Sarajevo dvadeset i pet godina poslije: paradigma za budućnost

Pišu: Wolfgang Petritsch i Christophe Solioz

Dvadeset i pet godina od rata u Bosni i Hercegovini krajnje je vrijeme da se završi tmurno poslijeratno razdoblje. Unatoč određenim rezultatima, ukupna situacija u zemlji je depresivna. To nije ništa novo, ali u međuvremenu se regionalni i međunarodni kontekst znatno promijenio. Stoga situacija u Bosni i Hercegovini iziskuje reviziju.

Na regionalnoj razini, članstvo Hrvatske u Europskoj uniji niti je doprinijelo stabilnosti niti integracijskim procesima u BiH. Nema pravih rezultata nakon desetljeća međunarodnog upliva i anemičnih strategija koje su za cilj imale poboljšati regionalnu suradnju, a teritorijalni integritet nekih balkanskih zemalja (Bosna i Hercegovina, Makedonija i Kosovo) i dalje ne treba uzimati zdravo za gotovo. Dok Rusija i Turska povećavaju svoj utjecaj u regiji, čini se da se je drastično pao utjecaj zapadne ‘meke sile’ (soft power, sposobnost da se utječe na nečije preference putem vlastitih koncepata i filozofije). Ono što zabrinjava još više je činjenica da je ugrožena sveukupna sigurnosna situacija u srednjoj i istočnoj Europi. U našem dvadeset i prvom stoljeću vidimo neke zastrašujuće paralele sa stanjem tridesetih godina prošloga stoljeća. Osim toga, stručnjaci i politički lideri na svim stranama čine se dezorijentiranim i bespomoćnim. Okolnosti uopće nisu povoljne za rješavanje bosanskohercegovačkih problema.

Na summitu Europske unije u Solunu 2003. dato je obećanje da će balkanske zemlje jednom biti primljene u Europsku uniju, ali EU nije bila u stanju održati riječ. Jedina strategija EU za Balkan sastojala se u održavanju statusa quo, i pokazala se katastrofalnom. Što se tiče Bosne i Hercegovine, EU ipak ima određenu obvezujuću odgovornost. Dva su ključna pitanja u vezi ove države.

Prvo, Daytonski sporazum, bez obzira na to kakav je smisao imao sada već davne 1995. godine, sada u potpunosti ometa napredak zemlje. Lokalni, regionalni i međunarodni čimbenici odgovorni su za provođenje neophodnih političkih promjena. Doista je neizbježno otvoriti pandorinu kutiju kako bi našli ono što se nalazi na njenome dnu – nadu.  Treba završiti s bajkom o dva entiteta i nitko se ne treba bojati Daytona II.

Drugo, kroz stoljeća pokazalo se da je integritet Bosne i Hercegovine stabilan samo ako je ona dio većih političkih entiteta: Osmanskog carstva, Austro-Ugarske  i dvije Jugoslavije. Danas samo EU može pružiti takav okvir. Stoga je proces integracije Bosne i Hercegovine u EU imperativ, s tim da je partnerstvo između EU i BiH prioritet kao kratkoročni prvi korak. Međutim, ključno je da se politički proces vodi iznutra.

U svome Pismu sarajevskim prijateljima iz 1992. Bogdan Bogdanović je istaknuo da je braniti grad jedina moralna paradigma za budućnost. Često spominjani ‘sarajevski duh’ sastoji se od nečega jakog, nečega što se teško može razoriti: ‘suština grada’. Bogdanović je još dodao da “Svi mi, još uvek, u sebi nosimo svoje besmrtne gradove, ako ništa drugo zato što ne znamo drugačije strukturirati svet oko nas.” Ni Bogdanović niti mi koji ovo pišemo nikada nismo pomislili da će se ta suština spustiti s nebesa – da novi grad moramo oblikovati po uzoru na stari.

Dinamična i ponekad dramatična međuigra između suštine i sudbine grada ključ je za zdrav proces mirne reintegracije. Sarajevo kao i drugi bosanskohercegovački gradovi poput Mostara, Tuzle, Banjaluke, Brčkog i Bihaća mogu postati jezgro jednog novog regionalnog okvira (a što često ističu lokalni intelektualci) koji bi bio znatno više u skladu s prošlošću Bosne i Hercegovine, te prilagođen sadašnjim i predstojećim izazovima.

Nove generacije ne smiju napustiti ovo bojište. Kao i prošle generacije, ova borba mora se voditi u BiH i za BiH. ‘Bosansko proljeće’ iz 2014 je prošlost, ali ostalao je sjeme nade. Ova nada, jača i od straha i od razočaranja, sada mora procvjetati. Izvanredna bosanskohercegovačka umjetnička scena ovdje ima značajnu ulogu. Umjetnost koja nas dovodi bliže istini trebala bi postati vodilja u ovim teškim vremenima.


(Open Democracy)

Foto: Flickr, neka prava pridržana


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Oglasi

#EU60: Europska unija mora sačuvati zajedništvo i boriti se za svoju budućnost

Na svoj šezdeseti rođendan Europska unija suočava se s velikim brojem izazova. Neki od njih poznati su otprije a neki su bez presedana. Globalna ekonomska kriza, masovni priliv izbjeglica, pojava ekstremnih populista diljem Europe i svijeta, sve agresivnija Rusija, brexit i Donald Trump u Bijeloj kući problemi su s kojima se mora suočiti. Ova teška vremena očigledno traže jedinstvo i viziju, ali to je lakše reći nego učiniti.

Krenimo redom. Europsko gospodarstvo zapravo je u nešto boljem stanju nego što se misli. To su dobre vijesti, ali statistika sama po sebi nije dovoljna i relativno dobri gospodarski pokazatelji moraju se pretvoriti u konkretan boljitak za obične ljude, poput novih radnih mjesta i boljih plaća. Međutim, čak i kada bi gospodarstvo u EU bilo sasvim stabilno, države članice i sama Unija trebali bi otpočeti ciklus investicija koje bi barem djelomično riješile očigledne društvene probleme i opipljivo nezadovoljstvo sadašnjim stanjem. Osim dobre vladavine, europski lideri valjda uviđaju da ako se ne pokrenu, nezadovoljstvo građana može se pretvoriti – i pretvara se – u glasove za raznorazne populiste koji su više nego voljni i spremni iskoristiti nesreću  drugih za svoje mračne ciljeve.

Kao što smo vidjeli, europska ekstremna desnica se konsolidira i surađuje. Desni populisti očito su ohrabreni uspjehom Donalda Trumpa i njegove nacionalističke retorike i nastoje ga oponašati, pa i nadmašiti u Europi. Nisu uspjeli u Austriji i Nizozemskoj, a vidjet ćemo što će biti u Francuskoj gdje je Marine Le Pen ozbiljna kandidatkinja za predsjednicu Francuske. U boljim vremenima radikalni populisti i njihove politike imale bi minimalnu prođu kod većine građana, ali ovo su neobična i teška vremena i bila bi velika greška zanemariti tzv. obične ljude i njihove probleme, čak i ako se ne slažemo s njima.

Pitanje izbjeglica politički je osjetljivo i moralno depresivno. Europska unija u cjelini nije se iskazala. Većina zemalja članica ne želi ispuniti svoje međunarodne obveze spram izbjeglica. Putem medija bili smo svjedoci sramotnih prizora izbjegličkih prihvatnih centara i tamošnjih uvjeta, hladnoće i sveopće mizerije. Angela Merkel učinila je časnu stvar kada je odlučila prihvatiti milijun ljudi u Njemačku, ali mogla bi platiti visoku političku cijenu na sljedećim općim izborima u rujnu. Kako je već spomenuto, druge zemlje članice pokazale su manjak spremnosti i senzibiliteta da pomognu ljudima koji bježe iz, čak i za nas, nezamislive tragedije u Siriji. To je prilično sramotno, ali isto tako i nije posve neočekivano, s obzirom na prijetnju maloga broja potencijalnih terorista infiltriranih među izbjeglicama.

Najnoviji podaci ukazuju da iako je broj izbjeglica koji dolaze pao, ljudi umiru u većem broju na Mediteranu. Ova tragedija vjerojatno će se nastaviti sve dok ne dođe do trajnijeg rješenja i mira u Siriji. To se, nažalost, čini dalekim. Rješenje sirijskog sukoba očito ovisi o raznim međunarodnim igračima, ali EU i njezine države članice moraju biti uporne u naporima da ne budu potpuno marginalizirane od strane Rusije, Turske i SAD-a.

Rusija kao da je postala permanentna glavobolja za EU. To je velika šteta, jer da je više volje mogli bi blisko i prijateljski surađivati, što bi bilo i prirodno i obostrano poželjno. Međutim, stvarnost je takva da neke zemlje članice EU iz istočne Europe Rusiju vide kao izravnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Osim toga, Rusija je postala sve agresivnija u cyber ratovanju i pokušajima miješanja u europsku politiku i izbore, u toj mjeri da su Europljani odlučili djelovati kako bi se spriječila još gora šteta.

Osim ako se ne dogodi istinska promjena paradigme, što je malo vjerojatno ali ne i sasvim nemoguće, čini se da se trenutno malo toga može učiniti na poboljšanju odnosa između EU-a i Rusije. Ova država se sudjelovanjem u ratu u Siriji i Ukrajini na neki način potvrdila kao  globalna vojna sila, ali je platila visoku cijenu. Rusija je pod sankcijama Zapada, njeno gospodarstvo je oslabljeno. Rusija pokušava pomoći europske političare i stranke koji su za Putina, ali malo je izvjesno da će ova strategija biti uspješna, osim ako neki od njegovih pulena ne osvoje vlast u državi članici, posebno negdje poput Francuske ili Italije.

Brexit je još jedan veliki izazov. Britanska vlada napokon je otkrila plan, ili barem popis želja o tome kako oni vide budućnost odnosa s EU-om. Plan je doživljen kao pogrešan i nerealan, kako u Velikoj Britaniji tako i u ostatku Europe. Malo je vjerojatno da će Britanija osigurati sve što želi od EU-a, što zači da će i Britanija i EU trpjeti posljedice. Međutim,  nakon brexita Britanija bi mogla izgubiti mnogo više nego EU, posebno u smislu gospodarskog razvoja, utjecaja u svijetu i reputacije kao slobodnog, otvorenog i tolerantnog društva.

Donald Trump predstavlja opasnost za EU ne samo kao predsjednik SAD-a najmanje četiri godine, nego i zbog retorike kojom se služio tijekom predizborne kampanje. Trumpova politika mogla bi nadživjeti njegov mandat u Bijeloj kući. Ali, kao i svi drugi, i gospodin Trump će u konačnici biti ocijenjen na osnovu djela, a ne onoga što govori. Postoji mogućnost da će svijet, barem privremeno, biti manje opasan ako dođe do poboljšanja odnosa s Rusijom. U svakom slučaju, novi predsjednik SAD-a je nacionalist koji pokazuje malo interesa za liberalni međunarodni poredak. Gospodin Trump također otvoreno pokazuje prezir prema EU i teško da će biti velikih promjena.

Što bi onda EU i države članice trebale činiti suočene s tolikim problemima? Za početak, ohrabrujuće je da su europski liderli snažno osudili stavove gospodina Trumpa. Europa u osnovi i nema izbora nego da se drži zajedno i pronađe svoj put u ovim teškim vremenima. Bila bi ludost učiniti bilo što drugo, što bi Britanija već mogla uskoro saznati.

Što znači držati se zajedno? EU bi se trebala suprotstaviti Trumpu kad god je to potrebno, ali uvijek biti svjesna dugoročnog značaja odnosa sa SAD-om. Osim toga, EU treba nastaviti komunicirati i gdje je moguće surađivati s Rusijom, ali zadržati sankcije dok ne dođe do značajne promjene u ruskoj vanjskoj politici. Politički pritisak koji proizilazi iz izbjegličke krize može se ublažiti ako europski lideri jasno stave do znanja da je ova situacija privremena i da će većina izbjeglica, kao i nekada u slučaju bivše Jugoslavije, vremenom biti vraćena u matične države. Što se tiče brexita EU treba pričekati i vidjeti što Britanija zapravo želi, što još nije jasno, i razviti svoju strategiju. Istovremeno, EU bi trebala nastaviti bitan rad na poboljšanju svoga gospodarstva. Treba nastaviti s reformama kojima bi Unija postala modernija, s manje birokracije i mnogo više kontakta sa običnim građanima.

Svi izazovi s kojima se EU suočava su teški, neki su čak zastrašujući, ali sve što je ovdje spomenuto može biti učinjeno. Nadajmo se da će se to i dogoditi.

Dražen Šimić


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Suprotno očekivanjima, izgleda da je budućnost glazbene industrije ružičasta

Glazbena industrija već neko vrijeme posustaje, uspinje se i općenito pokušava se prilagoditi i uklopiti u novi, digitalizirani svijet. Velike promjene dogodile su se od kada se početkom ovoga stoljeća pojavio Napster. Glazbenici su se morali prilagoditi svijetu u kojem se prodaje drastično manje CDova. Što onda budućnost nosi za industriju i same glazbenike? Izgleda da se odgovori naziru i da su vijesti ipak dobre.

Glazbena industrija i glazbenici suočavaju se sa izazovom zvanim tehnologija. Ona se mijenja vrtoglavom brzinom i doista je teško snaći se i prilagoditi. Osim novih sprava tu su i nove platforme za distribuciju glazbe te novi glazbenici-poduzetnici koji stvari žele preuzeti u svoje ruke i komunicirati s publikom direktno, bez posrednika.

Ubrzani rast streaming servisa kao što su Spotify, Deezer, Apple Music, Google Play i drugi (kao i legalnih downloada) nesumnjivo je doprinio oporavku glazbene industrije i ponovnom optimizmu. U 2015. godini streaming i legalno downloadiranje bespovratno su premašili prodaju diskova. Milijuni slušatelja širom svijeta prešli su s ilegalnog skidanja MP3 pjesama na nove platforme. Iako su zarade na streaming servisima male (od, 0.006 do 0.0084 centa po preslušanoj pjesmi), barem za najveća glazbena imena one ipak znače veliku dobit. Primjera radi, procjenjuje se da je na vrhuncu popularnosti pjesme Uptown Funk njen autor Mark Ronson zarađivao oko stotinu tisuća dolara tjedno samo od streaminga.

Osim besplatnog servisa koji nudi većina streaming platformi i koji uključuje oglase koji prekidaju vaše slušanje, postoje i premium servisi koji podrazumijevaju mjesečnu pretplatu i nude slušanje glazbe bez oglasa, slušanje i kada niste spojeni na net, skidanje pjesama i neke ekskluzivne sadržaje. Spotify, naprimjer, razmišlja da određena izdanja privremeno ili stalno ograniči na svoje premium pretplatnike. Slušatelji koji su voljni plaćati pretplatu u zamjenu za određene privilegije nesumnjivo doprinose stabilnosti glazbene industrije. Analitičari financijskog giganta Morgan Stanley-a, Benjamin Swinburne i Ryan Fiftal, čak misle da će se premium servisi pokazati kao spasitelji glazbene industrije.

Iako gorenavedene audio platforme rastu velikom brzinom, najveći straming servis i dalje je Youtube. Problem s Youtubeom je ‘piraterija’ slušatelja koji neovlašteno postavljaju pjesme i tako ‘otimaju’ statistike zvaničnim kanalima muzičara i izdavača. U vezi toga prošle godine 1000 glazbenika, među njima Paul McCartney i Lady Gaga, uputilo je pismo europskim liderima i požalilo se da servisi poput Youtubea „na nepravedan način uzimaju od glazbene zajednice“.

Nadalje, važnost tehnologije za glazbenu industriju može se jasno vidjeti na primjeru pametnih telefona i tableta. Oni su iznimno važni jer veliki broj korisnika (u SAD-u nekih 90%) ima jednu od ovih sprava, a slušanje glazbe dok ste u pokretu (na putu u školu, na posao, dok se krećete po gradu itd.) postala je nešto sasvim normalno. Još jedan tehnološki iskorak koji pomaže glazbenoj industriji i glazbenicima su naravno društvene mreže. One omogućuju brzo dijeljenje glazbe i direktan kontakt s velikim brojem potencijalnih slušatelja.

Jedan od relativnih noviteta s kojim glazbena industrija ozbiljno računa i u koje ulaže novce su podcasti. Spotify i Google Play počeli su nuditi vlastite podcaste, Showstopper i City Soundtrack. Na ovaj način izdavači namjeravaju doprijeti do najzagriženijih slušatelja od kojih vjerojatno imaju i najveću zaradu. Ovo bi moglo dodatno ugroziti poziciju radija. Prije pojave brzog interneta radio je imao ključni utjecaj na slušatelje. Očekuje se da će radio i dalje imati ulogu u promoviranju glazbe ali dosta manju u odnosu na analognu prošlost.

Što onda u budućnosti očekuje glazbenike? Velika imena i dalje će prosperirati. Pitanje novih glazbenika i kako im omogućiti da dođu do publike jako je važno. Paradoksalno, čini se da upravo njima treba jaka glazbena industrija. Za nove glazbenike problem predstavlja kako se promovirati u moru novih izdanja. Da biste se probili ipak vam treba marketing izdavačkih kuća. Činjenica je da izdavači ulažu velike novce u otkrivanje i promoviranje novih talenata i tu leži obostrani interes. I naravno, osim što im treba marketing da njihova glazba dođe do slušatelja, jednom kada postanu popularni njihovi koncerti donosit će im dodatnu, možda veliku zaradu.

Za kraj treba reći da je David Bowie bio u pravu. Još 2002. u jednom intervjuu rekao je da će se „apsolutna transformacija svega što smo o glazbi ikada mislili dogoditi u narednih deset godina. Glazba će postati roba poput tekuće vode ili struje“. Ovakva formulacija možda zvuči pomalo okrutno, ali popularnost streaminga dovela je do rasta glazbene industrije od 7% u 2016. godini (ili za 1.1 milijardu dolara). To su doista impresivne brojke i veliki korak naprijed za industriju za koju se mislilo, a neki i dalje misle, da je na koljenima.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Foto: Economically Inclined

Europska unija smatra da Rusija destabilizira Balkan

Čini se da se zapadni Balkan vratio u središte pozornosti međunarodne zajednice. Pri tome se misli prije svega na BiH, Srbiju, Kosovo, Makedoniju i Crnu Goru. Hrvatska i prije toga Slovenija odmaknule su se u geostrateškom smislu od Balkana članstvom u Europskoj uniji i NATO savezu. Razlog za ovaj obnovljeni interes je Rusija i njeno pojačano prisusustvo u regiji.

Utjecajni mediji poput The Guardiana, Independenta i briselskog portala EU Observer pišu o samitu EU 9.3. na kojem su čelnici “razmotrili niz gorućih pitanja, među ostalim iz područja gospodarstva, sigurnosti, migracija te stanja na zapadnome Balkanu”. Ističe se da je unija alarmirana ruskim uplitanjem u ovome dijelu svijeta. Smatraju da je sigurnosna situacija u regiji krhka i da su tome doprinijeli kako vanjski utjecaji (Rusija) tako i unutarnji u smislu osnaženog nacionalizma i međuetničkih tenzija.

Zapadni Balkan bio je centralna tema samita EU. Britanska premijerka Theresa May osvrnula se na nedavni pokušaj državnog udara u Crnoj Gori i navodni ruski upliv rekavši da će “tražiti da se učini više kako bi se suprostavilo ruskoj kampanji plasiranja lažnih informacija i podigla razina vidljivosti zapadne predanosti ovoj regiji”. Donald Tusk, novi-stari predsjednik Vijeća Europske unije izjavio je da je regija zapadnog Balkana “od vitalnog značaja za Europu”, dodavši da su se “napetosti i podjele izmakle kontroli, djelomično zbog nezdravih vanjskih utjecaja koji destabiliziraju nekoliko zemalja već neko vrijeme”. Vodeći njemački europarlamentarac David McAllister smatra da se “geopolitika vratila na Balkan” i da EU treba biti konkretnija u nastojanju da se suprostavi ruskim pokušajima destabiliziranja regije. Osim Rusije, čelnike EU brinu i države poput Turske i zemalja arapskog zaljeva koje također imaju pretenzije na Balkanu, ali smatra se da je Rusija veći problem. EU čelnike brine i to što neki državljani balkanskih zemalja (Kosova, Albanije te Bosne i Hercegovine) ratuju za tzv. Islamsku državu u Iraku i Siriji.

Nije teško zaključiti da svaki puta kada su se interesi velikih sila prelamali preko Balkana to nije dobro završilo, prije svega po same Balkance. U ovome slučaju možda ipak postoji par razloga za optimizam. Državni udar u Crnoj Gori nije uspio i Rusija teško da će moći imati većeg upliva u toj zemlji u budućnosti. Dodatna prepreka ruskome utjecaju je proeuropski orijentirani premijer Srbije (i kandidat za novoga predsjednika ove države) Aleksandar Vučić.  Osim toga, sama Rusija ako želi može promijeniti svoju politiku, surađivati sa Zapadom i doprinijeti stabilnosti ove regije.

U svakom slučaju, stabilnost zapadnog Balkana je osjetljivo pitanje. Velike sile moraju imati na umu lekcije iz relativno nedavne povijesti o tome kako je kada se stvari otmu kontroli u ovoj regiji. S druge strane, lideri zemalja regije trebaju prije svega misliti na dobrobit svojih građana i pažljivo odabrati koga žele za velikog brata, ako baš moraju.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Amnesty International: Trump, Erdogan, Orban i zapadni Balkan

Amnesty International, poznata organizacija za promidžbu ljudskih prava, imala je dosta lošega za reći u svome izvješću za 2016. Za ovu utjecajnu organizaciju prošla godina bila je “godina kontinuirane bijede i straha u kojoj su vlade i naoružane grupe ugrožavale ljudska prava na mnoštvo načina”. Dodali su i da je ova godina bila „godina u kojoj je cinična uporaba ‘oni protiv nas’ priče dovela do krivnje, mržnje i straha na razini neviđenoj od 1930-ih“, od vremena kada je Adolf Hitler došao na vlast u Njemačkoj.

U izvješću se govori o najvažnijim događajima koji su obilježili prošlu godinu. Sirija zauzima posebno mjesto. Tragični sirijski grad Alep skoro cijeli je sravnjen sa zemljom u zračnim udarima i uličnim borbama. Ovaj grad svojom sudbinom prizvao je u sjećanje neke druge poraze međunarodne zajednice, poput Ruande 1994. ili Srebrenice 1995.

Na političkom planu dominira Donald Trump kao novi predsjednik SAD-a. Amnesty smatra da je Trumpov dolazak na vlast obilježen „predizbornom kampanjom tijekom koje su se često čule problematične izjave koje šire podjele, mizoginiju (odbojnost ili mržnju prema ženama) i ksenofobiju“. Tijekom kampanje Trump je izjavio da će umanjiti osnovne građanske slobode i predstaviti politike koje su suštinski suprotstavljene ljudskim pravima.

Osim Trumpa, Amnesty International naveo je turskog predsjednika Erdogana i mađarskog premijera Orbana kao osobe koje su problematične s aspekta ljudskih prava. Ovi političari u svojim državama sprovode otrovne politike koje „progone, okrivljuju i dehumaniziraju cijele narode“.

Od država zapadnog Balkana, za Hrvatsku se kaže da je prošla kroz period političke nestabilnosti zbog promjena u vlasti. Uvjeti za prihvat izbjeglica bili su u 2016. „uglavnom adekvatni, ali nema koherentnih, dugoročnih rješenja za politiku društvene integracije. Diskriminacija etničkih manjina i dalje je prisutna dok je sloboda medija narušena. Pojačana je nacionalistička retorika i govor mržnje koji doprinose rastućoj etničkoj netrpeljivosti i nepovjerenju“. Ovo izvješće predstavlja svojevrsni  šamar premijeru Plenkoviću i njegovom ‘uljuđenom’ stilu vladanja.

U izvješću za Bosnu i Hercegovinu stoji da „unatoč usvajanju naprednog antidiskriminacijskog zakonodavstva, manjine se suočavaju s raširenom diskriminacijom. Prijetnje i napadi na novinare i slobodu govora su nastavljeni. Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju donio je nove presude za zločine počinjene tijekom rata 1992-1995. Na lokalnoj razini, pristup pravdi i isplata odšteta za civilne žrtve rata su i dalje ograničeni“. Opći je dojam da su ove, zapravo životno važne teme, skoro trajno gurnute na sporedni kolosjek u bh politici sa svojim referendumima, prepucavanjima i preglasavanjima.

Pitanje je međutim koliko vrijede izvješća renomirnih organizacija za ljudska prava u vrijeme Trumpa i mnoštva balkanskih trumpova. Dugoročno su važna ali izgleda da su suštinski ignorirana u valu populizma koji je preplavio svijet. To je potencijalno nesaglediva tragedija.

Za kraj, citat generalnog tajnika Amnesty Internationala, Salila Shettya koji elokventno sažima prošlu godinu: „ U 2016. ideja ljudskoga dostojanstva i jednakosti, te sam pojam naše ljudske obitelji snažno su i nemilosrdno napadnuti pričom o strahu i krivljenju drugih za svoje probleme. Tu priču propagiraju oni koji žele osvojiti vlast ili oni koji žele ostati na vlasti – i jedni i drugi po svaku cijenu“.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Foto: Amnesty International