Edin Smailović: Evropa i Balkan

Kako razdvojiti gdje počinje Balkan a prestaje Evropa, odnosno gdje počinje Evropa a prestaje Balkan? Da li je to razlika u kulturi, mentalitetu, izgledu ljudi, infrastrukturi. Nakon dužeg slijeganja utisaka zaključio sam da je zapravo ključno to da zapadnjaci za razliku od nas znaju odustati od nečega kad je najljepše.

Mi na Balkanu, za razliku od Zapada, nikada nismo znali kada u nečemu stati: u krađi, nasilju, prevari, a tek u uživanju tu smo tek megalomani.

Pored toga što zna da uživa, Balkanac je odličan poznavalac anatomije. Na osnovu čega sam to zaključio? Još kao mali slušao sam riječi moje prve komšinice koja nije nikada imala dlake na jeziku, a riječi na j, k i p koje su i najstariji muškarci koristili samo u ”odabranom” društvu je ispaljivala bez pardona: ”Liže on njemu guzicu pa mu je zato tamo dobro”. I odista, kada čovjek skupi iole informacija o čovjekovoj anatomiji shvati da se najtananiji nervni završeci baš nalaze na tom mjestu. Odjednom mi je postalo jasno zašto neko dozvoljava da mu tamo neko vršlja jezikom gdje sunce ne sija.

Od tog silnog ”uživanja” mnogi pobenave i izgube razum i osjećaj za realnost. Zato valjda na Zapadu nigdje nećete čuti tako plastičan opis servilnosti kao na Balkanu, zato  što je gvozdena disciplina izbacila struku i rad u prvi plan.

Za to vrijeme na Balkanu je bilo jedino bitno imati gladak jezik i naravno znati odabrati pravu guzicu. Znati svoj posao, biti inovativan i hrabar, sa tim si mogao jedino da se nosiš na moralno posrnuli Zapad.

Ko zna, možda bi prvi korak u stvarnoj evropeizaciji Balkana bila zabrana ove perverzne rabote, Ko zna?

 

Poljubi me

sretan sam što osjećam

da nisam kao drugi

ne zatupljuju me medijima

u podsmijehu sam prvi

smrdi mi iz usta

i znoje mi se noge

oči su mi pivske boce

sačuvaj me bože

poljubi me ravno u dupe

 

strahovi su konjunkturni

od njih se dobro živi

ne primajte nikog u svoja kola

komunicirajte telefonom

ugradite duple brave u stan

konzumirajte diskretno šarm

nek’ vječno živi vaša ljubav

svijet je izvan vas

poljubi me ravno u dupe

 

gospodo jedite sendviče

i ispijajte piva

još uvijek vam dobro stoji

u vama je perspektiva

ljubitelji dosade

udružite snage

kupališna sezona počinje

idite na more oceane

i čuvajte se ajkula

motrite na ljude

ovo su nesigurna vremena

miki ostani kod kuće

Džoni Štulić

 

 

Oglasi

Kad kultura postane politika

Naviknuti smo na priču o globalizaciji i ekonomiji, na priču kako i jedna i druga utječu na naše navike, potrebe i kulturu. Međutim, rijetko mislimo o ekonomiji i kulturi kao o dva elementa koji se međusobno prožimaju. U Googleu sam pretražila pojam “kulturna industrija” i našla sljedeću definiciju: “Pojam kulturne industrije skovan je da bi opisao ‘tvornicu’ za proizvodnju standardiziranih kulturnih djela – filmova, radio programa, časopisa i sl. koji se koriste za manipuliranje i pasiviziranje širokih narodnih masa. Konzumacija jednostavnih užitaka popularne kulture koji su nam na raspolaganju zahvaljujući masovnim medijima ljude prave poslušnim i zadovoljnim, bez obzira na to koliko su teške njihove ekonomske okolnosti”.

Ne treba niti spominjati koliko je kultura je korisna. Možda smo toliko naviknuti da je smatramo važnom a da je uopće ne vidimo kao nešto što se može iskoristiti. Međutim, ovakva uporaba kulture postoji i ona je rasprostranjena, što potvrđuje i definicija kulturne industrije. Ne mislim pri tome na razinu pismenosti u nekoj državi ili na određena istraživanja. Kultura je politički i diplomatski alat, često podcijenjen kada o njoj mislimo na taj način.

Primjera radi, evo dvije zemlje koji nisu zanemarile ovaj “sekundarni” aspekt kulture: SAD i Japan. Kultura se manifestira na različite načine, a ono što su te dvije zemlje izabrale strogo je povezano s njihovom poviješću i običajima. U Japanu je strip poznat kao Manga postao najvažniji medij kroz koji se promiče novi koncept japanske vojske. U ovoj zemlji se raspravlja o ustavnim promjenama koje bi dovele do jačanja vojne sile. S obzirom na japansku povijest, glavni problem je uvjeriti javno mnijenje da bi se jačanje vojske isključivo koristilo u obrambene svrhe. Da bi se postigli ovaj cilj, japansko Ministarstvo obrane i Ministarstvo kulture rade zajedno na medijskoj kampanji, koristeći Mangu i japanski crtić “Anime” kako bi japansku vojsku prikazali u dobrom svjetlu. U tu svrhu koriste se svijetle boje i likovi koji u japanskome naroda izazivaju pozitivne osjećaje. S druge strane, SAD koristi bejzbol kao alat koristan za vanjske odnose. Barack Obama posjetio je Kubu nakon nekoliko desetljeća zamrznutih odnosa između dviju zemalja, a prvi korak u poboljšanju odnosa bio je organizirati bejzbol utakmicu, baš kao što se dogodilo i 2002. kada je bivši predsjednik Carter bio u posjetu.

Japan i SAD naravno nisu jedine zemlje koje kulturu koriste kao instrument za širenje političkih pogleda ili projekata. U Italiji, primjerice, premijer Renzi želi osamnaestogodišnjacima dati tzv. “kulturni bonus” od 500 eura, koji bi bio utrošen na knjige, kazališta, muzeje, koncerte i druga kulturna događanja. Jedini preduvjet? Ljudi moraju glasati na izborima kako bi dobili taj bonus.

Je li u redu dobivati novčanu pomoć koja kulturu čini pristupačnijom? Ja mislim da jeste, barem dok tu pomoć koristimo za osobno kulturno usavršavanje i dok učimo kako birati informacije između onih koje su nam na raspolaganju.

Chiara Merlino, The Global Panorama

Patriotizam na brdovitom Balkanu

Piše: Neven Šimić

Kažu da je patriotizam ljubav prema domovini. Ako je patriotizam ljubav, to znači da smo u sferi emocija. Ljubav je slijepa, i kad smo zaljubljeni suženi su nam filteri za objektivno rasuđivanje. Tada ne vidimo stvari onakvima kakve jesu nego onakvima kakve želimo da jesu. Ako slijepo volimo svoj narod ili svoju domovinu, onda možda ne vidimo da se u ime domovine ili u ime naroda čine i neke loše stvari. Možda ćemo te loše stvari nekako i priznati, ali ih i uvijek relativizirati sa tim čuvenim relativizirajućim ALI. Tako vrlo lako postajemo dobar materijal za manipulaciju. I tada nam je lako prodati patriotizam kao neupitni ideal. Patriotizam računa na to.

Patriotizam je na Balkanu ideologija, vrlo moćna i opasna. Ona se manifestira kroz fetišiziranje vlastitog naroda i domovine, dogmatsko tumačenje dalje i bliže prošlosti. Cilj takvog patriotizma je da flertuje sa masama, da ih zavede i probudi im emocije. Ovladati nečijim emocija znači kontrolirati ga. Tako je ideja patriotizma na Balkanu u startu kompromitirana oslanjanjem na nacionalističke mitove, fantazije i neistine. Na Balkanu je jako teško utvrditi granicu između patriotizma i nacionalizma. Ta je linija vrlo tanka, gotovo nevidljiva.

Patriotizam i nacionalizam zapravo su dvije strane istog novčića, ili barem dva brata blizanca koji vrlo uspješno vladaju emocijama prosječnog balkanskog čovjeka. I jedan i drugi hrane tog balkanskog čovjeka mitovima i floskulama o slavnoj prošlosti, o napaćenom ali hrabrom narodu, o krvlju natopljenoj domovini i kostima naših slavnih predaka, o nepravdi i zavjeri bjelosvjetskih moćnika, uz razne druge srodne i jednako patetične dodatke poput onog kako je važno da volimo svoju državu, svoj narod i sl. Osim što je već toliko klišeiziran, dosadan i jezički neinventivan, takav govor ima i potencijal da ljude podsjeti na traumu koju su proživjeli u ne tako davnoj prošlosti i u njima probudi negativne emocije, ne dopuštajući im da razmišljaju izvan tako zadatih okvira. U njihovim mislima tada nema mjesta za dijalog, razumijevanje i kritičko propitivanje, pa predrasude i isključitvost pronalaze svoju oazu u njihovim konfliktnim glavama. Njihovim ponašanjem tada je lako upravljati. Patriotizam postaje oruđe kojim se vrlo efikasno eutanizira kritičko mišljenje.

Patriotizam je gotovo pa savršen instrument kontrole nad ljudima. Znaju to dobro balkanski politički prvaci koji su ga lijepo usavršili u svojoj političkoj praksi. Patriotizam je religija koja ima svoje vjerne poklonike. Guy de Maupassand je još u 19 stoljeću prepoznao zloćudni karakter takvog patriotizma: ‘’Patriotizam je vrsta religije, to je jaje iz koga se izležu ratovi.’’  De Maupassand je bio književnik, a odnos patriotizma i nacionalizma na Balkanu sa književnošću posebno je zanimljiv. Nacional-patriotski narativi vrlo brzo su tokom 90-ih preplavili obrazovne sisteme na Balkanu. Književnost postaje glavno oruđe takvog obrazovanja i ideološko sredstvo par excellence. Patriotizam je u takvoj konstelaciji glavni kriterij vrednovanja nekog pisca ili djela, dok su estetika i stručnost neželjeni i prezreni pojmovi

Politika i ideologija računaju na patriotizam kao sredstvo kolektivne mobilizacije. Politika, ideologija, mediji i obrazovanje vrlo su moćni pokretači kolektivnih emocija. Recimo, dovoljno moćni da od ljudi naprave političke kretene i moralne idiote koji će na stadionima isticati najgnusnije moguće parole i transparente. Ko se još ne sjeća tih divnih poruka koje promiču ljubav, zajedništvo i najsvjetlije humanističke vrednote: Nož, žica Srebrenica, Za dom spremni, Juden auf wiedersehen, Ubij, ubij… (dopisati po želji) i slično. Nacional-patriotskim šovinizmom umno osakaćeni balkanski homo sapiensi širit će mržnju i predrasude po društvenim mrežama i internet forumima, lupajući po tastaturama i lupajući generalno. Ali oni samo vole svoje, reći ce neko u odbranu nacional-patriotskih tekovina. To što možda mrze tuđe tek je mala kontraindikacija na koju se nije računalo. Ili možda jeste. Prosječan balkanski nacional-patriotski zanesenjak često će reći kako ima i dobrih Srba. Ili poštenih Albanaca. Hrvata. Bošnjaka. Crnogoraca. Sigurno da ima.

Ali nije to ništa čudno. Kada si dvadeset godina odgajan unutar nacionalističke obrazovne prakse, kada ti je u startu amputiran dio mozga za kritičko mišljenje, kada ti tvoje predrasude redovno potvrđuju politički prvoborci, intelektualci i mediji, kada, uostalom, sve to čuješ i od vlastitih roditelja, nema ti druge nego da budeš patriot. Ili nacionalist, svejedno je. Na balkanski način. To što možda misliš da smo ‘mi’ čisti i nevini ko suza a ‘oni’ ružni, prljavi i zli, to su samo konfuzija i magla koje je u tvojoj glavi stvorio patriotizam. Ili nacionalizam, svejedno je. Patriotizam je otupio tvoje kognitivne i moralne reflekse i ti naprosto ne umiješ drugačije. Jer put do vajne gluposti popločan je patriotskim floskulama. Ili nacionalističkim, svejedno je.

Ovako opisanom patriotizmu valjalo bi suprotstaviti pojam odgovornosti. Višak patriotske retorike balkanskih vinovnika ionako nije ništa drugo do kompenzacija manjka građanske odgovornosti. Kada (i ako) patriotizam bude značio odgovornost a ne idolopoklonstvo, kada se njime ne bude služilo kao političkim sredstvom u postizanju nekih zasebnih političkih ciljeva, kada ne bude smokvin list za razne vrste korupcije, kada ne bude posljednje utočiste za hulje i neznalice, onda će i potpisnik ovih redova rado biti patriot. Bilo bi lijepo kada bi patriotizam prije svega značio odgovornost prema svom individualnom integritetu i prema svojoj vlastitoj društvenoj zajednici, kada bi značio onu vrstu odgovornosti kakva, recimo, krasi Dansku ili Švicarsku. No, iskustvo i logika kazuju da mora proći još dosta vremena dok ta vrsta političke kulture i odgovornosti ne zaživi na Balkanu.

Naravno da patriotizam ima svoje sociološko, socijalno-psihološko i kulturološko objašnjenje, svoju kontekstualnu uvjetovanost koja mu pomaže da se na ovakav štetan i isključiv način realizira, no to je već tema za neki drugi tekst. Ovo je ipak samo kratki uvid u jedan fenomen koji već predugo traje na brdovitom Balkanu. I koji će, po svojoj prilici, još dugo imati svoju brojnu i nezahtjevnu publiku.

***

Post scriptum: O patriotizmu je na sebi svojstven način progovorio i mladi crnogorski pjesnik Edin Smailović. Evo njegove poeme:

 

PATRI(J)OTIZAM

Patriotizam se najbolje

konzumira uz načeto pivo

i šljivovicu

Patriotizam najlepše miriše

pod šatorima i na vašarima

na pljeskavicu, sarmu i ćevape.

Najljepše patriotske pjesme

nastaju u kafanama

uz polugole pevaljke

i zveket kucanja pivskih flaša

Neuspješni očevi, muževi i sinovi

slave kolektivni uspjeh u fudbalu,

na evroviziji ili boćanju.

Najveći patriote su

oni koji imaju manje zuba

nego očiju u glavi.

Patriotizam pomaže,

jeftina droga koja

čini da makar trenutno

zaboraviš da si marginalac

socijalni slučaj i izopštenik iz društva,

Ako odavno nisi bitan ni užoj porodici,

osjećam da si ozbiljan kandidat za patriotu,

ako već, u međuvremenu nisi postao navijač.

Hvala ti Bože, pa eto, priznajem, nisam patriota


Pratite nas na Facebooku i Twitteru.

Turska i Njemačka: satira kao neprijatelj?

Prije nekoliko tjedana satiričar njemačkog kanala ZDF Jan Böhmermann postao je najnovija žrtva turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegove međunarodne inicijative da ušutka glasove i mišljenja s kojima se ne slaže – pogotovo kada ti glasovi dolaze od onih koji mu nisu skloni. Nažalost svi smo se već navikli na spremnost Ankare na sužavanje slobode govora, na hapšenje i zatvaranje novinara, akademika i komičara. Sada se čini da je i Berlin postao dio te nepoželjne priče. Nakon što je Böhmermann pročitao nekakvu opscenu pjesmu protiv Erdogana, njemačka kancelarka Angela Merkel osudila je ponašanje njemačkoga komičara kao nešto neobranjivo. Takav stav sugerira da bi se Böhmermann mogao suočiti s posljedicama. Naime, njemački zakon zabranjuje vrijeđanje stranih šefova država. Da, dobro ste pročitali: Njemačka ima zakon koji zabranjuje svojim građanima da napadaju npr. Vladimira Putina, ili do prije osam godina George W. Busha. Böhmermann može biti optužen za prekršaje iz stavka 103 koji nosi do tri godine zatvorske kazne (usput rečeno, njemačka vlada planira ukinuti taj kontroverzni zakon 2018. godine).
Böhmermannova pjesma, koja sadrži osvrte na miris Erdoganovih fekalija, nastranu ljubav prema životinjama i malome penisu, niti ima političku vrijednost niti je smiješna. Međutim, to je i dalje satira s obzirom na to kako i gdje je prikazana – na Böhmermannovom televizijskom programu Neo Magazin Royale. Svaki TV gledatelj će ovaj program prepoznati kao satirički, po uzoru na klasične sheme: uvod, malo stand-up komedije, nekoliko pjesama, par skečeva i ponekad razgovor s gostom (inače, Böhmermann i njegovo osoblje otišli su na pauzu najmanje do svibnja 2016.). Premda to nije jedina stvar koju treba uzeti u obzir, mjesto prikazivanja pjesme ukazuje da se ovaj zapravo neukusni napad na Erdogana tretira kao oblik slobode govora, a to je nešto što je kancelarka Merkel navodno spremna beskompromisno braniti. Međutim, kao što su mnogi analitičari istaknli, Berlinu trebaju njegovi sve više paranoidni i autoritarni turski partneri kako bi se zaustavio nekontrolirani priliv izbjeglica i imigranata.
U takvome političkom okruženju vidimo da su europske vrijednosti slobode izražavanja možda malo fleksibilnije nego što se nekada mislilo. Na prijelazu u novi milenij kazahstanski diplomati u Londonu tražili su od vlade Tonyja Blaira da zabrani Borata (tj Sachu Baron Cohena) i njegov satirični portret ove centralnoazijske republike. Britanski odgovor, srećom, bio je predvidiv: pristojan odgovor o političkom humoru kao prirodnom pravu u liberalnim demokracijama. Međutim, kao što smo vidjeli iz reakcija na izazivačku satiru francuskog magazina Charlie Hebdo, mnogi u Europi postaju sve oprezniji da ne uvrijede osjetljive čitatelje izvan granica Europske unije. To je možda i razumljivo s obzirom da su mnoge od kritika francuskog magazina usmjerene na vjerske skupine, tj. na grupe privatnih osoba, dok su napadi na javne osobe poput Pape prihvaćeni kao dio francuske tradicije društvene kritike.
Slučaj Böhmermann – ako optužnica bude podignuta – predstavlja nešto sasvim drugačije s obzirom da šefovi država, posebno ako su imbecili ili općenitno grozni, zaslužuju biti predmet ismijavanja. Čemu onda satira služi ako ne možete ismijavati one na vrhu političke piramide? Čak i u srednjem vijeku u Europi su se ismijavali vlastima koristeći dvorske lude i podrugljive pjesme. Moramo zapravo biti zahvalni Erdoganu zato što smo saznali za ovaj smiješni njemački zakon koji predstavlja opasan primjer političke korektnosti u svom najgorem obliku. Kao što je primijetio jedan komentator, “Ovaj slučaj nije Watergate (skandal koji je doveo do ostavke Richarda Nixona, op. prev.), ali je vjerojatno imao puno više utjecaja na politiku nego što ga prosječan novinar ima u cijelome svom životu.”
Ova osovina (Berlin-Ankara) koja želi nametnuti svoju viziju ‘ukusa’ u satiri pokazuje koliko je važno da kulturni djelatnici ukazuju na važna pitanja u današnjem svijetu u kojem je pisana riječ mrtva, vijest zabava, a Facebook osnovno sredstvo informiranja. Vraćajući se s radionice Europske asocijacije međunarodnih studija prošao sam kroz željezničku stanicu u Frankfurtu. Vidio sam veliki znak na arapskom i engleskom jeziku koji izbjeglice usmjerava do informacijskih centara i zamislio sam se. Iako izbjegavam aktivizam u svome pisanju, moram iskoristiti ovu priliku da pozovem sve koji rade na područjima obrazovanja i politike da zahtijevaju od naših vođa – svakog od njih – da im se imamo pravo rugati. Ako erdogani ovoga svijeta nadvladaju merkelove, svijet će postati mjesto bez smijeha.

Robert A. Saunders, E-IR

Tuzla: proslava prvog maja u crvenom gradu

Prvog maja oko stotinu radnika okupilo se u Tuzli kako bi proslavili Dan rada i prosvjedovali protiv iznimno nesigurnih okolnosti u kojima žive u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Continue reading “Tuzla: proslava prvog maja u crvenom gradu”