Što je Europska konvencija o ljudskim pravima ikada učinila za nas? (VIDEO)

Treba li Velika Britanija ostati u Europskoj uniji ili je napustiti, pitanje je koje zadnjih mjeseci zaokuplja britansku javnost. O tome će Britanci odlučiti na referendumu  zakazanom  23. juna. Javnost je polarizirana na one koji manje-više argumentirano ističu prednosti ostanka u EU i one druge koji ukazuju na neke objektivne nedostatke Unije kao višenacionalne zajednice. Među ovima drugima dosta su glasni i paranoidni nacionalisti koji veoma snažno zagovaraju izlazak Britanije iz EU i nacionalno čistunstvo, smatrajući da niti jedan aspekt britanske demokracije ne smije biti iskvaren bilo kakvim uplivom sa strane.  Ismijavajući ovakav stav, poznati glumac Patrick Stewart napravio je urnebesan skeč koji je vrlo brzo postao popularan na društvenim mrežama. Stewart ovdje konkretno ismijava tvrdnju ministrice unutarnjih poslova Therese May da bi Velika Britanija trebala odstupiti od Europske konvencije o ljudskim pravima. Skeč je ujedno i posveta legendarnim montipajtonovcima.

Video sadrži titlove i uz određeno znanje engleskog jezika može se pratiti bez problema.

 

Oglasi

Lekcije za budućnost: kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj

 

Aktualna vlast u Hrvatskoj bit ce upamćena kao neosporni rekorder. Nažalost, ti rekordi se ne mjere uspjesima nego uvjerljivim minusima. Za samo tri mjeseca učinili su štetu hrvatskom društvu i državi koju je nemoguće popraviti za mnogo više vremena od ta tri mjeseca. Zadnjih nekoliko godina narasle su ideološke podjele pa hrvatsko društvo funkcionira kao podijeljeno tijelo. Ta situacija nelogična je i teško objašnjiva, tim više što se kulturna i civilizacijska dostignuća Hrvatske mogu svrstati u srednjo-europski i mediteranski kontekst jer tamo i pripadaju. A kako onda nazvati ovo što se sada dešava u Hrvatskoj? Dešava se vrlo vidljiva nacionalizacija, fašizacija i klerikalizacija društva. Slične regresije počele su za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatska je tada bezočno i kukavički napadnuta od moćne JNA. Razarani su gradovi i sela, stanovništvo ubijano i protjerivano. Ratna stradanja, neosjetljivost i nepravda međunarodnih politika spram nečijih stradanja u pravilu proizvode revanšizme. To se desilo i u Hrvatskoj. Vlast predsjednika Franje Tuđmana podržavala je narastanje i fetišizaciju novonastale države. Međutim, Tuđman je znao da to može nositi i opasnosti, te autoritarnom vlašću i vlastitom karizmom nije dopustio da nacionalistički revanšizam ode predaleko.

Nakon 2000. godine hrvatsko društvo postupno se oslobađa štetnih zabluda i sve su rijeđi pregrijani nacionalistički tonovi. U četiri sljedeća izborna mandata, dva HDZ-ova i dva SDP-ova, vlast je pozitivnim činjenjem obeshrabrila ekstremizme i društvo se kretalo normalnim ritmom građanskoga života. Demokratska posrnuća pojavljuju se ponovo dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a prije četiri godine. Karamarko je netalentirani političar, slabo obrazovani i prosječan špijun, on je čovjek koji vjeruje da je država samo represivni aparat, druge državne funkcije ne razumije pa ih zato i ne cijeni. Novi predsjednik Stranku je organizirao po strogim kriterijima centralističkog upravljanja. Politički program HDZ-a ideologiziran je i oslonjen na kategorije ekstremnog nacionalizma i ultradesničarske netolerancije. Tako spolna i rodna diskriminacija biva tolerirana, a sve vrste manjinskih prava postaju upitne. Apsurd je da i ovakav HDZ ima punu podršku većine katoličkih biskupa, vjerskih medija i emisija. Zahvaljujući toj podršci i neuspješnoj SDP-ovoj vladi HDZ je relativni pobjednik izbora iz novembra 2015.

Vrlo tijesna izborna pobjeda diktirala je formiranje koalicijske vlade. Koalicijski partner HDZ-a MOST neobična je politička pojava (nije politička stranka, nego savez neovisnih izbornih lista). Imao je MOST i neke čudne zahtjeve, npr da predsjednik Vlade bude nestranačka ličnost. Morao je HDZ udovoljiti njihovom zahtjevu, jer bez glasova MOST-a nije bilo moguće formirati vladu. Tako je premijer postao Tihomir Orešković, državljanin Kanade rođen u Hrvatskoj koji uopće nije sudjelovao na izborima i nema nikakav izborni legitimitet. Zbog neobičnog načina izbora premijera Vlada također funkcionira neuobičajeno. Umjesto da je premijer najutjecajniji i najodgovorniji, osim njega postoje još dvije moćne adrese: Karamarko i šef MOST-a Božo Petrov. Tako umjesto premijera postoje tri kvazi-premijera pa u takvoj konstelaciji Vlada ne funkcionira kao tim, nego je to labava unija tri tima. U takvom formatu Vlada neće moći ispunjavati svoje obaveze, a vjerojatno neće ni dugo trajati.

Hrvatska javnost u početku je začuđeno šutjela, a kasnije je uslijedila bujica pitanja. O slabim rezultatima i o načinu rada Vlade i Parlamenta počela su prvo argumentirana i dobronamjerna propitivanja, ali su ubrzo počela i ona suprotnog predznaka. Sve vrste medija puni su komentara. Govore pravni i ekonomski eksperti, biznismeni, novinari, umjetnici, sindikalni aktivisti. U manjini su oni koji imaju razumijevanja za ovakvu vladu, čak i među HDZ-ovim pristašama. Napisano je i objavljeno stotine i stotine rasprava i registara neuređenih ili pogrešno urađenih vladinih obaveza. Samo površan pregled svega rečenoga zahtijevao bi veliki i ozbiljan posao. Kao ilustraciju predhodno rečenog, dovoljno je spomenuti i zainteresirane uputiti na kvalitetnu i intelgentnu inventuru Jurice Pavičića, uglednog intelektualca, novinara i književnika. Brojnim tekstovima i izjavama akcentira se vladino nečinjenje, nekompetentno tretiranje važnih pitanja, sporost i neodlučnost. Ove odrednice odnose se na sve oblasti društvenog života: na ekonomiju, infrastrukturu, kulturu, unutrašnju i vanjsku politiku.

Prve oštre kritike, čak i prosvjedi građana i umjetničkih udruga, desile su se zbog imenovanja Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture. Hasanbegović je Karamarkov prijatelj i to mu je bila ulaznica za ministarsku poziciju. Njegove izjave i autorski tekstovi relativiziraju antifašističke tradicije i vrijednosti iz Drugog svjetskog rata i poslije njega. Hasanbegović je ujedno nostalgičan spram zločinačko-marionetske Pavelićeve Nezavisne države Hrvatske (NDH). Saznanja o ovakvoj političkoj orijentaciji ministra kulture  i njegove aktualne izjave, te izjave i postupci drugih političara vladajuće koalicije, isprovocirali su veliki politički i međunacionalni skandal. Državna komemoracija i odavanje počasti žrtvama zloglasnog ustaškog logora Jasenovac održava se svake godine u aprilu mjesecu. Zvanična državna komemoracija ove godine će se održati 22. aprila. Savez židovskih općina Hrvatske, Srpsko narodno vijeće i Savez antifašista Hrvatske odbijaju prisustvo tom činu. Židovske općine svoju komemoraciju održali su 13. aprila, a Srpsko narodno vijeće će komemorirati 22. aprila, samo u različitom terminu od zvanične državne komemoracije. Komemoracija Saveza antifašista Hrvatske održat će se 24. aprila. Na komemoraciji Saveza židovskih općina Hrvatske 13. aprila osim organizatora prisustvovao je i veliki broj uglednih građana Zagreba i Hrvatske te ambasadori SAD i EU, što je znakovita poruka vladinoj politici.

Potpuni poraz nacionalističke politike Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar Kitarović, predsjednice Hrvatske, počinje se dešavati 12. aprila. Toga dana su u odvojenim izjavama predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Orešković govorili apsolutno drugačijim političkim jezikom od onoga kojeg inače koriste. Morali su snažno progovoriti protiv režima Pavelićeve NDH i priznati strašne ustaške zločine, što do tada nikada nisu činili. Poslje njih učinit će isto i Tomislav Karamarko. Nikako to nije slučajno, jer je 12. aprila u Zagrebu u službenom posjetu boravio Nicholas Dean, specijalni izaslanik Vlade SAD za pitanje Holokausta i sastao se s predsjednicom i premijerom. Brzo će se pokazati hoće li hrvatski visoki dužnosnici ostati na tim pozicijama ili je to bilo samo jednokratno savijanje kičme pod teretom pritiska politike SAD-a.

Zapletena i mučna politička situacija u Hrvatskoj osim depresivnih učinaka na hrvatsko društvo ima i loše vanjsko-političke odjeke. Šteta i neinteligentan pokušaj blokade Srbije na putu ka EU ima naročito negativne odjeke u državama bivše Jugoslavije. Taj postupak osuđen je i u nekoliko zemalja EU pa neke od tih reakcija prenose i mediji u RH i BiH. Često je citirana oštra kritika predsjednika odbora za EU njemačkog Bundestaga Gunthera Krichbauma (CDU) koji kritizira blokadu otvaranja poglavlja o pravosuđu Srbije. Isti dan predsjednik Parlamenta Hrvatske Željko Reiner potpuno relativizira kritiku gospodina Krichbauma i kaže da mediji tome daju nepotrebno veliku pažnju. Istoj kritici pridružio se Josip Juratović (SPD), zastupnik u Bundestagu i član vanjsko-političkog odbora. Juratović (porijeklom Hrvat) kaže da je Hrvatska iznevjerila očekivanja EU.

Vrlo je štetan i gaf koji Hrvatska čini u odnosu na kandidaturu bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić na mjesto generalnog sekretara UN-a. Bivša vlada dala je podršku gospođi Pusić, sadašnja vlada ili je ne podržava ili je potpuno indolentna prema toj činjenici. A sama kandidatura, bez obzira na konačan ishod, mogla bi se iskoristiti za promociju Hrvatske. Veliki korak nazad nova hrvatska vlada učinila je i ograničavanjem slobode medija. Već su vidljivi i rezultati; zabrana pojedinih emisija na javnoj tv i prestanak finansiranja nekoliko neprofitnih medija zato što se ministru kulture ne sviđaju njihovi sadržaji. Ta je pojava toliko očita da su se njome počeli baviti i akreditirani diplomatski predstavnici u Zagrebu. Austrijski ambasador Andreas Wiedenhoff na Twiteru je 14. aprila objavio da je održan zanimljiv sastanak o slobodi medija na kojem su prisustvovali ambasadori SAD, Norveške, Njemačke, Velike Britanije i Austrije. Isti dan je hrvatska predsjednica reagirala na tu izjavu. ‘’Veleposlanici se ne mogu i ne smiju miješati u unutrašnje stvari zemlje primateljice ‘’, izjavila je Grabar-Kitarović, ali nije se dotakla teme o kojoj su ambasadori raspravljali.

Hrvatska je na krivom putu. Njezina vlast upustila se u štetnu ideologizaciju društva vjerovatno i zbog toga što je nesposobna za rješavanje znatno težih pitanja. Unutarkoalicijski nesporazumi i sukobi, brojni nacionalistički i šovinistički ispadi za koje niko ne odgovara čine Hrvatskoj štetu i u društvu proizvode nervozu. Zbog toga će padati i međunarodni rejting Hrvatske. Nestabilna vlada i podijeljeno društvo zaustavljaju svaki napredak. Kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj ima destimulativan utjecaj i na Bosnu i Hercegovinu jer se od Hrvatske očekivala podrška i pomoć za priključivanje BiH međunarodnim asocijacijama. Hrvatska neće brzo riješiti svoje unutrašnje nesporazume, ali će zbog štete koja joj se time dešava naučiti lekciju koja će joj u budućnosti koristiti.

DD

Foto: Wikipedia

Ukrajinsko-ruska granica: prolaz je zabranjen, ali tko će vas zaustaviti?

Nedavno sam bila na ukrajinsko-ruskoj granici, malo izvan sela Volfine u oblasti Sumy. Granica je bila obično polje i neko vrijeme nisam uopće mogla vidjeti gdje je. Naš vozač nije nas želio odvesti do nje jer je put bio daleko od glavne ceste i pun rupa: nije želio oštetiti svoj automobil.

Govorio je: “granica je tamo”, pokazujući kroz prozor.

“Gdje?”, upitali smo. Ali on je samo ponavljao iste fraze i pokazivao preko polja.

Na kraju smo tražili da se zaustavi i odlučli prošetati.

“Imaš dobre cipele za hodanje?” Antoine je upitao.

“Da, naravno, idemo!”, odgovorio sam i krenuli smo.

Antoine i ja bili smo kanadski izborni promatrači. U Ukrajini smo došli nadgledati prijevremene parlamentarne izbore u listopadu i bili smo raspoređeni u oblast Sumy. Srećom, područja koja su nam dodijeljena graniče s Rusijom. Dobar broj biračkih mjesta nalazio se u selima uz granicu. Otišli smo u posjet da vidimo kako teku pripreme za izbore. Dok smo boravili u selu Pavlivka pitali smo šefa seoskog izbornog povjerenstva koliko smo blizu granici s Rusijom.

“Oko tri kilometra” odgovorila je nasmiješena, krupnija žena. “Sljedeće selo je djelomično u Rusiji”, dodala je. Pitali smo je da objasni i rekla je da se zbog načina na koji su granice izvučene pojedini vrtovi i bašte dijelom nalaze na teritoriju Ruske Federacije. Seljani imaju posebne dokumente koji im dozvoljavaju da rade i provode vrijeme u svojim vrtovima.

“Možemo li otići vidjeti?”, upitao sam nestrpljivo.

“O ne, treba ti viza”, odgovorila je mirno.

Zaintrigirani, odlučili smo istražiti kako ukrajinsko-ruska granica izgleda u ruralnome dijelu oblasti. Uostalom, teška vojna oprema mjesecima je prenošena iz Rusije u Ukrajinu: u dvije pogranične oblasti, Donjeck i Lugansk, gdje je bjesinio rat.

Bio je sunčan, ali hladan dan. Dok smo se vozili bila sam opijena ljepotom prirode i činjenicom da je tako pusto. Nije bilo ljudi, zgrada ili prometa: samo polja, drveće i nebo. Zimska pšenica bila je posijana u urednim redovima u crnoj zemlji. Međutim, nije bilo ni traga granici.

Dok smo hodali stazom između polja, Antoine i ja smo se pitali kako znati gdje je granica. Šalili smo se o sirenama koje vrište nakon što se spotaknemo o nevidljivu žicu. No, umjesto toga, pas je počeo lajati i trčati prema nama iz seoske kuće u daljini. Stali smo. Nakon nekog vremena iz kuće je izašla žena. Mahnula sam i zvala je, ali nije odgovorila; međutim, zovnula je psa koji se onda vratio prema njoj. Nastavili smo se približavati farmi. Pojavio se mladić kojem sam se javila i pitala gdje je granica.

Kao i naš vozač, rekao je “Odmah tu.”

“Gdje?” pitali smo, osjećajući se kao izgubljeni turisti jer sve što se moglo vidjeti bilo je polje i nekoliko stabala.

“Tamo”, pokazao je prstom.

“Koliko je daleko i kako ćemo znati da smo stigli?”, inzistirali smo.

“Oko 20 metara, vidjet ćete crnu liniju na zemlji”, rekao je na način kao da smo pitali nešto glupo. Zahvalila sam mu i pružila ruku. Rukovao se, što nije učinio kad sam mu se predstavila. Nastavili smo hodati. Bilo je veoma hladno ali znala sam da smo blizu.

ukrajina granica

Antoine je primijetio crnu liniju na tlu. Put je izgledao kao i svaki drugi kojim smo prošli. Je li ovo stvarno granica? Pregledala sam horizont i ugledala znak. Bio je predaleko da bi se vidjelo što je napisano. Nije pomogao ni zoom na Antoineovoj kameri.

“Idemo vidjeti što kaže” predložio je. Po prvi put u ovoj našoj pustolovini oklijevala sam. Odjednom sam imala viziju šiljaka koji se pojavljuju ispod zemlje, sirena i helikoptera. “Idi ti prvi”, rekla sam. Tako je i učinio. Ništa se nije dogodilo pa sam ga slijedila.

Došli smo do plavo-bijeloga znaka. Pisalo je: “Pažnja. Državna granica Ukrajine. Zabranjen prolaz”.

Snimili smo par fotografija, na ukrajinskoj strani (mislimo). Onda smo počeli hodati natrag.

Antoine je primijetio automobil parkiran uz put kojim smo hodali. Gledajući udesno uočila sam dvojicu muškaraca u maskirnim uniformama. Imali su mitraljeze i išli su u suprotnom smjeru. “Slikaj i idemo”, rekla sam. Usnimili smo ih s leđa i nisu nas vidjeli.

Tada je zazvonio telefon. “Jeste li dobro?” pitala nas je prevoditeljica. “Sve je u redu osim što smo se smrzli” uvjeravao ju je Antoine.

Kad smo se vratili u auto bilo im je vidno lakše. Vidjeli su automobil s dva naoružana muškaraca u uniformi ubrzo nakon što smo otišli tražiti granicu. Antoine i ja bili smo sretni što smo se vratili u topli automobil i šokirani koliko su stvari izgledale ležerno na granici dviju država koje vode neobjavljeni rat.

Marta Dyczok, E-International Relations

Tekst je odlomak iz knjige Ukrajinski Euromaidan. Knjiga se (na engleskome) može kupiti na Amazonu, u boljim knjižarama ili preuzeti kao besplatni PDF dokument ovdje.

Da li su bombaški napadi u Turskoj tek stare vijesti na vašem Facebooku?

Sjedim u kafiću i po prvi put otkako sam ovdje osjećam nelagodu. Prije nekoliko tjedana u Ankari su odjeknule bombe, a onda je stradao Taksim – u srcu Istanbula, na europskoj strani.

Ova dva događaja već su stare vijesti za sve koji ne žive u Turskoj, nešto čega se pomalo sjećate da ste vidjeli, npr. na vašem Facebooku. Međutim, ovdje u Turskoj riječima je teško opisati bol koju je ova zemlja doživjela tijekom proteklih nekoliko mjeseci. Danas kada su društvene mreže postale platforme putem kojih internet aktivisti mogu odlučiti da li pojedine zajednice i događaji zaslužuju našu sućut ili ne, u Turskoj je došlo je opravdane ljutnje zbog odsustva međunarodnog razumijevanja za njihovu bol.

Jednu objavu na društvnim mrežama koja je privukla veliku pažnju i podršku napisao je Britanac koji živi u Turskoj. Opisao je ljutnju koju je osjećao spram naizgled poptpune ravnodušnosti međunarodne zajednice u ovome slučaju. Elokventno je opisao licemjerstvo onih koji su ‘bili’ Charlie Hebdo, koji su zamijenili svoje profilne slike francuskom zastavom nakon što je Pariz pogođen strašnim i koordiniranim terorističkim napadom: nije ih bilo nigdje kada je Turska trebala podršku. Autor je savršeno opisao bijes, frustraciju i poniženje nakon ove internetske verzije bešćutnog slijeganja ramenima. U svojemu tekstu pretpostavio je da je mogući razlog za nedostatak suosjećanja zapadnjaka to što Tursku vide kao dio Bliskog istoka, a s čim se on nikako ne slaže. Mi nismo na Bliskom istoku, mi smo Europa i nevjerojatno je da nas se tretira kao da je nasilje ovdje nešto normalno i dopušteno.

Ova argumentacija je već dugo uvriježena u Turskoj, vjerojatno od osnutka moderne turske države, a sada je još više došla do izražaja jer je kaos eskalirao: mi nismo Bliski istok, mi smo u Europi – ovakve stvari se ne događaju i ne smiju se događati ovdje. Mi smo moderni, ‘pozapadnjačeni’ i svaka druga sugestija je uvredljiva pogreška.

Prije nego što odem predaleko, želim komentirati moj izbor riječi ‘mi’. Ja nisam ni Turkinja niti državljanin Turske. Ja sam Amerikanka koja živi u Turskoj. To je pozicija koja mi pruža ogromne privilegije: u Turskoj mogu ostati koliko god mi se sviđa, na mene ne utječu ovdašnji politički problemi i mogu otići kad god poželim. Ovdje sam tek godinu dana i nisam doživjela bol i probleme koje velika većina turskih građana proživljava u posljednjih nekoliko godina. Kad razgovaram s drugim strancima obuzme me veliki osjećaj krivnje. Mogu otići. Mnogi moji prijatelji, uključujući i mog partnera, nemaju tu mogućnost.

Dakle, kada koristim riječ “mi”, ni na koji način ne polažem ‘autorsko pravo’ na bilo koji aspekt ovdašnje situacije i ovdašnjih problema.  Naprotiv, ovo je poziv na akciju upućen nama zapadnjacima i drugim strancima koji žive i dalje namjeravaju živjeti u Turskoj. Prošlo je vrijeme kada se moglo biti blaženo gluh i slijep za krizu koja se ovdje događa. Kako živjeti ovdje, uživati u najboljem što ova zemlja nudi, a ignorirati probleme naših prijatelja, suradnika i njihovih obitelji? To je neodrživo. Zato kažem ‘mi’, jer vjerujem da smo i mi stranci upleteni u ovdašnju politiku, u smislu da su mnoge vlade naših matičnih država sukrivci za ovdašnje probleme te stoga imamo odgovornost i obvezu podržati Tursku kako god možemo.

Ovo je moj glas i moj prijedlog: vrijeme je da Turci i stranci koji ovdje žive prestanu braniti Tursku tvrdnjom da Turska nije Bliski istok. Bliski istok je sam po sebi ideja, imaginarna granica nacrtana oko skupine proizvoljno stvorenih država za koje se smatra da imaju slične osobine. Svidjelo se to nama ili ne, ostatak svijeta je odlučio da mi također spadamo u tu skupinu.

Prošlo je vrijeme za tvrdnje da mi ne zaslužujemo nasilje poput onoga na Bliskome istoku jer mislimo da smo bolji  – nismo Arapi, sekularniji smo, demokratskiji itd. To je samodestruktivna i besmislena taktika. Nitko ne zaslužuje normalizaciju nasilja i nitko ne zaslužuje bombe i korumpirane političke stranke koje ih tako često prate. Došlo je vrijeme da se udružimo s drugima koji misle isto, kojima je muka od strašnih događaja u zadnjih nekoliko godina i kojima je muka od međunarodne zajednice kod koje postoji samo prolazni osjećaj sažaljenja za ‘one tamo zemlje’ prije nego što im se  pažnja usmjeri negdje drugo. I da, to znači formiranje saveza s drugima na Bliskom istoku. Naša bol je sada identična. Što prije to prepoznamo, prije ćemo krenuti naprijed.

U našem je interesu da se stvore prekogranični i trans-kulturalni ‘pokreti otpora’. Ljevičarske studentske grupe, feministički kolektivi, akademske zajednice, radnički sindikati, prosvjednici protiv vlade, progresivne vjerske organizacije, grupe podrške za one koji su izgubili najmilije te svi ostali koji se zalažu protiv postepene normalizacije ekstremizma i krvoprolića u našim zajednicama. Kada se borimo sami, borimo se tiho. I kao što je moj partner nedavno istaknuo, u Turskoj ima mnogo ljutnje zbog zapadnjačke ravnodušnosti, ali da li se Istok pokazao boljim?

Suočeni smo s neobičeno sličnim problemima, ali i dalje jedni druge gledamo s oprezom, nejasno svjesni da postoje ljudi i zajednice u drugim istočnim zemljama koje proživljavaju iste probleme, ali nemamo sposobnosti ili volje da se ujedinimo s njima. Svijet je manji nego ikada prije, sukobi se prelijevaju preko državnih granica i stvaraju im egzistencijalne prijetnje. Vrijeme je da otpor i solidarnost putuju preko granica s istom lakoćom.

Janine Rich, Open Democracy

Tekst je prilagođen

Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji

Ove godine navršava se 30 godina od nastanka Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), dokumenta koji je imao presudan utjecaj na srpsku politiku druge polovice 80-ih i početkom 90-ih u tadašnjoj Jugoslaviji. Continue reading “Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji”

Bezgrešno rusko proljeće

Rusija obilježava drugu godišnjicu aneksije Krima. Osim likovanja, postoji li i osjećaj krivnje?

Na Krimu je opet proljeće. Rusi sebe i dalje vide kao najneviniji narod na svijetu, potpuno čist i neokaljan. Smatraju da su kroz cijelu svoju povijest uvijek bili žrtve – mučenici, paćenici, oni koji nose breme. U njihovim zamislima Rusija je okružena grabežljivim i prijezira vrijednim susjedima kojima su Rusi otvorili svoja srca i pružili ruku, a ovi su ih zauzvrat iskoristili i povrijedili. Ruski popis pritužbi protiv njih beskrajan je. Ovi susjedi duguju Rusiji zbog njene ‘velike kulture’, zbog Jurija Gagarina i ruskih mistika. Rusi pak susjedima ne duguju niti jednu kopejku. Zato, ako zatreba, Rusija će sva sretna uzvratiti udarac, jer se osjeća prevarena od svih.

Krivnja je neugodna stvar s kojom je teško živjeti. Nijemci su joj se uporno i dugo odupirali. Povjesničar i teoretičar Aleida Assman pisao je da je Nijemcima bilo lakše izmisliti ispriku za svoje postupke nego, naprosto, priznati da su bili u krivu. Među političkim autorima jedno je vrijeme bilo popularno naciste predstaviti kao bezprizorna čudovišta, kao krvožedne zvijeri koje su pokrenule globalno krvoproliće. Prema ovom gledanju, obični Nijemci nisu imali nikakve veze s nacizmom. Druga vrsta pristupa ovoj temi bila je ta da se Nijemci sjećaju svih zlodjela prouzrokovanih od strane nacista: milijuna ubijenih ljudi, sravnjenih drevnih njemačkih gradova, okupacije i podjele svoje zemlje na dvije države. Zatim, tu je bio njihov ugled – nakon nacista, Njemačka se više nije mogla posmatrati isključivo kao domovina Martina Luthera. U ovome viđenju, patnje koje su Nijemci proživjeli pod nacističkim režimom stavljaju ih u istu razinu s Židovima koji su preživjeli holokaust. Nakon što su se riješili tih zlih Nacista, Nijemci sada ponovno mogu prigrliti narode koji su trpili pod nacističkim jarmom. Nijemci su dakle bili žrtve, kao i svi ostali.

Ipak, bez obzira na sva izbjegavanja odgovornosti i pogreške, Nijemci su prihvatili svoju krivnju.

Sličan proces kao da se događao i u Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza. Bilo je pokušaja da se prizna vlastita prošlost onakvom kakva je doista i bila – i to ne samo komunistička prošlost nego i ona  ruskoga carstva koje je živjelo od iskorištavanja svojih kolonija. Međutim, ako je suditi po onome što se govori sada, kolektivno sjećanje Rusa funkcionira na vrlo različit način od onoga u Nijemaca. Evo nekoliko primjera: streljana Butovo gdje je ubijeno više od 20 000 političkih zatvorenika za vrijeme Staljinove strahovlade, potresni film ‘Tajni policajac’ snimljen 1992. (u kojem se radnja događa ubrzo nakon boljševičke revolucije) te spisi Solženjicina i Shalamova možda su otkrili i pokazali strahote toga vremena, ali nisu imali željeni učinak.

Kao prvo, Rusi općenito smatraju da nemaju nikakve veze sa zločinima počinjenim tijekom sovjetske ere. Što se većine Rusa tiče, zločini su počinjeni od strane komunista, a komunisti nisu bili Rusi. Estonci, Židovi, Gruzijci i Kinezi bili su odgovorni za sve. Oni su bili financirani iz njemačke ‘centrale’ i od neke vrste globalne zavjereničke klike. Neka onda ti ljudi preuzmu krivicu.

Isto tako, Rusi nisu krivi za deportaciju Krimskih Tatara 1944., a način na koji Tatari još uvijek jadikuju o tome je u najmanju ruku neukusan. Rusi su propatili ništa manje od Tatara. Iz ruske perspektive gledano, kada se Tatari žale na svoju patnje koju su prouzročili Rusi, trebali bi također spomenuti i patnje Rusa pod komunizmom, inače se radi o običnim lažima i provokaciji. Osim toga, zapravo nije ni bilo zločina. Naprosto se radilo o teškim vremena, okrutnoj vojnoj logici i bilo bi zapravo najbolje da se sve to davno zaboravilo.

Najveći problem je što Rusi svoje probleme objašnjavaju manjkom nacionalističke svijesti i imperijalnih ambicija, tj smatraju da je to zbog toga što su ‘loši Rusi’. Posljedica takvog razmišljanja je da jedini spas vide u više autokracije, više državnog pravoslavlja, više Kozaka, antisemitizma, ratova i pripajanja teritorija. Slijedeći ovakvu logiku, Rusija pod dinastijom Romanova nije uspjela jer je bila premekana, tj. prestala je biti svoja. Stoga se nameće očigledan zaključak da Rusi ne bi trebali skretati sa svoga ‘pravoga puta’. Taj pravi put znači biti supersila. Sve što su Shalamov, Solženjicin i drugi učinili jeste da su naučili Ruse da moraju opet postati imperij i ići do kraja. Kao što kaže engleska poslovica, ako se prvi puta ne uspije – nastavi pokušavati.

Streljana Butovo (sada spomenik Staljinovim žrtvama), koja je trebala braniti Ruse od povratka u prošlost na isti način kao što holokaust štiti Nijemce od povratka u nacional-socijalizam, pretvorila se u ulazna vrata u još dalju i krvaviju prošlost. Sjećajući se ‘crvene’ represije koja je bila loša, Rusi čekaju novu, ‘bijelu’ represiju koja će biti dobra. U njihovom kolektivnom slavlju zbog osvajanja Krima, Rusi ne samo da slave svoju pobjedu nego i svoj nedostatak krivnje. Između to dvoje možda i nema razlike.

Maxim Goryunov, Open Democracy

Foto: Alexander Aksakov / Getty Images