Živi zid? Pazite što želite

Hrvatsku nije zaobišao populistički val koji nadire diljem Europe: radikalni desničari, kvazilijevi brižnici za narod, fašisti… Lista je podugačka. Hrvatska ima Živi zid.

Ovu stranku nije lako definirati, ali lako je vidjeti da im raste podrška. Prema najnovijem mjesečnom istraživanju Crobarometra, prestigli su SDP i u ovom trenutku su druga politička snaga u zemlji. Više ih se ne bi trebalo otpisivati nego ozbiljno se pozabaviti njihovim politikama.

Tu dolazimo do drastičnih, ekstremnih pozicija. Ova stranka izvela bi Hrvatsku iz Europske unije. Iako nesavršena, ova organizacija donijela je najduži period mira i prosperiteta u povijesti Europe. Dobitnik je i Nobelove nagrade za mir.

Ako bi ignorirali sve druge prednosti EU, a što bi bi bilo blago rečeno kratkovido, kako zanemariti praktične i egzistencijalne prednosti članstva? Mnogi hrvatski građani koji bi inače bili siromašni našli su posao u Njemačkoj,  Irskoj i dalje (odlazak mladih je šteta, ali beznađe je mnogo gore). Što je alternativa: da čekaju da se nekima od njih smiluje i uhljebi ih neki HDZ ili Živi zid?

Građanima u BiH bilo bi zanimljivo pročitati da Živi zid podržava treći entitet u toj zemlji, ukoliko kao prvo rješenje ne bi prošla kantonizacija cijele države, inače posve nerealna.  U programu te stranke stoji:

Ako prvi prijedlog propadne, prihvaćamo stvaranje trećeg, “hrvatskog” entiteta jer nije pravedno da samo jedan narod (srpski) ima svoj kanton, dok se u drugom kantonu Hrvati svode na nacionalnu manjinu.

Doduše, rekli su i da odluku moraju donijeti građani i građanke BiH, što treći entitet čini potpuno nemogućim – bošnjački političari nikada neće pristati na takvo što. Osim toga, bilo bi lijepo da u Živom zidu barem znaju da u BiH imaju dva entiteta a ne kantona. Politika je umijeće mogućeg.

Neznanje, populizam, šarlatanstvo odlike su ove stranke. Hrvatski građani koji glasaju za Živi zid trebaju paziti što žele, da im se želje jednom ne ostvare.

DD

Foto: Fah

Oglasi

Migranti: najizrabljivaniji dio radničke klase

Trenutno u Europskoj uniji nema vruće političke teme od migracija. Njezinim se nepovoljnim utjecajem posljednjih godina objašnjava sve: od porasta ekstremne desnice i normalizacije rasizma do problema u zdravstvu, socijalnom sustavu ili općenito ekonomiji. No dok se na leđa migranata svaljuju manje-više svi gorući problemi zapadnoeuropskih društava, analiza stvarnog utjecaja migracija potpuno je nevidljiva. Što se o njima manje zna, to je je lakše migracije prozivati kao glavnog krivca. Stoga je zanimljivo ustaljene mitove usporediti s konkretnim istraživanjem, poput onog koje je nedavno objavio OECD.

Za početak, suprotno fami o parazitima na “državnoj sisi”, migranti u pravilu, upozorava se u izvještaju, nemaju mogućnost koristiti sustave socijalne zaštite, iako jednako uplaćuju u zajednički budžet zemlje u kojoj žive. Također su znatno spremniji za rad od lokalnog stanovništva, čak iako im nisu jednako dostupni poslovi. Dapače, njih gotovo 30% prisiljeno je raditi poslove za koje su debelo prekvalificirani. U zemljama poput Austrije, Njemačke i Švedske 40% najniže plaćenih poslova obavljaju migranti i osobe stranog porijekla, a u zemljama poput Švicarske i 60%. No to nije zbog slabih kvalifikacija migranata: njih gotovo polovica s diplomom radi poslove ispod svog stupnja obrazovanja.

“Socijalizam za budale”

Također, čak 37% migranata ima fakultetsku diplomu, što je 5% više od lokalnog stanovništva. Unatoč svemu tome, migranti su znatno siromašniji od lokalnog stanovništva i to je nešto što se s vremenom pogoršava, umjesto da “integracija” dovede do izjednačavanja prava. To ne čudi ako se zna da je su u pojedinim zemljama OECD-a preko polovice migranata zaposleni čija plaća nije dovoljna da pokrije osnovne troškove. Sve to dovodi nas do drugog antimigrantskog argumenta: s obzirom da je njihov rad jeftiniji, oni predstavljaju nelojalnu konkurenciju lokalnim radnicima.

Unatoč tome što rade gore poslove za manje novca s višom stručnom spremom, postotak migranata u ukupnoj radnoj snazi naprosto je toliko nizak da ne mogu utjecati na smanjenje nadnica. Općenito, nedavni dolasci ni u jednoj zemlji ne prelaze 0,5% ukupne populacije, što znači da je njihova prisutnost svugdje, pa tako i na tržištu rada, zapravo marginalna. Jedino gdje dominira su mediji i zapaljive izjave političara. Umjesto traženja izgovora za normalizaciju ekstremno desničarskih predrasuda neutemeljenih u stvarnosti, današnju antimigrantsku retoriku bi trebalo prepoznati kao nešto sličnije povijesnom antisemitizmu, u vremenu prije Holokausta.

Riječima njemačkog radničkog vođe Augusta Babela (1840-1913) antisemitizam je socijalizam za budale. Odnosno, to je pokušaj da se krivnja za prave probleme koje se ne mogu ignorirati svali na one koji su jedna od njihovih žrtava, ali su ujedno najmanje zaštićeni i imaju najnesigurniji položaj u društvu. Nekad europski Židovi, u međuvremenu gotovo sasvim istrebljeni, danas izbjeglice iz uništenih zemalja. Svi zajedno prvo žrtve svijeta nepravde i nejednakosti, a onda i ideologija za budale.


(Bilten)

Čuvar posljednje rezidencije SFRJ u Bonnu, iliti bio sam i “Alijin diplomata”

Piše: Mile Lasić

Kada je otpravnik poslova Drago Trbojević konačno preuzeo i u formalnom smislu poziciju „prvog čovjeka“ u jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu, uslijedilo je moje useljenje u rezidenciju jugoslavenskog ambasadora na prelijepim obroncima Bad Godesberga. To nije bilo baš po propisu, ali Drago se nije htio premještati iz diplomatske kuće, u kojoj je već tri godine živio, jer je slutio da je „pijesak iscurio“. A  ja sam  bio „samac“, bilo mi se lako premjestiti. Obojica smo barem podsvjesno i na ovaj način željeli malo prkositi „pukovnikovim ljudima“, kojima je pojašnjeno da ja ostajem u rezidenciji dok ne dođe novi ambasador, što su teška srca prihvatili.

Ukusno namješteni prostori rezidencije jugoslavenskog ambasadora su svjedočili o nekadašnjoj solidnosti umiruće zemlje, čiji su ambasadori  imali prilike u njoj razgovarati s uglednicima iz njemačkoga političkog i kluturnog života i diplomatskog kora. Sa zidova su me sada nekako mrko „gledali“ Buhovci i Murtići, Predići i Milosavljevići, kao da  su njihovi radovi protestirali što su ih ostavili da zajedno vise kada je sve drugo „izvisilo“. U okruženju sve ove ljepote osjećao sam se najusamljenijim i najnesretnijim čovjekom na svijetu. Samo kada bi se okupili prijatelji, kada bi navratili južnoslavenski novinari, rezidencija bi podsjetila na vremena dok je moja zemlja još bila u životu. Milenko bi, pazeći da ne povrijedi novog stanara, kojemu je, također,  „rok isticao“, sa sjetom prokomentirao: „A da ti znaš kako je to bilo osamdestih godina …“. Tada je Milenko Babić bio prvi put Tanjugov dopisnik iz SR Njemačke, a Jugoslavija je bila zemlja za dičiti se, unatoč njezinim ograničenjima glede političke pluralnosti i drugih demokracijskuh insuficijencija.

Novi ambasador SFRJ nikada više neće doći, a i ja sam nekoliko mjeseci po useljenju otplovio u izbjegličke vode. Mada idioti i danas po portalima tvrde kako sam proveo rat kao ambasador „SeReJe“ baš u ovoj rezidenciji, bio sam među prvim yu-diplomatima, u svakom slučaju prvi iz BiH koji je dragovoljno napustio jugoslavensku vanjsku službu, već u travnju 1992. godine. U nekadašnju rezidenciju jugoslavenskog ambasadora se nedugo po mojem iseljenju uselio zapravo stari stanar, Boris Frlec, ali sada kao ambasador međunarodno priznate Republike Slovenije.

***

Od niza aktivnosti u kulturnoj oblasti morao sam silom ratnih prilika odustajati i prije nego su započele, jer su se veze kidale i suradnja između dvije zemlje gasila. Postojala je opasnost da kulturna razmjena potpuno zamre, dok se ne završe ratničke igre u bivšoj Jugoslaviji. Pa ipak, ponešto se činilo, jedno bi se pokrenulo a drugo bi se spašavalo, ako se spasiti dalo. U razgovoru s predstavnicima Njemačke službe za akademsku razmjenu (DAAD) obećana mi je, pa je potom  i službenim dopisom potvrđena spremnost njemačke strane da se predviđene kvote kulturno-znanstvene razmjene održe. Preciznije kazano, obećano je da će se  – pored direktne raspodjele  Hrvatskoj i Sloveniji, a što je bilo novo i siguran znak skorašnjeg priznanja tih dviju republika – nastaviti s podrškom akademskom svijetu u „ostatku Jugoslavije“. A to je već bio uspjeh s obzirom na situaciju u kojoj se Jugoslavija nalazila.

U  mojim zapamćenjima je ostalo, povezano i s natruhama ponosa, da sam  jednim od svojih posljednjih poteza u jugoslavenskoj vanjskoj službi priveo kraju korespondenciju s njemačkim MIP-om, odnosno Odjelom za kulturu u MIP-u, koji je prihvatio našu ideju za dostojanstveno obilježavanje stogodišnjice rođenja Ive Andrića u SR Njemačkoj. Obrazovane Nijemce nije trebalo dugo uvjeravati kako se radi i o neospornoj literarnoj veličini i o jedinom nobelovcu među književnicima južnih Slavena, a u neku ruku  i  kolegi diplomati po sudbini, jer je bio posljednji starojugoslavenski veleposlanik u Hitlerovoj Njemačkoj. O njegovom boravku u Berlinu (1939-1941) svjedoči danas jedna skromna spomen ploča na zgradi u vlasništvu Njemačkog društva za vanjsku politiku u Raucher Strasse, u ulici simboličnog naziva koja asocira kako je mnogo toga nestalo u dimu i pepelu. Unutra je, u bivšoj ambasadi Kraljevine Jugoslavije, sačuvan i Andrićev veleposlanički pisaći stol.

O tom velikom umjetniku pripovjedanja i pronicanja u ljudsku dušu, bosansku i univerzalnu, u ostacima pokojne zemlje su godinama vršena sustavna zatiranja ili jako produhovljena istraživanja stručnjaka „za desnilo“, krvnu i jezičnu čistotu. Hrvatski experti za gene i kromosome su ustvrdili već tijekom rata da je Ivo Andrić jednostavno  „kopile“, rođeno tamo negdje na putu od Travnika do Sarajeva, te da bi mu se zbog izdaje jezika i hrvatstva trebalo posmrtno suditi. Danas ga svojataju, pak, po istom neukusnom osnovu po kojem su ga se do jučer odricali. U muslimansko/bošnjačkoj čaršiji pored duboko utemeljenih saznanja „uglednog akademika“, koji je u isto vrijeme bio i opozicionar i „Alijin ambasador“, kako je  Andrić njegovim pisanjem nanio više zla Bosni nego sve vojske koje su kroz nju prolazile, rezultati se vide u rušenju spomenika i bisti velikog pisca, pa se o  pogrešnim interpretacijama ili ignoranciji velikog pisca u školskim programima ne treba brinuti. Kako će srpski „čistači duha“ izaći na kraj s „nečistoćama“ kod nesretnog Andrića nije  još znano, ali nakon svega što se u Bosni i Hercegovini spalilo „u ime srpstva“, kako ga zamišljaju oni koji vode glavnu riječ i još uvijek u izdavačkim  kućama i u srpskoj kulturi, sve sami đogasti i nogasti ratnohuškači, kratkoumnici, bolesnici, duboko povezani s bosanskim „krvnikom – pjesnikom“ i drugim zločincima, površna srpska recepcija Andrića je zagarantirana. Ovim se redukcionizmima, dakako, suprostavljaju tek neke suptilne duše, i to po cijeni velikih i jeftinih diskvalifikacija, primjerice književnik Ivan Lovrenović.

U sjeverno-vestfalskom gradiću Muelheim an der Ruhr, u čuvenom „Ciulievom teatru“ gostovalo je za vrijeme mojeg mandata attachea za kulturu Jugoslavensko dramsko pozorište, u prvom redu zahvaljujući svojem ugledu i dugogodišnjim vezama Jovana Ćirilova s Robertom Ciuliem, probijajući svojevrsne „kulturne sankcije“ za Srbiju, uvedene prešutno u zemljama Zapadne Europe. “Zvijezda večeri“ bio je tada mladi beogradski glumac Žarko Laušević, koji je nedugo potom doživio i životnu tragediju, komad s pucanjem i žaljenjem. A par godina poslije ponovo u novinama, instrumentaliziran od onih koji od „noža“ prave profit i politiku, koji trebaju njegov talent da udahne dušu „Iliji“ ili „Aliji“, potpuno svejedno. Ambasada u Bonnu je učinila sve što je trebala učiniti u ovakvim prilikama, te pozvala na predstavu sve koje je smatrala umjesnim pozvati u tom momentu. Među srpskom isfrustriranom kolonijom bilo je svijeta koji je tu večer plakao od ganuća, od ljepote, od kontrasta u odnosu na podmaklu stigmatizaciju Srba u ovdašnjim medijima. Ovo gostovanje je pomoglo reformskom dijelu kolektiva Ambasade u Bonnu u „zatvaranju ustiju“ onim nesretnim „pukovnikovim aždahama“, makar za kratko, tek da se predahne, jer o navodnoj protusrpskoj uroti u Ambasadi nikad i nije moglo biti govora. Čak su i mene narednih dana neke smrgođene face pokušale uljudno pozdraviti, po prvi put od kada sam  došao u Bonn. A neki normalni ljudi su nazivali i zahvaljivali za nešto što je stvorio „beogradski duh“, ponižen i zloupotrebljen u projektu samoubojstva nacije i zemlje. De facto, došlo je za trenutak do splašnjavanja naboja u šovensko-propagandnim aktivnostima srbijanskih medija prema Njemačkoj, jer su morali prenijeti svojoj javnosti  da su i njemačka publika i kritika primili s oduševljenjem beogradske umjetnike…

***

Nisam imao ni jedan razlog biti zadovoljan mojim učincima u Bonnu. Sve se odvijalo nekom drugom logikom od one koju sam priželjkivao  i za što sam se u Ministarstvu u Beogradu pripremao. Rat je poništavao svaku smislenu djelatnost. Medijske slike o mojoj zemlji pa i kulturna suradnja su bile determinirane ratnim događanjima. I tu se ništa nije dalo promijeniti. Mogao se samo glumiti privid, te ponašati u skladu s osjećanjem za mjeru stvari i veoma ograničenim mogućnostima djelovanja. Ništa nije bilo kao prije i nikada više neće ni biti kao nekada. U ovdašnjim lokalnim, regionalnim i nadregionalnim novinama, u časopisima i knjigama, na mnogobrojnim televizijskim i radio stanicima gomilale su se za pripadnike istinske jugoslavenske opcije porazne informacije – zemlje više nema, ubijena je i zadavljena. Za sva vremena. Vlastitim rukama. Iz obijesti. Ambasada SFRJ je reagirala kao vatrogasna služba, ne uspijevajući u konačnici ništa napraviti. Nova balkanska povijest se „pisala“ topovima i ruševinama, krvlju nevinih žrtava, ubijenima, silovanima i raseljenima…

Odlučujući preokret u odnosu ozbiljnih njemačkih medija, kao  i u njemačkoj politici, prema SFR Jugoslaviji dogodio se paralelno s izbijanjem rata u Sloveniji, odnosno njegovim nastavkom i grozotama u Hrvatskoj. I oni do tada uzdržaniji i objektivniji su morali prihvatiti logiku bilježenja svega što se događalo u prvomu susjedstvu, dva sata avionskog leta daleko, pa su novinski i politički komentari  postajali sve oštriji i precizniji, sve zahtjevniji što se tiče pružanja pomoći napadnutim republikama, uključujući i u oružju, sve do  preciznih zahtjeva za međunarodnim priznanjem Slovenije i Hrvatske. Uslijedile su analize kojima se dokazivalo da je Jugoslavija oduvijek bila „vještačka“ ili „prisilna“ tvorevina, čiji je raspad bio neminovan uslijed ogromnih razlika u civilizacijskoj razini njezinih naroda. Pritisak na političku elitu u Bonnu je rastao svakim danom i bivao sve usmjereniji. Malo tko se još uopće sjećao da je SR Njemačka bila glavni promotor jugoslavenskih interesa u Europskoj zajednici. Na kraju će i njemačka vlada, i to  kao posljednja, a ne kao  prva od europskih zemalja staviti na dnevni red svojeg parlamenta (u kolovozu l99l.) pitanje smisla daljnje suradnje sa zemljom koja se rastače sama od sebe. Miloševićevska propaganda u zemlji je, dakako, već mjesecima prije toga trubila o zavjeri Njemačke i Vatikana protivu SFRJ. U tim klišejima se veliki dio srpskoga političkog mišljenja kreće još uvijek, nažalost. Ali, kada se u „njemačkom političkom geniju“, dakle u kulturološkim i političkum vrhovima zemlje shvatilo da je dotadašnji pristup jugoslavenskoj krizi neodrživ, potražila su se i našla, pa potom uporno zagovarala nova rješenja. Tako se njemačka službena politika prema Jugoslaviji u samo par mjeseci transformirala od zagovarača opstojnosti Jugoslavije u postojećem obliku do politike priznavanja novih realnosti, uključivši međunarodno priznanje svih novih država na prostoru bivše Jugoslavije, ukoliko to žele i za to ispunjavaju određene uvjete.

Pojedine novine i njihova udarna pera, u prvom redu Reissmueller u listu „Frankfurter allgemeine Zeitung“ i Carl  Gustav Stroehm u listu „Die Welt“ su aktualno krvoproliće na Balkanu koristili da pokažu kolegama u drugim novinama i medijima, te „neodlučnim njemačkim političarima“ kako je nepomirljivost s bilo kojim oblikom postojanja Jugoslavije, što njih dvojica godinama zastupaju, konačno dokazana. Jugoslavija se, po njihovom pristupu, morala kad tad „razložiti“ na njezine sastavne dijelove. Pri tomu je u njihovim tekstovima – osim popriličito točnog registriranja zločina – vrvilo od svjesne netočnosti: brkanja srpskog režima s cijelim narodom, ili izjednačavanja srpske i jugoslavenske vlade, dok su u njoj još bili i Marković i Lončar, i tomu slično. Hrvatima i Republici Hrvatskoj se, usput kazano, „posrećilo“ pa će ih par godina kasnije Tuđmanov miljenik Stroehm svakodnevno podučavati hrvatstvu, anatemirati sve opozicijsko, liberalno i ljudsko kod Hrvata, uživajući u poziciji „većeg katolika od Pape“, ulogu koja mu je u znak zahvalnosti za propagandni rat koji je vodio, ne obazirući se na istinu, dodijeljena od Tuđmanovog režima.

Na očigledne greške i propuste reagirali smo žurno i smireno, pri čemu su demantiji Ambasade uvijek predstavljali zgodan povod da se „aktivnom dijelu“ diplomatskog osoblja uputi kritika s ove ili one strane. Promiloševićevsko-vojna struja u Ambasadi, i u zemlji, je u mojoj principijelnoj reakciji na slike užasa, odmah na početku rata u Hrvatskoj, našla manu u formulaciji „ma koja strana počinila zločin“, smatrajući da ubijanje svega što se našlo na putu „slavne“ JNA ne može biti zločin. I to je bio povod za moj neobjavljeni demantij u „Politici“. U „FAZ-u“ i „Die Weltu“ bi se u pravilu ljubazno zahvalili „na vašem viđenju stvari“, potencirajući razumijevanje što „vi drugačije gledate na ovu situaciju“, ali nije bilo pretjerane  spremnosti da objave demantije. Tek poneki…

***

U Ambasadi se znalo da Stroehmovo i Reissmuellerovo svakodnevno poantiranje „o sukobu Bizanta i Zapada“ daje srbijanskoj ratnoj propagandi dovoljno osnove za poistovjećivanje ovoga pristupa sa svim što se pojavljuje na njemačkoj javnoj i političkoj sceni, da je to idealan materijal za stigmatiziranje SR Njemačke kao moćnoga staroga neprijatelja, koji je uvijek bio i bit će protivu Srba i Srbije. Što moćniji neprijatelj, što vještije poistovjećivanje demokratske Njemačke s „Hitlerovom Njemačkom“, prema zamisli ne tako naivnih Miloševićevih propagandista, imalo je dvostruku ulogu – pokušati dijeliti Europljane među sobom i, istodobno, prikriti vlastite barbarske zločine. Na ovaj se način i držao srpski narod u opčinjenosti „Vođom“ i zlim režimom unatoč sve težem životu u Srbiji.

Naučio sam vremenom razlikovati nijanse u njemačkom medijskom prostoru, pri čemu je bivalo jasno da su liberalno i ljudsko, glavne odlike javne riječi u ovoj zemlji. Potomci  očeva i djedova, dakle onih koji su nekritički slijedili svoga „Vođu“ prije šezdeset godina, uvaljujući i sebe i druge u planetarnu katastrofu, u međuvremenu su naučili ponešto iz vlastite povijesti. Ili su naučeni u početku. Putem prisilne denacifikacije i demilitarizacije, pa potom permanentne demokratizacije javnoga života, stvoren je i skoro općeprihvaćen kodeks kojega samo ne slijede bolesni (neo)nacisti, koji su u apsolutnoj manjini. Pa se i ne treba bojati da će nešto biti prešućeno u čestitim i serioznim medijima, bila to „smeđa prošlost“ ili neonacističa ovovremena divljanja protivu židovskih svetinja, protivu nesretnih azilanata, protivu…

Beskompromisno se, dakle, mora obračunati s vlastitom prošlošću i kod nas kako bi se imala budućnost. Ali,  kod nas je bivalo sve obrnuto. Tek se počinjalo marširati iza „vođa“, a kada i hoće li uopće slijediti denacifikacija, demilitarizacija i demokratizacija nitko ne zna. O vlastitom fašizmu i/ili staljinizmu, ili pak o njihovom originalnom hibridu na Balkanu, govorili su i govore samo usamljenici! Nešto od ovih mojih nedoumica pokušavao sam uporno i na vrijeme pojasniti mojim eventualnim „čitateljima“ u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, svjestan da nekima ne trebam ništa pojašnjavati, jer to znaju i bez mene, a drugima je bilo uzaludno poklanjati biserje. Ja sam, naime, već duže vrijeme zapažao da ispisana kronologija umiranja moje zemlje u njemačkim medijima, koju sam u mojim izvješćima za SSIP  prepričao na stotine i tisuće stranica, postaje sve više moj vlastiti pogled na smrt Titove Jugoslavije. Bilo mi je, dakako, odmah jasno da se u većini njemačkih medija ne radi ni o antijugoslavenskoj ni o antisrpskoj „zavjeri,  nego da su bili na visokoj etičnoj i profesionalnoj razini.  A takvih je bilo sve manje u Jugoslaviji, posebice u Srbiji, ostala je ona  prkosna „Borba“ (iz koje će nastati „Danas“, za koji ću pisati duže od decenije), „Vreme“, „Republika“, u Hrvatskoj „Feral tribune“, „Erasmus“, u BiH …

Po mojem razumijevanju, temeljni problem je u početku bio u suludoj logici srpsko-crnogorskoga političkog vrha, i vrha JNA, da se Jugoslavija može braniti i obraniti lažima i silom, to jest da se politički i ekonomski problemi mogu rješavati topovima i raketama. Ili kako reče srpska i jugoslavenska „prapočetna nesreća“, zvana Slobodan Milošević, u razgovoru s predsjednicima srbijanskih općina – ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo! Potom su se i svi drugi prozlili…

Njemački novinarski i politički „etički kodeks“ iskusit će uskoro i Tuđmanov režim u Hrvatskoj, čim je postalo jasno da je sudjelovao u davljenju Bosne i Hercegovine. Uslijedile su bespoštedne osude hrvatske kratkovide unutarnje i vanjske politike, posebice dvojbenog odnosa prema Bosni i Hercegovini. Tuđmanovom režimu ostali su na usluzi samo već spominjani novinari i novine. Do normalnog tretmana Hrvatske i Hrvata u njemačkim medijima doći će ponovno tek poslije Tuđmanove smrti, s formiranjem Račanove vlade 2000. godine, koja će artikulirati u temeljnim naznakama novu, alternativnu, proeuropsku hrvatsku politiku. Bosnu i Hercegovinu se dugo poistvojećivalo u njemačkim medijima  s „ulogom žrtve“. Zato se gledalo „kroz prste“ i na Aliju Izetbegovića, koji se u vladanju umio maestralno koristiti slabostima, tako bi nekako kazao Ivan Lovrenović. BiH se, ipak, ponajviše poistovjećivala u Njemačkoj s izbjeglicama. Njih se tijekom rata i poraća pomagalo kao najrođenije. I to je danas skoro zaboravljeno u BiH …

***

U diplomatskom životu je svaki posjet iz svoje zemlje odgovarajućim partnerima u zemlji službovanja događaj od posebnog značaja, koji podiže temperaturu u diplomatsko-konzularnom predstavništvu, jer stavlja na probu čitav mehanizam, posebice diplomatski sastav dkp-a. Specifukum te posljednje „diplomatske godine“ u preostalom životu umiruće SFRJ ogledao se u bezbrojnim posjetama „republikanaca“, dakle predstavnika jugoslavenskih republika koje su se razdruživale na tipičan balkanski način, s pucanjem i umiranjem. Jedino su „federalci“ bili sve rjeđe u posjetu Bonnu, s njima se više nije htjelo ili imalo o čemu razgovarati…

Budući da sam bio „savjetnik za štampu i kulturu“ u Amabasadi u Bonnu samo sam zahvaljujući slomljenoj nozi i boravku u bolnici u Troisdorfu mogao propustiti u kolovozu 1991. legendarni posjet Vlatka Jovanovića, srbijanskog ministra vanjskih poslova, inače bi se naslušao njegovih laži koje je izgovarao kao da u njih vjeruje. A nagledao bi se i obožavanja „vjernika“ u Ambasadi, onih koji i ne pomišljaju da „njihovi“ ne mogu imati pravo, ili da upravo „njihovi“ čine i najveće zločine. Bio sam sretan što sam propustio Jovanovićev posjet, ali i žalio što nisam nazočio anegdotalnom nastupu prvog tajnika Dušana Bogdanovića prema „svojima“. Za „njih“ se ne zna, jesu li više bili šokirani Duletovom „antiratnom pričom“ ili originalnim doprinosom diplomatskomu protokolu – uvođenjem ljetnoga ležernog šorca i lagane kratke majice kao odjeće za prijem. Dušanu Bogdanoviću je bilo dosadilo nadmudrivati se s „Pukovnikom“ i njegovim ljudima u Ambasadi kao i s bivšim prijateljima u Beogradu, u republičkim i federalnim organima, pa je odlučio da im „direktno u brk“ kaže što misli o njihovoj politici, njihovom „jugoslavenstvu“, njihovom ratu i „obrani srpstva“. Oni su razumjeli pa će ga samo par mjeseci poslije, kada i definitivno preuzmu sve ključne poluge u federalnim institucijama, opozvati i poslati u višegodišnji egzil. Dušan ih je, zapravo, isprovocirao, ne želeći kao častan čovjek biti s njima…

Ali, spomenutog ministra Vlatka Jovanovića, pjesnika među diplomatima zemlje „koja nije bila u ratu“, nadasve nježnu i suptilnu prirodu nisam mogao izbjeći u njegovom drugom posjetu Bonnu, neposredno pred  moje napuštanje jugoslavenske ambasade. Sjećao sam ga se kao mirnog i staloženog načelnika uprave u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, ljubitelja šaha, cijenjenog među kolegama u doba mira, pa sam bio šokiran kako on i slične suptilne duše pravdaju barbarstvo, dok gore sveučilišne biblioteke i tisućugodišnji arhivi, pa i čitavi gradovi – spomenici, dok umiru  ljudi sličnog jezika i kulture, dok se krikovi žena i djece propinju u nebo. Može li se pristajanje na sve to objasniti željom da se bude na vlasti, da se ima moć, da se „služi svome narodu“, pa makar i na putu u pakao…?

U mojim zapamćenjima na drugi posjet ovoga Slobinog „ministra“, kojemu je smisao ovakvog „patriotskog“ angažmana pojasnio njegov politički drug i brat „pjesnik i psihijatar“, kao i njihovom zajedničkomu gazdi, „mitu koji hoda“, ostala je urezana zaprepašćenost novinara iz cijelog svijeta bezočnim i ciničnim pristupom krvavom ratu. U Jovanovićevoj verziji, svi su bili krivi za ubojstvo velike zemlje, izuzev režima čiji je on predstavnik. A prijem u Ambasadi je – i pored truda da se na njemu pojavi što više ljudi iz javnog života i diplomatskog kora – mogao pružiti zadovoljštinu samo „vjernicima“ u Ambasadi i izmanipuliranoj srpskoj koloniji u Bonnu. Prijem u čast nečasnog čovjeka govorio je više nego gomila riječi o izopćenosti Srbije iz ozbiljnih političkih procesa u Europi i Svijetu.

Slovensku političku delegaciju mogao sam – zajedno s drugim kolegama – doživjeti samo takorekući u prolazu, neposredno pred Ambasadorov odlazak. Gledajući izbliza u bradatoga, nadmenog „novodemokratu“ Dimitrija Rupela, tadašnjeg ministra vanjskih poslova, bio sam po stoti put uvjeren da Slovenci moraju biti zahvalni Milanu Kučanu i njegovim socijaldemokratama, prvim reformiranim komunistima na Balkanu što su „jeftino“ prošli u velikosrpskoj agresiji na njihovu zemlju. Iz govora slovenskih „novodemokrata“ tipa Rupela i Janše naslućivao se nacionalizam i provincijalizam na „alpski način“. Među članovima slovenske delegacije bio je i moj beogradski prijatelj, Portparol, ali sada u poziciji glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova Republike Slovenije.

Delegacije iz Hrvatske su u pravilu zaobilazile Ambasadu SFRJ tijekom posjeta Bonnu, ali su hrvatski kadrovi ostajali u jugoslavenskim predstavništvima i par mjeseci poslije čina međunarodnog priznanja Hrvatske. U Bonnu je do kraja siječnja l992. godine, primjerice, ostao kolega Ivan Zbašnik, zadužen za ekonomske poslove, a u više generalnih konzulata i konzulata u SR Njemačkoj bili su i još neki „hrvatski kadrovi“. Skoro svi su bili pozvani prihvatili služiti „zemlju u ratu“, pa čak i hrvatski Srbi-diplomati, ali su oni većinom optirali za Jugoslaviju. Hrvatski diplomati su u pravilu prelazili iz jugoslavenskih dkp u hrvatska, ali su neki uskoro i odlazili iz hrvatske diplomacije, ne mogavši podnijeti „desnilo“ koje je zahvatilo Pantovčak. Tako je i Ivan Zbašnik samo kratko proboravio u hrvatskoj diplomatskoj mreži.

Novu hrvatsku „pozicijsku“ i „opozicijsku“ političku elitu  mogli smo Drago Trbojević i ja posmatrati u ožujku l992. godine „uživo“ tijekom njihova nastupa u središnici CDU-ove zaklade (Konrad Adenauer Stiftung) u Sankt Augustinu pored Bonna. Bilo je to prvo gostovanje hrvatske političke elite poslije čina međunarodnog priznanja Hrvatske. Ostavljajući po strani pomiješana osjećanja nas obojice, jednog podrijetlom iz Hrvatske, a drugoga hrvatskog podrijetla, dominantno u mojem sjećanju je zabilježeno da su svi  hrvatski političari, s izuzetkom predstavnika SDP Hrvatske, vrlo unisono vodili propagandni rat, pa su ljubazni domaćini morali upozoriti da se takav način razgovora ostavi za „domaće uporabe“, a da bi ovdje bilo važno čuti kako se misle preboljeti ratne rane i ožiljci, razmišlja li se o aboliciji, o europskim standardima za zaštitu manjina i ljudskim pravima. Samo iz izlaganja mojega nekadašnjeg profesora socijalne psihologije dr. Ivana Šibera nazirala se nada da bi Hrvatska mogla skoro „doći sebi“, da bi se mogla „tranzitirati“ u normalnu europsku zemlju, te izbjeći „balkansko prokletstvo“ izolacije…

Makedonija je bila jedina jugoslavenska republika, koja igrom slučaja nije imala u Ambasadi SFRJ  „svoga“ predstavnika, ali se u njoj činilo sve da se i makedonski interesi zastupaju na najbolji mogući način. Ja sam, primjerice, makedonskoj delegaciji tijekom njezina prvoga posjeta Bonnu u znak pažnje predao dokumentaciju o mojim polemikama s kolegicom iz grčke ambasade u Bonnu. U njima sam pokazao apsurdnost surovoga grčkoga negiranja makedonskog imena, jezika i kulture, povijesti i osobenosti ovoga slavenskog naroda. U tim polemikama, objavljenim i u bonnskom listu „General Anzeiger“, „raspjevao“ sam se posebice o Strugi, minuciozno ukazujući na spomeničku i kulturnu baštinu, ali je to ostavilo priličito ravnodušnim članove makedonske delegacije. Iznenađen, pitao sam se: nisu li ovi ljudi „odrvenjeli“ na negiranje onoga što jesu, u prvom redu od južnih susjeda u zemlji „spomenika i ljepote“, koji jedva daju znake da su nekada  tim prostorima hodili Aristotel, Platon ili Sokrat, ali i od susjeda na sjeveru, koji tvrde da graniče „s prijateljskom Grčkom“, mada između Srbije i Grčke leži Makedonija. Inače, na konferenciji za novinstvo i u političkim razgovorima je makedonski predsjednik Kiro Gligorov ostavio utisak kompetentnosti i razboritosti, pomiješan s neskrivenim strahom od mogućih rasparčavanja Makedonije.

S najviše pažnje je pripreman prvi posjet predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bonnu, u studenome l99l. godine. Prosto se znalo koji  je uteg predstavljala BiH u „ostatku Jugoslavije“ nakon proglašenja hrvatske i slovenske nezavisnosti i njihovoga očekivanog skorog međunarodnog priznanja. S BiH unutra bi moglo i biti neke Jugoslavije, ona i jeste „Jugoslavija u malom“, razmišljali su tada mnogi. Ali rat se iz Hrvatske neumitno selio na tlo ove zemlje, čiji su rubni dijelovi već bili „pometeni“ surovim armijskim akcijama. Danima smo Drago, Dule i ja pisali i telefonirali, nadajući se da će „bosanska delegacija“ prihvatiti usluge Ambasade, što bi i formalnom i u suštinskom pogledu  davalo smisla i našem daljnjem radu u Amabasadi SFRJ u SR Njemačkoj. Uostalom, potvrđivalo bi među našim diplomatskim partnerima više puta ponavljanu priču da nismo produžena ruka „srpskog režima“, niti bilo kojeg drugoga, što doista i nismo bili, nego da predstavljamo „saveznu vladu i sve jugoslavenske republike“. I „Bosanci“ su se, poslije početnih oklijevanja, odlučili priznati Ambasadu SFRJ kao svoju, prihvaćajući implicite njezinu poziciju i usluge, kao u ranija normalna vremena. Pri tomu je presudilo, možebitno, što su se Drago Trbojević i Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova Republike BiH, dobro poznavali iz zajedničkih „libijskih dana“. Osobno sam od novih ljudi na „bosanskoj političkoj sceni“ jedva mogao nekoga poznavati,  u šali bi govorio kako se „poznajem“ s Harisom, jer smo u ime naših nekadašnjih šefova pisali čestitke jedan drugomu za državne praznike i vjerske blagdane.

Bh. delegacija je donijela sa sobom „informativne materijale“ koje smo tražili, pored ostalog produhovljenu monografiju o kulturnoj i političkoj povijesti Bosne i Hercegovine, iznjedrenu iz uma i duše književnika Ivana Lovrenovića. Nju ćemo potom darivati prijateljima u njemačkoj vladi, u institutima i u novinskim redakcijama. Ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić je boravio u Ambasadi, razgovarao s kompletnim diplomatskim sastavom, šarmirajući bezazlene a ostavljajući bez komentara zle i opake. U jednom momentu dospio sam u paniku, jer mi je dojavljeno da je Alija Izetbegović otkazao sutrašnji susret sa stranim novinarima, i to na nagovor njegovih partijskih prijatelja, s kojima je upravo držao sastanak u Bad Godesbergu, dok je Silajdžić bio s nama u Amabasadi.

Izetbegovićev susret s novinarima je bila za mene najvažnija točka programa, nju sam već danima pripremao s predusretljivim njemačkim prijateljima iz Pressehausa. Ipak, do „skandala“ nije došlo, jer se  – uz Silajdžićevu pomoć – Izetbegović dao privoljeti, prihvaćajući argumentaciju o velikom političkom značaju i protokolarnoj obvezi. Kasnije se ispostavilo da je Izetbegovićevu konferenciju za novinstvo pokušao otkazati dopisnik kairskog „Al Ahrama“ iz Bonna, potomak raseljene trebinjske muslimanske obitelji Šuljak, koja je u Drugome svjetskom ratu svoju sudbinu vezala za „Endehaziju“, bliski Izetbegovićev prijatelj, jer nije mogao podnijeti da „njegovom predsjedniku“ tu u Bonnu program organiziraju „četnici“. Za njega je već poodavno, i prije ovog rata, sve jugoslavensko bilo ujedno i četničko. Nesretni Šuljak je – prema „General Anzeigeru“, malom ali važnom listu, bliskom njemačkom MIP-u – trebao postati i prije očekivanoga međunarodnog priznanja BiH, Izetbegovićev osobni politički predstavnik u SR Njemačkoj. O tome postoji specijalni Izetbegovićev ukaz, pisalo je u GA-diplomatskoj notici, a što do toga službeno nije došlo krivi su, vjerojatno, ubrzani događaji koji su vodili međunarodnom priznanju BiH. U svakom slučaju se gospodin Šuljak i prije oficijelnog otvaranja u ožujku 1993. godine  distancirao od Ambasade BiH u Bonnu.

Izetbegovićeva konferencija za novinstvo u Bonnu iz studenog l99l. godine,  protekla je u znaku njegovih precizno formuliranih stavova kako „Bosna ne može slijediti hrvatski put konfrontacije s Armijom“, te da će BiH „s JNA već naći neko rješenje“, kako je doslovice kazao, što je primljeno s interesom među njemačkim i stranim novinarima, a s ogorčenjem među hrvatskim novinarima. „A Ravno…“, uzbuđeno je upadao Izetbegoviću u riječ  Antun  Kolar, dopisnik Radio Zagreba iz Bonna, kojega je bio glas da je veliki hrvatski nacionalista, a par godina poslije postat će ogorčeni protivnik Tuđmanova režima. Njegove upadice, te pitanja i reakcije drugih hrvatskih novinara izazivale su konsternaciju inozemnih kolega koji ionako nisu nikada čuli za malo pitomo selo na rubu Popova polja, u kojem su živjeli Hrvati i koje je, kao dio teritorija Republike BiH, bilo sravnjeno sa zemljom već prije par mjeseci. No, o tome se u Sarajevu nije htjelo znati ! Kako tada, tako i danas, uostalom. U guslarsko-vojnoj ekspediciji prema Jadranu, na ljetovanje s tenkovima, kako bi se izgradio „još stariji i ljepši Dubrovnik“, nestalo je  malo pitomo selo koje se kasnije često spominjalo na hrvatskoj strani kao očigledan dokaz „muslimanske ravnodušnosti“ u prvim danima rata. O ravnodušnosti na sve strane bi se moglo govoriti, jer je malo tko bio spreman misliti u tim vremenima o zajedničkoj upućenosti jednih na druge, ali hadezeovski Hrvati su posljednji na svijetu koji imaju pravo o tome govoriti nakon njihovih učestalih sastanaka od Trebinja i Gruda do Graza u Austriji s tadašnjim agresorom.

S ove Izetbegovićeve konferencije u Svijet će otići formulacija „ovo nije naš rat“, koju je već ranije koristio i u Zemlji i u inozemstvu. Mada su mi neke kolege tvrdile da se „s Izetbegovićem moglo o svemu razgovarati, i o teologiji i o filozofiji“,  nisam u to uvjeren ni danas. Igrom slučaja imao sam u rukama  „Islamsku deklaraciju“  i prije nego što će ona biti tumačena kao „teologija oslobođenja“, što ona jednostavno nije, nego je nešto drugo. Za Izetbegovića je neki izumrli svijet tvrdio da bi  „bio dobar predsjednik mjesne zajednice“, ali sudbina mu je podarila da bude vođa osporavanog i ugroženog naroda u vrijeme neviđenog potcjenjivanja Muslimana/Bošnjaka i BiH u cijelosti.

No, ovdje sam u ulozi svjedoka dužan kazati kako je – u predvečerje rata u njegovoj i „mojoj“ zemlji – Izetbegović ostavio možda i ponajbolji utisak, uz  Kiru Gligorova, od svih „republikanaca“ koji su stizali u Bonn. Nama se u Amabsadi SFRJ u Bonnu činilo da je njihova „zajednička platforma“ o konfederaciji suverenih država – bivših jugoslavenskih republika bila posljednja šansa da se izbjegne rat. No, u ovaj je sud ugrađena pogrešna teza da se s nacionalistima u BiH mogao osigurati bilo kakav mir, a pogotovu praviti „zajedničke platforme“, protivu volje onih koji su htjeli rat po svaku cijenu. Jer, rat se nije htio izbjeći, kako od onih koji su raspolagali apsolutnom vojnom premoći, tako i od onih koji su  osjetili da je ovo  jedinstvena prilika ući u povijest kao „očevi nacija“. Jer, gospodu „očuhe nacija“ nije zanimala cijena, za njihove ciljeve je svaka cijena bila preniska. „Njih“ ovaj rat i neće ništa koštati. Samo će im nabubriti novčanici i konta, iz kojih teče krv sirotinje, krv njihovih glasača, krv naivnih i nevinih… 

***

Meni se i poslije svega čini da nije nedostajalo mnogo kako SFRJ, ta  svojevrsna balkanska „Europska unija u malom“ ostane u životu. Trebalo je samo strpljenja i  dobre volje, ali je nije bilo u tim okolnostima. Umjesto reformi oživljeni su  nacionalni mitovi na sve strane, a ne samo u Srbiji i Crnoj Gori, gdje se zlo prvo zamotalo u fašističko-staljinističku i pravoslavnu oblandu. Bilo kako bilo, „Europska unija u malom“ je otišla u ropotarnicu povijesti, žrtvovana je fantastična ideja o suživotu na Balkanu, posebice u BiH, mladići su gurnuti u rat, otvorilo se prokletstvo ponovo. Žrtvovana je i mladost i budućnost u cijeloj regiji jugoistoka Europe. I to upravo mladost koja je u osmadesetim godinama prošlog stoljeća mirisala na gradske bulevare, na škole jezika i muzičke škole, čije su vrijednosti bile nešto drugo od duhovnih uškopljenika koji vire iz šovinističkih akademija, televizija i novina.

Kao da je mojoj  bivšoj zemlji presudio latentan bijes i obijest, zlo koje je uvijek tu, koje vreba svoj čas, autohtono domaće zlo, balkanska prokletost, balkanski spojeni sudovi, balkanska osuđenost na Balkan ne samo kao zemljopisni pojam, nego i kao način života?  Novopriznate zemlje u regiji zapadnog Balkana nikako da stasaju. Izuzev Slovenije i Hrvatske, posljednjih godina. Bosna i Hercegovina i dalje muku muči s elementarnim pitanjima unutarnje stabilnosti i gologa opstanka. Kao da se još uvijek raspada?

Kada sam u travnju napuštao tadašnju Ambasadu SFRJ u Bonnu znao sam da idem u privremeno izbjeglištvo, a kada sam dvije i pol godine kasnije bio prisiljen napustiti i Ambasadu Republike Bosne i Hercegovine u Bonnu, mislio sam da idem u egzil za cijeli život. Ovdje ću navesti dijelić preporuke Ministarstva vanjskih poslova SR Njemačke, upućene u tom momentu gradonačelniku jednoga sjevernonjemačkog grada: „Gospodin Lasić je bio od srpnja l99l. do travnja l992. godine savjetnik za štampu i kulturu u tadašnjoj Ambasadi SFR Jugoslavije u Bonnu. Iz političkih razloga istupio je u predvečerje rata u Bosni i Hercegovini iz Amabasade i jugoslavenske diplomatske službe. Kao bosanski državljanin stavio se na raspolaganje Republici Bosni i Hercegovini, ali nije mogao, zbog ratnih okolnosti, uspostaviti direktan kontakt s Vladom u Sarajevu. U Wuppertalu je tako prihvaćen i priznat kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. U lipnju l993. godine postavljen je za prvog tajnika Ambasade Republike Bosne i Hercegovine u Bonnu. Ali mu je, zbog nesretnoga političkog razvoja u Bosni i Hercegovini, u kolovozu l994. godine ukinut njegov diplomatski status pri Ambasadi. Sada se nalazi u sličnoj situaciji kao prilikom izlaska iz jugoslavenske ambasade l992. godine“.

Direktno iz diplomatske službe otišao sam prvo na „Bauštelu“, pa potom i u jednu njemačku tekstilnu tvornicu, ali se nikomu nisam pokorio. Stajao sam beskrajno smiješan i žalostan, točno tamo gdje sam slutio u mojim ranim marksističkim bulažnjenjima da je „pupak svijeta“. U tipičnom „svijetu kapitala“, u njemačkoj tvornici u kojoj se uspjeh mjeri brojevima, a broji samo profit. Od Marxova čuvena proletarijata ostala je poluplašljiva,  krpicima i skupim automobilima potkupljena masa radništva. Osobno sam se sebi smijao kako mi se sudbina narugala da spoznam i upoznam taj proletarijat koji je kao imao „povijesnu ulogu“, a po mjestu u procesu proizvodnje i šansu da spozna bitak svijeta, da pojmi svjetska kretanja i izvrši temeljitu preobrazbu postojećeg načina proizvodnje. To je, u stvari, bila zaslužena kazna za „jednoumlje“ iz vremena jednopartijskog sustava i samoupravnog socijalizma u mojoj pokojnoj zemlji. Očigledno mi  je bilo suđeno okusiti kako je mukotrpan put od „klase po sebi“ u „klasu za sebe“, ako sve to zajedno nije uvijek bila  notorna laž, velika tlapnja, krivi odraz grube stvarnosti na mrežnjači oka, dakle camera obscura…

Nalikovao sam sebi na poznatoga njemačkog žurnalistu Guentera Wallraffa, koji je godinama radio u njemačkim firmama, u kojima je zaposleno puno „Auslaendera“, kako bi iskusio neposrednije položaj i psihu stranih radnika u njemačkim poduzećima. Iz toga njegovog nevjerojatnog iskustva nastala je i čuvena knjiga „Ganz unten“ („Sasvim na dnu“), prepuna gorkih opisa bezdušnosti onih gore i bezizlaznosti onih „na dnu“. Ja sam počinjao od početka kao i  desetine tisuća ljudi s prostora moje bivše zemlje, liječnici i inžinjeri, politolozi i filozofi, učeni i priučeni, s profesijama i bez njih. Svo ono nepregledno mnoštvo ljudi koje se rasulo po svijetu, svi oni koji su, slučajno ili svjesno, izabrali „drugi život“ a ne njegovu imiticaju u režiji „novodemokrata“ na Balkanu. Slutio sam da se među „odlivenom pameti“, koja je očito bila višak, nalaze upravo oni koji su naučili razlikovati slobodu od neslobode, režim od domovine, vlast od otadžbine, režime od naroda i zavičaja, narod i građanina. Mogao sam samo pretpostavljati da se ta ogromna ljudska masa teška srca opraštala od života u svome jeziku, na svome tlu, da se nije mogla pomiriti sa ravnodušjem i  nepodnošljivom lakoćom umiranja nekoć velike zemlje.

„Ti, tata, samo spavaš ovdje, tvoje su misli dolje“, kazala mi je  jednog dana kćerka Maja, užasnuta što joj otac poslije dolska iz tvornice samo „igra Tetris“. Tako sam postao svjestan potrebe pisati za listove i časopise u Sarajevu i Beogradu, u dijaspori, za… Proći će još cijela decenija dok se ne vratim u Zemlju i po cijenu razdvojenosti od obitelji…

***

S mojim ocem Perom sam se telefonom čuo zadnji put u srpnju 2005. godine, uoči njegova odlaska u mostarsku bolnicu. “Gotovo je moje, moj Miloše”, tako bi me ponekad znao zvati. I  bi tako, umro je u kolovozu, par dana prije nego što smo trebali doći te godine na odmor u Zemlju i kuću, u ono što je od njih ostalo. Na sahrani po katoličkim obredima, što je običaj u našemu  kraju, bez obzira koliko je tko na religijskoj ljestvici bio rangiran od strane vjerskih službenika, došlo puno svijeta i, čak, trojica svećenika – franjevači župnik  i dvojica “dominikanaca”, dakle misionara, od kojih je jedan poznat i po tomu što drži mise zadušnice dragomu mu “Poglavniku”. Ne mogu vjerovati svojim očima i posebice ušima. Čitaju očev životopis iz kojeg je izbrisano sve što je  bio i jeste njegov majušni život – učesnik NOR-a, SKOJ-evac, narodni tribun, organizator svih mogućih aktivnosti koje su preporađali selo i regiju, sve tamo iza onog rata pa dok nije stigla sloboda i demokracija s “novodemokratama”. Prvi putovi, potom asfalt, škole, telefonski priključcci, vodovod… No, nije mu valjao “pogled na svijet”, prezren je od strane aktualne crkvene i političke elite. Od strane falsfikatora povijesti. Kazaše jedino da je pomagao sirotinju, posebice udovice poslije onoga rata kojih je bilo puno selo. Valjda nisu mogli i to skriti, možda je pomagao i majke onih nesretnika koji niječu ustaške zločine, pa s time izazivaju nove  svađe i netrpeljivosti.

Falsificiraše mi ocu život, pomislih tupo buljeći u mozaik na podu mjesne crkve. Ne molimo ni ja, ni moj sin, ni moja kćerka, njih dvoje plaču na samozatajan način, sinu samo igraju vilice, dok kćerki nijemo cure suze niz lice. Mene neće ni suze! Majka očeve jedine unučadi, prvi put u jednoj katoličkoj crkvi, kroz suze izgovara ono što je nekada davno naučila od njezine majke. Katolički Bog je valjda razumio  i molitvu s lijeve strane Neretve.

Vidim i neke stare očeve prijatelje sa suzama u očima. Umiru “Skojevci”, odlazi jedno vrijeme zauvijek. Umro im i “pogled na svijet” još za života. Ubijen, u stvari, na bestijalan način od strane barbara koji su u bivšoj Jugoslaviji primijenili staljinističke, maoističke i pol-potovske metode, koji su izdali  ideju jednakosti, pravde i poštenja. I obogatili se potom na krvi sirotinje i nevinih ljudi. Cijelim putom tijekom povratka u Njemačku me proganjala misao kako je moj otac umro, kao i mnogi njemu slični, već prije 15 godina…

***

Za razliku od oca, majku sam vidio i proveo s njome par dana prije nego što će život izaći iz nje. Nikad nisam poštovao tu ženu tako mnogo kao u njezinim posljednjim danima. Znala je da umire, ali joj je vjera u Boga davala nevjerojatnu snagu. Bolovala je od neizlječive bolesti, ali se ponašala kao da je život pred njom. U momentu smrti se pokušala još jednom prekrižiti, ali je ruka podignuta u zrak pala na jastuk, a jedna suza se otkorljala niz njezin obraz.

Sličan ritual u mjesnoj crkvi kao i prigodom očeve sahrane, samo mnogo skromniji. Ona je oduvijek ostala uskraćena za svoje uspomene. O nestaloj braći na Bleiburgu bi rekla tek tu i tamo “kleti Mile i Martin”. Valjda  bi više bilo nepristojno u kući u koju se udala. U sarajevskom listu za koji sam duže od decenije i skoro bez naknade radio, osvanula je 14. travnja 2007. godine osmrtnica u kojoj je stajala – uz obavijest o smrti moje majke Vinke – i uputa kako ožalošćena povorka kreće ispred kuće žalosti u ulici Zelenih beretki. Netko se u Oslobođenju gorko našalio s dostojanstvom čina smrti, navodeći netočan podatak zvučnog imena, kako bi mi valjda kazao što drži do mene i moje obitelji. U dijelu Hercegovine u kojem su živjeli moji roditelji “zelenih beretki” nema, ni trava nije zelena kao drugdje, pišem tužno jednom mojem sarajevskom prijatelju ….                                                                                    ___

Iz knjige, Lasić, Mile: „Dvije knjige pod jednim krovom: 1. Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije; 2) U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem“, Off Set, Vidiportal.ba, Tuzla, 2012., sa stranica, s prekidima, od 87. do 117.

Poetika driblinga

Piše: Neven Šimić

Nogomet, igra koja se još u 19. stoljeću rađala po londonskim i šefildskim travnjacima. Uvijek budi sjetne reminiscencije i mnoštvo asocijacija. Na djetinjstvo, na neka davna svjetska prvenstva, na tapkaroše koji ti nude jeftiniju kartu za Derbi. Kad si dječak važno ti je da zabiješ gol ili napraviš dobar dribling. Driblinzi i dobra dodavanja su ono estetsko u nogometu, ono što ovoj igri daje artističku dimenziju i izdiže je iznad pukog trčkaranja za loptom.

Driblinzi i dobra dodavanja vremenom prerastaju u snažna sjećanja, snažna sjećanja potom prerastaju u kolektivne i individualne mitologije, u bajkovite pripovijesti o najvećim majstorima ove igre i velikim timskim pobjedama.  Za razliku od nekih drugih mitologizacija, ona nogometna je benigna. Ona ne nastaje kao produkt iščašene ideologije. Za nogometnu mitologoizaciju najveći su krivci genijalni pojedinci koji stvaraju posebnu estetiku. Dobra dodavanja iscrtavaju na zelenoj plohi terena geometrijske oblike i konstruktivističke likovne pasaže, poput Maljeviča ili Kandinskog. Teren tako postaje platno na kojem likovni majstori u dresovima i kopačkama oslikavaju svoje priloge za nogometnu povijest umjetnosti i povijest generalno.

Važna godina za nogometnu povijest umjetnosti bila je 1986. Te je godine jedan omaleni argentinski gaucho iscrtavao na meksičkim travnatim plohama svoja remek djela, a mi ih danas posjetom digitalnim muzejima i galerijama, koje neki još uvijek zovu internetom ili Youtubeom, možemo vidjeti kad god nam se upali estetski nerv. Mali zeleni, tako su ga te i tih godina zvali, na zelenim je meksičkim platnima oslikavao svoju raskošnu paletu i utisnuo vječni trag jednog nogometnog genija.

Tih dana i mjeseci isticao se u omladinskom pogonu Marseillea mladić znan kao Zizou, dječak imena Zlatan postupno je otkrivao i onu drugu, sumorniju sliku odrastanja u useljeničkom getu na jugu Švedske, dok je mali Ronnie već uveliko gradio vlastitu poetiku driblinga, driblajući svoje vršnjake u nekoj zabačenoj faveli Porto Alegrea. Prvi je u međuvremenu postao najbolji vezni igrač svih vremena, drugi je zabijao golove poigravajući se pritom borilačkom koreografijom koju je učio na ulici i u borilačkim školama, dok je treći izgradio vlastitu poetiku driblinga, pokazujući da je nogomet prije svega igra a ne profesionalna uštogljenost. Svu trojicu nogometna je povijest umjetnosti trajno uspomenila kao iznimne individualce najzavodljivije kolektivne igre i nogometne artiste. Njihove likovne tehnike i nogometni vezovi također su pohranjeni u digitalnim muzejima i galerijama diljem virtualne nam networking domovine.

Politički odnosi između Argentine i Velike Britanije tih su 80-ih godina bili malo je reći napeti. Dvije države nisu se uspijevale usuglasiti kojoj od njih teritorijalno pripadaju Falklandski otoci.  Pa su obje posegnule za vojnom invazijom kao rješenjem. Englezi su dobili tu bitku. Ali ih je četiri godine poslije, na stadionu Azteca u Ciudad de Mexicu, stigla Božja ruka. Da, Mali zeleni autor je mnogih slavnih golova, a jedan od takvih je i gol postignut rukom tada mrskim Englezima. Dogodilo se to u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Mexicu. Njegova čuvena La Mano de Dios ili Božja ruka, kako ju je sam nazvao, ne spada baš u svijetle trenutke fair playa. Spada zato, barem iz argentinske perspektive, u lijep primjer poetske pravde.

Možda su lucidniji futurolozi toga vremena već tada zamišljali VAR tehnologiju. Ali futurizam i tehnološke inovacije nisu pretjerano doticali Malog zelenog. Lijeva je ruka sjevnula u šesnaestercu Engleza, idealno sakrivena od glavnog suca i ostatka svijeta. I lopta je završila u engleskoj mreži. Neko će možda njegovu Božju ruku nazvati primordijalnim instiktom ili refleksom, ali tu se u biti radi o genijalnom potezu kistom. Ili rukom, svejedno. Potezu, dakle, koji je osim nogometnih imao i geopolitičke reperkusije. A zazivao se i Svevišnji.

Kasnije, poznatiji po druženju s Castrom i bijelim prahom, Malog zelenog se više viđalo u tabloidnim novinskim rubrikama. Mali zeleni postao je Mali od skandala. Pa se tako, rasturen od kokaina i neumjerenog hedonističkog uživanja, prisjećao onog davnog trenutka kada je, s frizurom iz koje kao da su tek izvađeni vikleri, pozirao u dresu na kojem se isticao natpis: No drugs! Ali, dobro, ironija je vjerna pratiteljica života, često urnebesna i gorko zabavna. A urnebesna je bila i rečena frizura. Da li je takvom frizurom kopirao heavy metal pudlice iz Van Halena ili ženske perjanice Južnog vetra, nepoznanica je koja i danas intrigira.

Nogomet u Argentini, domovini Borgesa, pape Bergoglia i Malog Zelenog, nikad nije bio samo nogomet. River Plate i Boca Juniors, recimo, nisu tek obični nogometni klubovi. I jedan i drugi klub simbolizirali su društvene slojeve pa i političke ideologije. Njihov je rivalitet kroz dobar dio 20. stoljeća bio nogometna slika klasne borbe – s jedne strane radnička i proleterska Boca, s druge buržujski i aristokratski River. Bio je to ujedno i simbolički okršaj komunizma i neoliberalnog kapitalizma. Na El Monumentalu i La Bomboneri simbolički su se lemali Karl Marx i Milton Friedman, Rosa Luxemburg i Ayn Rand. Manje simbolički a više konkretno fizički sukobljavali su se navijači ova dva tima. Kamenjem i bejzbol palicama iskazivali su jedni drugima bezuvjetnu ljubav. Iskazuju je i danas, jednako prijateljski i jednako strastveno. Neka ostane zapisano i da je njihov dugo iščekivani međusobni okršaj u finalu Copa libertadores završen pobjedom Rivera, nakon produžetaka i velike drame.

Tako je, dakle, nekada bilo. Prezreni na svijetu i radnička sirotinja s jedne strane, viša srednja klasa i privilegirana buržoazija s druge. No vremena se mijenjaju pa tako i nogometni klubovi. I River i Boca danas su bogati klubovi koji dobro zarađuju na ekspoloatiranju međusobnog animoziteta. Od prvobitnog ideološkog i klasnog backgrounda, ostala je samo mržnja koja je danas manje klasno-ideološka, a više folklorna i profitabilno-marketinška.  Ali i kao takva, vrlo živa i opipljiva. Netrpeljivost između ova dva simbola Buenos Airesa nikada nije bila režija ili simulacija. River i Boca iskreno se i predano mrze. Kada bi međusobnu mržnju pretvorili u energent, bez problema bi osvijetlili Buenos Aires i okolicu. Mali Zeleni nogometno je stasao u Boci, dok je drugi veliki gaucho, poznat kao Plava strijela, prve nogometne korake napravio u Riveru. Prvi je nedugo potom postao legenda Barcelone, drugi još veća legenda Real Madrida.

Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu, reći će neko sklon frazeološkim nogometnim iskazima. Ako izlizanu frazeologiju ostavimo po strani i posegnemo za kreativnijim i suptilnijim objašnjenjima i metaforama, tada bi mogli reći da je nogomet poput života, s lijepim i manje lijepim trenucima. Ne zvuči dovoljno kreativno? Ok, barem smo probali. No nemojmo se razmetati kreativnim objašnjenjima niti unižavati dobre stare i kanonizirane nogometne fraze. Konstatirajmo tek, još jedanput, da genijalni pojedinci stvaraju posebnu nogometnu estetiku. Nije vjerovatno da je Mali zeleni poznavao likovne škole i umjetničke koncepte 20. stoljeća. Ali je svojim potezima udario temelje nogometnom modernizmu.

Trump “prodao” pa “spasio” Kosovo

Manje od 24 sata trajala je panika u srbijanskim tabloidima zbog pisma američkog predsjednika Donalda Trumpa kojim se prekjučer na Facebooku pohvalio kosovski predsjednik Hashim Thaçi. U pismu, za koje je zbog diplomatskog jezika izvjesno da ga nije pisao ni diktirao Trump, daje se načelni poticaj nastavku pregovora Beograda i Prištine o normalizaciji odnosa. To je u pojedinim publikacijama dramatično i rasistički nazvano “podrškom Šiptarima”. Par sati kasnije, teške riječi su povučene, kada je potvrđeno kako je pismo gotovo identičnog sadržaja poslano i srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Očekivano, šund-štampa nije imala nikakvih problema da okrene pilu i cijelu stvar nazove srpskom pobjedom.

No protokolarno pismo naravno nije ni jedno ni drugo, već je samo slabašan pokušaj američke diplomacije da s mrtve točke pomakne pregovore kojima je trebalo nekoliko godina da se pokrenu, samo da bi ih zadnjih tjedana niz poteza potpuno zaustavio. A pregovore je, izgleda, zaustavio Vučićev i Thaçijev pokušaj da presjeku gordijski čvor tako što bi razmijenili teritorij po etničkom ključu. Srbiji bi tako pripao jedan komad sjevernog Kosova, Kosovu znatno manji komad juga Srbije, a Beograd bi uz to Kosovo priznao kao samostalnu državu. Teritorijalne akvizicije bi Vučiću olakšale da sporazum “proda” kod kuće. Ovaj prijedlog trampe izazvao je miješane reakcije u obje zemlje, kao i među stranim diplomatima.

Plemenska logika

Najžešće su bile reakcije na Kosovu, gdje se brzo ispostavilo da je Thaçijeva inicijativa zapravo njegova solo-igra, za koju nema potporu. To je doprinijelo tome da se od trampe manje-više odustane. Srbija je na to reagirala pokušajem da poveća pritisak na Kosovo “nagovaranjem” karipskih i pacifičkih otočja da “povuku” svoja priznanja Kosova, te pojačavanjem akcija sabotaža kosovskog pristupa međunarodnim institucijama. Kosovski odgovor bio je još dramatičniji i uključivao je prije svega na uvođenje carina na proizvode iz Srbije, odnosno neki tip kosovskih “sankcija” Srbiji, a zatim i na formalno “osnivanje” Vojske Kosova, što je zapravo samo preimenovanje snaga koje postoje od ranije.

Još važnije od toga, kosovski premijer Ramush Haradinaj najavio je “platformu” koja kao uvjet za daljnje pregovore postavlja konačno srpsko priznanje Kosova i to cjelovitog. To je upravo ono što Srbija neće prihvatiti, unatoč činjenici da nad Kosovom de facto nema nikakve kontrole već gotovo punih 20 godina. Čini se zato da – unatoč stalnim pogurancima od SAD-a i EU – uskoro neće doći do ozbiljnog pomaka. U svakom slučaju, ključni akteri izgleda ne mogu zamisliti “rješenje” koje se ne bi temeljilo na etno-šovinizmu. Jer, bez obzira na to radi li se o podjeli na kojoj inzistira Beograd ili sankcijama koje provodi Priština prije svega protiv kosovskih Srba, očito je da se radi o ljudima zarobljenima u plemensku logiku.

Mimo nje nema nikakvog razloga zašto Kosovo ne bi ostalo ono što je oduvijek i bilo: multietnička zemlja koja može služiti kao most između Albanaca i Srba. Gotovo je groteskno da se kao glavna prepreka tome nudi pitanje formalne “nezavisnosti” zemlje koja takvu nezavisnost ima već dvadeset godina. Pritom ona, kao ni srpska nezavisnost uostalom, ne vrijedi baš ništa. Što, uostalom, znači nezavisnost države koja neko protokolarno pismo “od Trumpa” proglašava svojom velikom pobjedom?


(Bilten)

Foto: AFP / Andrej Isaković

Vedad Hasanović: Slijepo zaljubljeni, kanite se ćorava posla!

U BiH stanje redovno. Zbijeni smo u redove.

Ako nastavimo s ovakvim napretkom, ubrzo ćemo svi živjeti u EU. Ali ne i u domovini.

Bijeli hljeb nije hljeb sa sedam kora.

Partijski uhljebi ne idu trbuhom za kruhom, već traže hljeba preko pogače.

Narod je gladan, ali i svega sit.

Građani se plaše, a političari se boje – raznim bojama.

Zemlja sa rotirajućim predsjedništvom se vrti u krug. Ipak se (o)kreće.

Nema Bosne nigdje. Rečenica koju stalno ponavljaju bosanski domoljubi i Mile Dodik.

Željko Komšić, zlatni ljiljan kojeg je biralo hrvatsko cvijeće.

Bakir i Sebija su bračni par excellence.

Kad nas niko nije htio, htjele su nas Srbija i Hrvatska.

Prošlost je naša sadašnjost, a budućnost status quo.

Historija je stara, dosadna učiteljica koja se stalno ponavlja.

Neki su dobili Nobelovu nagradu za mir, a BiH je dobila Holbrukovu kaznu za rat – Dejtonski mirovni sporazum.

Neradnička klasa u BiH se bavi nečasnom rabotom- vlašću.

Klasni neprijetelj je neprijatelj Prve klase.

To što je nešto trulo u državi Danskoj, najveći krivac je Štokholmski sindrom.

One koji žele da upale svjetlo, najčešće pojede mrak.

Neki su sebi dali za pravo da drugima (od)uzimaju pravo.

Ljudi na Balkanu nisu nemoralni. Oni imaju dvostruki moral.

Nije dobro spominjati poštenje. Ono nije tu.

Vrijeđanje inteligencije nije vrijeđanje na koje je zakon osjetljiv.

Kada smo neravnopravni, onda smo pravno neravni. Dakle, krivi smo.

Našim dužnicima smo postali krivi, a našim krivcima smo ostali dužni. Nikome ugoditi.

 

Slijepo zaljubljeni, kanite se ćorava posla!

Laku ženu je teško odbiti.

Homoseksualci su ljubavnici koji rade iza leđa.

Udatoj ženi uvijek p(r)ogledam kroz prste(n).

Ne dirajte žene već prevarenih muževa. Ne vrijedi se s rogatim bosti.

Zlato na srednjem prstu je zlatna sredina.

Sreća je u malim stvarima, izuzev kada je u pitanju simbol muškosti.

 

Novine su pune raznih starina.

X i Y su poznate kao nepoznate.

Oni koji negiraju teoriju evolucije živi su dokaz da je Darvin ipak bio u krivu. Nisu svi majmuni evoluirali.

Problem i ljudi se međusobno prožimaju: problem je u ljudima, a i ljudi su u problemu.

Zlopamtilo dobro pamti šta mu je ko uradio.

Neki su brzi kao zec dok tjeraju kera.

Oni koji nemaju jaka leđa, imaju diskus herniju.

Ivan Lovrenović, Sizifova sreća

U izdanju Otvorenog kulturnog foruma (Cetinje) i Synopsisa (Sarajevo) upravo je objavljena moja knjiga Sizifova sreća.

Knjiga ima četiri dijela. Prvi dio pod naslovom Moćni smo u zlu sadrži izbor iz intervjua u razdoblju od 1989. do 2018. godine. U drugom dijelu što se zove Zemlja grobalja uvrštene su kronike objavljivane u medijima i na ovoj web-stranici 2015. i 2016. godine. Između ostalih, tu su kratki eseji Legenda o Enveru ČolakovićuDva  hercegovačka hrvatstvaBogotražiteljižedni nasiljaMilorad Ekmečić: „Budućnost gledamo kroz tamu“Rat za jezikPrst pro totoLažni pisac Meša SelimovićSrpski MostarSarajevo – muslimanski grad?Mirna savjestRadovana Karadžića… Treći dio, nazvan Dijalog, zaprema razgovor koji smo vodili Enver Kazaz i ja 2009. godine, ovdje pod naslovom uzetim od Rogera Bacona: „Duša se ne može smiriti u istini dok se tijelo ne opeče na vatri iskustva.“  Četvrti dio (Prilozi) namijenjen je tekstovima drugih autora i mojim, kojima se objašnjavaju ili nadopunjuju neke teme iz prethodnih poglavlja.

U kratkoj uvodnoj bilješci napisao sam:

Desetljeća koja obuhvaćaju tekstovi u ovoj knjizi, po dubini promjena i po drastičnosti lomova što su ih unijela u privatne živote ljudi i u njihov društveni život, vrtoglavija su od stoljeća. Jednoga će dana o tim promjenama i o tim desetljećima, možda, pisati historičari istraživači s mudre distance, i znati o njima mnogo više i sigurnije od nas, svjedoka i sudionika.

I sam obuhvaćen tim promjenama i lomovima, u privatnom i u javnom životu, autor danas s određenom pouzdanošću može reći samo jedno. Na mjesto sigurnosti s kojom je – dok je trajalo svjedoštvo i sudioništvo – mislio da zna sve najvažnije što se treba i mora znati, o čemu se treba i mora svjedočiti, stupila je danas rezignacija, a na mjesto apodiktičnosti kojom se nekad izgovaralo to što se imalo izgovoriti, stupila je sumnjičavost, autoironija. To ne znači promjenu stavova o ključnim događajima, ulogama, politikama; to dolazi iz osjećaja promašenosti i uzaludnosti svih napora i nastojanja – vlastitih i tuđih – da stvari ne pođu baš onako kako su pošle, i kako idu i danas: putom sveobuhvatne atrofije društvenoga smisla i racionaliteta. I sve se češće javlja novim glasom kojim, kao iz potaje, skeptično došaptava: ne daje li ti nova stvarnost razlog i nalog za provjeru svega što si nekad pisao i izgovarao?

Treba li uopće i reći da se pri tome najprije i najviše, možda i jedino, misli na Bosnu.

(ivanlovrenovic.com)

Mirovinska reforma u Hrvatskoj: potrebna, ali kakva?

Piše: Ante Pavić

Sve skromnije stope rađanja uza sve dulji očekivani životni vijek, a sve začinjeno velikom financijskom krizom 2008. godine, tjeraju sve zemlje Europske unije da bez iznimke promišljaju duboke promjene u svojim mirovinskim sustavima koji u današnjim uvjetima postaju neodrživi.

Sveobuhvatna reforma

Hrvatska vladajuća ekipa u ovom trenutku jedna od rijetkih u EU koja je odlučila izmjenom seta od čak šest zakona – o mirovinskom osiguranju, stažu osiguranja s povećanim trajanjem, dodatku na mirovine ostvarene prema zakonu o mirovinskom osiguranju, obveznim mirovinskim fondovima, dobrovoljnim mirovinskim fondovima i mirovinskim osiguravajućim društvima –  provesti sveobuhvatnu reformu vlastitog mirovinskog sustava, prvu takvu nakon 2000. godine kad se odlučila na nagovor Svjetske banke privatizirati dio mirovinskog sustava i uvesti drugi obavezni stup, što je većina istočnoeuropskih zemalja tada odbila učiniti jer su na vrijeme shvatile da će im takav zahvat značajno povećati javni dug.

Prema izračunima nekih ekonomista, hrvatski javni dug je zbog uvođenja obaveznog drugog stupa povećan za četvrtinu jer se zbog smanjenih doprinosa, budući da svaki radnik u drugi stup mora izdvajati pet posto bruto iznosa plaće, država mora svake godine zaduživati pet milijardi kuna kako bi se iz prvog međugeneracijskog stupa isplatile mirovine.

Rezervni stup

Čini se da su i u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava postali svjesni toga pa će budućim umirovljenicima reformom biti omogućeno da se prilikom umirovljenja prebace u prvi stup, čime će  biti nagrađeni dodatkom od 27 posto. Iako ministar Marko Pavić ponavlja da će se predloženim rješenjem samo ojačati drugi stup, samo je Ministarstvo u obrazloženju seta zakona navelo da očekuje da će se u tom slučaju 97 posto radnika odlučiti za prvi stup.

Osim toga, mirovinski fondovi se do sada nisu pretjerano proslavili transparentnošću pa Vlada reformom želi promijeniti pristup u poslovanju obveznih mirovinskih fondova. Predviđa se imenovanje predstavnika osiguranika u nadzornim odborima mirovinskih društava, kao i obveza članova uprava obveznih mirovinskih društva da se povuku iz nadzornih odbora tvrtki u kojima imaju vlasničke udjele.

Povećanje rizičnih ulaganja

Da bi donekle udobrovoljio četiri obavezna mirovinska fonda kojima upravljaju banke, a od kojih  država posuđuje novac uz kamate kako bi pokrila proračunsku rupu uzrokovanu djelomičnom privatizacijom sustava, Pavić im je ponudio mogućnost ulaganja do 100 milijuna kuna u visokorizične, tek osnovane brzorastuće male kompanije, koje još i nazivaju start-upovima.

To je tek djelić novca kojima raspolažu mirovinski fondovi koji su na kraju listopada 2018. godine upravljali su imovinom od 97,5 milijardi kuna.

Kako je još 2016. godine primijetila Europska komisija, privatni mirovinski fondovi manje su otporni na financijske krize, a Komisija je izračunala da su 2008. godine zbog globalne krize izgubili 23 posto svoje imovine. Baš zato postoje zakonska ograničenja u ulaganjima obaveznih mirovinskih fondova.Pavić im je svejedno odlučio na pladnju poslužiti start – upove.

Globalne financijske krize utječu, naravno, i na državne fondove, a kad se dogodi jedna takva financijska kriza koja se prelije na sve aspekte ekonomskog i društvenog života, stariji radnici koji izgube posao biraju odlazak u prijevremenu mirovinu. Hrvatska je to iskusila još 90-ih godina, kada su u općoj privatizaciji propadala brojna poduzeća, od kojih su brojni u socijalizmu bili giganti, posebno u današnjim mjerilima, pa je tadašnja vlast kupovala socijalni mir potičući dokup staža da bi radnici koji su završili na ulici otišli ravno u prijevremenu penziju.

Kažnjavanje

Kratkoročno rješenje pretvorilo se u noćnu moru u srednjoročnom razdoblju jer je broj umirovljenika rastao, a broj zaposlenih se smanjivao. Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, od 1,14 milijuna umirovljenika koji su mirovinu zaradili prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, danas je njih nešto preko 100 tisuća mlađe od 60 godina.

Vlada novom reformom želi stoga što više otežati prijevremeno umirovljenje. Ministarstvo predlaže umanjivanje penzije za 0,3 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. U Ministarstvu tvrde kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Osim toga, predviđa se podizanje radnog vijeka na 67 godina od 2033. godine, uz plan da se tako poveća zaposlenost jer u Hrvatskoj danas stoji jedan umirovljenik na 1,2 zaposlenika, što sustav čini neodrživim.

Međutim, prema opsežnoj analizi The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070, u Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3 posto, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Prema analizi, očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku ( 3,8 postotnih bodova). Smanjenje, ali nešto manje, očekuje se i za Francusku, Latviju, Portugal, Dansku, Estoniju, Italiju, Litvu, Španjolsku, Švedsku i Poljsku.

Kako bi dodatno dobila podršku za ovu reformu, Vlada je iz šešira izvukla ideju koja je i 90-ih bila aktualna: uvodi i po šest mjeseci dodatnog mirovinskog staža za majke i posvojiteljice za svako rođeno ili posvojeno dijete što će im povećati mirovine za oko dva posto.

Otpor sindikata

Sindikati, kojima su se u otporu mirovinskoj reformi pridružile i opozicijske stranke predvođene SDP-om, protivili su se ovakvoj reformi smatrajući da Ministarstvo kažnjava radnike prezentirajući pogrešne brojke.

Savez samostalnih sindikata Hrvatske naglašava da odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet.

Vlada obrazlaže da deficit mirovinskog sustava iznosi 17 milijardi kuna, a sindikati joj poručuju da od toga 12 milijardi kuna otpada na trošak privatizacije uvođenjem drugog stupa i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima.

„Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba“, obrazložili su iz Sindikata.

Nepostojeći “puni staž”

Poručuju Vladi da pojam „puni radni staž“ ne postoji.

“Podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.siječnja 1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se ‘rješavaju’ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu“, kažu u Sindikatu.

Hrvatska ima i još jednu specifičnost u odnosu na većinu zemalja EU: veliki broj korisnika povlaštenih mirovina, a u reformi se one ne spominju, iako Vijeće EU i Komisija već nekoliko godina preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljenika s općim pravilima za umirovljanje.

Najbrojnija skupina su branitelji, kojih 71.304 prima prosječnu mirovinu od 5.752 kune. S druge strane, 1,14 milijuna umirovljenika prima prosječnu mirovinu od 2.405 kuna.

Kraći zdravi i životni vijek

Ta ogromna razlika između visine mirovina različitih kategorija stanovništva nije jedina hrvatska specifičnost. Naime, među zemljama EU postoje značajne razlike u kvaliteti i uvjetima života pa je i nerealno očekivati uniformirano povećanje dobi za odlazak u mirovinu od 67 godina na području cijele EU. Hrvatska je u kategoriji “kvaliteta života”, naravno, ispod prosjeka EU. Očekivano trajanje života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina).

Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini iznosilo je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene.

Vlada je uvjerena da će se reformom povećati ionako mizerne mirovine, a sindikati smatraju da će umirovljenici nakon svega izaći samo siromašniji i bolesniji.

Stoga najavljuju raspisivanje referenduma o ključnim odredbama ove reforme. Svojim nezadovoljstvom privukli su parlamentarne opozicijske stranke, sad im preostaje da još privuku i građane.


(Faktograf)

Budite protiv Trumpa ali nemojte ga mrziti

Pišu: Susan L. Rhodes i Charles R. Shwenk

Predsjednik Trump već je napravio veliku štetu. Činit će je i dalje prije nego što napusti ured u Bijeloj kući. Stoga mu se moramo suprotstaviti svim pravnim sredstvima. A upravo zato što smo protiv Trumpa moramo odbaciti mržnju.

Naši razlozi ne temelje se na religiji ili etici, već na strategiji. Stvaranje pametnih strategija ovisi o točnoj procjeni vašeg protivnika ili takmaca. U svojoj knjizi Umjetnost rata kineski vojni strateg Sun Tzu rekao je: “Ako poznajete neprijatelja i poznajete sebe, ne trebate se bojati rezultata stotinu bitaka.” Znao je još 600. godine pr. Kr. da protivnike treba sagledati jasno i precizno ih procijeniti. Ovo je u jednakoj mjeri važno i danas: imati pametnu strategiju traži objektivnu analizu vaših ciljeva, bez predrasuda. Snažni osjećaji prezira ili animoziteta ometaju takve analize. Objektivnost je presudna u procjeni protivnika zato što nam treba inteligencija kako bismo predvidjeli i reagirali na poteze druge osobe.

Ako se želimo suprotstaviti nekome, ne smijemo si dopustiti da ga mrzimo. Mržnja zamagljuje našu procjenu i čini nas manje sposobnim predvidjeti ponašanje protivnika. Potiče nas da razvijamo pojednostavljene poglede na svijet i zanemarimo suptilnosti situacija i osoba s kojima se suočavamo. Ako smo pak u stanju razviti nijansirano i složeno razumijevanje situacije, možemo točnije predvidjeti ponašanje ljudi. Ako ne pokušamo suosjećati s protivnicima nikada ih nećemo razumjeti, i to će nas staviti u nepovoljan položaj.

Kada volimo nekoga često zanemarimo ili odbijamo negativne informacije o njima. Nasuprot tome, kada mrzimo skloni smo zanemariti pozitivne stvari i pojačati efekt “pristranosti potvrde” – tendencije da se više pažnje posveti informacijama koje potvrđuju naše prethodne stavove od onih koje im se suprotstavljaju. Na primjer, Sjedinjene Države pokrenule su drugi rat u Iraku u pogrešnom uvjerenju da je Saddam Hussein imao oružje za masovno uništenje. Predsjednik George W. Bush bio je spreman vjerovati u upitne informacije o tome, dijelom zbog toga što je osjećao osobno neprijateljstvo prema Husseinu jer je ovaj prijetio ubiti njegovog oca Georgea HW Busha, koji je umro prošli tjedan .

Što smo više uvriježeni u svojim stavovima postajemo otporniji na informacije koje im proturječe, što je proces poznat kao “efekt povratnog djelovanja. Što smo više podložni dezinformaciji, postajemo spremni uložiti još više resursa u obranu naših pogrešaka. Vijetnamski rat je primjer izražene opredijeljenosti za neuspjeh. “Pogreška povećanih troškova” je pojam koji ekonomisti koriste kako bi opisali tendenciju ulaganja još više resursa u loše projekte, samo zato što smo već uložili u njih ili “bacali dobar novac za lošim”.

U ekstremnim slučajevima mržnja nam šteti mentalno, emocionalno i fizički. Kvari naše prosudbe i pravila, uznemiruje probavu. Slabi nas i pomaže našim protivnicima. Kad dopustimo da postanemo žrtve mržnje, tada radimo za svoje neprijatelje.

Trumpova poslovna karijera ilustrira štetne učinke mržnje. Njegova knjiga Think Big sadrži poglavlje pod naslovom “osveta” u kojem opisuje patnje koje je prouzročio svojim neprijateljima i užitak koji mu je to donijelo. Ali, njegova mržnja zapravo je naštetila njegovoj poslovnoj prosudbi: prekomjerno je plaćao nekretnine kako bi pobijedio svoje suparnike, a odbio potencijalne poslovne saveznike svojim zlostavljanjem i ispadima bijesa. Kada Trump kleveće svoje protivnike on ih potiče na slabost, da ga mrze, jer tako postaju manje zastrašujući. Ako mrzite Predsjednika Trumpa, podsjećamo vas na ove činjenice:

– Trump nema pravih prijatelja niti istinski voli svoju ženu i obitelj. Trumpa slabo razumiju oni na koji istinski vole druge ljude.

– Njegova želja za bogatstvom i pažnjom je nezasitna. Stoga će umrijeti nezadovoljan i zbunjen.

– Zato što je postao predsjednik, istražuju se njegove kriminalne aktivnosti i suradnici iz prošlosti. Do kraja života bit će suočen s pravnim posljedicama svojih nekadašnjih nedjela.

– Zato što djeluje nadmoćno i zlonamjerno, većina onoga što Trump uradi ima negativne posljedice. Iako je multimilijarder i sjedi u najvažnijem uredu u državi, on živi u paklu koji si je sam stvorio.

Ukratko, Trump je čovjek kojeg treba žaliti. On nanosi štetu drugima pa mu se stoga moramo suprotstaviti, ali to možemo raditi učinkovitije ako shvatimo koliko je njegov život tužan. Sažaljenje je neugodna emocija ali bolje ga je osjećati od mržnje, pogotovo ako se može pretvoriti u suosjećanje, tj. aktivnu želju da pomogne drugoj osobi. Suosjećanje se može vježbati putem „meditacije ljubavi i ljubaznosti i svjesnoga odbijanja da zlostavljamo i klevećemo one s kojima se ne slažemo, čak i ako  oni zlostavljaju i kleveću nas.

Ne kažemo da ljudi trebaju voljeti Donalda Trumpa – samo da bismo ga trebali pokušati prestati mrziti. Kada saznamo o nekom od njegovih mrzovoljnih postupaka ili izjava, prirodno je osjetiti trenutačnu nelagodu i bijes. Međutim, ne smijemo dopustiti da ovaj trenutni osjećaj preraste u trajnu mržnju. Umjesto toga, trebali bismo upotrijebiti sve tehnike i praksu da osjetimo ravnodušnost. Kad smo smireni možemo se suprotstaviti s obnovljenim fokusom i odlučnošću.

Možda najbolji način da se suzdržimo od mržnje prema Trumpu je da se fokusiramo na ono što činimo kako bismo mu se suprotstavili i umanjili štetu koju čini. To je strategija koju smo mi usvojili. Kada netko od nas primijeti osjećaje mržnje, preusmjeravamo pažnju na akcije koje poduzimamo: kako s našim ograničenim sredstvima pomoći kandidate Demokratske stranke u izbornim bitkama za Zastupnički dom ili potpisivanje peticija za suprotstavljanje nekim od Trumpovih najgorih poteza. Možda ne možemo uraditi mnogo toga, ali svi mi možemo pomoći u smanjenju štete koju Trump čini i obnavljati društveno tkivo koje se urušava.

Umjesto da mrzimo Trumpa, trebamo mu se suprotstaviti u duhu suosjećanja, jer će nam to pomoći da se suprotstavimo na najučinkovitiji način. Ako možemo umanjiti štetu koju on učini i ukloniti ga s vlasti što je prije moguće, pomoći ćemo i njemu i svima na ovom planetu. Nakon što Trump napusti Bijelu kuću morat ćemo uraditi mnogo toga kako bismo se nosili s atmosferom mržnje i nepovjerenja koje je stvorio.

“Nije li Trump učinio grozne stvari? I zar ne mrzi ljude poput nas koji mu se suprotstavljaju? Zašto ga ne bi mrzili?” Odgovor na prva dva pitanja je: “Da.” Odgovor na posljednje pitanje je: “On želi da ga mrzite.” Stoga, ako mu se želite uspješno suprotstaviti nemojte ga mrziti.

 


(Open Democracy)

Foto: Pixabay

Sapere aude ili imaj hrabrosti posramiti se zločina!

Piše: Mile Lasić

U osvrtu pisanom prije točno godinu dana povodom posljednjih presuda ICTY-ija u Den Haagu, pozvao sam na stid i prosvjed protivu „kulture selektivnog sjećanja“, kao i protivu – na njoj utemeljenoj – selektivne (ne)pravde. Kazao sam i tom prigodom i ponavljam i ovdje kako mi osobno agresivno ili obranaško stanje duha i u BiH i u regiji jugoistoka Europe izaziva i muku i gađenje, jer je u konačnici samo potvrda da se ne umijemo služiti Kantovom maximom: „Imaj volju za znanjem. Imaj hrabrosti poslužiti se vlastitim razumom“ („Sapere aude. Habe Mut, dich deines eigene Verstandes zu bedienen“)! Kao da ta nekultura prosto vrhuni ovih dana i u BiH i u regiji jugoistoka Europe, unatoč svim upozorenjima, pa i Međunarodnom danu ljudskih prava, koji se u našoj zemlji nedostojanstveno obilježava od zvaničnih institucija, ako se uopće obilježava, te na pristojan način od onih koji žive u osami ili na marginama glavnih društvenih procesa.

Kultura izostanka stida i zaborava „tamnih fleka“ u vlastitoj povijesti je, inače, oprobano sredstvo držanja građana u autoritarnim društvima u samoiskrivljenoj malodobnosti, govoreći Kantovim jezikom. Početak ozdravljenja je, pak, vezan uz proces suočavanja s prošlošću, naučio sam dugim životom u SR Njemačkoj. Otuda me i zanimaju anti-autoritarni a ne autoritarni maninstream narativi u svim našim bratski zakrvljenim nacijama, kao i moralna ponašanja, posebice preživjelih žrtava proteklih „jugoslavenskih ratova“.

Ovdje ću samo dotaći tri takva uzorita „slučaja“:

  1. a) praštanje moje bivše asistentice Arijane Krešo ubojicama njezina oca u Trusini, unatoč tomu i što je kao jednoipolgodišnja djevojčica i sama bila nastrijeljena od ubojica iz redova Armije BiH;
  2. b) oprost mladog đakona SPC-a Branislava Rajkovića ubojicama u uniformi HVO-a svirepog ubojstva njegovih i oca i majke u Jasenjanima, jer su ga i teologija i život naučile nužnosti oprosta, kako bi se moglo normalno živjeti;
  3. c) te, praštanje Rešada Mujića, koji je u srpnju 1995. izgubio jedanaestoro rođaka u Srebrenici, pa ipak poručuje: „Bolje je godinu dana pregovarati, nego samo jedan dan ratovati“!

 

Je li ICTY doprinio više uznemirenju nego izmirenju?

Ne želim pjevati u zboru ni s onima koji ovih dana apriori niječu ad hoc instituciju Ujedinjenih naroda kakva je ICTY, niti s onima koji ICTY-iju pjevaju ode, jer se ICTY-iju mora priznati da je uradio veliki posao kojemu domaći sudovi nisu bili i još nisu dorasli, te da je prikupio ogromnu građu o našem sunovratu u barbarstvo na kraju 20. stoljeća.

Mada nedosljedno ICTY je, ipak, poslao i poruku da se kršenje međunarodnog prava i zločini protivu mira i čovječnosti ne isplate, te da za njih snose odgovornosti i oni koji su zločine izvršavali, i oni koji su ih beskrupulozno naređivali, pa čak i oni koji su ih tek nijemo promatrali. Time je implicite i potvrdio enormnu važnost Jaspersovih pitanja krivnje i doprinio razvoju tzv. humanitarnog kaznenog prava daleko više od Nirnberških sudovanja.

Kao profesoru međunarodnih odnosa i bivšem diplomati mi nisu, dakle, apriori problematične presude ICTY-ija, nego u prvom redu selektivna (ne)pravda uslijed izostanka optužbi i procesuiranja svih krupnih zločina i niza „udruženih zločinačkih poduhvata“ (uzp) tijekom „jugoslavenskih ratova“ (1991-1999). Uostalom, iz ovih razloga sam se proteklih dana javno i pitao: što je s neprocesuiranim „uzp-ovima“, počev od onog egzemplarnog u Beogradu (u „glavnom gradu uzp-a“, Tomislav Marković) do brojnih u BiH, koji nisu ni procesuirani, ili je za njih suđeno kao da je riječ o kavanskoj tučnjavi, kako ogorčeno tvrdi gvardijan Fojničkog samostana fra Nikica Vujica. O tom „pomilovanom uzp-u“ pisao sam nedavno i za (ugašeni u međuvremenu) portal Herzegovina.IN , kazavši kako je najstrašnije što su čak četiri puta smanjivane kazne glavnom počinitelju od strane I. Izetbegovića i E. Ganića, prije konačnog pomilovanja, te da se svirepi „uzp“ nad vjerskim ljudima ne želi takvim vidjeti u političkom Sarajevu. (Ovo je izazvalo ogorčenje i kod jednog doktora politologije u  Berlinu i jednog broja lažnih virtualnih prijatelja, onih koji u A. I. gledaju kao u „bosanskog Georgea Washingtona“,  pa smo se i definitivno razišli, što je dobro i za njih i za mene, čini mi se.)

Ja sam proteklih dana, dakle, govorio kako mi nalažu i struka i savjest, jer sam prosto morao govoriti o teškim temama temeljem mojeg već četvrtstoljetnog bavljenja njima: prvo protivu olakog zaborava vlastitih sramota, pa potom i o grijesima ICTY-ija, koji se više ne mogu ispraviti ni putem dovršavanja sudovanja Šešelju, Karadžiću i Mladiću, te Simatoviću i Stanišiću unutar Mehanizma međunarodnih kaznenih sudova (MMKS), a male su šanse da se isprave pred bh. sudovima. Već je, naime, izvjesno da neće biti nikada podignute optužbe protivu „krnjeg Predsjedništva SFRJ“, protivu srbijanskog i crnogorskog vodstva i njihovih sprega s vrhom JNA, te da će u BiH ostati brojni ratni krivci neprocesuirani. Uostalom, sve ovo predugo već traje, pa je opravdano i pitanje da li je ICTY doprinio izmirenju ili uznemirenju, kako je to ovih dana lucidno primijetio profesor Žarko Puhovski.

 

“Nadvladavanje prošlosti”:
prvo “suočavanje s prošlošću”, potom i izmirenje!

O „kulturi selektivnog sjećanja“ i „selektivnoj (ne)pravdi sam proteklih dana govorio u javnim istupima pozivajući se na rasprave mudrijih od mene, počev od Karla Jaspersa pa do Ivana Lovrenovića. Podsjetit ću i ovdje tek kako je književnik Ivan Lovrenović već u komentaru “Hrvatski vitezovi” u Haagu (Prometej, 9. travnja 2004.) ukazao znalački na Jaspersov pojam krivnje. „Od Nürnberga 1945. i Jaspersa naovamo, od svakoga Evropljanina se očekuje da mu je već od viših razreda pučke škole jasno, kako već i sudjelovanje u strukturama znači i odgovornost za učinke tih struktura“, a „u ovome, našem slučaju, reklo bi se – čak u sva četiri temeljna Jaspersova aspekta: u aspektu zločina, političke krivice, moralne krivice i metafizičke krivice.“ Lovrenović se potom pozvao i na Jaspersovo objašnjenje metafizičke krivnje: “Metafizička krivica je pomanjkanje apsolutne solidarnosti sa čovjekom kao čovjekom… Ta solidarnost je narušena mojom prisutnošću na mjestu nepravde i zločina. Nije dovoljno to što sam oprezno stavio život na kocku ne bih li ih spriječio, jer ako se zločin dogodio i ako sam ja tome prisustvovao i preživio, dok je netko drugi ubijen, u sebi čujem glas koji mi govori da je to što još uvijek živim moja krivica”, kako bi sugerirao: „Testirajte svoju najbližu okolicu: ima li ikoga tko će danas ozbiljno ‘zagristi’ u Jaspersove argumente?“

Nažalost, vrlo je malo onih koji se uistinu stide za sramote i zla počinjena u naše ime. Jedan od tih koji je ozbiljno „zagrizao“ za Jaspersove argumente, jer i živi ideju „svjetskog ethosa“ (Hans Küng) i nužnosti praštanja (Jürgen Moltmann), pa se javno i grozi selektivne nepravde i sveopćeg ravnodušja među nama, je mladi teolog i doktorand Sveučilišta u Grazu, Dalibor Dado Milas. On polazi ispravno od tri različite realnosti u tri post-ratna društva u BiH i zaključuje „da su sva tri i izolirana i okrutna“. Po Milasu, „ona su okrutna s obzirom na svu patnju koju su prouzrokovali među potlačenima i žrtvama i s obzirom na bezosjećajnost koju ta društva pokazuju u svom odnosu prema žrtvama vlastitoga kolektiva…”

Mladi teolog je potom izrečenu tvrdnju pošteno ilustrirao teškim nerazumijevanjem Hrvata i Bošnjaka i u domeni kulture selektivnog sjećanja: „Hrvati se prisjećaju i obilježavaju komemoraciju pokolja nevinih ljudi (op. Hrvata) u Križančevu Selu, Grabovici i Uzdolu. Za Hrvate je to važan datum. No većina Hrvata se ne ‘sjeća’ pokolja u Ahmićima, gdje su pobijeni žene i djeca. Vrijedi i obrnuto. Bošnjaci redovito komemoriraju obljetnicu masakra u Ahmićima, Srebrenici i Bugojnu, ali ‘zaboravljaju’ na mjesta pokolja i stradanja ‘onih drugih’, za koje su odgovorni Bošnjaci. I jedni i drugi imaju svoje kalendare, u kojima oni ‘drugi’ nemaju svoj datum. Drugim riječima, obespravljeni, nebitni i ‘drugi’ nemaju svoga kalendara. Tu je riječ o žrtvama koje ne smiju postojati u tuđoj javnosti…“ (Te zločine je počinio netko ‘naš’, u ‘naše’ ime, www.express.hr, 06.12.2017.)

Vjerojatno iz razloga što se samo usamljenici s margina podijeljenih društava miješaju u Jaspersova pitanja krivnje, mi i nismo više od dva desetljeća poslije ”jugoslavenskog rata“ (”Der Jugoslawien Krieg“, dr. sc. Dunja Melčić-Mikulić) uopće odmakli daleko od Jaspersova ”nultog sata“, dakle totalnog sloma, kako bismo se počeli odgovorno baviti razumijevanjem i krivnje i odgovornosti. Tomu je vjerojatno glavni uzrok što je „jugoslavenski rat“ završio i bez pobjednika i poraženih, mada su svi poraženi, pa se tek i pojavljuju čestiti pojedinci koji se zalažu za bespoštedno suočavanje s prošlošću. Neka ono što sam uputio mojemu sugrađaninu Elvedinu Neziroviću u formi komentara na njegovoj FB stranici bude podrška i ohrabrenje svim takvima: Elvedine, pozdravljam Vaš pristup temi, ali sugeriram da se pojam “die Vergangenheitsbewaltigung”, u bukvalnom prijevodu “prevladavanje” ili “nadvladavanje prošlosti”, ne svodi samo na “suočavanje s prošlošću”, jer podrazumijeva i prihvatanje odgovornosti za sve vrste krivnje, izuzev za kaznenu koja je uvijek individualizirana, pa potom i izmirenje sa sobom i bivšim “neprijateljima”…

 

Anestezirane analfabete i kultura sjećanja!

U odgovoru na pitanja novinara Slobodne Dalmacije – hoće li drugostupanjska presuda Žalbenog vijeća ICTY-ija u slučaju „Prlić i drugi“ imati posljedica po ustavni preustroj BiH, procijenio sam da će isti oni koji već godinama pokušavaju pomjeriti kakav takav balans između nacionalnog i građanskog u ustavima BiH i entiteta RS i Federacije BiH, pokušati iskoristiti ovu situaciju u korist njihove vizije entiteta i cijele BiH. Ovakvo što značilo bi ili ignoriranje BiH, ili nijekanje višenacionalnosti u BiH, ma koliko i jedno i drugo bilo opasno! Ponovit ću i ovdje: od višenacionalne zemlje može se napraviti “politička zajednica” samo ukotvljenjem građanskog unutar nacionalnog, a ne borbom protivu tzv. etničkog principa u BiH.

Uostalom, radi se o elementarnim načelima liberalizma, po kojima je „principijelno nedopustivo oštećivanja drugoga“, kako je na to upozorio u „Iskušenjima neslobode“ i Sir Ralf Dahrendorf, pozivajući se na John Stewarta Milla, “čime se postulira da se u društvenom djelovanju radi o vrijednostima koje su članovima slobodno dane na zbor; s jednom ogradom, članovi ne smiju zastupati ideje iz kojih bi proizlazila šteta drugima koji zastupaju svoje vrijednosti, ma kakve one bile.” (Dahrendorf, R., Versuchungen der Unfreiheit, Prometej, Zagreb, 2008., str. XII-XIII.)

Nažalost, niz presuda ICTY-a poslužit će i za „iskušenja neslobode“ od strane oni koji se rado predstavljaju liberalima, ali niječu utemeljenost i kolektivnih prava u neotuđivost ljudskih prava i sloboda, koje prosto mora garantirati pravna država, ako je ima. Poslužit će, također, i za definitivnu pobjedu selektivne kulture sjećanja, što znači da će se na sve strane i dalje veličati upravo odgovorne za sramote i sunovrate u barbarizam kao heroje. Nasuprot toj i takvoj selektivnoj kulturi sjećanja, koja i nije drugo do svjesno odnjegovani zaborav vlastitih sramota, istinska kritička kultura sjećanja podrazumijevala bi i stid i sram za počinjene zločine i druga zlodjela protivu humanitarnog prava, posebice počinjene u naše ime.

Time sam i za Slobodnu Dalmaciju sažeo ono što stoji u svim mojim knjigama: prošli užasni rat nije bio ni čisto obrambeni, ni oslobodilački, ni domovinski ili otadžbinski, nego i sve to i „građanski“, i rat bandi i tranzicijskih gospodara života i smrti za teritorije i društvene resurse, što je tražilo i niz “udruženim zločinačkih pothvata” na prostorima bivše SFRJ. Posebice u BiH se radilo o nizu uzp-ova, samo što ih takvima ne zovemo, a trebali bismo, jer su se primjerice u istom danu događali samo u razmaku od dva sata bestijalni zločini HVO-a u Ahmićima i Armije BiH u Trusini, da zaboravimo na trenutak srpske ratničke igre. Ili su se u istom gradu, primjerice u Bugojnu, događali „nestanci“ prvo jednih, pa potom i drugih, što je sramotno zaboravljati, a i to se zaboravilo. U BiH skoro da i nema nikoga da sintetički promatra fenomen samouniženja u ratu i izrazi empatiju prema onima koje su ožalostile naše „junačine“, pa uvredljivo i dalje slavimo svoje “heroje”, koji su u očima onih drugih i trećih tek puki dželati. U tom pogledu smo duboko u devedesetim godinama 20. stoljeća.

Kako je već rečeno, temeljni problem ostaje što skoro sve postjugoslavenske akademske i sve političke elite interpretiraju kompleksne jugoslavenske ratove na jako redukcionistički način, kako bi učvrstile vlastite te(n)kovine, pa se isti rat tretira i domovinskim i obrambenim i agresorskim i osvajačkim. O ovomu sam pisao u Oslobođenju, 14. lipnja 2014. pod naslovom „Razmišljanja o krivnji“, pa je potom taj prosvjed prenijet i na zagrebački portal Autograf.hr, 28. kolovoza 2014. u rubriku „Književni ogledi“. Objasnio sam tada kako u stiliziranju ratno-pobjedničkih ili dobitničkih uloga, sukladno redukcionističkim pogledima vladajućih kleronacionalističkih oligarhija i/ili njihovih neojakobinskih besprizornih lažnolijevih pandana, i nema mjesta za sjećanje na žrtve onih drugih i trećih, pa se dogodilo što se moralo dogoditi: postali smo i sljedbenici i zarobljenici viktimološke logike i na njoj utemeljene viktimo-transagresijske kulture nesposobnosti empatije s drugima, zbog čega i jesmo u konačnom ishodu anestezirane analfabete u oblasti kritičke kulture sjećanja.

 

Možemo mi i dublje u prošlost!

Pojavljivao sam se proteklih dana u nizu medija, mada sam mnoge i odbio (RTRS, FTV, Jutarnji list). Prihvatio sam samo razgovore za N1 i BHT1, uz Slobodnu Dalmaciju, te ranije utanačeni intervju za neovisni podgorički tjednik „MONITOR“ (osvanuo u broju 1416, od 08. prosinca 2017.). Dakako, i u njemu sam morao govoriti o histeriji među Hrvatima i u Hrvatskoj i u BiH povodom konačne presude ICTY-ija u predmetu „Prlić i ostali“, te antihrvatskoj kontrahisteriji u bošnjačkim i srpskim medijima.

Čitatelje Monitora sam, prvo, podsjetio da smo slične euforije doživjeli proteklih godina mnoštvo puta, samo nismo, nažalost, skoro nikada i distanciranje od pogrešnih ratnih politika i pogotovu nismo iskreno pokajanje političkih vrhuški. Bilo je među osuđenima par kajanja, ali posve iskrenog samo od Milana Babića, koji je izvršio i samoubojstvo. Precizirao sam kako bi bilo bolje da se politički vrh Hrvatske odrekao Tuđmanove ratne politike iz 1993., ali nije, nažalost. Čak šta više, veoma je pompozno obilježena 18.obljetnica od njegove smrti.

S tim u vezi za čitatelje dodajem da bi za razumijevanje Tuđmanovog odnosa prema BiH bilo potrebno pozabaviti se i Tuđmanovom 1991. (vidjeti u Jutarnjem listu od 09. prosinca 2017. najvažniji Tuđmanov transkript sa sastanka s tadašnjim vodstvom Hrvata iz BiH, održanom 27. prosinca 1991.), pa potom i njegovom ratnom politikom iz 1993., kao i tzv. mirovnim politikama u 1994. i 1995. koje se tiču stvaranja Federacije BiH u Washingtonu i Općeg mirovnog ugovora za mir u BiH iz Daytona i Pariza. Hoću i izrijekom reći kako nije umjesno štedjeti kritika prvog hrvatskog predsjednika, te da bi bilo nužno propitati među Hrvatima u BiH i Tuđmanove katastrofalne predrasude prema BiH i neznanja o Hrvatima u BiH, koje su i vodile i potonjim trgovinama s Hrvatima u BiH radi tzv. mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Jednako tako bi bilo krajnje vrijeme propitati i poslijeratne licemjerne ili nadute politike iz Zagreba i prema BiH i Hrvatima u BiH. Dakako, krajnje je vrijeme propitati i licemjerne politike Tuđmanovog sparing partnera Alije Izetbegovića, ali o njima drugi put.

Kazao sam i u „Monitoru“ kako malo tko niječe da je u Herceg Bosni bilo protjerivanje stanovništva i ubojstava, ali da se u BiH među Hrvatima ogorčeno što nisu procesuirani za slična nedjela i bošnjački „udruženi zločinački pothvati“. Meni osobno je posve jasno da se kao Hrvat moram prvo postidjeti za zločine u Mostaru i dolini Neretve, pa potom i za one u Lašvanskoj dolini, ali da tim putom imam pravo i zapitati se: nije li ICTY učinio medvjeđu uslugu kritičkoj kulturi sjećanja u BiH time što je de facto poštedio bošnjački politički vrh i Armiju BiH odgovornosti za zločine i nad Hrvatima i Srbima? Uostalom, ovih dana su konačno uhapšeni u Konjicu osumnjičenici za zločine nad Srbima i u logoru Čelebići i na Bradini, o čemu su potresno pošteno pisali i Dragan Bursać i Goran Sarić. A bilo je itekako i takvih zločina i za njih se znalo kako iz volšebno nestalog ratnog dnevnika oficira u redovima Armije BiH, izvjesnog Macića, tako i iz potresnih književnih zapisa zarobljenika u logoru Silos pored Tarčina po imenu Milo Bratić, koji je nedavno preminuo u Kanadi.

Istina je, dakako, da je u početku Armija BiH bila multinacionalna, s čak 30% Hrvata i Srba u svom sastavu. Dodajem ovdje da je ona takvom prestala biti u momentu kada je vrh SDA ponizio u redovima Armije BiH visoko rangirane oficire Stjepana Šibera i Jovana Divjaka, a u diplomatsko-konzularnim predstavništvima RBiH rijetke Srbe i Hrvate, pa i mene, o čemu ovdje ne govorim, ali sam ostavio svjedočenje u knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“ (vidjeti u: Lasić, M., Dvije knjige pod jednim krovom, Tuzla 2012.).

Odnjegovao se posve svjesni zaborav, pa se zaboravilo i da je u sastavu Armije BiH bio i odred ubojica iz arapskih zemalja pod imenom El Mudžahid, kojemu je formalno vrhovni komandant bio Alija Izetbegović, kao što se zaboravilo i da je spomenuti Izetbegović priskrbio za sebe nelegalno poziciju predsjednika Predsjedništva BiH, manipulirajući i legalitetom i multietičnošću, kad mu je i dok mu je to bilo potrebno. U Monitoru sam objasnio kako je i bošnjačka strana imala logore, samo za Hrvate njih 331, kako tvrde u hrvatskim logoraškim udrugama, pri čemu ne mijenja na stvari što im se do danas u političkom Sarajevu tepa da su bili „sabirni centri“. I u Monitoru sam izrazio žaljenje zbog nesankcioniranih „uzp-ova“, uključivo i bošnjačkog vodstva, počev od spomenutog svirepog ubojstva fojničkih faratara i masakra Hrvata u Trusini, Uzdolu i Grabovici i drugdje. Ukazao sam, također, i da je hrvatsko-bošnjačka ratna story iznimno komplicirana: Bošnjaci jesu bili najveće žrtve tijekom ružnih ratova, jer je od najmanje 95.400 ubijenih ljudi u BiH, njih preko 66.000 bilo bošnjačkog podrijetla, kako govori i „Bosanska knjiga mrtvih“ Mirsada Tokače. Ali, neupitno je da su te stravične brojke uglavnom rezultat srpskog „uzp-a“, na koji se skoro zaboravilo, pa se u političkom Sarajevu stigmatizirala i „Herceg Bosna“ više zbog političkih ambicija nego iz stvarnih potreba za istinom o stradanju Bošnjaka u HB-u.

Apsurd je savršen i u odnosima RH i BiH, jer su obje bile izložene srbijanskom i crnogorskom surovom ratnom nasilju: sravnjivanju baroknih (Vukovar) i rušenju renesansnih gradova (Dubrovnik), razaranju „olimpijskog grada“ kakvo je Sarajevo, ili ružnom iživljavanju crnogorskih i srpskih rezervista i JNA nad Mostarom, u kojemu je već u 1992. porušene šest gradskih i pet prigradskih ćuprija, dok je Stari most ostavljen na nemilost silnicima u „ratu unutar rata“, tj. bošnjačko-hrvatskom ratu. Na sve se to zaboravilo, kao i da su protagonisti „Velike Srbije“ u dolini Neretve u početku pobili i bacili na prigradska smetljišta na stotine Bošnjaka i Hrvata. Ovo je, dakako, bilo važno reći zbog crnogorskih čitatelja. Uzvratit će se, nažalost, kasnije od strane zločinaca i ubojstvima i rušenjem pravoslavnih svetinja u Mostaru. U početku su Hrvati i Bošnjaci bili i doslovice u istim jedinicama, pri čemu se na prostorima Herceg Bosne podrazumijevala hrvatska komanda, sukladno dogovorima između HVO i Armije BiH, te obratno na prostorima pod kontrolom Armije BiH. Uostalom, i sve oružje i pomoć iz svijeta za BiH išli su preko Hrvatske, a Tuđman i Izetbegović su se sastajali tijekom rata tek nešto manje puta (31 put) nego Tuđman i Milošević (48 puta). K tomu, Bošnjaci i Hrvati potpisali su i masu neiskrenih sporazuma, uključivo i onaj u Washigtonu u ožujku 1994, kojim je utemeljena Federacija BiH (federacije Bošnjaka i Hrvata) i kojim je predviđena njezina konfederacija s Republikom Hrvatskom. U Republici Hrvatskoj je tijekom rata bilo smješteno ponajviše Bošnjaka među ukupno 400.000 izbjeglica iz BiH, liječeni su ranjenici Armije BiH, itd. No, ni u političkom Sarajevu, ni u političkom Zagrebu ne žele se referirati na svijetle točke u recentnoj prošlosti.

Vrlo mi je važno bilo objasniti i u „Monitoru“ kakvi se to „hibridni ratovi“ i „containment policy“ vode u BiH. Prvi pojam govori o ratovima putem dezinformacija, naglasio sam, a drugi je „hladnoratovski pojam“ kojim se objašnjavala tzv. politika zagađivanja međusobno bliskih nacija, koje vjerojatno potječu od istog etničkog supstrata, ali su vjerozakoni i geopolitike učinili svoje kroz povijest. BiH bi mogla, čak, doživjeti disoluciju poput SFRJ ako ne bude u stanju napraviti novi unutarnji društveni dogovor o samoj sebi kao višenacionalnoj državi, što se uporno odbija u prvom redu u političkom Sarajevu. BiH prosto vapi za balansom građanskog i nacionalnog, ali Bošnjaci svih svjetonazora forsiraju tvrdoglavo samo tzv. građansku opciju, dok su i Hrvati i Srbi žestoko protivu toga, kako ne bi bili eliminirani kao konstitutivne nacije u BiH. Zapravo bi bilo krajnje vrijeme ukotviti građansko u nacionalno, u tronacionalno, kako bi se smirila uzavrela situacija u BiH i počelo kretati ka transnacionalnoj politekonomskoj integraciji kakva je EU, ali do toga je malo komu u političkim vrhovima iskreno stalo.

Na pitanje „Monitora“ o neispunjenim zahtjevima iz „tri D strategije“ – denacifikacija, demilitarizacija i demokratizacija – odgovorio sam kako slijedi: a) Demokratizacija je završila u demokraturama i despotijama; b) Denacifikacija nije ni započela; c) Demilitarizacija je dijelom izvršena, ali unutar toga što se zovu Oružane snage BiH su tri „nacionalne vojske“ i ogromni potencijal za buduće građanske ratove, ako im budu dozvoljeni, da i ne govorim o privatnim stokovima oružja u svakoj poštenoj hrvatskoj, srpskoj i bošnjačkoj kući.

A „pravna država“, ona koju je jedan političar SDA obećao prije četvrt stoljeća da „dolazi u ponedjeljak“, negdje se izgubila na putu. Uslijed toga i cvjeta korupcija, pa je BiH zemlja „uhljeba“ iz sve tri bh. nacije, te zemlja ljudi ispod granice „aposlutne bijede“, njih oko 30%, te onih na granici bijede (preko 50%). Najgore je, ipak, što smo se u proteklih četvrt stoljeća vratili u ideologije i politike iz 90-tih godina prošlog stoljeća. Uostalom, možemo mi i dublje u lošu prošlost, u političku kulturu koja ne poznaje ideologiju ljudskih prava i sloboda, inclusive prava kolektiviteta. Nažalost, dok je u svijetu u tijeku Postmoderna, u nas je tek na redu Prva (politička) moderna!

Ukazao sam i u „Monitoru“ kako se upravo u odnosima BiH i RH, te unutar BiH između sve tri nacije, vidi kao na dlanu ono što nas je poučio K. Jenkins: zaboravlja se, a ne bi se smjelo zaboraviti da se „prošlost“ i „historija“, iliti „istorija“ u pravilu razlikuju, jer je „historija“ tek jedan od mogućih ideoloških i političkih narativa o prošlosti, pa bi tek „povijest“ bila kritičko-racionalistička objekcija i jednog i drugog: i prošlosti i historije. Ali, za takvo što se ne želi čuti ni u BiH, ni u RH, ni u drugim „lažozemljama“ (S. Basara), jer bi to podrazumijevalo suočiti se s povijesnim istinama. Otuda i jesmo još uvijek zarobljeni u viktimizacijske interpretacije, sukladno kojima su „naši“ uvijek heroji, dok su oni „drugi“ i „treći“ ružni, prljavi i zli? Nisu, nego su ubojice među nama, nerijetko u rođačkim, političkim i kapital-suodnosima uvezanim s vrhovima vlasti, kako ne pokazuju samo reakcije na ICTY-ijevu presudu u „slučaju Mladić“ i slučaju „Prlić i drugi“, nego i u slučaju svježe uhapšene 13.orice pripadnika Armije BiH u Konjicu zbog zločina Armije BiH nad Srbima. Otuda i jesu nužni i dalje, ma koliko izgledali uzaludni, apeli za de-viktimizaciju, jer de-viktimizacija je prvi preduvjet za ozdravljenje bolesnih društava i u BiH i u Regiji!


Podsjećanje povodom Dana ljudskih prava, u Mostaru 12. prosinca 2018.

Status quo drugim sredstvima

Piše:  Eldin Hadžović

Iako je relativna pobjeda Željka Komšića u utrci za mjesto člana državnog predsjedništva iz reda hrvatskog naroda na netom održanim izborima u Bosni i Hercegovini bila najmanje neizvjesna i svakako najmanje zanimljiva, upravo je ona izazvala najviše kontroverzi u danima nakon konačne potvrde izbornih rezultata.

U zemlji kakva je BiH to je, ipak, neko postignuće: postizborne vratolomije i salta mor(t)ale dojučerašnjih prvaka oporbe u Republici Srpskoj, krah Srpske demokratske stranke, poraz Dodika i njegovog SNSD-a u Banjoj Luci i istodobna apsolutna pobjeda u ostatku RS-a, katastrofalan učinak Radončićevog SBB-a u Federaciji BiH, unatoč medijskoj mašineriji čiji je slogan bukvalno ‘Od nas ne možete pobjeći’, te nemoć Stranke demokratske akcije da, uslijed ništavnog koalicionog kapaciteta, makar započne pregovore o formiranju vlasti u kantonima, i pored relativne izborne pobjede… sve to skupa ne izaziva polemike i brakorazvodne rasprave kao ‘slučaj Komšić’, o kojem se vijeća od Sarajeva do Bruxellesa.

Komšić sam, na svoju nesreću, osim paralizirajuće polarizacije, opće sablazni i nastavka statusa quo drugim sredstvima, teško da može postići nešto više. Podsjetimo, Željko Komšić je već u dva navrata bio na funkciji na koju je sada ponovno izabran, s jednako neuvjerljivim učinkom – ako se izuzme apsolutna homogenizacija hrvatskog biračkog tijela i potpuno obesmišljavanje svake alternative HDZ BiH, koja je taman bila uzela maha dok je na čelu Ureda visokog predstavnika još sjedio činovnik koji se znao umiješati u svoj posao.

Godina 2006. se sada za Komšića ponavlja kao farsa, jer su mu današnje početne pozicije značajno drugačije u odnosu na to vrijeme. Komšić je tada bio član Socijaldemokratske partije BiH, koja je u to vrijeme još uvijek uspješno glumila zdravu alternativu osovini SDA-Stranka za BiH i njegov izbor je za mnoge tada značio nadu da je moguće razbiti začarani krug nacionalizma u kojem je BiH konstantno zarobljena od rata pa naovamo. Nažalost, ubrzo se ispostavilo da osim ispraznih patriotskih općih mjesta i skoro neprekidne konfrontacije sa svima, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u okruženju, Komšić nije bio u stanju ponuditi ništa više. Pored djetinjastih prijetnji da će ‘dati po prstima i po nosu’ neprijateljima BiH, slabo što je vrijedno spomena i sjećanja na taj period Komšićevog službovanja u Predsjedništvu. U međuvremenu se SDP rasuo – dobrim dijelom i Komšićevom krivicom – pa je iz njega iznikla Demokratska fronta – kojom Komšić i danas upravlja – te još nekoliko manjih stranaka, tako da Komšić danas iza sebe ima neusporedivo slabiju političku infrastrukturu te daleko neuvjerljiviju platformu, koja je u međuvremenu izgubila ljevičarski obol, svodeći se na otrcane parole, primjerenije provincijskim skupovima SDA. Čak je i izborni rezultat Komšićevog DF-a pokazao da njegova osobna izborna baza tri puta nadilazi kapacitete same partije, s upadljivim manjkom glasova u kantonima s hrvatskom većinom, u kojima Komšić svakako nije ni vodio kampanju. I prije nego što je zvaničnom inauguracijom preuzeo dužnost u Predsjedništvu, Komšić je – na ovaj ili onaj način – već proglašen personom non grata u pet bosanskohercegovačkih kantona.

‘Nikad više Bošnjaci neće Hrvatima birati člana Predsjedništva’, bjesnili su i prijetili, kao što to i danas čine, urednici hercegovačkih online platformi, profesori, akademici i ostali glasnogovornici lidera HDZ-a Dragana Čovića, ali uzalud – opstrukcije pri donošenju izbornog zakona, nezainteresiranost za unapređenje vlastitog programa te preveliko oslanjanje na strah od Komšića među svojim najokorelijim pristašama vratile su se HDZ-u kao bumerang, dovodeći figure na bosanskohercegovačkoj šahovskoj ploči u još jednu pat-poziciju, u kojoj će sada proći još jedan četverogodišnji izborni ciklus. HDZ će se brzo oporaviti od poraza Dragana Čovića u utrci za Predsjedništvo, tim prije što su, osim mjesta koje je zauzeo Komšić, dobili sve ostalo, uključujući apsolutnu vlast u kantonima s većinski hrvatskim stanovništvom i gotovo obavezno učešće u vlasti na federalnoj i državnoj razini.

Komšićev je problem u tome što on sam ne razumije ili neće da razumije način na koji pomaže i cementira HDZ kao jedinu paradigmu hrvatske politike u BiH. Njegova neformalna posjeta Zagrebu prošloga tjedna najbolji je primjer za to. Najprije je, bez ikakve najave, iz DF-a saopćeno da Komšić ide u ‘službenu posjetu Zagrebu’, što je ubrzo i potvrdio i visoki funkcioner stranke, dok je sam Komšić misteriozno postao nedostupan, nakon što je preko ‘Nacionala’ Andreju Plenkoviću i Kolindi Grabar-Kitarović diplomatski poručio da ‘sjašu s BiH’. Nakon kraće neizvjesnosti, ispostavilo se da, osim Stjepana Mesića, Komšića u Zagrebu nije dočekao nitko, a svakako nitko relevantan. Ne treba ni spominjati da je sve to Komšić napravio i prije zvanične inauguracije te je potpuno neobjašnjiva potreba da se i najnovija politička blamaža predstavi kao ‘službena pojeta’. Iz te bure u čaši vode jedino su oba HDZ-a – i Plenkovićev i Čovićev – imali koristi, pošto su i jedni i drugi iskoristili priliku da Komšića pošteno iscipelare. Priliku je iskoristila čak i bivša premijerka Hrvatske Jadranka Kosor, koja je Komšiću s visoka spočitala nedržavničko ponašanje.

Željko Komšić, kojem su puna usta BiH te poštivanja državnih institucija, sada je taj koji zaobilazi protokole i tu istu državu. A tek treba da je predstavlja naredne četiri godine, skupa sa Šefikom Džaferovićem i Miloradom Dodikom. Prvi je protočni bojler politike Bakira Izetbegovića, drugi je razjareni separatist i nacionalist, a obojica imaju pristup konkretnim polugama vlasti, kao i moć da ono što kažu i sprovedu u djelo na terenu. Komšić, za razliku od njih, od svega toga nema – ništa. To će, koincidentno, biti i konačna dobit svih građana BIH, kojima je, osim poštapalice ‘samo nek’ ne puca’, malo čega (pre)ostalo.


portalnovosti.com

Prenosima sa stranice ivanlovrenovic.com

Ljudska prava: smokvin list vladajućim elitama ili koristan alat u borbi za društvenu pravdu?

Piše: Sandra Kasunić

Kada su prije sedamdeset godina ljudska prava postala dio međunarodne obaveze država, to je bila posljedica kompromisa između velikih sila, ali i odluke da se užasi Holokausta više ne smiju ponoviti. Danas se, možda više nego ranije, koncept ljudskih prava čini kao bezopasna lijepa želja. No treba li ga zato olako odbaciti?

Historijski revizionizam, napadi na reproduktivna ženska prava, snažni rezovi socijalne države, diskriminacija na osnovi seksualnog opredjeljenja ili porijekla, bujajući govor mržnje usmjeren protiv pripadnica drugih narodnosti i osoba drugačijeg političkog svjetonazora: sve su to fenomeni – a ovaj popis svakako nije iscrpljen – koji ozbiljno ugrožavaju mir i slobode ne samo onih koji su neposredno pogođeni, već svih nas. Oni služe kao indikator činjenice da se već nalazimo duboko u periodu borbe za obranu prava za koje smo smatrali da su davno izborena. Štoviše, uzimajući u obzir nepostojanje političkih opcija koje se čine dovoljno uvjerljivim i/ili snažnim da bi se mogle suprotstaviti tim prijetnjama, upitno je kako ćemo uopće uspjeti sačuvati status quo.

Ta ugrožena prava kodificirana su na današnji dan 1948. godine, kada je Generalna skupština Ujedinjenih nacija, pod dojmom Holokausta i iskustva fašizma,jednoglasno usvojila Opću deklaraciju o pravima čovjeka. Ukupno osam država članica je pri glasanju bilo suzdržano – Čehoslovačka, Poljska, Saudijska Arabija, Sovjetski Savez, Ukrajinska SSR, Bjeloruska SSR, Južna Afrika i Federativna Narodna Republika Jugoslavija. Međutim, unatoč činjenici da navedene zemlje nisu glasale za usvajanje Deklaracije, dio njih je itekako sudjelovao u procesu pisanja iste, i još važnije, nisu glasale protiv.

Usvajanje Deklaracije opisuje se kao prekretnica u historiji međunarodnih ljudskih prava, ali ono je u osnovi imala isključivo ceremonijalni karakter. Tek s usvajanjem Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima te Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima 1966. godine, ta su prava stekla pravnu težinu tako što su postala utuživa, odnosno obvezujuća. Istovremeno, odvojeno usvajanje građanskih i političkih prava odnosno liberalnih prava s jednete ekonomskih, socijalnih i kulturalnih prava s druge strane, može poslužiti kao pokazatelj da oko univerzalnosti ljudskih prava ipak nije postojao konsenzus između kapitalističkih i socijalističkih država.

Prešućeni radnički doprinos

Razlog tome je ponajprije historijske i ideološke naravi. Prva generacija ljudskih prava, građanska i politička prava, naslijeđena su iz doba Američke i Francuske revolucije. U tom kontekstu valja istaknuti Virinijsku deklaraciju o pravima iz 1776. i Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine, u kojima su kodificirana prava koja su smatrana i neotuđivima i urođenima. Međutim, ona nisu vrijedile za žene ni mnoge druge grupe poput robova ili pripadnika drugih rasa.1Središnje mjesto u njima zauzimaju prava na pravnu jednakost, slobodu, sigurnost i privatno vlasništvo. Marx u svom Prilogu židovskom pitanju evaluirao je ta prava “čovjeka” konstatirajući da“(…) nijedno od takozvanih čovjekovih prava ne prevazilazi egoistična čovjeka, čovjeka kao člana građanskog društva, naime kao individuuma koji je izoliran od zajednice, povučen u sebe, u svoj privatni interes i privatnu samovolju […] Jedina veza koja ih [individuume] ujedinjuje jeste prirodna nužnost, potreba i privatni interes, čuvanje njihova vlasništva i njihove egoistične ličnosti.”

Tim prilogom Marx je formulirao jednu od najrelevantnijih kritika ljudskih prava u kojoj sugerira da ona predstavljaju tek političku emancipaciju, ali čine samo međukorak k emancipaciji čovjeka. No pri analizama nastanka ljudskih prava redovno se izostavljaju doprinosi radničkih i socijalističkih borbi po pitanju socijalnih i ekonomskih, ali i građanskih i političkih prava. Ljevica se često i sama izostavlja iz diskusije i ne uzima u obzir da nema nikoga tko bi umjesto nje naglasio socijalistički doprinos ljudskim pravima. Bez radničkih pokreta i borbi danas sasvim sigurno ne bismo imali pravo na adekvatne radne uvjete, zabranu dječjeg rada i pravo na socijalnu sigurnost. Upravo pokreti radničke klase borili su se za univerzalna i fundamentalna prava kroz politički, ekonomski i kulturalni preokret s ciljem nadilaženja kapitalizma. Time su te borbe, u koje možemo svrstati i Ruske revolucije i jugoslavenski Narodnooslobodilački pokret, doprinijele sekularnom pristupu ljudskim pravima, univerzalnom pravu glasa i pravu na samoodređenje koje predstavlja antikolonijalnu dimenziju ljudskih prava.2

Mrtvo slovo na papiru?

U tom kontekstu, valja se prisjetiti i odnosa SFRJ prema ljudskim pravima. Naime, uz ratifikaciju gore navedenih Međunarodnih paktova, njezin ustav iz 1974. je u svojoj III. glavi sadržavao ukupno pedeset članaka o slobodama, pravima i dužnostima čovjeka i građanina. Uspoređujući te članke s tadašnjim međunarodnim ljudskopravaškim aktima, upečatljivo je da su jugoslavenski bili mnogo dalekosežniji i konkretniji. Uz nepovredivost stana, slobodu znanstvenog i umjetničkog stvaranja, ograničeno radno vrijeme radnica (na maksimalno 42 sata tjedno), pravo na rad i slobodu rada, garantiralo se primjerice i “pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece” u članku 192. ili, u narednom članku, dužnost svakoga “tko iskorištava zemljište, vodu ili druga prirodna dobra” da to čini “na način kojim se osiguravaju uvjeti za rad i život čovjeka u zdravoj okolini”. Ta ustavom uređena prava, u kombinaciji s činjenicom da je Jugoslavija bila i jedna od država osnivačica Ujedinjenih nacija, koja je aktivno sudjelovala u izradi suvremenih ljudskopravaških akata, govore u prilog tezi da je prepoznala emancipatorni karakter ljudskih prava.

No danas se na spomen ljudskih prava često može čuti kako su ona mrtvo slovo na papiru budući da ih ni 70 godina nakon njihove kodifikacije vladajuće elite diljem svijeta ne priznaju, odnosno da ih krše. Ponajprije to vrijedi za ekonomska i socijalna prava, ali ne isključivo. I zaista, kako da primjerice shvatimo ozbiljno ljudsko pravo na rad, na adekvatni standard života ili socijalnu sigurnost kada živimo u kapitalističkim društvima čija su obilježja, između ostalog, nejednakost, privatno vlasništvo ili akumulacija kapitala utemeljena na ljudskom radu? Što nam znače aktivno i pasivno biračko pravo kada smo prisiljeni boriti se za ekonomsku egzistenciju? Što nam vrijedi pravo na slobodu kretanja kada slobodu kretanja u potpunosti ima isključivo kapital? Ljudska prava sadrže inherentni paradoks jer nam sugeriraju da imamo određena prava koja ipak ne možemo uživati ukoliko nemamo, primjerice, dokumente neke od država globalnog sjevera ili dovoljno novca.

Korak prema pravdi

Znači li to da ljudska prava treba u potpunosti izbaciti iz rječnika ljevice? Uzimajući u obzir da ona u sebi sadrže i nasljeđe radničkih, odnosno socijalističkih borbi, odbaciti retoriku ljudskih prava značilo bi odbaciti cijeli set prava koja su 1948. predstavile kodificiranu utopiju, a to čine i danas. Također, većina ljudskopravaških konvencija još uvijek vrijedi u državama bivše Jugoslavije, odnosno one su ratifikacijom postale dio nacionalnog zakonodavstva. Stoga ih progresivne političke akterke itekako mogu koristiti kao alat u borbi za pravednije društvo. Konkretno znanje o njima i njihovim mehanizmima nadalje nudi i mogućnost proaktivnog djelovanja, primjerice kada se borimo za pravo na vodu ili pravo na plaću dostatnu za život.

Bez uključivanja u diskurs o ljudskim pravima i zauzimanja tog prostora kako bi se objasnili paradoksi koji su im inherentni, ona doista i postaju mrtvo slovo na papiru, odnosno smokvin list vladajućima koji ih koriste kako bi međunarodnoj zajednici pokazali stopu razvijenosti demokracije države koju vode. Stoga je bitno da se u aktivan rad na i sa ljudskim pravima umiješaju oni koji se zalažu za pravedniji svijet za sve. Jer, za ljudskopravašku zajednicu važno je da joj se priključe akterke koje bi ukazale – ili bolje: objasnile i inzistirale – na nespojivosti kapitalizma i ljudskih prava te nužnosti demokratizacije ekonomije kako bi se omogućilo pravedno društvo. Nadalje, ljudska prava mogu služiti, a ponekad već i služe, kao izvor inspiracije u borbi i time mogu doprinijeti odmaku od isključivo reakcionističkog pristupa djelovanju protiv opresije, nepravde i društvene nejednakosti.

Trenutno se nalazimo u situaciji u kojoj u moramo braniti ono što smo smatrali već davno izborenim. Jedno od bitnih pitanja koja se pritom postavljaju je: može li ljevica ponuditi odgovor na goruće društvene probleme ili se tim problemima može suprotstaviti isključivo kao gasiteljica vatre? Ljudska prava u tom smislu mogu biti ne samo alat, već i privremeni (ne i krajnji) cilj, odnosno bitan međukorak za prevazilaženje aktualnog uređenja prema pravednijem društvu.

  1. Tijekom Francuske revolucije autorica Olympe de Gouges napisala je Deklaraciju o pravima žena i građanki, kao odgovor na poznatiju Deklaraciju.
  2. Micheline Ishay (2005) The Socialist Contributions to Human Rights: An Overlooked Legacy, The International Journal of Human Rights, 9:2, 225-245.

(Bilten)

Foto: Pixabay

Povodom odlaska Angele Merkel s čela Kršćansko-demokratske unije, uz devetominutne ovacije u Hamburgu

“Die Merkel Dynastie”: i poslije Merkelove Merkelova!

Piše: Mile Lasić

Angela Merkel je prije nešto malo više od 13 godina, točno 22. studenog 2005. godine, postala prva žena u njemačkoj povijesti „njemački kancelar“, ili politički korektnim jezikom kazano „gopođa savezna kancelarka…“ („Frau Bundeskanzlerin Dr. Angela Merkel“), što je tumačenje i preporuka Protokolarne službe u Berlinu. Mnogima je u izrazito muškoj domeni kakvom je politika trebalo vremena da se naviknu na tu jednostavnu činjenicu. Na samom početku se obrukao i njezin prethodnik u Kanzleramtu Gerhard Shröder (SPD), koji je u svibnju 2005. godine pristao na raspisivanje prijevremenih saveznih parlamentarnih izbora, koje je 22. rujna iste godine tijesno izgubio, poslije čega je njegov SDP tek kao mlađi brat ušao u „veliku koaliciju“ s Unijom (CDU/CSU). Tako je Merkelova po prvi put postala „Frau Bundeskanzlerin…“ dok joj je Gerhard Schröder u izbornoj noći, maltene u lice rekao: što hoćeš, pa Ti nisi sposobna. Ubrzo je on bio potisnut u sjećanje, dok se Merkelova uspela i na njemački i europski i na svjetski politički tron.

Uostalom i u Forbesovom izboru „najmoćnije žene svijeta“ za 2018., u momentu kada dragovoljno odstupa s mjesta predsjednice Kršćansko-demokratske unije (CDU) zauzela je prvo mjesto. Najveće je političko postignuće, vjerojatno, upravo njezin dragovoljni odlazak s mjesta predsjednice  CDU-a na kongresu CDU-a u Hamburgu, 07. prosinca 2018., te najavljeni prestanak bavljenja politikom 2021. Godine. Gospodski sići s vlasti je, naime, malo tko umio i u njemačkoj i u svjetskoj povijesti. A ona je i u momentu odlaska na kongresu  CDU-a u Hamburgu dobila devetominutne ovacije  …

 

Osamnaest godina na čelu CDU-a i 13 do sada u Kanzleramtu

 Nije jedina žena koja je u muškom svijetu politike pokazala kako žene mogu podjednako dobro voditi zemlju kao i muškarci, pa i obzirnije i bolje, ali je malo koja od uspješnih žena bila tako uvjerljiva, unatoč što je prati glas da oklijeva, promišlja, pa tek potom slijedi uporno vlastite odluke. Nije slučajno što su je u njemačkom jeziku od njezina imena skovan glagol „merklati“ u značenju oklijevati. No, najvažnije je što je s njezinim načinom vladanja sve do jučer bila zadovoljna natpolovična većina njemačkih građana.

Pripremajući ovaj prigodničarski osvrt, pronašao sam u vlastitoj arhivi na desetine i desetine tekstova o njoj koje sam pisao u različitim povodima, primjerice povodom njezina čuvenog predavanja na Humbold sveučilištu u Berlinu, krajem svibnja 2009. godine. Tad već nisam više bio „europski dopisnik“ za niz medija u Srbiji i u BiH, ali nisam odolio pa sam zabilježio, između ostalog, i sljedeće: „…U ovoj globalnoj financijskoj krizi mora Europska unija biti jedinstvena, jer Europljani samo zajednički imaju šanse sudjelovati u suoblikovanju svjetskih pravila. Pet stotina milijuna ljudi u Europi (Angela Merkel misli pod Europom u pravilu EU) mogu u svijetu od šest milijardi ponešto pokrenuti, ma koliko takvo što bilo mukotrpno, ali nema alternative, jer nijedna zemlja sama neće moći prevladati krizu i postaviti nove standarde“.

U ovom pamtljivom govoru Merkelova je progovorila i o njemačkom socijalno-tržišnom modelu kao njemačkom „izvoznom šlageru“, mada je ovu sintagmu skovala jedne druge prigode, jer ovaj model sadrži i socijalne i ekološke standarde, koje podrazumijeva vrijeme u kojem živimo, pa je neophodno boriti se za ove principe ili ih ugraditi negdje drugdje. „Podjela u Europi sa mnom neće biti“, poručila je i ovom prilikom Merkelova, odbacivši ideju “Europe s dvjema brzinama”, što je ujedno značilo i odbacivanje ideje o „jezgri EU“ i satelitima na rubu EU, pošteno priznavši: „Istina je da svakog njemačkog građanina članstvo u EU stoji 236 eura na godinu, ali Njemačka isto tako natprosječno i dobiva od zajedničkog tržišta”. Zapravo je ono već dugo vremena bilo unutarnje tržište EU, ako ne i jedinstveno. U slučaju „Grexita“ bila je na ivici da ponudi Grcima stvarni „exit“, pa je na kraju popustila nudeći im „posljednju šansu“, posve svjesna, kako je i javno kazala: „Padne li euro, past će i Europa“!

Iz ovih razloga i svi oni u SR Njemačkoj koji dišu kozmopolitski, ili vuku barem malčice “u lijevo“ prihvatili su u međuvremenu Angelu Merkel kao svoju kancelarku, uostalom i u prvoj i u drugoj „velikoj koaliciji“ (CDU/CSU i SPD) pod njezinim vodstvom nemoguće je uvijek razlikovati tko je socijaldemokrata a tko kršćanski demokrata, tko je više lijevi a tko desni politički centar. Doduše, ponekad bi umjela povući iz političkih razloga i „ručnu“, ali ne onu koju joj spočitava slabo informirana hrvatska predsjednica „magistrica K.G.K.“: „Zeleni barem znaju protiv čega su. Socijaldemokrati ni u to nisu sigurni…“

 Iza Merkelove je, dakle, već i 13 turbulentnih godina u berlinskom „Kanzleramtu“, pa se Merkelova suočava upravo sada s najozbiljnijim političkim iskušenjima: zbog „dobrodošlice izbjeglicama“, iz rata, Sirije i Iraka (a ne i ekonomskim izbjeglicama, što ne razlikuje brzopleta „magistrica K.G.K.”, pa joj poslušnost otkazuju ne samo zastupnici iz bavarske CSU, to jest pristaše bavarskog kneza Horsta Seehofera, nego i mnogi u vlastitim redovima, maltene polovica CDU-ovih zastupnika u Bundestagu, pa krhku većinu potrebnu za upravljanje zemljom ima u Bundestagu samo zahvaljujući apsolutnoj podršci zastupnika iz redova SPD-a.

Usput kazano i ova četvrta poslijeratna „velika koalicija“ u povijesti SR Njemačke (1966-1969; 2005-2009; 2013-2017; 2017- ) čini dobro zemlji u cijelosti, jer u stvarnosti i funkcionira temeljem velikog uvažavanja koalicionih partnera što je pretpostavka svake konsenzualne kulture i u jednonacionalnim zemljama, odnosno polietničkim zajednicama kakva je SR Njemačka, te pogotovu u multinacionalnim federacijama, ali se time ovdje ne možemo baviti. Odlazeća njemačka kancelarka je, inače, sjajno preplivala i financijsku (2008.) i gospodarsku krizu (u godinama potom), pa se nezaposlenost u SR Njemačkoj smanjila na ispod pet procenata a pojavili su se u državnim proračunima suficiti, pa ipak se unutar političkih turbulencija u Njemačkoj njezina popularnost spustila ispod 48% podrške svih njemačkih građana, što je njoj i bio signal za pripremu odlaska iz politike. No, unatoč svemu, ima osnove vjerovati da će Merkelova izdržati do sljedećih saveznih parlamentarnih izbora (2021.), ukoliko EU i time i Njemačka ne potonu u narednim mjesecima u „organizirani kaos“, koji su joj namijenili opasni igrači na svjetskoj sceni, oni tobožnji partneri kojima nije do partnerstva nego do njihove hegemonije (uostalom, čitajte Engdahlove knjige i analize, jer se od ovog underground autora više može saznati o odnosima između trans-atlantskih partnera nego od tzv. mainstream autora) …

* * *

Povodom odlaska s čela CDU i najavljenog odlaska iz Kanzleramta diljem se svijeta, dakako, mnogi iznova pitaju kako je jedna žena, dočekana kao outsider u politici, uspjela izaći na kraj s brojnim „zemaljskim knezovima“ (Landesfuersten) u vlastitim CDU-redovima, i u protivničkim, također. Jedna od njezinih biografkinja Jacqueline Boysen („Angela Merkel – Eine Karriere“, 2005.) tvrdi da je Angela Merkel djelovala svakim danom sve sigurnije, te da su njezina proračunatost i uzdržanost od bespotrebnih krupnih riječi i javnih svađa vremenom sve više i više respektirani i od njezinih protivnika. U svakom slučaju je posve točno da se zbunjena „Kohlova djevojčica“ (Kohl’s Mädchen) od nekoć ubrzo po preuzimanju kormila njemačke politike transformirala u „Power Frau“ i njemačke i europske i svjetske politike.

Nije slučajno, dakako, što je godinama bila birana i za „najmoćniju ženu svijeta“ (Times, Forbes …),  pa ni što je 2015. godine bila i u najužem krugu za Nobelovu nagradu za mir, zajedno s papom Franjom i Tuniškim nacionalnim kvartetom za dijalog, kojemu je ovo priznanje s razlogom na kraju i pripalo. Dobri poznavatelji tvrde da se Merkelova u ove političke visine uzdigla zahvaljujući sljedećim vlastitim načelima: ne pokazuj emocije; kriza je nova prilika; budi fleksibilna; pokaži moć i traži lojalnost; voditi znači služiti; ne daj lažna obećanja!

U međuvremenu se Angelu Merkel stiliziralo s razlogom i u alternativu „orbanizaciji“ Europske unije, što je i zaslužila, jer je ona, doista, ponajbolji izdanak one političke kulture ozdravljenja koja se odnjegovala u poslijeratnoj SR Njemačkoj a koja u prvom redu podrazumijeva solidarnost s ugroženim ljudima, ma koje vjere i nacije bili. Imala je smjelosti i u ovim teškim vremenima za sve kazati: „Možda bismo mi kao kršćani svoje misli ponovno trebali više usmjeriti prema svojoj religiji i razmišljati o kršćanstvu umjesto da se bojimo islama“! Učinilo mi se, priznajem, da kćerka “evangeličkog pastora” u osnovi govori jezikom i slijedi etiku pape Franje, ma koliko ne pripadala formaciji Katoličkoj crkvi.

U jednoj drugoj biografskoj knjizi o Merkelovoj, onoj Volkera Resinga “Angela Merkel – protestatankinja” (“Angela Merkel – Die Protestantin”, St. Benno Verlag GmbH, 2009., str. 160), već na omotnicu je izvučeno: “Angela Merkel nije samo savezna kancelarka i jedna od najmoćnijih žena svijeta, ona je također i vjerujuća protestantkinja. Niti jedan savezni kancelar prije nije bio teologijski izobražen poput nje, njezino djetinjstvo kao pastorove kćerke ju je determiniralo jednako kao i okolina neprijateljski nastrojena prema crkvi u DDR-ovoj diktaturi. Nakon promjena pravi neusporedivu karijeru. Iako je vjera za saveznu kancelarku osobna stvar, ona se ne usteže kazati kako su službe Božje njoj važne i kako rado pjeva stare crkvene pjesme. Traži dijalog s crkvom, ali se ne ustručava niti konflikta…”

U intervju za magazin Cicero je Resing dodatno objasnio kako je Angela Merkel “više pruska protestantkinja nego istočnonjemačka fizičarka”, što znači da je za nju vjera vrlo važna, ali je i osobna stvar, pa se ne smije funkcionalizirati u politici. S tim se slažemo, ali tomu dodajmo da je to i jedini način da se u post-sekularno vrijeme poraslih utjecaja velikih vjera sačuva bit ideje sekularizma. Merkelova, dakle, ne želi vjeru protjerati iz javnog života, ali zalaže se za oprezno postupanje s vjerom u javnosti.

Inače, Angelin otac, pastor Horst Carsten, nije bio samo evangelički svećenik i teolog, nego je vodio u Templinu i važnu ustanovu za daljnje usavršavanje evangeličkih svećenika za cijeli Brandenburg. U vrijeme njezinog djetinjstva je tako Templiner Waldhof, gdje je Angela živjela s roditeljima, bilo mjesto u kojem su se vodile kontroverzne diskusije o ulozi crkve u socijalizmu, o teologiji oslobođenja i o drugim religioznim i političkim pitanjima. “Ove teologijske i političke diskusije bile su intelektualno majčino mlijeko današnje savezne kancelarke”, poručuje autor portreta Angele Merkel kao kršćanke – protestantkinje, pripadnice Evangeličke crkve u Njemačkoj (EKD). Pa ipak, tvrdi Resing, odgoj i obrazovanje  Angele Merkel su bili strogi i građanski orijentirani, ali “logično mišljenje i izvjesna trijeznoća u argumentaciji ne potječu primarno iz njezinih prirodnozanstvenih studija, nego su plod očevoga, pastorskog utjecaja”.

* * *

Zabilježio sam prije sedam godina povodom obilježavanja 50. obljetnice početka gradnja Berlinskog zida (13. 08. 1961.), kako je Merkelova priznala da je upravo Zid za sva vremena determinirao njezin život. Ona je rođena, naime, 17. srpnja 1954. godine u Hamburgu, na Zapadu, ali je s tri godine odvedena na Istok: tamo su pastoralni putovi Gospodnji vodili njezinog oca. Imala je samo sedam godina kada se “unutarnja njemačka granica” pretvorila u “željeznu zavjesu”. Sve do “pada Zida” je živjela u bivšem DDR-u, u mladosti u Templinu, u Brandenburgu, dok je studij fizike apsolvirala u Leipzigu, poslije čega biva uposlena u Centralnom institutu za fizikalnu kemiju pri DDR-ovoj Akademiji znanosti u Istočnom Berlinu.

Kao znanstvena suradnica ovog instituta usmjerava se na oblast kvantne kemije, pa u ovoj oblasti stiče i titulu doktora znanosti 1986. godine. Ona je – posve precizno govoreći – fizičarka po osnovom studiju i kemičarka po doktorskim studijima. U vrijeme pada “željezne zavjese” pristupila je demokratskom pokretu u bivšem DDR-u, pa je nakon tamošnjih prvih slobodnih izbora izabrana i za zamjenicu vladinoga glasnogovornika (u vladi Lothara de Maizierea). Nije bila nikakav “komunistički kadar”, kako se kod nas znade pogrešno pisati, jer bi se njezino članstvo u Slobodnoj njemačkoj omladini (Freie Detshe Jugend) prije smjelo objasniti političkom mimikrijom “protine kćeri”, ili usporediti s benignim obligatornim članstvom nas starijih u Savezu omladine Jugoslavije.

U kolovozu 1990. godine pristupila je novoosnovanoj CDU u bivšem DDR-u, pa par mjeseci kasnije dobiva prvi direktan zastupnički mandat u Bundestagu za okrug Stralsund u Sjevernoj Pomeraniji. Helmut Kohl ju je prosto oktroirao 1991. godine za zamjenicu predsjednika CDU i za ministricu u njegovoj vladi za žene i omladinu. U sljedećem mandatu postaje i savezna ministrica za ekologiju. Godine 1998. postaje generalna tajnica CDU, a 10. travnja 2000. godine i prva žena na čelu CDU u njezinoj povijesti. Dvije godine poslije preuzima i poziciju predsjednice frakcije CDU/CSU u Bundestagu, eliminirajući brojne oponente i otvarajući i definitivan put za njemačku kancelarku, do čega će i doći prije 13 godina –  22. studenoga 2005.

Od bivšeg DDR-a joj je ostalo sretno djetinjstvo, doktorska titula i prezime muža iz prvog braka, koje ne želi mijenjati. S njezinim drugim suprugom, berlinskim profesorom kemije Joahimom Sauerom se pojavljuje privatno i protokolarno vrlo rijetko u javnosti, žive uz plovni kanal u centru Berlina, o tomu posjetitelje obligatorno izvijeste “gondolijeri” kada se voze kao turisti od Muzejskog otoka do Kanzleramta. Angela Merkel može, dakle, i pješice na posao, sve dok je uposlena u Kanzleramtu. Ne drži muževljevu sliku na radnom stolu u Kanzleramtu, kazala je jedne prilike uz osmijeh, može ga od jutra do večeri držati i u sjećanju. Nema djece. Govori sjajno i engleski i ruski jezik.

Kako je već kazano, u ujedinjenoj Njemačkoj je visoko katapultirana voljom bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla, de facto njezinog “političkog očuha”, pa ju je dugo pratio nadimak “Kohlova djevojčica” (“Mädchen”). U međuvremenu je “Mädchen” ispisala “Märchen” (političku bajku), poslavši u mirovinu ili istisnuvši na marginu i Kohla i brojne Kohlove nasljednike, tzv. arogantne “provincijske prinčeve” (E. Stoiber, R. Koch i nisu više u politici, kao ni Ch. Wulf, koji je prvo bio promaknut u “englesku kraljicu”, to jest za predsjednika SR Njemačke, čemu nije bio dorastao, pa je morao podnijeti ostavku zbog nekih banalnosti). Jedino bi se od potisnutih mogao vratiti u politiku Friedrich Merz, ali o tomu po tomu. Kad je bilo potrebno, na sličan se način obračunala i s Kohlovim “vječitim princom nasljednikom”, dakle Wolfgangom Shäubleom, kojeg je onemogućila da bude predsjednik CDU-a, da bi ga potom promakla u saveznog ministra unutarnjih poslova (u prošloj legislaturi), te u saveznog ministra financija (u tekućoj legislaturi).

Vjerojatno je “Kohlova djevojčica” isplivala u vrhove njemačke i europske politike upravo zbog svojeg DDR-ovskg backgrounda, izvjesne naivnosti i političke nevinosti, teško da bi drugačije i mogla postati shooting star njemačkih konzervativaca u post-Kohlovoj eri. Ali, kako god do tog došlo, zadivljujuće je što je ona ne samo iskoristila već svoju prvu političku šansu na prijevremenim saveznim izborima 2005. godine, nego što je sličan izborni uspjeh ponovila i 2009. godine, porazivši “na mišiće” SDP-ovog protukandidata dr. Waltera Steinmeiera, kao i na sličan način četiri godine kasnije SPD-ovog financijskog stručnjaka Peer Steinbrüka, da bi četiri godine potom poslala i Martina Schulzea, bivšeg predsjednika Europskog parlamenta, u političku mirovinu.

Ona je “Alfa Tier”, kako kažu Nijemci za nekoga tko ima potrebu da bude vođom u čoporu, što nije  neukusna usporedba ako se znade da se svijet politike nerijetko i dade objasniti samo putem zoologije. Iza nje je puno groblje “političkih lešina”, vjerojatno zbog toga što “Alfa” i nije imala izbora, nego ja ili oni. Ne smiju se zaboraviti, pak, riječi koje se pripisuju aktualnomu bavarskom “CSU-knezu” Horstu Seehoferu, inače njezinom trenutno najopasnijem političkom protivniku, koji je u političkom pogledu, posebice glede izbjegličke krize, bliži Viktoru Orbanu nego Merkelovoj: “Onaj tko je podcijeni već je izgubio… “

 Angela Merkel je, dakle, stigla do samog vrha njemačke, europske i svjetske politike. Njezina vizija ili koncepcija Europe se ne dopada mnogima, ali ne smije joj se olako odricati atribucija velike pro-Europljanke, dapače. Ne smije se kriviti ni za “smrt multikulturalizma”, za što je optužuju kod nas čak i neki neinformirani dopisni članovi ANU BIH, nažalost, ili naduti mediji (uzalud sam, dakako, pisao “Aporije multikulturalnosti…”), jer je ona progovorila, zapravo, o propasti dosadašnjih migracijskih i integracijskih koncepata u SR Njemačkoj i u EU. Uostalom, tko se prema izbjeglicama u aktualnoj izbjegličkoj krizi ponašao humanije od nje? Inače, od multikulturalizma razumljenog kao inter-kulturalizam, tj. respektiranje nužnosti kulturološke pluralizacije u zapadnim, postkolonijalnim useljeničkim društvima (J. Habermas) se ne smije odustati, to Merkelova znade kao nijedan drugi šef države u svijetu …

* * *

Uoči putovanja u Washington (2011.) kako bi primila iz ruku američkog predsjednika Baracka Obame „Medalju slobode“, njemačka kancelarka Merkel je od utjecajnog američkog tjednika „Newsweek“ počašćena atribucijama „čudo od žene“ (Wonder Woman) i „spasiteljice današnje Europe“. Tek povodom potonje „velike seobe naroda“ ove su atribucije dobile puniji smisao. „Možda je potcijenjena i omalovažena, no Angela Merkel, sa svojom tihom, ali čeličnom snagom, i lutheranskim zdravim razumom, čelnica je bez koje bi Europa bila u neredu“, poručio je već prije sedam godina „Newsweek“, a potonji događaji su mu samo dali za pravo. „Njezina mantra je suradnja, a ne sukob“, primijetio je vrlo upućeno tada za „Newsweek” i Peter Löscher, izvršni direktor Siemens AG-a, „ona ima sjajan kapacitet za izgradnju povjerenja“. Istina je, naime, da je Merkelova postala „najjača i najizdržljivija osoba u europskom političkom vrhu“, a Njemačka „jedina globalna ekonomska sila u Europi“, drugi najveći svjetski izvoznik (iza Kine) i četvrto gospodarstvo u svijetu, odmah iza kineskog, američkog i japanskog. Zvog toga je i jesu  „Newsweek” i magazini “Time” i „Forbes“, kako je već dotaknuto, više puta proglašavali „najmoćnijom ženom svijeta“.

Bliski prijatelji opisuju je kao skromnu ženu, zapisao sam u bilježnicu prije sedam godina ocjenu „Newsweeka“, jer ona i dalje ljetuje u istoj vikendici u bivšoj istočnoj Njemačkoj koju je posjedovala prije pada Berlinskog zida, a njezin suprug, znanstvenik Joachim Sauer, koristi javni prijevoz na putu od njihovog nepretencioznog stana u centru Berlina do Instituta za kemiju na Sveučilištu Humboldt. Merkel je učinkovita, djelomično i stoga što je zadržala svoju neovisnost i svoj privatni život za sebe, tvrdi i James Wolfensohn, bivši predsjednik Svjetske banke, a još je k tomu i žilava. Ona nije netko tko će trčati po svijetu, nastojeći dobiti priznanje zbog svog predsjednikovanja, primjećuje Wolfensohn, a bez  takvih njezinih osobina se ne bi moglo upravljati Njemačkom, jer to „nije posao za slabiće.“

Ipak, najljepši je, po mojem sudu, onaj Newsweekov kompliment kojim joj se priznaje da je „na svjetskoj pozornici glasni zagovaratelj ljudskih prava“. Njezino obrazloženje s tim u vezi je sljedeće: „Prepoznala sam da sloboda nije nešto što vam je unaprijed dano…, pa sam postala, i vjerujem da još uvijek to jesam, gorljivi zagovornik slobode, a također i slobode mišljenja.“ Možda tomu samo dodati njezin moto: „Tko ne izgara na poslu, zaglupljuje“!

 * * *

Boraveći tijekom ljetnih ferija 2015. u SR Njemačkoj bio sam svjedokom medijskog posredovanja razgovora Angele Merkel sa skupinom mladih ljudi u dobi između 14 i 17 godina u Rostocku, koji se pretvorio – zahvaljujući suzama jedne palestinske izbjegličke djevojčice – u prvorazredni medijski i politički događaj. ”Teško je vidjeti da drugi mogu uživati u svojim životima, a ti sam ne možeš…”, kazala je bespomoćna Reem Sahvil moćnoj Angeli Merkel kako bi objasnila da će njezini snovi o studiju u Njemačkoj biti uništeni ukoliko napusti ovu zemlju. ”I ja imam ciljeve kao i svi, obrazovanje je moja želja i cilj koji želim postići”, objasnila je Reem na tečnom njemačkom jeziku, zabilježio sam u jednoj kolumni za zagrebački portal za koji sam tada radio.

”Ja to razumijem, pa ipak moram…, politika je ponekad teška”, uzvratila je antipopulistički Merkelova, ”ti si veoma draga osoba, ali znaš, u palestinskim izbjegličkim kampovima su tisuće i tisuće izbjeglica, pa ako sada kažemo svima njima da mogu doći, kao i svima u Africi da mogu doći, mi se s tim ne bismo mogli nositi.” Reem se rasplakala, pa je Merkel obzirno konstatirala: ”Ti si napravila odličan posao”. Potom ju je pomilovala po kosi, otkuda i potječu medijski naslovi „Merkelova miluje (”Merkel streichelt”)

Palestinska djevojčica je uistinu doprinijela da se u uzavreloj diskusiji o novim izbjeglicama, kojoj ton daju PEGIDA-prosvjednici, AFD-ovi i drugi desničari, čuju i glasovi onih koji nemaju predrasude prema ”budućim Europljanima”, pa su se mogli začuti i glasovi koji ne razumijevaju Njemačku kao etničku, nego i kao ”političku zajednicu” jednakopravnih šansi za sve, kozmopolitiziranih ambijenata i identiteta, kako je to nenadmašno formulirao pokojni profesor Ulrich Beck. U mojemu razumijevanju, Angela Merkel je nadmašila samu sebe upravo tada kad je smogla snage u uzavreloj političkoj i kulturološkoj atmosferi u SR Njemačkoj kazati i sljedeće: „Moram iskreno reći, budemo li se morali ispričavati što u izvanrednim situacijama pokazujemo ljudsko lice, onda ovo nije moja zemlja“! Što drugo reći, nego čestitke i za ovaj ljudski pristup i za18 godina uspješnog kormilarenja CDU-om i njemačkim i europskim političkim brodom u Kanzleramtu u Berlinu. Bojim se da bi bez nje unutar EU već bilo većih havarija!

„Danke Chefin“, hvala Šefice, pisalo je na plakatima sudionika povijesnog kongresa CDU-a u Hamburgu, 07. prosinca 2018., kada se od njezine stranke opraštala velika i mudra žena i političarka, uz devetominutne dirljive ovacije …

U Mostaru, 07. prosinca 2018.

Ima li u Makedoniji Makedonaca?

“Grčka neće prihvatiti proizvoljno tumačenje sporazuma […] Ništa još nije gotovo”. Tim je riječima grčki predsjednik Prokopis Pavlopulos jučer zaprijetio makedonskoj vladi. Predsjednik pritom nije jedini. Više je političara i institucija u Grčkoj izrazilo skepsu oko mogućnosti da se dogovoreni sporazum o budućem imenu susjedne Makedonije doista provede do kraja i to zbog, kako navode, opasnosti od velikomakedonskog iredentizma. No što je to izazvalo toliki strah?

Po svemu sudeći, ranija izjava makedonskog premijera Zorana Zaeva. On je, odgovarajući na pitanje parlamentarnog zastupnika iz opozicije, spomenuo Makedonce u Grčkoj. Taj bezazleni odgovor na opozicijsku provokaciju izazvao je ogromnu buru u susjednoj zemlji, pa čak i višestruke diplomatske proteste. Razlog bi bio potpuno bizaran svugdje osim u Grčkoj: ta zemlja, naime, negira lako utvrdivu činjenicu da unutar njenih granica žive ljudi koji se definiraju kao etnički Makedonci.

Iz grčke perspektive, spominjanje tih ljudi u Makedoniji samo po sebi podrazumijeva ne samo iredentizam, već i izravno kršenje Prespanskog sporazuma o budućem imenu. Ograničavanje slavenskog identiteta samo na buduću “Sjevernu Makedoniju” ujedno, prema grčkoj strani, podrazumijeva i obostrano negiranje postojanja makedonske slavenske manjine u Grčkoj, koliko god to bilo suprotstavljeno činjenicama.

Radikalna kolaboracija

Ova panika oko postojanja jedne manjine – uobičajene u svakoj zemlji na Balkanu – ima svoju povijest. Naime, tijekom građanskog rata (1943.-1949.) mnogi su se Makedonci u Grčkoj borili na strani komunista, jedinog pokreta koji je priznavao njihova nacionalna prava. Poraz komunista značio je i pojačane probleme za pripadnike ove manjine. Desetljećima su Makedonci poticani na iseljavanje u Bugarsku i Jugoslaviju, a jedno je vrijeme i korištenje jezika, koji se u Grčkoj još uvijek službeno naziva jedino “slavenskim”, bilo zabranjeno.

Tek 1990-ih dolazi do oživljavanja makedonskih udruženja i novina u grčkoj Makedoniji, koji su međutim redovito izloženi napadima. Za mnoge u Grčkoj, nakon desetljeća agresivne šovinističke kampanje, postojanje ove manjine jednako je neprihvatljivo kao i dijeljenje imena Makedonije sa susjednom državom na sjeveru. U široj slici, ono što ovaj posljednji incident zapravo pokazuje je činjenica da prepreka normalizaciji nisu birokratski i proceduralni detalji vezani uz ratifikaciju ovog ili onog sporazuma, već duboko ukorijenjeni i desetljećima državno potican šovinizam.

To uključuje šovinističku fantaziju o današnjim Makedoncima kao nasljednicima Aleksandra Velikog, koju je promovirao bivši premijer i današnji azilant u Mađarskoj Nikola Gruevski, ali puno više šovinističku fantaziju o monoetničkoj Grčkoj, agresivno nametanu tijekom cijelog Hladnog rata. A nju očito nema ni volje ni interesa osporiti ni aktualna grčka vlada “radikalne ljevice”.


(Bilten)

Foto: AFP / Sakis Mitrolidis

Neka STAV ne bude naš stav!

Piše: Franjo Šarčević

Ima jedna rečenična konstrukcija koja se zna čuti među kršćanskim življem Bosne i Hercegovine, a kaže: Jednog Turčina drži svezanog u vreći pod stolom, s drugim jedi za stolom, isto ti misle.

Teško da bi se mogla smisliti kraća a ubitačnija rečenica, kojom bi se efektnije izrazio fundamentalni strah i zazor od Drugih, kojom bi se Druge diskvalificiralo i eliminiralo. Ako onoga tko izgovori ovu rečenicu upitate da objasni kako i zašto je tako, bit će vam rečeno da njima, muslimanima, nije vjere, da su prevrtljivi, da su u početku saveznici, a onda zabiju nož u leđa, da glume da su ti prijatelji a među sobom misle i pričaju nešto drugo, da kad-tad u njima provrije „muslimanska krv“ i da to ne zavisi od toga kako se odnosiš prema njima…

Naravno, mnogo je ljudi koji u takve šoviništičke diskvalifikacije i mitove ne vjeruju i koji se ne daju inficirati virusom zazora, nepovjerenja i predrasuda. Imao sam sreću što sam odrastao u obitelji u kojoj smo učeni humanističkim vrijednostima, tome da su svi ljudi Božja djeca (da se izrazim jezikom svojih religioznih roditelja) i nikakve priče o skrivenim namjerama i opasnostima od Drugih – koje se ne mogu zaobići i ne čuti kad odrastate u ratom i prošlošću opterećenoj sredini kao što je Rama – nisu djelovale. Na studij sam došao u Sarajevo, uključio se u većinski bošnjačku, muslimansku, sredinu, stvorio prijateljstva i poznanstva zbog kojih mi bude teška pomisao da bih mogao nekada otići odavde (u momentima kad o tome razmišljam), zaposlio se, oženio (Bošnjakinjom), i više nego ikada sam siguran da crta koja odvaja dobro i zlo ne prolazi između naroda, klasa i svjetonazorâ (bez namjere da postmodernistički ili konformistički relativiziram i izjednačim sva uvjerenja i stavove), nego kroz svako ljudsko srce – da parafraziram Solženjicina.

Iako sam oduvijek svjestan da narodi u BiH dijele većinu toga zajedničnog, primjerice boju kože, jezik, kulturu, iznenadilo me saznanje da dijele i neke zajedničke rečenice kojima se izražava dubinski strah i zazor od onih Drugih. Konkretno, ostao sam iznenađen i pomalo zasmijan kad sam svojevremeno od prijateljice čuo da se među muslimanskim življem „po kućama“ zna reći: Jednog Vlaha drži svezanog u vreći pod stolom, s drugim jedi za stolom, isto ti misle.

Sadržaj i interpretacije te „parabole“ analogne su onima iz prve verzije, samo što je jedna nacionalno-vjerska skupina zamijenjena drugom.

* * *

Sjetio sam se ovoga dok posljednjih dana pratim na koji način se dio medija u Sarajevu, poput radikalno nacionalističkog sedmičnika i portala Stav, koji djeluje kao udarna medijska pesnica Stranke demokratske akcije, odnosi prema piscu Miljenku Jergoviću i umirovljenom generalu Armije BiH Jovanu Divjaku. Naslov teksta u Stavu posvećen Divjaku veoma zorno ilustrira šovinističku matricu opričanu kroz vreće i stolove: „Do podne čika Jovo, od podne čiča Jova“. Uzalud je Divjaku bilo, ako se pita kolege iz Stava, sudjelovati u obrani Bosne i Hercegovine, biti ne na strani armije i politike koja je napadala BiH, nego na strani Bosne i Hercegovine onda kad je to bilo najteže, te do danas na različite načine doprinositi izgradnji bh. društva; oni su ga prokazali kao prevrtljivog čiča Jova (jasna je aluzija na četničkog vođu „čiča Draža“), i to sve zbog nekoliko kritički intoniranih rečenica neugodnih mentalnom sklopu SDA. Još je neugodnije bilo čitati brojne komentare čitatelja tog portala. Jedan je duboko razočaran i nema više povjerenja ni u jednog Srbina. Drugi se čudi Bošnjacima što traže i najmanji razlog da kažu da nisu svi Srbi isti. Treći konstatira da vuk mijenja dlaku, ali ćud nikad, „ipak je Jovo pravoslavac“. Četvrti, peti i šesti zaključuju da je Divjak samo pokazao pravo lice, za sedmog i osmog je Divjak prikriveni četnik, za devetog i desetog…

Raduje me, naravno, što većina Bošnjaka ne dijeli stavove Stava i što on neće u mjeri u kojoj bi to želio uspjeti nametnuti šovinističku narodnu „mudrost“ o vlasima i vrećama kao metodologiju tumačenja i shvaćanja svijeta i odnosa prema Drugome.

Drugi u nizu takvih slučajeva, koji je prethodio Divjakovom, odnosi se na pisca Miljenka Jergovića, najvažnijeg književnika naših prostora, rođenog u Sarajevu. „Zbogom Miljenko, zbogom Jergoviću“, poručuje Stav svojim naslovom. I Jergović je, sudeći po Stavu i njegovim tekstopiscima, pokazao svoje pravo, vlaško lice, neprijateljsko prema Sarajevu, Bošnjacima, muslimanima. „… što više stari, Jergović postaje sve autentičniji, manje sklon ugađanju publici i vjerniji sebi“, reći će Stav u jednom od svojih tekstova posvećenih ovom piscu.

I opet me raduje što vidim veliki broj Bošnjaka i Sarajlija koji su čitali Jergovića i koji su spremni javno kazati da je „Jergović više uradio za Sarajevo nego što bi pisac tog teksta mogao za svojih 14 SDA života“, da navedem jednog od njih. Oni potvrđuju da ovo mjesto i ova zajednica ima nadu i antitijela sposobna da se izbore s napredujućim virusom.

Primjeri Divjaka i Jergovića su sasvim dovoljni za ilustraciju jednog mentalnog stanja i jednog političko-ideološkog projekta. Već ranije, to mentalno stanje je Ivana Lovrenovića, „mislioca Bosne“ (N. Šimić), Željka Ivankovića, Nenada Veličkovića… svrstalo među neprijatelje Bosne i muslimana, sve dakle one pojedince koji su se istakli u zastupanju multietničke Bosne i Hercegovine i praktičnim radom sudjelovali u izgradnji bh. društva, koji čine „interkulturnu supstancu“ (E.K.) našeg društva.

Pokazalo se da je stvarni cilj nacionalističkog projekta oličenog u Stavu (i sličnim medijima, primjerice Saffu) – kako je to prije oko dvije godine dobro opisao Enver Kazaz – „razoriti multikulturnu i multietničku supstancu društva do te mjere da niti jednom Srbinu i Hrvatu na um ne padne da se miješa sa Bošnjacima“. Taj Kazazov tekst pisan je u momentu kad je na stranicama Stava jedan od simbola Bosne i naš najbolji dječji pisac, Branko Ćopić, proglašen ratnim zločincem i monstruozno se lagalo o njegovom tobožnjem sudjelovanju u ubijanju Muslimana.

Baš tu, piše Kazaz, „Stav postaje suštinski antibosanski magazin. Ako se Branka Ćopića demonizira i proglašava ratnim zločincem, onda takva ideološka gesta ima samo jedno značenje: nema Srbina i Hrvata kojima se može vjerovati i koji mogu biti bošnjački prijatelji. Ni oni što su na zasadima komunizma prijateljevali sa Bošnjacima i sve učinili za afirmaciju njihove nacionalnosti i kulture ne mogu zasluživati bošnjačko poštovanje, naprosto stoga što pripadaju tuđoj naciji.“

* * *

Budućnost Bosne i Hercegovine dobrim dijelom zavisi od toga hoćemo li uspjeti jesti jedni s drugima za istim stolom uz povjerenje i uvažavanje, a da ispod stola nemamo punu vreću bolesnih predrasuda, paranoja i isključivosti. Borimo se za to, prokazujmo one koji nas navode na to zlo, ne dajmo im da ostvare svoje ciljeve razaranja multietničke supstance bh. društva i ne odustajmo.

(Prometej.ba)