Brexit i rast populizma

Zasigurno najveći politički pobjednik referenduma u Velikoj Britaniji je populizam u svim svojim oblicima. Populizam je sada već čvrsto ukorijenjen u Velikoj Britaniji, Europi i SAD-u. Zbog toga je važno razumjeti što on predstavlja i znači. U Europi nakon drugog svjetskog rata, dva su glavna politička pokreta koja su upravljala kako nacionalnom politikom tako i područjem međunarodne suradnje: socijaldemokracija i kršćanska demokracija (demokršćanstvo). Ova dva politička pokreta podržavaju liberalni internacionalizam i europske integracije. Međutim, oba pokreta su u padu a možda su im odbrojani i posljednji dani. Socijaldemokracija opstaje u nekim skandinavskim zemljama, dok se ostaci kršćanske demokracije mogu pronaći u Njemačkoj, Nizozemskoj i donekle u Italiji. Da bi se održala, socijaldemokracija treba jak sindikalni pokret i kejnzijanske makroekonomske politike, ali ove institucije i koncepti su u stanju raspada. Stoga je svaki projekt oživljavanja socijaldemokracije unaprijed osuđen na propast jer ne može biti spašen niti u današnjim okolnostima ni u doglednoj budućnosti. Sve progresivne snage, uključujući ljevicu, moraju razumjeti tu činjenicu. Ilustracije radi, jedan tužan aspekt današnje britanske političke scene je to da se dosadašnje tradicionalno ljevičarske sredine (dijelovi Škotske, velške doline i postindustrijski centri na sjeveru Engleske) i dalje smatraju takvima i predviđa se da bi tu moglo doći do preporoda socijaldemokracije. Ali, uvjeti za takvo što su nestali. Ove sredine danas su čvrsto u šakama raznih nacionalističkih projekata ili UKIP-a (stranke koja je nastala s ciljem da Britaniju izvede iz EU). Ovi gradovi i sredine neće se vratiti socijaldemokraciji – u britanskome slučaju, Laburističkoj stranci.

A vendor flies the confederate flag prior to a Republican U.S. presidential candidate Donald Trump rally in Pittsburgh

Što je onda zamjena za paradigme socijaldemokracije i demokršćanstva? Populistički nacionalizam raste diljem Europe i postoji opasnost da će ih u potpunosti nadmašiti. Treba naglasiti da ovi populistički pokreti dolaze i s ljevice i s desnice. Ako pogledamo naslijeđe ljevičarskog populizma u Latinskoj Americi vidjet ćemo da je rezultat ekonomski nered i demokratski deficit – što je loš znak za budućnost ovih pokreta u južnoj Europi. Odnedavno imamo i klasični primjer prelaska političkoga populizma u referendumski nacionalizam, kao što smo svjedočili u Velikoj Britaniji. Što više rastu populistički nacionalizmi, rastu šanse da će biti mnogo više poziva na referendum, kao npr. u slučaju Škotske. Ovakve pojave često su praćene bombastičnim obećanjima a populističke vođe se udvornički veličaju kao spasitelji.

I desničarski (npr. UKIP u Velikoj Britaniji, FN u Francuskoj) i lijevičarski populizam (npr. Podemos u Španjolskoj i SYRIZA u Grčkoj) naglašavaju nepovjerenje u ‘elite’. Elite su neprijatelj. Većina naroda smo jedno homogeno “mi”, a protiv smo jednako homegenih ali korumpiranih elita – “njih”. S tim da su “oni” ponekad i stranci ili imigrati. Međutim, tako jasne granice naprosto ne postoje među ljudima, elitama ili imigranatima. Nedavni događaji u Velikoj Britaniji pokazali su da je elita podijeljena. Poslovni sektor bio je podijeljen oko pitanja referenduma, jednako kao i politička klasa, mediji i financijski sektor. Također su postojale velike razlike u stavovima među tzv. običnim glasačima. To međutim ne ometa populizam u svome uobičajenom inzistiranju na jednom “fundamentalnom” jedinstvu.

Lijevi populizam naglašava solidarnost s drugim skupinama i narodima, dok je onaj desničarski nacionalno isključiv, ako ne i ksenofobičan. I naravno, postoje razlike u nacionalnim konfiguracije populizma: rani populizan u SAD-u bio je usmjeren protiv trustova i monopola. (čak i Donald Trump govori protiv njih). S druge strane, kontinentalni europski populizam je korporativnog i fašističkog porijekla i osjećaja.

brexit populism 2

Namjera mi je skrenuti pozornost na sličnosti raznolikih populizama i naglasiti da populizmi dijele temeljno ideološko jedinstvo, unatoč razlikama u podrijetlu i razlikama između suvremene lijeve i desne verzije. Sugeriram da je ovo temeljno jedinstvo opasno, da ga treba prepoznati onakvim kakvo i jeste i da se treba botiti protiv iluzija o vrlinama lijevoga populizma koje postoje među progresivnim, intelektualnim liberalima. Ali kako?

Ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje. Međutim, taj odgovar mora sadržati odlučnu privrženost pluralizmu. Da živimo u pluralnome društvu izvan svake je sumnje – ne postoji jedinstvo kako među “neoliberalnim financijsko-političkim elitama” tako ni među “širokim narodnim masama”. Razlike među tim skupinama mogu se iskoristiti u progresivne svrhe. Mogu se stvoriti savezništva koja bi premostila tradicionalne podjele. Mogu se izgraditi nove građanske institucije – i od dna prema gore i odozgo prema dolje (ekskluzivnost bilo koje od ovih ruta samo će usporiti i oslabiti zadatak). Politički pluralizam nije isto što i “individualistički liberalizam” ‘ili’ “kolektivistički socijalizam” u svim svojim različitim oblicima, iako se koncept preklapa s njima. Politički pluralizam treba pozivati na novu predanost ‘asocijativnoj demokraciji’ koju su utemeljili rani britanski pluralisti 1920ih, a u novije vrijeme ga je zagovarao pokojni Paul Hirst. Svako skretanje u potpuni populizam bio bi katastrofa za cijelu Europu i šire. Svaki pokušaj oživljavanja socijaldemokracije ili demokršćanstva samo će dovesti do nostalgičnoe čežnje za prošlošću koju je nemoguće vratiti.

Grahame Thompson, Open Democracy

 

 

Oglasi

Jesu li znanstvenici religiozni?

 

Ako ste se ikada zapitali da li znanstvenici vjeruju u boga i da li se mole, ovo pismo bi vam moglo ponuditi odgovor.
U sklopu školskoga projekta, djevojčica Phyllis poslala je pismo Albertu Einsteinu i pitala ga da li se znanstvenici mole, te ako se mole što traže u svojim molitvama.
Ovo je Einsteinov odgovor, napisan 24.1.1936.

Draga Phyllis,

Pokušat ću odgovoriti na tvoje pitanje što jednostavnije mogu. Ovo je moj odgovor:
Znanstvenici vjeruju da su sve pojave, uključujući sve ljudske aktivnosti, podvrgnute zakonima prirode. Zbog toga znanstvenik ne može vjerovati da se na tijek događaja može utjecati molitvom, to jest nadnaravno manifestiranom željom.
Međutim, mora se priznati da je naše poznavanje ovih sila nesavršeno tako da na kraju vjerovanje u postojanje nekog krajnjega duha počiva na jednoj vrsti vjere. Takvo uvjerenje ostalo je široko rasprostranjeno, čak i s ovovremenskim dostignućima znanosti.
No, isto tako, svatko tko je ozbiljno uključen u znanost s vremenom postane uvjeren da se neka vrsta duha očituje u zakonima svemira – duha koji je znatno iznad čovjekove razine. Na taj način bavljenje zanošću dovodi do jednog vjerskog osjećaja posebne vrste, koji je zasigurno sasvim drugačiji od religioznosti naivnijih osoba.
Uz srdačne pozdrave,

A. Einstein

Trideset godina Walk This Way

Ovih dana navršava se trideset godina otkako je objavljen singl Walk This Way, jedna od najutjecajnijih pjesama u povijesti popularne glazbe. Ove četiri minute uvele su hip-hop kao žanr na velika vrata te oživjele i produžile karijeru Aerosmitha.
Kako piše The Guardian, ideju za suradnju dva benda imao je danas legendarni producent Rick Rubin. Članovi Aerosmitha bili su skeptični (ovo je uostalom bio njihov singl deset godina ranije) ali su ipak otišli u studio u New York i zajedno s Run-DMC sve obavili za jedan dan.
Ne samo da je pjesma postala veliki hit – to je bio i video. Probijanjem zida između dva studija simbolički su srušene barijere između dva dotada prilično odvojena svijeta, rocka i hip-hopa. Na vrhuncu popularnosti, MTV je video emitirao dva puta na sat.
Aerosmith je nastavio karijeru koja traje do danas (navodno spremaju oproštajnu turneju za iduću godinu), dok Run-DMC nikada nije doživio isti uspjeh. Danas su jedno od legendarnih imena rane faze invazije hip-hopa.

Brexit i pouke Jugoslavije

Velika Britanija odlučila je izaći iz Europske Unije na referendumu održanom 23. lipnja. Kao i svaki referendum, ovaj je građanima trebao dati šansu da kažu što misle. Međutim, različiti dijelovi Britanije različito su glasali i stvoren je novi problem. Doveden je u pitanje sam razlog postojanja ove višenacionalne države. Ranih 1990-ih Jugoslaveni su imali svoje referendume na kojima se odlučivalo hoće li ostati ili napustiti federalnu Jugoslaviju. Epilog svega je bio krvoproliće i raspad države na svadljive, disfunkcionalne mini nacionalne države. Što onda može jedna mrtva država naučiti ovu koja je još uvijek (jedva) na životu?

Velika Britanija ima mnogo zajedničkog s Jugoslavijom. Kao i Jugoslavija, Britanija je komplicirana višenacionalna država, nastala na spornom povijesnom projektu koji se često preklapao s imperijalnim interesima Engleske, zemlje koja čini jezgru te multinacionalne federacije. Engleska, dakle, čini jezgru Velike Britanije, dok je u slučaju Jugoslavije to bila Srbija. Kao Englezi nekada u Škotskoj i Irskoj, Srbi su u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu često bili doživljavani kao osvajači i hegemoni. Poput Engleza, i Srbi su se osjećali neshvaćenim od strane onih koje su pokušavali integrirati. Zbog toga su ih optuživali da su nezahvalni spram žrtvovanja Srba za zajedničku stvar. Kao i neenglezi u Velikoj Britaniji, nesrbi u Jugoslaviji osjećali su se nipodaštavanim, maltretiranim i koloniziranim od strane snažnijeg velikog brata. Stvaranju jugoslavenske i britanske multinacionalne države prethodilo je razdoblje krvavog međuetničkog i međureligijskog nasilja.

Pa ipak, unatoč težini povijesti, elite su vremenom uspjele stvoriti kompleksne ali izdržljive multinacionalne eksperimenate. Donošeni su komplicirani kompromisi, a povijesni animoziteti postajali su predvidljiviji i lakši za kontrolirati, premda ne u potpunosti ugušeni. Lokalna samouprava i autonomija za etnički izdvojene regije bili su modus operandi kako u Velikoj Britaniji tako i u Jugoslaviji. Postojale su i posebne odredbe za manjine u područjima gdje njihove političke želje nisu podržavane od strane većinske populacije. Protestantima u Sjevernoj Irskoj je održavanje kulturne i političke veze s njihove braćom u Engleskoj bilo jednako važno kao i kulturne veze između Srba u Bosni i Hercegovini i Srba u Srbiji.

Svjesni da su multinacionalne federacije projekti bez presedana u eri nacionalnih država, elite u obje federacije  nisu bile odveć voljne promicati ideju multinacionalnog identiteta, koji bi nadišao duboko ukorijenjene nacionalne identitete konstitutivnih jedinica. Da pojasnim: “Britanstvo” nikada nije bio službena politika Velike Britanije, baš kao što ni “Jugoslavenstvo” nikada nije bila službena politika u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Umjesto toga, elite su se vjerojatno nadale da će nakon godina, desetljeća i stoljeća međuetničkih interakcija Englezi, Velšani, Škoti i sjeverni Irci na sebe početi gledati kao na Britance. U slučaju Jugoslavije Srbi, Hrvati, Muslimani (danas Bošnjaci), Slovenci, Makedonci i Crnogorci trebali su na sebe početi gledati kao na Jugoslavene.

brexit6

Članstvo u Europskoj Uniji pomoglo je u suzbijanju destruktivnih snaga u Britaniji – npr. engleskog nacionalizma – tako što su svoj bijes sada usmjeravali prema Bruxellesu. Tijekom hladnog rata Jugoslavija je imala poseban odnos sa oba suprotstavljena bloka. To joj je kratkoročno pomoglo u obuzdavanju unutarnjih nacionalizama, ponajprije zbog osjećaja ponosa što jedna tako mala zemlja zauzima važno mjesto na velikoj svjetskoj pozornici. Ali nakon pada berlinskog zida raspala se i Jugoslavija. Jugoslaveni su izgubili svoje posebno mjesto na međunarodnoj sceni, a unutarnji nacionalizmi su se munjevito vratili. Demokratski populizam se našao u u središtu pozornosti.

Slučaj Jugoslavije opovrgava ideju da je demokracija dobra sama po sebi, da donosi stabilnost i oslobađa ljude. U toj državi je 1990-ih započelo istinsko uključenje građana u politički život. Nove političke stranke nicale su preko noći. Građani su demonstrirali tražeći sve i svašta. Najavljeni su referendumi i obećana drugačija budućnost. Međutim, desetljeće je završilo krvoprolićem, a Jugoslavija se raspala na slabo funkcionalne ili nefunkcionalne nacionalne države. Krajnji zbroj je više od 100.000 mrtvih, više od dva milijuna raseljenih, nove granice i budućnost zatrovana mržnjom, podjelama i korupcijom s okusom nacionalizma.

Ako postoji jedna lekcija koju Velika Britanija treba naučiti na primjeru Jugoslavije,  onda je to ova: referendumi su grozna stvar. Ova vrsta direktne demokracije ne samo da ne može riješiti egzistencijalna društvena pitanja, nego može dati maha društvenim podjelama koje su dotada bile ispoljavane kroz građanski politički diskurs (kao u Velikoj Britaniji), ili potisnute (kao u slučaju Jugoslavije). Referendumi su gotovo uvijek organizirani oko pitanja koja se čine egzistencijalnim. Njihov negativni učinak rezultat je i toga da su referendumi uglavnom nepovratna rješenja.  Za razliku od izbora, gubitnička strana ne može preusmjeriti svoju ljutnju na pobjedu u sljedećim izborima, jer je stvar navodno zauvijek riješena.

Uzmimo primjer bosanskih Srba. Novoizabrana demokratska muslimansko-hrvatska vlada organizirala je 1992. referendum o tome treba li Bosna i Hercegovina napustiti jugoslavensku federaciju nakon što su dvije republike, Slovenija i Hrvatska, već odlučile da će istupiti. Bosanski Srbi, koji su u velikoj većini bili za ostanak u Jugoslaviji, gdje bi mogli održavati svoje veze sa Srbijom, bojkotirali su referendum, iako su znali da predstavljaju tek nešto više od 30% stanovništva.  Da su sudjelovali na referendumu bili bi preglasani, ali referendum bi i dalje bio važeći. Kao što se moglo i pretpostaviti, ogromna većina građana glasala je za nezavisnost. Jednako predvidljivo referendum je doveo do rata za vrijeme kojeg su bosanski Srbi zauzeli ‘’svoj’’ dio Bosne i Hercegovine za koji su htjeli da ostane u Jugoslaviji.

Nakon referenduma o članstvu u EU Velika Britanija se našla u zapanjujuće sličnoj situaciji. Rezultati glasanja su se u velikoj mjeri razlikovali, ovisno o nacionalnim granicama (Škotska, Engleska, Vels, Sjeverna Irska) i učinili da je nedostatak nacionalnog konsenzusa postao pitanje života i smrti za zemlju. Kraj Velike Britanije kao države ako istupi iz EU čini se jednako predvidljivim kao i kraj jedinstvene Bosne i Hercegovine izvan Jugoslavije: Škoti će se otcijepiti, Sjeverna Irska tražit će samoodređenje i eventualno ponovno ujedinjenje s Irskom. Protestanti u Sjevernoj Irskoj će se povući iz politike i pribjeći tko zna čemu, potpuno svjesni da ih je politički proces već pretvorio u manjinu.

Ono što bi nas debakl Brexita trebao podučiti jeste da su referendumi često populističko oruđe koje demagozima omogućava da rabe politiku bijesa demokratskim sredstvima. Referendumi su nesumnjivo demokratski, ali se mogu pokazati i smrtonosnima.

Feđa Burić, History Matters

Je li u redu popiti pivo nakon vježbanja?

Trčanjem i drugim vrstama vježbanja obično se počnemo baviti da bi bili u kondiciji i da smršavimo. Međutim, postoji i drugi, društveni aspekt vježbanja. Nakon napornog trčanja neki vole otići na hladno pivo. To je ok, zar ne? Continue reading “Je li u redu popiti pivo nakon vježbanja?”