Kako čitanje fikcije može studentima pomoći u razumijevanju stvarnoga svijeta

Stvarni svijet često se doima iznimno kompliciranim. Književnost tu može pomoći, između ostalog i sveučilišnim studentima. Tečajevi komparativne književnosti mogu dati dodatne uvide u ono što studenti proučavaju tako što će im ukazati na nove, drugačije perspektive. Kako npr. oni koji studiraju političke znanosti mogu istinski pojmiti užas diktature? Možda mogu čitajući Jarčevu feštu Marija Vargasa Llose, prekrasan povijesni roman o tiranskom režimu Rafaela Trujilla u Dominikanskoj Republici. Studenti koji pročitaju ovu knjigu teško će zaboraviti nevjerojatne političke intrige iz doba hladnoga rata koje su dovele do toga da SAD najprije podrži Trujilla, a poslije da uvede sankcije protiv njega i njegova režima.

Čitanje UNESCO-vog biltena Area Studies studentima služi za proučavanje postkolonijalne vladavine. Roman Čovjek iz naroda nigerijskog autora Chinua Achebe objavljen je 1966. godine, a istražuje kako se ubrzo nakon neovisnosti revolucionarno nadahnuće pretvorilo u nešto nepošteno i potkupljivo nakon što su korumpirane, pohlepne postkolonijalne elite preuzele vlast i samo dodatno zajašile svoj narod. Čini mi se da se proučavanje ovih i drugih tema (povijesti, ekonomije, sociologije, geografije i mnogih drugih) može poboljšati ako standardnim materijalima pridodamo romane, kratke priče i umjetničke filmove. Studenti će također imati koristi od izučavanja metode kritičkog čitanja koja je inherentna studijima književnosti. U ovome članku istražit ću zašto je tomu tako, s naglaskom na važno, ali osporavano područje međunarodnih razvojnih studija.

Međunarodni razvojni studiji (international development studies) vape za književnom komponentom upravo zato što se dobrim dijelom radi o ideološkom, normativnom predmetu. Razvoj je pojam koji sam po sebi iziskuje ideološku procjenu. To je više od ekonomije što postaje jasno ako pogledate UN-ove milenijske ciljeve kao i ciljeve održivog razvoja. Oni potvrđuju da razvoj također podrazumijeva kulturološke promjene poput jednakosti spolova.

Gotovo bilo gdje da pogledate, nastavni plan i program međunarodnih razvojnih studija sadrži mnoštvo razvojnih ekonomista: Amartya Sen, Joseph Stiglitz ili Jeffrey Sachs. Ako je pak profesor malo više lijevo orijentiran, tu će se naći djela antropologa kao što su James Ferguson i Arturo Escobar ili sjajni profesor političkih znanosti Timothy Mitchell. Ali zašto samo oni? Radi se naravno o području u kojem su knjige o humanističkim znanostima relevantne, ali u ovim nastavnim programima nikada nećete naći postkolonijalni roman. Iskreno, to je strašno. Razvoj kao područje studija i prakse nastao je u godinama dekolonizacije nakon Drugog svjetskog rata. To je isti vremenski period koji je iznjedrio i ono što danas zovemo postkolonijalnom književnošću. Međutim, tečajevi međunarodnih razvojnih studija rijetko postavljaju temeljno pitanje o tome što doista znači razvoj. Razvoj prema čemu? Za čiju korist i pod čijim okriljem? To pitanje međutim postavlja se u mnogim sjajnim književnim djelima.

Svojim studentima dala sam da pročitaju knjigu Pokloni Nuruddina Faraha objavljenu 1993. godine. Knjiga je inspirirana Poklonima, klasičnom etnografijom Marcela Maussa. Osamdesetih godina prošloga stoljeća razvojna pomoć moćnih zemalja daje se osiromašenoj Somaliji. Brzo se međutim uviđa kako je mala razlika između Zapada koji daje i Somalijaca koji primaju. Knjiga je jedna dugačka meditacija o svojevrsnom hodanju po užetu, balansiranju između donacije i dominacije. Dakako, moji su učenici naučili iz ovog romana više o tome kako se stvarno osjeća primatelj pomoći nego iz bilo kojeg našeg čitanja društvene znanosti koja je pisana uglavnom s pozicije donatora.

To ne znači da romane poput Poklona (kao i lokalne autore) treba tretirati kao izvorne pripovjedače koje se percepira kao stručnjake o određenoj kulturi, rasi ili mjestu samo zato što pripadaju zajednici o kojoj pišu. Upravo suprotno: njih treba čitati kao književnost, što književni kritičari poput Mihaila Bahtina opisuju kao mješavinu različitih gledišta koja ovise o jeziku koji se stalno muči prenijeti pravu istinu.

Jedno određeno gledište možda je u prvi mah za studente jednostavniji koncept od Bahtinove teorije. To je jednostavna narativna tehnika koja se proučava npr. u članku Literary Criticism 101 zato što može promijeniti način na koji je priča ispričana ili zamišljena. U filmu Bamako iz 2006. godine narod Malija podiže optužbu protiv Svjetske banke s ciljem da se utvrdi kako je je njihov otrovni dar razvojne pomoći nestao iz zemlje koja ima takve strašne dugove. Iz perspektive Svjetske banke razvoj može značiti samo jedno, dok za korisnike nihove pomoći razvoj može biti nešto sasvim drugo. Umjetnost ima moć izložiti ovako različito gledište na jedan visceralan način. Nije li to upravo krucijalno za studente međunarodnih razvojnih studija kojima je cilj pomoći onim drugima da se razviju?

 Zadnji stadij razvoja, koji se podrazumijeva, ali o kojem se gotovo nikada eksplicitno ne raspravlja u međunarodnim studijama razvoja jeste modernost, tj. postajanje modernim. Ovo je tema o kojoj književnost i književne teorije mogu ponuditi mnogobrojne uvide. Zakes Mda u svom divnome romanu Srce crvenila (Heart of Redness) donosi priču o suvremenom selu u Južnoj Africi nakon aparthejda. Dvije skupine mještana imaju radikalno različite stavove o tome što je razvoj. Znači li razvoj ulične svjetiljke i kasino koji će privući turiste ili je to održavanje tradicionalnog, ekološki održivog načina života uz poneke moderne sadržaje? Različite pozicije o razvoju također su uvjetovane njihovim različitim stajalištima o vlastitoj povijesti kolonizacije.

Povijest je naravno bitna za razumijevanje bilo kojeg predmeta. Iz toga razloga nisam ograničena samo na postkolonijalnu književnost na svojim satovima. Robinson Crusoe, prvi put objavljen 1719., izvrstan je roman kojim se može otpočeti studij britanskog imperijalizma, a što je preduvjet za razumijevanje naše suvremene globalne kulturne ekonomije.

 U našem globaliziranom svijetu ulozi ne mogu biti veći. Mnogi naši studenti postat će oni koji izrađuju politike, dodijeljuju potpore i upravljaju globalnim gospodarstvom. Oni će promijeniti svijet. Literatura i humanistička razmišljanja omogućit će im da ga promijene nabolje.

Melissa Tandiwe Myambo, The Converasation

Autorica je stručna suradnica u Centre for Indian Studies in Africa pri Witwatersrand sveučilištu u Johannesburgu.

Preneseno iz magazina za književnost NEMA

Foto: Wikimedia


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

 

Oglasi

Mađarski napad na akademske slobode predstavlja prijetnju europskim načelima

Deseci tisuća ljudi nedavno su prosvjedovali u Budimpešti protiv pokušaja njihove vlade da zatvori tamošnje Srednjoeuropsko sveučilište (CEU). Ovo je bio drugi veliki prosvjed u dva tjedna. Prosvjednici su masovnim odzivom pokušali osporiti izmjene i dopune novog mađarskog zakona o visokom obrazovanju koje su usvojene u parlamentu.

Srednjoeuropsko sveučilište ima svojevrsni dvojni identitet – njegove diplome akreditirane su i u SAD-u i Mađarskoj. Međutim, najnovijim izmjenama i dopunama zakona bio bi praktično onemogućen dalji rad ovog sveučilišta u Mađarskoj. Razlog je taj što novi zakon traži da sveušilište funkcionira u skladu s obvezujućim međunarodnim sporazumom i da mora ponuditi programe visokog obrazovanja u svojoj zemlji porijekla, SAD-u, u vrlo kratkom vremenskom roku.

U vrijeme pisanja ovaj prijedlog zakona nalazi se na stolu mađarskog predsjednika. On će ga potpisati ili proslijediti Ustavnom sudu. Potpisivanje zakona značilo bi stupanje na snagu zakonskih promjena, što bi iziskivalo da se obvezujući međunarodni sporazum sklopi u roku od šest mjeseci od dana objave zakona. Upućivanje na Ustavni sud, što traži većina prosvjednika u Budimpešti, značilo bi preispitivanje ovog prijedloga zakona u smislu zakonitosti i ustavnosti.

Srednjoeuropsko sveučilište financira se privatno. Ima više od 1400 studenata iz više od stotinu zemalja, i kao što smo rekli nudi diplome akreditirane u SAD-u i Mađarskoj. Rangirano je među prvih 200 sveučilišta u svijetu u osam disciplina, a posebno se ističe u političkim znanostima i međunarodnim studijima. Sveučilište je već više od 25 godina smješteno u Budimpešti i u potpunosti se uklopilo u život grada. Činjenica da je osnovano nakon pada komunizma, s ciljem promicanja demokracije, čini trenutačne poteze protiv njega još gorima.

Sveučilište uspješno vodi rektor Michael Ignatieff, bivši kanadski političar i međunarodno priznati akademik koji je pokrenuo impresivnu kampanju za podršku ovoj instituciji. Odgovor je bio ogroman. Vodeće akademske institucije u Mađarskoj i širom svijeta, vlade, političari i pojedinci osudili su poteze mađarske vlade. Hashtag #IStandWithCEU popularan je na Twitteru.

Ovakva snažna podrška naglašava važnost ustanova koje promiču obrazovanje i kritičko razmišljanje. Akademska sloboda je cijenjena europska vrijednost, a europske zemlje s pravom su ponosne na kvalitetu svojih sveučilišta i podržavaju njihov razvoj.

Sloboda sveučilišta da podučavaju, istražuju i objavljuju od temeljne je važnosti za slobodno i otvoreno društvo.  Članak 13. Povelje o temeljnim pravima Europske unije propisuje da „umjetnost i znanstvena istraživanja moraju biti bez ograničenja. Akademska sloboda mora se poštovati“. Potreba za takvim eksplicitnom zaštitom akademskih sloboda je jasna. Sveučilišta i znanstvenici već dugo su na meti autokrata zbog prijetnje koju slobodno i kritičko mišljenje predstavlja za njihovo daljnje postojanje.

To što se napad ove vrste desio u EU trebao bi biti razlog za zabrinutost u cijeloj Europi. Razlog je taj što se radi o presedanu koji akademske slobode dovodi u opasnost. Ovo je također i podsjetnik na potrebu za stalnom budnošću u očuvanju europske demokracije.

Iako će Srednjoeuropsko sveučilište poduzeti sve pravne korake koji su mu dostupni da eventualno ospori ovaj mađarski zakon, ipak se ne radi samo o pravnoj borbi. Mađarska inicijativa kojoj je cilj zatvaranje jednog neovisnog sveučilišta postavlja temeljno pitanje o tome u kojoj mjeri europske vrijednosti mogu biti zanemarene od strane države članice EU-a. Vladavina prava trebla bi biti središnji princip rada zemalja članica. Udar na slobodu izražavanja putem zatvaranja akademskih ustanova izravno je u suprotnosti s ovim principom.

Treba dodati da ovo nije jedini recentni potez mađarske vlade koji je u suprotnosti s vladavinom prava. Važna novina ”Népszabadság” zatvorena je u listopadu – kao razlog naveli su pritisak vlade. Vlada se također nedavno okomila na civilno društvo. Predložila je uvođenje restriktivnog zakona koji je obrazložen brigom za nacionalnu sigurnost i potrebom za dodatnom transparentnošću.

Čini se da u Mađarskoj nema puno razumijevanja za proteste i ogorčenje koje izaziva ovaj prijedlog zakona. Prije samo nekoliko dana, odgovarajući na prosvjede i pisma podrške Sveučilištu, glasnogovornik mađarske vlade izjavio je da je situacija dio „političkog cirkusa”.

Europska komisija priopćila je kako će se raspravljati o situaciji u Mađarskoj, što je važna prilika za jačanje temeljnih načela EU. Pojedinci, institucije i vlade u Velikoj Britaniji i diljem Europe trebaju ozbiljno razmotriti ono što se događa u Mađarskoj i poduzeti akcije kako bi zatvaranje Srednjoeuropskog sveučilišta postalo crvena linija preko koje se ne smije prijeći.

Kirsten Roberts Lyer, The Conversation

Foto: Flickr, neka prava pridržana


Pratite nas na Facebooku i Twitteru