‘Pitanje krivnje’ i ‘groblje Mira’ na brdu Bile iznad Mostara

Kratko, dvadeseto stoljeće (1914. – 1989.), po Hobsbowmovim kriterijima, je obilježeno s tri planetarna totalitarizma, pri čemu se posebice kod klerikalnih i nacionalističkih ideologa uobičajila praksa suviše olakog izjednačavanja fašizma, nacional-socijalizma i komunizma. Zato u uvodu i navedimo mišljenje pokojnog Ralfa Dahrendorfa (1929-2009), uglednog britanskog sociologa njemačkog podrijetla svjetskog glasa: “S mnogih se strana tvrdi da je jedna ideologija – fašizam – bila reakcija na drugu – komunizam. To smatram krajnje pogrešnim. Oba fenomena se razlikuju onoliko koliko su i isprepleteni. Zajedničko im je odbijanje otvorenog društva, oba postavljaju apsolutne zahtjeve. Pojam totalitarizam označava poprilično dobro njihovo zajedničko obilježje, i s njim se mogu okarakterizirati u najmanju ruku Hitlerov i Staljinov režim.” Tome se može dodati kako se u međuvremenu uobičajilo razlikovati i „fašizam“ Mussolinijevih boja od „nacional-socijalizma“Hitlerove Njemačke i njezinih satelita…

Gledajući nedavno na lokalnoj mostarskoj televiziji „Oscar C“ reprizu kolovoške komemoracije na brdu Bile iznad Mostara, kojom je obilježena „70. godišnjica komunističkih i zločina totalitarnih režima“,kako je glasio i nadnaslov u Večernjem listu u prilogu „Najveće Groblje mira kod Hrvata“ (24. kolovoz 2015.), uvjerio sam se i po tisućiti put kako se u ovom dijelu svijeta ne razlikuju totalitarne ideologije i prakse, kako to sugerira sir Ralf Dahrendorf, nego se ciljno razvija odium samo prema jednom od totalitarizama, dok se o druga dva uglavnom šuti.

Pored svih drugih kulturoloških i političkih šteta koje ovaj redukcionizam proizvodi, vjerojatno je ponajgore što se na taj način nitko, ama baš nitko, ne namjerava pozabaviti i vječitim Jaspersovim „pitanjem krivnje“ za zločine sviju ideologija i vlastite (su)odgovornosti za njih. Dapače, u BiH i u zemljama slijednicama bivše SFRJ se živi svojevrsni „socijalni Alzheimer“: ciljno se brišu nepodobna sjećanja i sustavno njeguju viktimizacijski narativi, koji podrazumijevaju iluziju o impliciranoj nevinosti, dobroti vlastite vjere i nacije, što je redukcionistička podvala velikog formata upravo kritičkoj kulturi sjećanja, toj temeljnoj pretpostavci ozdravljenja bolesnih društava…

* * *

Nije ovo, naravno, samo pokušaj dekonstrukcije otužnih pojava kod Hrvata u BiH. Posvuda u zemljama jugoistoka Europe stiliziraju se vlastiti kolektiviteti u žrtve onih drugih, dok se malo tko pita o vlastitoj krivnji i odgovornosti za velike tragedije koje su se ciklično događale svim narodima i zemljama ovog prostora. Nekako točno onoliko koliko su se u prošlom sustavu ignorirala stradanja pripadnika poraženih „fašističkih pokreta“, toliko se danas naglašavaju zločini „komunističkog pokreta“, te posljedično ignoriraju žrtve i fašizma i nacizma, što je nedopustivo sa stanovišta povijesne istine, ma koliko do nje bilo teško doći. Ne treba ni reći, nedopustivo je i sa stanovišta  moralne, političke i metafizičke odgovornosti iz Jaspersova naputka o nužnosti preuzimanja na sebe svih vrsta krivnje izuzev kaznene/krivične, koja je uvijek i posvuda strogo individualna. Nije, veliki problem u mojem razumijevanju što se propituje „krvavi trag“ i pripadnika pobjedničkih pokreta u Drugom svjetskom ratu, dapače, i to je nužno,  ali jest ozbiljan civilizacijski problem ako se  rehabilitiraju, to jest oslobađaju odgovornosti prononsirani pokreti i vođe fašističkih i nacističkih totalitarizama. U Srbiji je, primjerice, partizanski pokret Josipa Broza sotoniziran do te mjere da je postalo „normalnim“ da se četnički pokret Draže Mihailovića stilizirao kao „drugi antifašistički pokret“,dok je srpski pandan talijanskom i njemačkom pijunu i velikom ustaškom zlikovcu Anti Paveliću, dakle njemački sluga general Milan Nedić u pripremi za rehabilitaciju. U Srbiji i Hrvatskoj se, ali i drugdje, dakle, vrši neskrivena i nekritička revizija povijesti, koja podrazumijeva ostajanje u raljama totalitarnih ideologija.

Ugledni zagrebački  socijalni psiholog, profesor Ivan Šiber je nedavno smisleno objasnio kako se hrvatsko društvo raspolučilo po liniji pripadnosti ustaškom/domobranskom i partizanskom pokretu, pa četiri od pet potomaka očeva ili djedova ustaša/partizana se opredjeljuju logikom pripadnosti svojih predaka, što je najgora posljedica „građanskih ratova sjećanja“ među Hrvatima. Zbog toga mi se i učinilo kako ne smije ostati neodgovorenim pitanjem: koju funkciju ima „najveće Groblje mira kod Hrvata“, jer je previše indicija kako bi trebalo imati istu kao i „Bleiburg“,dakle selektivnu, te zaustaviti kritičko propitivanje vlastitih tragedija u prošlosti. Time bi se i definitivno zapriječio nužan rad na odgovornom radu na “nacionalnom pamćenju” i formiranje pretpostavki za kritičku kulturu sjećanja, ma koliko bila pretpostavka ozdravljenja bolesnih društava. Posebno je apsurdno što su se i hrvatski politički prvaci i katoličke duhovne elite u Bosni i Hercegovini upustile u neskriveno potvrđivanje ponajveće stigme 20. stoljeća, one koja je Hrvate u cijelosti smještala u ekstremno desno političko polje, kojem su „genetski“ skloni, kako je tvrdila desetljećima velikosrpska propaganda, a i danas tvrdi slično. Ozbiljna historiografija je, pak, odgovorila na pitanje ponašanja pojedinih regija u ratu u ovisnosti od objektivne situacije, pa ne treba dokazivati kako nitko nije predodređen za neki od totalitarizama, nego su oni izraz  (pred)političkih stanja i posve određenih (geo)politika, koji su i doveli do njihova rađanja, pa su potom oformljeni određeni resantimani i tipovi političke kulture, neprevladani do danas. Totalitarizmi se, dakako, češće događaju onim narodima i kulturama u kojima su ideje prosvjetiteljstva i političke moderne „krhke biljke“, pa je u njima i prilika za „vječiti povratak fašizma“ (Rob Riemen) veća nego u ambijentima slobodnih društava, pravne države i demokracije. Jednako je tako i s iluzijama glede „komunizma“…

U cijeloj regiji jugoistoka Europe se dugo i predugo i bez ikakvog stida i odgovornosti govorile laži i prostote, pa su se u vremenima poslije pada „željezne zavjese“ odnjegovali brojne jednodimenzionalnosti, koje su imale ambiciju da se novoformirane „elite“, ili one stare i dogmatski okoštale, pojave i kao vlasnici povijesnih istina i monopolisti u oblasti kulture sjećanja. Time su one i propustile priliku za tzv. drugu liberalnu revoluciju, kako Ernest Gellner zove ovu priliku za narode istočne i jugoistočne Europe, ili „drugu političku modernu“, kako isti proces zovu neki drugi ugledni autori. U tome nema bitnije razlike između etnonacionalističkih i pseudograđanskih politi-kracija, jer i jedni i drugi  misle dobro o sebi i svojoj ideologiji i loše o drugima i njihovim ideologijama. Zajedničko im je što su ujedinjeni protiv bilo kakve ozbiljnije političke i kulturološke modernizacije. Otuda i jedni i drugi jednostrano čitaju razne „rezolucije“, ili ih  instrumentaliziraju u međusobne političke obračune, čiji je cilj držati puk u pokornosti. Zbog svega toga se i mora precizirati: bilo da se brkaju važni pojmovi namjerno, ili iz nehaja i neznanja, svaki totalitarizam (i fašizam i nacizam i „komunizam“) zaslužuje kritičko propitivanje, pa i prijezir njihovih zločinačkih praksi, jer je u krajnjem posve svejedno jesu li zločini počinjeni u ime klase ili rase, u ime ideologije „svjetske revolucije“ ili ideologije „krvi i tla“. Krajnje je vrijeme, dakle, da se ideologije i politike koje s razlogom povezuje  sintagma „glavni neprijatelji otvorenog društva“ (Karl Popper) pošalju u ropotarnicu povijesti. Pri tomu  se ne smije odreći i onih ideja koje se pripisuju „komunizmu“, iako su u osnovi plemenite ideje prvih kršćana i socijal-utopista o jednakopravnosti. Nužno se, dakle, odreći i „komunizma“ u svemu onomu u čemu nalikuje na fašizam i nacizam, a to je ideologija i politika nasilja, kao i neskrivena negacija pluralnosti i demokracije, služeći se popperovskim jezikom Ernesta Gellnera.

* * *

Na ovogodišnjoj komemorativnoj svečanosti na brdu Bile iznad Mostara, u Gorancima, otklonjene su i posljednje dileme kako bi se tvorci ovog projekta mogli predomisliti, pa i odustati od opasne političke i kulturološke avanture, u čijoj je osnovi komemoriranje posve suprotno komemoriranju sličnih događaja u SR Njemačkoj, ili uopće u zapadnom svijetu. Uz već poduzete prilazne infrastrukturne radove i podignutu betonsku crkvicu, naime, obznanjeno je kako bi se u žurnom tempu trebalo izgraditi i 50.000 križeva. Samo je pretpostaviti kome bi bili u spomen, mada je bilo govora da su „svima, ma pod kojom čizmom pali“, ali i leksika i gestika su posvjedočili nešto posve drugo. Doduše, između redova bi se dala iščitati i ambicija kako je riječ o memorijalu onima koji nemaju svoje grobove jer su iščezli na „križnim putovima“ i u drugim nesrećama. Takvima se, pak, s razlogom i uz visoki pijetet posvuda u civiliziranom svijetu podižu spomenici neznanom vojniku, ili im se na drugi način odaje zakašnjeli spomen, dok se na jednom proplanku iznad Mostara i Širokog Brijega demonstrira megalomanija. Ili se, doista, žele popisati imena „nestalih u stoljeću“ (I. Lovrenović) – stoljeću „propalih utopija“ (G. Grass), ili „kratkom stoljeću“ (E. Hobsbowm) i k tomu „zlom stoljeću“ triju totalitarizama? Za takvu ambiciju tek nedostaju intelektualni i politički kapaciteti u ovom dijelu svijeta, uključivo i među Hrvatima. Uostalom, to bi bila  „mission impossible“ i  za mnogo razvijenije i kulturološko-politički osvještenije zemlje i narode.

Postoje, pak, ozbiljne sumnje kako se pod egidom osude „komunizma“ i ne radi o drugom do o profitabilnom građevinskom pothvatu aktualnih gospodara naših života u ovom dijelu svijeta, te tek potom i o opasnim i dalekosežnim manipulacijama hrvatskih ljudi u korist određene političke opcije i svjetonazora. Ma što bilo, temeljem do sada demonstriranog sumnjati je kako će se u bliskoj budućnosti obilježavati povijesne tragedije hrvatskog naroda na način kako to žrtve, ma pod kojim znakom pale, zaslužuju, te se s razlogom bojati da će se još više zacementirati viktimizacijski narativi, kako bi se i definitivno spriječila transformacija viktimizacijske paradigme u paradigmu kritičke kulture sjećanja. U prilog ove hipoteze govore i vrlo manipulativne interpretacije Rezolucije Vijeća Europe 1481/2006, kojima se služe HDZ-ovske, Hrvatsko-narodno-saborske, tobože svehrvatske interpretacije, koje su posve explicite došle do izražaja i na ovogodišnjoj svečanosti na brdu Bile iznad Mostara. Ma kako došlo do njezina usvajanja, o čemu govorimo u nastavku, vrijedi primijetiti da se u uvodnim točkama (2., 3., i 4.) Rezolucija VE 1481 ne govori na način kako ih interpretiraju hrvatski političari i duhovnici. Uostalom uvjerite se i sami čitajući par uvodnih točaka Rezolucije VE 1481 ovdje, ili  njezin kompletan sadržaj na ovoj web stranici (objavljen u pdf formatu i u online izdanju na pravnadatoteka.hr…, pri čemu je krivo prevedena engl. imenica „Need“ u naslovu kao „nužnost“, umjesto „potreba“, dok je Parlamentarna skupština VE pobrkana s Europskim parlamentom, čime se ova rezolucija pogrješno pripisala Europskoj uniji):

„ … 2. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masivnim povredama ljudskih prava. Povrede (ljudskih prava op.p.) su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma.

  1. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i načela diktature proletarijata. Interpretacija oba načela ozakonila je »eliminaciju« ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji bili su državljani te zemlje. To je posebno bio slučaj s ljudima iz bivšeg SSSR-a koji su u smislu broja žrtava daleko nadmašili ljude ostalih zemalja.
  2. Skupština priznaje kako su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke europske komunističke stranke pridonijele postignuću demokracije…“

Ako idejni organizatori projekta „groblja Mira“ nisu do sada uopće pažljivo čitali Rezoluciju VE 1481, predlažem da to nadoknade ili ubuduće budu oprezniji s pogrešnim  instrumentalizacijama u funkciji viktimizacijskih narativa i politika. Sumnjati je, ipak, da im nedostaju i suptilnija znanja o nužnosti poštenog govora o prošlosti i postignućima kritičke kulture sjećanja u ozdravjelim društvima. Bio kako da jest, i po njih same i sve nas bi bilo bolje kad bi umjeli pronaći odgovore na pitanja kako izbjeći nacionalističko-provincijalnu manipulaciju politički naivnim ljudima ovog podneblja putem samostigmatizacije u ono što hrvatski ljudi nisu. Nisu, naime, predodređeni biti sljedbenici totalitarnih ideologija i politika,  ma koje od njih, pogotovo ne na početku 21. stoljeća! Najgore je, dakle, što je politički i crkveni igrokaz na „Groblju mira“izraz neskrivenog redukcionizma, pa samim time nije dostojanstven spomen mrtvima, kojeg oni, kao i nestali – „kleti“, zaslužuju. Uostalom, ne radi se u ovom  otklonu (ili prosvjedu) protiv političke i kulturološke avanture s „Grobljem mira“ u Gorancima o obrani  komunističkog sustava u bivšoj Jugoslaviji, kako bi se moglo pomisliti, jer sam kao vrlo mlad čovjek u njemu časno obavljao neke poslove u sjenci važnih ljudi, nego o kritici implicirajućeg amnestiranja antihrvatskog i anticivilizacijskog projekta oličenog u NDH, koja nije bila ni neovisna, ni država, ni hrvatska, nego puki satelit „sila osovine“. Opravdana kritika i „komunizma“ glede njegovih zločina i drugih nedostataka ima itekako mjesta i opravdanja samo pod uvjetom da oni koji to čine nemaju nikakve iluzije o NDH, ili o bilo kojem vlastitom zlu, recimo o ružnim događanjima u ratovima iz devedesetih godina 20. stoljeća, počinjenih i u Hercegovini i u Srednjoj Bosni. Tek potom ima se pravo zahtijevati i pošten govor od Srba i Bošnjaka za njihov udio u užasu koji smo priredili jedni drugima! Uostalom, o kakvoj se improvizaciji radi i s olakom instrumentalizacijom Rezolucije 1481 govori i notorna gramatička nepismenost, pa na kamenu temeljcu memorijala i doslovce piše „groblje“ s početnim malim, a „Mir“ s početnim velikim slovom („groblje Mira“)! Nije, dakako, toliko problem u napisu na kamen temeljcu, koliko u uprezanju ovog projekta u hrvatsku viktimizacijsku politiku,  pri čemu nije nimalo utješno što i Bošnjaci i Srbi rade to isto. Konkretnije govoreći, da su se autori projekta „groblja Mira“ opredijelili za viktimizacijski narativ i politiku, za kontraproduktivnu patetiku i stilistiku Bleiburga, ne svjedoči samo počasno mjesto predstavnika Bleiburškog voda na komemoraciji u Gorancima, nego cjelokupni happening nedozrelih „elita“, koje misle kako se bez stida za hrvatske zločine počinjene u ime vlastite vjere i nacije može uopće izboriti jednakopravno mjesto Hrvata u zajednici naroda u BiH.

Već se četvrt stoljeća bavim kritičkom kulturom sjećanja, pa se usuđujem ustvrditi: putom kojim se pošlo se ne može nikud stići, izuzev u povijesne reprize vlastitih zabluda i tragedija. U svakom slučaju se ne može postati „zdravim društvom“, po uzoru na Nijemce, koji su se prvo postidjeli i pokajali kako bi potom s mjerom i dostojanstvom obilježavali mjesta i žrtve tuđih i vlastitih stradanja,  bez sentimenta za nacističke glavešine i njihove SS-izvršitelje, bez respekta za ideologije „krvi i tla“.Zbog toga i jest  Njemačka danas „politička zajednica“ u kojoj živi 15,5 milijuna njezinih građana s tzv. migracijskom pozadinom, dok milijuni novih izbjeglica žure postati „novi Nijemci“ i „novi Europljani“. Posve usputno kazano, ružna je beskrajno bila i stilizacija njemačke udruge koja se dostojanstveno brine o njemačkim vojničkim grobljima (pa i o kostima njemačkih vojnika palih u blizini „Groblja mira“ u Gorancima) u „kriptonacističku“ udrugu, kako je to rađeno u nekim bh. medijima. Križevi iznad kostiju njemačkih vojnika bi mogli imati, čak, veću težinu nego bezimeni križevi u budućem hercegovačkom „Arlingtonu“. Ali, ma što s tim bilo, bez Jaspersovog „pitanja krivnje“ (vidjeti najvažnije izvode iz njegova znamenita djela na mojoj web stranici) tijekom komemoriranja bilo kojih, pa i hrvatskih žrtava i hrvatskih nesreća, nema ozdravljenja. Uostalom, s kojim se pravom monopoliziraju i na ekstremno redukcionistički način svode sveukupna hrvatska sjećanja na komemoraciju koju razumiju samo nositelji desne političke opcije kod Hrvata, potpomognuti nekritičnom podrškom iz redova Katoličke crkve? Zašto hrvatski nacionalisti misle kako su „mjera stvari“ po svim, pa i ovim pitanjima u ovom dijelu svijeta, to jest da  biti  “politički Hrvat“ znači ponašati se kao provincijalac, po njihovoj slici i prilici? Nije li i kod nas posrijedi ono što mladi doktor politologije i književnik Nebojša Lujanović s razlogom naziva: „Etno-fašizam, kućni pritajeni fašizam, fašizam srastao s kapitalizmom…“ Zar “hrvatsvo”, posebice ono političkog predznaka ne znači upravo kontra-angažman primordijalističkom razumijevanju svijeta koji vodi ka kozmopolitiziranim identitetima i ambijentima, u kojima se konačno rađa  i „politička zajednica“, u kojoj se svaki „ethnos“, pa i hrvatski, transformira konačno u „demos“?

* * *

Iz razloga što se Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006. o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (engl. Resolution 1481/2006 – Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes) instrumentalizira i redukcionistički tumači u svim zemljama bivše Jugoslavije, pa i posebice među neukim hrvatskim medijskim i političkim djelatnicima u BiH, potrebno je kazati i sljedeće:

Rezolucije No. 1481 je prihvaćena 25. siječnja 2006. godine u Strasbourgu od Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i u njoj se „… osudilo masovno kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima, te izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina…“ U tomu i nema ničeg prijepornog. No, Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 je utemeljena na „Crnoj knjizi komunizma…“, ili kako se u prijevodu na hrvatski jezik s francuskog izvornika iz 1997. godine (“Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression”) punim imenom zove „Crna knjiga komunizma – Zločini, teror, represija (Politička kultura, Golden marketing, Zagreb 1999.). Bez podataka o zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji, „Crna knjiga…“ ovako specifira zločine komunističkih režima po zemljama i regijama: Kina: 65 milijuna; Sovjetski Savez: 20 milijuna; Afrika: 1.7 milijuna; Afganistan: 1,5 milijuna; Sjeverna Koreja: 2 milijuna; Kambodža: 2 milijuna; Istočna Europa: milijun; Vijetnam: milijun; Latinska Amerika: 150.000…

Najviše prijepora su izazvale, ipak, tvrdnje autora Stephane Courtoisa u uvodu ove knjige kako je u „crvenom holokaustu“, to jest u komunističkim genocidima ubijeno četiri puta više ljudi nego što je ubijeno od strane režima „sila osovine“ – Hitlerovog i Mussolinijeveg totalitarizma, uz svesrdnu pomoć njihovih satelita, kakva je bila i Pavelićeva NDH. Za Stephane Courtoisa se kaže da je bio u prošlosti „militantni komunist“, dok je po mišljenju dvojice-koautora ove tužne knjige Nicolasa Wertha i Jean-Louis Margolina, koji su se javno odrekli ovog projekta, Curtois bio opsjednut dosezanjem brojke od 100 milijuna komunističkih žrtava. Nažalost, i po njihovom nešto opreznijem procjenjivanju, ukupan broj žrtava komunističkih režima kreće se između 65 i 93 milijuna. Ova kontroverzna knjiga se i ne bi spominjala ovdje da nije na njezinim podatcima utemeljena i Rezolucija Vijeća Europe 1481 iz siječnja 2006. Spomenutoj knjizi se spočitavaju, naime, i vjerodostojnost i propitljivost strahotnih podataka, što je i dovelo do toga da Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 nije usvojena s respektabilnom većinom. Nju su, zapravo, podržali samo zastupnici Europske pučke stranke i pojedinci ili manje liberalne skupine lijeve i socijaldemokratske orijentacije. Od ukupno 317 parlamentaraca u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe samo su 153 parlamentarca pristupili izjašnjavanju, pa je tek njih 99 od onih 153 izglasovalo Rezoluciju 1481, dok je četrdeset i dvoje parlamentaraca glasovalo protiv, a dvanaestoro se suzdržalo. Egzaktni podatci o načinu pripremanja i izglasavanju Rezolucije Vijeća Europe 1481/2006 objašnjava nam i njezinu potonju sudbinu, koja se kreće u rasponu od ignoriranja na lijevom političkom spektru do neumjerenog pozivanja na desnom, doslovce kao da i nije riječ o instrumentu koji nema pravnu, nego ima samo političku i moralnu težinu. Time se ne želi reći da je bilo koju rezoluciju ili deklaraciju VE preporučljivo podcjenjivati. Dapače, ali nije preporučljivo ni njima manipulirati! Nažalost, u vrlo provinicijalnim interpretacijama dijela hrvatske javnosti, ova je rezolucija protumačena kao poziv za izjednačavanje nacizma i fašizma s komunizmom i u doktrinarnom pogledu a ne samo glede kršenja ljudskih prava i primijenjenog nasilja. Tako se i stiglo u minsko revizionističko polje glede njihovih posve oprečnih uloga u Drugom svjetskom ratu. Otuda je i u hrvatskim reinterpretacijama ove vrste postalo posve svejedno tko su bili ustaše, a tko partizani, tko je stvarno nešto doprinio stvaranju elemenata hrvatske državnosti u NOB-u (putem ZAVNOH-a) i kasnije u SFRJ, tko je doista vodio Hrvate među narode i zemlje pobjednice, a tko ih je vodio u izopćenje, u krug poraženih i poniženih naroda i zemalja.

Time što se ne želi znati tko su bili sateliti Hitlerova režima, a tko pripadnici antifašističke koalicije griješi se i prema povijesnoj istini i velikim žrtvama koje su podnijeli oni koji su pali za slobodnu Hrvatsku unutar Jugoslavije na strani sila pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Uostalom, takvo što se ne radi ni u jednoj respektabilnoj političkoj kulturi. Ovim se, dakako, ne niječu zločini počinjeni i od strane pobjednika, nego se ustaje protiv zlih namjera  izjednačavanja pripadnika „sila osovine“ i „antifašističke koalicije“, u kojoj su bili i hrvatski  nekomunisti i komunisti, inače ne bi bilo ni današnje Republike Hrvatske u postojećim granicama i kao priznatog subjekta međunarodnog prava. U vezi sa sudbinom Rezolucije VE 1481/2006 treba, također, reći kako se 13 godina poslije produktivno oplemenila tako što je i izrijekom spomenuta u jednoj doista važnoj, te daleko manje jednostranoj deklaraciji Europskog parlamenta, onoj o „Europskom danu sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima“, prihvaćenoj 02. travnja 2009. godine respektabilnom većinom u EP-u: s 533 glasa “za”, 44 “protiv” i 33 suzdržana. (Europski parlament je u tom trenutku brojio 736 zastupnika, dok danas broji 751) U mnogim zemljama se u međuvremenu upravo ovaj datum obilježava kao „Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima“, pa bi velikim pro-Europljanima među Hrvatima u BiH, tim modernim gospodarima naših života, netko dobro savjetovao da redukcionistički datum, kakav je 23. kolovoza, zamijene 02. travnjem. K tomu bi se moglo tog dana umjesto na „Groblju mira“ ako već ne na  „Partizanskom groblju“ (koje bi svaka odgovorna vlast držala urednim, iz poštovanja velikog umjetnika i čovjeka, pokojnog Bogdana Bogdanovića, ili sebe radi), tada na Španjolskom trgu u Mostaru odavati počast žrtvama, uključivo svim hrvatskim žrtvama, ma pod kojom čizmom pali!

* * *

Ne, kritička kultura sjećanja po uzoru na Nijemce nije na hrvatskoj, niti na nekoj drugoj nacionalnoj „agendi“ u zemljama jugoistoka Europe. O tomu sam govorio i u knjizi „Kultura sjećanja“ (FES, 2011.) i u knjizi „Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja“ (Friedrich Ebert Stiftung, 2015.),  koja je promovirana sredinom rujna ove godine u Banja Luci na važnoj regionalnoj konferenciji o kulturi sjećanja, na kojoj je konstatirano da živimo već spomenuti „socijalni Alzheimer“ (Ž. Korać) i „udobnost selektivnog sjećanja“ (Ž. Puhovski). Iz te tobožnje udobnosti u konačnici i proizlazi  „prokletstvo selektivnog sjećanja“, kao priprema za sljedeće ratove, replicirao sam kolegi Puhovskom na njegovu primjedbu kako mu se ne dopada naslov moje knjige. Ove moje knjige preporučam, dakako, i hrvatskim i svim drugim političkim, duhovnim i kulturološkim „elitama“, uz rizik da ismijaju moju naivnost, jer su moji vapaji za istinom i pravdom kontrapunkt njihovim viktimizacijskim narativima i politikama. (Vidjeti, dakle, u rubrici Knjige na ovoj web stranici  sadržaje ovih knjiga u pdf-formatu!) Dakako, puno je realnije očekivati kako će i ova n ova,, kao i ona nešto starija knjiga ostati „temeljito nepročitana“, kako je i prorokovao njezin recenzent dr. sc. Dragan Markovina, nedavno nagrađen „Nagradom Mirko Kovač“ u Rovinju, za knjigu „Tišina poraženog grada“, u kojoj se bavi sudbinom Mostara na sličan način kako se i u prvoj njegovoj knjizi bavio slučajevima Splita i Mostara u kulturi sjećanja. Mladom autoru me, inače, svojedobno privukla fusnota u njegovoj prvoj knjizi, jer je uočio moje „nepripadanje“ nikomu, što je zapravo sudbina svih koji se pošteno bave bolnim temama. Jer, čim na iskren i bolan način provocirate stid zbog sunovrata u barbarizam velikog formata, pa potom i sram i suze za sve ponižene i uvrijeđene u svim ratovima, uključivo u onim s kraja 20. stoljeća, prepoznaju vas kao protivnika viktimizacijskih narativa i time slabog „Hrvata“ (i vice versa …), ili vas oni drugi, naduti, u ime njihovih jednodimenzionalnih pseudograđanskih i pseudolijevih ideologija i propalih politika bezočno optužuju da ste maltene ideolog nacionalističkih politika, jer niste i ne možete ni s njima. Teško, dakle,  kritičkim glasovima u javnom prostoru sve dok tobožnje političke, duhovne i akademske elite grade „budućnost“ na opisanim ideološkim narativima i politikama. U podijeljenim i jednodimenzionalnim javnostima „u zemlji zarobljenog uma“,  kakva je BiH, jednostavno i nema mjesta za sumnju, kritičko propitivanje, ni za „pitanja krivnje“ i kritičku kulturu sjećanja, nego se skoro svi slijepo drže ideoloških zabluda i viktimo-transgresijskih politika koje ne vode u budućnost, nego u prošlost. Zapravo, tvrdoglavo jednodimenzionalno obilježavanje teških trauma u prošlosti – i na hrvatski i bošnjački i srpski način –  svjedoči neizravno i o žurnoj potrebi europeizacije i kozmopolitizacije i ambijenata i identiteta, kako bi to formulirao pokojni profesor Ulrich Beck. Ili, kako bi to precizirala ugledna profesorica sa Sveučilišta u Konstanzi Aleide Assmann: „Rad na nacionalnom pamćenju je neugodan, ali je nužan“. Time je uvažena profesorica mislila na pošten, kritički i propitujući rad, na dekonstrukciji vlastitih „tamnih fleka“ u bližoj ili daljoj prošlosti, a ne na proizvodnju primordijalističkih i perenijalističkih laži, čemu su nažalost sklone historiografije, politologije i sociologije u svim našim političkim i akademskim centrima.

Ipak, mora prestati sa svim tim narativima i politikama, dostojnim jedino prezrenja, pa se učiti prvo postidjeti, kako bismo potom imali pravo i dostojanstveno oplakivati svoje mrtve, ma gdje i kako pali, u ime ma koje ideologije to bilo, što nam je u vrijednoj kulturološkoj zaostavštini oporučio  i pokojni njemački nobelovac G. Grass.

Pogledavam u kalendar, vidim da je 02. studenog „Dušni dan – spomen mrtvih“, kojeg kolokvijalno zovemo „Dan mrtvih“, a bilo bi vrlo smisleno da ga razumijemo i kao „dan kletih“, to jest onih nestalih u pustošima, ljudima bez imena na grobovima, ako ih uopće imaju, što su nam u strašno nasljeđe ostavile upravo tri totalitarne ideologije 20. stoljeća.  I meni valja ovih dana na groblje Šarampovo na rubu Mostarskog blata, pa zapaliti moju agnostičku svijeću i srodnicima u grobovima i „kletima“ – iščezlima u 20. stoljeću. Rekoh i spasih dušu svoju…

Mile Lasić


Iz knjige: Lasić M., Uzaludni proeuropski pledoaje, Akulturacija, Opuzen, Synopsis, Sarajevo, 2016., str. 153-168.
Na Dušni dan, 2. studenog 2015. / Herzegovina IN, 21. kolovoza 2017.

 

Pratite nas na Facebooku Twitteru

 

Oglasi

Turbo zvuci domaćeg folka

‘’ Brate, fol je u tome što su Turci bili 500 godina ovde. Pa ne možeš ti to tek tako da zaboraviš. Pola klope je Turska ostavila, od pasulja do sarme i baklave. A orijental je u krvi. Ta se muzika slušala i sve to ide sa generacije na generaciju.’’ Džej Ramadonovski, doajen turbo-folka

Peti je august, pola dva iza ponoći, malo turističko mjesto na hrvatskom Jadranu, diskoteka na otvorenom, krcata ljudima, raspamećeni svijet vrišti poznati refren, očito neki refren iz domoljubnog repertoara, logički to zaključujete, jer dobro znate da je peti august fešta domoljublja, i nacionalnog ponosa, dan je to pobjede, nad mrskim neprijateljem, i pravo vrijeme da se razgalite uz refren ‘’Ti moje zlaaatooo’’…  Ali ček malo, to nije Thompson, niti Dražen Žanko, to je Milica Todorović, heroina srpskih turbo zvukova, baš na peti dan augusta, na Dan pobjede, nad mrskim neprijateljem… Ok, prošla je ponoć, tiješi se neki domoljubni čistunac, pa veli da tehnički gledano nije više peti, nego šesti august, al odmah shvata da je to slaba i klimava utjeha, i rezignirano se pita, jel moguće da je i domoljublje ustuknulo, i tako lako pokleknulo, pred turbo zvucima balkanskog pop-folka.

Turbo-folk je rijetko otporan fenomen, jak kao NATO i izdržljiv kao Kenenisa Bekele. Nije li još Mitar Mirić, s razdrljenom košuljom ispod koje buja tapiserija, poručivao da nam ne može niko ništa i da smo jači i od sudbine. Čak i od sudbine. Mogu samo da nas mrze oni što nas ne vole, bio je nezaboravni nastavak ovog besmrtnog refrena. Refren je to uz koji Zdravko Mamić i Mile Dodik padaju u trans. I prave vječne budale od sebe. Mirićev vizionarski refren ostvario se već početkom 90-ih kada se jugoslovenski folk transformirao u neofolk i duboko penetrirao u rtv sisteme i tabloidnu štampu. Turbo-folk je pušten s lanca i postao balkanski mainstream.

No vratimo se na Džeja. U gornjem citatu Džej je objasnio zašto je prosječan Balkanac lud za orijentalnim tonovima. Osvrnuo se također na kulturološki background i transgeneracijski momentum turbo zvukova, dajući im pritom i genetske konotacije. Zagovornik genetskog determinizma unutar popularne kulture je i Marko Perković Thompson (‘’Geni kameni’’), uz Matu Bulića i Sinišu Vucu glavni predstavnik turbo-folka u Hrvata. Svako gorenje naroda je turbo-folk, ako je vjerovati Rambu Amadeusu. Pa tako i Thompson po toj (i ne samo po toj) odrednici obitava pod istim žanrovskim krovom kao i Džej. S tim da je Džej puno zabavnija i bezazlenija pojava od domoljuba iz Čavoglava.

Je li balkanski folk uvijek bio na turbo pogon? Klasični jugoslovenski folk imao je pitomije tonove i sofisticiranije forme. Silvana Armenulić pjevala je o ljubavi koja boli, Vera Ivković je maštala o Duletu koji travu kosi dok kiša rosi, dok je Toma Zdravković s čašicom u ruci i boemskom pozom doticao dno života, priznajući da je kafana njegova sudbina. Tozovac je tih godina vadio hitove iz rukava, a i Miroslav Ilić je bivao sve popularniji. Ipak, paralelno s njima, rađala se jedna nova struja unutar jugoslovenske folk kulture, snažan kontrapunkt koji je udario temelje turbo zvucima balkanskog folka. Sinan Sakić je, s osmijehom na licu, pjevao da sreće nije imao odkad se rodio, Šemsu Suljaković tih su godina izdali prijatelji pa čak i brat, a ni Mile Kitić nije propuštao priliku da se obračuna sa životom i kurvom sudbinom.

Zvuči paradoksalno, ali turbo-folk je u Jugoslaviji bio svojevrsna subverzija, jugoslovenski punk s orijentalnim primjesama, ako bi se razmetali nategnutim paralelama. Sinan Sakić bi u toj nategnutoj usporedbi bio Johnny Rotten, Miodrag Ilić (aka Mile Bas) bio bi Malcolm McLarren, a Kawai klavijature zamjena za sirovi gitarski punkoidni zvuk. Ko bi bio Vivien Westwood, neka ostane visiti u zraku. Ali nećemo o nategnutim paralelama. Razne komisije za šund stalno su ga šikanirale, dio javnosti se zgražavao, no pune dvorane i respektabilne tiraže pokazivale su da prosječan balkanski čovjek radije sluša Južni vetar i Mitra Mirića nego EKV i Štulića. Jugoslovenski kulturni establishment nije ih volio, baš kao ni britanski punkere. I ta paralela nije nategnuta.

Svoju zvučnu bazu turbo-folk ima zahvaliti Sinanu Sakiću i Južnom Vetru, dok prvobitni vizualni identitet duguje Lepoj Breni. On je zvučno-vizualni hibrid koji je spojio orijentalne tonove Turske i Magreba sa popularnim zapadnim ritmovima, kombinirajući ih kasnije sa vulgarnijim dijelom MTV-ijevske estetike. Često mu se zamjeraju trivijalni tekstovi i banalne forme. Ali turbo-folk nikada nije bio šansona ili Bob Dylan pa da u njemu trazimo poeziju ili intelekt. On je poetski i intelektualno nevin.

Imao je jugoslovenski folk i svoje netipične pojave. Svojevrsno seksualno oslobođenje žene afirmirala je u svojim šaljivim i dvosmisleno intoniranim pjesmama Milica Ostojić, poznatija kao Mica Trofrtaljka. Mica pa još trofrtaljka. Micino ime jedna je od simpatičnijih estradnih dosjetki, s očitom aluzijom na njene fizičke gabarite. Mica je razbijala predrasudu da je selo jedna učmala i zatvorena sredina. Selo je, ako se Micu pita, otvoreno za seksualnu revoluciju. I prijemčivo za ideje hipi pokreta. Bilo bi neopravdano ne spomenuti još jednog folkerskog asa i seoskog poetu. Da, Boro Drljača, dobro ste pogodili. Ne kopni sjećanje na veliki hit ‘’Plači, mala, plači’’ i Borinu sugestivnu izvedbu. ‘’Plači, mala, plači’’ dokaz je da neobuzdani krkanluk ruralno-zavičajnog podtipa može biti i zabavan, zabavniji od velike većine manifestacija urbanog krkanluka. Borin nastup, popraćen pokretima tijela koje je Senad Avdić nazvao ‘’međed koreografijom’’, legendarni je tv trenutak koji se ne zaboravlja lako.

Hitom ‘’Tek, tek (ti je 16 godina)’’ Kemal Malovčić, jedna od perjanica Južnog vetra, nije baš odagnao stalno prisutne sumnje da voli mlade lolite. Osim ako pjesma ‘’Tek, tek’’ nije omaž Vladimiru Nabokovu. Zašto odbaciti mogućnost da je ovom pjesmom Kemal samo izražavao svoju čitalačku sklonost prema literarnim opscenostima iz Nabokovljeve književne radionice. Ali daleko od toga da je Malovčić samo pjevao o mladim curicama koje se šminkaju. Svoju tematsku šarolikost Kemal je potvrdio pjesmom ‘’Ameriko čemeriko’’,  turobnim emigrantskim i radničkim vapajem. Kemal se u ovdje ukazuje kao zamišljeni pojedinac sa izraženom klasnom sviješću, a hrabro je zakoračio i na teren geopolitike. Ok, malko smo zločesti prema Kemalu Malovčiću. Ipak je on legenda žanra. A i već smo ranije rekli da nema smisla tražiti poeziju ili intelektualnu dubinu unutar turbo-folka, niti perjanice ovog žanra imaju takve ambicije. Njihova je glavna ambicija da zabavljaju, a ne da propituju i uznemiruju. Ako želite umjetnost koja će vas uznemiriti, ili potaknuti na razmišljanje, čitajte Kierkegaarda, slušajte Wagnera, gledajte francuske novovalne filmove…

Vremenom su se desile i značajne vizualne promjene unutar turbo-folka. Muškarci su uredno depilirani i podšišani. Ljubavni tepih Mitra Mirića otišao je u legendu, baš kao i perika Šabana Šaulića. Ženske grudi više ne poskakuju u ritmu jer su krute od silikona, krute kao prepone mladog mužjaka dok dvogledom šara po nudističkoj plaži. Botoks je učinio da svaka pevaljka izgleda kao nepriznata kćer Stevena Tylera, a sve veći broj neprirodno velikih usana nateklih od botoksa samo je dodatno podgrijavao sumnje da su Mick Jagger i Hanka Paldum imali aferu. Kad je već spomenut Šaban Šaulić, treba reći da je riječki Let 3 obradio njegovu ‘’Dođi da ostarimo zajedno’’, obukavši Šabana u ruho Pink Floyda i Deep purplea. Psihodelično i hard rock ruho za Šabana, fuzija za vječnost.

Turbo-folk je sinkretički fenomen, fenomen žanrovskog pa čak i identitetskog pluralizma. Nije neobično da unutar turbo-folka koegzistiraju i transvestiti, i patrijahalni mužjaci ruralnog tipa, i heteroseksualni mačo mužjaci, i androgine ženske pojave, i nezavisne, samosvjesne žene… Neki će sigurno reći da je kulturna i žanrovska šarolikost turbo-folka samo odraz liberalne političke kulture na sferu popularne kulture. Te da je turbo-folk emancipatorski projekt koji je zbližio ljude na Balkanu. Te da su kulturni rasisti oni što ga stigmatiziraju i nazivaju smećem. Neki drugi će pak reći da je turbo-folk kulturni i društveni odron koji je 90-ih bio sluga nacionalizma. Te da i tada i danas sistematski zaglupljuje ljude. Te da srozava estetske i moralne kriterije. Te da su to zvuci naše propasti. Neki treći će reći da pretjeruju i prvi i drugi.

Turbo folk jeste pop kulturni fenomen, ali i šire-društveni fenomen. On je davno izašao iz ilegale, iz zadimljenih kafana ibarske magistrale, i preselio se u elitne diskoteke i klubove. Sve ex Yu metropole, neke manje, neke više, otvorile su svoja vrata zvijezdama ovog žanra. Turbo-folk ima i svoju ekonomsku logiku koja kaže da je to profitabilna industrija zabave od koje dosta ljudi sasvim solidno živi. On jeste srozao estetske kriterije i afirmirao kič, ali to su uradile i telenovele sa tv produkcijom, pa se oko toga ne diže prašina. Uvijek možete pogledati HBO seriju ili BBC-ijev dokumentarac ako vas mrske sapunice ne zanimaju. Koristite blagodati slobode izbora. Sigurno će se neko zapitati kakva je politička i društvena svijest prosječnog konzumenta turbo zvukova. Za koga će na izborima glasati neko iz čijeg ofucanog kabrioleta trešti nazalni glas Šake Polumente, legitimno je pitanje i može biti tema za neku buduću raspravu. Ali zašto odmah pretpostaviti da će neko ko voli Laibach ili operu automatski pametnije glasati. Možda i hoće, ali nije baš empirijski dokazivo.

Dug je put pređen od Vere Ivković i naivnog zazivanja Duleta koji travu kosi dok kiša rosi, do Jane koja, u hardcore maniri, poručuje neznanom junaku da je slobodno troši ove noći. Otprilike jednako trnovit i krivudav kao put koji je prošao američki pop od Diane Ross do Nicky Minaj. No on, turbo-folk, nikada nije imao pretenzije da postane dio elitne kulture, niti je takvo što objektivno moguće. Šako Polumenta i Mile Kitić neće se jednog lijepoga dana ukazati u Operi, niti ćete ih vidjeti kako u pratnji filharmonije pjevaju svoje bezvremene hitove. Osim, možda, ako ne konzumirate LSD.

Neven Šimić

Ilustracija: Ochif, Deviant Art


Pratite nas na Facebooku i Twitteru