Zašto je zapravo kultura važna

Kultura je prostor u kojemu nastaju i u kojemu se oblikuju identiteti pojedinaca, grupa i nacija. To je općeprihvaćeno mišljenje struke, znanosti i politike. Dakle, kultura kao sadržaj bitan je dio identiteta, pogotovo to važi za male zemlje i narode (premda je u biti svaka izvorna i originalna kultura i anacionalna). Uspješni sportski i kulturni projekti šansa su i tzv. malim narodima da dospiju u centar međunarodne pozornosti. Stoga je ulaganje u kulturu pitanje zdravog razuma, jer kultura pozitivno oblikuje društvo i nadilazi kratkoročne političke ili ekonomske interese. U tome smislu kultura treba biti i društveno-državni projekt od posebne važnosti.

Kako stvari stoje s kulturom naprimjer u Hrvatskoj? Ideološke hajke kojima je izložen Oliver Frljić, možda i jedini radikalno inovativni i suvremeni kazališni djelatnik u toj zemlji, ne daju mjesta velikome optimizmu. Osim toga, izjave novoga ministra kulture – k tomu i povjesničara – o razdoblju NDH porazne su same po sebi, pa je upitno i na koji će način takva vlast vrednovati složenost kulturnih činjenica i pojava.

Druga važna tema je kriterija u što ulagati novce namijenjene za kulturu – da li u naizgled okoštale manifestacije poput Dubrovačkih ljetnih igara ili u nove projekte; u potporu novim umjetnicima ili u neprofitne online medije?

U Bosni i Hercegovini, kulturni radnici u većini smatraju da im država ne daje dovoljnu podršku, pogotovo ne pokušajima iskoraka na međunarodnu scenu. Dodatni prigovor je da se državna potpora kulturi u nekim sredinama namjerno zaobilazi. Možda je Sarajevo Film Festival jedna iznimka, jer taj festival marketinški zanimljiv i uspješan, a osim toga izdašno je podržan javnim sredstvima. Isto tako, stječe se dojam da javnost slabo reagira na sistemsko zanemarivanje kulture, ali da jako dobro prihvaća pojedinačne uspjehe na ovome polju.

Kultura i njena važnost u društvu su teme koje zaslužuju puno više od skromnoga teksta, ali potrebno je i na taj način govoriti o mjestu kulture u društvu. I to je, nadajmo se, mali korak ka promjenama nabolje.

Za kraj prilažemo razgovor o BiH kulturi vođen s Danisom Tanovićem, bosanskohercegovačkim redateljem i dobitnikom Oscara za najbolji strani film 2001. te nedavnim osvajačem Srebrenog medvjeda na Berlinaleu.

Oglasi

Kako naći posao (ako si mlad i bez praktičnih vještina)?

Nezaposlenost mladih u Bosni i Hercegovini je bolna tačka te države. Dostupni podaci su prilično šokantni: 54% nezaposlenih u 2012., s tim da do danas ne postoji ozbiljniji trend u suprotnome pravcu. Razloge za ovu situaciju treba tražiti u politici i odnosu vlasti prema ovome problemu, te u obrazovnome sustavu. Važan dio slike svakako je i dijagnoza BiH ekonomije kao cjeline.

Preporuke za bavljenje ovim problemom postoje: od politike jačanja konkurentnosti, do bolje statističke evidencije, aktivnije uloge službi za zapošljavanje i drugih. Ako vas zanima ova problematika, svakako vrijedi pročitati analize koje možete naći preko poveznica na ovome tekstu.

Međutim, ono na što treba dodatno odgovoriti, analizirati i iz čega treba tražiti izlaz je sljedeće, sadržano u par važnih pitanja. Prvo pitanje je koliko su mladi motivirani u ovakvoj državi npr. u kontekstu percepcije o dobivanju posla preko veze. Drugo pitanje je koje vještine mladi posjeduju i koliko su osposobljeni natjecati se na tržištu rada.

Ovo su nažalost dva ogromna problema koja se naprosto moraju rješavati, i sada (hitno) i dugoročno.

U tome smilu zanimljivo je pismo čitatelja objavljeno na portalu Republika i koje prenosimo u cjelosti. Vrijeme je da ovu situaciju shvatimo ozbiljno.

“Sada kada sam zagazio, ne baš tako hrabro, u dvadeset šestu godinu života i već naginjem ka dvadeset i sedmoj, a samim tim sam bliže tridetoj, jer je dvadeseta ostala daleko iza mene, podrugljivo se smješkajući, star sam i već se vidim u četrdesetoj, jer godine prolaze brže nego što to primjetimo.
Dakle, u toj prelaznoj godini, sve se sruši na tebe. Odjednom te roditelji pitaju kad ćeš se ženiti? Ti zastaneš začuđeno, pogledaš starog pa se nasmiješ, jer očigledno je u pitanju neka šala. Ali nakon toga, iz dana u dan, to pitanje postaje učestalije (vrag odnio šalu); kao i ona da bi trebao naći ozbiljan posao, da misliš na budućnost i na svoju djecu. Uzmajući u obzir da si prosječan mladi čovjek, koji je završio fakultet, možda i ne, nezaposlen, konobariš negdje ili se vucaraš, dan – noć po recepciji nekog prljavog motela, hostela, šta već; i sve to za pet stotina konvertibilnih maraka. A on tebe pita kada ćeš se ženiti? Ma evo sutra se ženim odmah! A isto tako, tražim ozbiljan posao (samo kada bi znao šta je to)? To je ono nešto za što mi treba štela jel’? Kada smo kod toga, prijatelj i ja sjedimo za stolom, razgovaramo na kafi, da kada bi se pojavio neki čiko stao ispred tebe i ozbiljno ti rekao:
„Sinko, izaberi posao koji ćeš da radiš i sredit ćemo to“, šta bi mu rekao?
Tajac.
I dalje.
Minuta šutnje.
Sada već postaje malo neugodno, koliko šutiš.
Napokon progovaraš:
– „Pa eto… ono… može konobar u Cheersu, City pub. To znam. E, da, Sloga zapravo, tamo je, ono ludilo, puno uvijek, ima dobrih treba i to.
“ „Pa ti nemaš pojma o životu“ – prolazi ti kroz glavu, „čovjek ti nudi posao, a ti ne znaš šta bi rekao, jer ništa i ne znaš raditi.
“ Zašto je to tako? Kriviš državu, jer te ništa nije naučila. Školovao si se toliko godina, a uraditi ništa ne znaš. Samo teorija. Nakon teorije, ponovo teorija! A praksa? Ništa! Možda znaš sve o Aristotelu ili Platonu? Možda si pročitao knjiga, da više i ne pamtiš broj? I čak znaš povezati sve boje sa brojevima koje izlaze na bingu, u svakoj kladionici. U biti ti si stvarno ogroman kapacitet.
Objavljuješ „pametne“ statuse po fejzbuku, ispunjava te to, ako pređeš preko dvadeset lajkova, odlično. Ako još tu izleti neka pozitivna kritika, onda ne možeš jesti od sreće. Dalje misliš, ma oni, roditelji su krivi! Čuvaju te dvadeset i pet godina i govore, “završi školu, da imaš diplomu. Bitan je papir”.
Ne tjeraju te da radiš, da se lomiš, da upoznaješ svijet, da saznaš da nije sve tako idealno kao što misliš i da ne čekaš kada će se pojaviti neko ko će u tebi prepoznati ono najbolje, pozvati te i sve ti dati. A ako u dvadesetim samo sjediš, piješ kafe, normalno je da se to odrazi na tvoj život i da ćeš postati, običan, lijeni uhljup. I sada u dvadeset i šestoj godini svi odjednom očekuju nešto od tebe: da se ženiš da radiš “ozbiljan posao”? E pa ne ide.
Ko je kriv? Ma ima još krivaca, samo to nisam ja! Al’ džaba sve, džaba ti roberto, džaba ti kavali, kad te niko ne razumije.”

DD

U obranu Europske Unije

Velika Britanija i ostatak Europske Unije završili su pregovore o budućem statusu te države unutar Unije. Svi ili skoro svi sudionici su javno rekli da su zadovoljni, a britanski premijer je dodao da će odsada raditi ‘srcem i dušom’ na tome da Britanija ostane dio EU, tj. da će na predstojećem referendumu 23.6. predvoditi kampanju za ostanak. Britanija će ostati globalno relevantna država (naravno pod uvjetom da građani izglasaju ostanak u EU), a EU će izbjeći potencijalno dramatičan razvod.

Europska Unija, iako blago rečeno komplicirana tvorevina, pokazala sa dovoljno tolerantnom i fleksibilnom da omogući zemlji članici – doduše jednoj od najvećih i najvažnijih – da za sebe izbori određene posebne uvjete i načine funkcioniranja, posebno u odnosu na imigrante iz drugih dijelova EU, zajedničku valutu i integracijske principe. To se dešava u trenutku kada se Unija suočava s možda i najvećom krizom u svojoj povijesti – masovnome, milijunskom prilivu izbjeglica koje najvećim dijelom dolaze iz ratom uništene Sirije. Ovaj imigrantski val (koji je prije svega ljudska tragedija i koji je svakako posebna tema) dodatno je ojačao desne populističke ekstremiste – u Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i drugdje. S druge strane, globalna ekonomska kriza pomogla je ranije marginalnim i također radikalnim lijevim strankama i pokretima, te stvorila nove – npr. u Grčkoj i Španjolskoj. Sve ovo čini da se EU našla na svojevrsnoj političkoj vjetrometini, a predaha nema jer treba se boriti i sa svakodnevnim ekonomskim problemima, a da ne govorimo o sigurnosnoj prijetnji, tj. terorizmu. To nije lako.

Europska Unija nastala je kao izravni odgovor na katastrofu i barbarizam Drugog svjetskog rata. Unija je svojim članicama omogućila period mira i prosperiteta bez presedana. Do globalne ekonomske krize, države poput Španjolske i Irske su kao dio EU ostvarile zadivljujući  ekonomski rast. Također, prije ulaska u EU Španjolska i Grčka bile su diktature. Treba li uopće govoriti o uspjehu Njemačke i koliko je ta država prosperirala dobrim dijelom zahvaljujući članstvu u Uniji (ne samo ekonomski nego i politički – u smislu ujedinjenja)?

Što se tiče Hrvatske i Slovenije, dvije zemlje članice koje su bile dio Jugoslavije, situacija je višestruko pozitivnija u odnosu na alternativu političke i ekonomske „neovisnosti“ u globaliziranome svijetu. Netko će, možda s pravom, reći da se nove zemlje članice – kao manje razvijene – iskorištava kao jeftinu radnu snagu, međutim, što je alternativa? S druge strane, niti najveći skeptik ne može reći da male države članice nisu dovoljno zastupljene u mehanizmima vlasti EU.

Ulazak u Europsku Uniju mogao bi se pokazati kao politički spasonosan za Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Za Crnu Goru bi značio daljnji napredak. Za Srbiju, članstvo u EU bi u najmanju ruku pomoglo borbi protiv siromaštva i korupcije, pod uvjetom da se prethodno riješe odnosi s Kosovom i otklone sumnje i ambivalentnosti glede ‘bratskih’ odnosa s Putinovom Rusijom.

Europska Unija pati od nekoliko kroničnih problema: nedostatak demokratskoga legitimiteta te sporost i neusaglašenost pri donošenju važnih odluka su samo dva od njih. Uniju treba višestruko reformirati. Dobra vijest je da o tome postoji svijest, što će s vremenom dovesti do konkretnih poteza.

Uza sve nedostatke, EU se pokazala kao fantastičan projekt i nezamjenjiv sastojak europskog mira i prosperiteta.

Europa i izbjeglice – nedostatak suosjećanja zvanične politike?

Potezom koji je prizvao jezive povijesne usporedbe, vlade Danske i Švicarske nedavno su donijele  zakon koji dopušta oduzimanje osobnih dragocijenosti izbjeglicama. Osim Njemačke, Austrije, Francuske i Mađarske, i Švedska je zatvorila svoje granice i ograničila slobodu kretanja između svoje države i Danske. U Velikoj Britaniji, azilanti moraju nositi posebne narukvice inače riskiraju da izgube pravo na prehranu. Također moraju živjeti u posebnome smještaju, s crvenim vratima i gdje ih se može jasno identificirati, što je već dovelo do nasilja i rasističkih ispada. Istovremeno, vlada Velike Britanije odbija ispuniti obvezu da izbjeglice u Calaisu (grad na sjeveru Francuske gdje se nalazi veliki broj izbjeglica koje žele doći u Britaniju) spoji s članovima obitelji koji su već u zemlji. Osim toga, suprotno stručnim savjetima, britanska vlada je nedavno proglasila Eritreju kao sigurnu državu u koju se može vratiti, čime si olakšava odbacivanje zahtjeva za azil državljanima te zemlje. Britanski Home Office (ministartstvo unutarnjih poslova), kao i parlamentarni komitet o izbjeglicama izvijestili su o bezobzirnim i neprihvatljivim uvjetima u izbjegličkim prihvatilištima. U isto vrijeme, francuska si vlada dopušta da izbjeglice u Calaisu i Dunkirku borave u mjestima koja nemaju ni osnovnu sanitarnu infrastrukturu i ne pružaju nikakvu zaštitu od vremenskih uvjeta.

Sjećanje na Holokaust

Dvadeset i sedmi siječanj u svijetu se obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na Holokaust. Taj dan su odredili Ujedinjeni narodi 2005., a svrha je sjećanje na žrtve Holokausta. To je, moglo bi se reći, i podsjetnik na globalnu predanost ljudskim pravima. Ako znate što je bio Kindertransports – prihvat deset tisuća židovske djece iz Njemačke u Veliku Britaniju između studenog 1938. i rujna 1939. godine – mogli bi pretpostaviti da je Europa bila utočište za židovske izbjeglice iz nacističke Njemačke, te da su tek noviji ratovi i krize doveli do oštrije politika spram azila i imigracije, sve u ime sigurnosti. Međutim, animozitet prema židovskim izbjeglicama koje su bježali iz nacističke Njemačke bio je široko rasprostranjen. Pišući o tome 2002. Anne Karpf je u The Guardianu navela da „umjesto da olakša uvjete za ulazak austrijskih Židova nakon Anschlussa (njemačke aneksije Austrije u ožujku 1938.) britanska vlada ih je otežala uvođenjem novih, strogo kontroliranih viza upravo zato da bi se ograničio broj izbjeglica”.

Lokalno stanovništvo

Međutim, za razliku od službene politike, organizacije civilnog društva su inicirale široki dijapazon odgovora na situaciju, s namjerom da se izbjeglicama pomogne i da im se pruži dobrodošlica. O ovoj akciji treba govoriti jer nudi neke alternativne političke puteve. Lokalni napori doveli su do isporuke značajnih financijskih, obrazovnih i materijalnih resursa izbjeglicama u Calaisu. Lokalni stanovnici i nevladine organizacije u Calaisu i Dunkirku su se oduprli politici francuske vlade koja zanemaruje izbjeglice koje borave u tim gradovima. Volonteri na Lezbosu, Samosu i drugim grčkim otocima su ključni akteri dobrodošlice i pomoći izbjeglicama koje pristižu na grčku obalu – u tim sredinama institucionalni mehanizmi ili nisu uspjeli ili ih nije ni bilo.

Pretpostavljam da je ovakav odgovor bio priznanje o složenosti problema, o tome da su izbjeglice ljudi, a ne potencijalni teroristi, tragači za socijalnom pomoći i prijetnja moralnom tkivu našega društva. Suosjećanje (za razliku od sažaljenja) i solidarnost s izbjeglicama su potrebni da bismo se oduprli politikama koje nastoje dehumanizirati i od sebe odgurnuti izbjeglice i izbjegličke zajednice.

Naomi Head (prilagođeno), Open Democracy

Foto: Ilias Bartolini, Flickr

Digitalna budućnost tradicionalnih medija

Da li nam se već ‘događa’ digitalna budućnost medija, u regiji i u svijetu? Krajem prošle godine bosanskohercegovački tjednik Slobodna Bosna prešao je na digitalnu platformu, navodno kao prvi na Balkanu. Ovih dana, britanski The Independent je najavio da će svoje printano izdanje obustaviti u ožujku.

Nije sporno niti ništa novo da će mnogi tradicionalni mediji utočište morati pronaći na internetu. Međutim, da li će printani mediji dugoročno opstati i u kojoj mjeri, tj. da li će pojedine novine početi nestajati?

Neumoljiva tržišna logika kaže da je internet budućnost jer mlađe generacije naprosto ne kupuju novine, ni dnevne ni tjedne; do informacija dolaze najviše koristeći pametne telefone. S jedne strane to bi medijima moglo pojednostaviti ‘proizvodnju’ i sniziti operativne troškove, ali ih s druge strane čeka veliki izazov, pogotovo za medije u regiji – kako svoje internet stranice učiniti profitabilnima? Velike medijske kuće poput The Guardiana već neko vrijeme zarađuju više od digitalnih izdanja nego od tradicionalne novine, ali to su mediji na engleskom jeziku i s globalnim dometom. Medijima u regiji posao je otežan zbog malog tržišta koje osim toga pati od barem dva i pol desetljeća loše ekonomske situacije.

Što je rješenje? Da li će naši mediji moći živjeti od oglašavanja koje će s papirnog samo preći u digitalni oblik? Da li će i u kojoj mjeri zaživjeti prilagođeni sponzorirani sadržaj ( tzv. native advertising)? To su nimalo laka pitanja koja prije ili kasnije iziskuju odgovore.

Jedan od modela koji se dosada pokazao uspješnim i koji bi mogao poslužiti kao primjer i smjernica je hrvatski portal i tjedna novina Telegram. Oni funkcioniraju kao dobro posjećeni portal, dok subotom izlaze kao novina ‘engleskog’ stila s mnoštvom dodatnih sadržaja.

Još jedna dobra vijest za tradicionalne novine je da čitatelji izgleda i dalje preferiraju ono što im je poznato i da više vjeruju tradicionalnoj novini – ovaj put u digitalnome formatu – nego novome digitalnom mediju.

U svakom slučaju, za sve koji rade u medijima kao i za konzumente sadržaja ovo su uzudljiva vremena.

DD

PS. Od objavljivanja teksta Telegram je obustavio svoje tiskano izdanje.

Zašto je Dubioza kolektiv uspješnija od regionalne konkurencije

U čemu je ‘tajna’ uspjeha Dubioze kolektiv? Jesu li u pitanju samo talent i lako pamtljivi hitovi? Zasigurno nisu jedini regionalni bend koji je usviran, čiji članovi govore engleski i mogu pjevati na njemu. Zašto su onda jedini s ovih prostora koji ‘dobacuju’ puno dalje od regije i po tome su daleko ispred konkurencije, ako je uopće imaju? Continue reading “Zašto je Dubioza kolektiv uspješnija od regionalne konkurencije”

Recept za ekonomski uspjeh

Mnogi me pitaju zašto veći broj britanskih kompanija ne ulaže u Bosnu i Hercegovinu. Često se iznenade kada čuju da već veliki broj njih to radi – naš Britanski poslovni klub broji više od 120 članova, velikih i malih kompanija.

Volio bih da veći broj britanskih kompanija posluje u ovoj zemlji, ali, činjenica je da je, trenutno, Bosnu i Hercegovinu teško predstaviti kao privlačnu za ulaganja. Iako su neke firme koje ovdje rade veoma uspješne, taj uspjeh je postignut mukotrpnim radom. A veliki broj drugih kompanija koje pokazuju inicijalni interes za Bosnu i Hercegovinu, na kraju odluče da svoj novac ulože negdje drugo.

EBRD će održati svoj godišnji Investicijski samit za zapadni Balkan u Londonu, 22. februara. Predsjedavajući Vijeća ministara g. Zvizdić će predstavljati BiH, zajedno sa još sedam premijera iz regiona. To je sjajna prilika da se britanskim i drugim investitorima pošalje poruka da je BiH otvorena za investicije. Ali šta investitori žele da čuju?

Reformska agenda je mapa puta za stvaranje stabilnije i dinamičnije ekonomije u BiH koja je može učiniti privlačnijom za strane i domaće investitore, mala i srednja preduzeća i poduzetnike. Ovo je od ključnog značaja, ali i samo početak. U konkurentnoj i brzoj globalnoj ekonomiji, nijedna zemlja si ne može priuštiti mirovanje. Nakon razgovora sa velikim brojem britanskih i lokalnih investitora u prošloj godini, došao sam do svog recepta za ekonomski uspjeh u šest koraka:

  • Politička stabilnost. Investitori najčešće ne vole rizike, pa je od ključne važnosti da zemlje šalju poruke dugoročne političke stabilnosti. To je još jedan razlog zašto je priča o nelegalnim referendumima ili otcjepljenju toliko kontraproduktivna. Odbija investitore. A po britanskim standardima, svakodnevnim političkim diskursom u BiH dominiraju ekstremi stavovi, sa fokusom na podjelama i razlikama. Britanskim kompanijama jednostavno nije bitno da li su njihovi radnici Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Jevreji, muškarci, žene, crnci, bijelci, homoseksualci ili heteroseksualci. Njima su bitne vještine. Tako da žele da čuju da je BiH spremna da iza sebe ostavi prošlost podjela i da se fokusira više na efikasnost a manje na etničku pripadnost.
  • Vladavina prava. Vladavina prava u BiH je u krizi, dok političari sa svih strana kritikuju, vrše pritisak i podrivaju državne pravosudne institucije. To mora prestati. Da, reforme su potrebne, na svim nivoima, kako bi se unaprijedila politička nezavisnost i efikasnost pravosudnog sistema. Ali se reforme moraju provesti trezveno i odgovorno, u skladu sa evropskim standardima. Na primjer, sistem za rješavanje trgovinskih sporova je u groznom stanju. Znam britanske kompanije koje godinama čekaju da se njihov slučaj uzme u razmatranje. Korupcija je i dalje velika prepreka ulaganju. Za britanske je firme nelegalno plaćati mito, bilo gdje u svijetu. Ako budu otkrivene, mogu biti predmetom krivičnog gonjenja po britanskom zakonu. Tako da investitori žele da vide stvarne dokaze takozvane “borbe protiv korupcije”. Borba uvijek nosi žrtve, a takvih je još uvijek nedovoljno.
  • Povezanost. Mnogo vremena provodim putujući lošim putevima do drugih dijelova ove zemlje. Potrebno je veliko ulaganje kako bi se poboljšali postojeći i izgradili novi putevi i željeznice, kako bi se skratilo vrijeme putovanja kroz BiH i kako bi se BiH bolje povezala sa regionom i širom Evropom. Bolja saobraćajna povezanost će dovesti više turista i investitora i učiniće da BiH bude u boljoj poziciji da postane dio proširenog evropskog lanca nabavke. Značajni evropski fondovi su na raspolaganju, ali da bi BiH pristupila ovom novcu, mora što prije potvrditi svoje prioritete u državnoj transportnoj strategiji i povećati sopstvene fondove putem povećanja akcize na gorivo.
  • Digitalna tehnologija. Ekonomija budućnosti će biti podjednako digitalna kao što je fizička. Imate veliki broj dobro obrazovanih mladih ljudi koji govore više stranih jezika i već postoje neke sjajne IT kompanije koje su dokaz potencijala ovog uzbudljivog sektora. Ali mi poslodavci kažu da, prečesto, vaš obrazovni sistem proizvodi diplomce koji su puno jači u polju teorije nego prakse. Radikalna reforma obrazovnog sistema bi mogla pomoći BiH da se pozicionira ispred globalne ekonomije tako što će dati prednost praktičnom rješavanju problema i digitalnim vještinama. Tako se može privući pažnja velikog broja kompanija koje planiraju svoje biznise vratiti iz Azije u Evropu. A tako se može ohrabriti i novi poduzetnički duh koji ova zemlja očajnički treba.
  • Efikasnost. BiH bi trebala objaviti rat birokratiji. Ovdje Reformska agenda zaista može napraviti razliku, smanjenjem papirologije i smanjivanjem troškova poslovanja, putem fleksibilnijih zakona o radu i smanjenih poreskih obaveza za poslodavce. Druge zemlje u regionu naporno rade da poboljšaju svoju konkurentnost a BiH zaostaje. Moja ambasada pomaže da se to promjeni. Sa Svjetskom bankom radimo u Sarajevu i Istočnom Sarajevu kako bi olakšali otvaranje novih kompanija i nadamo se da će to rezultirati boljim rangiranjem BiH u godišnjem Izvještaju o lakoći poslovanja. Također se nadamo da ćemo pomoći da se uspostavi sistem gdje će se nove firme bilo gdje u BiH moći registrovati putem interneta, za samo jedan dan.
  • Podjela rizika. Globalna ekonomija je izuzetno konkurentna. Da bi se postigao rast, morate biti hrabri i maštoviti. Mnoge zemlje su već shvatile da, ako žele privući poslodavce i investitore, moraju podijeliti rizik i trošak. Zato vlade sve češće kompanijama dozvoljavaju besplatno korištenje zemljišta i zgrada, uz dogovor da će, nakon određenog vremena, dobiti povrat svoje investicije. BiH treba razmotriti cijeli sistem poticaja za investitore. Dobar primjer je naknada od €10 po putniku koja se naplaćuje na sarajevskom aerodromu. Ovo je zagarantovan prihod, ali odbija niskobudžetne aviokompanije. Rizikujuću sa ukidanjem ove naknade, BiH bi mogla transformisati turističku i poslovnu klimu otvaranjem direktnih letova za velike glavne gradove u Evropi.

Šta vi mislite? Da li vam ovo zvuči ispravno? Šta vi mislite, koje su najveće mogućnosti i koji su najveći izazovi za BiH u brzoj globalnoj ekonomiji?

Edward Ferguson

Autor je britanski ambasador u Bosni i Hercegovini

Preneseno sa FCO bloga

Žrtve silovanja za vrijeme rata u Hrvatskoj počinju testirati novi zakon

Ana Klasiček, viši pravni savjetnik u Ministarstvu branitelja Republike Hrvatske, počinje dobivati pozive. “Kad te nazovu i kažu: ‘hvala ti, promijenila si mi život”, to je istinsko zadovoljstvo “, izjavila je u nedavnom intervjuu. Klasiček je bila dio tima političara i aktivista za prava žena koji su izradili nacrt zakona koji je usvojen u svibnju 2015. godine. Taj zakon priznaje status i daje pravo na nadoknadu osobama koje su preživjele silovanja tijekom rata koji je 1990-ih doveo do raspada Jugoslavije. Provedba je započela u studenom prošle godine stvaranjem sedmočlanog multidisciplinarnog povjerenstva čiji članovi su stručnjaci iz oblasti psihijatrije, prava, ginekologije i drugih oblika medicine. Članovi dobivaju mali honorar za procjenu prijava. Do kraja prošle godine prijavilo se oko stotinu i pet osoba (osamdeset i devet žena te šesnaest muškaraca), a obrađeno je trideset i pet zahtjeva, izjavila je krajem prosinca Vesna Nađ, zamjenica ministra u Ministarstvu branitelja.

Manje od dvadeset prijavljenih uključeno je u sudske procese koji se bave ratnim seksualnim zlostavljanjem. Većina žrtava će morati prepričavati neke od svojih trauma s psihologom komisije. Psiholozi obično moraju putovati da bi se sreli s preživjelima – u državnoj zdravstvenoj ustanovi u blizini mjesta gdje oni žive. Kako bi se izbjeglo privlačenje pozornosti, ovakvi sastanci se ne održavaju u domovima žrtava. Nakon što povjerenstvo utvrdi da je došlo do seksualnog zlostavljanja tijekom rata, tim iz ministarstva obavi dodatna istraživanja ranijih sudskih predmeta kako bi se utvrdila visina novčane naknade.

Žrtve imaju pravo na oko 350 dolara mjesečno (oko 313 eura), te na jednokratne isplate u rasponu od $15000 do $22000, ovisno o tome da li je žrtva ostala trudna nakon silovanja, da li je bila maloljetna ili je posrijedi kombinacija jednog i drugoga. Do sada je država izdvojila oko $364400  na jednokratne isplate za dvadeset i pet zahtjeva (neke od žrtava su ranije kompenzirane prema već postojećim zakonima i to se uzima u obzir kada se odlučuje o vrsti i iznosu naknade koje primaju). Žrtve također imaju pravo na više od novca. Oni dobivaju pravnu pomoć, zdravstveno osiguranje i rehabilitaciju.

Iako je prošlo dvadeset godina od rata, za mnoge žrtve noćne more se nastavljaju a nezacijeljene rane njihovih ratnih trauma ispoljavaju se kao depresija, izolacija, sram i agresivnost. Osobni odnosi trpe zbog toga. Teško je zadržati stalni posao, ako ga uopće ima u teškim gospodarskim vremenima. Za žrtve, čak i obični, svakodnevni poslovi mogu biti teret.

Neke od žrtava silovalo je mnoštvo ljudi dok se držani u zatočeništvu u logorima. Neke su bile zatvorene i izolirane u stanovima i korištene su kao seksualno roblje, dok se u isto vrijeme prijetilo njihovim obiteljima koje su bile tu, s ‘druge strane vrata’. Druge žrtve su uzimane kao ratni zarobljenici i sodomizirane.

Nekoliko preživjelih pohvalilo je jednogodišnji terapijski pilot-program kroz koji su prošli 2014. godine. Rekli su da im je bio korisniji od novčane naknade jer im je pomogao vratiti osjećaj svrhe i mira, te im je pomogao poboljšati komunikaciju sa svojim obiteljima. Prema riječima Marije Slišković koja je pomogla u izradi programa pod imenom ‘ja sam mnogo više od moje traume’, ovaj program je zamijenio tablete (standardni način psihološkog zdravstvenog tretmana) s holističkim pristupom. Ako su u sredinama u kojima žive dostupne obje opcije, žrtve mogu izabrati koju vrstu programa žele – standardni ili holistički – sve dok se radi o programu koji financira država, rekla je zamjenica ministra Nađ koja ovaj zakon vidi kao najvažniji dio svoga nasljeđa u ministarstvu. Međutim, Marija Slišković je zabrinuta zbog opsega u kojem će država podržati holističke programe. Većina žrtava koje žele pomoć ići će preko Nacionalnog centra za psihotraumu koji je obično prva adresa za kandidate. Veliki dio osoblja u ovoj instituciji obučeno je za rad samo standardnom, farmakološkom metodom.

U prosincu su Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) i hrvatsko Ministarstvo branitelja organizirali trodnevnu radionicu za oko trideset sudionika koji dolaze iz ispostava Nacionalnog centra za psihotraumu, s ciljem da ih se obuči glede prava, potreba i okolnosti vezanih za žrtve silovanja. Osnove rada u ovoj radionici odnosile su se na nedostatak društvene svijesti o pitanjima seksualnog nasilja i dugoročne traume. Tijekom jedne od vježbi sudionici radionice bili su zamoljeni da razmotre nekoliko popularnih mitova: da su ratna silovanja samo afrički problem, da su ponekad žrtve krive za izazivanje silovanja, da ako žrtva nema fizičke znakove vjerojatno nije niti bila silovana, te da se  seksualna požuda ne može kontrolirati.

Ako vas netko ne gleda u oči ne znači da laže, kaže Marijana Senjak, psihologinja koja s žrtvama radi još od 1990-ih i koja je vodila jednu od vježbi. Voditelji radionica su također istaknuli da je razumijevanje traume ključno u tome da li će se žrtva prijaviti za ono na što imaju pravo i potražiti pomoć.  Prema istraživanju UNDP-a iz 2013., pravo na naknadu ima oko dvije tisuće i dvjesto žrtava silovanja. Međutim, ne postoji službena inicijativa ili sustavni napori da se dopre do njih. Velika većina podnositelja zahtjeva imala je veze s lokalnim nevladinim organizacijama koje su ih potakle da se prijave. Vjerovatno će broj onih koji se prijave ovisiti o tome kako će proći prvih stotinu kandidata.

“Ljudi misle da je prošlo dvadeset godina i da je vrijeme da se stvari prebole” rekla je Jasmina Papa, djelatnica UNDP-a koja je bila ključna u procesu izrade zakona. Međutim, “za neke rane, dvadeset godina je ništa.”

Cyrille Cartier, Women’s eNews