Jedan od najsigurnijih načina da uopće ne vidite Dubrovnik je da dolazite ljeti; važan odnos između figure čovjeka i arhitekture Grada poremećen je. Hrpa prolaznika zaklanja vam pogled na pojedinca i na zgrade, na prozore, vrata. Njihova otvorena usta, volti njihovih očala za sunce, njihova gola ramena… Sve je to onaj višak koji prikriva suštinu prostora koji je Dubrovnik. To je onaj, najzlorabljeniji klik-klak pogled sa istočne strane: svedeni otvori Gradske kafane, nekadašnjeg Arsenala, srezane kamene pačetvorine ribarnice iz austrijskog vremena i zbijeni volti Kapetanije. Među njima gotovo se ne primjećuju prava vrata gradska, ona što vodi prema Sponzi i ona prema Gospi. Izmiče čist kubizam masa zidina, onaj kubistički skut grada od sjevernog brida Gradske kafane do Revelina i mase istočnog mosta.

Tek ako očistite svoj pogled od tih nanosa novije povijesti, tek tad osjetite osnovnu masu grada kao monolitni kamen s otvorima – bužama – počinjete polako sagledavati Dubrovnik, tu kamenu razbrajalicu u čijoj je formi sve vječito i u čijoj je suštini sve uvjetno. 

Nasuprot ograničenog broja načina da se Dubrovnik ne vidi, postoji bezbroj načina da se Dubrovnik vidi. U takvim prilikama svaki put sam zapanjen, kao putnik došao izdaleka i slučajno tu zatečen jasnošću iskaza. 

Takav je primjerice pogled iz jutarnjeg aviona na Grad što leži kao hladna kamena računalica na zategnutoj plohi modrog damasta. Ovu plohu para nečujno jedan motorin, netko tko je rano pošao skupiti mreže i ne pomišljajući da je živi element slike koju netko iz visine promatra. Tek kad zvuk avionskog motora prospe na njega sjeme svojih decibela, kad nadjača zvuk njegovog “Albina” ili “Tomosa”, on podiže glavu i zaklanja dlanom oči od niskog jutarnjeg sunca. Misli onih u brodu aviona i onih u barci zatrepere načas u istom prostoru, u prividnoj konfrontaciji razmjene se iz svojih različitih brzina i nakana, a onda pažnju skrene nešto drugo, san Grada opet nadjača jutro, avion sklizne iz ovog svijeta lakim trzajem kao da je poslednji kojim se zmija izvlači iz košuljice.

Milan Milišić (1982)

Iz knjige “Unutrašnje stvari”, Prosveta, Beograd, 2008.

---

Milan Milišić bio je dubrovački književnik i prevoditelj. Poginuo je 1991. tijekom opsade Grada.

Preuzeto s portala XXZ Magazin

Foto: Pixabay