Europski zrak sve opasniji

Godišnja cijena zagađenja zraka od cestovnog prometa u Europskoj uniji iznosi najmanje 70 milijardi eura, pokazalo je istraživanje Europskog saveza za javno zdravlje (EPHA). Usporedbe radi, to je više od državnih budžeta polovice članica i više nego što npr. Unija izdvaja za znanost. Ujedno je otprilike i slično iznosu koji bi proračun EU trebao izgubiti jednom kada Britanija prestane u njega uplaćivati. Cijena se prije svega odnosi na troškove u zdravstvu, s obzirom na brojne zdravstvene tegobe koje redovito izaziva postojeća razina zagađenja zraka u europskim gradovima. Godišnje oko četrdeset tisuća ljudi u Uniji umire od posljedica ovog problema.

Iako zagađenje ima različito porijeklo (dio proizlazi i iz čestica guma, kočnica itd.), ipak su uvjerljivo najveći problemi oni vezani uz ispušne plinove. Čak 75% ovog zagađenja pak dolazi iz dizelskih motora. Vozila s dizelskim motorima bila su u središtu skandala 2015. kada je otkriveno da je njemački proizvođač automobila Volkswagen sustavno falsificirao rezultate testiranja štetnog zagađenja ispušnih plinova. Kasnije se ispostavilo da su slične “trikove” primjenjivali i drugi proizvođači. Cijenu ove prakse proizvođača u ljudskim životima i zdravstvenim troškovima retrospektivno je gotovo nemoguće izračunati.

Prije par tjedana su, na primjer, objavljeni rezultati istraživanja provedenog na području Londona koje je potvrdilo kako izloženost postojećoj razini ispušnih plinova iz dizelskih motora kod djece trajno oštećuje razvoj pluća i uzrokuje doživotne zdravstvene probleme. Unatoč tome što je Unija formalno postrožila pravila, situacija se po pitanju emisija nije znatnije promijenila od 2015. do danas. Dio problema proizlazi iz odluke nadležnih institucija da proizvođačima nastave gledati “kroz prste”, službeno kako bi im osigurali “vrijeme potrebno za prilagodbu”. Šteta što naša pluća više nemaju tog vremena.

(Bilten)

Oglasi

Psihopatologija moći

Piše: Mile Lasić

Povodom 75. obljetnice Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu

 Točno 27. travnja 1992. godine nestala je i formalno jedna velika zemlja. Svim drugima je oduvijek bilo jasno da Srbija i Crna Gora ne mogu same biti “Jugoslavija”, ali ne i slijepom domanovićevskom vođstvu “dva oka u glavi”, koje je tada bilo u zavadi i s pola svijeta i sa zdravim razumom. Narod je, pak, bio žrtva divovskog, proširenog Jonesovog eksperimenta u režiji raznih “minovića” i “mitevića” i “vučelića” i inih. I danas je, ustvari,  shvatiti tu pra-laž, pra-grešku je mnogima i danas nemoguće, zbog čega ne mogu shvatiti niti ono  što je uslijedilo poslije preimenovanja “SeReJe” u “Državnu zajednicu SiCG”, kao niti prostu činjenicu da Kosovo nije Srbija već odavna, vjerojatno od onog dana kad su Milošević i drugi slijepci pogazili Ustav SFRJ, ukinuli pokrajine, a legitimirali nasilje kao legalno sredstvo, a laž kao istinu. Jugoslavija se bespovratno zaputila ka smetljištu historije upravo onda kada se odrekla uvažavanja “drugosti” unutar sebe, to jest poimanja razlika kao bogatstva, a ne prokletstva. To se, doduše, oduvijek slabo shvatalo ne samo u Srbiji, nego i drugdje na Balkanu, na kojem se jednostavno i dalje misli u kategorijama mi i oni, većina i manjina.

Bilo kako bilo, sve što je bilo lijepo i što bi se moglo povezati s Jugoslavijom i dalje je posvuda prokleto i stigmatizirano. Uostalom upravo to lijepo i plemenito i jeste ubijeno i iščezlo u dimu i garežu topova “slavne JNA”, onima kojima su rušeni barokni gradovi poput Vukovara, gađani Dubrovnik i Mostar, pa potom 1.000 i više dana držano u opsadi olimpijsko Sarajevo. Demonstrirano divljaštvo je, pak, ostavilo razornog traga za vijekove, njegova najkrupnija žrtva je plemenita južnoslavenska ideja, pa potom srpska kultura i Srbi kao narod koji su, kao nikada u svojoj  povijesti, stigmatizirani i u svom okruženju i u cijelom svijetu. Omamljeni su još uvijek, nažalost, i u svojevrsnom bunilu, nesposobni da pojme svijet u kojem žive i u njemu svoju ograničenu veličinu, dostatnu tek za prijetnju miru u regiji i ništa više. Krivica je, dakako, u političkom i kulturnom vođstvu, bivšem i aktualnom, a ne u narodu…

U “Miloševićevoj konjušnici”, da se malčice poigramo Krležinom metaforom o “Karađorđevićeva konjušnici” za bivšu Skupštinu SFRJ, u kojoj je prije nešto više od 80 godina čuveni “parlamentarac” Puniša Račić izveo krvavi komad s pucanjem, spomenutoga se 27. travnja 1992. godine slavilo bučno i zvanično proglašenje “SeReJe”, nakon što se već godinu dana šenlučilo diljem Jugoslavije, ubijalo i palilo koga se i šta se stigne, pa se mic po mic i zadavila SFRJ, sve pod mudrom dirigentskom palicom glavnog dirigenta zvanog S.M. Da apsurd bude savršen, toj i takvoj zemlji je na brzinu  nametnut “žabljački ustav”, a ljudima diktatorski dan za državni praznik…

Nešto više od 16 godina kasnije nema ni te “izmišljotine”, isparila u srpsko-crnogorskoj omrazi. Sve je obezvrijeđeno i postalo relativno, loša povijest se ponovila s nekim obrnutim odnosima snaga i brojeva glede sile i zločina. A sila s početka rata i jeste bila srpsko prokletstvo. Jedina konstanta ova dva desetljeća u zemlji Srbiji jeste nevjerojatna odanost principima i modelu iščašene pameti i zavade sa zdravom logikom, arhetipskom modelu kojeg je uveo u život onaj kojemu se klicalo na svakom koraku, a sada ga “ispod lipe” u rodnom mu Požarevcu tek tu i tamo obilaze najvjerniji partijski drugovi. Niti Handke nije više baš raspoložen da se divi diktatoru. Taj S. M. i ne bi bio više toliko važan da se nije namnožilo njegovih  “klonova” do unedogled i u Srbiji i u regiji, čiju mantru prepoznati je vrlo važno: otuda ova “misa mrtvima” (requiem) ili “zadušnica” za nekoć veliku zemlju…

Apsurd je kompletan, u zemlji Srbiji, koja se prije 16 godina umislila da ona i Crna Gora mogu biti Jugoslavija, je još uvijek vladajuća mantra ono što je “domaći Hitler” govorio u svoju obranu pred sudom u Den Haagu (ili, pak, što tamo bulazni još uvijek četnički kvazi-vojvoda Šešelj). U stvari, Milošević je do smrti bio dosljedan u svojoj nedosljednosti. On je  znao da ne može promijeniti “sud historije”, kao i to da nikakve “zavjere” Njemačke i Vatikana, ili nekog trećeg, nije bilo, a da ju je sve i bilo, ona ne bi mogla ništa učiniti bivšoj Jugoslaviji da se nije povampirio “boljšo-fašizam” u većinskom narodu, čemu je, upravo on sam davao pečat. Uzgred kazano, da se Hitleru i njegovim suradnicima u “zločinačkom pothvatu” protiv cijelog svijeta od prije 60 i kusur godina sudilo po principima po kojima se sudilo balkanskim zločincima u Den Haagu, Njemačka i suvremeni svijet sigurno ne bi bili ovakvi kakvi jesu. Ali, ono je bilo vrijeme globalnog sukoba “dobra” i “zla”, pobjednici su sudili pobijeđenima, a u jugoslavenskom slučaju s kraja prošlog stoljeća se radilo o konfliktu “manjeg intenziteta” u kojem “nema pobjednika”, koji skoro da se završio po principu “mir, mir, nitko nije kriv”.

To što je prije 16 godina i definitivno nestala jedna velika zemlja, što je ubijeno oko stotinu tisuća ljudi samo u BiH, što je upravo BiH divljački zadavljena da se više nikad ne prepozna, što su milijuni prisilno raseljeni, što skoro na cijelom Balkanu vlada još uvijek kaos, s izuzetkom  Slovenije, malo koga više brine ili uzbuđuje i u zemlji i u svijetu. Nažalost, posvuda su se u svijetu Miloševićeve tvrdnje o odgovornosti drugih za “smrt Juge” ili “zavjeru” protiv nje uzimale ležerno, uključivo i u Tribunalu u Den Haagu. Takvo što je zanimalo i zanima samo njegove istomišljenike u Srbiji, koji kao da imaju potrebu da vjeruju u Slobine ili Šešeljeve notorne laži, kako bi olakšali  nemirnu savjest. Svojevremeno je Mihalj Ramač, tada glavni i odgovorni urednik beogradskog dnevnog lista “Danas”, konstatirao kako “papagaj iz Haaga” ponavlja svoje laži do u beskonačnost, a vjeruju mu oni koji su mu i prije vjerovali.

Gledajući svojevremeno film “Slom” (“Der Untergang”), u kojem su obrađeni “posljednji Hitlerovi dani”, te iščitavajući “filmsku verziju” knjige “Der Untergang” Joachima Festa, moglo je svakomu tko potječe iz bivše SFRJ biti odmah jasno da Hitlerovi “posljednji dani” govore posredno i o Miloševićevoj “obrani i posljednjim danima”. U oba slučaja se radilo o “historijskim ličnostima” koje su iskoristile određene historijske situacije kako su ih iskoristili. Hitler je zlorabio njemačku povrijeđenost nakon Prvog svjetskog rata kako bi došao na vlast i “zapalio cijeli svijet”, a Milošević  je zlorabio objektivnu potrebu za reformama jugoslavenskog društva, pa i potrebu pojašnjenja položaja pokrajina u ustavima Srbije i SFRJ, ali je on svjesno zlorabio kompliciranu ustavno-političku situaciju u Srbiji i njenim pokrajinama, kako bi uništio  “Europsku uniju u malom”. Da je imao više snage uništio bi i svijet, nema sumnje. Pokojni Joachim Fest u knjizi-potki za film “Slom” je zaključio da je Hitler učinio sve što je bilo u njegovoj moći ne samo da se rat produži, nego i da njegova zemlja nestane zajedno s njim. „Volja za katastrofom“ ili „volja za propašću“ su, očigledno, samo jedno od stanja patoloških tipova na vlasti, koji su, u pravilu, svoj uspon započeli benignom „voljom za moći“ i slatkorječivim obećanjima o „boljoj budućnosti“. Treba samo ponovo pročitati stare Miloševićeve govore, ali i govore drugih  balkanskih silnika u vremenima njihova dolaska na vlast, pa se prisjetiti “zajmova za Srbiju”, pa mitinga, pa srljanja u ratove, pa mamurluka poslije njih koji kao da još uvijek traje. Producent i pisac scenarija fima “Der Untergang” Bernd Eichinger govori o usporedivosti svih totalitarnih režima, kako onog staljinističkog tako i maoističkog s Hitlerovom diktaturom, te o fascinaciji “apsolutnim barbarstvom”. U ovom podsjećanju na “Hitlere iz našeg sokaka” iz rekvijemskih razloga upitajmo se, pak, kako je bilo moguće da oduševljenje Hitlerom prije 70 i nešto više godina ili Miloševićem prije 20 obuhvati toliko milijuna Nijemaca, odnosno Srba? Ugledni britanski historičar Ian Kershaw je u svojoj knjizi “Hitlerov mit” ustvrdio da “kult vođe” nije bio samo rezultat Göbbelsove propgande, dakle u srpskom slučaju Minović /Mitević/ Vučelićeve manipulacije, nego „djelomično i refleks već postojećih mentaliteta, očekivanja, nada i želja“. (2)

Dakle, uvijek je riječ i o mentalitetu  u onim kulturama kod kojih je kult „vođe“ posve normalna stvar, a takvo što već nije samo njemački ili srpski  specifikum. Kershaw minuciozno pokazuje da su široki slojevi stanovništva do posljednjeg momenta vidjeli u Hitleru „mesijansko proviđenje“, da su ga spremno i poslušno slijedili, iako samim ratom nisu bili posebno oduševljeni. Ali, ostavimo se Nijemaca, mi smo imali i još uvijek imamo „Hitlera” u našim sokacima napretek, samo ih tako ne zovemo.

***

O smrti Jugoslavije se u devedesetim godinama u SR Njemačkoj objavilo mnogo besmislica, tvrdi utemeljeno i razložno njemački politolog  dr. Sead Husić, ali,  postoje, ipak, dva osnovna pravca koja dominiraju svim tim analizama. Prvo shvaćanje je da je raspad višenacionalne zajednice logička posljedica želja republika odnosno nacija za samostalnošću, što je bliže načinu mišljenja ovdašnjeg desnog političkog spektra, koji želi, u stvari, naglasiti nemogućnost stvaranja stabilnog multikulturalnog društva. Ali, i na lijevom spektru ova teza nalazi odjeka, jer se propast socijalističkog projekta, izgleda, bolje objašnjiva putem secesionističkih nastojanja gospodarstveno razvijenijih republika (Slovenija i Hrvatska), nego da se traga i traži objašnjenje u aktivnim djelovanjima na raspadu Jugoslavije srpskog i hrvatskog nacionalizma. Pa, ipak, teza da su prije svega oba spomenuta nacionalizma bili ti koji su razorili Titovu Jugoslaviju je u međuvremenu više prihvaćena, piše dr. Husić.

“Ja sam ovu knjigu jednostavno morao napisati”, objasnio je dodatno u više interviewa dr. Husić, autor knjige “Psihopatologija moći”, prosto “jer nijedno od objašnjenja koja sam pročitao nije mi bilo dovoljno, pa sam pomislio da mora postojati i drugi način približiti se istini”. Iz toga je, pak, niklo pet-šest godina mukotrpnog kopanja po svim mogućim knjigama i dokumentima, prebiranje po  arhivama i po svemu što je objavljeno u BiH, Hrvatskoj i Srbiji na temu raspada Jugoslavije. Iz višegodišnjeg istraživačkog rada je prvo porođen doktorat politoloških znanosti, pa potom i knjiga s punim naslovom “Psihopatologija moći. Razaranje Jugoslavije u ogledalu biografija Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića”.

Ipak, navođenje i u ovim analizama brojnih uzroka (gospodarskih, socijal-političkih, internacionalnih, historijskih), tako da nastane što kompleksnija slika, vodi ka preraspodjeli krivice za razaranje zemlje na sve etničke grupe i njihove vođe, pa se ponovno stoji pred pitanjem odlučujućeg uzroka za raspad Jugoslavije. Pojam “etnički konflikt”, koji se često primjenjuje za ratove u Jugoslaviji, proizvodi, u krajnjem, takvo stanje u istraživanjima jugoslavenskih ratova da ni znanstvenici ne znaju tko snosi odgovornost za rat. To ga je i ponukalo, kako veli, da traga za psihološkim strukturama trojice ljudi, koji su u bliskoj vezi sa razaranjem Jugoslavije. Milošević, Tuđman i Izetbegović su bili djeca jednog društva, koje su u određenom momentu u njihovim životima odbacili i protiv kojeg su se konačno borili – i intelektualno i politički i silom. U svakoj od njihovih  biografija ogleda se i novija povijest Jugoslavije i njenih država-sljednica i njihovih multikulturalnih, multireligioznih, multietničkih društava, zaključuje dr. Husić. One istovremeno ogledaju i promašenu Titovu politiku, i njegove KP, to jest promašene visoke zahtjeve jugoslavenstva, koje je htjelo ostvariti unitarnu državu, u smislu bratstva i jedinstva ravnopravnih naroda i narodnosti, a postiglo je suprotno. Jugoslavija je propala zbog svojih vođa i njihovih patoloških ambicija za osvajanjem vlasti, njenom kontrolom i posjedom, bez obzira po koju cijenu. Na osnovu njihovih patoloških odnosa prema moći / vlasti i razorena je Jugoslavija… (3)

U osnovi Husićeve knjige “Psihopatologija moći” su, dakle, psiho-patološki portreti Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića, pri čemu dr. Husić nalazi psihopatološke crte samo kod Miloševića i Tuđmana, dok ih ne nalazi, ne vidi, ili neće da vidi kod Izetbegovića. Pri tomu je i njegov slučaj tipičan za psihološki povrijeđene i uvređene Bošnjake, koji bi mogli ali neće da kritički misle lik i djelo Alije Izetbegovića, čime bi i kulturi svog naroda i svima u BiH učinili uslugu. Postavlja se, primjerice, pitanje u Husićevom slučaju, kako  je tako mlad čovjek i znanstvenik, rođen u Njemačkoj i odgojen na FU Berlin, uspio previdjeti barem crte “vjerskog fantaste” kod Alije Izetbegovića, što je nečija privatna stvar sve dok nije na čelu drzave ili političke partije, ali poslije više nije, pogotovu nije u vjerski i nacionalno složenoj zemlji kakva je BIH. Uostalom, neka se ovdje svi koji se ne slažu s našim naputcima u vezi s Izetbegovićevom suodgvornošću za recentnu bh. tragediju prisjete barem za moment Schmidtove metodološke upute – čuvajte se političara koje miješaju religiju i politiku!

“Kada se bolje pogleda šta je te osobe psihološki opterećivalo, i šta je to što psihološki opterećuje grupe iz kojih dolaze, onda se mogu pronaći i istinski uzroci za tolike zločine koji su počinjeni”, glasi Husićev ispravni metodološki uput. Pri čemu ponovno biva principijelno upitno: smije li se – čisto teorijski i metodološki – iz ovog ispravnog obrazca isključiti i neka osoba poput Izetbegovića, s karizmom i praksom “vođe”, a pogotovu smije li se isključiti ijedna od triju nacionalnih grupacija iz kolopleta krivice, bez obzira koliko ona bila različita? Sve to, i u slučaju da se polazi od toga da su BiH, i Bošnjaci – muslimani u njoj, bili glavna žrtva i “ratni plijen” u proteklim balkanskim ratovima.  Dr. Husić je u interview-u  koji smo vodili govorio, doduše, na vrlo potresan način i o osobnim tragedijama i traumama u proteklom ratu, kao i o svojoj vrlo nježnoj i iskrenoj ljubavi prema Bosni, kako on veli za BiH, što ja ničim ne bih želio dovoditi u pitanje, niti kod njega niti kod drugih. Pa, ipak, ovdje se radi o metodološkim principima utvrđivanja odgovornosti, a ne o apotekarskim vagama na kojima se mjeri odgovornost pojedinih političara. Ona jeste u tom vidu različita. Dr. Husić ne griješi, vjerojatno, kada korijene psihopatološkog ponašanja i Miloševića i Tuđmana vidi u suicidnim slučajevima u njihovim obiteljima, iz čega makar dijelom i raste želja za vlašću i moći, pa potom i za (samoubilačkim) razaranjem. Tko je imalo poznavao Miloševića, prihvatit će i Husićevu ocjenu da on nije bio nacionalista. Milošević je bio sve drugo, kvaran i prepreden, zao i bezdušan, ali nacionalista kao Tuđman nije bio, toga je svjestan i dr. Husić, koji time slijedi onaj pravac u pristupu objašnjenja “fenomena Milošević”, koji je utemeljio Bogdan Bogdanović u “Mrtvouzicama” 1988. godine.

„Milošević je bio agresivni narcis, koji je sigurno imao borderlajn sindrom”, veli dr. Husić. „Čuveni Otto Kernberg je radio mnogo na tome. Takvi ljudi na prvi pogled sliče na velike talente, sposobni su da stvaraju prijateljstva i sugerišu da su lojalni, prilagođavaju se okolnostima i u stanju su da manipulišu druge osobe. Ali, na drugoj strani oni nikad nemaju čvrste drugove, veze, ako im je potrebno da se otarase tih osoba oni to vrlo brzo, nemilosrdno, urade. Sjetimo se samo njegovog druga, mentora Ivana Stambolića! Ljudi kao Milošević, borderlajn-karakteri, nisu u stanju da osnivaju dugoročne planove, strategije, da misle u decenijama (što bi političarima bilo važno). Ne, on je uvijek tražio brzo zadovoljavanje svoje želje za tim da bude voljen, naravno ne u onom ozbiljnom smislu, nego u onom da dobije svoje momente ljubavi, naklonost masa, da dobije osjećaj svoje moći, sposobnosti… (4)

Kao ovisnici od droge je tražio uvijek samo brzu sljedeću dozu emocija, poklonjenih njemu kao vođi! Borderlajn-karakter se prilagođava društvu i društvenim mislima. Ako društvo traži mir i ljubav, borderlajn-političar će to i da pokuša da ostvari. Ako društvo traži rat, ubijanje, “Borderlajner” će im to dati, jer on dobiva za to ljubav. Sjetimo se: dok je bio iza Stambolića bio je Jugosloven, kritikovao SANU-Memorandum, kad je postao vođa onda je okrenuo ploču. On nije bio nacionalista, to njega nije interesovalo, on je jednostavno tražio temu, koja najbolje uspjeva”, cijeni vrlo razložno dr. Husić.

I sljedeća Husićeva ocjena je vrlo podsticajna. “… Nekoliko godina je trajao taj uspon nacionalizma u Srbiji i to je dovelo do reakcije u Hrvatskoj. Tuđman nikada ne bi postao predsjednik da nije bilo Miloševića”, veli dr. Husić. U vezi njegovog drugog “anti-junaka” dr. Husić pojašnjava: “Ja ne pronalazim isti obrazac ponašanja kod Miloševića i Tuđmana, iako je i Tuđman bio vrlo paranoidni karakter na temelju duboke traume. I ja ne pišem da nije jasno da li su mu otac i maćeha ubijeni ili je njegov otac izvršio ubistvo i zatim samoubistvo, nego je jasno da je Franjin otac bio ubica i samoubica. Tuđmanova priča odnosno njegova legenda oko ubojstva roditelja od strane Udbe ili križarskih zavjerenika je  sastavni dio njegove paranoidnosti. I njegovog pokušaja da kroz legendu ubojstva olakša sam sebi osjećanje krivice za samoubistvo svoga oca. Pogledajmo izbliza, Tuđman se bavio historijom jugoslovenskog narodno-oslobodilačkog pokreta / rata. Dok je otac bio živ pisao je članke i radio sve u svemu na slavi ju-rata protiv fašista. Ali posle očeve smrti on počinje da se bavi gotovo isključivo hrvatskim pokretom. Pa non-stop dokazuje da su Hrvati doprinijeli u ratu isto koliko i Srbi. Ostavimo po strani ovdje da li je to tačno ili nije, za nas je ovdje  važno samo gledati šta Franjo to radi, kome to on objašnjava, kome to on dokazuje u svojim famoznim knjigama da nije bila greška da nagovori svoga oca, koji je bio simpatizer Mačekove Hrvatske seljačke stranke, da se bori za partizane (pogledati izvrsnu knjigu Darka Hudelista) i šta Tuđman kaže kada piše “oče, nikad neću iznevjeriti Tebe i Tvoje ideale…”. Tuđman je cijeloga svoga života pokušavao kroz svoj rad, a kad mu se pružila prilika i sa svojom politikom, da se opere od traume da je on lično kriv za samoubistvo svoga oca…”, veli dr. Husić.

Problemi, kako je nagoviješteno već, nastaju tek u vezi Husićevog razumijevanja povijesne uloge Alije Izetbegovića. „Prvo, u vezi Izetbegovićeva autorstva Islamske deklaracije ja sam bio nedovoljno precizan“, počinje eksplikaciju dr.Husić o trećem “anti-junaku”, koji je po njegovom razumijevanju bio stvarni tragičar posljednje yu i be-ha tragedije, s čim bi se još i moglo složiti.  „Naravno da je on autor Islamske deklaracije, ja sam htio reći da je on bio vrlo mlad kada je to napisao“, ocjenjuje dr. Husić,  „a drugo, Islamska deklaracija nikako nije bilo opasno ili loše djelo, niti je bila antijugoslovenska. Takvi Dritte-Welt-Befreiungstexte su u Njemačkoj šezdesetih, sedamdesetih godina non-stop pisani, razlika je samo u tomu što Jugoslavija nije bila demokratska država.“

“Naravno da on nije bio Mahatma Gandhi”, priznaje, ipak, dr. Husić, “ali ono što ga razlikuje od Tuđmana i Miloševića jeste da s početkom rata, prožetog masakrima i brutalnošću, nije vodio politiku etničkog čišćenja kako bi stvorio etnički čist prostor samo za Bošnjake, kako bi uklonio ostale nacionalnosti i pripadnike druge vjere”. U ovom se kontekstu vrijedi prisjetiti, uostalom, kako je Izetbegović osobno objasnio bošnjačku ukletost i ukliještenost u ovom ratu. “Jedni nas hrišćani ubijaju, a drugi nas hrane…”, kazao je jedne prilike na njegov tipičan način. „Izetbegović se borio za pravdu, žao mi je što mojim kritičarima i to moram reći, a žao mi je ako zvuči i patetično, ali je on bio nešto kao idealni lider, ja bih ga uporedio s Abrahamom Lincolnom…”, ostao je pri svojim tvrdnjama dr. Husić.

Niti od Izetbegovića se, međutim, ne može napraviti uzor za dužu uporabu niti za sve Bošnjake, o svim Bosancima i Hercegovcima da se i ne govori, nismo nikad skrivali naše rezerve. Svakim danom isplivavaju na površinu i ružne optužbe u vezi krvavih tragova mudžahedina u BiH, za koje je Izetbegović provjereno znao, kao što je morao znati i za zločine nad Srbima u Sarajevu, primjerice, i nad Hrvatima u dolini Neretve. O tomu je, uostalom, svojevremeno progovorila i Carla del Ponte u Spiegelu, a i Spiegelova dopisnica s Balkana Renatte Flottau je potvrdila da ima del Ponteovu autoriziranu izjavu o tomu. (5)

Fussnote / R e f e r e n c e:

1. Objavljeno prvi put pod naslovom „Psihopatologija moći“ u glavi 3.5. knjige: Lasić, M., Mukotrpno do političke moderne, Udruga građana Dijalog, Mostar, 2010, na stranama od 117. do 126., Objavljeno potom i unutar velikog feljtona u Oslobođenju pod naslovom „Requiem za jednu veliku zemlju“ u proljeće 2012. godine u povodu 20. obljetnice raspada SFRJ …

2. Kerschaw, I., Der Hitler-Mythos. Das Profil der NS-Herrschaft, 3. Auflage. dtv, München, 2001., str.396.

3. Husić, S., Psychopathologie der Macht. Die Zerstörung Jugoslawiens im Spiegel der Biographien von Milosević, Tuđman und Izetbegović», Schiler Verlag, 2007., s. 235. Husićeva knjiga je strukturirana šest poglavlja kako slijedi: Uvod; Titova Jugoslavija; Slobodan Milošević – diktator; Franjo Tuđman – nacionalista; Alija Izetbegović – vjernik; Psihopatologija kod Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića.

4. «Das Borderline-Syndrom» ili «Die Borderline-Persönlichkeitsstörung» (BPS) je vrlo česta psihološka i psihijatrijska dijagnoza, koja dijagnosticira psihološko-patološke smetnje u razvoju ličnosti. «BPS» je u pravilu praćen depresijama i različitim formama samorušilačkog ponašanja, stoji u iole boljim enciklopedijama. Pojam «borderline» (bukvalno «granična linija») potječe iz engleskog jezika i označava nešto granično. Ranije se vrsta ponašanja koja se danas podrazumijeva pod «borderline sindromom» smještala u graničnu oblast između neurotičnih i psihotičnih smetnji. «BPS» se danas u psihotraumatologiji ubraja u najkompleksnije post-traumatično opterećujuće smetnje. Otto Friedemann Kernberg je, pak, američki psihoanalitičar austrijsko-židovskog podrijetla. Rođen je 1928. u Beču, ali je poslije «Anschlussa» njegova obitelj morala emigrirati u Čile. Otto F. Kernberg je od 1961. godine američki državljanin. Poslije stipendijskih studija ostaje u SAD i postaje direktorom čuvenih američkih klinika i psihoanalitičkih instituta, potom i profesorom psihijatrije na Columbia i Cornell sveučilištu, te voditeljem čuvenih psihoanalitičkih instituta i dugoročnih studija o uzrocima smetnji u razvoju ličnosti, kao i o odgovarajućim terapijama ponašanja. Profesor Kernberg je u svijetu psihonalize posebice cijenjen zbog fundamentalnih studija o narcizmu i smetnjama u razvoju i u partnerskim odnosima, uključivo, naravno, i studija o «borderline smetnjama».

5. Zamolili smo dr. Husića da pokuša shvatiti kako umjereni ljudi a ne samo zagriženi propagandisti među Srbima i Hrvatima nastoje biti objektivni ali ne misle uopće pozitivno o Izetbegoviću. Odgovorio je da je rahmetli Izetbegovića i osobno upoznao u Berlinu 1999. godine, u društvu s njegovim sinom, i nekim drugim ljudima, te da je na njega ostavio pozitivan dojam. Husić tvrdi, također, da je pokušao pronaći izvore koji bi ga kritički približili Izetbegoviću, ali jednostavno nije našao elemente koji bi Izetbegovića kvalificirali fundamentalistom. Možda će ih netko drugi naći, ne isključuje, pak, takvu mogućnost dr. Husić.

U Mostaru, 29. studenog 2018., uz 75. obljetnicu Drugog zasjedanja AVNOJA u Jajcu

Davor Bernardić bi se trebao dostojanstveno povući

SDP je isuviše važna stranka za Hrvatsku da se na pola mandata vlade HDZ-a dovede na 14.6 % podrške birača, a upravo to se dogodilo ovih dana.

Stranka kontinuirano gubi podršku birača i dramatično joj pada popularnost. Legitimno je pitati se gdje je onda granica ispod koje se ne smije? Što bi proizveo psihološki šok padanja na treće mjesto, iza Živog zida, a što je sasvim moguće? Zar to ne bi bilo ponižavajuće za SDP?

Netko mora biti odgovoran za takvo stanje stvari. Uobičajeno je ići od vrha – riba se čisti od glave. Gospodin Bernardić je čestita osoba najboljih namjera, ali očigledno ne ide ni njemu kao lideru niti SDP-u kao stranci. To se mora promijeniti. Takva promjena, treba naglasiti, nije važna samo za SDP nego i, općenito, za političku konsolidaciju hrvatskog društva. Zdrava demokracija podrazumijeva zdravu i jaku konkurenciju.

Davor Bernardić svakako nije jedina odgovorna osoba. Cjelokupni vrh SDP-a treba se dobro zamisliti nad onim što su napravili. Tu svakako treba istaknuti potpredsjednika ove stranke Zlatka Komadinu, od kojeg čini se ovise mnogi sadašnji i budući potezi SDP-a.

Konkretno, rukovodstvo SDP-a svojim biračima i simpatizerima treba odgovoriti na sljedeće: ako 71% hrvatskih građana smatra da Hrvatska ide u lošem smjeru, a najveća oporbena stranka to ne zna ili ne može iskoristiti nego čak slabi, zar situacija nije krajnje ozbiljna?

Ovako loš rejting SDP-a urušava ideju o mogućnosti svrgavanja HDZ-a s vlasti na budućim izborima. Da bi smjena vlasti postala moguća, što je ključna odlika svake zdrave i zrele demokracije, SDP i mogući partneri moraju biti jaki barem kao bivša Kukuriku koalicija pod vodstvom Zorana Milanovića. Nužno je zapitati se može li gospodin Bernardić okupiti oko sebe takvu koaliciju. Odgovor je, osim u slučaju veoma dramatičnih promjena u njegovu korist, da ne može. Posljedično, sve dok je gospodin Bernardić na čelu SDP-a, HDZ je siguran na vlasti.

Ako bi Davor Bernardić odlučio povući se, to ne bi moralo označiti kraj njegove političke karijere. Takav dostojanstven potez pribavio bi mu veliki moralni i politički kapital. Ako bi se SDP oporavio i jednom opet preuzeo vlast, mogao bi biti dobar ministar u vladi – recimo znanosti i obrazovanja.

Doista je krajnje vrijeme da se poduzmu, i da se vidi da se poduzimaju, konkretni potezi koji bi SDP vratili u vrh hrvatske politike. Dužnosnici ove stranke sigurno imaju mnoštvo ideja koje žele provesti u djelo. Jedan potez koji bi stvari sigurno pokrenuo s mrtve točke bio bi svojevoljni, dostojanstveni odlazak Davora Bernardića s vrha stranke.

DD


Foto: Flickr

Udruga U ime obitelji u borbi protiv istospolnih parova poziva se na znanstveno odbačene radove

Piše: Ante Pavić

Udruga U ime obitelji upozorila je na činjenicu da posvajanje i udomljavanje djece od strane istospolnih parova nije u najboljem interesu djece, pozivajući se na nekoliko istraživanja američkih znanstvenika čije su metodološke postavke toliko krivo nasađene da su u američkim sociološkim i psihološkim krugovima potpuno odbačeni. Štoviše, zaključci Marka Regnerusa sa Sveučilišta u Teksasu, na čije se znanstveno raskrinkane rezultate U ime obitelji poziva, toliko su nevjerodostojni da je njegovo svjedočenje u jednom slučaju odbacio i američki federalni sud u Michiganu. Sud je njegove više nego upitne rezultate rada „Studije o novim obiteljskim strukturama“ (New Family Structures Study) proglasio „posve nevjerojatnim i nedostojnim za ozbiljno razmatranje“.

Ni sud mu ne vjeruje

Naime, sud je pronašao podatak da je čak i Regnerus u sažetku vlastitog rada priznao da „bilo kakvi suboptimalni rezultati ne moraju biti posljedica seksualne orijentacije roditelja i da je točan izvor razlika u grupama nepoznat“.

Simon Cheng sa Sveučilišta u Connecticutu i Brian Powell sa Sveučilišta Indiana otišli su i korak dalje pa su u Social Science Research, onom istim časopisu u kojem je Regnerus objavio vlastita istraživanja, objavili detaljnu analizu njegova rada. „Oblici „provjere stvarnosti“ pokazuju krhkost njegovih zaključaka – koji su toliko krhki, u stvari, da su prvenstveno posljedica metodoloških izbora koje je napravio Regnerus. Drugačije rečeno, kad se koriste jednake vjerodostojne, i po našem mišljenju, preferirane metodološke odluke, dolazi se do drugačijeg zaključka: odrasla djeca koja su živjela s istospolnim roditeljima pokazuju usporedive profile ishoda s onima iz drugih tipova obitelji, uključujući netaknutu biološku obitelji“, naveli su Cheng i Powell.

Kriva metodologija – krivi zaključci

Glavna kritika sastoji se u tome da je Regnerus potpuno krivo zaključio da su djeca odgajana u istospolnim brakovima. Da je upotrijebio poštenije kriterije, ispalo bi da ogromna većina njih nikad nije živjela u takvim obiteljima. On je 1.500 ispitanika u dobi između 18 i 39 godina pitao „je li jedan od njihovih roditelja bio u romantičnoj vezi s osobom istog spola“, na što mu je 248 ispitanica i ispitanika odgovorilo pozitivno. Time je zaključio da su kao djeca živjeli u istospolnim obiteljima.

Nakon toga je jednostavno usporedio ovu grupu ispitanika s drugom grupom ispitanika čiji roditelji nisu bili u romantičnoj vezi s osobom istog spola. Takvom metodologijom došao je do podatka da je 12 posto djece odgajane u istospolnoj zajednici razmišljalo o samoubojstvu, dok taj postotak kod djece iz zajednica muškarca i žene iznosi 5 posto. Nadalje, osobe odrasle uz istospolne partnere sklonije su nevjeri (40 posto naprema 13 posto kod osoba odgajanih u zajednici muškarca i žene), a češće su i među nezaposlenima (28 posto naprema 8 posto) te je vjerojatnije da će posjećivati psihoterapeuta (19 posto naprema 8 posto). Također, prema ovom istraživanju, djeca iz istospolnih zajednica češće su pod nadzorom socijalne službe, za razliku od djece iz zajednica muškarca i žene. Djeca odgajana u istospolnoj zajednici vjerojatnije će se zaraziti nekom spolnom bolešću, a prema podacima ovog istraživanja radi se o 40 posto slučajeva, dok taj postotak kod djece koju su odgojili muškarac i žena iznosi 8 posto. Rezultati ukazuju i da su djeca odgajana u istospolnoj zajednici općenito manje zdrava, siromašnija te sklonija pušenju i kaznenim djelima.

Odgovor znanstvenika

Ogromna većina američkih sociologa i demografa, poput Rosenfelda i Gatesa, odbacila je njegove zaključke jer ne samo da je zanemariv broj ispitanika uopće živio u istospolnoj obitelji, nego su došli iz propalih heteroseksualnih brakova što dokazano dovodi do snažnije nestabilnosti samog kućanstva i veće fluktuacije intimnih veza roditelja.

Zaključno: gotovo svi ispitanici uopće nisu ni živjeli u homoseksualnim obiteljskim zajednicama, nego heteroseksualnim. Jedan od ispitanika je, primjerice, odgovorio da je njegov otac imao romantičnu vezu s muškarcem, ali i da se isto tako ženio osam puta i imao osmero djece.

A što reći o pseudoznanstvenom radu Emocionalni problemi među djecom roditelja u istospolnom braku: Razlike po definiciji  (Emotional Problems among Children with Same-sex Parents: Difference by Definition) Paula Sullinsa s Katoličkog sveučilišta Amerike, na koji se također poziva U ime obitelji?

Taj svećenik došao je do istog zaključka da djeca odgojena u istospolnim brakovima imaju daleko veće emocionalne probleme od djece koju su odgojili heteroseksualni roditelji. Uzalud je znanstvena zajednica pokušala Sullinsu dokazati da mu rad pati od jednako krive metodologije i krivih zaključaka, jer svi ispitanici dolaze iz problematičnih heteroseksualnih obitelji, te da su psiholozi i sociolozi već davno zaključili da situacija u obiteljskim zajednicama utječe na emocionalni i psihički razvoj pojedinca, bez obzira kakve su seksualne orijentacije roditelji. Osim toga, ukazuju mu na brojne radove koji su dokazali da su djeca koja se odgajaju u stabilnim homoseksualnim obiteljima jednako emocionalno zrela kao i djeca koja se odgajaju u stabilnim heteroseksualnim obiteljskim zajednicama.

Sullins je svoj rad objavio u časopisu British Journal of Education, Society & Behavioural Science, što kod ozbiljne znanstvene zajednice izaziva zazor jer je riječ o profitnom časopisu kojem autori sami plaćaju da im se objavi rad, što izaziva manjak kredibiliteta u znanstvenoj zajednici.

Priznao grešku u znanstvenom radu

Udruga u ime obitelji poziva se i na rezultate rada kanadskog ekonomista Douglasa W. Allena iz 2013. godine o razlikama u stopama završetka srednjoškolskog obrazovanja između djece koja su odrasla uz istospolne partnere i djece koja su odrasla uz roditelje različitog spola – koje se temelji na podacima iz kanadskog popisa stanovništva iz 2006. godine. Protivnici istospolnih brakova često mašu njegovim rezultatima, ali zanemaruju da je on sam priznao da ne postoje nikakve značajne razlike između stupnja obrazovanja djece iz istospolnih i višespolnih obitelji, nakon što je vlastite rezultate krenuo ozbiljnije provjeravati nakon pet godina. Allen je, naime, u svoje istraživanje uključio i djecu koja su još pohađala srednju školu.

Američka sociološka asocijacija navodi da u njegovom radu nema nikakvih podataka o obiteljskim strukturama u kojima su djeca živjela tijekom većine svojeg školovanja, a kad je Allen, ponukan kritikama, ponovno potražio djecu iz svojeg istraživanja koja su živjela u istospolnoj obitelji, te provjerio bračni status njihovih roditelja i razinu obrazovanja u petogodišnjem razdoblju, shvatio je da ne postoje nikakve razlike među onima iz homoseksualnih i heteroseksualnih obitelji. Allen je izjavio da „njegov rad ne pronalazi nikakve značajne razlike u završetku srednje škole nakon što u obzir uzmete roditeljsko obrazovanje i bračni status te kad provjeravate rezidencijalu stabilnost u petogodišnjem razdoblju“.

I hrvatski znanstvenici imaju što za reći

Zagrebačko psihološko društvo nudi cijeli popis istraživanja koji su vrlo jasni i ne podržavaju ovakve mitove o LGBT roditeljima i njihovoj djeci. „Potrebno je spomenuti brojne metodološke izazove s kojima se ovakva istraživanja susreću. Primjerice, kod uzorka sudionika je najčešće problem da je mali (što je veći broj sudionika to su rezultati vjerodostojniji), jer je teško doći do sudionika/ca. Također vrlo teško je prikupiti reprezentativan uzorak roditelja i djece, odnosno uzorak koji je slučajno odabran, itd. Ipak, radi izrazito velikog broja istraživanja i dosljednih rezultata, smatra se kako ona nude vrijedne i vjerodostojne informacije (Amato, 2012). Također, za pretpostaviti je da bi se izrazito štetne posljedice odrastanja u LGBT obiteljima na dječji razvoj, u slučaju da postoje, do sada pokazale čak i u istraživanjima na malim i prigodnim uzorcima“, navode iz Zagrebačkog psihološkog društva.

Hrvatska komora socijalnih radnika, dakle ljudi koji se na terenu susreću s različitim psihopatologijama zbog narušenih obiteljskih odnosa, u lipnju prošle godine izdala je priopćenje u kojem navodi da je „prilikom donošenja zakonskih rješenja koja reguliraju područje posvojenja potrebno uzeti u obzir rezultate relevantnih znanstvenih istraživanja koji ne nalaze važnije razlike u prilagodbi i razvoju djece odgojene i odrasle s roditeljima homoseksualne orijentacije i onih odraslih s roditeljima heteroseksualne orijentacije, te su kvaliteta obiteljskih odnosa i poticajno okruženje najvažniji čimbenici za pravilan razvoj djeteta kroz koje će ono moći ispuniti sve svoje potencijale. Stvoriti poticajno okruženje za pravilan razvoj djeteta u obitelji, misija je socijalnih radnika i osnova našeg djelovanja“.

Otvoreno pismo

U utorak je, pak, više od 200 znanstvenika i stručnjaka povodom diskusije u javnosti o temi prava na udomiteljstvo istospolnim parovima poslalo priopćenje u kojem ističu da „znanstvena literatura ističe kvalitetu obiteljskih odnosa i prisutnost dovoljne količine socijalnih, psiholoških i ekonomskih resursa i podrške roditeljima kao najznačajnije čimbenike dobrobiti djece i kvalitete odnosa djece s roditeljima, daleko važnije od spola i seksualne orijentacije roditelja. Sukladno tome, stručne organizacije u svijetu (npr. Američka psihološka asocijacija, Američka psihijatrijska asocijacija, Američka akademija za pedijatriju) donijele su službene dokumente u kojima zaključuju da je u najboljem interesu djece omogućiti uživanje u sigurnosti i trajnoj brizi dvoje roditelja neovisno o spolu ili seksualnoj orijentaciji tih roditelja“.

Upozoravaju na neispravno korištenje ili čak miješanje pojmova posvojenje i udomiteljstvo u tekućim javnim raspravama. Udomiteljstvo je oblik socijalne usluge smještaja ili boravka djeteta koju pruža udomitelj sa svojom obitelji ili udomitelj koji živi sam. Posvojenje je oblik obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zaštite djeteta bez odgovarajuće roditeljske skrbi kojim se stvara trajni odnos roditelja i djeteta.

Vlada i predrasude

I dok kod izrazito konzervativne udruge U ime obitelji ne čudi da svoje stavove gura znanstveno odbačenim argumentima i predrasudama, veći je problem što kroz predloženi Zakon o udomiteljstvu iste stavove gura i Vlada.

Premijer Plenković u utorak je prijedlog zakona o udomiteljstvu ocijenio dobrim jer poboljšava okvir za koncept udomiteljstva. „Svaka stranka ima neke svoje vrijednosti, svoja načela. Ono što je vlada napravila, smatramo da je dobro, odgovorno, primjereno, da poboljšava cijeli okvir koncepta uopće udomiteljstva. I mi iza toga stojimo i taj prijedlog ide u Sabor, a uvijek smo za razgovore“, kazao je Plenković. Premijer smatra kako se ovakvim prijedlogom ne krši Ustav. “Ako netko to želi testirati, ima načina da to napravi”, pozvao je.

Sve je izglednije da će zbog ovog ideološkog rata koji se temelji na predrasudama, najviše patiti oni kojima bi Zakon trebao pomoći – djeca.

Odgovor Plenkoviću

Zato ćemo za kraj ostaviti odgovor 200 domaćih znanstvenika i stručnjaka Plenkoviću:

„U najboljem je interesu djece i roditelja, kao i društva u cijelosti, priznati i prihvatiti raznovrsnost postojećih obiteljskih zajednica i odnosa u Hrvatskoj. S obzirom da znanstveni podaci pružaju konzistentne, međusobno sukladne empirijske podatke o tome da nema značajnih razlika u ishodima djece koja odrastaju u obiteljima s homoseksualnim ili heteroseksualnim roditeljima, želimo vjerovati da će se hrvatske institucije u donošenju propisa i reguliranju procedura voditi upravo znanstvenim spoznajama, a ne predrasudama i stereotipima, te da djeci, kojoj je to potrebno, neće uskraćivati prilike za privremeno udomljenje od strane pojedinaca ili parova, bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju. Pozivamo Vladu i Sabor Republike Hrvatske da uistinu rade u najboljem interesu djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi i omoguće im ostvarivanje pretpostavki za uživanje u sigurnosti i brizi udomitelja, neovisno o spolu ili seksualnoj orijentaciji udomitelja“.


(Faktograf)

U susret Danu državnosti BiH koji se obilježava samo u Federaciji BiH

Piše: Mile Lasić

“Uočljivo je da politička povijest BiH nije tekla kao jedan kontinuum koji bi iz jednog stanja prelazio u drugi nošen dinamikom vlastitog unutarnjeg društvenog i kulturnog razvitka. Umjesto toga je BiH tijekom svoje povijesti dobivala radikalne političke i demografske udare izvana, koji su ovu zemlju duboko raslojili. Ta raslojenost silno otežava uspostavu BiH kao moderne demokratske države, jer nijedna od postojećih političkih tradicija kroz koje je BiH do sada prošla nije usidrena ni emocionalno ni memorijski u današnje cjelokupno bh. pučanstvo”, ocijenio je prije par godina profesor dr. Srećko M. Džaja, jedan od rijetkih bh. povjesničara s međunarodnom reputacijom.

“Budućnost BiH se ne može graditi na iluziji o njezinoj tisućugodišnjoj državnosti, nego na stvarnom poznavanju i uvažavanju njezine izlomljene prošlosti i sadašnjosti i na izboru političkog modela koji bi odgovarao njezinoj stvarnosti. Pritom, ipak, ima jedna konstanta koja se provlači kroz bh. povijest, a koju se ne bi smjelo zaboraviti. BiH je, naime, usprkos svim mijenama kojima je kroz svoju povijest bila izložena – ostala povijesni krajolik, tj. prostor koji je bio izložen i dramatičnim promjenama, ali je sačuvao svoje ime i geopolitičke obrise”, ocijenio je Srećko  M. Džaja na znanstvenom skupu  «Stoljeće    Kraljeve Sutjeske», organiziranom povodom 800. obljetnice utemeljenja Franjevačkog reda u BiH (vidjeti, Oslobođenje, prilog KUN, 23.10.2008.) .

Slijedeći Džajinu misao smije se ustvrditi sljedeće: 1) Bosna i Hercegovina  (Bosna i Hum) imaju  kao geopolitički prostor i teritorijalno politička cjelina hiljadugodišnju povijest; 2) svoju srednjovjekovnu državnost  Bosna (i Hum) gubi  u periodi između  1463. i 1482. godine, pa potom ostaju barem u teritorijalnom pogledu corpus separatum u vrijeme otomanske periode u cijelom njezinom trajanju; 3) odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine, Bosna i Hercegovina ne dobija status  nezavisne države, nego tutora u liku Austrougarske carevine, ali implicite i međunarodnu potvrdu njezinih historijskih granica; 4) 1908. godine bit će BiH anektirana u okrilje Austrougarske, dok će tijekom trajanja prve Jugoslavije više puta biti administrativno prekrajana; 5) u vrijeme NDH-azije bila je, pak, utopljena u ovu kvazi-državu, koja nije bila ni neovisna, ni država, ni hrvatska, nego puki satelit „sila osovine“; 6) Bosna i Hercegovina obnavlja svoju državnost, zapravo,  tek na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, u Mrkonjić Gradu, 25. 11.1943. godine …

***

Utemeljenje i održavanje prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u predvečerje Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, 29.11.1943., je inače kasnilo u odnosu na slična zasjedanja u drugim jugoslavenskim zemljama upravo zbog različitih koncepcija o političko-pravnom statusu BiH u budućoj jugoslavenskoj federaciji. U osnovi su bile u igri dvije koncepcije o statusu BiH: jedna je zagovarala status autonomne pokrajine u okviru Srbije, ili neke druge republike, odnosno Federacije;  dok je druga  zagovarala da  i BiH dobije status federalne jedinice unutar jugoslavenske federacije i u svemu bude ravnopravna Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Crnoj Gori i Sloveniji. Prema historijskim izvorima upravo je Josip Broz Tito presudno uticao da BiH bude federalna jedinica unutar tadašnje Demokratske federativne Jugoslavije. Proći će potom čitavih četvrt stoljeća da BiH postane jednakopravna unutar jugoslavenske federacije i u stvarnosti a ne samo na papiru …

Bilo kako je bilo, nepobitno je da je federalni status BiH  unutar DFJ definitivno utvrđen odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, te  da ZAVNOBiH s time, u osnovi, uspostavlja vlastitu, te ujedno obnavlja uvjetovanu državnost BiH. Uvjetovanu činjenicom da je riječ bilo o jugoslavenskom federalnom modelu, a ne i o međunarodnom priznanju. Do toga čina stići će se nakon dramatičnih iskustava unutar Titove Jugoslavije i u momentu njezine disolucije, sukladno arbitražnim preporukama Badinterove komisije, što je tema za sebe.

Iz aktualnoga povoda, međutim, ne smije biti zaboravljeno makar spomenuti kako je  odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a,  BiH  utemeljena kao država njezinih građana i ravnopravnih naroda: Srba, Hrvata, Bošnjaka (tada Muslimana) i pripadnika židovskog i drugih naroda. Odluke Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a bivaju potom potvrđene na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, te dodatno reafirmirane tijekom Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, u ljeto 1944. godine.  Posebno važan trenutak u definiranju obnovljene  državnosti BiH predstavljala je, naime, Deklaracija o pravima građana, koju je usvojilo Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Važne su, dakako, bile i odluke Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sarajevu 1945. godine, kojima se ZAVNOBiH preimenovao u Skupštinu NR Bosne i Hercegovine, kada je po prvi put donijet i Zakon o narodnoj vladi BiH, kojim se Vlada definira kao izvršni i naredbodavni organ državne vlasti federalne BiH. A nakon što su provedeni izbori za ustavotvornu skupštinu NR BiH, 13. 10. 1946. godine, uslijedilo je i donošenje prvog Ustava NR BiH 31. 12. 1946. g.

Razvoj Bosne i Hercegovine od 1945. do 1990. prolazi kroz dvije faze:  u  prvoj fazi se odvija post-ratna obnova i započinje elektrifikacija i izgradnja industrije; u drugoj fazi razvoja, koja započinje 60-tih godina XX. stoljeća, BiH politikom oslonca na vlastite  snage, uspijeva razviti prerađivačku industriju i zaposliti milijun svojih građana. Uspijeva izgraditi asfaltne ceste, otvaraju se srednjoškolski centri u većini bh. općina, uz sarajevski otvaraju se i tri nova univerziteta/sveučilišta: banjalučki, tuzlanski i mostarski. Gradi se i  1.000 osnovnih škola. U području ekonomskih odnosa s inozemstvom BiH ima izvoz veći od uvoza. Zato neki historičari ovo vrijeme od 1960-1990. godine nazivaju  i „zlatno doba“ u socijalno-ekonomskom i kulturnom razvoju BiH. Osobno ga  zovem „Periklovim dobom“, mada svjestan njegovih brojnih ideološko-političkih i civilizacijskih ograničenja. S nekima od junaka ovoga doba sam – igrom povijesnih slučajnosti – imao priliku surađivati. Neću im spominjati imena, tako se izaziva tzv. zla krv i sujeta kod nespomenutih. Tek ću dodati da se radilo o političkim vizionarima kojima „politički patuljci“ iz posljednje decenije 20. stoljeća ni do koljena nisu, ma koliko ih se danas slavilo, a one prve zaboravljalo.

Sretan Dan državnosti BiH, dakle, svima koji poštuju ovaj važan datum iz naše zajedničke povijesti!

IZVOR: „Podsjetnik na historijske kontekste i činjenice uz Dan državnosti BiH“, u knjizi: Lasić, M., Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja, Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo, 2015., str. 25 – 28.

SDA se panično boji biti u opoziciji

SDA je najveća bošnjačka stranka i najveća stranka uopće u Bosni i Hercegovini. Zbog toga vjerojatno smatraju da su nezamjenjivi, da imaju ‘prirodno pravo’ i da moraju sudjelovati u vlasti na svim razinama.

Izgleda, međutim, da bi im želje mogle biti osujećene. U četiri kantona u Federaciji BiH vlast će skoro sigurno biti formirana bez njih. Ako se to dogodi, stranke koje se smatraju lijevim ili građanskim imat će priliku pokazati što mogu učiniti u tim sredinama. Ako budu iole uspješne, SDA će ubuduće teže dokazivati kako su jedina patriotska opcija. Na dobitku bi bili obični građani, jer istinska konkurencija znači da floskule ne pale i da se moraju zasukati rukavi i raditi konkretne stvari.

Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, ovih dana je u sklopu postizborne strategije zatražio povećanu  proizvodnju oružja u BiH i dosta alarmantno pozvao na jedinstvo Bošnjaka. Rekao je:

Prošli put smo svi nastradali, ali moramo biti jaki i organizovati se kako nas ne bi napali. Srbi se ujedinjuju preko Beograda i crkve, HNS se ujedinjuje međusobno, a samo Bošnjaci ovih dana pričaju o dodatnom razjedinjavanju. Ja ih ponovo pozivam da to ne rade i da napravimo probosanski kamp koji će sve ove sile držati pod kontrolom. Neka prestanu s unutarbošnjačkom prepirkom i svađom.

Iza ovoga upozorenja stoje dvije nepovezane stvari. Indirektno se priznaje da je tzv. građanska opcija (nažalost) zapravo velikom većinom bošnjačka opozicija. Bilo bi izvanredno da se ideologije stranaka ispoljavaju i kroz konkretne ideje a ne samo kroz politiku identiteta, a naročito ne kroz nacionalističko zavaravanje građana kako su ugroženi od drugih. Ali iznad svega, ovdje se radi o strahu od odlaska u opoziciju, makar samo na kantonalnom nivou. SDA se toga panično boji, što je razumljivo iz njihove perspektive. Treba i dalje zbrinjavati nižerangirane stranačke uhljebe, a treba brinuti i o reputaciji, tj. ostavljati privid svemoći, što bez vlasti nije moguće. Osim toga, ako se na jednom povelikom dijelu BiH napravi lokalna vlast bez njih, i ako bude vidljivo bolja (npr. s manje korupcije), neće biti povratka na staro jer birači će napokon znati, iako toleriraju jako puno toga, prepoznati bolju opciju. Još veća opasnost za SDA je što postoji mogućnost da građani prihvate drukčiji način vladanja i da to postane pravilo.

Pretendentima koji vlast žele praviti bez SDA neće biti lako. Bez ove velike stranke teško da se može formirati vlast na nivou Federacije BiH i na državnom nivou. Ako SDA bude u vlasti na višim nivoima izgledno je da će svaka kantonalna vlada bez ove stranke muku mučiti s centralnom vlasti oko budžeta i potencijalno trpiti razne druge oblike pritiska. Osnovana je pretpostavka da bi SDA opstruirala tu vlast.

SDA se našla u apsurdnoj situaciji. Pobjednica je u šest kantona i ima najveći broj zastupnika u Parlamentarnoj skupštini BiH i u Parlamentu Federacije BiH. Međutim, od deset kantona SDA ima šansu biti dio vlasti samo u dva ili tri. Apsurd je i u tome što se neka stranka našla u situaciji da, iako je relativni pobjednik izbora, nitko ne želi s njom koalirati. Ni u mnogo širim prostorima nego što je BiH nije se desilo da nitko ne želi koalirati sa tako velikom strankom koja ujedno ima i odličan izborni rezultat. Teško je razumijeti, a nije lako ni samo promišljati takvu političku činjenicu. Može biti da dolazi na naplatu sve što je SDA prakticirala na vlasti kroz dugi niz godina. Da bi takve naplate bile adekvatne ‘”uspjesima“ te stranke, treba saznati sve javne i tajne političke “zasluge“ SDA. To će neka buduća vlast uspjeti pa će to biti početak otrježnjenja za narode i građane Bosne i Hercegovine. Bit će dobro ako na takvo što ne budemo dugo čekali.

DD

Foto: Reuters

Pola svijeta je siromašno

Svjetska banka je 2015. godine osnovala Komisiju za globalno siromaštvo. Cilj rada Komisije bio je odgovor na kritike, kao i njihovo usvajanje, upućene Svjetskoj banci oko metodologije u monitoringu globalnog siromaštva te oblikovanje jasnih preporuka za što kvalitetniji i nijansiraniji izračun i tumačenje siromaštva. Te su preporuke bilo korištene u nedavno izdanom izvještaju Svjetske banke koji se odnosi na stanje svijeta u 2015. godina.

Osnovna zamjerka upućivana Svjetskoj banci od devedesetih naovamo zasnivala se na procjeni da je granica ekstremnog siromaštva isuviše niska i da daje iskrivljenu sliku društvenih i ekonomskih prilika. Granica ekstremnog siromaštva, po metodologiji Svjetske banke, iznosi 1,90 dolara na dan po paritetu kupovne moći. Stručnjaci u Svjetskoj banci su pravdali takvu razinu nacionalnim prosjekom najsiromašnijih zemalja svijeta. Tu su liniju zadržali i nakon promjene metodologije, samo su dodali još dvije: na razini 3,20 dolara dnevno i 5,50 dolara dnevno. Te bi razine trebale predstavljati prosjek u srednje razvijenim i razvijenim zemljama.

Usredotočimo li se strogo na naznačene razine rezultati su sljedeći: 11.8 % svijeta živi u ekstremnom siromaštvu, približno 27% barata dnevno s manje od 3,20 dolara dok tek nešto manje od pola svjetskog stanovništva na raspolaganju svaki dan ima manje od 5,50 dolara. Usporedimo li situaciju s krajem prošlog stoljeća kad je oko 30% ljudi živjelo u ekstremnom siromaštvu, trend je pozitivan. No, ako i ovakav skroman rast linije čini da gotovo pola svjetskog stanovništva spada spada među siromašne, svaki oblik trijumfalizma je u najmanju ruku ciničan.

Također, ovogodišnji izvještaj je, sukladno spomenutim preporukama, nijansiraniji. Tako je uvedena i linija “društvenog siromaštva” koja raste što je društvo bogatije. Tim se konceptom prepoznaje činjenica da siromaštvo nije samo suha, dekonstekstualizirana brojka, već društveno i relacijsko iskustvo. Nadalje, prepoznaje se i da potrošnja ili prihod nisu dovoljne mjere životnog standarda. Ako u računici uključimo pristup obrazovanju i osnovnoj infrastrukturi kao nečemu što osigurava država, onda broj onih koji žive u ekstremnom siromaštvu raste na čak 18,3%.

Pored toga, izvještaj dovodi u pitanje i kućanstvo kao primarnu jedinicu analize. Naime, time se pretpostavlja da su primanja u kućanstvu ravnomjerno raspoređena. Međutim, kako analiza pokazuje, teret siromaštva je neravnomjerno raspoređen na žene i djecu. Tako postoje kućanstva koja su iznad razine siromaštva, ali žene koje žive u njima zapravo žive u ekstremnom siromaštvu.

Iako su podaci i više nego jasni te sasvim razvidno ocrtavaju osnovni problem svijeta, pored klimatskih promjena, njihov prijevod u političke odgovore još je daleko od realizacije.

M.K. (Bilten)

Toma Zdravković, dno života

Piše: Miljenko Jergović

Onih ranih godina, “Književni susreti Cum grano salis”, prva i do danas najznačajnija književna manifestacija zajedničkoga hrvatskosrpskog jezičnog područja (dakle: hrvatskoga, bosanskog, srpskog, crnogorskog i srpskohrvatskog jezika), gostila je pisce u starome, užasno oronulom hotelu Bristol. Kada sam prvi put zakoračio u to predvorje, kada sam stao pred recepciju, uz pult čiji je furnir bio izlizan stotinama tisuća ruku, koje su ga u posljednjih pedesetak godina nervozno gladile, kada sam zatim ušao u hotelsku sobu, jednako drevnu i socijalističku, osjećao sam neko žalostivo uzbuđenje, kao da sam se zatekao na poprištu historije, što je bezuvjetno iscurila, jadna i provincijalna, ali dovoljno intenzivna da bismo se u njoj ogledali kao u zrcalu, historije koja će ostati zauvijek neispisana. Recimo, tu u Bristolu je, čitao sam o tome u nekoj predratnoj reviji, krajem pedesetih započela pjevačka karijera Tome Zdravkovića, hude sirotinje, rođene u Pečenjevcu blizu Leskovca, kojoj Bog nije dao ništa, osim blagoga, a izražajnog glasa i dara za pisanje pjesama o životu.

U Bristolu je pjevao godinama, tu se zaljubio i doživio ljubavnu tragediju, kada mu je, u sarajevskoj bolnici, iznenada, umrla djevojka Slavica. Bila je iz Travnika, nije imala ni punih dvadeset. On jedva da je bio stariji. Ružnjikav mladić, golemog nosa, autsajderskoga stasa i držanja, Toma Zdravković bio je stvoren za jednoga od onih marljivih i naivnih socijalističkih pregalaca, osuđenih na životnu skromnost i anonimnost. Fantastičan maneken loše socijalističke konfekcije: kada danas gledamo njegove fotografije iz šezdesetih i sedamdesetih, one nam djeluju ikonografski upečatljivije, dakle smješnije, od slika svih drugih pjevačica i pjevača. Možda je takva njegova pojava još više isticala tu rijetku vrstu pjevačkoga talenta: sav životni udes, ljubavne slomove i socijalnu tugu jedne po svemu kafanske zvijezde (namjerno ovog puta inzistiram na kafani, jer kavana sugerira neko urednije mjesto, s manje očaja), Toma Zdravković umio je suobraziti sa svojim glasom, tako da je bojom, melodičnošću i dramskim potencijalom taj glas djelovao kao sinemaskop, na čijem se platnu uvijek, što god pjevao, prikazuje jedan ljudski život i dovršena sudbina. Nimalo nije pretjerano reći kako je u svome glasu Toma imao ono što su imali Vladimir Visocki, Jacques Brel, Georges Brassens ili u kasnim danima Johnny Cash.

Hotel Bristol nije bio krajputaška kafančuga, ni pajzl na kraju grada. Finome mjestu, na koje zalazi cvijet građanstva jednoga proleterskoga, industrijskog grada, trebao je šlager pjevač, ali koji umije pjevati sevdalinke i starogradske pjesme, i koji prati što se pjeva po Francuskoj i Italiji. Nije Bristolu trebao nikakav džezist, a još manje seoski bećar i veseljak. Možda je to presudno utjecalo i na budući senzibilitet Tome Zdravkovića, njegovu neobičnu pjevačku karijeru i netipičnu diskografiju, na pjesme u kojima je, nekako prirodno, spojio šlagere šezdesetih, sevdalinku i srbijansku varošku pjesmu, francusku šansonu i vlastite kantautorske ambicije. Iz toga je, na kraju, nastala modelski najčišća kafanska pjesma, koja, na žalost, nije imala svojih nastavljača, jer ju je pregazila najezda orijentalizirane novokomponirane narodne muzike.

Toma Zdravković bio je jedno od velikih Jugotonovih otkrića s kraja šezdesetih. Tadašnji magovi iz Dubrave (teško je zamisliti, ali bilo je to vrijeme prije Siniše Škarice) namijenili su mu veliku festivalsku karijeru: na Beogradskom proleću 1969. pjevao je u alternaciji s Anom Štefok, zvali su ga na Splitski festival, a na festivalu sevdalinke na Ilidži te je godine osvojio senzacionalno drugo mjesto… Ali koliko god kao čovjek bio blage naravi, nije ga se moglo uklopiti, nego je nastavio pjevati mimo estradnih pravila i time činiti štetu svojoj karijeri. Ničega nasilnog i neprirodnog nije u tome bilo, samo što je on svojom pojavom i glasom spajao ono što je za druge bilo nespojivo: Himzu Polovinu i, recimo, Arsena Dedića ili Dragana Stojnića. Za jugoslavensku estradu svoga doba, kao i za bilo kakvu estradu, bile su to pjesme prejakog intenziteta, šansone koje su se prirodno mogle pjevati po balkanskim kafanama i koje će jednoga dana, kada Tome Zdravkovića više ne bude, obilježiti svijet balkanskih kafana, gdje god ih, po cijelome svijetu, od Požarevca do Gospića, od Frankfurta do Toronta, od Ljubljane do Pariza, bude bilo.

On je, početkom sedamdesetih, napisao i otpjevao vjerojatno najkarakterističniju, a valjda i najbolju, pjesmu balkanskih kafana “Što će mi život”. Namijenio ju je Silvani Armenulić, tragičnoj figuri toga doba, plavuši bujnih grudi, dobroga i čistog glasa, koja će ubrzo stradati u fatalnoj prometnoj nesreći, što će ovoj pjesmi i njezinom refrenu dodati još nečega čega je ionako u njoj bilo prekoviše. Tragika jednoga vremena jednako zna biti sadržana u velikom romanu ili, prije dvije tisuće godina, u antičkoj drami, kao i u nekome popularnom songu. Uostalom, nije li Bertolt Brecht upravo s tom mišlju pisao songove? Osim što se Silvanina i Tomina interpretacija razlikuju u rodu (Što će mi život bez tebe draga/dragi), važnija razlika je u glasu i u intonaciji. Vedrim, skoro optimističnim, kafanskim sopranom, Silvana je najavljivala vlastiti nestanak i uzašašće, dok je on pjevao mirnom, utišanom šansonjerskom manirom, kao da se nesreća prethodno već dogodila.

“Prokleta je ova nedelja” ili “Dotakao sam dno života” bile su valjda i najpoznatije njegove pjesme iz dugoga autobiografskog ciklusa, koji bi, povremeno, narušavale, namjenske ljubavne pjesme, obično s nekim ženskim imenom u naslovu. Nastupao je mnogo i često, ne trudeći se da stvara iluziju o svome zvjezdanom statusu. Jedini put kada sam ga, i to slučajno, gledao na koncertu, nastupio je u sali za vjenčanja zeničkoga hotela Metalurg, jedne ledene zimske noći, sedamdesetih, dok su magla i željezarski smog gušili grad. Bio sam dječak, nisam volio takvu muziku, neću je voljeti sve dok se zemlja u kojoj je svirana i pjevana ne uruši i ne nestane, ali me fascinirala lakoća s kojom je Toma Zdravković pjevao. Drugima bi poiskakale žile na vratu, dobro bi se preznojili, pucali bi im glasovi, svejedno jesu li pjevali zabavnjake ili narodnjake, ili su bili Smak i Bijelo dugme, a on je pjevao tako da se i ne umori. Sjećam se, imao je na sebi nekakav smiješni sako s velikim reverima i rešetkastim dezenom. Ljudi koji su sjedili za hotelskim stolovima, jeli, pili i slušali ga, imali su tužne izraze lica, i nisu pokušavali pjevati skupa s njim.

Bolovao je dugo, i umro 30. rujna 1991, u Beogradu. Vijest o tome objavile su sve novine u zaraćenoj zemlji, pa i one zagrebačke. Iako se Jugoslavija već bila raspala, samo što je raspad valjalo zacementirati sa što više prolivene krvi, još uvijek se smatrala važnom smrt jednoga pjevača. Dvadeset godina kasnije, kada su njegove pjesme na repertoaru svih hrvatskih kafanskih orkestara – naravno, čim dežurnih domoljuba nema u blizini – Toma Zdravković više nije netko koga bi se u Zagrebu bilo pristojno sjećati. Ili bi, možda, bilo prikladno reći da je Toma bio nekakav narodnjak, a kako čitamo na patriotskom bilbordu, u središtu metropole, preko puta Muzeja za suvremenu umjetnost, tu se narodnjaci ne emitiraju čak ni na radiju koji se zove Narodni.

Toma Zdravković se o svoje slušatelje u ona prljava vremena ničim nije ogriješio, premda je imao jasne političke stavove. Napisao je i pjesmu, koju nikada nije snimio, pod naslovom “Ej, Stari, Stari”. A u jednom intervjuu je, u najnezgodnije doba za te stvari, pripovijedao kako je 1981. imao koncert na Kosovu, čini mi se u Peći, i da je tamo došao pun predrasuda. Dočekala ga je puna dvorana, ljudi su pjevali s njim, i patili su s njim, a on je, kaže, razmišljao: pa nije moguće da su sve ovo Srbi. Poslije su došli neki mladići da traže autograme i da se slikaju s njim. Toma tad nije izdržao, nego ih je upitao znaju li, je li na koncertu, možda, bilo i Albanaca. Jedan se mladić nasmijao, pa okružio rukom i rekao: Svi smo mi Albanci! Bilo je to, čini mi se, one ružne 1989, u vrijeme kada je Milošević držao govor na Gazimestanu, i kada su rudari Trepče odlučili da ne izlaze iz jame, sve dok im se ne prizna pravo da budu ljudi. Tiho i diskretno, u nekoj smiješnoj reviji s televizijskim programom u sredini, Toma Zdravković pokušao je ljudima objasniti što su to predrasude i kako se uz predrasude ljudski živi i umire.


Prenosimo sa stranice jergovic.com

Daytonski (ne)sporazumi!

Piše: Mile Lasić

Danas su se navršile dvadeset i tri godine od kada je u jednoj američkoj vojnoj bazi, u Daytonu, u saveznoj državi Ohio, parafiran Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, koji će potom biti i svečano potpisan u Parizu, 14. prosinca 1995. godine. Unatoč tomu skoro ga nitko ne zove Pariškim sporazumom, što je ispravno, jer mu je američka administracija i otac i majka, pa ga i jeste puno opravdanije zvati Daytonskim ne)sporazumom. Razloga za slavlje nema, pri čemu nije riječ toliko o samom tekstu “Daytonskog sporazumu”, koliko o nedoraslosti njegovim interpretacijama političkih i akademskih elita u BiH!

U prilogu koji sam prije dvije godine ovim povodom pisao za jednu mostarsku tiskovinu, a koji stavljam ponovno na uvid čitateljima, u podnaslov je izvučeno: “Ako treba i izrijekom reći: bezobzirnoj i nadutoj bošnjačko-bosanskoj manipulativnoj logici se i u srpsko-separatističkoj ili hrvatsko-provincijalnoj i neiskreno proeuropskoj interpretaciji uvijek pronađu neki drugi ljudi, pa je jedino časno ne pripadati ni jednom takvom tzv. političkom establishmentu” …

Nažalost, moja web stranica je u međuvremenu barbarski ubijena pa je tekst moguće čitati samo u mojoj knjizi “Mostarsko-europske priče…”, Art Rabic, 2018., ili na FB-u produžetku …

Mostar, 21. 11. 2018.

___

Nisam htio povodom 20. obljetnice Daytonskog (ne)sporazuma sudjelovati u radu međunarodnog skupa u ANUBiH, mada sam članom dvaju odbora u ovoj akademiji (Odbora za politologiju i Odbora za sociologiju), kao što nisam htio uraditi po pozivu ni prilog za zbornik ugledne njemačke zaklade (Friedrich Ebert Stiftung), pretpostavljajući da se radi o “namještenim utakmicama”, u kojima i neće biti riječi o kritičkom preispitivanju svih bošnjačkih i bosanskih, dakako i hercegovačkih, srpskih i hrvatskih parcijalnih istina o „jugoslavenskim ratovima“ (1991-1995) – ratovima za teško nasljeđe bivše SFRJ.

U međuvremenu imam oba zbornika u rukama i samo ću reći ovdje da nisam puno pogriješio, mada unutar korica ima i priloga s objektiviziranim ambicijama, na čemu takvima čestitke. Kao da mnogima i nije još uvijek stalo do pune istine o ratu u BiH, kojeg bi bilo krajnje vrijeme zvati “ratom protiv BiH” (Hamza Bakšić), ili još preciznije, dodajem, ratom protivu SR BiH. Taj glupi i tragični rat protivu SR BiH tumačim, naime, vrlo usamljeno kao “dvostruki udar izvana“ i „trostruki udar iznutra protivu SR BiH“, pa se takav moj pristup ne dopada ni jednoj bh. političkoj i akademskoj oligarhiji: ni srpskoj, ni hrvatskoj, ni bošnjačkoj, povezanima interesima, bez obzira na prividne svjetonazorske i vjerozakonske razlike. Istinitije je da kvazi političke elite u BiH više povezuje politika klijentelizma, prisvajanja proračuna i golog samoodržanja …

 

„Podijeljeno društvo i nestabilna država“

Htio sam u uvodu reći da ne želim sudjelovati u neiskrenim ili u jednostranim raspravama. Utoliko prije sam zahvalan mojem online prijatelju Zvonimiru Vidoviću iz Mostara, što me podsjetio večer uoči 21. obljetnice Daytonskog (ne)sporazuma na moj prošlogodišnji komentar povodom 20. obljetnice Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Herecegovini, parafiranog u Daytonu 21. studenog 1995., da bi 14. prosinca iste godine bio i zvanično potpisan u Parizu. Uostalom, o tomu sam pisao među mojim prvim „kolumnama“ u Dnevnom listu, u studenom prošle godine, s ambicijom da upozorim na još uvijek važnu knjigu profesorice Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, dr. sc. Mirjane Kasapović „Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država“ (Politička kultura, Zagreb, 2005. str. 232), jer je još uvijek najbolja i najozbiljna dijagnoza stanja u BiH, zbog čega se vjerojatno i ignorira na sve strane.

O ovoj knjizi ugledne politologinje su se, doduše, po objavljivanju prije 11 godina, vodile bjesomučne ideološke i političke raspre, da bi potom bila posve ignorirana, jer i ne odgovara nikomu priča o katastrofalnom udaru protivu SR BiH i njegovim posljedicama, te o tzv. posljednjoj šansi u formi odgovorne konsocijacije, za što su pak potrebne odgovorne političke elite koje nisu na vidiku. Posebice je katastrofalno prošla profesorica Kasapović kod onih koji ništa ne razumiju o temeljnim postavkama novih liberalnih teorija multikulturalnog građanstva (W. Kymlicka), te onih koji tvrdoglavo ignoriraju višenacionalnost vlastite zemlje, pa time i potrebu za konsocijacijom kao demokratskom metodom nadilaženja razlika (Gerhard Lehmbruch, Arendt Lijphart).

Prepoznali ste ih, nadam se, ali evo i izrijekom: to su zagovornici tzv. većinske demokracije u već podijeljenoj zemlji, oni koji ne trepnuvši okom govore o „prokletstvu etničkog principa“ i, logično, ma koliko bilo užasno, ignoriraju teorije i metode upravljanja razlikama (J. McGarry, B. O’Leary), čime se eksplicitno ili implicitno opredjeljuju za metode majorizacije, nasilnih asimilacija i integracija, u konačnici uništenja manjinskih identiteta, dakle opredjeljuju se za one teorije koje su sve redom prezrene u modernim i demokratskim društvima.

Mogu samo i ovdje ponoviti temeljnu i Lijphartovu i Kasapovićkinu poruku da konsocijacijska ponuda nije vječito na dnevnom redu u podijeljenim društvima, te da u slučaju da se ona ne prakticira odgovorno slijedi sve drugo samo ne i demokracijski rasplet, pa smo zbog toga zapravo i dobili „obrnute tranzicije“ i „demokraturu“ u kojoj živimo, odnosno „javašluk konsocijaciju“, jer BiH i jeste postala javašluk zemljom.

A kad mi u BiH ne bismo bili tako prokleto slijepi kod očiju i gluhi kod ušiju, kad bismo umjesto (ne)kulture nadbijanja njegovali elementarne forme odgovorne konsenzualne demokracije, po potrebi korigirane i većinskom, naravno, kad ne bismo bili tako prokleto opsjednuti teritorijama i brojevima, tad bismo konačno i spoznali kako je obveza bilo koje identitarne većine unutar bilo koje oformljene adninistrativne cjeline i razine upravljanja razlikama njegovati respekt i obzir prema manjinskim identitetima, pa bi se i problemi počeli rješavati sami od sebe.

U modernim društvima se identitetima, naime, upravlja, pa se manjinski štite a ne maltretiraju, ili nasilno integriraju. Tad nam ne bi ni trebala ove vrste upozorenja i povodom 21. obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma, koji nije bio niti sporazum, niti je zaslužio atribuciju mirovni, jer je i definitivno u funkciji zamrznutog konflikta ili nekog budućeg rata. S pravom se zapitao zbog svega toga moj dobri i dragi drugar, novinar i književnik Ramo Kolar: nije li krajnje vrijeme da počnemo zvati sve ovo što živimo Daytonskim nesporazumom?

 

Daytonski nesporazum(i): Bosnia’s Paralaysed Peace

Malo je tko razumio od visokih predstavnika i njihovih zamjenika i onoliko o BiH koliko je razumio Christopher Bennet, kojemu je knjiga „Bosnia’s Paralaysed Peace“  (Paralizirani mir u BiH) promovirana i u Sarajevu upravo na 21. obljetnicu Daytonskog (ne)sporazuma. Šteta samo što i C. Bennet – nakon bezbrojnih točnih uočavanja, i dalje inzistira na rješenjima za BiH koja ne polaze od njezine žalosne podijeljenosti i nisu konzensualnog naboja, što je ostao posve gluh za poruke važnih rezolucija Europskog parlamenta o BiH u kojima se preporučavaju konzensualne metode upravljanja razlikama i konzenzualne javne politike, pa tako – hotimice ili ne – podgrijava iluzije o BiH unitarističke provenijencije.

Time je kao i mnogi drugi protektori jednostavno podlegao mainstream razmišljanjima i politikama u Sarajevu, u kojemu još uvijek i živi. Ja, doista, ne znam zašto se zalaže Dragan Čović, pa ne isključujem da se uistinu zalaže i da „Hrvat bira Hrvata“, kako mu spočitava Bennet, ali znadem da se tom vrstom stigmatizacije iz političkog i kulturološkog Sarajeva odguravaju na marginu svi oni koji se zalažu za očuvanje višenacionalnosti BiH i kad nemaju nikakve veze sa spomenutim političarem ili njegovim politikama, pa i kad su iz mnoštva razloga posve opozitni prema tom tipu politike i političara.

Začudno je, zapravo, pa i sramotno, kako mnogima u međunarodnoj zajednici još uvijek nije upitan i bornirani unitarizam sarajevskih boja, mada nemaju iluzije o bh. političarima, koje smatraju sve redom antieuropejcima velikog formata. Ali, ostavimo se političara, nitko se – koliko pratim i znadem – od ozbiljnijih znanstvenika ne zalaže ni za monokulturalizam, jer smrducka na rasizam, kako bi rekao Alain Finkelkraut, niti za multikultuaralizam, jer to je jednostavno datost brojnih modernih postkolonijalnih useljeničkih zemalja i društava (J. Habermas), pa bi se imalo smisla samo zalagati za artikulaciju te datosti u formi multikulturalnosti koju je još bolje zvati interkulturalnošću.

Ali, u slučaju višenacionalne BiH je potrebno, k tomu, priznati – ma koliko bilo teško – da su se u autohtonom razvitku pod utjecajem geopolitka i vjerozakona tijekom stoljeća iz praiskonskih zajedničkih narodnosnih supstanci razvili identiteti koji srećom imaju među sobom i dalje ogromne sličnosti, ali i neupitnu potrebu da se zovu zasebnim imenom i u vjerskom i nacionalnom pogledu. Otuda se takvo što mora nužno priznati, pa potom sve činiti da se očuva bh. šarenolika „činija salate“, a ne kopirati američku koncepciju „melting pota“, koja i tamo doživljava svojevrsnu oseku. Prvo, dakle, priznati višenacionalnost, pa potom od cijele BiH praviti putem metoda upravljanja razlikama „političku zajednicu“, koja bi konačno izvela i društvo i državu iz sjenke „millet sustava“ i kako bismo tim putom postali dijelom „europske obitelji naroda“, kako se ponekad još uvijek tepa EU.

Nedugo po povratku u „zemlju zarobljenog uma“, kako mi se posve odgovorno zove i jedna knjiga, spoznao sam, dakle, da su se bivše etnije u uvjetima bezmilosnog rata svih protiv svih zaputile bespovratno ka „zakašnjelim nacijama“, složenoj zadaći kojoj bez medijacije nisu dorasle, pa su u slučaju nakaradnih medijacija ili njihova izostanka i završile u paralelnim, tobož posve odvojenim nacionalnim svjetovima u Bosni i Hercegovini. Do političke zajednice u BiH je, pak, moguće stići samo konsenzualnim političkim kulturama, odnosno europeizacijama i narativa i politika, i nacionalnih i svih drugih identiteta i ambijenata. Utoliko nije izvjesno koliko još dugo ostajemo zemlja pasivnog zamrznutog konflikta, ili “paraliziranog mira”, govoreći jezikom Chrisa Benneta, ali je izvjesno da ostajemo sve do eventualnog priključenja EU. Ili netko misli, pak, da se uz Erdoganovu pomoć ili Putinovu medijaciju može stići čak i u Europsku uniju.

 

Daytonski nesporazum(i): Nužnost retrospektivne europeizacije

Na 21. obljetnicu Daytonskog (ne)sporazuma” je jedna poznata novina u Hrvatskoj odbila objaviti razgovor s mojom malenkošću, koji je korektno napravio ugledni novinar i publicista Boris Pavelić (Smijeh slobode). Boris i ja smo razgovarali vrlo staloženo povodom prvog posjeta premijera Republike Hrvatske Andreja Plenkovića BiH o nizu pitanja koje se tiču odnosa RH i BiH. Novinu koja je odbila objaviti razgovor bio je sve do jučer glas da je i liberalna i uljuđena, pa mi je nemoguće dokučiti o čemu se radi u ovoj svojevrsnoj cenzuri: o promjeni vlasničke strukture, o promjeni svjetonazora, o osobnim animozitetama, o … Ili je i to povezano s tim što sam izrijekom odbio sudjelovati u Globusovoj anketi o položaju Hrvata u BiH, kazavši da sam profesor senzibilnijih pristupa od okvira kojeg su nudila Hudelistova pitanja, uostalom i neki drugi Globusovi sugovornici su se opekli iz drugih razloga …

Ne mislim čitatelje smarati prepričavanjem neobjavljenog intervjua, ali imam potrebu učiniti dostupnim javnosti što sam sugerirao: koja bi vrsta pomoći RH mogla uopće dobro doći BiH, pa nije li i Republika Hrvatska su-potpisnica Daytonskog (ne)sporazuma.

U odnosu na amatersko-cirkuski postav prethodne vlade RH – konstatirao sam na početku intervjua – ima znakova ohrabrenja da bi se Plenkovićeva vlada mogla odnositi prema Hrvatima u BiH razumnije, dakle kao jednom od tri autohtona politička naroda-nacije, kojima je domovina višenacionalna država BiH. Ima se osnove, zapravo, nadati da bi se politika nove vlade RH prema BiH mogla temeljiti na dvije važne rezolucije Europskog parlamenta, onoj iz veljače 2014. i onoj iz proljeća 2015. godine, u kojima se EP založio za poštivanje višenacionalnosti BiH, da svatko bira svoje legalne i legitimne političke predstavnike (što ne znači da moraju biti iste nacije, vjere, et cetera), za približavanje EU putem tzv. konzensualnih politika (otuda i enormno velika važnost tzv. sustava koordinacije u procesu pristupanja EU), za poštivanje i individualnih i kolektivnih prava, etc.

Bilo bi mudro, dakle, da se Vlada RH založi – u EP koordinatama – za ustavni preustroj u BiH koji ne forsira „treći entitet“, ali ne isključuje načelo federalizacije za cijelu BiH, ne zaboravljajući nikad na potrebu tzv. institucionalne jednakopravnosti na svim razinama i u cijeloj BiH. Najvažnije je, poručio sam, je li Plenković uopće svjestan kako i ne može ništa napraviti u BiH, ukoliko ne bi bio u stalnom dosluhu sa zemljama tzv. pojačane medijacije (Njemačka, Francuske …) i politikom Bruxellesa prema BiH. U toj koordinaciji moglo bi i biti, naime, ustavnog preustroja i izrade novog izbornog zakonodavstva, inače ništa od svega toga.

U vezi s hapšenjima desetoro Hrvata u Orašju, koja su se dogodila kao u lošem kontra-obavještajnom filmu, odmah poslije Plenkovićeva posjeta BiH, kazao sam sljedeće: – Ako ćemo i u Hrvatskoj i u BiH, ili bilo kojoj državi uopće i ikada ozdraviti, optuženi moraju biti pošteno procesuirani, pa potom i osuđeni, dakako oni koji su se ogriješili o zemaljske i božije zakone. Ali, u “slaboj državi” (failure state), kakva je BiH, poluprotektoratu velikih sila, mora se poći od presumpcije nevinosti dok se krivnja ne bude dokazala, pa tko je skrivio neka i odgovora.

Što se tiče reakcija iz Hrvatske, uključivo Vlade RH, svi se trude pokazati kako i ovaj put i na ovaj način štite Hrvate u BiH, koje u pravilu ti isti ostave na cjedilu kad se svode računi na kraju ratnih avantura. Isto tako, ili još gori način „štite“ iz Beograda tzv. svoje Srbe u BiH, dok Bošnjaci žive iluziju o nevinosti svojih „heroja“ i kad su optuženi i/ili odgovorni po komandnoj odgovornosti. Hoću reći, putem apriorne obrane naših junaka, i kad to nisu, samo se produžava agonija i u svim spomenutim zemljama i u BiH, koja se u konačnici ogleda u prokletstvu kulture selektivnog sjećanja.

Najsimpatičnije mi je bilo pitanje Borisa Pavelića: „Kad bi Tebe iz Plenkovićeve vlade pitali, što bi im sugerirao, koje poteze da povuku u BiH?“ Nasmijao sam se, jer mene nitko neće iz političkih struktura u BiH i Hrvatskoj nikada nešto zapitati, ali Paveliću sam odgovorio kako bih političkom Zagrebu sugerirao da se nikada više ne prave važni u odnosu na BiH, jer su skoro sve prethodne vlade u RH bile „s figom u džepu“, te da nikad ne zaborave da se u BiH sudaraju jake tendencije unitarizacije BiH i separatističke tendencije razvaljivanja BiH po svaku cijenu. Sugerirao sam, dakle, premijeru RH skromnost u nastupu i koordiniranu politiku s moćnima (uključivo i SAD i Rusku federaciju), kako radi zaštite višenacionalnog karaktera BiH, tako i njezinog državnog stasavanja u političku zajednicu na putu ka EU …

 

Daytonski nesporazum(i): „Odjeci i reagovanja“

Čitatelji mojih kolumni u Dnevnom listu znaju, naravno, da sam izgubio i posljednje iluzije o tobož lijevom i tobož multikulturalnom glasu razuma u BiH, kojeg tobož artikuliraju zainteresirane sarajevske ideološke interesne skupine u obračunu s političkim i kulturološkim neistomišljenicima.

Tako se to isto radi i u političkom Mostaru i u političkoj Banja Luci, da se razumijemo, ali ovih dana se na jednom forumu otvorila rasprava kako se ponovno vodi haranga protivu (ne)suđenog diplomate Ivana Šušnjara, kojeg su ti isti već jednom oklevetali, pa žele oklevetati Šušnjara i pred vlastima nove zemlje za koju je nominiran kao veleposlanik. Čak su i u zemlji u kojoj bi trebao službovati organizirane peticije, pa me ova najnovija obavještajna sarajevsko-praška orkestracija dobrano podsjetila na čuvene Minovićeve i Mitevićeve stigmatizacije „nepodobnih“ u osvit prošlog rata putem još po zlu čuvenijih „odjeka i reagovanja“ u Politici.

Kazat ću posve otvoreno, kao kozmopolitski obrazovani neovisni profesor „otvorenog društva“, nije problem uopće u Ivanu Šušnjaru, u čiju čestitost kao privatne osobe ne sumnjam, mada mu tzv. komentatorska zajednica na njegovom portalu ne valja „lule duvana“, nego upravo u korumpiranoj prounitarističkoj sarajevskoj NGO-hobotnici, koja umišlja sebi da ima moralno pravo suditi u ime najviših etičkih principa i voditi kadrovsku politiku u vanjskoj politici, mada nema nikakav legitimitet za takvo što a nije joj posve neupitan ni moralni kredibilitet.

„Doći će vrijeme da bh. patriotizam Hrvata iz Kraljeve Sutjeske propituje netko tko je jučer došao iz Sandžaka“, glasio je davni lucidni cinizam koji se upravo dogodio i u ovom peticionašenju protivu Šušnjara, zbog čega sam i ovu zgodu uvrstio u aktualne Daytonske nesporazume, ma koliko bila na prvi pogled nevažna. Dakako, ne držim mnogo do busanja u patriotizam i zastave, ali ne smatram mudrim da se nečiji patriotizam etablira valjanijim od nekog drugoga, pri čemu se osobno zalažem samo za „ustavni patriotizam“ (J. Habermas).

U ovom žalosnom kontekstu sagledavam, dakle, i tzv. licencirane čestite Hrvate i Srbe, koji ovih dana – povodom Daytona – govore ili pišu „izvan sebe“, jer ih se nemilice troši u grubim trostrukim ideološko-političkim ratovima u BiH, kojima kao da nema kraja …

Ako treba i izrijekom reći, evo, pri kraju: bezobzirnoj i nadutoj bošnjačko-bosanskoj manipulativnoj logici se i u srpsko-separatističkoj ili hrvatsko-provincijalnoj i neiskreno proeuropskoj interpretaciji uvijek pronađu neki drugi ljudi, pa je jedino časno ne pripadati ni jednom takvom tzv. političkom establishmentu. Jer, nijedno od tih pripadanja nije baš etično i ne podrazumijeva drugo do jeftinog recikliranja nacionalističkih, ili tobož antinacionalističkih ideologija i demagogija.

I bošnjački (i bosanski) i srpski i hrvatski nacionalizmi žele u konačnici ostvariti apsolutno poklapanje teritorije i nacije, sukladno modelu “nacije-države”, modelu koji je odavno napušten, totalno zanemarujući nužnost transnacionalnih pulsacija i socijalizacija kao pretpostavki za izgradnju višenacionalne političke zajednice u BiH, temeljem poštivanja i individualnih i kolektivnih prava, čime bi BiH tek postala kompatibilna s onim što je očekuje u EU, ako tamo ikada i stigne.

Uostalom, o ovomu sam pisao na stranicama Dnevnog lista i u prošloj kolumni – u završnom osvrtu na sarajevsku promociju moje knjige „Transnacionalne socijalizacije…“ Već objavljenom mogu samo dodati, kako čitav niz uključenih mikrofona i uslikanih fotki nisu uopće stigle do čitatelja i gledatelja, jer se u uredništvima tih i takvih medija nisu dopale ni moja knjiga ni re-interpretacije, što je i meni i knjizi uistinu vrhunski kompliment!

I na samom kraju, vidim da FTV re-emitira na Dan državnosti dobar dokumentarni film Arijane Saračević o životu i djelu Branka Mikulića (1928-1994), za koji sam u neku ruku su-krivac, a i pojavljujem se u njemu kao jedan od Mikulićevih najbližih suradnika u ulozi svjedoka vremena. Svojevremeno sam uistinu bio prvi koji je pokrenuo potragu za izgubljenim Brankovim rukopisom, kojeg sam u brojnim napisima nazvao “Brankovim političkim testamentom”, a koji je prije par dana konačno promoviran kao knjiga “Kobne godine”. Ali, neki su me vrlo naduti i bezobzirni likovi izgurali iz uređivačkog odbora za pripremu ove Brankove posljednje knjige, isti oni koji su se uslikali i na ovoj promociji u praznoj dvorani, kao tobožnji bliski Brankovi suradnici, a nisu to bili.

(Dužan sam, naravno, izdvojiti čestiti angažman književnika Željka Ivankovića i u svezi knjige “Kobne godine” – naknadna primjedba M.L.) …

Dosta s neuroznanstvenim glupostima o ‘ružičastim’ i ‘modrim’ mozgovima!

Piše: Catherine Bennet

U tjednu loših vijesti, evo zrake sunca: znanstvenici su otkrili nešto što će nam promijeniti živote. Muškarci i žene se, konačno je dokazano, posve razlikuju! Ovo je, dobro zaključujete, sažetak razvikanog istraživanja koje je dospjelo na naslovnicu Times magazina. “Muškarci i žene doista razmišljaju različito”, kažu znanstvenici_e.

Naslov drugog članka nešto je specifičniji. “Spolne razlike: ženska empatija i muška logika”. Dr. Varun Warrier, znanstvenik i istraživač, izjavio je kako su “ove spolne razlike u općoj populaciji vrlo očite”.

Rijetko se dogodi da psihološka studija ima tako opsežan i topao prijem kao ovo istraživanje četvero istraživača_ica sa Sveučilišta Cambridge. Pomalo je obeshrabrujuće za njihove kolege_ice to što su rezultati podigli više prašine nego polje istraživanja. Nijedan ekvivalentni naslov, poput “Muški i ženski um iznenađujuće su slični!” nije pozdravljen na sličan način, poput primjerice radova Cordelie Fine o destruktivnim zabludama o orođenim umovima.

Doduše, novo istraživanje naišlo je i na kritike. Gina Rippon, profesorica kognitivne neuroznanosti na Sveučilištu Aston, rezervirana je zbog pouzdanosti upitnika (u online upitniku su se ispitanici_e izjašnjavali_e o tvrdnjama poput “Mogu lako predvidjeti kako će se netko osjećati”). Rippon je primijetila da su ispitanici_e, u dobi između 16 i 89 godina, imali “dosta vremena da prime rodne poruke kojima će biti izloženi_e”.

Osim toga, neuroznanstvenik i autor Dean Burnett istaknuo je da proučavanje spolnih razlika mozgova “uopće ne promatra mozak”.

Općenito, međutim, poruka, kao i izvorno istraživanje, podržava ružičasto-modru dihotomiju razmišljanja o ljudskom ponašanju. S obzirom na istaknutost ovog istraživanja i nedostatak kritika, njegov kulturni utjecaj sigurno bi mogao nadići svakodnevnu vijest, te oblikovati razmišljanje o crtama ličnosti, pa čak i utjecati na javne politike i zapošljavanje, osobito ako “vrlo jasne” spolne razlike u istraživanju mogu opravdati suptilnu spolnu diskriminaciju. Zamislimo, na primjer, korist Cambridgeovog istraživanja za BBC, gdje se žene dugo smatralo suvišetemperamentnima za neke novinarske poslove. Zamislimo kako bi ti rezultati mogli koristiti kompanijama koje se brane pred nalazima Hampton-Alexander pregleda koji pokazuju da se prošle godine broj izvršnih direktorica u najvećim britanskim tvrtkama smanjio s 15 na 12.

Opravdanja tih tvrtki otrcana su. “Sve su dobre direktorice već zauzete”. Slična je opravdanja pronalazio David Cameron dok se trsio da pronađe ženu kalibra Borisa Johnsona Ili Michaela Govea.

Sada se, pak, ekonomski, pravosudni, politički, medicinski i tehnološki ženomrsci mogu pozvati na Zbornik Nacionalne akademije znanosti, izdavača istraživanja, i popratne medijske napise poput ovog u Daily Mailu: “Istraživači s Cambridgea testirali su 670 tisuća osoba i zaključili da su muškarci obično bolji u analizi i rješavanju problema i bolje se snalaze u tehničkim poslovima i slijeđenju pravila”.

Iz perspektive mjerenja utjecaja, sličnost između tih nalaza i implicitnih stavova koji isključuju žene iz “poslova koji se zasnivaju na pravilima”, mogla bi otežati utvrđivanje jesu li za nejednakosti na poslu doista odgovorne razlike ili stavovi.

U svakom slučaju, neke nejednakosti mogu biti uzrokovane medijskim senzacionalizmom oko istraživanja nazvanog “Testiranje teorije spolnih razlika u empatiji i sistematizaciji i teorije autizma ekstremno muškog mozga na uzorku od pola milijuna ljudi”.

Kapa dolje službi za odnose s javnošću Sveučilišta Cambridge, koja je ispravno predvidjela da će izraz najveće istraživanje ikad” povećati vjerojatnost da istraživanje dobije, s obzirom na metodologiju, neopravdanu pozornost. “Nemogućnost predviđanja individualnih razlika u empatiji i sistematizaciji, budući da su one rezultat nepoznatih interakcija genetskih, hormonalnih i ekoloških čimbenika”, manje je zvučno i zanimljivo od najave istraživanja o “psihološkim razlikama među spolovima”.

Istraživačima_cama je vjerojatno bilo jasno da neupadljivo upozorenje da njihova generalizacija ne bi trebala potaknuti stereotipe vjerojatno neće doprijeti do osoba koje traže potvrdu svojih stavova o, primjerice, znanstvenicama koje češće plaču, ili ne zaslužuju karijeru fizičarki, kako tvrdi jedan talijanski profesor. Što god istraživanje pokazuje ili ne pokazuje o spolnim razlikama definitivno nije spriječilo poklonike Jamesa Damorea – kojeg je Google otpustio nakon komentara o ženskim mozgovima kojima više odgovaraju društvena i umjetnička područja – da na društvenim mrežama traže osvetu.

S kojom se izjavom slažete? S onom od psihologinje Cordelie Fine, kako “neuroznanstvenici_e u socijalno osjetljivim područjima poput spola i roda trebaju biti vrlo oprezni_e (…) mnoga su istraživanja pogrešna, mnoga se tendenciozno tumače (…) no, mnoga zaključuju da su urođene razlike djelomično odraz našeg rodno stratificiranog društva”, ili pak s ovom izmijenjenom verzijom, da “neuroznanstvenici_e u socijalno osjetljivim područjima kao što su spol, čak i ako shvate da metodološki nedostatan istraživački rad može pojačati stereotipe koji osobama mogu otežati pristup obrazovanju i poslovima, trebaju na prvo mjesto staviti promociju, bez obzira na posljedice”.

Bez obzira na to čine li vas odgovori na gore navedeno više ili manje sposobnima za sastavljanje namještaja, oni mogu biti itekako indikativni za vaše sposobnosti da radite u istraživačkom timu Sveučilišta Cambridge.


(Libela)

Kafanska ideologija člana Predsjedništva

Piše: Ivan Lovrenović

Da Bosna i Hercegovina „objektivno ima tri društva“, tvrdnja je koja stoji u novinarskom pitanju, a pitani, Željko Komšić, žuri da je porekne: „ Nije to baš tako. Hajde, dajte mi nabrojte tri suštinske razlike između Bošnjaka, Srba i Hrvata. Isključite religiju i ovo što su ovi Srbi, Hrvati i Bošnjaci, gdje su te sociološke i kulturološke razlike?“

Prema ovom shvaćanju identitetna stvarnost Bosne i Hercegovine nekakva je idealna, sterilizirana društvena i ljudska čistina bez „socioloških i kulturoloških razlika“, a da je to tako, vidi se čim se „isključi religija i ovo što su ovi Srbi, Hrvati i Bošnjaci“.

Kad se ovako misli i govori u kafani, s veselim društvancetom, tu se nema što prigovoriti – može čovjek samo rezignirano odmahnuti rukom i isključiti se iz rasprave.

Kad ovako misli i govori najviši politički i državni funkcioner, pa još javno, onda to vuče barem nekoliko pitanja i zapažanja.

Kakvo je to znanje o zemlji kojoj si na čelu kao član najviše reprezentativne političke institucije? O zemlji čija je konstanta i „znak prepoznavanja“, kroz vijekove, do danas – baš sociokulturna pluralnost, a njezin temeljni problem – kako pronaći harmonično političko rješenje „upravljanja“ tom pluralnošću.

Kakvo je to znanje o genezi, o identitetnim i političkim razlozima i sadržajima činjenice da su „ovi Srbi, Hrvati i Bošnjaci“?

Kakvo je to znanje o religiji kao povijesnom humusu na kojemu su izrasle i oblikovale se upravo „sociološke i kulturološke razlike“ što obilježavaju bosanskohercegovačku društvenu zbilju?

Odgovori su poražavajući: nikakvo! Potpuni analfabetizam u pogledu osviještenosti, ili barem elementarne informiranosti o zemlji koju predstavljaš.

Ali, dobro, ne bi to samo po sebi moralo biti tragično, jer mnogo je češća pojava da političari i državnici nemaju znanje, ili imaju krivo znanje o vlastitim državama i društvima. Ali zato se, barem oni mudriji, tim pitanjima i ne bave, ne ideologiziraju i ne teoretiziraju, nego svoj državnički i politički nerv, ako ga imaju, troše u praktične svrhe – poboljšavanje svakodnevnoga života građana.

U našem slučaju stvar stoji obrnuto: gospodin bi da na svojemu nikakvom, ali ideološki betoniranom „znanju“ – gradi čitav politički program. Isključiti (sic!) iz bosanske stvarnosti religiju, isključiti činjenicu da su „ovi Srbi, Hrvati i Bošnjaci“, i misliti da se na onomu što ostaje nakon tih isključenja može projektirati program za neku drugu i bolju državu i društvo – kako se to zove? Ima mnogo imena, svako je zlokobnije od drugoga.

Jedina dobra okolnost ili gorka utjeha jest to, što članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine prema ustavnim i poslovničkim ovlastima nije dano mnogo mogućnosti, a Komšiću najmanje, s njegovom nikakvom političko-stranačkom moći u zaleđu. Kao i to što je taj gospodin već u svoja dva prethodna mandata pokazao učinak – nula, pa nije vjerojatno da to neće ponoviti i u ovom.


Članak preuzimamo sa stranice ivanlovrenovic.com

Ruska strategija: Putin koristi sukob u Siriji da Tursku pretvori u poslušnika Moskve

Piše: Mustafa Demir

Turska, Rusija i Iran aktivno su se uključili u sirijski sukob, svaka od ovih država s vlastitim divergentnim interesima. Moskva i Teheran podržavaju sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, u nadi da će zadržati svoj utjecaj na strateškom sirijskom području. S druge strane, od samog početka krize 2011. godine, Turska je opsjednuta uklanjanjem Assada.

Do sada su ove tri zemlje uspjevale uskladiti svoje ciljeve. Njihovi međusobni sastanci u 2017. i 2018. godini – u Sočiju, Astani, Teheranu i opet u Sočiju – imali su važnu ulogu u približavanju stavova. Zapravo, čini se da je glavna strategija ruskog predsjednika Vladimira Putina od 2017. godine naovamo nastavak ove vrste dogovora.

Na primjer, 17. rujna Putin i njegov turski kolega Erdogan sastali su se u Sočiju kako bi razgovarali o pokrajini Idlib, koja je pod kontrolom sirijskih pobunjenika. Zanimljivo je da je na tom sastanku Vladimir Putin odbacio svoj plan (objavljen u Teheranu 7. rujna) da svim raspoloživim snagama napadne Idlib. Ovo je navodno bio ustupak budući da se Turska usprotivila planu na summitu u Teheranu i umjesto toga pozvala na prekid vatre. Putin je tom prilikom ignorirao turske prigovore i naglasio svoje stajalište da je eliminacija terorista u regiji prioritet. Posljedično, njegov ustupak doimao se kao značajan zaokret.

Na summitu u Astani 2017., Rusija, Iran i Turska proglasili su četiri regije – pokrajina Idlib, istočna Ghouta, sjeverni ruralni Homs i južna Sirija (uključujući Quneitru i dijelove guvernije Daraa) – kao zone gdje treba smiriti tenzije. Međutim, sirijski režim, u suradnji s Rusijom i Iranom, naknadno je pokrenuo ofenzivu na neka od tih područja, uz izliku uklanjanja terorističkih skupina. Jedna po jedna, regije koje su označene kao područja gdje treba smiriti stvari bile su razorene.

Amberin Zaman, kolumnist Al-Monitora koji pokriva Tursku, tvrdi da bi napad na Idlib mogao dovesti do toga da Erdoganova vlada izgubi kontrolu nad pobunjenicima na tom području i da Turska postane potencijalni cilj za radikalnije džihadiste. Prema nekim izvorima, gotovo 60% Idliba kontrolira HTS, radikalna džihadistička skupina koju su Ujedinjeni narodi proglasili terorističkom organizacijom.

Štoviše, invazija po ruskom scenariju vjerojatno bi dovela do još jednog masovnog priliva izbjeglica iz Idliba u susjedne zemlje, posebno Tursku i dalje u Europu. Tako agresivna ruska pozicija glede Idliba osuđena je od strane zapadnih zemalja članica Vijeća sigurnosti UN-a.

 

Putinov plan igre

Pitanje je jesu li ove kritike razlog zašto je Putin promijenio svoju odluku da se uključi u invaziju ili postoji neki drugi motiv. Na summitu u rujnu Putin i Erdogan složili su se kako će do 15. listopada u Idlibu biti uspostavljena demilitarizirana tampon zona koja razdvaja pobunjenike i Asadove snage.  Erdogan je tom prilikom rekao :

Oporba će ostati tamo gdje jeste, ali radikalne skupine koje ćemo označiti zajedno s Rusijom neće biti dopuštene. Granice demilitarizirane zone zajednički će se nadzirati.

Ipak, jedno je jasno – dok je Turska uspjela privremeno zaustaviti invaziju na Idlib, Rusija će pažljivo pratiti situaciju. Sporazum zahtijeva da se iz demilitarizirane zone povuku oni pobunjenici koje se proglasi radikalnim. Ako to ne učine, Rusija i Assad imat će izgovor da aktiviraju svoj prvobitni plan.

Nema sumnje da će Rusija postupno jačati pritisak na Erdogana, barem u taktičkom smislu, tako što će Tursku smatrati i učiniti odgovornom za eliminaciju “radikalnih” džihadističkih skupina iz Idliba. Na taj način Turska bi bila podložnija terorističkim napadima, te kao takva trebala dodatnu pomoć Rusije kao novog hegemona u regiji.

Jasno je da Putinova strategija nije samo da podržava Assadov režim, svoga glavnog saveznika u Siriji. Putin također želi iskoristiti ovaj konflikt da poremeti i prekine utjecaj zapadnog saveza u regiji i da Tursku kao članicu NATO saveza približi Moskvi. Čini se da Rusija nikad nije napustila svoju hladnoratovsku strategiju širenja napetosti među NATO saveznicima.

Cengiz Çandar, turski novinar i autor s dugogodišnjim iskustvom, smatra da je za Putina slamanje zapadnog saveza prioritet u odnosu na podršku sirijskom režimu koji je njegov tradicionalni saveznik. U tom kontekstu, na nedavni summit u Sočiju može se gledati kao na Putinovo manevriranje kojim bi Erdogana približio Rusiji. To je, čini se, Putinova “velika strategija”.

 

Razbijanje NATO saveza

Iako se čini da se turski interesi u Siriji poklapaju s interesima Zapada i NATO-a, rastuća asimetrična ovisnost o Rusiji prisilila je Erdogana da napravi ustupke Rusiji na mnogim razinama, od sigurnosti do gospodarstva. Nedavna kupovina ruskih S400 raketa za zračnu obranu samo je jedan od mnogih primjera. Zapravo, putanja ove asimetrične ovisnosti postavlja pitanje je li Turska postala ruski poslušnik. Takvo što (ruski poslušnik a član NATO saveza) zapravo je ono što Rusija želi kako bi stekla dodatnu moć u svome globalnom natjecanju sa SAD-om i NATO-m.

Iz perspektive NATO-a, političko približavanje Rusije i Turske do sada je viđeno kao taktika. Međutim, pretvaranje ovog približavanja u rastuću asimetričnu međuovisnost koja pogoduje Rusiji baca sumnju na već slabašnu predanost Turske zapadnom savezu. Osim toga, što Turska više biva uvučena u sirijski sukob to postaje sve teže da se Erdogan odvoji od Putina. Sirijski sukob na njenim granicama, te Rusija i Iran koji sve više oblikuju politiku regije čine da Turska sve više postaje „dužnik“ zemljama neprijateljima NATO-a.

Da bi postigla sigurnost unutar svojih granica čini se da će Turska morati prihvatiti aspiracije ove dvije sile, a to su zemlje koje bi učinile sve da oslabe Zapad i NATO.


(The Conversation)

Dupli viski s ustašama

Piše: Franjo Šarčević

Novoizabrani član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, Željko Komšić, boravio je prošlog tjedna u „službenom posjetu Zagrebu“ – kako je to moguće ako još nije stupio na dužnost? U Zagrebu je radi nastupa na Hrvatskoj televiziji boravio i Boriša Falatar i opet izazvao niz negativnih i paranoičnih reakcija u sarajevskim medijima i među političarima iz Komšićeva tabora, zbog kritike Komšićeve kampanje. Kakve su bile kampanje, jesu li kritike opravdane i tko zapravo ispija kave s ljudima sumnjive prošlosti? Nadamo se da će nakon ovoga teksta, oni koji ga pročitaju a vole lijepiti opasne etikete i učitavanja neistomišljenicima, prestati s tom praksom. Ako možda nismo trebali podsjećati na epizode g. Mesića iz 1992., imamo na umu da se on od toga davno “oprao” i da mu ovo ne može nanijeti nikakvu štetu. Čitateljima kojima je dosta ovih tema se ispričavamo i poručujemo da je dosta i nama.

Kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na izborima 2018., Boriša Falatar, nekoliko puta je negativno iznenadio, maltene zgrozio, antifašističku, ljevičarsku i svekoliku bosansko-patriotsku javnost družeći se s ljudima sumnjive prošlosti, vezane uz početak 1990-ih.

Naravno, javnost i antifašisti imaju pravo da budu šokirani kada netko tko je imao želju biti član Predsjedništva BiH sjedi s izvjesnim Marijanom Pavićem, likom koji je stvaranje zločinačke NDH opisao rečenicama poput ovih:

„U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobijedili, i mi nemamo razloga se nikom ispričavati. Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile Osovine priznale hrvatsku državu…“

Javnost i antifašisti imaju pravo biti frapirani kada se surađuje s nekim tko je hvalio ustaškog zločinca Andriju Artukovića, ministra unutrašnjih poslova NDH, a za velikog antifašističkog vođu Josipa Broza Tita govorio da gori u paklu, nekim tko je negirao zločinački karakter logora u Jasenovcu govoreći, između ostalog, da su ljudi tu „umirali kako se i inače u ratu umire… od tifusa, dizenterije, ovoga, onoga… Ali to su bili radni pogoni.“

Možda bi se Falataru i moglo oprostiti drugovanje s Pavićem, da nije imao samo riječi hvale za Vlahu Carevića, vođu ultranacionalističke ratne formacije, koji je kao dosljedan sljedbenik ustaške ideologije zagovarao hrvatsku granicu na Drini, čiji su vojnici prisezali uz pozdrav Za dom spremni, a u logoru Dretelj zlostavljali i ubijali srpsko civilno stanovništvo.

Sve gore rečeno je točno osim što sam malo promijenio imena. Marijan Pavić nije Marijan Pavić (neka mi neka osoba koja se možda stvarno tako zove oprosti, izbor imena i prezimena bio je sasvim slučaja) nego Stjepan Mesić, bivši hrvatski političar, prvi premijer Hrvatske i kasniji predsjednik u dva mandata, a gore navedene izjave datiraju u 1992., o čemu postoje jasni snimci dostupni svima preko YouTube-a. Vlaho Carević je zapravo Blaž Kraljević, nekadašnji zapovjednik Ratnog stožera HOS-a i general Armije BiH. I naravno, Boriša Falatar nije Boriša Falatar nego Željko Komšić, novi-prastari član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda i zvijezda vodilja svih pravih antifašista i patriota.

Pošto je Komšić već pokazao da je sposoban za podvige o kojima obični smrtnici mogu samo sanjati, primjerice da osvoji više od 200.000 glasova u Federaciji šaljući poruke da je on onaj džoker s klupe – koju je grijao pune 4 godine u državnom parlamentu, a da nije ubilježio nijedan nastup – koji će donijeti Bosni i Hercegovini pobjedu od 2:1, onda ne treba da nas čudi da je uspio otići u službenu posjetu u glavni grad jedne države i prije nego je inauguriran, dakle i prije nego je stvarno postao član Predsjedništva.

I otišao je Komšić „u službenu posjetu Zagrebu“, kako su izvijestili iz njegove stranke, a tamo: sve se svelo na ručak na Stipom Mesićem. Nikoga više nije bilo s kim bi Željko normalizirao odnose i tko bi mu poslao poziv za službenu posjetu. Neslužbeno, pojeli su i popili skromno, a duplo bivši predsjednik Mesić mu je dao podršku, kao i ranije.

Priča o odnosu Komšića i pokojnog Kraljevića datira u njegov prvi mandat, kada je Komšić zatražio da u svoj kabinet stavi sliku Blaža Kraljevića, što je tada i kasnije objasnio činjenicom da je „zbog toga što je ratovao za BiH izgubio glavu“, da je to „čovjek koji se borio za ovu zemlju, koji je bio patriota“.

Nećete ovo gore čuti od pravih antifašista i bh. patriota, pogotovo onih koji su iznijeli kampanju kojom je Komšić dobio treći mandat, među kojima se opet posebno ističu prominentni funkcioneri Građanskog saveza te pojedinci iz Demokratske fronte. Ti ljudi tražili su ustaše i sljedbenike Udruženog zločinačkog poduhvata iza svakog ugla. I pronalazili su ih: primjerice u lijevo-liberalnom i beskompromisno antinacionalističkom portalu Prometej.ba čiji sam suosnivač i glavni urednik. Za jednog od njih, Twitter-šampiona, Prometej je ustaški i kriptoustaški; drugi, Onaj Što Je Nastupio Na Eurosongu 1993, proglasio nas je „pobočnom satnijom Udruženog zločinačkog poduhvata“; ostali su ponavljali njihove kvalifikacije ili davali mašti na volju pa je pisac ovih redova na kraju postao ni više ni manje nego „podmuklo ustaško pseto“. Nalazili su ustaše i četnike u intelektualcima i piscima poput Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića. U svima – osim u onima koji vole Željka Komšića ili koje voli Željko Komšić. Ti i takvi ljudi bili su najglasniji Komšićevi promotori, a za sve koji su se usudili ne biti ničije ikebane, nego dirnuti u tu svetu kravu, bile su rezervirane javne poruke mržnje i nazivanje fašistima i zločino-poduhvatiteljima.

Veliko je čudo, stoga, kako je samo jedan od kandidata koalicije Demokratska fronta – Građanski savez novčano kažnjen tokom predizborne kampanje zbog jezika „koji bi nekoga mogao navesti ili potaknuti na nasilje ili širenje mržnje“.

To je na svojoj koži osjetio i Boriša Falatar, stvarni – ne ovaj ad hoc pseudonim s početka teksta. Eskaliralo je kada se nes(p)retno proljetos u Mostaru, pored ostalih građana među stotinama njih s kojima je pričao, susreo s jednim za njega i širu javnost dotad nepoznatim čovjekom, slobodnim građaninom, za kojeg će se ispostaviti da ima jednu nečasnu ratnu epizodu. Falatar se nakon tog saznanja odmah ispričao, no to za ljude iz Komšićeva tabora nije značilo ništa: prišili su mu etiketu neprijatelja Bošnjaka, čovjeka koji „ispija kafe sa isljednicima iz logora“, u čemu ne popuštaju ni danas, s tim da se ta „argumentacija“ proteže i na čitavu Našu stranku. Kad se društvo jednom nađe u stanju ludila i histerije, u ovom slučaju i na ovoj geografskoj lokaciji – antihrvatske histerije, onda je očito sve moguće i svaka podlost je dozvoljena.

I ne postavljaju se pitanja koja mogu narušiti tu sliku, primjerice pitanja o tome što su idoli antifašističke i svekolike patriotske javnosti govorili i radili 1992. i govori li to nešto o idolopoklonicima samim.

Otprilike u isto vrijeme kad je Komšić otišao na službeni ručak i piće s penzionerom Mesićem, Falatar je gostovao na Hrvatskoj televiziji gdje je, pored ostaloga, primjerice pored opravdane kritike hrvatske politike i politike Hrvatske u BiH i prema BiH, dao negativan osvrt na ljude kojima se Komšić okružio i njegovu ratnu, agresivnu i negativnu retoriku koja je dodatno pogoršala odnose između Bošnjaka i Hrvata.

To je dočekano na nož u većini sarajevskih medija i svrstano u domen izdaje i antibosanskog djelovanja; istih onih medija koji nisu primjećivali ratnu i agresivnu retoriku DF-a i GS-a, a mnogi su i sami sudjelovali u njoj. Bit će valjda da je svođenje predizborne kampanje na rat i plašenje naroda logorima pozitivna i prema budućnosti okrenuta retorika, a poruke poput one koja se našla na transparentu na Komšićevom skupu u Tuzli: „Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i Kolindi zabimo do jaja“ poezija izgradnje boljih odnosa. Tko god drukčije misli, on je neprijatelj „demokratske većine“, pobočna satnija Udruženog zločinačkog poduhvata, ukratko ustaša, čije postojanje u BiH treba dovesti u pitanje.

„Tako govoriti izvan BiH za nekoga ko je sada i tvoj kolektivni šef države je, u najmanju ruku, hinjski i neljudski“, reći će potpredsjednik DF-a Dženan Đonlagić komentirajući Falatarov nastup. Podsjetio bih za kraj g. Đonlagića da je i Milorad Dodik njegov i naš kolektivni šef države. Nadam se da neće biti hinja i nečovjek i da će slijedeći vlastite principe za laktaškog vožda imati samo riječi hvale.


Ranije objavljeno na stranicama prometej.ba i fokus.ba

Najutjecajnija američka zaklada spaja Trumpa, Kolindu Grabar Kitarović i Željku Markić

Piše: Ana Brakus

U zagrebačkom hotelu Esplanade, prije nekoliko tjedana, održana je konferencija „Energetska sigurnost u Hrvatskoj i šire“. Konferenciju, koju je uz ultakonzervativnu udrugu Centar za obnovu kulture (COK) suorganizirala i američka Zaklada Heritage,  svojim je govorom otvorila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Uz nju, u publici su sjedili i Martina Dalić, bivša potpredsjednica vlade i ministrica financija te Boris Šavorić, zagrebački odvjetnik iz takozvane Borg grupe koja je kreirala Lex Agrokor. Njihovo je prisustvo, u kombinaciji s gostovanjem predsjednice Grabar Kitarović, izazvalo najveći interes. Mediji su čak tvrdili da su organizatorima konferencije „ukrali show“, posebno nakon što su pokušali bježati od kamera i novinarskih pitanja.

Vjerojatno dijelom i iz tog razloga, nije bilo previše govora o zaključcima konferencije, a još se manje govorilo o njezinim suorganizatorima.

Intenzivni odnosi s hrvatskim državnim vrhom

Američka Zaklada Heritage, jedna od najutjecajnijih konzervativnih nevladinih organizacija u Sjedinjenim Američkim Državama, u proteklim je mjesecima značajno intenzivirala odnose s hrvatskim državnim vrhom, ali i pripadnicima ultrakonzervatnih civilnih krugova. S obzirom na ono što ta Zaklada promovira, razloga za zabrinutost je mnogo.

Zakladu Heritage je tijekom svojeg nedavnog posjeta SAD-u  posjetila Marija Pejčinović Burić, ministrica vanjskih poslova i prva potpredsjednica Vlade. U središnjici Zaklade u Washingtonu održala je predavanje na temu „Jačanje transatlantskog saveza: doprinosi i ideje RH“. Predavanje,  održano 12. rujna, Pejčinović Burić započela je nizom zahvala i pohvala Zakladi Heritage. Svojim domaćinima zahvalila je, kako je posebno napomenula, i na poklonjenom šalu s otisnutim logom Zaklade, koji joj je u tom trenutku stajao za vratom.

Tijekom predstavljanja Pejčinović Burić,  James Jay Carafano, jedan od čelnih ljudi Zaklade Heritage dao je do znanja da im od prošlog susreta nije prošlo mnogo. Carafano je, naime, samo nekoliko tjedana ranije sudjelovao na međunarodnoj konferenciji Dubrovnik Forum “Jačanje otpornosti – Mediteran, Europa i Zapadni Balkan” koja se održavala od 31. kolovoza do 1. rujna, u organizaciji Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Forum je otvorio premijer Andrej Plenković, a uvodni govor održao i predsjednik Sabora RH Gordan Jandroković. Carafano je bio sudionik panela “Jačanje otpornosti na krizu u borbi protiv lažnih vijesti i manipulacije medijima”, što je posebno zanimljivo s obzirom na to da predstavlja organizaciju koja širi mitove o nepostojanju globalnog zatopljenja, o čemu ćemo nešto više reći kasnije.

Predsjednica se nije odazvala, Trump na video-linku

Pječinović Burić nije prva potpredsjednica Plenkovićeve vlade i ministrica vanjskih poslova koja je u Zakladi Heritage održala predavanje. Isto je, za vrijeme obnašanja funkcije, učinio i Davor Ivo Stier, u ožujku 2017. godine i to na sličnu temu. Stier je, također, govorio o transatlantskim odnosima i hrvatskom doprinosu istima.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, samo nekoliko tjedana kasnije, prema najavamaorganizatora iz Zaklade Heritage trebala je sudjelovati na President’s Club Meetingu, tradicionalnom okupljanju koje privlači istaknute političare, znanstvenike i aktiviste bliske Zakladi Heritage. Ovogodišnji skup održavao se u Washingtonu od 14. do 17. listopada, a glavni gost okupljanja bio je donedavni glavni američki državni odvjetnik Jeff Sessions. Skupu se ove godine preko video-linka obratio i američki predsjednik Donald Trump, dok je prošle godine osobno prisustvovao skupu. Godinu ranije, 2016., na President’s Club Meetingu glavni govornik bio je američki potpredsjednik Mike Pence.

Takvo što, za poznavatelje američke politike, ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Zakladu Heritage, inače osnovanu 1973., zbog nevjerojatnog utjecaja na Donalda Trumpa CNN je još 2016. nazvao Trumpovim think-thankomPrema pisanjima New York Timesa, upravo je Zaklada Heritage odigrala ključnu ulogu u popunjavanju Trumpove administarcije svojim provjerenim ljudima, od najnižih do najviših funkcija u američkoj administraciji. Gotovo beskonačne liste zaposlenika u Trumpovoj administraciji povezanih s bogatom Zakladom Heritage moguće je pronaći i na stranicama višestruko nagrađivanog medija ProPublicaPrema godišnjem izvještaju kojeg izdaje sama Zaklada Heritage, u 2017. godini Trumpova administracija prihvatila je čak 64 posto od ukupno 321 njihova prijedloga.

No, iako je na taj, za Zakladu Heritage najjznačajniji godišnji događaj bila pozvana, predsjednica na njemu nije sudjelovala, rečeno nam je iz Zaklade.

„Predsjednica Grabar Kitarović ispričala se zbog nemogućnosti sudjelovanja i dolaska, a sukladno dobivenom pozivu Zaklade Heritage“ – potvrđeno je Faktografu i iz Ureda predsjednice.

Zato se u listopadu odazvala na već spomenutu konferenciju o „energetskoj sigurnosti u Hrvatskoj i šire“. No, tu posjeti i susreti ne prestaju.

Dugogodišnja suradnja

Samo tjedan dana kasnije, krajem listopada, središnjicu Zaklade Heritage u Washingtonu posjetio je Stjepo Bartulica, ultrakonzervativni aktivist i predsjednik COK-a, koji se fotografijom posjeta pohvalio na društvenim mrežama te udruge. COK i Bartulicu, nekadašnjeg savjetnika Ivi Josipoviću, bivšem predsjedniku RH, i kratkotrajnom premijeru Tihomiru Oreškoviću, sa Zakladom Heritage povezuje i Robin Harris. Riječ je o nekadašnjem savjetniku britanske premijerke Margaret Thatcher i aktualnom potpredsjedniku COK-a koji je sa Zakladom Heritage surađivao u više navrata.

Iako ovako intenzivna suradnja do sada nije zabilježena, iz ureda predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Faktografu je rečeno da i državne institucije sa Zakladom Heritage surađuju već godinama.

„Zaklada Heritage je jedan od washingtonskih think-tankova s kojima Veleposlanstvo Republike Hrvatske surađuje godinama. Zaklada je pružila snažnu potporu ulasku Republike Hrvatske u NATO u američkom Kongresu, a aktivna je i oko zagovaranja ulaska u Program izuzeća od viza“, rekli su nam iz Ureda predsjednice.

Iz Veleposlanstva RH u SAD-u nije pristigao odgovor na naše upite u kojim su sve područjima surađivali sa Zakladom Heritage.

Enormni utjecaj na republikanske administracije

Petera Montgomerya, suradnika organizacije People for the American Way i autora na Right Wing Watchu, portalu posvećenom praćenju američkih (ultra)konzervativaca  pitali smo za što se to točno zalaže Zaklada s nevjerojatnim utjecajem na američkog predsjednika Trumpa koja je sada „bacila oko“ i na Hrvatsku.

„Zaklada Heritage najveći je i najutjecajniji desničarski think-thank u SAD-u. Njegova velika mreža think-thankova na nižim, državnim razinama, diljem SAD-a promiče istu anti-poreznu, anti-regulatornu i socijalno konzervativnu agendu. Godinama promoviraju  ideju da ne može biti „ispravni konzervativac“ koji ne prihvaćaš desničarske javne politike i na ekonomskom i na „obiteljskom“ polju. Zaklada Heritage dom je Ryana Andersona, jednog od najvidljivijih glasnogovornika pokreta protiv LGBT prava. Aktivno su uključeni u Trumpovu agendu punjenja federalnih sudova sucima koji objeručke prihvaćaju desničarsko tumačenje Ustava, odnosno koji zagovaraju limitiranje mogućnosti kojima federalna vlada može zaštititi prava građana i regulirati korporativno ponašanje. Njihova uloga u promoviranju takvih politika od administracije Ronalda Reagana do ove Donalda Trumpa, enormna je“, rekao je Montgomery  za Faktograf.

Ryan Anderson, često opisivan kao mlada nada američkog anti-LGBT pokreta, bio je jedan od sudionika na lanjskom, izrazito važnom skupu u Cape Townu koji je okupio brojne svjetske ultrakonzervativnce na potpisivanju globalnog anti-LGBT manifesta, uključujući i one iz Hrvatske.

Skup u Moldaviji na kojem je bila i Željka Markić

Na tom skupu, kako su ranije pisale Novosti, sudjelovala je i Željka Markić, predsjednica udruge U ime obitelji.  Uz potpisivanje manifesta, to okupljanje ultrakonzervativaca važno je i zbog toga što je na njemu uspostavljena  Međunarodna organizacija za obitelj (IOF). Riječ je o organizaciji koja je prije nekoliko godina preuzela organizaciju Svjetskog kongresa obitelji (World Congress of Famillies), najznačajnijeg okupljanja za svjetske ultrakonzervativce, a posebnu pažnju posvećuje njegovanju odnosa između onih američkog i ruskog porijekla. Na ovogodišnjem, dvanaestom takvom skupu, koji je održan u Moldaviji, govorila je i Željka Markić.

Među ekspertima koje Zaklada Heritage zapošljava i promovira veliki je broj negatora jednakopravnosti LGBT osoba, a cijeli je niz i negatora klimatskih promjena poput Scotta Pruitta koji je nedavno podnio ostavku na čelnika američke Agencije za zaštitu okoliša (EPA). Na to je bio primoran nakon niza skandala koji su obilježili njegov mandat. Jedan od njih bilo je i njegovo prihvaćanje plaćanja hotela od strane Zaklade Heritage, koja mu je nudila i plaćanje leta. Na njegovo mjesto zasjeo je njegov zamjenik Andrew Wheeler, ranije lobist za korištenje fosilnih goriva, što je u više navrata podržala Zaklada Heritage.

Ministrica vanjskih poslova i potpredsjednica Vlade nije odgovorila na upite Faktografa na čiji se poziv odazvala za održavanje predavanja u Zakladi Heritage. Zanimalo nas je je li ministrica Pejčinović Burić upoznata i kako komentira stavove i vrijednosti koje zastupa Zaklada Heritage povezane s pravima LGBT osoba, ali i njihovu promociju znanstveno dokazanih neistina o „mitu globalnog zatopljenja“.  Odgovor nismo dobili.


(Faktograf)

foto HINA / Denis CERIĆ /dc

Građanima u Bosni i Hercegovini ne treba nova Reformska agenda… trebaju im reforme

Piše: Matt Field

Pretprošle sedmice sam bio gost u studiju N1 i Zvonko Komšić mi je postavio neka teška i intuitivna pitanja, posebno u vezi sa političkom situacijom i šta to bh. političari trebaju uraditi na putu ka EU. Na nekoliko pitanja, dao sam isti odgovor – „trebaju brzo formirati vlade i raditi na reformama“. Ovo ponavljanje sigurno nije najbolje izgledalo na TV-u. Međutim, ovo je početna tačka svega što treba da se desi u ovoj zemlji. Reforme treba ponovo pokrenuti, a to podrazumjeva formiranje vlasti na svim nivoima, što je prije moguće. Političare čeka puno posla.

Pratio sam brojne političke kampanje, u ovom regionu i na drugim mjestima, i ne pamtim da sam igdje vidio manje fokusa na poboljšanje života građana. Gdje su bili ti konkretni planovi koji će dovesti do prosperiteta, sigurnosti i sreće za glasače? Ako se zagrebe ispod površine izjava „treba nam više radnih mjesta/bolje plate/pravda“, otkrije se tek mali broj ideja. Građani sada očekuju i pozivaju na djelovanje.

Bh. političari ne trebaju uvjeriti samo svoje glasače da su ozbiljni po pitanju reformi. Sve stranke u BiH su u teoriji predane putu ka EU, ali Brisel i zemlje članice ocjenjuju djelovanje potencijalnih kandidata, a ne njihove riječi. U zadnje dvije godine, zbog nedostatka političke volje, malo toga ima za pokazati. Pokaz odlučnosti da se formira vlast na svim nivoima bi bio puno bolji početak novog mandata. BiH ne može priuštiti duge i haotične rasprave.

Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka su, 2014. godine, predvodili napore da se preusmjeri fokus reformi i da se ponovo pokrene kretanje ka EU. Sada je situacija drugačija. Neke refome su uspješno implementirane, a neke nisu, i to zbog nedostatka odlučnosti. BiH je uradila dovoljno da se ponovo pokrene proces priključenja EU. Uskoro će EU objaviti svoje „Mišljenje“ koje ocjenjuje spremnost ove zemlje da se kreće naprijed i koje će podvući prioritete, posebno u polju vladavine prave. Danas nam ne treba nova Reformska agenda. Ono što građanima treba je obnovljena i čvrsta predanost bh. političara na dalje i detaljnije reforme.

Na koje reforme se trebaju usmjeriti? Mišljenje, kada bude objavljeno, treba postati prioritet broj jedan. Ali, puno toga još treba uraditi, i stranke koje razgovaraju o formiranju vlada trebaju raditi na konkretnim idejama koje mogu implementirati. Dobra početna tačka je sagledavanje razloga zbog kojih tako veliki broj talentovanih, obično mladih ljudi, napušta BiH. BiH ima brojne prirodne resurse, a jedan od najvećih su upravo ljudi – samo pogledajte šta sve postižu u cijelom svijetu. Problem je što mnogi moraju napustiti BiH da bi uspjeli. Zašto? Šta se može uraditi?

Podržati otvaranje radnih mjesta i privući kompanije. Jednostavno je previše komplikovano poslovati u ovoj zemlji – BiH je bila na 89. mjestu u Izvještaju o lakoći poslovanja prošle sedmice. Ovo odbija investitore, a samim tim i spriječava rast. Ono što bi pomoglo su poboljšana infrastruktura‚ kako fizička, poput puteva, tako i informatička, poput pripreme za 5G. Pomoglo bi i uklanjanje prepreka poslovanju, kao što su parafiskalni nameti, i smanjenje birokratije pri registraciji firmi. Britanski projekti poput projekta uvođenja jednošalterskog sistema kojim se uspostavlja jedna kontakt tačka za kompanije, zaista mogu napraviti razliku. Pomak na ljestvici u polju lakoće poslovanja privlači investitore i otvara radna mjesta.

Suprotstaviti se korupciji i organizovanom kriminalu, unaprijediti rad sudova. Samo 12% građana BiH vjeruje da su vlasti učinkovite u spriječavanju korupcije. Ozbiljna djela se rijetko pojavljuju pred sudovima, a privredni sudovi jako zaostaju u radu na slučajevima. Slaba i nepredvidiva vladavina zakona, posebno kada je tu uključena i korupcija, šteti građanima i odvraća investicije. BiH ne može ići naprijed a da ne riješi ovaj problem.

Poboljšati javne usluge. Građani, uključujući i one koji napuštaju ovu zemlju, stalno govore o lošem sistemu obrazovanja i zdravstva u BiH. BiH troši procentualno više BDP na zdravstveni sistem od mnogih drugih zemalja u regionu, ali za to pacijenti dobivaju loš kvalitet usluge. Škole i univerziteti trebaju pripremiti studente za izazove i prilike budućnosti, a ne prošlosti, i to uključuje informatičke vještine i vještine rješavanja problema. Svaki građanin ima pravo da zahtjeva kvalitet za novac koji se ulaže u usluge koje oni plaćaju, kao i planove novih vlada za poboljšanje istih.

Restruktuirati loše stojeće javne kompanije. Stotine kompanija diljem BiH su u vlasništvu vlada, od telekoma do apoteka. Velikim brojem njih se slabo upravlja, a većina zaposlenika su članovi političkih stranaka a ne kvalifikovani stručnjaci. Na kraju dana, poreski obveznik, bh. građanin, plaća sve to, višim cijenama ili vladinim subvencijama. Te kompanije se trebaju depolitizirati, njihov menadžment poboljšati, a u nekim slučajevima i privatizirati.

Veliki broj ovih reformi nisu nove. To je zato što su prethodno bile implementirane samo polovično ili nikako. A, puno toga se još može uraditi da se poboljša život u ovoj zemlji.

Dobra vijest je da BiH ima partnere koji joj žele pomoći, uključujući naravno EU, njene zemlje članice, SAD i mnoge druge. Ujedinjeno Kraljevstvo je udvostručilo svoju podršku BiH. Ono što nam treba su partneri, političari i stranke koji su iskreno predani poboljšanju života građana i koji će ovu zemlju staviti na prvo mjesto. Implementacija reformi mora početi što prije. Građani BiH zaslužuju, i treba da zahtjevaju, više i bolje.


(FCO Blogs)

Autor je ambasador Ujedinjenog Kraljevstva u BiH.