Digitalna ekonomija: monopol i financijalizacija

Piše: Paško Bilić

Internet je tehnička infrastruktura na temelju koje se razvijaju usluge i servisi ključni za suvremenu ekonomiju, politiku i društvo. Prvotno je bio zamišljen kao sustav distribuiranih računala koji će decentralizirati komunikaciju i pružiti alternativu hijerarhijskim komunikacijskim sustavima. Od začetaka ranih 1960-ih pa do danas prošao je različite razvojne faze. Početkom 1990-ih vlada SAD-a preusmjerava 30 milijardi američkih dolara od mirovne dividende Hladnog rata u stvaranje “informacijske super-autoceste”. Projektni je cilj bio preplaviti ekonomiju inovativnim potrošnim robama i ojačati američku industriju. Javna su ulaganja pratila ogromna ulaganja privatnog, investicijskog kapitala. Međutim, mnoge kompanije nisu uspjele uspostaviti stabilne poslovne modele pa je investicijski i financijski kapital rezultirao napuhanim balonom vrijednosti njihovih dionica i burzovnim krahom u 2000. i 2001. godini. Kao rezultat toga brojne internetske kompanije naprosto su nestale, druge su se restrukturirale, dok su nove bile prisiljene tražiti druge poslovne modele. Otvaranje interneta tržišnim dinamikama odvijalo se paralelno s neoliberalnim politikama slobodnog protoka informacija i kapitala te slabljenja državne regulacije.

Suvremenim razvojem tehnologije dominira nekolicina kompanija: Apple, Amazon, Alphabet, Microsoft i Facebook zajedno čine “veliku petorku”, kako ih naziva Vincent Mosco. Kada govorimo o vrijednosti dionica tih kompanija, Apple i Amazon su pojedinačno premašili rekordnu vrijednost od jednog bilijuna (tisuću milijardi!) dolara. Apple je kompanija koja se, između ostalog, bavi proizvodnjom računalnog softvera, osobnih računala i mobilnih uređaja. Amazon dominira online kupovinom, globalnom distribucijom potrošnih roba, te računarstvom u oblaku (eng. cloud computing). Microsoft se primarno bavi proizvodnjom računalnog softvera. Microsoft i Apple nastali su sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća te su pratili i oblikovali brojne trendove u razvoju osobnih računala, operativnih sustava i mobilne tehnologije. Amazon nastaje sredinom devedesetih i uspješno je prebrodio burzovni krah s kraja desetljeća da bi postao jedna od dominantnih kompanija u razvoju oblaka i analize velikih podataka. Google (osnovan 1998., a 2015. restrukturiran u Alphabet Inc.) i Facebook (osnovan 2004.) nastaju u drugačijem okruženju od Applea, Microsofta i Amazona. Alphabet Inc. je razvio primarnu djelatnost u proizvodnji usluga pretrage interneta pa je tako u 2018. ostvario tržišni udio mrežnog pretraživanja od više od 80 posto među globalnim korisnicima mobilnih uređaja. Facebook dominira društvenim umrežavanjem, a kompanije poput Myspacea, koje su svojedobno konkurirale Facebooku, danas su gotovo pale u zaborav. Istovremeno, Google i Facebook zajedno su preuzeli 64 posto ukupnog globalnog rasta digitalnog oglašavanja između 2012. i 2016. Nakon burzovnog kraha iz 2001. investicije stagniraju, pa Google i Facebook svojim poslovnim modelima nastoje prvo privući internetske korisnike da bi oglašavanjem osigurali isplativost vlastitih usluga, privukli financijski kapital i, konačno, učvrstili monopol nad tržištima u kojima pružaju digitalne usluge.

Njihovu dominaciju ovdje promatramo kroz koncept ekonomskog viška kako ga nazivaju Baran i Sweezy u svojoj teoriji monopolnog kapitala. Ekonomski višak autori jednostavno definiraju kao razliku između onoga što društvo proizvodi i troškova te proizvodnje. Promatrajući Google i Facebook kao internetske platforme čiji se poslovni model temelji na globalnoj akumulaciji kapitala, vidljivo je da uz relativno malu radnu snagu, ali i značajna interna ulaganja u istraživanje i razvoj, uspijevaju ostvariti znatan višak vrijednosti u usporedbi s tradicionalnim industrijskim kompanijama. U tom nas smislu zanimaju uzroci tog fenomena koji se mogu objasniti kombinacijom teorije digitalnog rada i monopolnog kapitala. Dakle, pomoću koncepta ekonomskog viška analizirat ćemo digitalni duopol Googlea i Facebooka u skladu s teorijom stvaranja viška vrijednosti na temelju eksploatacije plaćenog i neplaćenog digitalnog rada. Analiza ekonomskog viška omogućava nam razumijevanje političkih i socijalnih posljedica monopola u suvremenoj globalnoj, digitalnoj ekonomiji te razmatranje smjernica za stvaranje političkih programa na temelju redistribucije ekonomskog viška.

 

Digitalni rad i eksploatacija internetskih korisnika 

Tezu o medijskoj publici kao potrošnoj robi prvi je iznio Dallas Smythe koji je tvrdio da komunikacija nije samo sustav nadgradnje i ideologije, već dio odnosa proizvodnje i društvene reprodukcije. Drugim riječima, Smythe tvrdi da je najveći dio neradnog vremena zapravo vrijeme koje publika provodi gledajući, slušajući i čitajući medije. Vrijeme koje publika potroši koristeći različite medije prodaje se oglašivačima. Slobodno vrijeme, stoga, predstavlja neplaćeni rad medijskih publika koji eksploatiraju mediji i oglašivačka industrija. Smytheova “nadopunjena” verzija Marxove radne teorije vrijednosti uspješno je primijenjena na digitalne medije. Tako, na primjer, Christian Fuchs ističe da korporativni digitalni mediji oglašivačima prodaju podatke po cijenama koje su veće od uloženog stalnog i promjenjivog kapitala. Višak vrijednosti sadržan u tim potrošnim robama dijelom je rezultat eksploatacije stalno zaposlenih radnika digitalnih kompanija, a dijelom digitalnog rada korisnika interneta. Višak vrijednosti povećan je činjenicom da internetski korisnici nisu plaćeni pa su, naglašava Fuchs, beskonačno eksploatirani.

Krajem 70-ih godina kad je Smythe iznio svoju tezu, moglo se govoriti o tendenciji stvaranja monopola masovnih komunikacija kao i kulturnom imperijalizmu američke filmske i televizijske industrije. Međutim, usprkos rastu globalne moći američkih medija, radilo se ipak o marginalnoj industriji u ekonomskom smislu. Danas je situacija preokrenuta pa se može govoriti o komunikacijskoj i tehnološkoj industriji kao o glavnom pokretaču suvremenog kapitalizma. Štoviše, u 2017. godini tehnologija je bila sektor s najvećom tržišnom kapitalizacijom (ukupna vrijednost dionica). Među sto vodećih globalnih kompanija tehnologija je bila dominantni sektor s ukupnom vrijednošću od 3,583 bilijuna američkih dolara. Na drugom je mjestu financijski sektor s 3,532 bilijuna američkih dolara. S obzirom na to da tehnološkim sektorom dominira ranije spomenuta “velika petorka”, komodifikacija publike i digitalni rad postaju nezaobilazne kategorije u analizi poslovnih modela najvećih kompanija, ali i u analizi društvenih nejednakosti i odnosa moći na globalnom internetu.

U 2017. godini Alphabet Inc. (Google) je sa 80110 zaposlenika ostvario ukupni prihod od 110,855 milijardi američkih dolara, od čega 86 posto dolazi od oglašavanja. Istovremeno, Facebook je sa 25105 zaposlenika ostvario ukupni prihod od 40,653 milijarde američkih dolara, od čega 98 posto od oglašavanja. Na temelju veličine digitalnih tržišta, količine oglašavanja po glavi stanovnika i veličine internetske populacije moguće je procijeniti koliki su prihod Google i Facebook ostvarili u Hrvatskoj. U 2016. godini Google je preuzeo 43,4 posto, a Facebook 12,9 posto cjelokupnog tržišta digitalnog oglašavanja. Dakle, dvije globalne kompanije preuzele su ukupno 56,3 posto cjelokupnog tržišta digitalnog oglašavanja u Hrvatskoj što iznosi nešto iznad 25 milijuna eura. Pritom je ključna činjenica da Google i Facebook nemaju registriranu djelatnost u Hrvatskoj, čime se izbjegava direktno oporezivanje njihovih prihoda.

Prema istraživanju Dicka Bryana i njegovih suradnika iz 2017. godine, registracijom djelatnosti na Bermudima, Google je u 2011. platio ukupnu poreznu stopu od 3,6 posto iako je standardna stopa poreza na korporativne prihode u Europi prosječno 22 posto. Drugim riječima, Google i Facebook uspijevaju osigurati prihode na temelju eksploatacije digitalnog rada internetskih korisnika, neujednačene međudržavne regulacije i neoliberalne politike slobodnog protoka kapitala. Takva eksploatacija poluperifernih tržišta stvara strukturne probleme za održivost digitalnih industrija poput novinarstva. Naime, lokalni komercijalni mediji prepušteni su digitalnom tržištu na kojem je sve manje mogućnosti za održivost temeljem digitalnog oglašavanja. Rješenje situacije leži u snažnijoj potpori javnim i neprofitnim medijima jer je društvena cijena korištenja besplatnih globalnih servisa poput Googlea i Facebooka, u kombinaciji s laissez-faire pristupom digitalnim tržištima, pražnjenje digitalne demokracije od relevantnog informativnog sadržaja.

 

Intelektualno vlasništvo i bitka za monopol

Eksploatacija korisnika interneta poprima različite oblike. Ne radi se samo o eksploataciji vremena kako je to analizirao Fuchs. Radi se, također, i o eksploataciji koja nastaje na temelju vlasništva nad podacima koje stvaraju internetski korisnici. Digitalne platforme Google i Facebook temelje svoj poslovni model na analizi velike količine podataka. Dio se tih podataka sistematizira i analizira za prodaju zainteresiranim oglašivačima. Drugi se dio tih podataka koristi za unaprjeđenje digitalnih usluga mrežne pretrage i društvenog umrežavanja. Što se više koriste platforme, više se podataka akumulira i evaluira. Duže korištenje omogućuje stvaranje podataka koji se prisvajaju i koriste za razvoj različitih algoritamskih rješenja. Algoritamska su rješenja zaštićena različitim oblicima intelektualnog vlasništva kao što su patenti. Stoga je ostvarivanje privatnog vlasništva nad digitalnim podacima temelj procesa koji David Harvey naziva akumulacija obezvlašćenjem. U tom je smislu važno istaknuti potrebu za analitičkim razdvajanjem potrošnih roba koje kompanije poput Googlea i Facebooka proizvode: s jedne strane publike, a s druge strane algoritme. Algoritamska rješenja omogućuju uspostavu tržišne dominacije navedenih kompanija.

Kao što tvrdi Matteo Pasquinelli, strojevi i algoritmi ne proizvode višak vrijednosti već akumuliraju i povećavaju višak vrijednosti na temelju eksploatacije generalnog intelekta. Drugim riječima, dok su u 2017. prihodi za Google bili oko 110, a za Facebook oko 40 milijardi američkih dolara, istovremeno je vrijednost njihove imovine bila 197 milijardi za Google i 87 milijardi za Facebook. Ta se imovina odnosi između ostalog i na nematerijalnu imovinu i različita prava intelektualnog vlasništva. Primjera radi, u 2017. Google je držao prava nad preko 15000 patenata. Prava se ostvaruju prikupljanjem i analizom podataka unutar samih kompanija i ulaganjem u istraživanje i razvoj. U 2017. godini Alphabet Inc. je uložio 16,625, a Facebook 7,754 milijardi američkih dolara u istraživanje i razvoj. Glavne su stavke tog troška plaće inženjerima i računalnim stručnjacima za razvoj novih proizvoda. Dakle, analiza velike količine globalno prikupljenih podataka zahtijeva značajnu tehničku infrastrukturu i ulaganja u istraživanje i razvoj. Time se slabi tržišno natjecanje jer su pragovi izlaska na tržište konkurentskih tražilica i servisa za društveno umrežavanje previsoki. Istovremeno su usporene inovacije jer globalni duopol proizvodi i akumulira patente i intelektualno vlasništvo eksploatacijom stalno zaposlenih suradnika i neplaćenih korisnika interneta.

Dominantna se tržišna pozicija jača brojnim akvizicijama kojima se dolazi do novih patenata i visokoobrazovane radne snage. Neke od najvećih i najpoznatijih akvizicija Alphabeta su Motorola koja je 2011. kupljena za 12,5 milijardi američkih dolara te YouTube koji je 2006. kupljen za 1,65 milijardi. Motorola je omogućila Googleovu ekspanziju na tržište mobilnih uređaja. Facebook je 2014. kupio WhatsApp za 19 milijardi američkih dolara te 2011. Instagram za 1 milijardu američkih dolara. Prihodi od oglašavanja osiguravaju svojevrsnu proizvodnu bazu za Google i Facebook, a prava intelektualnog vlasništva dominaciju nad tržištima pružanja specifičnih digitalnih usluga. Poslovni se model, dakle, temelji na uspostavi velikog broja korisnika, privlačenju prihoda od oglašavanja te osiguravanju prava intelektualnog vlasništva.

 

Financijska nadgradnja

Spektakularna akumulacija bogatstva digitalnih kompanija ne bi bila moguća bez financijskih ulaganja. Ne radi se, naravno, o novom ekonomskom fenomenu, nego o činjenici da financijalizacija dominira nad proizvodnjom kao njezina svojevrsna nadgradnja koja u velikoj mjeri postaje nezavisna i nekontrolirana. Financijalizacija označava i širu neoliberalnu promjenu načina upravljanja kompanijama. William Lazonick i Mary OʼSullivan tako ističu da su velike kompanije do 1970-ih provodile politike zadržavanja i ponovnog ulaganja prihoda (eng. Retain and reinvest). Nakon 1970-ih primjećuje se strukturna promjena i trend ka smanjenju radne snage i distribuciji prihoda i viška vrijednosti među dioničarima (eng. Downsize and distribute). Kada govorimo o financijalizaciji tehnoloških kompanija, ona je neraskidivo vezana uz stvaranje novih poslovnih modela i tržišta digitalnim uslugama. Konačni proizvod su algoritmi, softver i druga tehnička rješenja čiji razvoj zahtijeva ekstenzivna ulaganja investicijskog kapitala.

Google je počeo trgovati dionicama 2004., a Facebook 2012. godine. Sve kompanije koje trguju dionicama obvezne su objavljivati godišnji izvještaj (Form 10-K) u kojem navode glavne financijske indikatore poslovanja firme te objašnjavaju rizike u poslovanju postojećim i potencijalnim dioničarima. Pregledom Googleovih izvještaja između 2004. i 2016. vidljive su promjene u poslovanju tvrtke te različiti kompetitivni, ekonomski, organizacijski, tehnološki i zakonodavni rizici. Osobito se ističu dva rizika: rizik od gubitka prihoda od oglašavanja i rizici povezani s ostvarivanjem i zaštitom prava intelektualnog vlasništva. Smanjenje ovih rizika provodi se inovacijama u pružanju usluga mrežnog pretraživanja čime se pokazuje i simbiotska veza između financijske nadgradnje i proizvodne baze digitalnih kompanija. Početkom 2018. tržišna kapitalizacija za Alphabet Inc. (Google) iznosila je 719 milijardi američkih dolara, a za Facebook 492 milijarde američkih dolara. Glavni su dioničari obiju kompanija njezini osnivači i bliski suradnici. Za Alphabet Inc. glavni su dioničari Larry Page i Sergei Brin. Osobno bogatstvo Larry Pagea u 2018. procijenjeno je na 53,9 milijardi američkih dolara, a Sergei Brina na 52,5 milijardi. Najveći Facebookov dioničar je Mark Zuckerberg. Njegovo je bogatstvo procijenjeno na 60,7 milijardi. Financijalizacija je, dakle, s jedne strane omogućila strelovit uspon digitalnih tržišta i razvoj novih usluga, ali i akumulaciju osobnog bogatstva za najveće dioničare i osnivače digitalnih kompanija.

 

Redistribucija ekonomskog viška 

Poslovna strategija Googlea i Facebooka temelji se na trima važnim etapama. Prvo, osigurati stabilan izvor prihoda koji se primarno odnosi na prihode od oglašavanja. Drugo, izgraditi portfolio nematerijalne imovine, odnosno intelektualnog vlasništva kao što su patenti. Treće, osigurati priljev investicijskog, financijskog kapitala koji pomaže u brzom razvoju digitalnih usluga i uspostavi tržišnih monopola te osigurava materijalno bogatstvo najvećim dioničarima. Nevjerojatna tržišna kapitalizacija tehnoloških kompanija koja je među 100 najvećih kompanija u 2017. iznosila 3,583 bilijuna (tisuća milijardi!) američkih dolara ogledni je primjer načina na koji se stvara ekonomski višak u suvremenom monopolno-financijskom algoritamskom kapitalizmu. Jedna od ključnih posljedica globalnog duopola Googlea i Facebooka je destabilizacija različitih modela oglašavanja koji su prethodno bili vezani uz tradicionalne medije. Iz perspektive političke ekonomije medija glavna je kritika medijima bio prevelik utjecaj oglasa na uredničke politike. U digitalnom okruženju, novinska industrija ima sve manje šanse za osiguranjem komercijalnih prihoda od oglašavanja pa je, paradoksalno, gubitak prihoda od oglašavanja jedan od glavnih uzroka suvremene demokratske krize medija na internetu.

Stoga se može govoriti o specifičnim strukturnim uvjetima u kojima globalni duopol Googlea i Facebooka destabilizira tradicionalnu proizvodnju vijesti utemeljenu na prihodima od oglašavanja. Dok se ne uspostave novi modeli demokratske uloge digitalnih medija globalni će duopol nastaviti dominirati internetom. Redistribucija ekonomskog viška stoga postaje temeljno ekonomsko, ali i političko pitanje 21. stoljeća. Inicijative Europske komisije iz 2018. kao što je prijedlog oporezivanja digitalnih kompanija na temelju prihoda koje ostvaruju u zemljama članicama korak je u pozitivnom smjeru. Međutim, taj prijedlog očekivano zapinje zbog lobiranja velikih kompanija u Bruxellesu te otpora država koje imaju najveću korist od registrirane djelatnosti internetskih kompanija u njihovim zemljama, kao što su naprimjer Irska i Luksemburg. Istovremeno, prijedlog porezne direktive ostaje ograničen u temeljnom pitanju redistribucije i ponovnog ulaganja takvih poreznih prihoda. Redistribucija prihoda od oporezivanja digitalnih kompanija javnim i neprofitnim medijima bio bi veliki korak naprijed u uspostavi progresivnog i demokratskog interneta. Međutim, takve se inicijative, u pravilu, ostavljaju nacionalnom zakonodavstvu članica Europske unije. Dok pitanje redistribucije ekonomskog viška u javne i neprofitne medije ne postane političko pitanje teško je očekivati značajne pomake osim daljnje nekontrolirane liberalizacije, hiperkomercijalizacije i monopolizacije digitalne ekonomije pod vodstvom nekolicine američkih kompanija.

Reference:

Baran, P i Sweezy, P. (1966) Monopoly Capital: An Essay on the American Economic and Social Order. London i New York: Modern Reader Paperbacks.

Bryan, D., Rafferty, M. i Wigan, D. (2017) “Capital Unchained: Finance, Intangible Assets and the Double Life of Capital in the Offshore World”.Review of International Political Economy 24(1): 56-86.

Lazonick, W. i OʼSullivan, M. (2000) “Maximizing Shareholder Value: A New Ideology of Coprorate Governance“. Economy & Society 29(1): 13-35.

Mosco, V. (2017) Becoming Digital: Toward a Post-Internet Society. Emerald Publishing.

Europska komisija (2018) “Proposal for a Council Directive Laying Down Rules Relating to the Corporate Taxation of a Significant Digital Presence”. Dostupno na https://ec.europa.eu/taxation_customs/sites/taxation/files/proposal_significant_digital_presence_21032018_en.pdf

Fuchs, C. (2014) Digital Labour and Karl Marx. New York: Routledge.

Pasquinelli, M. (2015) “Italian Operaismo and the Information Machine”. Theory, Culture & Society 32(3): 49-68.

Smythe, D. (1977) “Communications: Blindspot of Western Marxism”. Canadian Journal of Political and Social Theory 1(3): 1-27.


(Kulturpunkt)

Drugi tekst u serijalu možete pročotati OVDJE.

Oglasi

Političke “bitke” za Vukovar

Piše: Andrea Radak

Najveći grad na hrvatskoj strani Dunava jedan je od simbola posljednjeg rata. Tom statusu nisu doprinijela samo golema stradanja civilnog stanovništva, već i kontinuirani pokušaji da se ona politički instrumentaliziraju. Dvadeset godina nakon “mirne reintegracije”, stvari u tom smislu samo eskaliraju.

Vukovar bi u posljednja dva desetljeća, sve do ove jeseni, poprištem političke (zlo)upotrebe postajao obično jednom godišnje, i to 18. studenoga kad bi se, uz komemoriranje žrtava posljednjeg rata, sjećanje na te tragične događaje nerijetko koristilo kao prilika da se između trenutačnih političkih antagonista na posve neherojski način izmijene prizemni politički udarci, često i ispod pojasa, ali i da se nagovijeste neka nova moguća politička savezništva. Od ove godine tom se visoko ispolitiziranom datumu pridružuje još jedan, onaj s početka listopada, koji u sebi također nosi nemali potencijal za nova politička namigivanja. Naime, 13. listopada održano je prvo okupljanje u povodu toga što, kako je kazao aktualni HDZ-ov gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, ujedno organizator prosvjeda, “u 27 godina nije riješen problem ratnih zločina. Ako se netko nađe pogođen, neka, no taj je pogodak puno manje bolan od pogodaka koje trpe obitelji žrtava”.

Također je najavljeno da će skup održati i dogodine, ako se dogodi da institucije dotad ne obave svoj posao, a važno je napomenuti da će tada u jeku biti predsjednička kampanja. Penavine demonstracije protiv grijeha propusta, samo da podsjetimo, okupile su tog dana praktički svu desnu opoziciju vladajućem, “europeiziranom” HDZ-u i njegovim koalicijskim partnerima. Tako su se u Vukovaru zatekli Stevo Culej, jedini HDZ-ov zastupnik koji se okuražio doći, zatim donedavni prvi lički hadezeovac Darko Milinović, pa nerazdvojni politički par Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, liderica desne civilne scene Željka Markić, hrastovac Hrvoje Zekanović, šatoraš Đuro Glogoški, mostovci Miro Bulj i Ines Strenja Linić, umirovljeni generali Ljubo Ćesić Rojs i Željko Sačić itd. No prije nego što kažemo koju više o tome koje i kakve nam poruke šalje aktualni politički Vukovar, podsjetimo nakratko kako izgleda onaj tragički.

Konvencionalno manihejstvo, koje u vezi Vukovara ne popušta sada već gotovo tri desetljeća, dosad je taj grad određivalo isključivo kao mjesto pijeteta, mjesto kojim dominira herojska epopeja iz 1991., dok s druge strane stalno djeluje “peta kolona”. Sliku dopunjuju martiri koji su pali i čija se imena praktički svake godine dopisuju na zidove te hrvatske Masade, kako ga se često pjesnički naziva, a generalno govoreći, vukovarska epizoda uglavnom služi kao temelj na kojemu se gradi novi nacionalni identitet. Da bi se te nove vrijednosti uspješno internalizirale, posebno među mlađim generacijama, tokom cijele godine u njemu se odvija svojevrsni sat povijesti na kojemu je sudjelovanje osnovnoškolskih i srednjoškolskih đaka mandatnog karaktera. Istovremeno, nema volje ni pokušaja, ili ih je vrlo malo, da se oko Vukovara stvori neki novi, drukčiji, da ne kažemo kritički kontranarativ koji bi se suprotstavio ideološkom apsolutizmu, domoljubnoj pedagogiji, militarizmu (Vukovar shvaćen kao fortifikacijska utvrda s novom kasarnom, čije je nedavno otvaranje bilo popraćeno egzaltiranim govorima predsjednice i ministra obrane) i poticanju nesnošljivosti prema “hereditarnom neprijatelju” – Srbima.

Grad-karaula

Kad smo već spomenuli patriotsku pedagogiju, recimo da je pokušaj norveške vlade – za koji ovih dana u novinama čitamo da je praktički propao – da financira alternativni pedagoški program, odnosno zajedničku školu za Hrvate i Srbe, bio jedan od rijetkih primjera kakve-takve kontranaracije. U vezi militarizacije, koja bi svoj raison d’être našla upravo na istočnim hrvatskim granicama, već spomenuti Culej u trampovskom je stilu poručio kako bi Zakon o nabavi i posjedovanju oružja građana posebice podržao onda kad bi olakšao da “svaki psihički i fizički zdrav Hrvat, koji se nalazi u pograničnim dijelovima s bivšom neprijateljskom Srbijom, ima oružje pod kontrolom i pri ruci, jer tko zna što donosi noć i budućnost”. Stajaća vojska i rekasarnizacija grada huškačkom političkom diskursu jamče stalnu logistiku, a Culejev prijedlog o naoružavanju “psihofizički zdravih Hrvata” samo daje jedan živopisni garnirung cijeloj stvari.

Sveza između tragičkog i političkog Vukovara jednostavna je i puno puta objašnjena. Ona je dakle u tome što politika, uglavnom HDZ-ova, na posve pragmatičan način parazitira na tragediji, što je čitavo stanovništvo na neki način talac te vulgarne pragme koja od dovršetka mirne reintegracije u siječnju 1998. do danas vlada bez prave alternative i što se sada, kako izgleda, odnosi između centra zemlje i njezine periferije definitivno cementiraju, s time da je Vukovaru namijenjena uloga karaule i funkcija će mu biti kalibrirana isključivo prema potrebama nacionalne sigurnosti. U tom smislu, svi oni čimbenici koji Vukovar uzimaju za start svojih novih političkih manevara s velikom sigurnošću mogu računati na uspjeh svoje akcije, posebno ako se u obzir uzme njegov vrlo visok, da ga tako nazovemo, ucjenjivački potencijal, jer na domaćoj političkoj sceni nema praktički nikoga tko bi se usudio prigovoriti vukovarskim političkim mobilizacijama.

Recimo, na Penavin su se poziv lideri HDZ-a i drugih stranaka ovog listopada još možda i mogli oglušiti, ali sljedećeg će im to biti puno teže, ako ne i nemoguće. Antićirilična kampanja otprije pet godina, koja je također krenula iz Vukovara, ne samo da je uspjela jer je dovela do promjene gradskog statuta i zapravo onemogućila upotrebu drugog pisma, nego je bila i svojevrsna uvertira za sve kasnije akcije desne civilne scene i veterana, ali je i nagovijestila dolazak Tomislava Karamarka i njegovih na vlast. A kad je socijaldemokratskoj vlasti 2013. pokazana figa promptno formiranom drugom kolonom, onom tzv. vukovarske Hrvatske, u kojoj nije bilo mjesta ni za tadašnjeg predsjednika Ivu Josipovića ni za SDP-ovog premijera Zorana Milanovića, zapravo im je poručeno da na drugi mandat ne računaju. Tako je i bilo, drugi mandat vidjeli nisu.

Ljuljanje HDZ-a

E sad, pitanje je koji su zapravo stvarni politički ciljevi i kolika je snaga ove najnovije inicijative, dakako, pod uvjetom da se složimo da je Penavi & comp. do domaćeg sudstva i njegovog rada stalo k’o do lanjskog snijega i da sva ta domoljubna pirotehnika nije ništa drugo doli kamuflaža za nešto drugo. Ima nekoliko stvari koje su bile indikativne na vukovarskom prosvjedu, a koje bi mogle upućivati na prave motive i ciljeve te akcije. Najprije, pojavili su se više ili manje glasno iskazani zahtjevi za ukidanje abolicije. Riječ je o Tuđmanovu ustupku međunarodnoj zajednici iz sredine devedesetih godina, a zauzvrat je istočnu Hrvatsku vratio bez novog rata i novih žrtava. Današnjoj desnici ne samo da je opći oprost Srbima neprihvatljiv, iako se on ne odnosi na počinitelje ratnih zločina, nego ga, što je još važnije, vide kao moguću slabu točku HDZ-ove politike, kao nešto što bi se dalo iskoristiti i preko čega bi se vlast mogla isprovocirati i zaljuljati.

Stari je to desničarski trop o potrebi purifikacije za kojom posegnu od prilike do prilike, na čemu se uvijek može dobro testirati potencijalna ranjivost aktualne politike i možebitno od nje profitirati. Druga stvar koja se dala primijetiti u Vukovaru je najava da bi se slični skupovi mogli seliti po ostatku zemlje, odnosno da bi se cijela Hrvatska, već prema potrebi, mogla “vukovarizirati”. Naime, neki su sudionici spominjali mogući sličan skup u Glini, pa sve pomalo vuče na svojevrsnu antibirokratsku revoluciju, s time da “baza” ovaj put birokrate vidi i u središnjici HDZ-a na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma i u evropskoj središnjici – u Bruxellesu. Tako su se u Vukovaru na jednom plakatu ispod premijerove slike kočili Matoševi stihovi o odnarođenom političaru: “U šarmantnoj pozi moderni poganac – Najmio ga stranac, da nam metne lanac.” Te antibriselske i “antibirokratske” sentimente domaća desnica uvelike dijeli sa sličnim tendencijama u Evropi, poput onih u Skandinaviji, srednjoj i istočnoj Evropi i sada Italiji, baš kao i inzistiranje na suverenizmu, na podudarnosti države i nacije, na jedinstvu politike i kulture, na ksenofobnom i iracionalnom stavu prema manjincima svih vrsta i migrantima itd.

Ipak, Hrvatska ima i nekoliko specifičnosti u odnosu na ostatak Evrope i preostale zemlje bivše Jugoslavije, pa i one koje su sudjelovale u ratovima devedesetih. Jedna od njih je brojnost veterana i njihovih udruga te njihovo obilato državno financiranje, uz istovremenu slabu uključenost u svijet rada, zbog čega se veterani teško mogu solidarizirati s ostatkom stanovništva. Primjerice, za mirovine veterana godišnje se izdvaja 6,1 milijarda kuna i one su u prosjeku dvostruko veće od mirovina zasluženih radom, a s povlasticama iz novog, tzv. Medvedovog Zakona o braniteljima, izdvajanja za veteranske mirovine do 2025. godine dosegnut će 8,3 milijarde kuna. I Evropska se komisija raspisala o tome da su povlastice koje imaju i ekonomski problematične i društveno nepravedne; stoga kad veterani sljedeći put zagrme protiv Bruxellesa, valja imati na umu da to nije ni iz kakvih načelnih razloga, nego radi čuvanja svojih privilegija.

Desna preslagivanja

Inače, veterani su se i ranije znali javno očitovati, čak i za Tuđmanova života, ali su im zahtjevi tada bili statusne prirode. Situacija se mijenjala u trenucima kad bi HDZ bio u opoziciji. Tada bi nastupali kao svojevrsno vojno krilo stranke, kao što je to bio slučaj na splitskoj rivi za vrijeme prvog SDP-ovog mandata i u zagrebačkoj Savskoj ulici za njihova drugog mandata. No dok bi vladao HDZ, oni samostalnih političkih zahtjeva nisu imali – sve dosad. Naime, nakon kratkotrajne Karamarkove epizode – kad su povjerovali da je to baš to i kad se dalo jasno vidjeti da se politički ekstremizam na vlasti u nas nosi sasvim dobro, uostalom, kao i u nekim EU-državama – u drukčijem evropskom i domaćem kontekstu te financijski osnaženi, veterani sada traže (i) svoj politički izraz, svoju političku subjektivaciju.

Još je jedan specifikum Hrvatske u odnosu na druge evropske zemlje, primjerice Poljsku. Riječ je o tome da su aktivnosti utjecajne domaće Katoličke crkve i međunarodno povezanog neokonzervativnog pokreta u Hrvatskoj obično komplementarne onima veterana. Naime, oba ta krila, i Crkva i veterani, značajnu su ulogu u našem društvu zadobila zahvaljujući materijalnim transferima koji im, voljom vladajućih, pritječu već više od dvadeset godina: Crkvi ih jamče četiri međudržavna sporazuma s Vatikanom, a veteranima HDZ-ova ciljana politika davanja beneficija demobiliziranim vojnicima, pa je i to jedan od razloga zašto ta stranka iz izbora u izbore bilježi najveći postotak lojalnih birača. Podjela uloga između tzv. centra i desnice – u kojoj uz dijelove organizacija razvojačenih branitelja sada participiraju i tzv. antiplenkovićevci koje čine HDZ-ovi otpadnici i možebitni “spavači” unutar stranke, te Crkva i njezini adepti na civilnoj sceni – godinama je izgledala tako da vladajuća većina s jedne strane desnicu obilato financira, a u isto se vrijeme zbog njezina djelovanja, kao, skandalizira. No, kako smo rekli, u posljednje se vrijeme ovdje događaju neka preslagivanja.

U tom smislu, možemo zaključiti da će temeljno pitanje u sljedećem periodu biti hoće li oni koji se predstavljaju kao branitelji nacionalnog interesa nadgornjati transnacionalnu, da ne kažemo kompradorsku buržoaziju, odnosno hoće li tzv. suverenisti, kod kojih se zapravo radi o pokušaju uspostave nacionalne buržoazije – nije nevažno primijetiti da dobar dio časničkog zbora, od generala Gotovine, Čermaka i Markača preko aktualnog ministra obrane Krstičevića do SDP-ovog brigadira Kotromanovića, na ovaj ili onaj način participira u biznisu – konačno uspjeti politički materijalizirati svoj ekonomski uspon. Za sve ostale, koji žive od svog rada, malo će se toga promijeniti – “metnuo im lanac” netko domaći ili neki stranac.

Foto: AFP

Recenzija knjige Mustafe Čengića “Protiv Zemlje u ime Neba”

Piše: Mile Lasić

Zamoljen od sarajevskog nakladnika Art Rabic za ocjenu rukopisa Mustafe Čengića „Protiv Zemlje u ime Neba“ („Šta da se radi sa prokletim Muslimanima“), rukopisa od circa 390 stranica (incl. sadržaj), nakon pažljivog iščitavanja ispisujem sljedeću:

 

R E C E N Z I J U

Čitajući Uvod u Čengićev rukopis pomislio sam kako bi najpametnije bilo odustati od ponuđene „futurologije“, jer sam u mojim ranijim životima prevodio i najprofiliranijeg američkog futurologa Raya Kurzweila, nositelja devet počasnih sveučiilišnih doktorskih titula, autora smionih predviđanja o „srastanju čovjeka i stroja“, o „simbiozi biološke i nebiološke inteligencije“, o ljudima bez tijela u budućnosti, u kojoj će čovjek funkcionirati kao „čisti software“ i biti besmrtan, o „beskrajno ubrzanom napretku u kojem više ni prognoze neće biti moguće…“, pa mi se Čengićeva „bosno-futurologija“ učinila popriličito naivnom. Ali, nisam odustao, nego pažljivo prošao i kroz Uvod i 18 poglavlja i Epilog.

Problem s ovim rukopisom je, prvo, što bi svako poglavlje moglo biti i zasebna studija, te što je ovom Ćengićevom rukopisu teško odrediti žanr. Posve izvjesno, Čengićev rukopis nije ni znanstveno djelo ni klasična politička publicistika, pa ni zahtijevna futrologija, nego od svega toga ima pomalo ili ponešto. Nije ni književno djelo, pa ni osobna ispovijest, ali jeste u rukopis ugrađen autorov život sa svim njegovim tegobama i izazovima, te strahovi za budućnost jednog bh identiteta i BiH u cijelosti. Utoliko je nezgodnije sugerirati autoru rukopisa bilo kakve preinake, pa ipak predložio bih da se dijelovi rukopisa krate ili pojednostave, primjerice da se već Uvod rastereti izostavljanjem prvih stranica, zapravo sve do pasusa koji započinje, kako slijedi: „Budućnost je teško zamisliti bez istraživanja prošlosti…“ Odmah ovdje ću sugerirati i da se rukopis pažljivo lektorira, te izbjegnu greške poput „typfehlera“ u naslovu poglavlja „Snaka kulture“ (jasno je da se mislilo na „snagu“). Odmah ću sugerirati i da se ne koristi onaj radni naslov „Šta da se radi s prokletim Muslimanima“, dovoljno je provokativan i naslov „Protiv Zemlje u ime Neba“. Eventualno bi se moglo u podnaslov buduće knjige staviti i „O budućnosti Bošnjaka i Bosne i Hercegovine“…

Potrebno je primiti s velikim razumijevanjem na znanje i ravnanje eksplicitno priznanje gosp. Čengića u Uvodu: „Iako se zasniva na činjenicama, ova zbirka političkih tekstova sadrži dosta ocjena i mišljenja zbog kojih se kazivanje, donekle, udaljava od znanstvene sociološke literature i naginje političkoj esejistici. Od znanstvene literature knjigu odvajaju i autobiografske vinjete na temelju kojih pojedina pitanja ilustriram vlastitim iskustvom. U knjigu sam uvrstio i desetak pasusa iz moje prethodne knjige ‚Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira‘. Jednostavno, smatrao sam ih neophodnim a nisam pronašao bolji način da ideje koje prenosim iskažem jasnije i snažnije nego što sam to već učinio.“ Dodao bih kako je u ovoj vrsti literature sve navedeno dopušteno, samo je potrebno korektno obilježiti ono što je već objavljivano u ranijim knjigama.

Autor je preciznije nego što bi to mogao uočiti bilo koji recenzent ukazao i na brojnost “upitnika” – pitanja na koje samo vrijeme može dati odgovore koji se tiču sudbine i Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, te time i drugih oformljenih bh. nacija i drugih identiteta u BiH. Rekao bih da je i dobro je što je takva teška pitanja ostavio neodgovorenim.

Pogledajmo, ilustracije radi, kako objašnjava temeljnu ambiciju njegova rukopisa autor Mustafa Čengić: „Knjigu cjelinom čine njeni glavni likovi – Bosna i Hercegovina i Bošnjaci i njena osnovna tematika – budućnost. Knjiga se bavi i prošlošću Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u onoj mjeri koja je potrebna da se na osnovu prošlog raspoznaju ona iskustva i tradicija koju treba dosljedno slijediti ili potpuno odbaciti. Mnogo je toga što nam se danas kroz vjersku i političku ideologiju nameće kao sudbinska vrijednost bez koje je opstojnost BiH i Bošnjaka, navodno, nezamisliva. To su, uglavnom, potpuno retrogradna iskustva, shvatanja i mentalitet koji Bošnjake vode u sukob sa stvarnošću, vode ih u kulturnu izolaciju i odvajaju od životnih interesa. Istovremeno, mnogo je iskustava i stremljenja koja su od suštinske vrijednosti i značaja, a koja vladajuća vjerska i politička ideologija nastoji potpuno odbaciti i obezvrijediti zarad svojih klerikalnih i vlastodržačkih interesa.“

I iz ovoga pasusa i iz cjeline rukopisa gosp. Mustafe Čengića prozilazi da je autor beskrajno veliki zaljubljenik u „SR BiH“, i BiH u njezinoj složenosti, te da je beskrajno zabrinut za budućnost svoje zemlje, pa mu se mogu oprostiti raspjevani narativi i oni pasusi u kojima priznaje kako nam je ranije u BiH mnogo toga nedostajalo, ali smo i imali sve što nam je bilo potrebno za dostojanstven život. S tim se mnogi Bošnjaci i Bosanci i Hercegovci neće moći složiti, ali bi bilo važno da čitaju ovaj podsticajani rukopis odnosno knjigu čija je glavna ambicija provociranje promišljanja i dijaloga prije nego što postane prekasno, prije nego što svi zajedno u BiH potonemo u kulturološki i politički „Srednji vijek“.

Autoru Mustafi Ćengiću se mora čestitati na smjelosti da postavlja teška pitanja u vremenima kada se o njima u pravilu šuti, ili govori pristrasno. Kao malo tko drugi, dakle, Mustafa Čengić se bavi surovom stvarnošću i neizvjesnom budućnošću i Bošnjaka i BiH, zbog čega bi ovaj njegov rukopis mogao biti čitano štivo. Utoliko ga nakladniku Art Rabic sa zadovoljstvom i preporučam za objavljivanje, a čitateljima, već sada na pažljivo iščitavanje.


Mostar, 17. svibnja 2018.

Prof dr. sc. Mile Lasić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru

Idući europski izbori mogli bi biti ključni

Gotovo svi se slažu oko važnosti europskih parlamentarnih izbora, zakazanih za svibanj iduće godine. Neki lideri čak idu toliko daleko i tvrde da su oni biti ili ne biti za Europu.

Zanimljivo je da građani Europske unije vjeruju u Europu više nego ikada, dok istodobno raste podrška novim populističkim strankama, od kojih neke namjeravaju uništiti EU. Sve to ukazuje na veliku neizvjesnost. U svibnju bi mogli dobiti neku vrsta statusa quo, a možda i doživjeti potres koji bi promijenio politički krajolik – vjerojatno zauvijek. Naše predviđanje je da nakon Brexita, ogromnih promjena u Italiji i porasta ekstremne desnice širom Kontinenta, više nema povratka na staro. Europa je evoluirala.

Europske liberalne i demokratske vrijednosti su ugrožene. Prijetnja dolazi uglavnom od ekstremnih desnih populista, kojima će vjerojatno porasti podrška u svibnju. Neki od njih su također evoluirali. Umjesto da unište EU, sada hoće ujediniti snage, preuzeti je i nametnuti svoju viziju. Populisti tvrde kako samo treba dati više ovlasti državama članicama. Međutim, možemo li iskreno vjerovati da će, ako uspiju, preživjeti demokracija kakvu znamo? Ako ekstremisti pobijede, jesmo li 100% sigurni da će u budućnosti biti izbora i da će se poštivati ljudska prava? Prošlost nas uči da političari i stranke s autoritarnim tendencijama preziru slobodu izbora. Danas, recimo, slučaj Mađarska pokazuje da je demokracija u opasnosti. Italija i Poljska slični su primjeri. Francuski predsjednik Macron nazvao je ove izbore „borbom za civilizaciju“ i vjerojatno je u pravu.

Prijetnja također dolazi izvana. Lažne vijesti utjecale su na izborne rezultate u SAD-u i Velikoj Britaniji. Ne znamo točno u kojoj mjeri, ali možda i odlučujuće. Rusija i njeni trolovi angažirat će se i ovaj put preko društvenih mreža, sijući sumnju, potkopavajući demokratski proces i pomažući svojim korisnim idiotima koji su, sasvim slučajno, protiv EU.

Sljedeći saziv Europskog parlamenta morat će se suočiti s brojnim izazovima: između ostalog Brexit, proširenje na zemlje zapadnog Balkana i migracije. Ako se najveće parlamentarne skupine u Parlamentu dodatno fragmentiraju, te ako ekstremisti ojačaju, to će zasigurno dodatno potkopati EU i ojačati populističku neman. Radi se o dugoročnoj opasnosti i treba vjerovati da umjerene političke snage to razumiju.

Što onda da se čini? Srećom, postoji svijest o mogućim problemima, što samo po sebi nije dovoljno, ali može dovesti do akcije, na izborima ili na drugi način. Osim toga, europski parlamentarci, iako se ideološki ne slažu u mnogim stvarima, žele savez protiv krajnje desnice. Ovo je očito pravi korak, ali treba sačekati i vidjeti u kojoj mjeri će zabrinutost za budućnost Kontinenta nadjačati sitne stranačke interese.

Nekoliko je potencijalnih opasnosti za EU. Jedna od njih je slab izlazak na europske izbore. To favorizira ekstremiste čije pristaše će vjerojatnije glasati. Ako pristojan svijet ostane kod kuće, ekstremni desni populisti će u najmanju ruku ojačati. Stoga treba motivirati ljude da glasuju (dugoročni je cilj imati istinsku paneuropsku politiku). Jedno od rješenja je medijska kampanja i oglašavanje izbora, što je srećom već počelo. Društvene mreže su iznimno važne, znamo to. Dijeljenje ovoga i sličnih članaka pridonijet će većoj svijesti o značaju svibnja 2019. Na netu se moramo angažirati, komentirati i, ako je potrebno, suprotstaviti se ekstremistima.

Iznad svega, umjerene političke snage i antinacionalisti svih boja trebaju ponuditi snažnu alternativu noćnoj mori o kojoj snuju ekstremisti. Zapitajmo se: kakvu Europu želimo? Kako postići da bude onakva kakvu želimo? Kada možemo očekivati ​​konkretne rezultate tih promjena?

I moramo biti otvoreni. Moramo govoriti o migraciji i svim drugim kontroverznim pitanjima. Moramo govoriti o (percipiranom) demokratskom deficitu Brisela. Za konkretne izazove moraju se ponuditi rješenja a ne floskule. Ovo je prava borba koja je pred nama. Učinimo sve da pobijedimo.


Barcelona Forum for Politics and Society

Ilustracija: Sebastien Thibault

Branko Ćopić: Pismo Ziji Dizdareviću

Dragi moj Zijo,

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.

Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluho doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.

Pišem, dragi Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.

U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.

Tih istih godina, ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?

Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.

Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli. Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze: “Crni su im konji, crne potkovice.” Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.

Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.

Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata.

Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.

Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…


Književniku Ziji Dizdareviću, ubijenom u logoru Jasenovac 1942.

Iz knjige Bašta sljezove boje

Dobra samoća

Piše: Ivan Lovrenović

22. listopad 2018.

Novinar je pitao:

„Kako biste se Vi kao intelektualac i pisac zemljopisno i nacionalno pozicionirali? Rođeni ste u Zagrebu, a najvažnije stvaralačke godine proveli ste u Sarajevu. Neki Vas nazivaju hrvatskim, drugi bosanskohercegovačkim, a treći pak bosanskim intelektualcem. Kako se Vi doživljavate?“

Bilo je to prije četiri godine. Danas mi je još jasniji odgovor koji sam mu dao:

– Kao sve što ste nabrojali, istodobno. Ali ne statično, nego vrlo pomično. Bosanski se osjećam i reagiram kada se iz perspektive neohrvatskoga političkog divljaštva nihilizira bosanski povijesni i kulturni identitet, tradicija i društveni stil bosanskih franjevaca, itd. Hrvatski – kada se iz sarajevskih krugova, političkih i akademskih podjednako, bosanskohercegovačko hrvatstvo (kao i srpstvo, uostalom) proglašava uvozom, nečim što ne pripada ovoj povijesti i ovoj zemlji, pa ga u skladu s tim treba izbaciti „iz kuće“. Taj stav i ta politika, zapravo, na najopasniji način uništavaju mogućnost pluralnoga kulturnog bosanstva.  Bosanskohercegovački – kada se iz svih triju nacionalističkih perspektiva narušava politički integritet zemlje, i s užasnim herostratizmom odnosi spram njezina bogatoga zajedničkog kulturnog naslijeđa, kad se ugrožavaju i same pretpostavke njezinoga opstanka. A pošto se sve nabrojano u podjednakoj mjeri događa ama baš svaki dan i svaki čas – eto kako se ja „doživljavam“ u tijesnom okviru koji ste ponudili svojim pitanjem!

A najbolje se osjećam i „doživljavam“ izvan njega, u dobroj samoći!


Preuzeto sa stranice ivanlovrenovic.com

Zaista, ima li išta napornije od žena i njihovih prava?

Piše: Matea Šimić

Učinilo mi se prigodnim za naslov ovog teksta odabrati parafrazu najnovijeg u nizu mizoginih hit-citata kojih ne nedostaje u hrvatskom javnom prostoru, a koji ovoga puta dolazi iz zakutaka uma jednog etabliranog književnog kritičara. U ovom se tekstu ipak ne radi o pravima na samoodređenje, zaštitu od rodnog nasilja, jednaku plaću ili što već dokone žene inače traže. Radi se o želji da nam se u bolnicama ne nanosi bol nepotrebno, da nas se tretira s dozom poštovanja te da nam se dopusti da zadržimo nešto dostojanstva.

Posljednjih je dana u hrvatskim medijima i na društvenim mrežama eksplodirala tema o uskraćivanju prava na anesteziju i analgetike ženama pri obavljanju kiretaže, šivanja međice, vađenje jajnih stanica u postupcima potpomognute oplodnje i rezanju epiziotomije. Iako nitko, prema mom saznanju, nije ni u jednom trenutku tvrdio da se ta praksa odvija u 100% slučajeva u 100% hrvatskih bolnica, već da je to uobičajena praksa u mnogima i da je dosad na tisuće žene prošlo ovu torturu, da je prolaze upravo dok se o tome piše u 21. stoljeću, i da bi je nastavile prolaziti još dugo vremena da nije došlo do ovog nenajavljenog reza, ipak su se mnogi (i mnoge) digli na stražnje noge te našli prozvanima i pozvanima da ustvrde da to NIJE I NE MOŽE BITI ISTINA JER NJIHOVO OSOBNO ISKUSTVO TO OPOVRGAVA. Šah-mat. Logika razvaljena. Iako je teško osporiti takve vatromete intelekta i suosjećanja, ipak ćemo se njima pozabaviti kasnije u tekstu.

Kao što već i ptice na grani znaju, sve je počelo istupom saborske zastupnice Ivane Ninčević Lesardić koja je podijelila svoje šokantno iskustvo kiretaže tijekom rasprave o prijedlogu za opoziv ministra zdravstva Milana Kujundžića. Tjedan dana kasnije, zgodno je sagledati reakcije. Kako su reagirali političari/zakonodavci, kako struka, kako mediji, a kako puk?

Krenimo od sabora. Čudi uopće što su je čuli (ne i zapravo ČULI, naravno) s obzirom da su tri najbitnije figure tamo bili premijer Plenković koji je tipkao po mobitelu, predsjednik sabora Jandroković koji se požalio da ga „dovodi u neugodnu situaciju“, a prozvani Kujundžić je na sve što je čuo praktički odmahnuo rukom i izjavio da se to tako „ne radi u hrvatskim bolnicama“.

Načelno, automatsko odbijanje svake krivnje i odgovornosti u Hrvata je zaista impresivno. O traljavom obavljanju vlastitog posla nećemo sada. U ovom slučaju inicijalne reakcije bile su, parafraziram:

  1. „Laže.“
  2. „Laže jer ima skrivene političke namjere.“
  3. “Nije bitno laže li, moram pod svaku cijenu zaštititi svoju guzicu: „Laže!“

Odmah su se izvukli neki od najstarijih i najprokušanijih trikova: politiziranje i relativiziranje. A zapravo je apsolutno nebitno što je gospođa političarka i koju političku opciju zastupa. Također nije ni najmanje važno zašto je odabrala baš to vrijeme i mjesto, nijedno nije bolje ili lošije kada su ovakve stvari u pitanju. A evo i zaokreta: čak i ako je zastupnica imala neki dodatni, skriveni razlog da progovori na toj sjednici (van želje da uznemiri svekoliko tamo prisutno mužaštvo) – njen se odabir baš tog mjesta i tog vremena pokazao kao pun pogodak, idealan Veliki prasak za upravo ovu temu – i ne morate vjerovati meni na riječ, pogledajte samo kakvu je lavinu pokrenuo. Do zaključivanja ovog teksta ni premijer ni predsjednica nisu se službeno oglasili ni o aferi ni o akciji #PrekinimoŠutnju koja iz nje proizašla.

A kako je reagirala struka? Pogodili ste, slično kao i političari: negiraj, pobij, skreni, optuži.

Nekolicina ginekologa je pokušala objasniti da, eto, nije uvijek tako, no nažalost nekada mora tako biti – a sve za dobrobit žene. Ne napominju koja je točno dobrobit u šivanju ili vađenju jajnih stanica na živo, ali dobro. Možda bismo im i povjerovali (jer bog zna kako ovaj puk vjerovati voli) kada bi pokušali objasniti kako to da npr. ni u Ujedinjenom Kraljevstvu ni u Španjolskoj nema ni govora o kiretaži na živo i podrazumijeva se neka vrsta anestezije za bilo kakvo rezanje, šivanje, pa čak i popravljanje zubi. Na nesreću, problem s kojim se hrvatska javnost i struka napokon moraju suočiti nije tako jednostavan kakvim bi ga neki voljeli prikazati. Mučne priče koje imamo priliku svakodnevno čitati govore nam o slučajevima u kojima se ne daju nikakvi analgetici, u kojima se ne čeka da sredstvo protiv bolova počne djelovati, u kojima nije najavljeno i objašnjeno o kakvom se brutalnom postupku radi i što očekivati (u nekim od psihološki najranjivijih trenutaka u kojima se osoba može naći) i općenito nehuman (pa čak i barbarski ponegdje) odnos prema pacijenticama.

Do kulminacije bahatosti i nedostatka osnovne ljudskosti došlo je u obliku gospodina Denija Karelovića, predstojnika splitske Klinike za ženske bolesti i porode koji bi lako mogao postati simbolom svega što ne valja s hrvatskim društvom i zdravstvom. Osoba je to koja je iskoristila svaku priliku da kaže i učini pogrešnu stvar. I više od toga, impresivno je bilo promatrati iz dana u dan kako gospodin uspjeva sići sa zla na gore. Veliko finale bilo je gostovanje na HRT-u  gdje se razbacivao biserima kako je “bol subjektivna” (naravno da jest, no ne ostaje mnogo mjesta za subjektivnost kada vam stružu maternicu), a “bezbolni porođaji postoje samo u jeftinim američkim filmovima” (lijepo da nam je netko i to napokon objasnio). Ukratko, umjesto da se posipa pepelom, ovaj gospodin (koji je odgovoran za iznimno osjetljivo područje medicine i netko u koga bismo morali imati potpuno povjerenje) je odgovorio “ismijavanjem, omaložavanjem, grubim manipulacijama, i potpunim izostankom empatije i razumijevanja”. Imajući na umu da Karelović nije iznimka i da je naše zdravstvo zatrovano korupcijom i foteljaškim mentalitetom sigurna sam da nitko neće biti iznenađen kada će najavljene detaljne istrage diljem Hrvatske završiti zaključkom da kriv nije nitko i da se uvijek postupalo po pravilima.

 

ŽENO LAŽLJIVA

Žene lažu. Jedna je to od praistina, neosporivih činjenica, temeljnih stupova na kojima počiva krhka društvena dinamika. Žene si ne mogu pomoći, to im je u prirodi. Zato treba uvijek sa sumnjom pristupati svemu što kažu, posebice ako nije u skladu sa vašim saznanjima i vjerovanjima o svijetu. Ugravirana je ta jednostavna istina u zajedničku društvenu svijest, a lažljive su žene oduvijek inspiracija umjetnicima te su i nebrojeno puta opjevane – sjetimo se samo domaćih besmrtnih hitova Jasmina Stavrosa i Thompsona (iz nekog prošlog života).

Pa ako već taj ljepši i (fizički i mentalno) slabiji spol pretjeruje, iskrivljuje i manipulira – onda im ne možemo ni vjerovati kada govori što i koliko boli, zar ne? Baš na tu temu su u međuvremenu objavljena dva korisna članka Priznaje li naše „muško“ društvo bol žene? i O ženskoj boli  koje svakako preporučujem pročitati.  Željeli mi to vidjeti i priznati ili ne (tko zna, možda biste radije nastavili gurati glavu u pijesak), kao i mnoga druga životna područja čija se iskustva i pravila manje ili više razlikuju sukladno tome jeste li rođeni s penisom ili vaginom – ženska i muška bol se ne percipiraju na jednak način – i sve je više istraživanja koja to potvrđuju (ozbiljnih istraživanja, kao ovo s Harvarda).

A zašto žene prešutno prihvaćaju svakakve neprihvatljive tretmane (a neke se čak i ljute na one koje se usude pobuniti) možda je zasad najbolje sažela Ivana Perić u svom tekstu: “Žene još uvijek nailaze na problem s artikulacijom vlastite boli, kao i mapiranjem granica i izvora te boli, zato što im se na svim razinama, od zdravstvenih ustanova do vlastitog doma, govorilo da je ‘normalno’ da boli, da ignoriraju znakove nelagode, izbjegavaju konfrontaciju i zatome vlastito tumačenje i osjećanje svojih tijela. Dok ih je gutala i uništavala, ženama je bol ‘prodana’ u obliku svetog poslanja trpiteljica.”

Ono što takvo stanje čini još nepravednijim je činjenica da se žene neusporedivo češće nađu u bolnim situacijama. Ženski reproduktivni sustav je minsko polje i nepresušni izvor frustracija, boli, poniženja. Prosječna žena mora živjeti sa svime što donosi imanje maternice i jajnika nekih četrdesetak godina, a sve zato da bi jednoga dana (ako tako odluči) mogla imati djece. U tom se slučaju sve te frustracije i boli najčešće pojačaju na 11 – i to onda kada sve ide po planu. Ako pak, nedajbože, slučajno ima ikakvih prepreka na tom putu, dugme na pojačalu eksplodira.

No zato što su ženska bol i nelagoda ili normalizirane ili ignorirane imamo slučajeve kao onaj ‘muške pilule’ koja nije puštena u prodaju jer ima previše nuspojava. Za razliku od ženskih koje su kao da jedeš Tic-Tac. Ili i mnogo ozbiljnije od toga: dvjema bliskim prijateljicama je dijagnosticirana endometrioza u posljednjih godinu dana, jednoj u kasnim dvadesetima, a drugoj nakon što je već prešla tridesetu – i to nakon što ima iste simptome još od prve menstruacije, ali je morala šutjeti i trpjeti gotovo 20 godina jer, eto, to je normalno kod nekih žena. Endometrioza je kronična ginekološka bolest koja, između ostalog, izaziva obilna i dugotrajna krvarenja, jake bolove pa čak i neplodnost. Iako relativno česta, o bolesti se malo zna i oboljelima se ne može puno pomoći jer se tek relativno nedavno počela malo ozbiljnije doživljavati – istraživanja je i dalje iznimno malo te se slabo ili nikako ne financiraju, a milijuni žena i dalje ne znaju da je imaju jer im nije dijagnosticirana.

 

OSTAVITE NADU SVI KOJI ODLUČITE KLIKNUTI NA ‘UČITAJ JOŠ KOMENTARA’

Komentari ispod članaka na internetu najnovija su vrsta močvare u kojoj vrebaju svakakvi lešinari. Često čujemo kako je bolje da ih ne čitamo, da su u pitanju tzv. trolovi koji namjerno izazivaju groznim komentarima jer im to donosi neku vrstu uvrnutog zadovoljstva. I dok sam sigurna da takvi ljudi postoje, to ne mijenja činjenicu da ih ima puno manje nego što bismo voljeli vjerovati, što znači da su sve ostalo komentari ‘običnih’, ‘normalnih’, stvarnih ljudi. Koji to zaista misle. I koji su oduvijek bili tu među nama (ili mi među njima, s obzirom da sve upućuje na to da su većina), samo što toga nismo bili svjesni jer se mali broj njih usuđivao bljuvati svoju mržnju i nebuloze po cesti ili nekome u lice. I da je sve to skupa malo tužno, a malo više strašno – no sada barem znamo gdje živimo i kakvi to ljudi žive oko nas.

Neki od tih komentara su predvidljivi i toliko uvriježeni da ni ne primjećujemo da su štetni. Na primjer: „Intimu ne treba iznositi javno“ ili „Kud bi došli kad bi svatko krenuo dijeliti svoja iskustva?“ A tu su i jednako predvidljivi teorijsko-zavjernički: „Ako je istina, zašto se nije odmah javila, što je čekala dosad?“ Tko je postavio te ljude vrhovnim sucima koji procjenjuju kada je (jedino) vrijeme za što, nije mi poznato. No, tu smo. Nisi se odmah požalila na neljudski tretman prije, tijekom ili nakon poroda? Očito si se zbunila, sigurno se nije tako dogodilo. Čekala si čak pet godina da podijeliš svoje iskustvo sa seksualnim nasiljem? Žalimo, upravo si od-silovana.

Posebno su tužni komentari dobronamjernika koji nisu čitali s razumijevanjem pa ni shvatili da se kiretaža izvodi i nakon spontanog pobačaja, a nekad i nakon poroda pa zlurado primjećuju da je to uskraćivanje osnovnog ljudskog prava na umanjivanje boli „kazna za pobačaj“. Važno je ovdje primijetiti da se takvi redovito smatraju vjernicima i anti-jugo-komunjarama, ne shvaćajući da se većinom svojih stavova zapravo latentni totalitaristi i da, ako sreća dopusti, zasigurno ima i neki dobar diktator za njih u budućnosti kome će se moći klanjati opet.

A onda su tu i oni koji su s olakšanjem i nadom ustvrdili da bi se sad žene koje „misle da su pobačaji zabavni“ mogle „malo zamisliti“. Jer se žene, kao što je poznato, odlučuju na nešto tako ozbiljno, riskantno i stresno jer je – zabavno.

 

OMALOVAŽAVANJE I NEGIRANJE TUĐEG ISKUSTVA

Ako vjerujete u pakao, onda vjerujte i da u njemu zasigurno postoji posebno mjesto za žene koje smatraju da je neka druga žena zaslužila da je se našamara ili siluje jer je ‘kurva’, žene koje tvrde da druge žene lažu ili pretjeruju kad pričaju o nasilju ili diskriminaciji jer je se njima to, eto, nikada nije dogodilo, a ne znaju osobno ni nekoga kome jest pa je samim time i nemoguće,  žene koje bi zabranile pravo na pobačaj i žene koje se smatraju pozvanima procjenjivati što znači biti ‘prava’ žena. Naravno da sve ovo možda i češće dolazi i iz muških ustiju – no ovdje je prekršaj mnogo teži kada ga čini žena koja time aktivno ne dopušta sebi i ‘svojima’ da im bude bolje, da se oslobode predrasuda, društvenih okova, nepravde – birajte. Kao što se često pitam i za Afro i Latinoamerikanace koji glasaju za republikance i Trumpa: koliko točno možeš mrziti samoga sebe? Da pojednostavimo – ako ne pomažeš, nemoj odmagati.

SAMO POZITIVA

Pozabavimo se nakratko tom fascinantnom pojavom – ženama koje imaju potrebu umanjiti ili poništiti iskustva drugih žena jer se njima „tako dogodilo“ što mora značiti da „ova sigurno laže“ ili makar „pretjeruje“.

Navodno su se neke žene požalile kako su se javile medijima želeći podijeliti svoja pozitivna iskustva, no nije im pružena prilika. Barem jedna je ipak uspjela pa je za Slobodnu Dalmaciju rekla da imala kiretažu dan nakon što je skandal izbio, da treba nekad i pohvaliti (a ne samo kuditi) te da je „svim ženama bila na raspolaganju anestezija kakvu one žele“ i da „nije baš to tako kako oni predstavljaju“ (tko su ‘oni’?)  Pritom je poručila novinarima da pronađu „još žena koje će ispričati svoju priču jer smatra „kako je nemoguće da je baš svima njima jučer ponuđena anestezija, a i nikome prije i nikome iza nije“. Stvarno mi ne pada na pamet ni jedan razlog zašto bi odjednom prestali s praksom zbog koje ih se upravo razvlači u medijima. Jedan muškarac je na ovaj herojski istup komentirao: „Ovo je primjer prave žene, čestitam!“ Kockice šećera vrlo su korisne kao što znamo. Odmah me podsjetilo na oca koji mi je prošle godine pohvalio svoju kćer koja je bila hrabra i čvrsta i porodila se bez ikakvih problema, a ne „kao neke žene“.

No, vratimo se na pozitivna iskustva. Kao i obično, narodu nedostaje sposobnost slušanja s razumijevanjem. Da, naravno da postoji mnoštvo dobrih doktora i mnoštvo odličnih iskustava – no ovdje se ne radi o njima. Ne uspoređujemo, ne radi se anketa, ne procjenjuju se postoci. Ovdje se radi o negativnim iskustvima – činjenici da ih ima, da ih treba čuti i prihvatiti, da treba poslati poruku da takvi postupci nisu prihvatljivi – a da će se oni najgori primjeri i kažnjavati. Tisuću pozitivnih iskustava ne poništava 500 ili 50 loših – pa čak ni jedno jedino loše. I zaista mi je teško shvatiti i prihvatiti otkud ta potreba da se po što kraćem postupku ušutka svakoga tko se usuđuje talasati.

U ovom slučaju, to su najčešće žene čiji je porod bio normalan. Bio je u redu. Što god to trebalo značiti i što god one zapravo željele time poručiti (sebi, drugim ženama, zajednici?). Jer kao što Ivana Bodrožić o problematici normaliziranja stvari koje ne bi trebale biti normalne piše: „Kad kažem u redu mislim na to da sam i prvi i drugi put bila spremna da nešto u bilo kojem trenutku krene po zlu, da prema meni budu neljubazni, da me ostave satima da ležim na hodniku, da mi ne govore je li s bebom sve u redu, da se šale i smiju kao da mene ondje nema, da ne obraćaju pažnju na moje želje, da ne uzimaju u obzir moju bol. To je sasvim u redu porod. I da ti kažu, kao što su meni, pokušaj da ne vičeš, tako samo uzalud trošiš snagu.„

Te žene imaju potrebu naglasiti da nije sve tako sivo. Ima i zdravstvenih radnika koji su u redu. Ima i heroja, svetaca čak. I nije FER napadati ih.

Još sam pod snažnim dojmom jednog teksta tri dana nakon što sam ga pročitala, ‘osvrta’ koji je za T-portal napisala njihova novinarka Vlatka Polšak Palatinuš. Toliko je toga pogrešnog i gotovo kriminalno blesavog u tekstu (počevši od naslova) da mi je teško izdvojiti samo nekoliko najboljih trenutaka: ženi zaista nije pobjegao ni jedan klišej, predrasuda, sramotna zabluda ili simptom mentaliteta u kojem je doktor Bog kojeg se ne propituje. Od neizbježnog, ovlaš spomenutog kako su neke žene proživjele užas „o kojem su godinama šutjele“ (a tek sada spomenule) do toga kako njezina iskustva nisu bila strašna no u svakom slučaju smatra “da nečiji subjektivni dojam, koji nije bio poput moga, ne može staviti na listu za odstrel sve ginekologe, anesteziologe, primalje“. Priznaje gospođa Polšak Palatinuš drugim ženama da su možda i imale traumatična iskustva, no „svaki povod za odlazak doktoru i u bolnicu sam po sebi jest traumatičan“ i podsjeća ih da se „ne odlazi u bolnicu na masažu, manikuru ili pak po toplu riječ“. Nego po još traume jer OVO JE SPARTA, izgleda. Spominje svoj prvi porod koji je bio pitanje života i smrti, a ona je znala što je bitno: „U toj drami nije mi bilo bitno što doktori smiju, što ne, kakvi su karakterno, je li prije toga kraj mog boksa prodefilirao tucet studenata zavirujući da vide što se događa ‘tamo dolje’“. Za razliku od ostalih rodilja kojima je život njihovog novorođenčeta bio tek na drugom mjestu, iza njihove vlastite ugode. I, ah, odrasla žena koja koristi izraz ‘tamo dolje’. Ne propušta ni naglasiti da joj je drugi, prirodni, porod unatoč bolovima bio „najljepše iskustvo u životu“. Nekako je iz svega uspjela iščitati da „nam pokret #prekinimošutnju sugerira da se muškarcima daje sva anestezija svijeta, dok je većina muških doktora sklona mizoginiji i namjerno muči baš žene uskraćujući im sredstva protiv bolova“. Podučava nas da je bitnije da je liječnik stručan, od toga je li nasmijan i ljubazan. Kritizira kampanju koja se prvenstveno bavi tretmanom pacijentica što nije usmjerila svoj fokus na nedostatak anesteziologa. A sve to fino završava upozorenjem kako bi nas trebalo biti strah ovakvih nepromišljenih istupa jer ova kampanja neće neljubaznog doktora pretvoriti u ljubaznog, ali će zato dovesti „do toga da se, posebice u hitnim slučajevima, liječnici boje poduzeti nešto što bi moglo povrijediti osjećaje i prava pacijenta koji im je na stolu“. Pa vi sad dobro razmislite.

Upravo je to najgori i najtužniji dio – žene koje imaju glas i platformu i koriste je da pljunu na iskustva te iskrene i vrijedne napore drugih. Nikad mi nije jasno pokušavaju li te osobe biti ‘uvik kontra’, šokirati te na tome prikupiti što više čitanja i lajkova ili su ozbiljne i naprosto ne shvaćaju koliko smiješne ispadaju i kolike su štetočine. Svakoj takvoj i svakome takvome: sramite se – ovo je iznimno ozbiljan problem i otkud vam pravo i hrabrosti skretati pozornost s njega.

Bez obzira što su nas učili: bol nije norma, šutnja nije zlato, a vi zavređujete da se prema vama ophode s osnovnim poštovanjem.  I koliko god vas pokušali ušutkati ili poniziti, sjetite se da niste same i – progovorite. Jednom izgovorenu riječ nemoguće je vratiti, a pod tepisima više nema mjesta.

Što nas Wikipedia uči o medijskoj pismenosti: Kako su pali Daily Mail, Breitbart i InfoWars

Piše: Ana Benačić

Wikipedia, online enciklopedija na engleskom jezikuzabranila je nedavno citiranje desničarskog Breitbarta te InfoWarsa Alexa Jonesa na svojim stranicama, zato što se radi o nevjerodostojnim izvorima. Za Breitbart, kojemu je izvršni direktor do početka ove godine bio PR guru američke desnice s velikim ambicijama na europskom tlu, Steve Bannon, napisali su da se zbog nepouzdanosti “ne treba koristiti nikada”. To znači i uklanjanje oko 2.500 poveznica na taj portal kojega već dulji niz godina prati reputacija širenja “potpunih netočnosti, fabrikacija i očiglednih iskrivljavanja [istine] vezanih za ljude kojima se protivi”, ali i činjenice da nisu uspostavili “ama baš nikakvu smislenu fact-checking strukturu”. Pojedini primjeri istaknuti su u članku o Breitbartu.

InfoWars su klasificirali kao stranicu za “teorije zavjere i lažne vijesti” te se stoga ne može koristiti ni kao primarni, niti kao sekundarni izvor. Osim toga, pripalo im je mjesto na crnoj spam listi Wikimedije, ali i mjesto na Wikipedijinoj listi fake news portala. Što se tiče naših političara, ponajviše je ove izvore koristio vijećnik zagrebačke skupštine Davorin Karačić (Neovisni za Hrvatsku).

Nakon što su prošle godine zbog nepouzdanosti zabranili Daily Mail kao legitiman izvor, premda je jedan od najprenošenijih portala svijeta, ovo je još jedan značajan koraka za svjetsku medijsku pismenost. Ovo nije pretjerano reći, kako zbog utjecaja, dosega i položaja Wikipedije na tražilicama, tako i činjenice da je po točnosti Wikipedia na engleskom jeziku uspoređivana s poznatom enciklopedijom Britannicom. Ovo ništa ne govori o hrvatskoj inačici Wikipedije, koja je neovisna o engleskoj inačici, no o tome će biti riječi kasnije.

Navođenje izvora

Kada dolazi do ovakvih zabrana, uvijek je korisno uputiti se u pravila funkcioniranja odgovornih izvora informacija te u razloge zbog kojih diskvalificiraju pojedine medije. Wikipedia ima svoja pravila i smjernice, a počiva na pet stupova, koje hr.wiki prevodi s engleskog. Za priču o izvorima je ponajvažniji drugi, tzv. zeleni stup, koji kaže da Wikipedija ima nepristrano gledište, tj. da teži ne zastupanju ni jedne pojedinačne točke ili strane gledišta:

“Ovo ponekad zahtijeva predstavljanje više gledišta; predstavljanje svakog gledišta točno; davanje izvora podataka za svako gledište, da bi čitatelji razumjeli čije se gledište predstavlja; i nepredstavljanje bilo čijeg gledišta kao „istine“ ili „točnog gledišta“. To podrazumijeva navođenje provjerljivih, mjerodavnihizvora kad god je moguće, naročito u kontroverznim temama. Kada nastane sukob oko toga koja je verzija najviše neutralna, oglasite primirje i označite da je članku osporena neutralnost; detalje raspravite na stranici za razgovor i pratite postupak za rješavanje sukoba.”

Što se tiče provjerljivosti, najveća online enciklopedija već godinama preporučuje pravilo da kvaliteta izvora informacija bude ispred kvantitete članaka. Tako i Hr.wiki napućuje svoje admine da se članci pišu kao znanstveni radovi po principu – “činjenice u njemu potkrepljuj papirnatom ili online literaturom”. Općepoznate činjenice nije potrebno potkrjepljivati izvorima, ali svaki citat ili podatak koji ne spada u opću kulturu mora biti potkrijepljen vjerodostojnim izvorom, a ako se ne radi o doslovnom citatu, on mora jasno podupirati podatak u članku. Pritom Wikipedia teži tome da prikaže i sva relevantna manjinska mišljenja.

Izvor treba biti naveden jasno i precizno tako da ga čitatelji i suradnici Wikipedije mogu lako naći. Kad se citiraju knjige, nužno je navesti autora, naslov, izdavača, mjesto i vrijeme izdavanja, ISBN broj, ali i stranicu knjige koja potkrjepljuje ono o čemu se piše. Nadalje, ako članak ne govori o nečem općepoznatom, a nikakvih vjerodostojnih izvora nema, bolje je članak ni ne objavljivati.

Izdavači moraju težiti fact checkingu

Zajedničke smjernice poučavaju da su vjerodostojni oni izvori koji su javno dostupni i objavljeni od treće strane, što znači da su prošli provjeru izdavača i to onih čija reputacija nije upitna. Izdavač je nesporan ako teži točnosti i provjeri činjenica. Zato samizdati i autorske web stranice nisu prihvatljivi, osim ako se ne citiraju vezano za činjenice o autoru, a ne činjenice koje autor iznosi. Iznimke su moguće kad su raniji radovi autora objavljeni od strane provjerenih izdavača. Ako se radi o bitnoj temi koja zaslužuje članak u enciklopediji, Wikipedia pretpostavlja da će takvo što privući pažnju izdavača i uskoro biti objavljeno i redovnim putem.

Ugledni znanstveni časopisi smatraju se vrijednim izvorom, a kod nerevidiranih znanstvenih članaka preporučuje oprez. Važno je i vrijeme objave znanstvenog članka, jer njihove teze i metode znaju i desetljećima kasnije biti podvrgnute ponovnim testiranjima od strane drugih znanstvenika, što može završiti proširenjem tih teza novim spoznajama ili njihovim opovrgavanjem.

Skepsa se preporučuje i kod “premladih” vijesti; izbjegava se i korištenje breaking newsa, budući da je iskustvo pokazalo da su naknadni medijski izvještaji točniji od prvotne informacije iz prijelomne vijesti.

Mediji

Vjerodostojnost izvora, njihova “neutralnost, nepristranost i objektivnost”, pa time i objektivnost Wikipedije, uvelike ovisi i o mainstream medijima zemlje domaćina. To proizlazi iz pravila da je Wikipedia mainstreamenciklopedija. Ako, primjerice, srednjostrujaškim masovnim medijima u Hrvatskoj postane normalno da u njima gostuje Igor Vukić i da propagira tezu o Jasenovcu kao centru za razonodu i edukaciju, odnosno skrovištu za židovski narod od nacističkih koljača, onda se mogu očekivati i razne devijacije u tretiranju činjenica oko tog koncentracijskog logora.

Iako su doseg i utjecaj važni da bi se utvrdilo koji je medij pouzdan, oni nisu dovoljni, što se vidjelo prvenstveno na primjeru Daily Maila, a onda i iznimno popularnih i još više pristranih InfoWarsa i Breitbarta. Kao i kod izdavača, upitni su medijski izvori sa slabom reputacijom u provjeri činjenica i nedovoljnim uredničkim nadzorom, oni koji zastupaju ekstremistička viđenja ili se oslanjaju na glasine i mišljenja i oni koriste promociju u svojim naoko informativnim člancima.

Jedan od jačih signala da je neka medijska kuća vjerodostojna, odnosno da pazi na točnost i provjeru činjenica, jeste objava vlastitih ispravaka i deklariranje sukoba interesa, a dobrodošla je i objava uređivačke politike medijske kuće, navodi Wikipedia. Ako se koristi medijski izvještaj, bez obzira radi li se o radiju, televiziji ili tekstu, on mora biti arhiviran, odnosno naknadno mu se mora moći pristupiti, a poželjno je da bude dostupan putem interneta.

Ne nose ni svi tipovi medijskih priča jednaku težinu. Komentari i kolumne teško mogu biti i sekundarni izvor – relevantni su tek za autora, osim kada se radi o specijalistima nekoga područja, koji komentiraju vlastito područje istraživanja (primjer: pravnik nije relevantan u lingvistici). Istraživačko novinarstvo može se činiti kao primarni izvor, premda često autori takvih istraživanja precjenjuju vlastiti obuhvat nekog područja pa njihovi zaključci čak ne moraju biti relevantniji od razine tercijarnog izvora. Tzv. tople ljudske priče se izbjegavaju kao izvor informacije zbog svoje emocionalne komponente i slobode u izražavanju protagonista tih priča.

Esej o potencijalno nepouzdanim izvorima

Uz desetke stranica raznih smjernica za suradnike Wikipedije na engleskom, objavljen je vrlo informativan esej, koji ne spada u službenu politiku, a tiče se prepoznavanja potencijalno nepouzdanih izvora. On je relevantan i za korisnike, premda je označen kao nedovoljno provjeren i usuglašen s ostalim autorima.

U eseju je obrađen niz medija, čija su nam imena vrlo poznata, ali imaju svoje slabosti usprkos različitim nivoima etabliranosti. I tu nisu imenovani samo tabloidi poput TMZ-ja, The Suna, Daily Mirrora, Daily Maila, Daily Expressa ili National Enquirera, već i CNN Money and Yahoo! Finance, koji su se pokazali kao nekritički prenositelji priopćenja. Esej problematizira tzv. churnalism – prepravljanje raznih medijskih sadržaja pa i korporativnih priopćenja u novinarske članke. Radi se o bolesti modernoga novinarstva, koje juri za množinom sadržaja uz što manje novinara, pa se pribjegava raznim vrstama krađa i objavama PR-a, bez dodatne provjere.

Rezerva je preporučena i kod prenošenja državnih medija, pogotovo iz zemalja s niskim slobodama medija. Za primjer je navedena kineska Xinhua, Press TV iz Irana, ruski RT i Sputnik, ali i američki Voice of America te Radio Free Europe, koje se povezuje s propagandom. Forbes.com, iako je grana etabliranog magazina Forbes, po ocjeni ovih administratora spada u tzv. farmu ili tvornicu sadržaja (content farm, mill ili factory), premda objavljuje članke autora koji prolaze određeni filter profesionalnosti. Content farm se definira kao generator velike količine sadržaja zahvaljujući širokoj mreži slabo plaćenih i nekvalificiranih autora. Radi se o portalima koji su algoritamski optimizirani i prilagođeni zahtjevima tražilicâ. Saznaju što ljudi traže na internetu i onda proizvode sadržaj koji se uklapa u te kriterije, a zahvaljujući upravo tehničkim postavkama, bolje su plasirani među rezultatima tražilica od vjerodostojnih medija. Primjer je Examiner.com.

Kao pseudoznanstveni izvor spominje se organizacija American College of Pediatricians, o kojoj je Faktograf, baš kao i najstariji fact-checking portal Snopes, ranije izvještavao, a u istom eseju moguće je pronaći i poveznicu na listu fake news i satiričnih izvora.

Grešna hrvatska Wikipedia

I tu dolazimo do hrvatske Wikipedije, koja je usprkos prekopiranim “stupovima Wikipedije” i pravilima ponašanja, koristila satirični portal NewsBar kao izvor, i to za postojanje itekako “nategnutog” termina kroatofobija. To joj ni izbliza nije jedini njen grijeh. U povijesti uređivanja teme “Ustaše” na Wikipediji, moguće je pronaći ovakve stvari:

Upravo je Drugi svjetski rat i uloga ustaškog pokreta u hrvatskoj povijesti kamen preko kojega se neprestano spotiče. Lovro Krnić, koji je u više navrata istraživao revizionizam hrvatske inačice online enciklopedije, kaže nam da mu se čini da u hr.wiki je potpuno suprotna situacija od one na en.wiki.

“Ne samo da lijevi mediji nemaju šanse kao reference za članke, tamo kao da su zabranjeni mainstreammediji. I to se vidi u izvorima za članke, koji variraju od krajnje degutantnih, kao što je “Sabirni logor Jasenovac“, do onih koji su toliko pristrani da su urnebesni, primjerice “Deseti travnja“. Taj članak npr. nigdje ne navodi da je Ustavni sud odluku Općinskog vijeća Čačinaca da se ulica zove 10. travnja ocijenio protuustavnom, ali zato koristi hrpu izvora HČSP-a, zatim portal Sloboda.hr, koji je nastao zahvaljujući njihovim bivšim članovima, pa portal Hrvatskog kulturnog vijeća i različitih ekstremista poput Mladena Swartza ili Tomislava Jonjića”, kaže Krnić i ilustrira to sljedećim citatom:

“Deseti travnja za oporbene i protuhrvatske ideološke skupine i javne medije predstavlja ‘dan najveće sramote hrvatskog naroda’, u smislu dana kad je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, koju jedan dio ni ne priznaje kao državu ili ju ne smatraju hrvatskom državom, dok drugi dio, radi kriminalizacije Deseti travnja, iz politički podobne perspektive, povezuje blagdan s preuveličanim i tobožnjim zločinima (kurziv Lovro Krnić) počinjenih od vlasti Nezavisne Države Hrvatske.”

Članak o logoru Jasenovac je nedavno poprimio potpuno ustaški prikaz tog logora, nastavlja. Od prve rečenice predstavlja se kao i komunistički logor, a više od polovice uvoda se bavi negiranjem logora smrti u vrijeme NDH, pogotovo točnosti službenog Poimeničnog popisa žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac 1941. – 1945., i to sve se, naravno, radi uz reference ekstremno desnih portala i autora. Jedan od njih je i članak Hrvatskog tjednika indikativnog naslova “Sastale se delije nasred zemlje Croatiae”.

“Čak 17 referenci u ovom članku dolazi s portala Željke Markić, Narod.hr, koji je poznat po falsifikatima. Među referencama nalazimo najstrašnije izjave Igora Vukića, Romana Leljaka, dvojbenih povjesničara Blanke Matković i Stipe PilićaMilana Ivkošića… Autore i revizionističke članke koji su našli na osudu stručne javnosti, obitelji žrtava i same institucije JUSP Jasenovac. Fotomonografija Đorđa Mihailovića u izdanju te institucije, koja sadrži 796 slika razrušenog logora Jasenovac u razdoblju od 1945 do 1947. godine i najbolje ilustrira kolika je izmišljotina revizionistički ‘poslijeratni logor Jasenovac, no on je ‘poklopljena’ tezom da se ‘Blanka Matković i Stipo Pilić ne slažu da bi takvi zaključci mogli biti valjani’”, kaže nam Krnić.

Svaki spomen stručnih analiza i djela se odmah potkopava, a izlazak knjige Igora Vukića o “Radnom logoru Jasenovac” u mainstream medije poput HRT-a i Večernjaka bio je startni znak i dozvola za potpuno uništavanje članka o logoru Jasenovac na hr.wiki, zaključuje.

Prepravljanje osobnih povijesti

Osim što je važna poluga revizionizma za hrvatsku publiku na internetu, hrvatska se Wikipedia ne bavi prekrajanjem samo povijesti, nego i biografija itekako živih osoba. Primjer je Velimir Bujanec, utjecajno TV lice desnice, svojevremeno pravomoćno osuđeno zbog kupovine seksa kokainom i nepravomoćno zbog klevete. Iako se o njemu na hr.wiki-ju može saznati svašta – od podatka da je bio “odličan učenik i dobitnik je nagrada iz lokalnih i državnih natjecanja iz povijesti” do toga tko mu je bio na svadbi – ondje se ne može naići na “nesporazume” koje je imao s pravnom državom, premda su neki od njih relevantni za novinarski poziv. I ovdje su izvori krajnje zanimljivi. Citira se, primjerice, njegov Facebook post koji počinje s “TOČNO JE: VARAŽDINOM VLADAJU JUGOSMRADOVI – PUNA PODRŠKA MLADEŽI HDZ-a!”, a završava sa “ZA HRVATSKU I KRISTA PROTIV KOMUNISTA!”, a usprkos relativno širokim izlaganjem o njegovom političkom angažmanu prešućuju se njegove simpatije za nacizam i poziranje u uniformi SS-a.

Ipak, pravosudna amnezija možda je najteži krimen Wikipedije na hrvatskom. Pogodila ih je i u slučaju drugog ekstremnog desničara i još ekstremnijeg političkog konvertita Mladena Pavkovića. Hr.wiki tako ne zaboravlja samo spomenuti da je osuđen zbog bludničenja nad maloljetnicom, već briše njegovu kompletnu prošlost do 1990. godine, ukupno 39 godina života, tijekom kojih je objavljivao brojne prorežimske tekstove.

Odgovornost administratora

Svako pravilo koje su prekopirali od originalne en.wiki hrvatski suradnici, dakle, poštuju na svoj način i prilagođavaju svojim potrebama, pa i ideološkim. To se čak vidi i u smjernicama o preferiranom jeziku izvora.

Engleska Wikipedia kaže da ako izvor jest na stranome jeziku, potreban je sažetak na engleskom – u glavnom članku ili fusnoti. Hrvatska se nešto drugačije odnosi prema tome – “izvori na hrvatskom jeziku u prednosti su pred izvorima na drugim jezicima, jer ih suradnici hr.wiki lako mogu provjeriti”, navode oni. No, kako doznajemo od Krnića, to pravilo u praksi je prije određenog broja godina značilo da ekavica, odnosno srpski jezik, nije “razumljiva” ili dobrodošla.

Trenutna konstelacija administratora tako postaje jedna od zapreka pokušajima da se hrvatsku inačicu Wikipedije dovede do nivoa one na engleskom jeziku. I to je u skladu s pravilima: odgovornost za napisano je isključivo na administratorima članka, dakle, projekt Wikipedia nije odgovoran za napisano.

(Faktograf)

Jesu li ustavne reforme u BiH nemoguća misija?

Piše: Mile Lasić

Povodom dolaska u BiH, prije četiri godine, nove američke veleposlanice Nj.E. gospođe Maureen Elizabeth Cormack uslijedio je niz poziva znatiželjnih novinara s pitanjem: hoće li uskoro oživjeti ustavna reforma u FBiH? S obzirom da ne znam odgovor na ovo pitanje, objasnio sam samom sebi zašto slutim da je tzv. konstitucionalni re-design u Bosni i Hercegovini mission impossible. Pokazalo se da sam itekako bio u pravu, nažalost.[1]

Volio bih, dakako, da me je Nj. E. gospođa Maureen Elizabeth Cormack demantirala nekom novom, sličnom i promišljenom inicijativom, koja bi okupila svojevrsni ustavni konvent i dovela do nužnih ustavnih promjena i u FBiH i u cijeloj BiH. U funkciji obrazloženja ove inicijative podsjetit ću na plemeniti pokušaj posredovanja bivšeg američkog veleposlanika u BiH H.E. gosp. Patricka Moona, koji je okupio neovisni tim stručnjaka tijekom 2013. godine, kako bi uz USAID-ovu logističku podršku postavili na noge prvu domaću ustavnu proeuropsku reformu. Podsjećanja radi, Ekspertnu skupinu su činili: prof.dr.sc. Mirjana Nadeždin–Defderdarević, prof.dr.sc. Kasim Trnka, odvjetnik Krešimir Zubak, pravnik Vehid Šehić i moja malenkost. Suradnici Ekspertne skupine su bili: gospođa Meagan Smith- Hrle, u svojstvu USAID-ove logističarke, i doc.dr.sc. Zlatan Begić, u svojstvu tajnika ES-a.

* * *

U mojoj knjizi Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas[2] objavljena je pod naslovom Ovo je naša reforma, ili od nje neće biti ništa završna riječ, koju sam imao čast izreći, na ceremoniji zatvaranja dvodnevne konferencije o preporukama Ekspertne skupine za ustavnu reformu Federacije BiH, održane u hotelu Sarajevo, 14. i 15. svibnja 2013. godine.

Politička korektnost je podrazumijevala da se u ime Ekspertne skupine, i u osobno ime, zahvalim prvo Nj.E. Patricku Moonu, tadašnjem veleposlaniku SAD u BiH, što je uopće inicirao ustavnu reformu Federacije BiH. Bilo je krajnje vrijeme za remont Federacije, ili riječima Njegove Ekselencije – vrijeme je za bolju Federaciju, kazao sam odmah u uvodu, poručivši onima koji gunđaju zbog njegove inicijative da se zapitaju: zašto je nisu sami inicirali, ili već realizirali? Neki politički subjekti su, naime, od početka bili bezrazložno skeptični i sumnjičavi, mada nisu i ne mogu biti zaobiđeni u procesu ustavne reforme. S razlogom ih se, pak, željelo suočiti s mišljenjem akademske zajednice, strukovnih udruga i nevladinog sektora, kako bi ih se argumentima uvjerilo da je federalna ustavna reforma ne samo moguća, nego i nužnost, pa možda i uvod u niz reformi kako bi se cijela Bosna i Hercegovina tranzitirala iz stanja drijemeža u njezinu europsku budućnost, to jest učinila kompatibilnom s političko-pravnim ambijentom Europske unije.

Zahvalio sam se u ime Ekspertne skupine i Nj.E. Peteru Sorensenu za eksplicitnu potporu ovom projektu, čime je u ime Europske unije posvjedočio da Bosna i Hercegovina u cijelosti može računati na svoju europsku budućnost, dakako pod uvjetom da se bude u stanju samoreformirati sukladno zahtjevnim pravilima o pristupanju EU. U protivnomu ostat će BiH samo u geopolitičkom i zemljopisnom pogledu europskom zemljom i propustit će šansu razriješiti i bosanskohercegovačko državno pitanje i bosanskohercegovačka nacionalna pitanja. Zahvalio sam se, dakako, i svim pojedincima i udrugama koje su prijedlozima u pisanim oblicima ili u razgovorima s nama dali doprinos dijagnosticiranju problema i iznalaženju rješenja koja bi mogla voditi racionalnijem, konzistentnijem i demokratskijem ustroju Federacije. Svi su oni – bili zainteresirani građani ili vršitelji odgovornih političkih dužnosti u općinama, kantonima i na razini Federacije, bili nositelji pravosudnih funkcija ili ugledni članovi akademske zajednice, strukovnih ili nevladinih organizacija – izravno doprinijeli da se namjeravana ustavna reforma smije već nazvati reformom odozdo, a da naše preporuke budu legitimnije, stručnije i konzistentnije. Zapravo smo mi kao Ekspertna skupina moderirali mini javnu predustavnu raspravu, kako bi preporuke bile naoružane solidnom demokratskom legitimacijom. Otuda bi onaj tko ih bude ignorirao, ma iz koje nacije ili političke opcije dolazio, morao voditi računa ne samo o kvaliteti i konzistentnosti preporuka, nego i o vlastitoj (anti)demokratskoj poziciji ukoliko ne prihvati nužnost ustavne reforme.

Dakako, preporuke su rezultat i političkog i stručnog kompromisa. Kada ne bi bile takove, ne bi ni imale nikakve šanse postati ustavno-pravnom stvarnošću u Federaciji, za koju smo predložili da se ubuduće zove Federacija u Bosni i Hercegovini, da ostane federacija kantona/županija/regija, ali i postane zajednica jednakopravnih građana, ma koja ih majka rodila i kako sebe razumijevali u kulturološkome i nacionalnomu pogledu. Kompromis je uostalom suština nove paradigme nenasilja i konsenzualne političke kulture koja je spas za svaku složenu višenacionalnu zemlju, pa i za BiH, ili integraciju kakva je EU. Posebnu sam zahvalnost izrazio sudionicima u radu ove konferencije, jer su tijekom dva dana od nje načinili svojevrsni pred-ustavni konvent, dajući u konačnici, preporukama legitimacijsku potporu i svojim stručnim znanjima i ljudskim integritetima. Dakako, kao Ekspertni smo se obvezali uvažiti mišljenje sudionika Konferencije kako bi preporuke učinili još konzistentnijim prije nego što se zapute tamo gdje im je od samog početka i bilo predviđeno odredište – u Parlament Federacije.

Iskoristio sam ovu prigodu da apeliram i na medije i svekoliku javnost da ovu ustavnu inicijativu prihvati kao šansu za prvu domaću proeuropsku reformu, koja ne podrazumijeva pobjednike i gubitnike, jer bi od reforme trebali profitirati svi bosanskohercegovački građani, bili pripadnici konstitutivnih naroda, ili se ne mogli i ne htjeli takvima izjašnjavati. Nitko ne smije biti apriori zakinut u političkomu i kulturološkomu ili bilo kojem pogledu, nego svatko zaslužuje jednakost u šansama, bio privrženikom starih kolektivnih ili novih skupnih identiteta, ili sljedbenikom višestrukih identiteta. Na ovaj, doista usuglašeni, pristup smo u Ekspertnoj skupini ponosni. Uostalom, živimo u svijetu kulturološkog pluralizma i trans-nacionalnih socijalizacija i integracija, pa je krajnje vrijeme da se i u dijelu BiH i u cijeloj BiH pobjegne čim prije od sindroma jednosti, na jednoj, kao i od sindroma nijekanja bliskosti među nama, na drugoj strani, pojasnio sam. Svi bismo se, zapravo, morali što žurnije ostaviti winner-loser logike, to jest isključivosti bilo koje vrste i početi se orijentirati prema vrijednostima nove paradigme – nenasilja, uvažavanja drugosti, višestrukih identiteta i konsenzualne političke kulture!

Apelirao sam već tada i izrijekom i na sve relevantne političke subjekte u Federaciji da učine ovu reformu svojom, da žurno prionu neodložnom poslu zvanom federalna ustavna reforma. Apelirao sam i na sve prijatelje u svijetu da ne ostave ni Federaciju ni cijelu zemlju na cjedilu, nego da podupru kretanje BiH u pravcu europskih i euroatlantskih integracija putem niza temeljitih ustavnih pro-europskih reformi. Naglasio sam da samo tako se može preduprijediti da BiH ne ostane zamrznuti konflikt u srcu Europe, to jest da postane punopravna članica euroatlantske obitelji naroda i država, kako bi u konačnici mogla biti normalnom zemljom, lijepom i u kulturološkomu i političkomu koliko je danas samo u zemljopisnom pogledu.

* * *

U ovoj knjizi nalazi se pod naslovom Posljednja politička šansa i moje obraćanje u svojstvu člana Ekspertne skupine na proširenoj sjednici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH, 24. lipnja 2013. godine, kada mi je pripala zadaća da obrazložim dio preporuka koji se bavi odnosima Federacije i države BiH sa svijetom. Apelirao sam i tada na one koji su naoružani političkim legitimitetom da na naše preporuke gledaju kao na inicijalnu pomoć za pokretanje ustavne reforme koja bi Federaciju, a potom i cijelu zemlju zaputila naprijed, ka Europskoj uniji, ka izvjesnijoj budućnosti unutar ovoga kruga zemalja razvijenije političke kulture. Nažalost, na ovoj proširenoj sjednici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH je samo formalno prihvaćena ideja ustavne reforme, s neskrivenim predumišljajem da se sinergijskom akcijom spriječi ustavna reforma. No, ostalo je zabilježeno da je barem formalno u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije, 24. lipnja 2013. godine, naš trud u ES-u dobio neki svoj epilog.

Mi smo kao ES u potpunosti ispoštovali ugovornu obvezu s USAID-om: prvo, da izradimo preporuke i pripremimo međunarodnu konferenciju o njima, i; drugo, da obiđemo Federaciju uzduž i poprijeko i obavimo konzultacije sa svim relevantnim političkim subjektima, dijelovima akademske zajednice i NGO-sektora. Potom smo dorađivali preporuke, sukladno onomu što se čulo na Konferenciji od 14. i 15. svibnja 2013. godine u Sarajevu. Potom smo Preporuke proslijedili Parlamentu Federacije, to jest njegovom Zastupničkom domu, koji je 24. lipnja 2013, usvojio zaključak kojim je službeno započet proces ustavne reforme Federacije BiH. Zastupnički dom je čak ovom prigodom službeno obvezao njegovu Ustavnu komisiju da pripremi nacrt Ustava FBIH, a ona je zamolila sve političke stranke zastupljene u federalnom Parlamentu da dostave svoje primjedbe na preporuke, a nas u ES-u da ih respektiramo i da pripremimo radnu verziju nacrta Ustava do 30. rujna ove godine. Mi smo kao Ekspertna skupina održali tijekom lipnja i srpnja niz javnih tribina u velikim regionalnim centrima u Federaciji, primjerice u Bihaću, Tuzli, Zenici i Mostaru, te dostavili radnu verziju Ustava Federacije u BiH do 30. rujna.[3]

Ispred Ekspertne skupine imao sam prigodu ponovo imati završnu riječ pa sam izravno apelirao u Parlamentu Federacije BiH 24. lipnja 2013. na izabrane zastupnike da prosto posvoje naše preporuke na način i u formi koju smatraju adekvatnom, te tako oficijelno otvore proces ustavnog preustroja Federacije BiH. Kazao sam im otvoreno da i na preporuke i na Ekspertni tim kojeg je oformilo američko veleposlanstvo mogu gledati kao na posredovanje i posrednike – one koji u ime struke, pravne i politološke, akademske zajednice i NGO-sektora pružaju dobre usluge (engl. good services), govoreći jezikom međunarodnog pregovaranja. Nuđenje dobrih usluga je, naime, posebna metoda međunarodnog pregovaranja usmjerena na aktivno traženje rješenja nekog sukoba. U pravilu se pri angažmanu tzv. treće strane radi o intervenciji u momentu kad postaje očigledno da bez ove vrste posredovanja ne bi strane u konfliktu bile u stanju iznaći snage za kompromise koji su nužni. Treća strana mora zbog toga biti nepristrana i neutralna, jer se nalazi u ulozi facilitatora (engl. facilitator), tj. onoga koji pruža dobre usluge. U svakom slučaju, naše preporuke nisu zamišljene da nanesu štetu bilo komu, nego da od njih imaju koristi svi građani i narodi u Federaciji. Onima kojima se neke preporuke ne dopadaju imaju, ili imat će prilike iznijeti svoju kontra-argumentaciju.

Iz profesorskog kuta gledajući, podsjetio sam zastupnike da su pregovarači često u dvojbi da li da vode tvrde pregovore, ili trebaju izbjeći konflikte s drugom stranom, čineći koncesije i ustupke. Podsjetio sam ih kako je svojedobno na Harvardu razvijen model pregovaranja zasnovan na načelu da pregovaranje ne treba biti ni tvrdo ni meko, nego i tvrdo i meko, dakle usmjereno na traženje zajedničkih dobitaka, te da se zajednički utvrde fair standardi koji vode mogućnosti postizanja koristi ili dobitka za sve strane u pregovorima. I unutar tzv. unutarnjih pregovaranja moraju se koristiti metode koje koriste svima, jer omogućuju postizanje sporazuma. Da bi se u bilo kojim pregovorima postigao časni kompromis nužno je: a) uvažiti do moguće granice legitimne interese pregovaračkih strana; b) voditi pregovore tako da rezultiraju u pravednom i miroljubivom rješavanju konflikata; c) težiti rezultatima koji će ostvariti dugoročno dejstvo; i d) imati za posljedicu unapređenje odnosa između pregovaračkih strana. Ekskurzija u svijet međunarodnog pregovaranja nije bila, dakako, puka profesorska egzibicija, nego je imala svrhu upozoriti kako umijeće pregovaranja podrazumijeva da se pregovori ne bojkotiraju unaprijed i na slijepo, te da se ne vode na osnovu čvrsto unaprijed zauzetih polaznih pozicija, nego da se vode što je moguće stručnije rasprave i o dobrim i lošim stranama, tj, razlozima za i protiv određenih rješenja. Otuda je moja molba bila svima njima: ne ukopavajte se u tzv. zakovane pozicije, bile one političko-ideološke, ili nacionalne provenijencije, jer tako smanjujete prostor za prilagođavanje pregovaračkom procesu. Ne inzistirajte, kazao sam im, na nametanju vlastite volje drugome, jer tako smanjuju te šanse da se suparnička strana mijenja. Umjesto ukopavanja u pregovore, potrebno je, dakle, težiti kompromisu i biti spreman na ustupke, kako bi se na kraju postigao prihvatljiv uspjeh za sve strane u pregovorima. Svaki demokratski političar zna, podsjetio sam i na riječi bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, kako se mora upustiti u kompromise, jer bez principa kompromisa nisu mogući principi demokracije!

Nažalost, sve je bilo uzaludno. U BiH se treba učiti da bosanskohercegovačka neupitna kulturološka pluralnost i očigledna višenacionalnost nisu drugo do datost, činjenice prema kojima se svi moraju odnositi s poštovanjem. Nije bosanskohercegovačka poslijeratna drama u tomu što smo zemlja s brojnim identitetima, nego što se ne umijemo gospodski i razumno nositi s tom činjenicom, što patimo od sindroma jednosti ili od sindroma nijekanja bliskosti među nama, što ne razumijemo filozofiju i praksu novih identiteta i višestrukih identiteta, što smo eutanizirani i onesposobljeni za kulturu alteriteta. Umjesto potrage za kulturom življenja u obzoru paradigme nenasilja, u BiH se, nažalost, i dalje skoro svi utrkuju da u miru dovrše ratove, to jest ostvare nemoguće ratne ciljeve. Krajnje je vrijeme da se u BiH odustane od ratnih retorika i ciljeva, te počne učiti upravljati našim razlikama.

Uzaludno je bilo i što sam na samom kraju mojega obraćanja zastupnicima u Parlamentu Federacije BiH zamolio da se pri odabiru njihovih odluka ne vode ni emocijama ni predrasudama, ni željom za kontraproduktivnim nadbijanjem, majorizacijom i diskriminacijom, pogotovu ne ništenjem ili ponižavanjem bilo kojih identiteta, bili oni stari – vjerski i nacionalni, ili novi – politički i rodni. Uostalom, kazao sam im, ukoliko ste u ma kojoj konstelaciji u većini, sukladno paradigmi nenasilja nemate veća prava, nego samo veću odgovornost prema onima koji su u manjini. Ukoliko budete tako radili tijekom predstojećih ustavnih promjena i druge biste poučili da je kompromis časna metoda političke borbe. Tako bismo se i mi u BiH počeli micati i ka kulturi međusobnog uvažavanja i konsenzusnoj političkoj kulturi, koja je ključna metoda za održivi društveni ugovor o opstojnosti bilo koje višenacionalne zajednice. Ove vrste zajednice, naime, opstaju na dužu stazu samo ako su izraz slobodne volje konstitutivnih sastavnica –slobodnih naroda, odnosno slobodnih građana tih naroda. Po uzoru na EU, ili Švicarsku, primjerice, nužno je zbog toga raditi na stvaranju (drago)voljne političke zajednice, ili voljne nacije, ne niječući niti jedan bosanskohercegovački identitet. Drugog puta nema, ili se radi o već viđenom u zloćudnim formama unitarističkih i secesionističkih tlapnji i iluzija…

* * *

U Bosni i Hercegovini je na djelu retradicionalizacija, koja ima za cilj održavanje paralelnih svjetova uz pomoć kulture nadbijanja i po cijenu zaustavljanja kretanja zemlje u pravcu europskih i euroatlantskih integracija. I tako će, vjerojatno, biti sve dok i u akademskim i političkim narativima dominiraju metode i paradigme nasilja, političkoga, pravnog i kulturološkog, koji suspendiraju ili odlažu na neodređeno vrijeme promišljanje i primjenu konsenzualnih metoda upravljanja razlikama. Zbog toga i jest najvažnija zadaća dekonstruirati bosanskohercegovačke neadekvatne akademske narative i politike, bilo da su separatističkog ili tzv. patriotsko-unitarističkog, centralističkog naboja i sadržaja, posve svejedno. Takvo što je poduzeto i u komentarima istraživanja o hrvatskom pitanju u BiH, kojega je inicirala i sprovela Konrad Adenauer Stiftung, 2013. godine, kada je niz autora ukazalo na međusobnu isprepletenost svih bosanskohercegovačkih nacionalnih pitanja. I u mojemu komentaru se implicite i explicite ustvrdilo kako je hrvatsko pitanje, zapravo, i bošnjačko i srpsko i bosansko-hercegovačko.[4]

U mojemu komentaru Hrvatsko ili ‘die sogenannte Frage’ se i izrijekom kazalo kako je negiranje postojanja hrvatskog pitanja sastavni dio akademskog i političkog narativa koji ciljno svodi već oformljene političke narode u BiH na etnije, i/ili vjerske skupine, i tako negira višenacionalnost BiH, odnosno onemogućava samorazumijevanje BiH kao složene zemlje i po sastavu i ustrojstvu. Dakako, tim se putom definitivno ostaje zarobljeno unutar paradigme nasilja i potiranja manjinskih identiteta. Pretpostaviti je da je razlog tomu što se u BiH, posebice na bošnjačkoj i srpskoj strani, iako iz različitih pobuda, zadovoljilo pasiviziranim zamrznutim konfliktom, pa se blokira svaka smislena potraga za njegovim nadilaženjem putem transnacionalnih i transentitetskih pulsacija (socijalizacija), čime se i odlaže mogućnost izgraditi voljnu političku zajednicu konsenzusnog tipa (koja respektira i hrvatsko pitanje). Do toga je koncepta, inspiriranog brojnim rješenjima iz Acquisa (pravna stečevina Europske unije) i konsenzusnom kulturom drugih složenih država, posebice demokracijom suglasja u Švicarskoj konfederaciji (Konkordanz) nužno doći, u protivnom politički procesi mogu završiti u involutivnim, retrogradnim pojavama, te dovesti do disolucije BiH. Zbog toga je potrebno pažljivo proučiti što se poručilo BiH u Rezoluciji Europskog parlamenta od 6. 02. 2014. u izvješću o napretku BiH za 2013. godinu. U ovoj rezoluciji Europski parlament pozdravlja, između ostalog, šest točaka sporazuma koji je postignut u Bruxellesu 1. listopada 2013. godine, ali žali što centralističke snage opstruiraju njegovu provedbu, te naglašava da je važno slijediti načela federalizma i legitimnog predstavljanja kako bi se osigurao put BiH-a u EU. U tih šest točaka najvažnije su dvije neispunjene obveze: a) izgradnja sustava koordinacije, kako bi se sa svijetom, uključivo s EU, govorilo jednim glasom, b) implementacija odluke Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci.[5]

Potom su, nažalost, uslijedila spinovanja od strane domaćih spin majstora kako bi se pod izlikom potrage za novim pristupom Europske unije BiH, potisnula u stranu preuzeta obveza poštovanja načela federalizacije/kantonizacije, koja su možda od sudbonosne važnosti za cijelu zemlju. Time se i definitivno potvrdilo kako nikakve ozbiljne potrage za nadilaženjem zamrznuta konflikta u BiH i nema, osim što je početkom travnja 2014. godine u Sarajevu potpisana Zajednička izjava stranaka bliskih Europskoj pučkoj stranci (EPP) iz Bosne i Hercegovine o europskim vrijednostima, identitetu, socijalno-tržišnoj privredi i pravnoj državi. (Potpisnici Zajedničke izjave su čelnici pet političkih stranaka, koji bi se mogli, kad bi htjeli, postarati za implementaciju potpisanog…) Zajednička izjava je u osnovi veoma izbalansirani dokument desnog političkog centra koji je nastao pod pokroviteljstvom EPP-a i uz strpljivu moderaciju Konrad Adenauer Stiftung. Nažalost, naložena je skepsa i nužno je sumnjati, zbog neskrivenih međusobnih animoziteta i neiskrenosti u općenjima potpisnica s bosanskohercegovačke strane, da su se one uopće u stanju pridržavati vrijednosti i načela potpisane deklaracije.

* * *

U BiH se još uvijek izbjegava javni diskurs o kompromisu ili konsocijacijskoj političkoj kulturi, ma koliko elementi te kulture bili ugrađeni i u postojeća ustavna rješenja, ili bili sofisticirani zahtjevi iz procesa prilagodbe EU. Njeguje se, zapravo, posve tvrdoglavo, iluzija kako je moguće upravljati BiH na tradicionalan način i uz pravila koja važe za manje složene zemlje. Do rješenja za hrvatsko pitanje u BiH, kao i rješenja za sva bosanskohercegovačka nacionalna i politička pitanja može se doći samo temeljem transnacionalnih i transentitetskih suradnji, temeljem pravnog iskustva višenacionalnih zemalja i polit-ekonomskih integracija, kakva je Europska unija, te uz primjenu metoda upravljanja razlikama. Ovim se pristupom ne dovode apsolutno u pitanje vrijednosti tzv. većinske demokracije, ali se želi izrijekom upozoriti da se jednakost građana manjinskih nacionalnih i etničkih skupina dovodi u pitanje ukoliko se u društvima formiranih skupnih razlika ne poštuju skupni identiteti i skupne razlike i ne omogućuje balans između metoda većinske i zastupničke demokracije. Utoliko je krajnje opasan zahtjev za ukidanjem kantona, ili ukidanjem domova naroda u Federaciji, i to pod geslom jednake važnosti glasa svakog građanina. Takvo što je opravdano demonstrirati u zastupničkim /predstavničkim domovima, ali se od domova ili vijeća naroda ne smiju praviti paralelni zastupnički domovi, jer bi se tako odustalo od mehanizama zaštite vitalnih nacionalnih interesa (identitarnih, jezičnih, obrazovnih), ali i zaštite elementarnih ekonomskih interesa i razvojnih pitanja, prevažnih za svaki politički narod u višenacionalnoj zajednici…

Društva svjesna svoje podijeljenosti morala bi primjenjivati već postojeće instrumente zaštite identiteta i istovremeno tragati za sofisticiranijim zaštitama (primjerice, unutar koncepta institucionalne jednakopravnosti za takvima kakvi su paritet, veto, vitalni interesi…), ukoliko misle nadići podjele, odnosno izaći iz konsocijacijske situacije u neku od formi političkih zajednica (takvih primjera je već bilo u povijesti). U protivnom, ukoliko se u tzv. konsocijacijskim situacijama ne osigurava zaštita i temeljnih osobnih i skupnih prava, ne može se izbjeći nametanje vrijednosti većinske etničke/nacionalne zajednice manjinskoj zajednici. U tom slučaju su na djelu mehanizmi i metode prisilne asimilacije ili nasilne integracije, koje su najkasnije s prijelazom u novi milenij prezrene, ako ne posvuda i odbačene kao nadvladane metode stare paradigme ili paradigme nasilja.

* * *

U (post)modernom svijetu nove paradigme se i ne radi o drugom do o pokušaju življenja alteriteta ili mnoštva identiteta, do čega se stiglo, ili stiže putem političke kulture priznavanja kulturoloških pluralnosti, odnosno upravljanjem etničkom /nacionalnom pluralnošću. Otuda je naložen veliki oprez pri opravdanim dekonstrukcijama neoliberalnih pojava unutar EU-pozajedničenih politika, ili propitivanju i samih temelja i temeljnih pojmova unutar EU, uključivo i propitivanja svakojakih negativnih popratnih pojava tijekom procesa približavanja EU. Niukojem slučaju, naime, ne bi se smjela dovoditi u pitanje EU kaoprojekt mira, niti njezin ustroj temeljem načela supsidijariteta, harmonizacije ili solidarnosti. Jednostavno iz razloga što takvih mehanizama nije nikada bilo u povijesti nijedne druge imperije, ili saveza država, to jest što je EU sa svim njezinim manama sui generis tvorevina, u kojoj se odvijaju i procesi tzv. transnacionalnih pulsacija, interakcija i socijalizacija, to jest nove paradigme nenasilja i međusobnog uvažavanja.

Uz ovu vrstu uočavanja, posve je potom opravdano, pa čak i nužno razlikovati procese europeizacije, sustavne dubinske prilagodbe potencijalnih članica EU putem preuzimanja pravne stečevine ili pravnog nasljeđa EU, od nevoljnog i samo formalnog povezivanja s EU ili „EU-izacije. Nažalost, bosanskohercegovačke kvazi-elite nisu voljne i sposobne prihvatiti novu, EU-paradigmu, jer takvo što podrazumijeva i novi mentalitet i europeizirane politike u najvažnijim oblastima života, u njihovim kompleksnim značenjima i nerijetko proturječnim izvedbama. Umjesto ove vrste izazova, tzv. političke elite, ili još preciznije domaće oligarhije su se odlučile zadržati BiH kao zemlju zamrznuta konflikta u njihovom zarobljeništvu, u involutivnom sunovratu u vlastitu lošu prošlost.

Onemogućujući joj postati dijelom modernoga svijeta, onomu u kojemu je moguće živjeti susrete kultura i kulturu alteriteta, i izrijekom kazano –postati punopravnom članicom EU, u BiH će se nastaviti umiranje na rate po nekom sličnom scenariju kao pri kraju postojanja bivše SFRJ. I na samom kraju, BiH je još u svojoj pred-političkoj, ili osmanlijskoj fazi (Urs Altermatt), glede svijesti o nužnosti europske autorefleksije i izgradnje funkcionalne pravne države. U njoj se misli i djela pretežito u kategorijama pred-političke zajednice i do ideje i prakse političke zajednice se može eventualno stići tek mukotrpno i uz velika naprezanja. Prijeko potrebnu konsolidaciju nije moguće postići u ovom trenutku ni s onima koji privode kraju etnokratske revolucije, pa mogu zamisliti BiH samo kao prosti zbir triju nacionalnih država, ali ni s onima koji zagovaraju građansku BiH i istovremeno nemaju sposobnosti i volje priznati višenacionalnu kompoziciju BiH kao njezinu trajnu odrednicu i kvalitetu.

Ostaje, dakako, ključni problem što odgovorna konsocijacijska demokracija podrazumijeva zajedničku viziju, dogovor i ambiciju očuvanja zemlje u njezinim granicama i kapacitetima i orijentaciju ka stvaranju pluralne, političke i voljne zajednice. Bosanskohercegovačke pseudo-elite, pak, zamajavaju građane širenjem iluzija o BiH kao jednonacionalnoj zemlji, ili prizivanjem njezine disolucije. Poslije svega se, vjerojatno, suvišno i pitati: je li moguć konstitucionalni re-design u Bosni i Hercegovini?

Naime, ako nije bio moguć ni uz podršku tako važne zemlje kakva je SAD, preostaje nam tek sumorno zaključiti: ma koliko bio nužan, konstitucionalni re-design u BiH je do daljnjega mission imposible.


[1] Iz knjige: Lasić M., AVANTI DILETANTI. Prilozi razumijevanju postmodernih politološko-kulturoloških fenomena, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2016.

[2] Lasić, M., Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas, Rabic, Synopsis, Sarajevo, Zagreb, 2014.

[3]Vidjeti kompletnu dokumentaciju koju je objavio Zastupnički dom Parlamenta Federacije u CD i print verziji „Reforma Ustava Federacije BiH: a) Kritička analiza opravdanosti ustavnih promjena; b) Preporuke Ekspertne skupine; c) Dostignuti stupanj priprema za promjenu Ustava“, Zastupnički dom FBiH, Sarajevo, studeni 2013.

[4]Vidjeti u zborniku objavljenom na b-h-s i engleskom jeziku: Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda, Europska akademija i Konrad Adenauer Stiftung, Sarajevo, 2014.

[5] Rezolucija Europskog parlamenta od 6. 2.2014. o izvješću o napretku BiH za 2013., 2013/2884

Izmišljanje historije: slučaj Republike Srpske

Piše: Miloš Perović

To da je produbljavanje podjela među narodima u BiH osnovni cilj tamošnjih nacionalističkih elita nikome nije neka vijest. Ali način na koji se taj projekat provodi kroz osnovne škole u manjem bh. entitetu svakako zaslužuje pažnju.

Novi udžbenik iz istorije za učenike devetog razreda osnovnih škola u Republici Srpskoj obrađuje noviju istoriju ovog bosanskohercegovačkog entiteta. Interpretacija događaja iz Drugog svetskog rata, ali i potonjeg rata u BiH, iz vizure autora udžbenika Dragiše D. Vasića izazvala je kosternaciju u drugim delovima ove države. U potpunosti naslonjen na propagandnu matricu srpskog nacionalizma, autor simptomatičnog imena i prezimena1 se u ovom udžbeniku bavio revizijom istorijskih događaja na području Bosne i Hercegovine u 20. veku iz ideološke vizure četništva. Posebno je ovo zastupljeno u lekciji koja je naslovljena “Antifašistički pokreti otpora i rat u Jugoslaviji od 1941. do 1943. godine” koja u samom naslovu sadrži istorijski falsifikat sugerišući da je na prostoru Jugoslavije u toku rata delovalo više od jednog antifašističkog pokreta.

Kroz ovu lekciju reprodukuju se sva dostignuća srbijanskog istorijskog revizionizma koji se tiču delovanja četničkog pokreta u Drugom svetskom ratu. Iako je revizija interpretacije događaja iz Drugog svetskog rata postala norma izglasavanjem tri ključna akta u pojedinim evropskim telima2 , rehabilitovanje četništva u oficijelnoj srpskoj istoriografiji predstavlja jedinstven primer istorijskog revizionizma na tlu Evrope. Naime, u raznim evropskim državama možemo naići na rehabilitovanje lokalnih fašističkih organizacija iz spornog perioda, međutim nikad nigde jedan (proto)fašistički pokret nije odlukom u najvišem predstavničkom telu države proglašen antifašističkim kao što je slučaj u Srbiji. Ova bezočnost koja služi prvenstveno rehabilitaciji onih ideja koje su uzrokovale poslednji rat na prostoru bivše Jugoslavije, tako se sistematski ugrađuje u obrazovni proces u Srbiji. Svoj ekstremniji oblik ovaj narativ poprima u Vasićevom udžbeniku, u onoj meri u kojoj je nacionalizam rukovodstva Republike Srpske ekstremnija varijanta svog pandana u Srbiji.

Raspad Jugoslavije i ratne događaje u potonjoj deceniji 20. veka, autor tumači po istom ideološkom ključu koji u potpunosti reprodukuje srpsku nacionalističku propagandu iz toga perioda. U tom smislu, Vasićeva knjiga predstavlja samo svođenje svetonazora iz kog je pisana knjiga Istorija Republike Srpske Čedomira Antića i Nenada Kecmanovića u formu nastavnog sredstva za osnovnoškolce. Naime, ova dva pregaoca na polju nacionalne misli napisala su ovu knjigu 2015. godine po direktnoj narudžbini Milorada Dodika i njegove vlade, te je osnovna intencija prilikom njezinog pisanja bila da se nacionalističkom narativu na kojem počiva Republika Srpska da nekakva forma naučnosti.

Projekat nacionalističke “elite”

Nakon početne skromne namere da se knjiga štampa u 300 primeraka koji bi bili distribuirani institucijama RS, promocija njenog drugog izdanja odvija se pre svega u Srbiji i za njeno objavljivanje i raspačavanje zadužen je časopis Nedeljnik, koji od svoga osnivanja prednjači na polju promovisanja onog tipa istorijskog revizionizma koji čini nukleus ove publikacije. Knjiga je sada štampana u grandioznih 30.000 primeraka koji su besplatno dobijani kupovinom Nedeljnika, sa namerom da ona, po rečima izdavača, “bude dostupna svakoj srpskoj porodici u dijaspori i da se deli besplatno”. Ovaj podatak, stoga, ne ostavlja mesta za sumnju da je sadržaj i plasman ove publikacije osmišljen projekat srpske nacionalističke “elite” koja kroz pseudonaučnu formu danas pokušava revitalizovati iste ideje koje je u bliskoj prošlosti bezuspešno pokušavala ostvariti čelikom i olovom.

No, vratimo se na Vasićev udžbenik. Navodeći da je “u Jugoslaviji 1941. godine, pored četničkog, nastao i razvijao se još jedan antifašistički pokret”, autor ističe da je “partizanski pokret u svojim prvim godinama bio po svom sastavu uglavnom srpski”, te da je vođstvo partizana naročito isticalo savez sa SSSR-om “imajući u vidu tradicionalne veze srpskog i ruskog naroda”. Tako je dugogodišnja tendencija nacionalizovanja antifašističke borbe i partizanskog pokreta dobila svoju verziju i u Vasićevom udžbeniku. Partizanski pokret se, bez obzira što je predstavljao potpuni ideološki opozit današnjih upraviteljima Republike Srpske, ipak koristi kao sredstvo kojim se dokazuje nacionalistički mit da je “naš narod” oduvek bio na pravoj strani istorije. Tako se izrazito jugoslovenski, nadnacionalni karakter NOB-a ovom retorikom nacionalizuje i postaje srpski.

Oslanjajući se na istovetnu metodologiju, vlasti ovog bh. entiteta u potonje dve godine koriste obeležavanje godišnjice bitke na Kozari kako bi mrtve partizane prevodile u vlastiti tabor. Govoreći na ovom skupu Milorad Dodik je ponovio sve bitne mitove srpskog nacionalizma koji se neprestano ponavljaju u potonje tri decenije. Dominantno mesto u njegovom govoru zauzimao je mit o Srbima kao žrtvama istorijskih događaja, koji i inače predstavlja centralnu tačku srpske nacionalističke mitologije. Tako je Jugoslavija bila “velika greška i zabluda” srpskog naroda zbog koje je stradao u potonjim ratovima, baš kao što je na Kozari srpski narod u Drugom svetskom ratu bio žrtva Nemaca i ustaša (koje su činili Hrvati i Muslimani) čija je namera bila da Srbe pobiju i pokrste.

Zapišavanje teritorije

Po istoj dodikovskoj analogiji partizanska borba na Kozari bila je borba srpskog naroda za opstanak koja svoj kontinuitet ostvaruje uspostavom Republike Srpske kao miroljubive težnje srpskog naroda da opstane u neprijateljskom okruženju susednih naroda koji mu oduvek žele zlo. No, da je ovo osmišljena strategija nacionalističkih krugova koja prevazilazi pamet Milorada Dodika, pokazuje i namera Srpske pravoslavne crkve da izgradi crkvu na partizanskom spomen kompleksu Tjentište koje čuva sećanje na Bitku na Sutjesci. Prethodno je SPC učinila sličnu stvar i u blizini spomenika partizanskim borcima na Sremskom frontu. Tako je SPC svoju poznatu strategiju tzv. zapišavanja teritorije u okviru koje podizanjem verskih objekata obeležava teritorije koje u njenoj vizuri pripadaju imaginariju koji se zove “srpstvo” prenela i na polje ideologije prevodeći komuniste u pravoslavlje.

Kako zapravo stoje stvari u Republici Srpskoj na polju sećanja na Drugi svetski rat svedoče brojni spomenici četnicima i četništvu podignuti u bližoj prošlosti, među kojima se kao jedan od bizarnijih primera ističe nedavno podignuti spomenik četničkom vojvodi Lazaru Tešanoviću pokraj Banja Luke. Naime, ovaj četnički komandant iz toga kraja bio je poznat po tome što je uspostavio saradnju sa ustaškim vlastima u svrhu koordinisane borbe protiv antifašista, čemu svedoči i dokument potpisan u Banja Luci 23. maja 1942. godine kojim su se četničke snage pod njegovim vođstvom obavezale na odanost tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ovaj primer svakako najvernije oslikava oficijelnu percepciju Drugog svetskog rata u Republici Srpskoj i na najbolji način demistifikuje svojatanje partizanskog antifašizma od strane tamošnjih vlasti. Ono što je nedvojbeno jeste da kroz institucije Republike Srpske živi najekstremnija varijanta srpskog nacionalizma, ona koju institucije Republike Srbije pod unutrašnjim i spoljašnjim pritiscima ne mogu otvoreno da promovišu. Što kompenzuju permanentnim ohrabrivanjem i pomaganjem tog procesa u ovom bh. entitetu. Vasićev udžbenik samo je pseudoistoriografsko uobličenje ove politike.

  1. Dragiša Vasić (1885.-1945.) bio je, uz Stevana Moljevića, glavni ideolog četničkog pokreta i smatran je zamenikom Draže Mihailovića u prvim godinama rata. 
  2. Rezolucija Saveta Evrope 1096 iz 1996., Rezolucija Saveta Evrope 1481 iz 2006. i Rezolucija Evropskog palamenta od 2. aprila 2009. godine o evropskoj savesti i totalitarizmu.

(Bilten)

Foto: Wikimedia

Trajni status quo u BiH

Piše: Dragan Markovina

Iako je čak i najpovršnijim promatračima jasno kako je Daytonski sporazum tek zamrznuo ratni konflikt, ne riješivši ništa suštinski, a k tome i nagrađujući ratne zločine te ostavljajući politike i stranke koje su dovele do rata i vodile ga da i dalje nastave voditi politički život u Bosni i Hercegovini – mnogi se i danas čude nepomičnosti bosanskohercegovačkog društva, jednako kao što se i mnogi naivno nadaju kako će do neke promjene doći. Točnije, da će iz ničega nastati nešto, iako je čitav srednji vijek potrošen na alkemiju bez ikakvih vidljivih rezultata. Društvo i država koji su na ovakav način, u Daytonskom sporazumu duboko nepravedno ustrojeni i isključivo po etno-nacionalnom ključu, ne mogu se nikako drugačije razvijati nego u smjeru daljnjeg jačanja nepravdi i nacionalizma.

Imajući to u vidu, naprosto je smiješno kako se svaki izbori predstavljaju kao historijski i kako najveći dio građana svaki put padne na istu foru i otkliže u opću histeriju kad jednom krene kampanja. Koliko god oni koji žele dobro Bosni i Hercegovini, to jest da ona u najmanju ruku nastavi egzistirati kao država – živjeli u iskrenom strahu da bi rezultat izbora za predsjedništvo mogao voditi ka daljnjoj dezintegraciji i nestanku zemlje, to naprosto nije točno. S jedne strane iz razloga što je zemlja ionako maksimalno dezintegrirana, s druge što oni koji o tome najsnažnije govore, poput Dodika, savršeno žive i fukcioniraju upravo u ovoj nepomičnosti i s treće strane što Bosna i Hercegovina predstavlja zapravo međunarodni protektorat, a ta se međunarodna zajednica ne može dogovoriti oko ničega, a najmanje oko njezine budućnosti, niti ju je za ove prostore posebno briga danas.

Postoji naravno i još jedan, četvrti razlog zbog kojeg ne bi trebalo biti mjesta nikakvim nervozama i uzbuđenjima, a to je struktura glasova koja je ostala praktično neizmijenjena od 1990. do danas. Pustimo rezultate glasanja za članove predsjedništva; oni za ovo o čemu govorim nisu reprezentativni, jer su mnogi glasali iz računa. Umjesto toga treba pogledati glasove za Parlamentarnu skupštinu BiH, da bismo shvatili da je broj ljudi koji glasaju za lijevo-liberalne građanske stranke isti već 28 godina i kreće se oko 20%, koji postotak gore ili dole. Dakle 80% građana Bosne i Hercegovine sve ove godine podupire nacionalizam kao stvarnost i način života i u tome ih ništa nije omelo. Ni užasi rata, ni jednako iscrpljujuća besperspektivnost poraća.

Moment zbog kojeg se mnogim površnijim promatračima čini da se nešto novo događa odnosi se na izbor Željka Komšića u predsjedništvo zemlje kao člana iz reda hrvatskog naroda te na brojne prosvjede kojima je taj izbor praćen u Hrvatskoj, ali i u većinski hrvatskim krajevima u BiH. Ovo je tim čudnije, s obzirom da je Komšić odradio već dva uzastopna mandata na toj poziciji, na kojoj se nakon njih nalazio Čović i jednako se ništa u oba slučaja nije dogodilo što bi utjecalo na političku realnost zemlje.

Prije nego pređemo na analizu konkretnog slučaja, čitatelje vrijedi uputiti da se u Bosni i Hercegovini trenutačno sukobljava pet političkih vizija budućnosti. To su tri nacionalističke vizije, potom vizija državotvornog nacionalizma i na kraju vizija iskrenog i modernog građanskog društva. Četiri su pozicije posve jasne, ali je državotvorni nacionalizam s obzirom na teško prihvaćanje činjenice da on doista postoji, još uvijek bazično neosviješten.

Pozicija srpskog nacionalizma je očita. Ona je od prvih višestranačkih izbora bila i ostala secesionistička, posvećena zaokruživanju i kasnijem etničkom čišćenju zaokruženog teritorija, da bi se danas kretala od otvorenog secesionizma, do spremnosti na minimum konsenzusa oko funkcioniranja države, ali koja bi bila svedena na ulogu fikusa, nauštrb entiteta. To što su u tom procesu, osim ostalih u Republici Srpskoj, praktično obespravljeni i svi Srbi u Federaciji, ovu poziciju ne zanima.

Hrvatski nacionalizam, svjestan vlastitih demografskih ograničenja i s realnim strahom od daljnjeg pada postotka hrvatskog stanovništva, koji je utemeljen, jer praktično svi Hrvati imaju hrvatske pasoše i građani su Europske unije u koju se masovno iseljavaju, nakon što su iscrpili mogućnosti zaposlenja u Hrvatskoj – pokušava zadržati razinu prava zagarantiranu u Daytonu te na ovaj ili onaj način ostvariti ideju nekakvog trećeg entiteta. Točnije ideju da teritorijem na kojem čine većinu neupitno i zauvijek upravljaju, kao i da im se nitko ne miješa u izbor člana predsjedništva i članova Doma naroda.

Bošnjački nacionalizam je najteže prepoznati, i to iz dva razloga. S jedne strane zbog toga što je po prirodi stvari inkluzivan, jer se zalaže za unitarnu državu i ima svijest o tome da je broj Bošnjaka po zadnjem popisu neznatno prešao 50%, što je vjerovatno nehotice izletilo i samom Bakiru Izetbegoviću po okončanju izbora. S druge pak strane, zbog svijesti o tome da je unitarna država objektivno neostvariva, on se umnogome preklapa s četvrtim, državotvornim nacionalizmom.

On čini ključ za razumijevanje problema izbora Željka Komšića. Njega možda nije lako uočiti iz pozicije nekoga tko živi u Bosni i Hercegovini i traumatiziran je ratnim secesionizmima srpskog i hrvatskog nacionalizma, ali je iz pozicije nekoga tko živi u Hrvatskoj toliko očit da je čudno koliko ga je malo ljudi spremno imenovati takvim. Njega zagovaraju dobrim dijelom ljudi koji se doživljavaju kao ateisti i zastupnici sekularne države, pa čak i ljevičari, ne uočavajući paradokse bivanja na tim pozicijama i istovremenog glorificiranja države kao takve. Na isti način na koji se u Hrvatskoj ZAVNOH prihvatio tek u dijelu ostvarenja državotvorne misije, ovdje se tako promatra i ZAVNOBiH, bez ikakvog ulaska u njegovu bit. Jednako tako, kao što se u Hrvatskoj od strane nacionalista traži potvrda ljubavi prema domovini i njezinim simbolima, isto se traži i u BiH. Kao da glorificiranje države i domovine nisu eminentno desne politike. Isto tako, kao što se u Hrvatskoj na nacionalističkim temeljima ostvaruje kult nogometne, a potom i svih drugih reprezentacija, identičan se proces događa i u Bosni i Hercegovini, pa tako kao što odjednom svi prate i navijaju za klub u kojem igra Luka Modrić, ovdje svi prate klub Edina Džeke. Pogubnost tog državotvornog nacionalizma je u tome što on sebe uopće ne doživljava kao nacionalizam, nego kao nešto posve normalno, racionalno i očekivano, pa se onda ili iskreno čudi, ili s vremenom počinje aktivno mrziti sve one koji ne dijele oduševljenost prema državnim simbolima i mitovima. Glasovi koje je Željko Komšić dobio na izborima mahom su izraz ovog osjećaja, uz naravno dio glasova istinskih bošnjačkih nacionalista te dijela Hrvata ljevičara kojima je HDZ-a preko glave. Međutim, naivnost ovakvog izbora leži u odbijanju prihvaćanja činjenice da Komšićev ulazak u predsjedništvo neće ništa promijeniti, kao što nije ni ranije, osim što će dodatno ojačati Dragana Čovića i HDZ. To je proces koji se upravo dešava u Mostaru, gradu koji čini lakmus-papir za razumijevanje i uopće ocjenu odnosa između Bošnjaka i Hrvata, odnosno u Federaciji BiH. Iz istih razloga u tom gradu se već skoro deset godina ne mogu održati gradski izbori jer nitko ne želi provesti odluku Ustavnog suda o tome da ne mogu nečiji glasovi vrijediti više od glasova ostalih sugrađana, dok se s druge strane ta praksa na državnoj razini podržava. To je dodatno zacementiralo polutajni dogovor HDZ-a i SDA o budućnosti Mostara kao realno podijeljenog grada, jednako kao što će aktualni Komšićev izbor dodatno udaljiti mogućnost stvaranja građanske sekularne države.

Ta mogućnost je ionako bila minimalna, s obzirom da iskrena podrška za nju nikad nije prešla 20% glasova, što smo već naveli, a na ovim izborima ju je dosljedno zastupala tek Naša stranka, koja je dobila oko 4% glasova, jednako kao i njezin kandidat upravo za hrvatskog člana predsjedništva Boriša Falatar. SDP je nažalost tu šansu propustio, kandidiravši Bećirovića koji je puno prije light nacionalist, nego ljevičar.

Stoga je ključna pouka ovih izbora da istinski modernistički koncept građanske države ima minimalnu podršku, ali i ozbiljan moralni kapital, kao dobar temelj za povećavanje te podrške. Kriza koju je pak Komšićev izbor izazvao vodit će daljnjem cementiranju pozicije HDZ-a među Hrvatima i novom valu nacionalizama kojih se ionako ne uspijevamo riješit već desetljećima.


(Peščanik)

Ilustracija: Proleće u Mostaru, Tivadar Kosztka Csontváry (1853-1919), Wikipedia

Liberalizam je taj koji je posijao sjeme iliberalizma

Piše: Mike Wayne

Liberalizam je izgubio put jer je zaboravio vlastitu povijest, a ljevica se doima jednako slijepa

Vrijednosti do kojih liberalizam drži danas su pod velikom prijetnjom: otvorena tržišta, međunarodni trgovinski i sigurnosni aranžmani – da ne govorimo o prosvjetiteljskim vrijednostima poput važnosti činjenica, istine i stručnosti.

Prijetnja se javila u obliku trgovinskih ratova, Brexita, oživljavanja nacionalizma i rastućeg neprijateljstva spram kulturnog pluraliteta. Izvor ovih prijetnji liberalizmu je fragmentacija onoga što bi Gramsci nazvao “povijesnim blokom” političkih, kulturnih i klasnih saveza koji operiraju političku ekonomiju kapitalizma u bilo kojem dobu. S ovim fragmentiranjem, desničarski konzervativizam se odvojio od konzervativno-liberalnog konsenzusa koji je dominirao politikom u Europi, Velikoj Britaniji i SAD-u od 1990-ih.

Međutim, umjesto da iskreno preispita i procjeni vlastitu ulogu u krizi, liberalizam rizikuje još više tako što udvostručuje svoju predanost ekonomskom modelu koji zapravo stvara ilirberalizam. O liberalizmu možemo mnogo toga naučiti ako gledamo njegov povijesni razvoj, kako bismo razumjeli gdje se nalazi danas te o mogućnostima i nužnosti pokušaja da se liberalizam u političkom smislu pomjeri ulijevo. Za liberalizam, sposobnost učenja iz vlastitih povijesnih iskustava prvi je prioritet ako se želi izbjeći tragedija ili farsa.

Ekonomsko nasilje

Liberalizam je dosta uspješno započeo život kao politička kultura ekonomskog liberalizma u kasnom osamnaestom stoljeću. Richard Arkwright i njegovi partneri i komercijalni podržavatelji razvili su tvornice pamučne robe na vodeni pogon koji su masovno povećali produktivnost. U isto vrijeme Adam Smith pisao je svoju knjigu Bogatstvo naroda (1776). Tržište, kapital, tehnologija, znanost, napredak, racionalnost – činilo se da se sve bez ikakvih problema povezuje u jeziku liberalizma. Njegov glavni neprijatelj bila je država, moćna baza konzervativizma, sa svojim korumpiranim pokroviteljskim mrežama i naslijeđenim bogatstvom.

U knjizi Načela političke ekonomije i oporezivanja (1819.) David Ricardo je priznao da kada tržišna cijena rada padne ispod vrijednosti koju radnik treba da bi preživio, dolazi do velikih poteškoća. Ipak, ljudska bijeda nije mogla nadjačati ‘racionalne’ zakone tržišta. “Kao i svi drugi ugovori”, napisao je, “plaće bi trebale biti prepuštene fer i slobodnoj konkurenciji tržišta i nikada se ne bi trebale kontrolirati uplitanjem zakonodavstva.” Ono što siromašnima treba, smatrao je Ricardo, jeste da nauče vrijednost „neovisnosti” i „razboritosti”.  Brutalna ravnodušnost prema ovakvom ekonomskom nasilju značila je da je savez između radničke klase i liberalizma bio nemoguć.

Još 1840-ih činilo se da su progresivne reforme i tržište u očima liberalizma bili prirodni saveznici. U to vrijeme vlasnici tvornica pamučne robe zalagali su se za ukidanje carina na uvoz kukuruza. Te tarife štitile su zemljoposjednike, ali su povećavale plaće koje su industrijalci morali plaćati svojim radnicima. Čartistički tisak nije oduševljen pozivima liberala da se udruže. The Northern Star nazvao je Richarda Cobdena i Johna Brighta, koji su u ime Manchesterske gospodarske komore uspostavili Ligu protiv tarifa na uvoz kukuruza  (Anti-Corn Law League) , ‘borcima za jeftini kruh i tražiteljima jeftine radne snage’.

Ipak, jeftina radna snaga nije nužno utkana u temelje klasičnog liberalizma. Adam Smith cijenio je činjenicu da radnici imaju prilično značajnu ulogu u proizvodnji bogatstva, što je uspostavilo svojevrsni filozofski most između liberalizma i rastućeg radničkog pokreta krajem devetnaestog stoljeća. Ideja je bila da se doprinos radništva treba pravedno nagraditi (a što nije nešto što bi Adam Smith Institute predložio danas).

 Pozitivna sloboda i kolektivna dobrobit

Do posljednje četvrtine devetnaestog stoljeća, kako u filozofiji tako i u praksi, liberalizam se počeo odvajati od svojih korijena u ekonomskom liberalizmu. Kao gradonačelnik Birminghama, Joseph Chamberlain, bivši proizvođač a sada ključni lik u Liberalnoj stranci, nacionalizirao je plin i vodu. Država je postupno rehabilitirana u liberalnoj misli – kao ključni jamac općeg dobra i univerzalnih osnovnih usluga. Liberalizam je shvatio da društvene reforme koje želi ne mogu doći od tržišta.

Liberalni filozof TH Green (1836-1882) razlikovao je negativnu i pozitivnu slobodu. Za njega je ova prva značila slobodu od ograničenja (npr. od strane države), a pozitivnu slobodu definirao je kao “oslobađanje talenata svih ljudi u jednakoj mjeri, za doprinos zajedničkom dobru”. Tržište više nije smatrano sposobnim osigurati tu pozitivnu slobodu samostalno.

Liberalizam nije odustao od zalaganja za moralnu samostalnost pojedinca, ali tu je ideju počeo dopunjavati realnijom procjenom društvenih uvjeta koji omogućuju moralnu autonomiju. Postupno su i drugi liberalni filozofi poput LT Hobhousea (1864. – 1929.) rehabilitirali ulogu države u liberalnom razmišljanju i političkoj praksi.

Kraj devetnaestog stoljeća i rano dvadeseto stoljeće bilo je razdoblje kada je liberalizam imao hrabrosti priznati da su neke od njegovih nekada najcjenjenijih vrijednosti i pretpostavki bile neadekvatne, da sredstva i poželjni društveni ciljevi nisu bili povezani. Liberalizam je otkrio da je kapitalističko tržište radne moći i roba na mnogo načina duboko neracionalno i opasno za kolektivnu dobrobit.

Gdje je onda danas ta sposobnost da se razmisli o povijesnim iskustvima i promijeni smjer djelovanja? Gdje je ta politička kreativnost da se uradi nešto konkretno, a ne tek male kozmetičke promjene ekonomskog liberalizma? Nakon Brexita, više nije dovoljno kriviti svoje konzervativne i lijeve protivnike za sadašnju krizu i prezirati populizam. Liberalizmu nedostaje kritička introspekcija da bi se promijenio.

Deset godina nakon ekonomskog kraha, politička ekonomija kapitalizma svakodnevno pokazuje da ne može zadovoljiti potrebe većine. Liberalizam i dalje ne razumije osnovnu lekciju – da kulturni pluralizam i tolerancija ne mogu opstati ako nedostaje ontološka materijalna sigurnost za većinu stanovništva. Čini se da liberalizam također ne primjećuje da diljem konzervativno-liberalnog spektra postoji spremnost političkih čelnika da se rasplamsaju strahovi od migracija kod kuće i da se propagiraju dobrobiti rata u inozemstvu, od kojih niti jedno niti drugo nije osobito dobro za “toleranciju”.

 Promjena taktike i preraspodjela bogatstva

Liberalizam, međutim, nije u ideološkom smislu ‘uklesan u kamen’, što pokazuju prethodni odmaci od  ekonomskog liberalizma. Nije niti fiksiran u desničarskoj paternalističkoj (Fabianovoj) verziji koja od ljudi stvara pasivne primatelje društvene reforme odozgo.

Liberalni filozof JA Hobson, čija je knjiga Imperijalizam, jedna studija iz 1902. utjecala na Lenjina, u općenitom smislu pozdravio je ideju da industrijska radnička klasa svoj ‘ekonomski mišić’ pretvori u političku moć. Hobson je završio kao član Nezavisne laburističke stranke i kao dio šireg trenda među britanskom srednjom klasom tridesetih godina 20. stoljeća. Bilo bi korisno da ponovno imamo slične trendove i fleksibilnost za velike promjene.

Međutim, ako ljevica u tu svrhu treba vršiti pritisak na liberalizam, prvo mora kritički ispitati u kojoj mjeri je liberalizam deformiran ekonomskim liberalizmom, odnosno utkan u ideju ljevice.

Uzmimo za primjer EU. Veliki broj ljudi koji sebe smatra dijelom ljevice čini se da nije sposoban politički analizirati ovaj ‘objekt svoje želje’ (EU doista jeste nedemokratska, neoliberalna organizacija), niti imaju taktičku prosudbu i mudrost kako bi shvatili što su namjere onih koji žele poništiti rezultat referenduma o izlasku iz EU iz 2016. godine (podijeliti dio radničke klase iz Laburističke stranke i dati šansu za povratak snagama političkog centra), ili odrediti prioritete ključnog strateškog cilja (preraspodjela bogatstva bez obzira na naš budući odnos s EU ). Čini se da je sudbina ljevice i liberalizama povezana, i da je rekonstrukcija liberalizma dio procesa kojim bi ljevica postala jačim izazivačem statusa quo.

(Open Democracy)

Plenković bi gradio spomenik Gojku Šušku, moćniku kojeg je smrt spasila od procesuiranja za ratne zločine

Piše: Petar Vidov

U jeku najnovije runde HDZ-ovih unutarstranačkih obračuna, manifestiranih kroz najavljeni prosvjed u Vukovaru i “aferu SMS”, Andrej Plenković ponovo se upustio u historijski revizionizam. Hrvatski premijer i predsjednik HDZ-a založio se za podizanje spomenika Gojku Šušku u Zagrebu.

“Želim s ovog mjesta pohvaliti i podržati inicijativu da se u Zagrebu izgradi spomenik ratnom ministru obrane, jer je i on svojim djelovanjem i svojim autoritetom i poštovanjem koje je imao od strane hrvatskih branitelja dao enorman doprinos hrvatskoj slobodi”, rekao je Plenković u govoru pred HDZ-ovom Zajednicom branitelja koja nosi Šuškovo ime. HDZ je Plenkovićev govor objavio na službenom YouTube kanalu.

Činjenice nikako ne idu u prilog ovakvim Plenkovićevim tvrdnjama. Najbolje to ilustrira prošlogodišnja pravomoćna haška presuda tzv. hercegbosanskoj šestorci, u kojoj je Šušak okarakteriziran kao dio udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio nasilno cijepanje Bosne i Hercegovine, odnosno pridruživanje tzv. Herceg-Bosne teritoriju Republike Hrvatske. Presuda jasno odražava činjenicu da je Šuška, isto kao i Franju Tuđmana, tek prerana smrt poštedjela kaznenog procesa za ratne zločine pred Haškim tribunalom.

Iz ustaške obitelji u ustašku emigraciju

Gojko Šušak rođen je u Širokom Brijegu 1945. godine, u obitelji sklonoj ustaškom pokretu, što će odrediti njegovu kasniju političku karijeru. Šuškov otac i brat bili su pripadnici vojske ustaške NDH, a nestali su pred kraj Drugog svjetskog rata. Pretpostavlja se da su ubijeni tijekom partizanske akcije oslobađanja Zagreba.

Bježeći od služenja vojnog roka u JNA, Šušak je 1968. napustio Jugoslaviju i skrasio se u Kanadi. S druge strane Atlantskog oceana postat će utjecajan član hrvatske emigrantske zajednice okupljene oko franjevačke misije u Norvalu, gdje se njegovao kult ličnosti ustaškog zločinca Vjekoslava “Maksa” Luburića, zapovjednika logora u Jasenovcu.

U Kanadi je Šušak krajem 80-ih upoznao i Franju Tuđmana, te ubrzo postao najvažniji suradnik prvog hrvatskog predsjednika. Među svojim emigrantskim vezama Šušak je prikupljao novac za HDZ. Bez tih sredstava HDZ-ova pobjeda na prvim višestranačkim izborima i Tuđmanov uspon na mjesto hrvatskog predsjednika vjerojatno ne bi bili mogući. Svojim doprinosom Šušak se i sam kasnije hvalio u intervjuu za The New York Times: “Bilo je to možda par milijuna dolara. Ali ovdje se činilo kao da su u pitanju bilijuni. Imali smo postere na sve strane”.

Pljačka stoljeća

Na Tuđmanov poziv Šušak se 1990. vratio u Hrvatsku. Čekalo ga je i radno mjesto. Najprije je postao ministar iseljeništva, zadužen za kontakte s hrvatskom emigracijom i daljnje prikupljanje financijske pomoći. Godine 1991. imenovan je za ministra obrane, a među njegovim dužnostima bila je i nabavka oružja za obranu hrvatskog teritorija.

Pod krinkom naoružavanja Hrvatske tih je godina, kako je kasnije svjedočila bivša zaposlenica Ministarstva financija i Privredne banke Zagreb Terezija Barbarić, izvedena “pljačka stoljeća”. Barbarić tvrdi da je iz Hrvatske izvučeno više od 500 milijuna dolara. “Bila sam strašno naivna i ozbiljno sam prišla poslu, a kad sam shvatila o čemu je zapravo riječ, više se nisam mogla povući – Franjo Tuđman i Gojko Šušak osobno su mi zabranili da se povučem iz tog posla”, ispričala je Barbarić 2006. godine u intervjuu za Nacional. Nije se radilo samo o novcu koji je prikupljen u inozemstvu, već i o zaradi od prodaje društvenih stanova.

Šuškovu ulogu u sumnjivim poslovima s oružjem opisali su i slovenski novinari Blaž Zgaga i Matej Šurc u publicističkoj trilogiji “U ime države”. Među detaljima koje Zgaga i Šurc bilježe u svojim knjigama je i naoružavanje tzv. Herceg-Bosne pod Šuškovom paskom. U susjednoj državi navodno je završio i dio oružja izvorno namijenjenog obrani Vukovara. Životi stanovnika istočne Slavonije Šušku su, i prema svjedočenju prvog hrvatskog ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, bili manje važni od želje da hrvatskom teritoriju nasilno prikrpa svoju rodnu Hercegovinu.

Provociranje rata

U svojoj autobiografiji “Istina mora izaći van…” Boljkovac piše da su hrvatski dužnosnici u Slavoniji početkom 1991. godine provocirali oružani obračun s lokalnim Srbima. U jednoj takvoj provokaciji je, piše Boljkovac, Šušak i osobno sudjelovao.

“Šef osječke policije Josip Reihl-Kir, koji će nekoliko mjeseci poslije biti ubijen u atentatu, osobno mi je pričao kako su jedne večeri došli po njega moj uvijek nelojalni pomoćnik Vice Vukojević s Branimirom Glavašem i Gojkom Šuškom. […] Poveli su ga sa sobom policijskim vozilom, u kojemu je još bio i njihov vozač. Kirov je zadatak bio pokazati im najpogodniji put prema Borovu Selu, koje je na tom području bilo i najveće srpsko naselje. […] Kad su se u noćnim satima poljskim putem približili prvim kućama na nekoliko stotina metara, spomenuta je trojka iz prtljažnika izvukla ambruste. Kir nije krio golemo iznenađenje onim što vidi, napominjući da će to izazvati krvava razračunavanja, no brzo je ušutkan. Jedan je ambrust udario u zid neke napuštene kuće, drugi je eksplodirao na krumpirištu, a treći se nije aktivirao”, zapisao je Boljkovac, uz napomenu da je sve to u televizijskom serijalu “Smrt Jugoslavije” prepričala i Jadranka Reihl-Kir, udovica osječkog mirotvorca. Vice Vukojević kasnije je zbog ove optužbe tužio Boljkovca za klevetu i pravomoćno izgubio na sudu (Novi list).

Opisani događaj Boljkovac smješta u drugu polovicu ožujka 1991. godine. Mjesec i pol dana kasnije u Borovu Selu dogodit će se pokolj 12 hrvatskih policajaca, nakon čega rat u Slavoniji više nije bilo moguće izbjeći.

Posljedice zločinačkog pothvata

Na dan pada Vukovara, 18. studenog 1991. godine, u Grudama je utemeljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, paradržavna tvorevina koja je sve do svog raspuštanja bila pod direktnom kontrolom Gojka Šuška. Ponajbolja hrvatska istraživačka novinarka Jasna Babić u svojim je knjigama “Zagrebačka mafija” i “Urota Blaškić” detaljno opisala posljedice “hrvatske državne politike” prema Bosni i Hercegovini. Šuškov patronat nad tzv. Herceg-Bosnom rezultirao je nizom krvavih ratnih zločina kojima se Haški sud bavio sve do lanjske presude “šestorci”, a kasniji pokušaji prikrivanja prave prirode Tuđmanove i Šuškove politike u BiH izrodili su paraobavještajno i mafijaško podzemlje čiji utjecaj na javni život Hrvatske još uvijek ne jenjava.

To su samo neke od činjenica koje bi premijer Plenković trebao imati na umu ako odluči još jednom razmotriti je li “enorman doprinos” ratnog ministra obrane doista bio takav da je Šušak zaslužio spomenik u glavnom gradu.

(Faktograf)

Dezinformacije: Ako laž volimo više od istine

Piše: Hana Imširović

Dezinformacije ili fake news su koncepti koji su sve više “u modi” i kada ih izgovaramo oni prilično dobro “odzvanjaju” i obogaćuju neke ustaljene diskurse. Ipak, fenomen dezinformacije postoji otkako postoje i same vijesti (šta je mit nego neprovjerena ili lažna informacija?). Ali, moderna vremena donose i moderne boljke. Ili, pak, samo osnažuju stare i daju im novi momentum.

Krenimo od osnova. Informacija treba biti provjerljiva i pouzdana, te otkloniti sve nesigurnosti onoga koji je prima. Mediji se mogu percipirati kao instrument kojim prenosimo određene poruke određenoj publici. Postoji mnogo modaliteta izvršenja ovog, naizgled, jednostavnog zadatka i tu se situacija komplikuje kao u nekoj španskoj sapunici. Svi oni koji su barem jednom došli u posjed knjige ili priručnika o komunikacijama, vjerovatno se sjećaju redova ispisanih o komunikacijskim šumovima koji ometaju protok poruke kroz komunikacijski kanal. Također, odaslane poruke mogu naići na pasivno, selektivno, defanzivno ili, pak, aktivno uho. Mnogo je faktora koji utječu na to da li će poslane poruke zaista i doći u onom obliku u kojem smo ih prvobitno zamislili i odaslali. Mediji su vrlo važna karika ovog procesa. Sve ih je više i borba za brojem klikova i dominacijom je nemilosrdna. Čine se veliki napori da pasivne, selektivne i defanzivne uši postanu aktivne i prijemčive određenom sadržaju. Da bi recept rezultirao ukusnom i primamljivom tortom potreban je i prstohvat senzacionalizma, pa i mašte kako bi što više ljudi otvorilo vijest na tom portalu i kako bi se lažna i manipulativna informacija, koja ima za cilj diskreditiranje nekoga ili ostvarivanje konkretnog cilja, što dalje proširila. Kada nas rutina svakodnevnice zarobi, skloniji smo posegnuti za namirnicama koje će nam podići razinu šećera u krvi i razbistriti trenutno sivilo. Pa, zašto baš laži imaju takav efekat? Zašto laž kompenzira čokoladnu tortu?

Web portal poznatih britanskih dnevnih novina “The Guardian”, pisao je o istraživanju sprovedenom na Tehnološkom Institutu Massachusetts gdje su istraživači posmatrali na koji način se šire istinite i lažne vijesti. Za istraživački primjerak uzeli su 126,000 priča koje su kružile Twitter profilima 3 miliona ljudi. Rezultati su pokazali da su se lažne informacije dijelile više, brže i sveobuhvatnije nego što je to bio slučaj sa istinitim vijestima. Prema njihovim saznanjima ovaj obrazac online ponašanja posebno vrijedi za lažne vijesti koje targetiraju politička dešavanja (The Guardian 2018). Zabrinjavajući je ovaj trend svojevrsnog opijanja lažima. Netačne informacije dezavuišu javnost i latentno, ali ozbiljno povrijeđuju demokratsko društvo.

Guardian-ov članak me je naveo da razmislim o situaciji u Bosni i Hercegovini po pitanju kvaliteta informacija koje se plasiraju. Dok čitam analize stanja našeg informacijskog okruženja koje uglavnom pišu nevladine organizacije u BiH, tri riječi se kontinuirano ponavljaju: propaganda, poluinformacija i dezinformacija.

Pod utiskom svega pročitanog, u bašti jednog sarajevskog kafića, započinjem razgovor sa svojim prijateljem baš o ovoj temi. Dok posmatramo ljude koji žure novim odredištima nakon završenog radnog vremena, konstatujem da bh. društvo mora osvijestiti problem lažnih informacija kao stvaran i zaista opasan. Kombinacija dezinformacija i govora mržnje može rezultirati i nasiljem. Razgovor nastavljam dalje u konktekstu mjera koje bi se mogle poduzeti kao, na primjer, uvođenje medijske pismenosti u školske klupe i osposobljavanja djece da se izbore sa online prostorom koji nudi razne sadržaje (neki od njih poprilično hazardirajući). Naglašavam neophodnost razvijanja svijesti djece, te važnost njihovog kritičkog stava i razmišljanja. Moj prijatelj, dugogodišnji novinar, koncizno odgovara: “Hana, nisam baš siguran da je to sveobuhvatno rješenje. Postoje slučajevi kada čak ni novinari koji imaju godine iskustva ne mogu razlučiti šta je plod mašte, a šta stvarnost. To ti je sada umjetnost. Samo jedna dezinformacija u obliku jednostavne rečenice se sofisticirano insertuje u regularan tekst i napravi senzaciju. Stvoren je negativan krug iz kojeg se teško može izaći”. Za trenutak nisam imala odgovor. Razgovaram sa osobom koja živi profesionalno novinarstvo i ima bolji uvid u tu oblast od mene. Ipak, nastavljam: “Da, ali u društvu u kojem se laži uporno ponavljaju, moramo insistirati na istini. Neophodno je da se izborimo za pravilo ili zakon koji će regulisati web portale koji nemaju ni jedan kontakt podatak- ni broj telefona ni e-mail adresu..ništa”.

Prekida me konobar sa upitom za naplatu računa jer mu se završava smjena.

***

Prenosimo uz dozvolu s bloga Hana i Jovana

Fini građanski poziv na linč. Ili kad pisac mrzi

Piše: Neven Šimić

Voltaire je svojevremeno napisao da je pamflet književni žanr savršeno pogodan za prokazivanje društvene gluposti. Voltairea ponekad vrijedi poslušati. Ma u kojoj formi dolazila, glupost treba javno raskrinkati i ismijati. A tekst Faruka Šehića Kotlinska i druge demagogije lijep je primjer analitičke nekompetencije i još ljepši primjer relativizacije nacionalističke gluposti. Ali to samo po sebi ne mora biti problem. Šehićevo je neotuđivo pravo da bude politički nepismen, društveno ili moralno tup. On to suvereno i potvrđuje svakim retkom svoga teksta. Ono što je nedopustivo širenje je otrovne mržnje.

A o čemu je zapravo ovdje riječ?

Puno toga nesuvislog ispisao je Šehić u svom smušenom tekstiću, ali se po zloćudnosti ističe dio gdje za Miljenka Jergovića tvrdi da je ”ljubitelj lika i kame Dragoljuba Draže Mihailovića”. Da, vrijedi još jednom ponoviti: Miljenko Jergović je ”ljubitelj lika i kame Dragoljuba Draže Mihailovića”. Ako neko još uvijek misli da smo grubi prema Šehiću neka nanovo i nanovo pročita ovu rečenicu. Ona je, gotovo mimikrijski, napisana tek da ukrasi tekst koji agitira za jedan tip agresivnog nacionalizma. A zapravo je highlight čitavog teksta.

Podlost, pokvarenost i druge vrste poganluka uvijek obitavaju u okrilju gluposti. Znano je da je glupost najbolji mogući provodnik za svaku iracionalnu svinjariju. Kada glupost metastazira a frustracija i netrpeljivost potisnu razum, dobiješ Šehićevu kvazianalitičku škrabotinu i mentalnu bljuvotinu čiji oštri vonj se progresivno širi sa portala Tacno.net. Taman kad pomisliš da su glupost i zlo dosegnuli svoje limite, Šehić te podsjeti da glupost nije država ili nacija pa da poznaje granice.

Šehić također nastavlja lijepu književnu tradiciju na Balkanu. Tradicija je to koja nepotkupljivim jezikom činjenica govori da se najmizerniji huškači i najgora sorta nacional-šovinista počesto nalaze baš među piscima. Ovaj književnik provincijalnog formata i ugleda, već je rečeno, može sebi dopustiti da bude politički troglodit i neznalica širokog spektra. Kao takav se, uostalom, sasvim dobro uklapa u sveopći ambijent neznalaštva i mediokritetstva. Ono što ne smije je ugrožavati nečiju sigurnost samo zato što mu se taj neko iz određenih ideoloških ili psiho-patoloških pobuda ne dopada.

Kada bi neko Šehiću usred (na primjer) Banjaluke opsovao majku balijsku ili ga nazvao handžar ljevičarom, to bi s pravom bilo ocijenjeno kao odvratan nacional-šovinistički čin. Sam Šehić bi se sigurno prvi pobunio, u to ne treba sumnjati, kad bi kakav većinski kabadahija nekom Miljenku, imaginarnom ili stvarnom, usred multietničkog Sarajeva opsovao ustašku majku. Ili četničku, svejedno. Jer Šehić je habitusom multikulturni probosanac i komšićizirani primjerak probosanskog homo politikusa i patriJota. Šehić se sigurno grozi većinske arogancije i netolerancije. Jer logika većinskog zapišavanja teritorija usud je svake provincije. Bio ti Faruk u Banjaluci, Miljenko u Sarajevu ili, recimo, Milorad u Zagrebu – uvijek će se naći neki zadrti većinski tokmak koji će ti nasred ulice složit limun u glavu. A možda ti usput opsovati i ustašku mater. Ili četničku, svejedno. Koliko je glasna osuda takvih i sličnih manifestacija, podosta može reći o nekoj sredini.

S pravom se Šehić buni na manifestacije provincijalizma i skučenog duha kakvih u Sarajevu bez sumnje ima, a onda ko u montipajtonovskom obratu hvali ljude koji su lučonoše provincijalizma, palanačke mudrosti i hardcore šovinisti. Ganutljivo je vidjeti kako se ovaj pisac emotivno zauzima za egzotičnu trojku Komšić-Bajrović-Suljagić. Šta li mu se toliko dopada kod rečenih? Možda ratno-huškačka poetika i militantni patriotizam lansiran iz političke orbite ova tri tenora huškačkog etnograđanskog arlaukanja. Milorad Dodik ponekad se doima kao bečki dječak u odnosu na pojedine nacionalističke eskapade spomenute trojke. Recimo, tek površan uvid u izbornu kampanju otkrio bi slabije upućenom posmatraču da najopskurnije forme šovinizma i fobijâ bujaju, poput amazonske vegetacije, upravo po ovim lijevo-građanskim staništima.

Poput svakog neizgrađenog uma i etikuma, Šehić je sklon jakim riječima, nejakim analogijama i podlim konstrukcijama. Mada ne treba isključiti da je ovaj pisac zaista intelektualno i etički nevin. Ako je tako, pomozimo mu slikovitim primjerom kako bi razumio vlastiti misaoni mehanizam. Osim što Jergovića kiti kokardama i nedićevštinom, Šehić u svom tekstu podržava tip većinske političke nepameti kakva je već uništila jednu složenu i višenacionalnu državu. Neki intelektualni mag njegovog kalibra sigurno bi mu rado složio etiketu da je ljubitelj djela i kame Slobodana Miloševića ili Vojislava Šešelja. I to bi bilo krajnje nepošteno, odmah bi ga branio autor ovih redaka. Šehić je samo politički nepismen i sistematski neobrazovan. I to nije njegov grijeh. Grijeh je na društvu koje ga gura i potiče da palamudi o stvarima koje ne razumije. I na taj način – to društvo, dakle – etablira i multiplicira nekompetenciju, stvarajući idealan ambijent za etnointelgente.

No, ako su glupost i mržnja neizlječivi u Šehićevom slučaju, to ipak ne amnestira od odgovornosti uredništvo portala Tacno.net na kojem je Šehićev tekst objavljen. I ne samo objavljen, nego i dodatno promoviran plaćenim oglašavanjem kako bi ga što više ljudi vidjelo. Koji je motiv da se objavi tekst u kojem stoji da je Miljenko Jergović ljubitelj koljačke poetike, i to još plaćeno i oglašeno? Koji je motiv da se nonšalantno pređe preko ovakve gadosti kao da je izrečen sud o monogamnosti pingvina na Madagaskaru a ne kvalifikacija zbog koje se danas može izgubiti glava? Je li riječ samo o nekompetenciji uredništva, običnoj nepažnji ili …?

Ok, nije uredništvu ovog portala, treba to vjerovati, bio motiv da rečeni tekst oglasi kako bi potaknuo nekog zatucanog imbecila da Miljenka Jergovića nježno pomiluje bejzbol palicom u nekom zabačenom i mračnom sokaku. Njihov osnovni motiv je plitka politčka propaganda i favoriziranje jednog tipa nacionalizma, o čemu je već pisano. Imaju pravo na to. Imaju pravo i sami sebe nazivati lijevim, građanskim i antinacionalističkim medijskim glasom, bez obzira koliko to neuvjerljivo pa i komično zvučalo. Ali imaju i odgovornost prema javno izrečenoj kvalifikaciji.

U uređenim društvima i civiliziranim sredinama ovakve stvari se strogo sankcioniraju zakonima koji tretiraju govor mržnje. Recimo, Šehića bi novčano oderalo da je sličnu kvalifikaciju izrekao u Njemačkoj ili Danskoj pa bi za narednu kolumnističku fotografiju pozirao sa štapom i gaćama. U uređenim društvima i civiliziranim sredinama govor mržnje, politička radikalizacija i bahato neznanje obitavaju u medijskim rezervatima ekstremne desnice. Ili ekstremne gluposti, svejedno. U BiH je eto moguće da su šovenski ispadi uobičajena pojava na mainstream portalima. I to počesto baš na onim koji sami sebe, iz ko zna kojih razloga, vole zvati lijevim, građanskim i antinacionalističkim.