Budi muško (video)

S petnaest godina Dragan Kisin je tukao drugu djecu, pio i upadao u razne nevolje. Njegov otac napustio je obiteljski dom zbog kockarskih dugova. Njegova majka bila je očajna. Onda se Dragan jednoga dana priključio klubu Budi muško u Banjaluci. Sada je vođa lokalne zajednice i promovira nenasilje.

U Bosni i Hercegovini, suživot Bošnjaka (tada Muslimana) Srba i Hrvata narušen je raspadom Jugoslavije. U ratu vođenom od 1992. do 1995. poginulo je oko 100000 ljudi. Procijenjeno je da je silovano je  oko 35000 žena. Seksualno nasilje iz vremena rata dovelo je do kulture nasilja i nasilničkog ponašanja među mladima. Iz toga razloga klub Budi muško okuplja mladiće i djevojke, uči ih borbi protiv stereotipa i kako postati uzor svojim vršnjacima. Budi muško dio je inicijative Care International-a na Balkanu. Ovaj program, fokusiran na dječake i mladiće od 13 do 19 godina napravljen je s namjerom da se promovira jednakost spolova i nenasilnih odnosa – u regiji koja se i dalje se bori s naslijeđem rata.

Njihov lokalni partner u Banjaluci je Institut za razvoj mladih i zajednice Perpetum mobile koji s mladima u lokalnoj zajednici radi zanjih deset godina. Ovaj kratki dokumentarni film donosi priču o Draganu i o tome kako je program promijenio njegov život.

Oglasi

Balkan i teorije zavjere (1)

Zapadni je Balkan mjesto sa zavidnom razinom šovinističkog pluralizma. Širok je i šarolik spektar šovinizama i isključivosti koji su svoju oazu našli na tom simpatičnom i pitoresknom prostoru. Obitavaju tu desničarski paranoici i konzervativni fundamentalisti, ultraljevičarski fanatici i neoliberalni dogmatici, religijski fanatici i zadrti nacional-patrioti, homofobni pederomrzci i patrijahalni agresivci, antisemitski i islamofobni imbecili, etnički i građanski nacionalisti. Dakle, sva ona sorta ljudi od kojih će razuman čovjek glavom bez obzira pobjeći u prvu kafanu ili u drugu državu. Svi pobrojani ’izmi i fobije u biti su derivati nacionalizma i religijskog fundamentalizma. Treba reći da većinu tih ’izama i fobija Balkan nije izumio i u pravu je Marija Todorova kada ukazuje na to. Ideja nacije, pa zatim i divlja nacionalistička isključivost evropske su tekovine koje je Balkan samo prepisao. Ono što jeste obespokojavajuće je da ti izmi i te fobije nekako duže i žilavije preživljavaju na slavenskom jugu, a balkanska društva nikako da ih se otresu kao lošeg tereta prošlosti.

No vratimo se tom šarolikom društvu balkanskih majstora paranoje i netolerancije. Kako, recimo, od zatucanog ravnogorca, zapjenjenog ustašofila, katoličkog fundamentalista, islamističkog redikula, pravoslavnog talibana, desničarskog paranoika ili ultraljevičarskog dogmata napraviti istomišljenike? Ili barem sličnomišljenike koji se neće odmah hvatati za vratove? Za nepovjerovati, ali vrlo lako. Evo kako. Stavite ih za isti stol, zabranite im da pričaju o prošlosti i sadašnjosti na Balkanu i zadajte sljedeću temu za razgovor: ko danas vlada svijetom? Ili možda da temu postavite ovako: zašto su zemlje bivše Jugoslavije neuspješne banana državice, i ko je kriv za to?

Kakogod postavili temu, nemalo ćete se iznenaditi kako to šaroliko društvo unisono razmišlja. Bit ćete zbunjeni kakvo istomišljenistvo i sloga vladaju među tim ljudima za koje ste sve do maloprije vjerovali da se ne mogu složiti ni oko vremenske prognoze. Iznad glave vam lebdi upitnik i vi se pitate: je li moguće da ti isti ljudi, ti zadrti nacional-patriotski urođenici i religijski fanatici koji već godinama vode svoje male virtualne ratove, tako lako među sobom postižu konsenzus kada ne razgovaraju o lošoj prošlosti na Balkanu i dotaknu se stanja u svijetu. A oko čega se oni zapravo slažu? Pa prije svega oko toga da je uvijek neko drugi kriv što su njihove zemlje mahom zaostale bezperspektivne provincije na jugoistoku Europe. A onda, naravno, i oko toga da svijetom vladaju  moćnici iz sjene, ljudi i organizacije koji u strogoj tajnosti rade na ostvarenju svoji tajnih i nečasnih ciljeva. I da je svaki značajniji događaj u ljudskoj povijesti djelo njihovog pomno pripremljenog plana. Pa su tako, jelte, i balkanske državice žrtve njihovih nečasnih rabota.

Slabije upućenom posmatraču biće nevjerovatno koliko konzervativni fundamentalist iz Dalmacije, islamistički redikul iz srednje Bosne ili svetosavski nacional-patriot iz Šumadije slično promišljaju svijet. Svi oni ‘’znaju’’ šta je istina i kakva se podvala krije iza te već podobro izlizane sintagme ‘’međunarodna zajednica’’. Njima je jasno da ne postoji nikakva međunarodna zajednica i da svijetom upravlja liberalno-iluminatsko-templarsko-jezuitsko-hazarsko-cionističko-masonska klika, isti oni vladari iz sjene koji kontroliraju svjetski kapital, drže medije, čipuju ljude, izazivaju klimatske promjene, proizvode ekonomske krize, truju nam hranu, zaposjedaju naše umove uz pomoć suvremene tehnologije, pokreću ratove, rasturaju nam drzave, podmeću pedere, lgtb aktivizam i ostale ljudsko-pravaške ublehe… I tako dalje i tako slično!

Mentalni sklop prosječnog balkanskog šovena zapravo je vrlo predvidljiv. Mentalitet je to koji uvijek sumnjiči druge za vlastiti neuspjeh. Taj mentalni sklop kontaminiran je ideološkim dogmama, nacionalizmom, rigidnim tradicionalizmom, paranoidnim tumačenjem svoga lokalnog okruženja, pa se kao takav lako prešalta i na globalnu paranoju. Tako njegove lokalne neprijatelje, te pokvarene ustašoide, nacional-islamiste, jugokomunjare i ostalu srbočetničku bagru sasvim lako zamjene masoni, iluminati, hazari i svi ti silni Rotschildi, Soroši, Bilderberg grupe, Trilateralne komisije i ini kreatori Novog svjetskog poretka koji djeluju iz sjene i kroje nam živote iz svojih mračnih loža. I eto formule kako da, barem nakratko, balkanski ljudi ne mrzi jedni druge – treba  naći a onda i zamrziti imaginarnog bjelosvjetskog neprijatelja. Zavjera!, konspiracija!, urota!, vrište svi uglas po bespućima interneta.

Teoriji zavjere nisu skloni samo desničarski jastrebovi. Iako je izvorno desna ideja, itekako joj naginju i lijevi populisti koji između budalastog tabloidnog senzacionalizma i zdravog razuma radije izaberu ovo prvo.

Naoružan lakovjernošću i neznanjem balkanski čovjek spremno upija svaku budalaštinu koja mu se servira, samo nek je dovoljno intrigantna i senzacionalna. A tradicionalno je taj balkanski čovjek sklon praznovjerju pa mu i nije osobito teško prodati iluziju. On zaziva neko zlatno tele u koje će udivljeno zuriti. Ili barem priču u kojoj će se lako razaznati ko su dobri a ko loši momci. On se nije puno odmaknuo od priča za laku noć koje mu je tetka čitala kad je bio mali. Ista ona tetka iz Njemačke koja mu šalje džeparac,  dok on proklinje masone, pedere i sotonistički Zapad.

(nastavit će se)

Neven Šimić

Gaza, grad koji nitko ne želi

U trenutku kada Palestinci obilježavaju 68. obljetnicu Nakbe (“katastrofa” na arapskom), kada je autohtoni narod Palestine otišao u progonstvo i kada je nastala država Izrael, odvija se nova Nakba. Ovaj puta to je politička podjela između Hamasa i Fataha.

Dan u životu naroda Gaze najbolje je predstavljen sljedećim vicem: “Policija je uhitila stanovnika Gaze koji se nada”. Nema nade i nema budućnosti.

Granični prijelaz Rafah između Gaze i Egipta nedavno je otvoren na dva dana nakon što je bio zatvoren tri mjeseca. Broj registriranih putnika je više od 30.000, ali egipatski graničari su propustili samo 747 osoba. Putovanje, koje u uobičajenim okolnostima traje samo pet minuta autobusom ili jedan sat, uključujući i birokratske procedure, sada traje više od 24 sata, ponekad i 48 sati. Na taj način stotine Palestinaca ostaju u područjima s egipatske strane granice, kao u nekom zatvoru, što je kršenje osnovnih ljudskih prava.

Egipat je vladao Gazom od 1948. do 1967. Od tada stanovnici Gaze studiraju na egipatskim sveučilištima, stvarajući čvrstu vezu s Egiptom. Međutim, Egipat je promijenio stav i stanovnici Gaze danas se tretiraju kao neprijatelji. Prošle godine Izrael mi je zabranio da posjetim Palestinu, ali sam bio puno bolje tretiran nego Palestinci u egipatskim lukama i na egipatskim granicama. Ono što je posebno teško u ovoj situaciji je činjenica da Palestinci nikada nisu imali bilo kakav sukob s egipatskom vojskom, za razliku od Jordana, Libana ili Sirije. Stoga treba postaviti pitanje: zašto Egipat Palestince iz Gaze tretira tako loše? Zašto ih tretira kao manje vrijedne ljude? Čini se da Egipat želi poslati snažnu poruku: “Ne zanima nas Gaza, njeni stanovnici i njihove nevolje. Neka pate daleko od nas “.

Problemi Gaze nisu ograničeni samo na južnu granicu. To se također odnosi na Jordan. Kad je izraelska vojska počela dozvoljavati stanovnicima Gaze da putuju kroz Jordan, Jordan  je pojačao svoje sigurnosne mjere. Kao da stanovnike Gaze vide kao sigurnosnu prijetnju. Izrael također igra ključnu ulogu za Gazu. Oni su je opsjedali deset godina. Njezina vojska ubila je više od 5000 Palestinaca između 2008. i 2014. godine tijekom tri napada. Izrael u konačnici želi pripojiti Zapadnu obalu, ostavljajući Gazu kao državu za Palestince. Godine 1987. Martin Gouterman predložio je da Gaza postane Singapur Bliskog istoka.

Palestinska samouprava (PS) i rukovodstvo Fataha u Ramallahu nisu puno bolji. Oni nisu zainteresirani za preuzimanje Gaze od Hamasa. Unatoč činjenici da su spremni pregovarati s Hamasom o pomirenju i o Hamasovim manipulacijama nacionalnim i regionalnim naporima, rukovodstvo PS ne može jamčiti pozicije, diplomatske zaposlenike i druge prednosti ne samo za Hamas, nego čak ni za obične stanovnike Gaze. Čini se da je Gaza napuštena i ostavljena u rukama Hamasa da čini što god žele. Ovakva politika Gazu pretvara, polako ali sigurno, u leglo radikala koje će jednom zasigurno eksplodirati.

Podjela između Hamasa i Fataha, izraelska opsada i tvrdoglavo rukovodstvo Hamasa doveli su do katastrofalnih posljedica u pojasu Gaze: visoka stopa nezaposlenosti, povećanje stope samoubojstava, nestašice struje, vode i medicinskih pomagala, visoke stope siromaštva,  povećanih poreza na potrebne robe (nametnutih od strane Hamasa), korupcije, nepovjerenja, političke represije i proizvoljnih uhićenja aktivista. Da bi se izbjegao katastrofalan ishod, mjere se moraju poduzeti odmah. Svijet na situaciju u Gazi ne bi trebao gledati kao na humanitarnu, već prije kao na političku krizu. Palestinska samouprava se prema Gazi mora odnositi kao prema entitetu koji joj pripada, i mora predstavljati interese i potrebe svoga naroda.

PS radi za ograničenu skupinu ljudi koji postaju nova buržoazija Gaze, dok velika većina i dalje pati svaki dan. Egipat i Jordan također bi trebali razmisliti kako se nositi s populacijom Gaze. Nisu svi sigurnosna prijetnja. Zapravo, nitko od njih ne bi predstavljao takvu opasnost ukoliko bi imali osnovna ljudska prava.

Pisac i aktivist iz Rafaha Mahmoud Jouda napisao je na svojoj Facebook stranici:

“Ne slušajte nikoga tko kaže da postoji nada u Gazi. Čak i ako se ostvari političko pomirenje, to neće donijeti promjene jer se temelji na političkoj podjeli kvota, a to neće funkcionirati. Problem Gaze je veći od njenih zemljopisnih granica. Gaza je potonuo brod. Jedino rješenje je individualno spasenje. Skok iz tonućeg broda prije nego što umrete. “

To je bolna realnost Gaze i priča o gradu koji nitko ne želi.

Abdalhadi Alijla, Open Democracy

Fotografija: Stefano, Flickr

Sramotno razbacivanje javnim novcem ali može i drugačije

Tužno je i zabrinjavajuće koliko toga građani Bosne i Hercegovine toleriraju svojim političarima. Ovo je nažalost jedna od najsiromašnijih europskih država, ali to ne biste znali ako pogledate plaće ili vozne parkove BiH vladara.

Najnoviji biser je vijest da je član Predsjedništva BiH, Mladen Ivanić, dobio službeni automobil koji je koštao oko 200.000 konvertibilnih maraka (100.000 eura). On sigurno nije iznimka – malo je vjerojatno da se druga dva člana Predsjedništva voze  u npr. polovnim Nissanima.

Da li je stvarno potrebno biti tako rastrošan u državi poput BiH? Što se želi pokazati? Još važnije, kada će građani napokon početi reagirati, u smislu da glasaju protiv onih koji troše ogromne javne novce za svoj komfor? Ako bi političari znali da je cijena takve – za osiromašene građane ponižavajuće – rastrošnosti gubitak izbora, vjerojatno bi brzo prestali.

Da može drugačije, čak i u regiji, pokazuje primjer gradonačelnika Prištine, Shpenda Ahmetija, koji na posao ide javnim prevozom. Prilog je napravila Aljazeera Balkans.

Novi izbori su najbolje rješenje za Hrvatsku

Hrvatska je u velikoj krizi. To vide građani Hrvatske, a znaju se i razlozi: potpuni gubitak povjerenja u predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, svađa između dva potpredsjednika vlade, Karamarka i Petrova, te blokiranje reformi obrazovnog sustava. Čini se da hrvatska vlada uopće ne funkcionira, turistička sezona je tu, a posla i inače ima preko glave i da je sve u najboljem redu.

U ovakvoj situaciji novi izbori su vjerojatno najpoštenije i najučinkovitije rješenje: najpoštenije jer hrvatskim građanima treba dati da odluče što misle o ovakvoj vladi, a najučinkovitije jer jedina druga opcija je patetično traženje nove saborske većine. Prioriteti moraju biti jasni: ili je to opstanak ovakve vlade ili su to interesi hrvatskih građana. Tu ne bi trebalo biti dilema.

Ako se novi izbori dogode, bit će zanimljivo vidjeti na koji način je kriza utjecala na popularnost glavnih aktera. Koalicija Most mogla bi izgubiti veliki broj glasova, ali to se može desiti i HDZ-u koji ima stabilno biračko tijelo. Živi zid mogao bi biti veliki dobitinik, ali u tome slučaju postoji mogućnost – s obzirom da oni sigurno ne bi podržali novu desnu vladu na čelu s HDZ-om – da  u nekoj novoj SDP-ovoj vladi budu ono što je Most bio HDZ-u. Takvo preslaganje ne bi dovelo do stabilne vlade, a stabilna vlada je upravo ono što Hrvatska treba. Jedino što je sigurno predvidjeti jeste da predstoje zanimljivi dani i tjedni.

DD

Edin Smailović: Poltron

Piše: Edin Smailović

Još jedan od balkanskih izuma koji se treba eliminisati je uvlakač ili stručno rečeno – poltron. Poltron je ovdje zanimanje dovedeno skoro pa do savršenstva. Transgeneracijski prenos ovog znanja i zvanja dovelo je ovu vještinu do veoma visokog nivoa.

Poltroni su poznati po brzom ulijetanju u targetiranu guzicu. Kontinuitet vlasti od 1945 do 1990 uticao je da ovo zanimanje bude prilično konzervativno. Ali, dolazak višepartizma je uticao da dođe do promjena. Poltroni su morali unijeti novine u svoju djelatnost kako bi opstali na tržištu. To je zahtijevalo izoštrena čula i znati kako u pravom trenutku brzinom kretanja fotona preći iz guzice u guzicu.

Ni tone parfema nisu mogle pomoći da se eliminišu posljedice putovanja kroz analne otvore. O bolu u duši da i ne govorimo. Život poltrona nije lak, a niko da pomene beneficirani radni staž.

Ali nije tragedija život poltrona  – na kraju , ipak oni sami biraju. Tragedija je što poltroni utiču i na naše živote.

Zato pod hitno ukinuti ovo zanimanje i zabraniti upis za poltrone, a postojećima ponuditi prekvalifikaciju za neko korisno zanimanje.

Smrt poltronizmu!