Egzodus iz BiH

Bosna i Hercegovina trenutno ima oko 2.396 milijuna radno aktivnog stanovništva, ukazuju podaci Ankete o radnoj snazi za 2018. godinu koju je provela Agencija za statistiku BiH. To je pad od 253.000 ljudi u odnosu na 2008. godinu kada je radno aktivnog stanovništva bilo 2.649 milijuna.

Anketom je obuhvaćeno više od 10 tisuća kućanstava od čega 6000 u Federaciji BiH te 3600 u Republici Srpskoj. Radno sposobno stanovništvo obuhvaća sve osobe s navršenih 15 i više godina, podijeljene u dvije glavne kategorije: radnu snagu (ekonomski aktivno stanovništvo) i ekonomski neaktivno stanovništvo. Radnu snagu ili aktivno stanovništvo čine zaposlene i nezaposlene osobe. Od ukupnog broja radno sposobnog stanovništva, više od 51 posto čine žene.

Podaci iz ankete svjedoče emigraciji iz BiH. Iz podataka je jasno da je u posljednje dvije godine BiH izgubila 93.000 radno sposobnih stanovnika. Prema emigracijskim podacima, u posljednje dvije godine iz BiH u Njemačku odselilo je više od 50.000 građana.

Broj nezaposlenih u prošloj je godini pao sa 311.000 na 185.000, no ne zbog novih radnih mjesta već zbog emigracije. Oslobođenje upozorava da su podaci Agencije za statistiku točni, te da su drastično niži od podataka kojima se inače barata u javnosti, a to su podaci iz popisa stanovništva iz 2013. godine, prema kojima BiH ima 3,5 milijuna stanovnika. Podaci Ankete razlikuju se od onih iz popisa, te prema prvima u BiH u startu živi pola milijuna ljudi manje nego prema popisu stanovništva.

Kako piše Oslobođenje, poslovni portal BiznisInfo proveo je usporedbu Ankete o radnoj snazi iz 2013. i 2018. te dobio frapantne rezultate da je u 5 godina BiH izgubila 349.000 stanovnika, odnosno 11,4 posto populacije. Broj zaposlenih 2018. identičan je broju zaposlenih 2013. Njih ima ukupno 822 hiljade.

No, broj koji je najviše zgrozio bh. medije onaj je koji pokazuje da se najviše smanjio broj stanovnika BiH mlađih od 15 godina. Taj je broj 2013. iznosio 452.000 dok danas iznosi 305.000, odnosno pad iznosi 32,5 posto. Oslobođenje zaključuje kako s radno sposobnim stanovništvom koje odvodi djecu iz zemlje nestaje i budućnost te države.


(Bilten)

Oglasi

Brexit je noćna mora. Novi referendum je rješenje

Brexit je katastrofa za Veliku Britaniju. Na referendumu 2016., prepunom lažnih i nerealnih obećanja, 52% građana odlučilo se za izlazak iz EU. Nakon što su pregovori o budućim odnosima, koji su trajali dvije godine, završeni i nakon što je britanski parlament odbio ponuđeni dokument, pstavlja se pitanje što dalje. Izlazak iz EU bez potpisanog ugovora bio bi iznimno štetan za EU, a još gori za Britaniju. Vremena nema puno ( do 29.3.) a nešto se mora promijeniti, iz temelja. Osim ponekog tvrdolinijaša, ostatak svijeta vidi kakva se šteta nanosi svima.

Stručnjaci se slažu da se Britanija nalazi usred krize bez presedana. Zemlja se suočava ne samo s velikim poremećajima ako i kada napusti EU, pogotovo u slučaju da ne bude dogovora o budućim odnosima. Ono što je potencijalno gore su godine ili desetljeća nazadovanja, što se nažalost čini gotovo neizbježnim.

Mnogo je argumenata za ili protiv novog referenduma. Međutim, promijeniti mišljenje trebalo bi biti osnovno demokratsko pravo, tim prije što većina britanskih građana želi novu šansu da pokažu što misle.

U globaliziranom svijetu velikih ekonomskih igrača, izolirana Britanija neće moći odlučivati ni o čemu. Morat će slijediti pravila koja su kreirali drugi. Osim toga, rastući nacionalizam i populizam znače da se više ne može računati na povijesne saveznike i „posebne odnose“ sa SAD-om.

U najmanju ruku, učinci Brexita nisu bili pravilno ili u potpunosti shvaćeni 2016. Obećanja britanskih nacionalista i realnost nešto su sasvim drugo. Stoga je drugi referendum, iako nesavršeno, jedno, ili možda jedino razumno i demokratsko rješenje za izlazak iz sadašnje krize.

DD

Gube li znanost i razum bitku u 21.stoljeću?

Piše: Matea Šimić

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) objavila je svoju tradicionalnu listu najvećih prijetnji globalnom zdravlju 2019. Po prvi put u povijesti, u top deset našli su se i protivnici cijepljenja. Malo koga bi trebalo iznenaditi da je, još jednom, upravo ljudska glupost najveći neprijatelj čovječanstva.

Posljednjih dana hrvatski nas mediji bombardiraju člancima čiji naslovi vrište o ‘izvanrednom stanju’ uslijed ‘smrtonosne gripe’ koja ‘hara’ zemljom. Iako stanje nije baš toliko alarmantno kao što oni željni prodaje i klikova tvrde, soj ovogodišnje gripe ima teže simptome nego na što smo navikli. Također, vrijedi zapamtiti da, iako trenutno nema potrebe za panikom, gripa nije baš toliko bezazlena kao što volimo misliti. Cjepivo protiv gripe postoji: nije obavezno, no preporučuje se, posebice ako spadate u ugroženu skupinu. Ja sam svoje primila prije gotovo dva mjeseca i usred ove polu-histerije spavam mirno znajući da sam učinila sve u svojoj moći da moje nerođeno dijete ne bude ugroženo (to i bježanje od ljudi s kašljem kao da imaju kugu).

No, što učiniti kada pojedinci odbijaju obavezna cjepiva koja štite od kudikamo opasnijih bolesti?

Uvriježen je stav da svaki roditelj želi najbolje svojoj djeci. Nije popularno mišljenje, no to baš i nije uvijek tako. Većina pak zasigurno ima najbolje namjere, no među njima ima neodgovornih koji ne cijepe svoju djecu na vrijeme, dok neki naprosto ili nemaju dovoljno zdravog razuma ili nisu dovoljno educirani da bi donijeli informiranu, pravilnu odluku o svojem ili zdravlju svoje djece. Za svakodnevne (uvjetno rečeno bezazlenije) primjere dovoljno je pogledati prehrambene navike i fizičku aktivnost većine nas. Zatim su tu svi oni koji nastavljaju pušiti čak i nakon npr. moždanog udara, dok pokušavaju začeti i kasnije u samoj trudnoći. Možda i najbolji primjer toga koliko prosječna osoba malo razumije zdravlje i medicinu je broj ljudi koji uzima antibiotike na vlastitu ruku još uvijek ne shvaćajući da oni ne liječe virusne bolesti, prestaju terapiju prije vremena ili čak prisiljavaju doktore da ih propisuju njima i njihovoj djeci – jer ipak oni znaju bolje.

Nepovjerenje prema znanosti i cjepivima također je zarazna bolest koja se posljednjih godina širi zabrinjavajućom brzinom. Iako su cjepiva sigurna (koliko već išta može biti sigurno) te glavni razlog što su mnoge teške bolesti nepoznanica suvremenom društvu čime je značajno popravljena kvaliteta života, ali i produljen životni vijek, sve je više skeptičnih. Bojazan koja se najčešće može čuti je da određena cjepiva uzrokuju autizam iako su dosad provedena brojna istraživanja i nijedno nije došlo do tog zaključka, uključujući i najviše optuživano MMR cjepivo. Strah i senzacionalizam omogućuju da se loše ideje prenose i lijepe za nove žrtve nevjerojatnom lakoćom, a svemu najviše pridonose razni šarlatanski portali koji redovito donose ‘pravu istinu’ te ridikuli poput Ivana Pernara koji već dugo vremena opasno lupeta o svemu i svačemu te je zbog nadrilječništva protiv njega podnesena kaznena prijava. Uzgred budi rečeno, čini se da je dotični unatoč megadozama vitamina C ipak obolio od gripe. Edukacija mora biti ključ u borbi protiv dezinformiranja pa je posebno zabrinjavajući otpor onih koji koje se inače smatra inteligentnima.

Ako ste okrutni (ili realistični?), mogli biste reći: „Neka prirodna selekcija učini svoje.“ Međutim, u ovom slučaju stvari nisu tako jednostavne. Prvi je razlog to što odgađanje cijepljenja ili njegov izostanak ne štete onima koji su donijeli tu odluku, već njihovoj djeci koja zasigurno nisu zaslužila ispaštati zbog gluposti svojih roditelja. Drugi je činjenica da protivnici cijepljenja nisu samo prijetnja dobrobiti vlastite djece, već i društvu oko sebe zbog tzv. imuniteta krda koje štiti one najugroženije: novorođenčad, starije osobe, osobe koje boluju od raka ili su primile transplantaciju organa, ali i one koji su cjepivo primili, no ono na njih nije djelovalo iz razloga koji su znanstvenicima još nepoznati. Imperativno je ponavljati uvijek iznova: posljedice necijepljenja mogu biti ne samo teške i trajne, nego i smrtonosne. Da bi i vi i društvo kao cjelina zaista bili zaštićeni, potrebno je održavati visok postotak procijepljenosti koji ovisi o vrsti bolesti – a u slučaju ospica se penje i do 100%.

herd

Situacija je sve ozbiljnija, no ‘tiha većina’ je još uvijek predvidljivo tiha, iako se tu i tamo pojave neki pozitivni primjeri gdje npr. vrtići odbijaju upisivati djecu koja nisu cijepljena. Sve se češće čuju i pozivi da se neodgovorne javne osobe koje promoviraju ‘antivakserski’ sentiment i roditelje koji odbijaju cijepljenje kazni novčano ili zatvorom. U ekstremnim slučajevima da im se i oduzmu djeca s obzirom da bi se njihovo ponašanje moglo/trebalo tretirati kao zanemarivanje dobrobiti djeteta. Neki čak idu toliko daleko da protivnike cijepljenja nazivaju bioteroristima, tolika su prijetnja društvu.

A onda imamo primjer gdje populistička vlast ukine obavezno cijepljenje za djecu koja kreću u školu, kao što je je to učinio talijanski parlament prošle godine – te uvidimo s koliko se jakim i podmuklim neprijateljem treba boriti.

S obzirom na to da svi dokazi upućuju na to da živimo u vremenu post-istine i post-razuma, teško je uzdati se u njihovu konačnu prevlast. Jedino što se trenutno čini izgledno je da nas očekuju epidemije koje su u potpunosti sprječive, sve dok ne izbije i jedna koja će biti prijelomna točka. A tada nećemo moći kriviti prirodu, bogove, sudbinu ili masone.

Qwant: europska javna internet tražilica

Kako prenosi britanska platforma za reformu medija Media Reform Coalition, francuska vlada najavila je u oktobru kako se neće više oslanjati na američke digitalne tražilice (Google, Bing, Yahoo) za pretragu interneta već će umjesto toga koristiti tražilicu Qwant koju su zajedničkim snagama razvile Njemačka i Francuska. Najvažnija razlika američkih tražilica – u privatnom vlasništvu – i ove europske – u javnom vlasništvu – leži u tome što Qwant neće prikupljati privatne podatke korisnika i neće zloupotrebljavati privatne podatke korisnika za unapređenje komercijalnih ciljeva.

Britanski digitalni aktivisti u ovoj najavi vide potencijale za početak internet revolucije: “Po prvi put događa se pokušaj na razini vlade da se uzme natrag makar dio kontrole koje američke kompanije sada imaju nad našim životima”, napisala je profesorica Angela Phillips sa fakulteta Goldsmiths, pri Sveučilištu u Londonu. Riječima Floriana Bacheliera, predsjednika radne skupine za cyber sigurnost i digitalnu suverenitet: “Ovdje se radi o sigurnosti i digitalnom suverenitetu”. Ovo je tek jedan korak koji odaje promjenu pozicija prema oblicima regulacije interneta.

Profesorica Phillips također ističe historijat medijskih tehnologija, pa posebno navodi primjer telegrama. U 19. stoljeću francuska vlada razvila je telegramski sustav znatno učinkovitiji od onog britanskog, što je potom dovelo do nacionalizacije britanskog telegramskog sustava kako bi ga u rukama države učinili učinkovitijim te kako bi osigurali jednak pristup svih građana i organizacija ovoj službi. Razvoj radio sustava u Britaniji imao je sličnu putanju. Prvo je uspostavljen sredstvima namijenjenima za komunikaciju brodova s obalom u Prvom svjetskom ratu, da bi potom bio uspostavljena javna radijska služba kako bi se izbjegli monopoli i kako se ti monopoli ne bi koristili kao propagandna platforma bilo koje pojedine osobe, organizacije ili čak i vlade.

Privatno, pa javno

Proces preko oceana odvija se upravo obratno: pravo privatnog vlasništva uvijek je u SAD-u imalo prioritet nad javnim vlasništvom čak i onda kada je osnovna tehnička infrastruktura izgrađena javnim sredstvima kao u slučaju World Wide Weba. Rezultat toga su, piše Phillips, tzv. FANGS (kandže) – akronim najvećih digitalnih kompanija: Facebook, Amazon, Netfix and Google – odnosno šačica oligopolističkih kompanija koje imaju globalnu dominaciju i čije se poslovanje pušta po principu laissez faire. Phillips brine da se isto poslovno načelo počinje primati u Europi te da tržišne preference nadvladavaju javno vlasništvo i javni interes, ali zajedno s njima događa se i deregulacija medijskih tehnologija kao i gubljenje kontrole nad monopolističkim kompanijama.

Francuzi naglašavaju da Quant neće prikupljati osobne podatke korisnika te da će se na taj način suštinski razlikovati i od Kine, koja ima javne tražilice, ali je država ta koja prikuplja podatke. Media Reform Coalition i Angela Phillips britanskim su Laburistima predložili osnivanje posebne javne organizacije koja će osmisliti i izraditi tražilicu koja bi zadovoljavala sve javne standarde ili da jednostavno nacionaliziraju neku postojeću, pa osnuju nezavisno tijelo koje će se ovime baviti.

No, najvažnija njihova poruka je da tražilice ne moraju biti sagrađene oko modela prodaje privatnih podataka korisnika oglašivačima, što smatraju praskom koja je ostavila negativne posljedice na društvo u gotovo svakom pogledu. Mamac klikovima lansirao je pogon lažnih vijesti, erodirao novinarsku struku sadržajno i financijski – lišivši medije važnog izvora prihoda. Povratak na stari režim u kojem oglašivači moraju birati platformu u koju će uložiti s ciljem prodaje svog proizvoda smatraju načinom povrata dijela kontrole i nezavisnosti i korisnicima, i medijima i javnosti općenito.

(Bilten)

Skliske hrvatske stepenice

Piše: Matea Šimić

Vrijeme je da si priznamo – zaštita žena u Hrvatskoj na nivou je smijurije. Krajem studenog prošle godine frustracija me navela na kratak društveno-mrežni osvrt (manje ili više jalov kakvi već oni budu s obzirom da se najčešće svode na tzv. preaching to the converted). Tri tada najsvježije vijesti bile su savršeni presjek ne samo 2018., već i nepogrešivi podsjetnici na sve što je trulo u hrvatskom društvu, kao i da se na tu sramotnu hrpu neprestano dodaje te se ne čini apsolutno ništa da bi se takva situacija promijenila.

Prva je bila širenje prava na priziv savjesti kada je ljekarnica odbila djevojci izdati kontracepcijske pilule, a da nije dobila ni opomenu. Druga je bila skandal u kojem je stotine žena podijelilo javno svoja iskustva ginekoloških zahvata bez anestezije i ponižavajućeg tretmana u bolnicama općenito; samo da bi ministar zdravstva manje-više ustvrdio da lažu, predsjednica tek malo, usput lamentirala o tome kako se treba manje koncentrirati na skandale, premijer uopće nije komentirao, a interna istraga očekivano zaključila da nije bilo nikakvih propusta. Treća koja je prelila čašu tog jutra bila je pak priča o muškarcu koji je dvije godine maltretirao i tukao izvanbračnu suprugu, brutalno je premlatio i prijetio da će ih oboje raznijeti plinskom bocom u ljeto 2017. – da mu na kraju svega ne bi bio ni određen pritvor.

Što možemo zaključiti iz ovih primjera? Koliko god su sva navedena iskustva strašna i neprihvatljiva – posljedice su još gore. Jer ih nema. Jer vam vaša vlada i vaše društvo poručuju: “jebiga”. Ne očekujte ni zaštitu ni pravdu, ma što vam se dogodilo.

A čemu se imamo veseliti u novoj 2019.? Recimo za početak da bi vlada trebala ove veljače ‘prilagoditi vremenu’ Zakon o pobačaju (koji, uzgred budi rečeno, datira iz 1979.) nakon što joj je to prije dvije godine naložio Ustavni sud uz naputak da nije moguće zabraniti ga (u potpunosti). No, svi znamo da gdje ima volje, ima i načina. Pa ako uzmemo u obzir da je Ministarstvo sastavilo povjerenstvo od deset stručnjaka konzervativnih stavova (od kojih četvoro uopće ne izvode prekide trudnoće), jasno nam je valjda kako će i ova hrvatska priča završiti.

No, zanemarimo načas sporedne sitnice koje bi neke žene voljele, poput jednake plaće za jednaki rad, nedobivanja otkaza u slučaju trudnoće, anestezije ili tjelesne autonomije. Za početak bi se zadovoljile i s time da ih se fizički ili seksualno ne napada. Idimo redom. U suštini, da bi išta željele ili potraživale, osnovni je preduvjet da ste – žive.

infographic-violence-against-women-en-11x17-no-bleeds

Kada se dotaknemo rodno uvjetovanog nasilja, pokušaji skretanja pozornosti u stilu ‘svako nasilje je pogrešno’ i ‘a što je s nasiljem nad muškarcima/djecom/životinjama’ je nepromišljeno, djetinje i zlobno. Naravno da je svako nasilje pogrešno, o tome je suvišno raspravljati. No, ni jedna vrsta nasilja nije toliko raširena i normalizirana kao ono nad ženama. U čemu je, dakle, stvar?

UN naziva nasilje nad ženama kršenjem ljudskih prava pandemijskih razmjera. Prema njihovim statistikama, svaka treća žena doživjela je fizičko ili seksualno nasilje – i to najčešće od strane svog partnera. 2012. godine svaku drugu ubijenu ženu ubio je njen partner ili član obitelji; istu sudbinu je doživio tek jedan od dvadesetorice ubijenih muškaraca.

U Hrvatskoj, ali i u Europi, uobičajen je stav da su u pitanju izolirani incidenti. Barbarsko ponašanje prema ženama se događa negdje drugdje, nikako ne ovdje, u srcu civilizacije. Nažalost, to naprosto nije istina i iznimno je važno inzistirati na tome koliko je nasilje nad ženama još uvijek ukorijenjeno u zapadnim društvima i koliko se ono ignorira, normalizira i ne sankcionira adekvatno. Da, zakoni postoje, no oni su mahom tragično zastarjeli – ako i kada se uopće provode.

Naravno da tu Hrvatska nije usamljeni primjer. Ako pratite međunarodne vijesti, u posljednjih dvanaest mjeseci mogli ste čitati o razjarujućim slučajevima kao što je onaj u kojem je muškarac u SAD-u oteo ženu s benzinske crpke, gušio je dok nije izgubila svijest te masturbirao po njoj da bi potom dobio ozbiljno upozorenje da se to više nikada ne smije ponoviti (i niti dan zatvora); slučaju silovanja u Irskoj u kojem je odvjetnica na sudu priložila čipkasto donje rublje žrtve kao dokaz pristanka, a počinitelj oslobođen; slučaju silovanja u Sloveniji u kojem počinitelj također oslobođen jer se silovanje računa samo ako je upotrijebljena sila, a žrtva je bila bez svijesti na početku i tijekom većeg dijela, ili pak onome iz Španjolske u kojoj su petorica silovala djevojku i sve snimila da bi bili osuđeni samo za seksualno napastovanje jer žrtva nije pokazivala otpor – a zatim pušteni na slobodu dok čekaju izdržavanje kazne.

U međuvremenu se u Hrvatskoj ka seksualnom nasilju ne usuđujemo ni pogled skrenuti jer nismo sposobni ni priznati ozbiljnost i raširenost onog fizičkog, posebice u obitelji, odnosno, od strane partnera – a kamoli uhvatiti se u koštac s njime. U takvoj državi, imamo li se uopće pravo zgražati kada ministrica obitelji komentirajući temu izjavi da je „to tako u braku“?

I dok je trenutno u medijima najistaknutiji slučaj Daruvarca koji je (vjerojatno pukom slučajnošću ili zbog velike zainteresiranosti javnosti) napokon nepravomoćno osuđen na 5 godina zatvora, nemojmo zaboraviti da je najprije u spektakularnom primjeru nesposobnosti pušten da čeka suđenje sa slobode, a da DORH njegov životinjski napad nije vidio kao pokušaj ubojstva.

Nemojte da vam promaknu gotovo svakodnevne vijesti u samo posljednjih mjesec dana – kao što je ona o nasilniku iz Splita koji je psihički i fizički maltretirao obitelj, prebio tadašnju suprugu, prijetio djeci i njoj nožem, a u studenom je osuđen na 500 sati rada za opće dobro. O muškarcu u Zagrebu koji je prebio i zatočio bivšu djevojku. O pokušaju ubojstva kod Đakova u kojem je muškarac suprugu napao električnom pilom, porezao je po glavi i rukama te joj odrezao dva prsta. O pokušaj ubojstva u Biogradu u kojem je muškarac autom udario i pregazio suprugu, a zatim je izbo nožem. O muškarcu koji je prebio djevojku ispred noćnog kluba u Rijeci. Lista se nastavlja.

Sve su ove žene imale sreće i žive su, barem zasad. Jer to je očito dovoljno dobro kod nas. Šuti, živa si, još si dobro prošla. Ne treba biti nezahvalan, mnoge prođu lošije.

Kako N1 prenosi: „U posljednjih pet godina u Hrvatskoj je ubijena 91 žena, što čini čak 47 posto svih ubojstava. U 70 posto tih ubojstava počinitelji su ženama bliske osobe, a u više od polovice slučajeva (54%) njihovi – intimni partneri.“ A broj mrtvih će nastaviti biti postojan ili čak i rasti jer je poruka koju nasilnici uvijek iznova primaju je da je njihovo ponašanje prihvatljivo, a da će posljedice (čak i ako ih bude) biti blage.

I dok su naši zakoni ili sramotni ili se provode kriminalno šlampavo, napori poput Istambulske konvencije doživljavaju poprilični otpor iz potpuno promašenih i ridikulnih razloga, iako je u svojoj suštini zamišljena kao mehanizam koji bi, između ostalog, primorao države da educiraju građanstvo te da ažuriraju i dosljedno provode zakone. U takvom, ne-idealnom, no prihvatljivom svijetu, prevencija i primjerena kazna učinile bi da se gotovo polovica društva napokon počne osjećati sigurno. U stvarnosti, (hrvatske) žene se moraju osvijestiti i pomiriti sa činjenicom da ih nitko ne štiti i da ne mogu očekivati pomoć ni od koga, a da o pravdi mogu samo sanjariti. Prepuštene ste same sebi. O dostojanstvu, poštovanju i pravu na samo-odlučivanje ni ne sanjajte.

Po prvi put spominje se izlazak Njemačke iz EU

Njemačka je najveća europska ekonomija i tradicionalno jedna od vodećih zemalja Europske unije. Mnogi smatraju da je Angela Merkel de facto europski lider, bez obzira na poljuljani položaj kod kuće i na pokušaje Emmanuela Macrona da se profilira kao novi vođa.

Njemačka je oduvijek bila veoma proeuropski usmjerena i tu postoji jak konsenzus. Ipak, čini se da se stvari mijenjaju, barem na donedavno ekstremnim rubovima njemačke političke scene. Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland ili AfD) stranka je ekstremne desnice. Osnovana je 2013. kao euro-skeptična stranka kojoj je jedan od ciljeva bio napuštanje europske valute. Vremenom su počele dominirati poruke protiv imigranata i protiv islama. Nažalost, popularnost im je značajno porasla u zadnjih par godina i postali su najveća opozicijska stranka u Bundestagu.

AfD sada, pod određenim okolnostima, predlaže „Dexit“, tj. izlazak Njemačke iz Europske unije. To su objavili na svome kongresu 13.1. Detalji možda nisu važni koliko simbolika, ali jedan od uvjeta koje su postavili jeste raspuštanje Europskog parlamenta i svojevrsni povratak na savez nacionalnih država. Znajući da bi im ovo moglo naštetiti kod birača, lideri stranke pokušavaju ublažiti ranije izrečene stavove da EU treba ‘mirno raspustiti’ do 2024.

Je li ovo važno i zašto? Teško je zamisliti da će Nijemci podržati ovakve politike kod kuće. Svatko s mrvom zdravog razuma zna da je EU odlična za Njemačku. Ali, dolaze europski izbori u svibnju. AfD je jedna od populističkih stranaka širom Europe koje počinju surađivati jer žele značajno povećati svoj utjecaj u Europi i sprovesti svojevrsni ‘populistički puč’. Ako uspiju, to bi moglo imati negativne reperkusije po cijeli kontinent (porast nacionalizma bio bi samo jedan od brojnih problema).

Simbolički je značajno da jedna njemačka stranka predlaže ovako drastične mjere. Pokazuje nam kako daleko su otišle stvari. Do jučer nezamislivo danas je normalno. Pokazuje nam još jednom da Europa ima velike probleme koji se moraju sagledati i riješiti.

Što je rješenje? To je teško pitanje ali odgovor leži u progresivnim strankama diljem Europe koje se naprosto moraju probuditi. Ako žele poraziti populističku osovinu zla, moraju pronaći i implementirati konkretna rješenja za, prije svega, porast nejednakosti i nekontrolirane migracije u Europi. To je mnogo lakše reći nego učiniti ali ako se ne učini to će glasače i dalje tjerati u ruke ekstremista.

Poziv AfD-a na izlazak iz Europske unije treba poslužiti kao upozorenje pred europske izbore. Ako ga se shvati i počne konkretno djelovati, ovo upozorenje moglo bi biti korisno.

DD

Danilo Kiš: O nacionalizmu

Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.

Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se “izrazi”, ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, itd.

Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N.N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, u koje se on sam smestio – ili gde su ga drugi smestili, imamo pred sobom individuu bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila (Jules).

To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomen jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova “tajna”, da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju.

Ovaj i ovakav portret, primenjiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one isuviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju asketa, potencijalni borac koji čeka svoj čas. Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, “potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama nego i prema čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta”.

Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo “pakao to su drugi”, u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija.

Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše “iz naroda i za narod”, koji svoj individualni glas tobože potčinjava višim, nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič (a, da se podsetimo, Kič bi se mogao meriti stepenom banalnosti svojih asocijacija – A. Mol.), u srpsko – hrvatskoj varijanti, nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca.

Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture – ne tiču ga se. Ali stvar nije tako prosta. Ako i zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom coleur locale-u takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta, što će reći da nije u službi umetničke istine, jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.

Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. Skočiti malo više od njega, ostali me se ne tiču. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični a tako različni, zbog kojih je igra i započeta.

Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svog brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim: pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. Nacionalista se ne boji nikoga, “nikoga do Boga”, a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan kao i on sam, “ponos porodice”, porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije – bledi, blesavi rođak.

Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze. “To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan da je sasvim priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili anonimnosti gomile, ili u nekakvom pravednom ratu. Nezadovoljnik koji u mirnodopsko vreme ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune” – slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenog kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija, i antiideologija…

Danilo KišPo-etika, knjiga druga, 1974.


Prenosio sa stranice Prometej.ba

Gradovi odbijaju Salvinijevu rasističku politiku

Gradonačelnici nekoliko talijanskih gradova odbili su poštovati novi zakon ministra policije Mattea Salvinija i tako stvorili još jednu prepreku Salvinijevoj protuizbjegličkoj kampanji. Prema upozorenjima gradonačelnika Palerma, Firence i Napulja, zakon zapravo cilja na to da strancima krive boje kože, čak i onima koji uredno žive, rade i plaćaju porez u Italiji već godinama, s vremenom oteža ili potpuno oduzme legalni status, kako bi ih se otjeralo u ilegalnost. To je mjera koju gradonačelnici, ali i mnogi drugi u Italiji, nazivaju ne samo antičovječnom, nego i protuustavnom.

U bijesnom ispadu, Salvini, koji je formalno “mlađi partner” u vladajućoj koaliciji, ali zapravo u potpunosti kontrolira vladu, pozvao je gradonačelnike da podnesu ostavke i zaprijetio im sankcijama. Ali ti su verbalni ispadi samo potaknuli predstavnike drugih gradova da se solidariziraju. Unatoč diktatorskim fantazijama ministra policije, on nema nikakve ovlasti da kontrolira legalno izabrane predstavnike gradova. Inače, novi zakon samo je dio Salvinijeve kampanje pokušaja konsolidacije vlasti preko širenja teorija zavjere i “rasnog rata”.

Stvaranje problema

Ovaj političar je do prije par godina bio tek predstavnik male separatističke sjevernotalijanske stranke koja je bila vjerni partner notorno korumpiranog bivšeg premijera Silvija Berlusconija. No pažljivim manevriranjem uspio se domoći mjesta ministra policije koje sada koristi za izazivanje tenzija među zajednicama u Italiji koje onda koristi za održanje vlastite popularnosti. Glavna meta su mu, dakako, najnezaštićeniji, odnosno uglavnom Romi i izbjeglice. U više je navrata odbio osuditi fašističke napade na manjine, uključujući i ubojstva, a u skandaloznim javnim ispadima nije propustio uspoređivati sebe i s Benitom Mussolinijem.

Jedna od skandaloznijih stavki novog zakona je ukidanje statusa međunarodne zaštite izbjeglicama koje se nađu u Italiji, ali bez vraćanja u zemlju porijekla. Time Salvini nastoji izbjeći tužbe pred međunarodnim sudovima zbog protuzakonitog ugrožavanja života izbjeglica. Ali, istovremeno, dovodi do neobične situacije da ministar policije od legalnih izbjeglica preko noći bez ikakvog suvislog povoda stvara “ilegalne migrante”. Čovjek koji je cijelu karijeru izgradio na širenju mržnje prema strancima tako zapravo stvara problem od kojeg će onda narednih godina nastojati politički profitirati.

(Bilten)

Ovo su naši najčitaniji tekstovi u 2018.

Ovo je naših top 5 u prošloj godini. Mislimo da ih vrijedi pročitati pa ih ovdje i preporučamo. Zadovoljstvo nam je da nam raste broj čitatelja, te da su teme koje obrađujemo dosta raznolike.

1. Dva loša i Boriša O kandidatima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. O nacionalizmu, ispraznom populizmu i ‘glasu budućnosti’.

2. Enver Hoxha: luđak koji je upravljao ludnicom O jednom nevjerojatnom režimu i o njegovom neupitnom vođi.

3. Kraftwerk brani Sarajevo O koncertu najutjecajnije grupe svih vremena i o Sarajevu.

4. Zaista, ima li išta napornije od žena i njihovih prava? O jednome ružnom, uznemiravajućem skandalu u Hrvatskoj.

5. Poetika driblinga O nogometu općenito i o Diegu Maradoni.

Bernardićev SDP kao Karamarkov HDZ

Osam saborskih zastupnika i zastupnica i nepoznat broj članova Glavnog odbora napustio je SDP pod vodstvom Davora Bernardića. Prema svemu sudeći, tu nije kraj napuštanja tonućeg broda pa bi valjalo dodati – za sada.

Faktografovi izvori tvrde da je nejasno koliko je članova napustilo Glavni odbor jer su neki od njih navodno svoje ostavke dali samo predsjedniku stranke, dok se primjerice Željko Siladija, iako ga se SDP javno odricao i najavljivao da neće sudjelovati na glasanjima Glavnog odbora, ipak tamo pojavio i glasao.

Prošlog tjedna Glavni odbor SDP-a napustilo je još dvoje članova pa je tako od prvotnih 103 sada, prema Telegramovom pisanju, preostalo 95 članova. Večernji list, s druge strane govori o 96 članova odbora, moguće i zbog službene stranice SDP-a. Naime, napuštanje stranke očigledno se događa toliko brzo da SDP na službenim stranicama neke odlaske naprosto ne stigne pravovremeno zabilježiti pa se tako na popisu članova Glavnog odbora i dalje nalazi Damir Vučak, jedan od posljednjih koji su napustili SDP.

Uz osipanje članstva, poseban problem u radu Glavnog odbora predstavlja sukobljavanje dviju struja u tumačenju odredbi statuta SDP-a koje govore o Glavnom odboru i kvorumu, odnosno o broju ruku potrebnih za postizanje dvotrećinske većine. Uz sve to, tvrde naši izvori, kada se na sjednici Glavnog odbora i postigne dogovor o potrebnoj brojci, prisutnost članova broji se na samom početku sjednice, ali ne i neposredno prije donošenja odluka.

Napad na Ipsos

Kaotičnoj situaciji u stranci doprinosi i način na koji se Davor Bernardić odlučuje obračunavati sa sve poraznijim rejtingom SDP-a u anketama. Kao što je poznato, prema rezultatima ovomjesečnog istraživanjaCrobarometar, koje je provela agencija Ipsos od 1. do 20. prosinca 2018. među 982 punoljetna građana, Živi zid je pretekao SDP za 0,1 postotni bod. Živi zid tako osvaja 14,9 posto (13,5 posto u studenome) ispitanika, a SDP 14,8 posto (14,6 posto u studenome). Premda je taj rezultat u okviru moguće statističke pogreške, većina medija naglasila je da je Živi zid po prvi put prestigao SDP. Dok su Živozidaši otvoreno slavili, Bernardić je krenuo u otvoreni napad – na agenciju Ipsos. Kako je zabilježio Jutarnji list, netom nakon objave rezultata ankete glavni tajnik SDP-a Nikša Vukas na svojem je Facebook profilu napisao da su rezultati lažirani te da ih je agencija krivotvorila po narudžbi premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića.

“Plenkovićeva tvornica laži nastavlja s proizvodnjom. Otkrili smo veliku aferu. Još jednu prevaru u režiji Plenkovića i HDZ-a i to nakon što je lagao da će vratiti INA-u u hrvatske ruke, nakon što je lagao da neće dopustiti zatvaranje sisačke rafinerije, nakon što je lagao da nije umiješan u aferu Borg, nakon što je lagao da nema veze sa kupovinom zastupnika u Saboru, nakon što je lagao da odabrani avioni koštaju 500 milijuna eura, nakon što je lagao da se obavještajni sustav ne koristi za obračun unutar HDZ-a, sada opet laže i manipulira i to po pitanju istraživanja rejtinga stranaka”, napisao je Vukas.Tu njegovu objavu promptno je prenio predsjednik SDP-a Davor Bernardić, pokazujući time da potpuno stoji iza njezina sadržaja, piše Jutarnji list.

Članovi dobili mail s rezultatima agencije koja je radila po narudžbi SDP-a

Nekoliko sati ranije, kako doznajemo, iz središnjice stranke na mail adrese svih članova i članica stranke odaslan je mail gotovo istog sadržaja kao Vukasov Facebook status. U mailu naslovljenom „Plenkovićeva tvornica laži nastavlja s proizvodnjom“, članovima stranke poslana je i anketa slovenske agencije Ninamedia, provedena sredinom prosinca po narudžbi SDP-a.

U slovenskoj anketi kojom se iz SDP-a diče, a koju Faktograf ima u posjedu, rejting stranke je 17,1 posto. To jest nešto više od rejtinga koji im daje Crobarometar agencije Ipsos (14,8 posto), ali je također u okviru moguće statističke pogreške hrvatske ankete (plus-minus 3,6 posto). Međutim, anketa Ninamedie Živom zidu daje samo 8,3 posto, a HDZ-u 23,4 posto, odnosno 5 i pol posto manje od Crobarometra.

SDP bi, međutim, itekako trebali brinuti podatci navedeni na desetoj stranici ankete Ninamedie.

„Da su parlamentarni izbori ove nedjelje, najveći udio anketiranih koji bi izašli na izbore glasao bi za stranku HDZ (21,4 %), kojoj slijedi SDP (15,1 %) i Živi zid (7,4 %), dok ostale stranke imaju udio manji od 5 %. Trećina ispitanika ne zna, nije sigurna ili ne želi reći za koga bi glasovali (33,80 %), a 3,2 % anketiranih ne bi glasovali“, navodi se u anketi.

Bernardićevo i Vukasovo optuživanje za podvale nije najbolje sjelo brojnim SDP-ovcima, uključujući i Peđu Grbina. „Prije nekoliko godina čitava se hrvatska javnost smijala Tomislavu Karamarku kada je prozivao anketarske kuće za namještanje rezultata na štetu njega i HDZ-a. Žao mi je što si neki moji kolege dopuštaju da SDP dovedu u istu situaciju i u isti koš s Karamarkovim HDZ-om“, rekao je Grbin za Faktograf.

Komentar smo zatražili i od agencije IPSOS. Antu Šalinovića, direktora te agencije upitali smo kako komentira Bernardićeve izjave i smatra li da se njima nanosi šteta njegovoj agenciji.

„Nemam potrebu na to se osvrtati“, tek nam je kratko odgovorio.


(Faktograf)

Odgovornost za održivost Europe

Rumunjska, Finska i Hrvatska nedavno su objavile program Tria za predstojeći period predsjedanja Vijećem EU. Program Tria uspostavlja zajedničke političke prioritete za period predsjedanja i ne sugerira radikalne promjene, ali stavlja naglasak na kreiranje radnih mjesta i rast kao politiku EU. Europske nevladine udruge zahtijevaju veći naglasak na politike utemeljene na ljudskim pravima, usmjerene na dobrobit na globalnoj razini.

U narednih 18 mjeseci organizacije civilnog društva iz Finske, Rumunjske i Hrvatske povezale su se kako bi zajedno pratile predsjedanja i zagovarati će ljudska prava, razvojnu politiku, civilno društvo i održivi razvoj u politikama EU. Platforma CROSOL koordinirati će aktivnosti organizacija civilnog društva iz Hrvatske vezane uz predsjedanje EU.

Zajednički program Tria usmjerit će Rumunjsku, Finsku i Hrvatsku u procesu postavljanja vlastitih prioriteta za predsjedanja koja pokrivaju razdoblje od 18 mjeseci od siječnja 2019. do lipnja 2020. Svaka zemlja predsjedati će Europskom unijom u razdoblju od 6 mjeseci.

Država koja predsjeda može utjecati na politiku EU primarno određivanjem tema i kreiranjem agenda sastanaka Vijeća prema vlastitim prioritetima. Tri zemlje su se usuglasile o zajedničkim prioritetnim područjima koja su: Unija za radna mjesta, rast i konkurentnost, energetsku zajednicu, slobodu i sigurnost, zaštitu građana te Unije kao globalnog aktera.

“Iako program predsjedanja nastavlja uhodanim putem u politici EU, pojavili su se i neki novi, dobri aspekti: Trio program ističe zajedničke europske vrijednosti, uključujući demokraciju, jednakost i ljudska prava. Ipak, primjerice, migraciji se pristupa iz perspektive graničnog nadzora, umjesto poštivanja ljudskih prava. Nezadovoljni smo zbog takve nedosljednosti u programu! S druge strane zadovoljni smo jer vidimo da proširenje EU ponovo postaje tema o kojoj će se raspravljati”, kaže Branka Juran iz CROSOL – Platforme za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske.

Program se obvezuje na promicanje održivog razvoja u Europi. Europska unija je predvodila je globalne pregovore za Agendu 2030. – globalne ciljeve održivog razvoja i Pariški sporazum. Organizacije civilnog društva zabrinute su da programska orijentiranost na rast i razvoj kao i na mješavinu ostalih politika još uvijek nije dovoljna kako bi se u zadanom roku dostigli globalni ciljevi održivog razvoja i rast temperature ograničio na 1,5 stupnjeva.

“Pozdravljamo predanost Tria promicanju održivog razvoja u Europi. Očekujemo da će ova tema biti visoko pozicionirana u raspravama na konferenciji u Sibiuu i Strateškom planu Vijeća sljedećih pet godina. Trio bi trebao osigurati da će postojeću strategiju “Europa 2020” zamijeniti “Strategija održive Europe 2030.” u skladu s Agendom 2030 i Pariškim sporazumom “, kaže Rilli Lappalainen, Zagovarački voditelj finske mreže organizacija civilnog društva za razvojnu suradnju – FINGO.

Godine 2019. -2020. bit će ključne za preoblikovanje Europe. Posljednjih smo godina svjedoci da se naše temeljne demokratske vrijednosti osporavaju, a nejednakost u Europi raste. Vidljiv je porast ksenofobije i populističkih pokreta, dok je prostor civilnog društva ugrožen u nekoliko zemalja.

“Trio je propustio prepoznati sve veći pritisak na civilno društvo u Europi i drugdje i ne spominje civilno društvo kao partnera u postizanju održivih razvojnih ciljeva ili drugih relevantnih globalnih ili europskih ciljeva. Nadamo se da će se nastojanja koje organizacije civilnog društva ulažu u suradnju i doprinos uspješnim predsjedanjima triju zemalja, biti priznate i cijenjene “, kaže Stefan Cibian, predsjednik rumunjske mreže OCD-a za razvojnu suradnju – FOND.

Članice Platforme su: ADRA Hrvatska – Adventistička agencija za pomoć i razvoj, Autonomna ženska kuća Zagreb,., Centar M.A.R.E: Model aktivne rehabilitacije i edukacije, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Centar za mirovne studije, Centar za ženske studije, Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda – Cenzura Plus Split, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Humanitarna i mirotvorna organizacija Deša – Dubrovnik, Documenta – Centar za sučavanje s prošlošću, Domine – Split, Domino, Forum za slobodu odgoja, GONG, Inicijativa mladih za ljudska prava, Institut za razvoj obrazovanja, Kuća ljudskih prava, MIRamiDA Centar, Mreža mladih Hrvatske, OBRIS – obrana i sigurnost, ODRAZ – Održivi razvoj zajednice, Savez udruga Klubtura, Srpski demokratski forum, Terra HUB, Udruga za razvoj civilnog društva SMART, Volonterski centar Zagreb, Zelena akcija, Živi Atelje Dajht Kralj


(Gong. hr)