Simplifikacija stvarnosti i populističko podilaženje: kad trauma postane roba

Ne postoji osjetljivija tema od teme ratnih zločina. Uspomene na ratne zločine često su najživlji dijelovi kolektivnog pamćenja. Odgovorna društva se temom zločina, individualnim i kolektivnim traumama, suočavaju znanstveno, kroz viktimološki, povijesni, antropološki, socio-psihološki, etički diskurs. Ili kroz hrabro, etičkim principima motivirano istraživačko novinarstvo i odgovorne javne politike koje zajednički doprinose istinskom suočavanju s prošlošću. Ona manje odgovorna društva zločine negiraju ili relativiziraju, nerijetko uz blagoslov same države. U drugospomenutim društvima zločin i patnja nerijetko postaju unosna politička roba, ili klikabilan medijski artikl. Kada tema zločina sklizne u ralje dnevne politike, kada postane dio medijske kulture senzacionalizma, otvoren je beskrajan prostor za manipulaciju. U tom smislu posebno perfidno zloupotrebljavaju se društvene mreže, koje tako zloupotrebljene bivaju idealan alat za širenje tenzija, te mjesta gdje se čoporativno ispoljavaju gorčina, frustracija, mržnja.

Prisustvo mrtvih u životima živih ne mora uvijek biti scenarij za neki treš horor sa zombijima, može biti i stvarnost koja se svakodnevno živi. Bosanskohercegovačka stvarnost, recimo. Tamo gdje se konstantno kroz politički i medijski diskurs govori o mrtvima – kao,recimo opet, u Bosni i Hercegovini – tamo se afirmiraju vrijednosti tanatosa i oblikuje društveni poredak sržno utemeljen na viktimizaciji. Mrtvi postaju sredstvo za širenje govora mržnje, a takva zloupotreba svodi ih na statistiku ili još gore – na oduzimanje dostojanstva žrtvi kroz medijsko razvlačenje detalja smrti, uz senzacionalističku opremu sadržaja.

Većina postjugoslovenskih tvorevina identitetski su se oblikovale kao društva rata i patnje. Pa tako ni Bosna i Hercegovina nije izuzetak, ali jeste najizrazitiji primjer takvog društvenog makabrizma. Komemorativne prakse u BiH nikada se nisu odmaknule od rata, dodatno proizvodeći tenzije, pa nisu ni mogle zaživjeti kao kritička kultura sjećanja. Stvoren je kobni dualitet. S jedne strane nacionalistički profiteri koji mrtve i tuđu patnju koriste kao ideološko pogonsko gorivo. S druge, sluđena publika mentalno zarobljena u takvim morbidnim ideološkim konstruktima. Kako vrijeme odmiče, komemorativne prakse te vrste bivaju sve učestalije. Traži se još datuma i godišnjica, još mrtvih, kako bi se društvo držalo u zarobljeničkoj pat poziciji, stvara se privid da se ne može ići naprijed, da je naš ključni imperativ sjećanje na prošlost, da se ne smije zaboraviti. Sve navedeno za posljedicu ima i stvaranje snažne međugeneracijske traume, što je posebno ogroman teret onima koji nisu bili ni rođeni u vrijeme ratnih sukoba.

Novinar Dragan Bursać sasvim pristojno se snalazi u gore opisanoj stvarnosti. Na prvu, zaštitnik slabijih i borac za istinu i pravdu, koji se usred Banjaluke bori za rečene ideale i razobličuje srpski nacionalizam, rasvjetljuje ratne zločine, gurajući prst u oko političkoj eliti i svekolikom establishmentu. No, prvi dojam ubrzo će splasnuti nakon analize sadržaja onoga što ovaj autor već godinama piše ili javno govori. I površnim uvidom u sadržaj njegovih kolumni i Facebook statusa, a kolumne su mu uglavnom prošireni Facebook statusi, vidljivo je da se tu radi o klasičnom nacionalističkom diskursu, makar taj nacionalizam u ovom slučaju bio tuđi. Riječju, Bursać se protiv nacionalizma bori nacionalizmom.

Njihov a naš

Svojim pisanjem Bursać je tipičan primjer tranzicijskog nacional-žurnalista koji uspješno cilja i pogađa emocije nacional-patriotski nabrijane publike. Doduše, meta u ovom slučaju nisu njegovi Srbi. On nacional-žurnalistički miluje erogene zone drugog nacionalizma, onog bošnjačkog. I to obje njegove struje: i onu etničku i onu prograđansku. U tom smislu on je svojevrsna žurnalistička verzija Željka Komšića ili Dževada Galijaševića, njihov a govori za našu stvar. Paralela s Komšićem je u ovom slučaju adekvatnija, jer Galijaševićeva popularnost u srpskim nacionalističkim krugovima ni izbliza nije takvih dimenzija kakva je Bursaćeva u probosanskom nacionalističkom prostoru. Drugim riječima, bošnjački nacionalisti građanske provenijencije i probosanske tankoćutnosti znatno su agilniji u afirmaciji bursaćâ negoli njihovi srpski pandani u proizvodnji i afirmaciji galijaševićâ. Izgleda da je ovdje najteže stvoriti istinski neovisnog i nepotkupljivog novinara ili javnog intelektualca (postoji li ta endemska vrsta još?) koji će imati kritičku distancu spram svakog nacionalizma.

Međutim, Bursać nije produkt bošnjačkog nacionalizma kao što su to, recimo, dva Komšića, Miro Lazović ili onaj bezlični i apsurdni Milan Dunović. Prije će biti da je dobar žurnalistički poduzetnik koji je vješto nanjušio većinu kojoj će populistički podilaziti, odnosno pragmatično skontao koja od tri javnostiu BiH ima najviše publike. Brzo je naučio svirati po notama koje gode nacional-patriotskom i pseudograđanskom uhu u Federaciji. Pragmatično i utilitaristički gledano, odličan potez. Etička dimenzija očito je tu manje bitna. Mada se upravo Bursać trsi, a tako ga se u dijelu federalne javnosti i percipira, da piše i djeluje vođen etičkim i antinacionalističkim principima. Ako je nekada bilo talenta i iskrenog aktivizma u njegovom pisanju, oni su kapitulirali pred naletom hiperprodukcije i jeftinog populizma kojim se proračunato uvlači jednom od tri bh. nacionalizma. Svojim pisanjem on hrani predrasude one amorfne multi-kulti mase čija se multi-kulti otvorenost najslikovitije ogleda u onoj znamenitoj da i njih ima dobrih.

Bursać sam po sebi nije toliko bitan, tek je još jedan mediokritet koji se dobro snašao u postjugoslovenskom tranzicijskom beznađu, ali kao pojava jeste paradigmatičan i štetan. Važno je takve pojave osvijetliti, prije svega iz lijeve ili liberalno-građanske perspektive. Upravo su lijevo i građansko najbolji analitički okvir za rasvjetljavanje kvazilijevih i pseudograđanskih ukazanja u političkom i medijskom prostoru, iako su zbog političkog šibicarenja i poluintelektualnog spletkarenja iz Sarajeva ti pojmovi ozbiljno kompromitirani i ogađeni, što je ogromna šteta za BiH. I upravo pojave poput Bursaća fingiraju da pripadaju baš tom, lijevo-građanskom miljeu. A zapravo su preuzeli diskurs tvrde populističke desnice, proračunato nadražujući emocije nacionalno nabrijane publike i perfidno flertujući sa kolektivnim sentimentima jednog naciona. Ima u svemu tome inteligencije, treba priznati. Ali to je inteligencija seoske varalice ili tezagaroša koji umije prodati svoj proizvod, makar isti bio gnjili populistički treš. Drugim riječima, pojave a-la Bursać uspješno prodaju ambalažu (borci protiv nacionalizma i podjela), iako je sadržaj te ambalaže simplifikacija stvarnosti i populističko podilaženje (tipičan nacionalistički pristup).

Vokabular koji Bursać koristi, vokabular je ra(t)nih devedesetih. Sve vrvi od četnika, ustaša, fašista, krvi, leševa, morbidnih figura. Jezik mora biti militantan ili morbidan, do krajnjih granica neukusa emocionaliziran, da bi podigao temperaturu ciljane publike. Mora imati jake emocionalne frekvencije da bi adrenalinski nadražio masu, uz neizbježne manihejske kodove – mi fini i merhametli, oni srBski ološ. Posebno mu je mila i draga atribucija srBski, aklamacijom podržana od njegovih probosanskih fanova. Takvi žive od loših vijesti, naročito onih iz registra međunacionalnih tenzija. Čim čuju za potencijalni međunacionalni incident, odmah će o tome napraviti fejsbuk status koji će zatim malko proširiti i pretvoriti u kolumnu. Ako se ispostavi da je rečeni događaj dezinformacija ili da nije etničkom mržnjom motiviran, neće osjetiti potrebu da se ispričaju. A i zašto bi. Samo su pljucnuli novu dozu otrova u javni prostor.

Ali rečeni simplifikatori uobičajen su primjerak ovdašnjeg opinion makera, neki će reći influensera. Glavne odlike takvog mislioca su populistička površnost, simplifikacija zbilje, neodgovornost i želja da se bude u centru pažnje. Takav nemisleći seleb proračunato koketira sa masom i populistički je nutka plitkim emocijama i instant senzacijama, manihejski pojednostavljujući stvarnost. Ta vrsta angažmna na Balkanu nikada nije bazirana na želji za uklanjanjem društvenih nepravdi, nego na samopromociji i perfidnom održavanju tenzija, što se – da perverzija bude veća – može lijepo materijalizirati i osigurati život bez egzistencijalnih problema. Upravo u tome je ključna razlika između etički utemeljenog društvenog aktivizma i društvenog paraziterstva.

Neinventivno i stereotipno pisanje

Oskudnim stilom, često na nivou slabije talentiranog adolescenta, Bursać ispisuje svoje kolumnističke bisere i leksičke bravure. Na primjer, ovako:

”I u cilju bildanja četništva, znate to svi, Draško Stanivuković je s Jelenom Trivić, obožavateljicom četničkog komandanta Draže Mihailovića i Nebojšom Vukanovićem, SDS-kadrom mladim, pokrenuo neku vrstu Letećeg cirkusa četnika Pajtona, radnog naziva “Buđenje Srpske”.

Bursaću valja priznati da je urnebesno neduhovit i raskošno nenadaren. Neinventivno igranje riječima (Leteći cirkus četnika Pajtona) i usiljeno prenemaganje prepoznatljiv su kolumnistički rukopis ovog autora, taman po mjeri portala Radiosarajevo.ba, finog prograđanskog medija i ništa manje finije probosanske širokogrudosti, prepoznatljivog po respektabilnoj količini nerecikliranog poluintelektualnog škarta i nacional-patriotskog kiča, o čemu je ranije pisano. Idealno stanište za populistički žurnalizam i političku tabloidnost.

U drugom tekstu, pišući o Sarajevu, naravno opet u manihejskom ključu, Bursać veli kako su Sarajevo branili fanovi Pink Floyda, a opsjedali ljubitelji guslarske poetike, čime je dao još jedan nemali doprinos stereotipnom i priglupom narativu o raji i papcima. Ok, pošteno, taman po mjeri sarajevskih mediokriteta koji ga udivljeno prate, ili za one koji ni do tog stadija nisu dobacili. Ipak, valjalo bi napomenuti: Sarajevo je branilo jako puno papaka, kao što je fine gradske raje (FGR) bilo na kotama iznada Sarajeva. Ali to objašnjavati Bursaću, koji se tako lijepo i snobovski samidentificirao kao raja, ima smisla koliko i Miloradu Dodiku ukazivati na diplomatski bonton. Bursać je također, u samo par rečenica, pokazao da i o fenomenu Pink Floyda jako malo zna, ali neka to ne bude tema ovoga teksta, puno bi bilo. Valja tek konstatirati da u njegovom pisanju ne postoje sive nijanse, sve je nužno ili crno ili bijelo.

Pornografizacija zločina

Kolumne su mu lišene misaonosti i analitičnosti, tekstovi mu odišu površnim uvidima, diletantskim opservacijama i neduhovitim doskočicama. Ono što je puno problematičnije od manjka analitičnosti, duhovitosti ili stilskih posrnuća jeste način na koji Bursać piše o zločinima. Da ova tvrdnja ne bi ostala bez adekvatne potkrijepe, evo nekoliko primjera.

Recimo, ovaj:

 ‘’Ugljenisani ostaci kostiju dječjih, tek karbonizirani patrljci koji se pretvaraju u prah, svjedočili su u tišini monstruoznosti, kroz ove decenije. (…) Zamislite, dječije kosti spaljene do praha!?’’

Ili ovaj:

‘’Noć je odavno ucrnila Grabovicu. Jedan pucanj. Bez krika. Raznesena je glava djevojčice Mladenke, majka pušta neku vrstu urlika, i svojom glavom i rukom se svija nad loptom krvi, krvi njene krvi, krvi njenog tijela, krvi njenog djeteta. A onda rafal u prsa, u prsa majke koja ionako pucaju od bola.’’

U zadnje vrijeme Bursać pomiruje i detraumatizira crnogorsko društvo, a to čini ovako:

‘’Đurđa Zvicer, starica od preko 80 godina, zavezana za trešnju. Gleda svoju kuću u plamenu. A u zapaljenoj kući dvije žene i troje djece gore. Srpske horde na pravdi Boga, muče, kolju i pale porodicu Zvicer. Krivi što su živi i što su Crnogorci. I taj dan četnici slave. (…) I onda se plamen miješa sa oporošću spaljenog mesa. (…) u Vladičinoj bašti na Cetinju pjeva se uglas “Veseli se srpski rode”. To valjda lučonoše krvavog srpskog sveta proslavljaju užegnuće porodice Zvicer. ’’

Također je ljubitelj krvavo sugestivnih i morbidnih naslova. Spomenimo neke:

Koje je boje sarajevska dječja krv Milorade?, Krvavo trudno žensko, Tijelo silovane djevojčice pita zašto?, Silovanje bošnjačkih djevojčica kao saobraćajni prekršaj, Zvornička miješana krv, Šta nam kaže mrtva glava Tife Šabanović, Svjetlo Emirine krvi iznad Prijedora, Neispričana priča jedne dječije kosti

Bursaćeve kolumne izgledaju kao draft verzija rada koji je pisao neki učenik, sve je nabacano bez ikakve strukture i poente, začinjeno naricateljskim diskursom, uz česte slovne greške, jer je očito da se autor urijetko vrati na ono što je napisao, da bi na kraju s visoka upitao svoje sljedbenike – pamtite li? Njegov angažman ogledan je primjer eksploatacije traume u žurnalističkom polju, onako kako to u političkom polju radi stranačka ili parapolitička ultradesnica. Kulturu sjećanja zamjenjuje kultura parazitiranja na mrtvima. Otrpilike onako kako populistička desnica u Hrvatskoj dnevnopolitički zloupotrebljava tragediju Vukovara ili desnica u Srbiji egzodus hrvatskih Srba nakon Oluje, Bursać sličnom nekrofilskom metodologijom rovari po pojedinačnim i kolektivnim traumama u BiH. Voli iznostiti najmonstrouznije detalje, gdje su potoci krvi, spaljena ljudska tijela ili silovane djevojčice dominantne naturalističke figure, što je pornografizacija zločina i paradigmatičan primjer neodgovornog pisanja, pa i huškanja. Ne libi se opisivati zločine do najsitnijih detalja, vjerovatno zaboravljajući u svom pravedničkom zanosu da će to možda čitati i njihovi najbliži. Teška je perverzija (ili je možda u pitanju puka glupost) da se u Sarajevu takvo morbidno silovanje leksike i zdravog razuma slavi kao kultura sjećanja, a njegov autor kao borac za društvenu katarzu i bolje sutra. Izgradnja mirovne političke kulture sa takvim mirovnjacima nemoguća je misija.

Bursać se, treba opet priznati, vješto služi bošnjačkim nacionalističkim narativima, istovremeno se samoreklamirajući kao antinacionalistički proponent lijevog i građanskog. Svođenje živih ljudi, stradalih, silovanih i mučenih na sredstvo retraumatizacije, na morbidne stilske figure i kolumnistički dekor, lišava ih njihove ljudskosti i zapravo negira i njihovu žrtvu. Sve navedeno ne govori toliko o Bursaću koliko o deintelektualiziranom probosanskom establišmentu koji je sav svoj nationbuilding reducirao upravo na hiperprodukciji autoviktimološkog priznanja. Sve to zapravo govori o recentnom Sarajevu, o njegovom političkom, kulturnom, medijskom i akademskom mainstreamu koji ga progresivno provincijalizira, udaljavajući ga od pluralističkih koncepata i vlastite zemlje. Između ostalog i tako što se promoviraju mediokriteti sa strane koji mu jeftino a zloćudno podilaze. Vrlo je to tražena roba u Sarajevu: njihov, a govori za našu stvar, ima li šta slađe. Palanačka mjera za pluralizam. Šteta za glavni grad što se tako lako i progresivno strovaljuje u palanačko umovanje i provincijalnost.

Ima ljudi koji će reći da je promocija Bursaćeve knjige u Sarajevu samo nastavak trenda štampanja fejsbuk statusa i ukoričenja histerije koju ovaj kontinuirano prosipa. Neko drugi će se možda maliciozno nadovezati i ništa manje maliciozno šuknuti kako ima neke ironijom obojene simbolike da je sponzor sarajevske promocije ukoričenih mu fejsbuk statusa bila firma koja proizvodi toalet papir. Ono što izaziva mučnu nelagodu kombiniranu sa prezirom, jeste činjenica da je iskoristio Srebrenicu za naslovnu stranu svoje knjige.

Turbo patriotizam

Prigrlit će Bursać patriotizam kao legitimaciju da je pravovjeran. Neugodnu činjenicu da je u ratu bio pripadnik Vojske RS-a – čime ga posebno nastoje diskvalificirati ekstremni probosanski SDA botovi, za koje je čak i ovakav Bursać samo još jedan Vlah – uspješno amortizira svojim tradicionalnim turbo patriotskim prvomartovskim vazom ili sudjelovanjem na prigodnim tribinama te vrste. Veli Bursać jedne prvomartovske prilike:

‘’Bit će Bosne, bit će Hercegovine, bit će ljubavi i kad prođu sve mržnje onih koji te ne vole. I baš zbog takvih, ljubav treba pokazivati svaki dan, svaki sat. Ne iz inata, nego zarad želje da nauče voljeti svoju majku, koja im je preča i bliža od svake maćehe.’’

I koga žmarci da ne prođu, čije oči suzama da se ne orose od tog uzvišenog turbo patriotskog monologa o materi domovini. (Zanimljivo je ovo Bursaćevo projiciranje majčinstva na domovinu. Jedno ad hoc razmišljanje, čisto zabave radi: šta bi na ovo rekla konzervativna ultradesnica u Srba ili Hrvata, koja pokazuje visok stupanj razumijevanja kada neki fini domaćin domoljubne provenijencije izdegeneči žensko, dok istovremeno izdašno časti i blagosilja ženskim, štaviše majčinskim atribucijama njezinu svetost Domovinu? Paradoksalno ili ne, ali svakako ne manje zabavno u ovom kontekstu, jeste da je koncept majke domovine spomenički bio vrlo prisutan unutar bivšeg real-socijalističkog lagera.)

Nije mu problem zaći ni u prostor pseudohistorijskih budalaština i hardcore mitomanije:

’Ko su bili Bogumili, pitaš me? -Nisu imali crkve, već su se zajednički molili u prirodi ili u svojim kućama, kažem ti. (…) -Bili su protiv krštavanja djece, jer ona ne uviđaju značaj toga čina, kažem ti. -Krst nisu smatrali svetim simbolom, već spravom za mučenje, kažem ti. (…) -Propovijedali su slobodu i jednakost među ljudima, kažem ti. (…) I zbog svega ovoga bili su proganjani, mučeni i ubijani i od strane katoličke i od strane pravoslavne crkve. Jer suviše je to dobra na jednom mjestu.’’

Konzervativna ultradesnica u Srba o Kosovskom boju i nebeskom kolektivizmu, hrvatska im domoljubna subraća o stoljeću sedmom i predziđu kršćanstva, probosanski Bošnjaci, ništa manje probosanske građanlije i Bursać – o bogumilima! Srećom pa nije providno, kažem ti. Osim ako Bursać zaista nije toliko neuk pa ne umije uočiti razliku između historiografskih činjenica i mitomanskih pripovijesti, skrojenih za potrebe nacionalističkog narativa o temeljnom, vječno mučeničkom narodu.

Simptomatično je da se iza patriotizma počesto krije isti onaj soj ljudi koje je svjetska literatura i publicistika davno prepoznala kao hulje koje traže utočište za sebe i svoje huljodjelstvo. Mislite malo tome, evo da se poslužimo još jednom Bursaćevom fejsbuk doskočicom, jeftinom kao i sve njegove instant mudrolije i hashtag sugestije. Ipak, on se uspješno etablirao kao sveta krava probosanskog ideološkog imaginarija. A vrijeme je takvo da se svete krave, dežurne moralne vertikale i nadasve ljudske gromade ne smiju dirati. Ne smiju se dirati oni koji se bore za našu stvar, kako veli jedan od ekstremnijih probosanskih Twitter prvoboraca. Naša stvar podrazumijeva i perpetuiranje naših nacionalističkih narativa koje ćemo prodavati kao probosanske sve dok na našoj strani imamo i ispravne nebošnjake.

Gdje prestaje logika, tu počinje Bosna

Ima ta doskočica kojom se Bosna i Hercegovina, separatističkom agendom vođena, odcijepila od logike. Pa zašto ne izvesti pokoji zaključak u tom antilogičkom ključu. Kako, dakle, učiniti zemlju boljim mjestom za život? Tako što ćeš kontinuirano birati Dodika, Bakira, Dragana i Željka da se bore za tebe i tvoje interese. (Onako, usput: jedan od 4 spomenuta grobara ove zemlje sjedio je u prvim redovima na sarajevskoj promociji Bursaćeve knjige). Dalje: kako detraumatizirati društvo, odnosno nju, njega i tebe u tom društvu? Pa tako što ćeš angažirati Dragana Bursaća da te kolumnistički opismenjuje i brine o kulturi sjećanja. Tako što će te, gotovo na dnevnoj bazi, podsjećati na prolivenu krv, leševe, silovane djevojčice, spaljene ljude, odrubljene glave, masovne grobnice, logore. Jer kako drugačije do boljeg društva i zdravijeg pojedinca nego kontinuiranim podsjećanjem na prolivenu krv, leševe, silovane djevojčice, spaljene ljude, odrubljene glave, masovne grobnice, logore. Ima li boljeg lijeka za ozdravljenje pojedinca i društva u cjelini?

Nije poznato da li je filozof i dijalektičar Bursać posvađan sa logikom, ali zasigurno jeste sa onim Kantovim postulatom, koji kaže da univerzalni moralni zakon nikad ne smije služiti vlastitim utilitarističkim potrebama, odnosno građenju društvenog ugleda na tuđoj patnji. On se uspješno afirmirao kao jedan od postojanijih živih spomenika antagonističke kulture protiv koje se navodno bori. Antagonistički ambijent njegovo je prirodno stanište, jedini u kojem funkcionira i zarađuje hljeb. Pitanje je da li bi imao o čemu pisati kada bi došlo do pomirenja i relaksacije odnosa u BiH. Nije empirijski dokazano da ima talenta ili znanja da ozbiljno piše o bilo čemu drugom, osim da diletantski drvi o dnevnoj politici ili o prolivenoj krvi, te ispisuje kolumne koje su na razini lošeg fejsbuk statusa.

Spaljivanje mostova

Da li bi pojave a-la Bursać u ozbiljnoj zemlji i uređenom društvu bile ugledni kolumnisti ili prezreni i ismijani šarlatani, retoričko je pitanje. Ono što treba istaći, ma koliko apstraktno zvučalo, jesu kontekstualne okolnosti i specifičnosti epohe koje omogućuju priučenjacima raznih profila da izbiju u prvi plan. Rat, nasilje i zločini su vrlo tražena i klikabilna roba, medijski artikli idealni za jednokratnu masovnu konzumaciju, sve u duhu kulture senzacionalizma i tabloidnog novinarstva. Tako i pojave a-la Bursać surfaju na tom senzacionalističkom valu. Takvom angažmanu, da je svijesti i pameti, vrata bi zatvorila i ljevica i liberalno-građanska opcija i – važnije od svega – kritička kultura sjećanja. Takav angažman, da je svijesti i pameti, argumentativno i satirički bi se davno, ali baš davno ogolio i pustio da se valja u populističkom blatu i vlastitoj banalnoj površnosti i morbidnosti.

Šta bi, recimo, bilo s Jugoslavijom da je 26 godina nakon rata i dalje u javnosti i medijima bilo sve kao da je rat tek jučer završio? Šta bi bilo da su se ondašnji komunisti suočavali s prošlošću tako što su izvlačili detalje zvjerstava i time na dnevnoj bazi izlagali ljude? Ima doduše vrlo žilava – par excellence nacionalistička – tvrdnja koja kaže da se upravo o zločinima nije dovoljno govorilo u Jugoslaviji, pa je, eto, i to razlog što nije uspjela. Postjugoslovenskim, tranzicijskim nacional-šovenima ionako nikad nije dosta krvi i mrtvih, pa je i taj argument samo odraz njihove nekrofilske logike i morbidne naravi.

Dragan Bursać ne gradi mostove, on ih skoro svakim svojim fejsbuk statusom ili kolumnom spaljuje. Doduše, samom sebi je neimarski vispreno izgradio most do federalnih kolumnističkih rezervi koje su uvijek spremne honorirati opisanu vrstu angažmana. Riječju, Bursać pokazuje da uhljebljivanje nije nužno politički fenomen. Autor ovog teksta pretpostavlja da je ta vrsta angažmana uvijek rezultat sirovog pragmatizma, zarad ličnog ćara i osobne promocije. Da je takvom angažmanu glavno pogonsko gorivo višak ambicije kojeg uvijek prati manjak odgovornosti i etičnosti. No, dopušta da može biti i rezultat neznanja, što opet ne ekskulpira Bursaća od morbidnog rovarenja po traumama, toksičnih simplifikacija i banalnih dnevnopolitičkih budalaština koje kontinuirano, gotovo na dnevnoj bazi ispisuje. Takav angažman u konačnici onemogućuje pojavu autentičnih boraca za društvenu katarzu, pomirenje i opće dobro.

Neven Šimić

Jedna misao o “Simplifikacija stvarnosti i populističko podilaženje: kad trauma postane roba

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s