Toal, Gerard. 2013. ‘Republika Srpska Will Have a Referendum’: The Rhetorical Politics of Milorad Dodik. Nationalities Papers 41, 1: 166-204.

Walter, Barbara. 2002. Committing to Peace: The Successful Settlement of Civil Wars. Princeton: Princeton University Press.


(E-International Relations)

Tekst je prilagođen u smislu da su izostavljeni pojedini dijelovi koji nisu relevantni za primjer BiH. 

Biti ili ne biti: Europa pod opsadom

2015. je bila teška godina za Europu. Grčka, masovne migracije i terorizam su neki od brojnih problema koji su suštinski opteretili kontinent i Uniju. U trenutku kada EU srlja iz jedne krize u drugu, pitanja poput ‘što EU predstavlja’ i’ što je zapravo EU’ postaju sve značajnija. Iako je ovaj tekst samo jedan reflektivni pogled na prošlu godinu, ne može se oteti zaključku da postoji nešto duboko kumulativno u svim ovim pritiscima na EU.

Carstva padaju, zemlje propadaju i režimi se slamaju kada su izloženi višestrukim pritiscima koji gomilaju probleme i koji postaju sve složeniji. Kada  problemi nadmaše sposobnost upravljanja takvih organizacija, one se obično raspadaju i ustupaju mjesto novim povijesnim oblicima. Da li je Europska unija danas u takvome položaju? Continue reading “Biti ili ne biti: Europa pod opsadom”

Islamska zajednica protiv ekstremizma

 

Foto: Muhamed Jusić

Od dolaska na čelo Islamske zajednice (IZ) sadašnjeg reisa Huseina Kavazovića tiho ali sistematski mijenja se odnos IZ-a prema selefijama. Nasuprot tome, bivši reis Mustafa Cerić proglašavao je islamofobijom svako upozorenje o pojavama vjerskog ekstremizma. Otvorenije i konkretnije o vjerskom ekstremizmu i terorizmu govori se nakon važnog sastanka reisa Kavazovića 04. decembra 2015 sa najutjecajnijim bošnjačkim političarima i intelektualcima. Deklaraciju usvojenu na tom sastanku javnost i brojni komentatori prihvatili su s punom podrškom. Jedan od istaknutijih bh intelektualaca Šaćir Filandra tim je povodom rekao da je ‘’ovo hrabra izjava namijenjena domaćoj i inozemnoj javnosti. Za nekoliko mjeseci treba ih upitati šta su uradili.“  Vrlo brzo pokazalo se da slijede i konkretni potezi. U velikoj i dobro isplaniranoj policijskoj akciji u Sarajevu je 22. decembra uhapšeno jedanaest lica koja su osumnjičena za pomaganje i pripremu terorističkih djela. Tada je policija obavila pretres na trinaest lokacija i zaplijenila dosta dokaznog materijala, među ostalim i zastave Isil-a. Pregledana su i dva objekta u kojima su ekstremisti organizirali vjerske obrede i predavanja, čiji su sadržaj i forma posve suprotni od onoga za što se zalaže IZ. Objavljena su i imena lica koja su dolazila u te objekte, a to je ujedno i javno upozorenje potencijalnim pristalicama ekstremizma i terorizma da su praćeni i da nadležni organi znaju za njihove aktivnosti.

U krugovima stručnjaka za terorizam i sigurnosno-policijskim krugovima govori se o promjeni taktike selefijskih zajednica. Ranijih godina organizirali su se u seoskim naseljima s lošim pristupnim putevima (Bočinja, Maoča i dr.),  a sada su prisutniji u većim urbanim naseljima, naročito u Sarajevu. Stručnjaci upozoravaju da je to faza priprema terorističkih akcija; cilj su važni objekti i institucije. U vezi s tim mogu se primjetiti sve češće izjave o potrebi efikasnije suradnje i povezivanja sigurnosnih službi u BiH i regiji. Ima i korisnih konkretnih poteza. Skupština kantona Sarajevo je krajem decembra usvojila novi Zakon o unutrašnjim poslovima. Ovaj će Zakon oštrijom kaznenom politikom, organizacijskim i finansijskim poboljšavanjem uvjeta za rad policije biti snažnija prepreka svim vrstama ekstremizma. I najviši organi Islamske zajednice u posljednje vrijeme češće se bave pitanjima vjerskog ekstremizma. Sjednica Vijeća muftija održana je 15. decembra, a Sabor IZ zasjedao je 26. decembra. Javnost je obaviještena da su tijela IZ-a raspravljala o izvještajima o radu, planovima rada i o budžetu. Međutim, neslužbeno se saznaje da je važna tema bila i zahtjev muftijama,  imamima i vjernicima da u svojim sredinama odlučnije suzbijaju vjerski ekstremizam.

Bosna i Hercegovina je ustavno i teritorijalno preorganizirana država, pa se ipak i u takvim prilikama osjeća spremnost vlasti i IZ-a za efikasnije suzbijanje terorističkih i ekstremističkih pojava. Sve je bolja poveznost i razmjena korisnih informacija sa sigurnisnim službama susjednih država. Time se smanjuje prostor za djelovanje terorista i ekstremista, tj poboljšava se sigurnosna situacija u Bosni i Hercegovini.

Zlatko Bosnić

Što je to sretan grad?

Drevna  Atena pokazala nam je što treba učiniti, a stari Rim što ne treba.

“Čemu služe gradovi?” i “Tko ih posjeduje?” Ovo su pitanja kojima se bavi nagrađivani novinar Charles Montgomery u svojoj knjizi ”Sretan grad”. Kao što naslov knjige sugerira, Montgomery povezuje ova dva pitanja s temom sreće. Ako nam je potraga za srećom nešto važno, onda i način na koji gradimo gradove i živmo u njima treba odražavati našu predodžbu o tome što je sreća, smatra Montgomery.

Montgomery govori o dva drevna grada – Ateni i Rimu – da bi ilustrirao različite poglede na  sreću i kako je ona predstavljena u dizajnu ova dva grada. U staroj Grčkoj Atena je koncipirana i napravljena na osnovu pojma “eudaimonia”, terminu koji je uveo Sokrat i koji znači stanje čovjekovog boljitka ili duhovne sreće. Za stanovnike Atene grad je bio više od mjesta za život i rad – radilo se i o ideji i konceptu na koji način živjeti. Stanovnici Atene su voljeli grad zbog načina na koji je on podupirao bogat kulturni i građanski život. Za njih je sreća značila mnogo više od sretnih okolnosti i materijalnog bogatstva – ona je obuhvatala i razmišljanje i djelovanje, što je neminovno podrazumijevalo i aktivan građanski angažman. U njihovome je načinu razmišljanja aktivno sudjelovanje u javnom životu od pojedinca stvaralo cjelinu. Nažalost, određene skupine ljudi bile su isključene iz aktivnog sudjelovanja u životu grada: žene, djeca, robovi i stranci koji su živjeli u Ateni.

Antička Atena je napravljena tako da se omogući i potakne aktivno sudjelovanje u životu grada. Agora (veliki trg) je bila srce drevne Atene. Ljudi su ovdje šetali, išli u kupovinu i nalazili se da raspravljaju o javnim poslovima. Cvjetali su demokracija i građanski angažman. Sokrat i suvremenici tu su raspravljali o pitanjima poput filozofskog značenja sreće.

S druge strane, stari Rim je reflektirao drugačije ideje o značenju sreće. Iako je u početku stvoren da odražava duhovne vrijednosti, Rim se s vremenom usredotočio na moć i individualnu slavu više nego na opće dobro. U čast rimske elite izgrađeni su ogromni spomenici. Javni prostor i dobrobit većine ljudi bili su brutalno zanemareni. Grad je postao neugodno mjesto za život a mnogi koji su si mogli priuštiti povukli su se na selo.

Što možemo naučiti iz ove priče o dva drevna grada u smislu traganja za srećom? Možemo početi definiranjem što mislimo pod pojmom sreće. Da li mislimo da se sreća sastoji isključivo od osobnog uspjeha i blagostanja, ili sreću vidimo kao nešto što je povezano sa sveukupnim društvenim boljitkom? Drugim riječima, možemo li biti sretni u društvu koje je nesretno? Možemo li biti sretni ako nismo uključeni u proces oblikovanja dobrobiti društva? Kada nam postane jasno što sreća znači za nas, moći ćemo osmisliti i urediti naše gradove na način koji odražava i podržava našu ideju sreće.

Više od polovice ljudske populacije danas živi u urbanim sredinama. Vrijeme je da se zapitamo jesu li to mjesta gdje se sretno živi. Da li naši gradovi podržavaju naše pojedinačnu i kolektivnu dobrobit? Ako je odgovor negativan, kako da ih učinimo takvima? Tu dolazimo do Montgomeryevih pitanja: “Čemu služe gradovi?” i “Tko ih posjeduje?” Ako pogledamo mnoge moderne gradove doći ćemo do zaključka da je njihova svrha da osiguraju mjesto za život, podupiru gospodarsku aktivnost i pomjeranje ljudi i roba s jednog mjesta na drugo. Osim toga, neki gradovi također podižu spomenike u slavu povijesnih osoba i događaja.

Drugo pitanje koje trebamo postaviti je tko su vlasnici grada. Tko su vlasnci ulica, pločnika i spomenika? Tko treba odlučivati kako će se u gradovima živjeti, koje aktivnosti će se održavati na gradskome trgu i gdje automobili mogu ili ne smiju ići? Stanovnici drevne Atene nisu imali poteškoća pri odgovoru na ova pitanja. Znali su da je grad njihov i stvarali su ga kao mjesto gdje je sretan život bio moguć. S druge strane, čini se da smo mi pomalo zbunjeni. Tvrdimo da imamo pravo na potragu za srećom, ali onda dopustimo da naši gradovi prestanu biti u skladu s onim što tražimo.

Pogledajte gotovo bilo koji grad. Sumja li itko da su automobili preuzeli vlasništvo nad našim gradovima? Da li to odražava naš pojam sreće? Većina nas voli svoje automobile i voli to što su praktični, što nam omogućuju da idemo kud god poželimo. Međutim, jasno je da je život koji se vrti oko uporabe automobila zapravo smanjio naš užitak življenja u gradu. Vrijeme provodimo u saobraćajnim gužvama, a dragocjeni urbani prostor upotrebljavamo za izgradnju parkirališta i garaža što čini hodanje i biciklizam opasnim i neugodnim. Postajemo sve više izolirani od svijeta prirode i od drugih ljudi u našim gradovima. Montgomery je studirao gradove diljem svijeta i došao do zaključka da oni – osobito gradske ulice – mogu biti dobre za ljude ili za auta, ali ne i za oboje.

Pa što da radimo? Naši gradovi su već izgrađeni, a ulice su betonirane. Ipak, to ne znači da smo zapeli. Inspiraciju možemo naći u ‘uskrsnuću’ gradova.  Ovaj koncept nam možda pomogne redefinirati i redizajnirati naše gradove tako što bi bili više u skladu s našim poimanjem sreće. Mi ne moramo prihvatiti gradove onakve kakvi su sada. Možemo uskrsnuti ideju grada kao mjesta koje ‘njeguje našu cjelovitost’ i koje nas okuplja. Možemo vratiti vlasništvo nad gradovima tako što ćemo se više uključiti u građanski život. Možemo također inzistirati na tome da naši gradovi posluže kao sredstvo kojim bi se omogućio život na način na koji ga mi želimo, a da ne bude samo ‘kulisa za život’. Za početak mogli bismo upotrijebiti predmete poput biljki u velikim vazama, klupa itd. i spriječiti automobile da ulaze u središnje gradske ulice. Te gradske prostore oslobođene od automobila mogli bismo pretvoriti u staze za pješake i bicikliste, kao i u prostore gdje bi se ljudi okupljali te stvarali i ojačavali lokalne zajednice. Pozdravimo ideju o zajedničkoj dužnosti da sudjelujemo u društvenom životu i da kroz to sudjelovanje otkrijemo što je istinska sreća.

Ruth Wilson, On the Commons