Da mi je neko u prošlom stoljeću rekao da ću sa sjetom pričati (i pisati) o dobrim stranama komunizma i jednopartijskom sistemu, bio bih spreman, istog trena, bez bilo kakve dvojbe, na polemiku pesnicama.

Nekada davno, preko sedam gora i nekoliko mora postojala je jedna (ne)sretna komunistička zemlja i u njoj samo jedna partija. Partija je bila dobra. Šta dobra – najbolja. Jer, bila je jedina.

Sve u toj zemlji i toj partiji bilo je mnogo jednostavnije nego danas, bilo je crno-bijelo, ali znao se (što bi rekla NN osoba) red. Ako želiš koračati uzbrdnim stazama ambicije valjalo je pod skute partije. Kretalo se od malih nogu: sa glanjcanjem pionirskih ma(h)rama, nohanjem štafete, kasnije omladinskim radnim akcijama, prijemom u partiju pred kraj srednje škole, vojničkim svečanim ispraćajima uz janjetinu i pištoljske vatromete (duge cijevi ili nisam primjećivao ili su bile bolje skrivene)… Ako ide sve po loju i predvidivu planu relativno la(h)ko se dobija stipendija nekog privrednog kombinata, predvidivo slijedi zapošljavanje (belaji nastaju oko osamdesetih), zatim političko krštenje – ulazak u prvu (osnovnu) političku ćeliju, ideološka testiranja i provjere na laganoj vatri… Potom, (samo)ponuda na tržištu na kojem su pravila pozicioniranja na društvenim prečkama kao u kokošinjcu – jasna i „normalna“… Do tebe je. Izbor po želji. Svog političkog pokrovitelja, mecenu i zaštitnika možeš izabrati (pa gotovo) i sam.

Bilo je to lijepo doba. Jugo ’45, čorbe, ćevapi, pite… O alternativnoj politici uglavnom se šaputalo u „tamnici naroda“.

A onda, kada je zagrmilo, brzo se zapalilo i još brže u p.m. sve otišlo.

Ali, određeni događaji iz malo dalje prošlosti običnom čovjeku, a posebno mlađim generacijama, i ne moraju biti uvijek sasvim jasni. Nejasna nam je i sadašnjost. A bogme i budućnost. Možda upravo iz razloga što ne znamo staviti nedavnu prošlost na pravo mjesto.

Potom je svanulo. Mogli smo i počeli govoriti iz sveg glasa. Šta govoriti – vikati. Širom smo otvorili vrata kapitalizmu (u kojem smo očekivali duševnu sreću i materijalnu lagodu) i nacionalizmu.

Stari političari su postali, uglavnom, novi političari; u komunizmu nacionalno „indiferentni“ najednom su postali nacionalno „zagriženi“ predvodnici naroda; jedni se laćaju privatizacija i tajkunskih brzaca; drugi skidaju prašinu sa nekih „starih“ knjiga retuširaju ih praveći novu staru historiju; treći glanjcaju oružja…

I balkanska noćna mora bi.

Hiljade ljudi naglo osiromašuju kako bi nekolicina „zaimala“. Žurno se stvara nacionalna ekonomska elita koja je „nužna“ kao branik i zadnja o(d)brana nacionalnih, novopartijskih i državnih interesa. Dolazimo slijedom do situacije gdje je kajmak ekonomije, finansija i državnih resursa u rukama nekoliko nacionalnih porodica.

Teorija političku stranku definira kao interesnu grupaciju. Ovu definiciju balkanske elite su teorijski, a pogotovo praktično, dogradile. Njima je partija privatno ili porodično gazdinstvo za očuvanje njihovih ličnih interesa. Pošto u političkoj areni malo treba nahraniti i ostale, resursi i lova se dijele sljedećim redom: ja, ja, pa ja, žena mi, u mene žena mi, djeca, đeca, porodica, pa porodica iznad svega, jarani, ahbabi…

Kako se resursi iscrpljuju jer nisu beskonačni i love ponestaje, odbrambeni interesni bedemi sve više se sužavaju. Zaštitni krugovi i linije odbrane popuštaju. Stranački ešaloni su u rasulu i pokušavaju se popuniti novim stranačkim akvizicijama mladih genetski modificiranih lavova (sve nasilniji, „žešći“, budalastiji, nepismeniji, gluplji…) sa samo jednom bitnom karakteristikom – partijska poslušnost i lojalnost.

Postali smo tako dobro utrenirani da se plašimo i malih partijskih totalirizama na razini mjesnog odbora. Nemamo hrabrosti istupiti protiv partijske volje jer imamo porodice, poslove, egzistencije… Mi moramo misliti od čega ćemo prehraniti porodice. Iznad naših glava uvijek je prisutan svemoćni i nevidljivi partijski mač i njegovi do pasa razgolićeni i izbezumljenih lica nosioci i procjenitelji kakvoće partijskog, nacionalnog i vjerskog kvaliteta i podobnosti koje je partija postavila da nam prijete disciplinskim komisijama, smanjenjem plaća, nemogućnošću napredovanja, otkazima…

Kult vođe kao negacija i suprotnost sistema i institucije(a) prosto je nezamjenljiv na ovim područjima. On je tekovina i tradicija podneblja. Ukorijenjen je čvrsto i ne da se iskorijeniti. Kako vrijeme odmiče sve su ofucaniji i olinjaliji. Ali, važno je zvati se vođom. Ne tako davno vođa je bio pravi Vođa. Nekad je bio čak simpatičan i sa izvjesnim šarmom; brate – naš je: bijela odijela, šeširi, generalske odore, šapke, kubanske cigare, dekolte Elizabet Tejlor, dvojnik u liku Ričarda Bartona, Plavi voz, Galeb, Bugojno, Stojčevac… (Goli otok ćemo prešutjeti ovom prilikom) Holivudu smo mogli parirati.

Ovo danas nije demokratija. Ovo je lakrdija od demokratije, njena suprotnost, hibrid, opsjena, negacija i zajebancija. Današnja „demokratija“ je incest jednopartijskog sistema, novih tehnologija, nacionalnih mitologija, nerealnih imperijalističkih snova i nedojebanih tipova uvučenih u odijela i kravate. Demokratije nema tamo gdje institucije ne postoje, gdje su sudska, zakonodavna i izvršna vlast u stalnom ratu oko nadležnosti, a ne pita se niti jedna osim one Jedne i Jedine koja je, u suštini, stvarna vlast – politička.

Bosanski politikanti nahrupili su sa svih strana i svih partija ne bi li nas spasili od teškog zla onih „drugih“. Nude rat do istrebljenja, deklaracije o koegzistenciji, slatkorječive parole i nagazne mine. Oni govore lijepo, ali neiskreno. O ideologiji rijetko, jer je i nemaju. Konceptu isto.

Pravi partijski vođa je onaj u čijem prisustvu ili njegovoj sjeni (a ona obuhvata čitav nacion) se osjećamo nekako uznemireno, nemoćno, sluganski tražeći smiješak blagoslova na Njegovom uzvišenom licu. Naši politički prvaci, naši lavovi sa Poljina, iz Laktaša i Bara, izabranici Božiji, Njihova visočanstva, carevi careva nemilosrdno će eliminirati sve one koji i pokušaju dovesti u sumnju njihov kredibilitet i sposobnost vođenja naroda. Oni govore puno sa sjajem u očima i brigom za narod koja mami suze na oči, a ne kazuju ništa, oni imaju pravo na izrugivanje i cinizam. Oni se ponašaju tako kao da su im prijestolja data Božijom voljom i da rade po naputcima samog Boga.

Sumorna slika stvarnosti utječe na društvo koje postaje potpuno razjedeno, razoreno i uništeno. To je septička jama defetizma gdje javnost gotovo da ne postoji, intelektualci su se zavukli u konformističke spavačke pećine, a populus izgubio nužnu solidarnost. Društvom vlada „instinkt stada“ i malograđanska poslušnost utrenirana egzistencijalnim strahom. U ovom tobože slobodnom sistemu u stvari vlada klima straha. Otuda ne čudi izbor svakog insana da je bolje biti kako-tako živ i u blatu nego mrtav i na slobodi.

Svaki individualni krik i vapaj za boljitkom i ukazivanjem na greške ili kako se sistem može „popraviti“ potpuno se gubi u baruštini i kakafoniji lajkova i tekstova do 30 karaktera od osoba velikih utreniranih mišića i malih neutreniranih mozgova.

Autori najbezazlenijih „kritika“ sistema ili partijski zaštićenih individua nastoje se diskreditirati na sve moguće načine. Javnost interesuje krv, rijaliti šou, marisana, trač, uvrede, etiketiranje, hvatanje za vratove, geg, nespretnost, dženaza i spaljivanje Željinih ili zastava Sarajeva (ovisno o klupskoj boji). Jedino ovdje dženaza i kremiranje mogu zajedno?!

Trenutno stanje u BiH u svakom čovjeku izaziva opravdanu uznemirenost. Nešto se mora uraditi. I to hitno. Što je bilo, bilo je. Silne greške i međusobne stranačke konfrontacije i isključivosti koje smo pravili do sada nisu razlog za beskrajni plač, apatiju i jadikovanje, već da ih više ne ponavljamo. Prema tome, podržavajmo one koji grade i udružuju, a ne one koji neprekidno lažu i unose sumnju i nered. Ali, eto! Čovjek se uči dok je živ.

Šta da uradimo?

Jačajmo institucije, a ne kult vođe. Kada će nam biti bolje? Kada shvatimo da brojna masa obespravljenih odista postoji i da je moramo probuditi. Kako? Zasigurno ne na način kako to žele autorizirati svaka za sebe političke partije koje su sudjelovale na prvom ovogodišnjem mitingu u Sarajevu.

Društvo koje očekuje preporod i napredovanje mora imati imati dinamične i mudre osobe koje svoju snagu baziraju na zajedništvu, jakim institucijama i kolektivu, a ne na gradnji još jednog mahalskog vođe koji završava ili na smetljištu historije ili u zatvoru. Problem sa našim vođama je što oni nemaju pogled na svijet, društvo, državu…, njihovi pogledi su upereni u vođstvo, vlast, tantijeme… I nipošto ne žele igrati u timu koji gubi i koji bi mogao svoju političku karijeru okončati u pritvoru.

Avdija Hasanović

Prenosimo uz dozvolu s autorovog bloga.