Zašto Kosovo nije Srbija

Piše: Sofija Mandić

Najvažniji dokaz da Kosovo više nije Srbija možemo pronaći u izjavama političara na vlasti. Samo nam se čini da javnost polako kuvaju za trenutak otvorenog priznanja kosovske nezavisnosti. Stvar je zapravo već neko vreme rešena. Kako to znamo? Recimo tako što najviši zvaničnici učestalo prolivaju suze nad manjkom ljudskih sloboda i nepoštovanjem prava na Kosovu.

Pre samo nekoliko meseci, mada se slični primeri protežu i dalje u prošlost, Vlada Srbije je na najavu transformacije Kosovskih snaga u Vojsku Kosova zavapila kako je ovaj potez „protiv međunarodnog prava“. Zamerila je Vlada i to što Kosovo ne poštuje ni sopstvene ustavne norme što je „svojevrstan apsurd“. Vlada se, razume se, nije izjasnila kojim stepenom apsurda ocenjuje svakodnevno nepoštovanje međunarodnih obaveza i Ustava Srbije u Srbiji.

Poslednji primer zgražavanja nad nepravnom državom Kosovo stiže od predsednice Vlade, koja „ne očekuje ništa dobro“ od toga što su kosovski sudovi preuzeli slučajeve ratnih zločina, uključujući i one nad Srbima, od Euleksa. Brnabić je ovakav stav obrazložila time što „Priština ima političke lidere koji sprečavaju ljudska prava Srba“. Dakle, predsednica Vlade misli da se politički lideri na Kosovu mešaju u rad kosovskih sudova i zbog toga – sada dobro pazite – nema poverenja u njihov rad!

Ovo zapažanje bi bilo sasvim u redu da je predsednica Vlade makar jednom do sada primetila da se politički lideri u Srbiji, na čelu sa njenim mentorom Aleksandrom Vučićem, svakodnevno mešaju u to ko će biti uhapšen, pritvoren, osuđen, oslobođen ili čak neovlašćeno pomilovan. Možemo garantovati da Brnabić neće nimalo smetati što je Vrhovni kasacioni sud zauzeo pravni stav o bankarskim kreditima u švajcarskim francima tek nakon jasnog uputstva predsednika i uprkos tome što je predsednik ovog suda praktično do juče tvrdio da sud „ne može unapred zauzimati pravne stavove, već će odlučivati samo u konkretnim predmetima“. Neće joj smetati ni što je predsednik istog trenutka pohvalio odluku suda.

Dakle, imamo situaciju da domaće predstavnike vlasti strahovito tišti nepoštovanje prava, ali samo ako se to ne odnosi na prava građana Srbije. Pošto im je kosovska pravda na srcu, to je najpouzdaniji znak da ova teritorija ne samo da nije deo Srbije, nego da nije ni u najdaljem interesu domaćih vlasti. Da jeste, zalagali bi se za ono što im je u zemlji najmilije – nepravo i kriminal.

Kao šlag na torti stiže jadikovka Ane Brnabić o tome kako je Srbima na Kosovu uskraćeno pravo na informisanje. Zbog ovoga se čak obratila OEBS-u, tražeći njegovu reakciju. Međutim, kako predsednica Vlade vidi kršenje prava na informisanje Srba? Tako što novine na srpskom jeziku ne stižu na Kosovo (ona kaže – čak!) od novembra 2018. godine.

Osim što smo zaključili da zbog naprednjačkog apela za poštovanjem ljudskih prava Kosovo sigurno više ne može biti Srbija, možemo zaključiti i da Srbi van Srbije teško mogu pobeći od progona propagandnom štampom. Ako i pokušaju, predsednica Vlade će se pobrinuti da ovaj beg ne potraje.

Nakon nepreglednog niza izjava o tome da Srbija ima slobodne medije i da vlast ne utiče na njihovu uređivačku politiku, Ana Brnabić je ipak prevazišla sebe. Ovaj skok se može formulisati kao – našim najcrnjim neprijateljima dajte tu vladavinu prava. Našima su dosta Informer i Alo.


(Peščanik)

Oglasi

Čuvar posljednje rezidencije SFRJ u Bonnu, iliti bio sam i “Alijin diplomata”

Piše: Mile Lasić

Kada je otpravnik poslova Drago Trbojević konačno preuzeo i u formalnom smislu poziciju „prvog čovjeka“ u jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu, uslijedilo je moje useljenje u rezidenciju jugoslavenskog ambasadora na prelijepim obroncima Bad Godesberga. To nije bilo baš po propisu, ali Drago se nije htio premještati iz diplomatske kuće, u kojoj je već tri godine živio, jer je slutio da je „pijesak iscurio“. A  ja sam  bio „samac“, bilo mi se lako premjestiti. Obojica smo barem podsvjesno i na ovaj način željeli malo prkositi „pukovnikovim ljudima“, kojima je pojašnjeno da ja ostajem u rezidenciji dok ne dođe novi ambasador, što su teška srca prihvatili.

Ukusno namješteni prostori rezidencije jugoslavenskog ambasadora su svjedočili o nekadašnjoj solidnosti umiruće zemlje, čiji su ambasadori  imali prilike u njoj razgovarati s uglednicima iz njemačkoga političkog i kluturnog života i diplomatskog kora. Sa zidova su me sada nekako mrko „gledali“ Buhovci i Murtići, Predići i Milosavljevići, kao da  su njihovi radovi protestirali što su ih ostavili da zajedno vise kada je sve drugo „izvisilo“. U okruženju sve ove ljepote osjećao sam se najusamljenijim i najnesretnijim čovjekom na svijetu. Samo kada bi se okupili prijatelji, kada bi navratili južnoslavenski novinari, rezidencija bi podsjetila na vremena dok je moja zemlja još bila u životu. Milenko bi, pazeći da ne povrijedi novog stanara, kojemu je, također,  „rok isticao“, sa sjetom prokomentirao: „A da ti znaš kako je to bilo osamdestih godina …“. Tada je Milenko Babić bio prvi put Tanjugov dopisnik iz SR Njemačke, a Jugoslavija je bila zemlja za dičiti se, unatoč njezinim ograničenjima glede političke pluralnosti i drugih demokracijskuh insuficijencija.

Novi ambasador SFRJ nikada više neće doći, a i ja sam nekoliko mjeseci po useljenju otplovio u izbjegličke vode. Mada idioti i danas po portalima tvrde kako sam proveo rat kao ambasador „SeReJe“ baš u ovoj rezidenciji, bio sam među prvim yu-diplomatima, u svakom slučaju prvi iz BiH koji je dragovoljno napustio jugoslavensku vanjsku službu, već u travnju 1992. godine. U nekadašnju rezidenciju jugoslavenskog ambasadora se nedugo po mojem iseljenju uselio zapravo stari stanar, Boris Frlec, ali sada kao ambasador međunarodno priznate Republike Slovenije.

***

Od niza aktivnosti u kulturnoj oblasti morao sam silom ratnih prilika odustajati i prije nego su započele, jer su se veze kidale i suradnja između dvije zemlje gasila. Postojala je opasnost da kulturna razmjena potpuno zamre, dok se ne završe ratničke igre u bivšoj Jugoslaviji. Pa ipak, ponešto se činilo, jedno bi se pokrenulo a drugo bi se spašavalo, ako se spasiti dalo. U razgovoru s predstavnicima Njemačke službe za akademsku razmjenu (DAAD) obećana mi je, pa je potom  i službenim dopisom potvrđena spremnost njemačke strane da se predviđene kvote kulturno-znanstvene razmjene održe. Preciznije kazano, obećano je da će se  – pored direktne raspodjele  Hrvatskoj i Sloveniji, a što je bilo novo i siguran znak skorašnjeg priznanja tih dviju republika – nastaviti s podrškom akademskom svijetu u „ostatku Jugoslavije“. A to je već bio uspjeh s obzirom na situaciju u kojoj se Jugoslavija nalazila.

U  mojim zapamćenjima je ostalo, povezano i s natruhama ponosa, da sam  jednim od svojih posljednjih poteza u jugoslavenskoj vanjskoj službi priveo kraju korespondenciju s njemačkim MIP-om, odnosno Odjelom za kulturu u MIP-u, koji je prihvatio našu ideju za dostojanstveno obilježavanje stogodišnjice rođenja Ive Andrića u SR Njemačkoj. Obrazovane Nijemce nije trebalo dugo uvjeravati kako se radi i o neospornoj literarnoj veličini i o jedinom nobelovcu među književnicima južnih Slavena, a u neku ruku  i  kolegi diplomati po sudbini, jer je bio posljednji starojugoslavenski veleposlanik u Hitlerovoj Njemačkoj. O njegovom boravku u Berlinu (1939-1941) svjedoči danas jedna skromna spomen ploča na zgradi u vlasništvu Njemačkog društva za vanjsku politiku u Raucher Strasse, u ulici simboličnog naziva koja asocira kako je mnogo toga nestalo u dimu i pepelu. Unutra je, u bivšoj ambasadi Kraljevine Jugoslavije, sačuvan i Andrićev veleposlanički pisaći stol.

O tom velikom umjetniku pripovjedanja i pronicanja u ljudsku dušu, bosansku i univerzalnu, u ostacima pokojne zemlje su godinama vršena sustavna zatiranja ili jako produhovljena istraživanja stručnjaka „za desnilo“, krvnu i jezičnu čistotu. Hrvatski experti za gene i kromosome su ustvrdili već tijekom rata da je Ivo Andrić jednostavno  „kopile“, rođeno tamo negdje na putu od Travnika do Sarajeva, te da bi mu se zbog izdaje jezika i hrvatstva trebalo posmrtno suditi. Danas ga svojataju, pak, po istom neukusnom osnovu po kojem su ga se do jučer odricali. U muslimansko/bošnjačkoj čaršiji pored duboko utemeljenih saznanja „uglednog akademika“, koji je u isto vrijeme bio i opozicionar i „Alijin ambasador“, kako je  Andrić njegovim pisanjem nanio više zla Bosni nego sve vojske koje su kroz nju prolazile, rezultati se vide u rušenju spomenika i bisti velikog pisca, pa se o  pogrešnim interpretacijama ili ignoranciji velikog pisca u školskim programima ne treba brinuti. Kako će srpski „čistači duha“ izaći na kraj s „nečistoćama“ kod nesretnog Andrića nije  još znano, ali nakon svega što se u Bosni i Hercegovini spalilo „u ime srpstva“, kako ga zamišljaju oni koji vode glavnu riječ i još uvijek u izdavačkim  kućama i u srpskoj kulturi, sve sami đogasti i nogasti ratnohuškači, kratkoumnici, bolesnici, duboko povezani s bosanskim „krvnikom – pjesnikom“ i drugim zločincima, površna srpska recepcija Andrića je zagarantirana. Ovim se redukcionizmima, dakako, suprostavljaju tek neke suptilne duše, i to po cijeni velikih i jeftinih diskvalifikacija, primjerice književnik Ivan Lovrenović.

U sjeverno-vestfalskom gradiću Muelheim an der Ruhr, u čuvenom „Ciulievom teatru“ gostovalo je za vrijeme mojeg mandata attachea za kulturu Jugoslavensko dramsko pozorište, u prvom redu zahvaljujući svojem ugledu i dugogodišnjim vezama Jovana Ćirilova s Robertom Ciuliem, probijajući svojevrsne „kulturne sankcije“ za Srbiju, uvedene prešutno u zemljama Zapadne Europe. “Zvijezda večeri“ bio je tada mladi beogradski glumac Žarko Laušević, koji je nedugo potom doživio i životnu tragediju, komad s pucanjem i žaljenjem. A par godina poslije ponovo u novinama, instrumentaliziran od onih koji od „noža“ prave profit i politiku, koji trebaju njegov talent da udahne dušu „Iliji“ ili „Aliji“, potpuno svejedno. Ambasada u Bonnu je učinila sve što je trebala učiniti u ovakvim prilikama, te pozvala na predstavu sve koje je smatrala umjesnim pozvati u tom momentu. Među srpskom isfrustriranom kolonijom bilo je svijeta koji je tu večer plakao od ganuća, od ljepote, od kontrasta u odnosu na podmaklu stigmatizaciju Srba u ovdašnjim medijima. Ovo gostovanje je pomoglo reformskom dijelu kolektiva Ambasade u Bonnu u „zatvaranju ustiju“ onim nesretnim „pukovnikovim aždahama“, makar za kratko, tek da se predahne, jer o navodnoj protusrpskoj uroti u Ambasadi nikad i nije moglo biti govora. Čak su i mene narednih dana neke smrgođene face pokušale uljudno pozdraviti, po prvi put od kada sam  došao u Bonn. A neki normalni ljudi su nazivali i zahvaljivali za nešto što je stvorio „beogradski duh“, ponižen i zloupotrebljen u projektu samoubojstva nacije i zemlje. De facto, došlo je za trenutak do splašnjavanja naboja u šovensko-propagandnim aktivnostima srbijanskih medija prema Njemačkoj, jer su morali prenijeti svojoj javnosti  da su i njemačka publika i kritika primili s oduševljenjem beogradske umjetnike…

***

Nisam imao ni jedan razlog biti zadovoljan mojim učincima u Bonnu. Sve se odvijalo nekom drugom logikom od one koju sam priželjkivao  i za što sam se u Ministarstvu u Beogradu pripremao. Rat je poništavao svaku smislenu djelatnost. Medijske slike o mojoj zemlji pa i kulturna suradnja su bile determinirane ratnim događanjima. I tu se ništa nije dalo promijeniti. Mogao se samo glumiti privid, te ponašati u skladu s osjećanjem za mjeru stvari i veoma ograničenim mogućnostima djelovanja. Ništa nije bilo kao prije i nikada više neće ni biti kao nekada. U ovdašnjim lokalnim, regionalnim i nadregionalnim novinama, u časopisima i knjigama, na mnogobrojnim televizijskim i radio stanicima gomilale su se za pripadnike istinske jugoslavenske opcije porazne informacije – zemlje više nema, ubijena je i zadavljena. Za sva vremena. Vlastitim rukama. Iz obijesti. Ambasada SFRJ je reagirala kao vatrogasna služba, ne uspijevajući u konačnici ništa napraviti. Nova balkanska povijest se „pisala“ topovima i ruševinama, krvlju nevinih žrtava, ubijenima, silovanima i raseljenima…

Odlučujući preokret u odnosu ozbiljnih njemačkih medija, kao  i u njemačkoj politici, prema SFR Jugoslaviji dogodio se paralelno s izbijanjem rata u Sloveniji, odnosno njegovim nastavkom i grozotama u Hrvatskoj. I oni do tada uzdržaniji i objektivniji su morali prihvatiti logiku bilježenja svega što se događalo u prvomu susjedstvu, dva sata avionskog leta daleko, pa su novinski i politički komentari  postajali sve oštriji i precizniji, sve zahtjevniji što se tiče pružanja pomoći napadnutim republikama, uključujući i u oružju, sve do  preciznih zahtjeva za međunarodnim priznanjem Slovenije i Hrvatske. Uslijedile su analize kojima se dokazivalo da je Jugoslavija oduvijek bila „vještačka“ ili „prisilna“ tvorevina, čiji je raspad bio neminovan uslijed ogromnih razlika u civilizacijskoj razini njezinih naroda. Pritisak na političku elitu u Bonnu je rastao svakim danom i bivao sve usmjereniji. Malo tko se još uopće sjećao da je SR Njemačka bila glavni promotor jugoslavenskih interesa u Europskoj zajednici. Na kraju će i njemačka vlada, i to  kao posljednja, a ne kao  prva od europskih zemalja staviti na dnevni red svojeg parlamenta (u kolovozu l99l.) pitanje smisla daljnje suradnje sa zemljom koja se rastače sama od sebe. Miloševićevska propaganda u zemlji je, dakako, već mjesecima prije toga trubila o zavjeri Njemačke i Vatikana protivu SFRJ. U tim klišejima se veliki dio srpskoga političkog mišljenja kreće još uvijek, nažalost. Ali, kada se u „njemačkom političkom geniju“, dakle u kulturološkim i političkum vrhovima zemlje shvatilo da je dotadašnji pristup jugoslavenskoj krizi neodrživ, potražila su se i našla, pa potom uporno zagovarala nova rješenja. Tako se njemačka službena politika prema Jugoslaviji u samo par mjeseci transformirala od zagovarača opstojnosti Jugoslavije u postojećem obliku do politike priznavanja novih realnosti, uključivši međunarodno priznanje svih novih država na prostoru bivše Jugoslavije, ukoliko to žele i za to ispunjavaju određene uvjete.

Pojedine novine i njihova udarna pera, u prvom redu Reissmueller u listu „Frankfurter allgemeine Zeitung“ i Carl  Gustav Stroehm u listu „Die Welt“ su aktualno krvoproliće na Balkanu koristili da pokažu kolegama u drugim novinama i medijima, te „neodlučnim njemačkim političarima“ kako je nepomirljivost s bilo kojim oblikom postojanja Jugoslavije, što njih dvojica godinama zastupaju, konačno dokazana. Jugoslavija se, po njihovom pristupu, morala kad tad „razložiti“ na njezine sastavne dijelove. Pri tomu je u njihovim tekstovima – osim popriličito točnog registriranja zločina – vrvilo od svjesne netočnosti: brkanja srpskog režima s cijelim narodom, ili izjednačavanja srpske i jugoslavenske vlade, dok su u njoj još bili i Marković i Lončar, i tomu slično. Hrvatima i Republici Hrvatskoj se, usput kazano, „posrećilo“ pa će ih par godina kasnije Tuđmanov miljenik Stroehm svakodnevno podučavati hrvatstvu, anatemirati sve opozicijsko, liberalno i ljudsko kod Hrvata, uživajući u poziciji „većeg katolika od Pape“, ulogu koja mu je u znak zahvalnosti za propagandni rat koji je vodio, ne obazirući se na istinu, dodijeljena od Tuđmanovog režima.

Na očigledne greške i propuste reagirali smo žurno i smireno, pri čemu su demantiji Ambasade uvijek predstavljali zgodan povod da se „aktivnom dijelu“ diplomatskog osoblja uputi kritika s ove ili one strane. Promiloševićevsko-vojna struja u Ambasadi, i u zemlji, je u mojoj principijelnoj reakciji na slike užasa, odmah na početku rata u Hrvatskoj, našla manu u formulaciji „ma koja strana počinila zločin“, smatrajući da ubijanje svega što se našlo na putu „slavne“ JNA ne može biti zločin. I to je bio povod za moj neobjavljeni demantij u „Politici“. U „FAZ-u“ i „Die Weltu“ bi se u pravilu ljubazno zahvalili „na vašem viđenju stvari“, potencirajući razumijevanje što „vi drugačije gledate na ovu situaciju“, ali nije bilo pretjerane  spremnosti da objave demantije. Tek poneki…

***

U Ambasadi se znalo da Stroehmovo i Reissmuellerovo svakodnevno poantiranje „o sukobu Bizanta i Zapada“ daje srbijanskoj ratnoj propagandi dovoljno osnove za poistovjećivanje ovoga pristupa sa svim što se pojavljuje na njemačkoj javnoj i političkoj sceni, da je to idealan materijal za stigmatiziranje SR Njemačke kao moćnoga staroga neprijatelja, koji je uvijek bio i bit će protivu Srba i Srbije. Što moćniji neprijatelj, što vještije poistovjećivanje demokratske Njemačke s „Hitlerovom Njemačkom“, prema zamisli ne tako naivnih Miloševićevih propagandista, imalo je dvostruku ulogu – pokušati dijeliti Europljane među sobom i, istodobno, prikriti vlastite barbarske zločine. Na ovaj se način i držao srpski narod u opčinjenosti „Vođom“ i zlim režimom unatoč sve težem životu u Srbiji.

Naučio sam vremenom razlikovati nijanse u njemačkom medijskom prostoru, pri čemu je bivalo jasno da su liberalno i ljudsko, glavne odlike javne riječi u ovoj zemlji. Potomci  očeva i djedova, dakle onih koji su nekritički slijedili svoga „Vođu“ prije šezdeset godina, uvaljujući i sebe i druge u planetarnu katastrofu, u međuvremenu su naučili ponešto iz vlastite povijesti. Ili su naučeni u početku. Putem prisilne denacifikacije i demilitarizacije, pa potom permanentne demokratizacije javnoga života, stvoren je i skoro općeprihvaćen kodeks kojega samo ne slijede bolesni (neo)nacisti, koji su u apsolutnoj manjini. Pa se i ne treba bojati da će nešto biti prešućeno u čestitim i serioznim medijima, bila to „smeđa prošlost“ ili neonacističa ovovremena divljanja protivu židovskih svetinja, protivu nesretnih azilanata, protivu…

Beskompromisno se, dakle, mora obračunati s vlastitom prošlošću i kod nas kako bi se imala budućnost. Ali,  kod nas je bivalo sve obrnuto. Tek se počinjalo marširati iza „vođa“, a kada i hoće li uopće slijediti denacifikacija, demilitarizacija i demokratizacija nitko ne zna. O vlastitom fašizmu i/ili staljinizmu, ili pak o njihovom originalnom hibridu na Balkanu, govorili su i govore samo usamljenici! Nešto od ovih mojih nedoumica pokušavao sam uporno i na vrijeme pojasniti mojim eventualnim „čitateljima“ u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, svjestan da nekima ne trebam ništa pojašnjavati, jer to znaju i bez mene, a drugima je bilo uzaludno poklanjati biserje. Ja sam, naime, već duže vrijeme zapažao da ispisana kronologija umiranja moje zemlje u njemačkim medijima, koju sam u mojim izvješćima za SSIP  prepričao na stotine i tisuće stranica, postaje sve više moj vlastiti pogled na smrt Titove Jugoslavije. Bilo mi je, dakako, odmah jasno da se u većini njemačkih medija ne radi ni o antijugoslavenskoj ni o antisrpskoj „zavjeri,  nego da su bili na visokoj etičnoj i profesionalnoj razini.  A takvih je bilo sve manje u Jugoslaviji, posebice u Srbiji, ostala je ona  prkosna „Borba“ (iz koje će nastati „Danas“, za koji ću pisati duže od decenije), „Vreme“, „Republika“, u Hrvatskoj „Feral tribune“, „Erasmus“, u BiH …

Po mojem razumijevanju, temeljni problem je u početku bio u suludoj logici srpsko-crnogorskoga političkog vrha, i vrha JNA, da se Jugoslavija može braniti i obraniti lažima i silom, to jest da se politički i ekonomski problemi mogu rješavati topovima i raketama. Ili kako reče srpska i jugoslavenska „prapočetna nesreća“, zvana Slobodan Milošević, u razgovoru s predsjednicima srbijanskih općina – ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo! Potom su se i svi drugi prozlili…

Njemački novinarski i politički „etički kodeks“ iskusit će uskoro i Tuđmanov režim u Hrvatskoj, čim je postalo jasno da je sudjelovao u davljenju Bosne i Hercegovine. Uslijedile su bespoštedne osude hrvatske kratkovide unutarnje i vanjske politike, posebice dvojbenog odnosa prema Bosni i Hercegovini. Tuđmanovom režimu ostali su na usluzi samo već spominjani novinari i novine. Do normalnog tretmana Hrvatske i Hrvata u njemačkim medijima doći će ponovno tek poslije Tuđmanove smrti, s formiranjem Račanove vlade 2000. godine, koja će artikulirati u temeljnim naznakama novu, alternativnu, proeuropsku hrvatsku politiku. Bosnu i Hercegovinu se dugo poistvojećivalo u njemačkim medijima  s „ulogom žrtve“. Zato se gledalo „kroz prste“ i na Aliju Izetbegovića, koji se u vladanju umio maestralno koristiti slabostima, tako bi nekako kazao Ivan Lovrenović. BiH se, ipak, ponajviše poistovjećivala u Njemačkoj s izbjeglicama. Njih se tijekom rata i poraća pomagalo kao najrođenije. I to je danas skoro zaboravljeno u BiH …

***

U diplomatskom životu je svaki posjet iz svoje zemlje odgovarajućim partnerima u zemlji službovanja događaj od posebnog značaja, koji podiže temperaturu u diplomatsko-konzularnom predstavništvu, jer stavlja na probu čitav mehanizam, posebice diplomatski sastav dkp-a. Specifukum te posljednje „diplomatske godine“ u preostalom životu umiruće SFRJ ogledao se u bezbrojnim posjetama „republikanaca“, dakle predstavnika jugoslavenskih republika koje su se razdruživale na tipičan balkanski način, s pucanjem i umiranjem. Jedino su „federalci“ bili sve rjeđe u posjetu Bonnu, s njima se više nije htjelo ili imalo o čemu razgovarati…

Budući da sam bio „savjetnik za štampu i kulturu“ u Amabasadi u Bonnu samo sam zahvaljujući slomljenoj nozi i boravku u bolnici u Troisdorfu mogao propustiti u kolovozu 1991. legendarni posjet Vlatka Jovanovića, srbijanskog ministra vanjskih poslova, inače bi se naslušao njegovih laži koje je izgovarao kao da u njih vjeruje. A nagledao bi se i obožavanja „vjernika“ u Ambasadi, onih koji i ne pomišljaju da „njihovi“ ne mogu imati pravo, ili da upravo „njihovi“ čine i najveće zločine. Bio sam sretan što sam propustio Jovanovićev posjet, ali i žalio što nisam nazočio anegdotalnom nastupu prvog tajnika Dušana Bogdanovića prema „svojima“. Za „njih“ se ne zna, jesu li više bili šokirani Duletovom „antiratnom pričom“ ili originalnim doprinosom diplomatskomu protokolu – uvođenjem ljetnoga ležernog šorca i lagane kratke majice kao odjeće za prijem. Dušanu Bogdanoviću je bilo dosadilo nadmudrivati se s „Pukovnikom“ i njegovim ljudima u Ambasadi kao i s bivšim prijateljima u Beogradu, u republičkim i federalnim organima, pa je odlučio da im „direktno u brk“ kaže što misli o njihovoj politici, njihovom „jugoslavenstvu“, njihovom ratu i „obrani srpstva“. Oni su razumjeli pa će ga samo par mjeseci poslije, kada i definitivno preuzmu sve ključne poluge u federalnim institucijama, opozvati i poslati u višegodišnji egzil. Dušan ih je, zapravo, isprovocirao, ne želeći kao častan čovjek biti s njima…

Ali, spomenutog ministra Vlatka Jovanovića, pjesnika među diplomatima zemlje „koja nije bila u ratu“, nadasve nježnu i suptilnu prirodu nisam mogao izbjeći u njegovom drugom posjetu Bonnu, neposredno pred  moje napuštanje jugoslavenske ambasade. Sjećao sam ga se kao mirnog i staloženog načelnika uprave u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, ljubitelja šaha, cijenjenog među kolegama u doba mira, pa sam bio šokiran kako on i slične suptilne duše pravdaju barbarstvo, dok gore sveučilišne biblioteke i tisućugodišnji arhivi, pa i čitavi gradovi – spomenici, dok umiru  ljudi sličnog jezika i kulture, dok se krikovi žena i djece propinju u nebo. Može li se pristajanje na sve to objasniti željom da se bude na vlasti, da se ima moć, da se „služi svome narodu“, pa makar i na putu u pakao…?

U mojim zapamćenjima na drugi posjet ovoga Slobinog „ministra“, kojemu je smisao ovakvog „patriotskog“ angažmana pojasnio njegov politički drug i brat „pjesnik i psihijatar“, kao i njihovom zajedničkomu gazdi, „mitu koji hoda“, ostala je urezana zaprepašćenost novinara iz cijelog svijeta bezočnim i ciničnim pristupom krvavom ratu. U Jovanovićevoj verziji, svi su bili krivi za ubojstvo velike zemlje, izuzev režima čiji je on predstavnik. A prijem u Ambasadi je – i pored truda da se na njemu pojavi što više ljudi iz javnog života i diplomatskog kora – mogao pružiti zadovoljštinu samo „vjernicima“ u Ambasadi i izmanipuliranoj srpskoj koloniji u Bonnu. Prijem u čast nečasnog čovjeka govorio je više nego gomila riječi o izopćenosti Srbije iz ozbiljnih političkih procesa u Europi i Svijetu.

Slovensku političku delegaciju mogao sam – zajedno s drugim kolegama – doživjeti samo takorekući u prolazu, neposredno pred Ambasadorov odlazak. Gledajući izbliza u bradatoga, nadmenog „novodemokratu“ Dimitrija Rupela, tadašnjeg ministra vanjskih poslova, bio sam po stoti put uvjeren da Slovenci moraju biti zahvalni Milanu Kučanu i njegovim socijaldemokratama, prvim reformiranim komunistima na Balkanu što su „jeftino“ prošli u velikosrpskoj agresiji na njihovu zemlju. Iz govora slovenskih „novodemokrata“ tipa Rupela i Janše naslućivao se nacionalizam i provincijalizam na „alpski način“. Među članovima slovenske delegacije bio je i moj beogradski prijatelj, Portparol, ali sada u poziciji glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova Republike Slovenije.

Delegacije iz Hrvatske su u pravilu zaobilazile Ambasadu SFRJ tijekom posjeta Bonnu, ali su hrvatski kadrovi ostajali u jugoslavenskim predstavništvima i par mjeseci poslije čina međunarodnog priznanja Hrvatske. U Bonnu je do kraja siječnja l992. godine, primjerice, ostao kolega Ivan Zbašnik, zadužen za ekonomske poslove, a u više generalnih konzulata i konzulata u SR Njemačkoj bili su i još neki „hrvatski kadrovi“. Skoro svi su bili pozvani prihvatili služiti „zemlju u ratu“, pa čak i hrvatski Srbi-diplomati, ali su oni većinom optirali za Jugoslaviju. Hrvatski diplomati su u pravilu prelazili iz jugoslavenskih dkp u hrvatska, ali su neki uskoro i odlazili iz hrvatske diplomacije, ne mogavši podnijeti „desnilo“ koje je zahvatilo Pantovčak. Tako je i Ivan Zbašnik samo kratko proboravio u hrvatskoj diplomatskoj mreži.

Novu hrvatsku „pozicijsku“ i „opozicijsku“ političku elitu  mogli smo Drago Trbojević i ja posmatrati u ožujku l992. godine „uživo“ tijekom njihova nastupa u središnici CDU-ove zaklade (Konrad Adenauer Stiftung) u Sankt Augustinu pored Bonna. Bilo je to prvo gostovanje hrvatske političke elite poslije čina međunarodnog priznanja Hrvatske. Ostavljajući po strani pomiješana osjećanja nas obojice, jednog podrijetlom iz Hrvatske, a drugoga hrvatskog podrijetla, dominantno u mojem sjećanju je zabilježeno da su svi  hrvatski političari, s izuzetkom predstavnika SDP Hrvatske, vrlo unisono vodili propagandni rat, pa su ljubazni domaćini morali upozoriti da se takav način razgovora ostavi za „domaće uporabe“, a da bi ovdje bilo važno čuti kako se misle preboljeti ratne rane i ožiljci, razmišlja li se o aboliciji, o europskim standardima za zaštitu manjina i ljudskim pravima. Samo iz izlaganja mojega nekadašnjeg profesora socijalne psihologije dr. Ivana Šibera nazirala se nada da bi Hrvatska mogla skoro „doći sebi“, da bi se mogla „tranzitirati“ u normalnu europsku zemlju, te izbjeći „balkansko prokletstvo“ izolacije…

Makedonija je bila jedina jugoslavenska republika, koja igrom slučaja nije imala u Ambasadi SFRJ  „svoga“ predstavnika, ali se u njoj činilo sve da se i makedonski interesi zastupaju na najbolji mogući način. Ja sam, primjerice, makedonskoj delegaciji tijekom njezina prvoga posjeta Bonnu u znak pažnje predao dokumentaciju o mojim polemikama s kolegicom iz grčke ambasade u Bonnu. U njima sam pokazao apsurdnost surovoga grčkoga negiranja makedonskog imena, jezika i kulture, povijesti i osobenosti ovoga slavenskog naroda. U tim polemikama, objavljenim i u bonnskom listu „General Anzeiger“, „raspjevao“ sam se posebice o Strugi, minuciozno ukazujući na spomeničku i kulturnu baštinu, ali je to ostavilo priličito ravnodušnim članove makedonske delegacije. Iznenađen, pitao sam se: nisu li ovi ljudi „odrvenjeli“ na negiranje onoga što jesu, u prvom redu od južnih susjeda u zemlji „spomenika i ljepote“, koji jedva daju znake da su nekada  tim prostorima hodili Aristotel, Platon ili Sokrat, ali i od susjeda na sjeveru, koji tvrde da graniče „s prijateljskom Grčkom“, mada između Srbije i Grčke leži Makedonija. Inače, na konferenciji za novinstvo i u političkim razgovorima je makedonski predsjednik Kiro Gligorov ostavio utisak kompetentnosti i razboritosti, pomiješan s neskrivenim strahom od mogućih rasparčavanja Makedonije.

S najviše pažnje je pripreman prvi posjet predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bonnu, u studenome l99l. godine. Prosto se znalo koji  je uteg predstavljala BiH u „ostatku Jugoslavije“ nakon proglašenja hrvatske i slovenske nezavisnosti i njihovoga očekivanog skorog međunarodnog priznanja. S BiH unutra bi moglo i biti neke Jugoslavije, ona i jeste „Jugoslavija u malom“, razmišljali su tada mnogi. Ali rat se iz Hrvatske neumitno selio na tlo ove zemlje, čiji su rubni dijelovi već bili „pometeni“ surovim armijskim akcijama. Danima smo Drago, Dule i ja pisali i telefonirali, nadajući se da će „bosanska delegacija“ prihvatiti usluge Ambasade, što bi i formalnom i u suštinskom pogledu  davalo smisla i našem daljnjem radu u Amabasadi SFRJ u SR Njemačkoj. Uostalom, potvrđivalo bi među našim diplomatskim partnerima više puta ponavljanu priču da nismo produžena ruka „srpskog režima“, niti bilo kojeg drugoga, što doista i nismo bili, nego da predstavljamo „saveznu vladu i sve jugoslavenske republike“. I „Bosanci“ su se, poslije početnih oklijevanja, odlučili priznati Ambasadu SFRJ kao svoju, prihvaćajući implicite njezinu poziciju i usluge, kao u ranija normalna vremena. Pri tomu je presudilo, možebitno, što su se Drago Trbojević i Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova Republike BiH, dobro poznavali iz zajedničkih „libijskih dana“. Osobno sam od novih ljudi na „bosanskoj političkoj sceni“ jedva mogao nekoga poznavati,  u šali bi govorio kako se „poznajem“ s Harisom, jer smo u ime naših nekadašnjih šefova pisali čestitke jedan drugomu za državne praznike i vjerske blagdane.

Bh. delegacija je donijela sa sobom „informativne materijale“ koje smo tražili, pored ostalog produhovljenu monografiju o kulturnoj i političkoj povijesti Bosne i Hercegovine, iznjedrenu iz uma i duše književnika Ivana Lovrenovića. Nju ćemo potom darivati prijateljima u njemačkoj vladi, u institutima i u novinskim redakcijama. Ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić je boravio u Ambasadi, razgovarao s kompletnim diplomatskim sastavom, šarmirajući bezazlene a ostavljajući bez komentara zle i opake. U jednom momentu dospio sam u paniku, jer mi je dojavljeno da je Alija Izetbegović otkazao sutrašnji susret sa stranim novinarima, i to na nagovor njegovih partijskih prijatelja, s kojima je upravo držao sastanak u Bad Godesbergu, dok je Silajdžić bio s nama u Amabasadi.

Izetbegovićev susret s novinarima je bila za mene najvažnija točka programa, nju sam već danima pripremao s predusretljivim njemačkim prijateljima iz Pressehausa. Ipak, do „skandala“ nije došlo, jer se  – uz Silajdžićevu pomoć – Izetbegović dao privoljeti, prihvaćajući argumentaciju o velikom političkom značaju i protokolarnoj obvezi. Kasnije se ispostavilo da je Izetbegovićevu konferenciju za novinstvo pokušao otkazati dopisnik kairskog „Al Ahrama“ iz Bonna, potomak raseljene trebinjske muslimanske obitelji Šuljak, koja je u Drugome svjetskom ratu svoju sudbinu vezala za „Endehaziju“, bliski Izetbegovićev prijatelj, jer nije mogao podnijeti da „njegovom predsjedniku“ tu u Bonnu program organiziraju „četnici“. Za njega je već poodavno, i prije ovog rata, sve jugoslavensko bilo ujedno i četničko. Nesretni Šuljak je – prema „General Anzeigeru“, malom ali važnom listu, bliskom njemačkom MIP-u – trebao postati i prije očekivanoga međunarodnog priznanja BiH, Izetbegovićev osobni politički predstavnik u SR Njemačkoj. O tome postoji specijalni Izetbegovićev ukaz, pisalo je u GA-diplomatskoj notici, a što do toga službeno nije došlo krivi su, vjerojatno, ubrzani događaji koji su vodili međunarodnom priznanju BiH. U svakom slučaju se gospodin Šuljak i prije oficijelnog otvaranja u ožujku 1993. godine  distancirao od Ambasade BiH u Bonnu.

Izetbegovićeva konferencija za novinstvo u Bonnu iz studenog l99l. godine,  protekla je u znaku njegovih precizno formuliranih stavova kako „Bosna ne može slijediti hrvatski put konfrontacije s Armijom“, te da će BiH „s JNA već naći neko rješenje“, kako je doslovice kazao, što je primljeno s interesom među njemačkim i stranim novinarima, a s ogorčenjem među hrvatskim novinarima. „A Ravno…“, uzbuđeno je upadao Izetbegoviću u riječ  Antun  Kolar, dopisnik Radio Zagreba iz Bonna, kojega je bio glas da je veliki hrvatski nacionalista, a par godina poslije postat će ogorčeni protivnik Tuđmanova režima. Njegove upadice, te pitanja i reakcije drugih hrvatskih novinara izazivale su konsternaciju inozemnih kolega koji ionako nisu nikada čuli za malo pitomo selo na rubu Popova polja, u kojem su živjeli Hrvati i koje je, kao dio teritorija Republike BiH, bilo sravnjeno sa zemljom već prije par mjeseci. No, o tome se u Sarajevu nije htjelo znati ! Kako tada, tako i danas, uostalom. U guslarsko-vojnoj ekspediciji prema Jadranu, na ljetovanje s tenkovima, kako bi se izgradio „još stariji i ljepši Dubrovnik“, nestalo je  malo pitomo selo koje se kasnije često spominjalo na hrvatskoj strani kao očigledan dokaz „muslimanske ravnodušnosti“ u prvim danima rata. O ravnodušnosti na sve strane bi se moglo govoriti, jer je malo tko bio spreman misliti u tim vremenima o zajedničkoj upućenosti jednih na druge, ali hadezeovski Hrvati su posljednji na svijetu koji imaju pravo o tome govoriti nakon njihovih učestalih sastanaka od Trebinja i Gruda do Graza u Austriji s tadašnjim agresorom.

S ove Izetbegovićeve konferencije u Svijet će otići formulacija „ovo nije naš rat“, koju je već ranije koristio i u Zemlji i u inozemstvu. Mada su mi neke kolege tvrdile da se „s Izetbegovićem moglo o svemu razgovarati, i o teologiji i o filozofiji“,  nisam u to uvjeren ni danas. Igrom slučaja imao sam u rukama  „Islamsku deklaraciju“  i prije nego što će ona biti tumačena kao „teologija oslobođenja“, što ona jednostavno nije, nego je nešto drugo. Za Izetbegovića je neki izumrli svijet tvrdio da bi  „bio dobar predsjednik mjesne zajednice“, ali sudbina mu je podarila da bude vođa osporavanog i ugroženog naroda u vrijeme neviđenog potcjenjivanja Muslimana/Bošnjaka i BiH u cijelosti.

No, ovdje sam u ulozi svjedoka dužan kazati kako je – u predvečerje rata u njegovoj i „mojoj“ zemlji – Izetbegović ostavio možda i ponajbolji utisak, uz  Kiru Gligorova, od svih „republikanaca“ koji su stizali u Bonn. Nama se u Amabsadi SFRJ u Bonnu činilo da je njihova „zajednička platforma“ o konfederaciji suverenih država – bivših jugoslavenskih republika bila posljednja šansa da se izbjegne rat. No, u ovaj je sud ugrađena pogrešna teza da se s nacionalistima u BiH mogao osigurati bilo kakav mir, a pogotovu praviti „zajedničke platforme“, protivu volje onih koji su htjeli rat po svaku cijenu. Jer, rat se nije htio izbjeći, kako od onih koji su raspolagali apsolutnom vojnom premoći, tako i od onih koji su  osjetili da je ovo  jedinstvena prilika ući u povijest kao „očevi nacija“. Jer, gospodu „očuhe nacija“ nije zanimala cijena, za njihove ciljeve je svaka cijena bila preniska. „Njih“ ovaj rat i neće ništa koštati. Samo će im nabubriti novčanici i konta, iz kojih teče krv sirotinje, krv njihovih glasača, krv naivnih i nevinih… 

***

Meni se i poslije svega čini da nije nedostajalo mnogo kako SFRJ, ta  svojevrsna balkanska „Europska unija u malom“ ostane u životu. Trebalo je samo strpljenja i  dobre volje, ali je nije bilo u tim okolnostima. Umjesto reformi oživljeni su  nacionalni mitovi na sve strane, a ne samo u Srbiji i Crnoj Gori, gdje se zlo prvo zamotalo u fašističko-staljinističku i pravoslavnu oblandu. Bilo kako bilo, „Europska unija u malom“ je otišla u ropotarnicu povijesti, žrtvovana je fantastična ideja o suživotu na Balkanu, posebice u BiH, mladići su gurnuti u rat, otvorilo se prokletstvo ponovo. Žrtvovana je i mladost i budućnost u cijeloj regiji jugoistoka Europe. I to upravo mladost koja je u osmadesetim godinama prošlog stoljeća mirisala na gradske bulevare, na škole jezika i muzičke škole, čije su vrijednosti bile nešto drugo od duhovnih uškopljenika koji vire iz šovinističkih akademija, televizija i novina.

Kao da je mojoj  bivšoj zemlji presudio latentan bijes i obijest, zlo koje je uvijek tu, koje vreba svoj čas, autohtono domaće zlo, balkanska prokletost, balkanski spojeni sudovi, balkanska osuđenost na Balkan ne samo kao zemljopisni pojam, nego i kao način života?  Novopriznate zemlje u regiji zapadnog Balkana nikako da stasaju. Izuzev Slovenije i Hrvatske, posljednjih godina. Bosna i Hercegovina i dalje muku muči s elementarnim pitanjima unutarnje stabilnosti i gologa opstanka. Kao da se još uvijek raspada?

Kada sam u travnju napuštao tadašnju Ambasadu SFRJ u Bonnu znao sam da idem u privremeno izbjeglištvo, a kada sam dvije i pol godine kasnije bio prisiljen napustiti i Ambasadu Republike Bosne i Hercegovine u Bonnu, mislio sam da idem u egzil za cijeli život. Ovdje ću navesti dijelić preporuke Ministarstva vanjskih poslova SR Njemačke, upućene u tom momentu gradonačelniku jednoga sjevernonjemačkog grada: „Gospodin Lasić je bio od srpnja l99l. do travnja l992. godine savjetnik za štampu i kulturu u tadašnjoj Ambasadi SFR Jugoslavije u Bonnu. Iz političkih razloga istupio je u predvečerje rata u Bosni i Hercegovini iz Amabasade i jugoslavenske diplomatske službe. Kao bosanski državljanin stavio se na raspolaganje Republici Bosni i Hercegovini, ali nije mogao, zbog ratnih okolnosti, uspostaviti direktan kontakt s Vladom u Sarajevu. U Wuppertalu je tako prihvaćen i priznat kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. U lipnju l993. godine postavljen je za prvog tajnika Ambasade Republike Bosne i Hercegovine u Bonnu. Ali mu je, zbog nesretnoga političkog razvoja u Bosni i Hercegovini, u kolovozu l994. godine ukinut njegov diplomatski status pri Ambasadi. Sada se nalazi u sličnoj situaciji kao prilikom izlaska iz jugoslavenske ambasade l992. godine“.

Direktno iz diplomatske službe otišao sam prvo na „Bauštelu“, pa potom i u jednu njemačku tekstilnu tvornicu, ali se nikomu nisam pokorio. Stajao sam beskrajno smiješan i žalostan, točno tamo gdje sam slutio u mojim ranim marksističkim bulažnjenjima da je „pupak svijeta“. U tipičnom „svijetu kapitala“, u njemačkoj tvornici u kojoj se uspjeh mjeri brojevima, a broji samo profit. Od Marxova čuvena proletarijata ostala je poluplašljiva,  krpicima i skupim automobilima potkupljena masa radništva. Osobno sam se sebi smijao kako mi se sudbina narugala da spoznam i upoznam taj proletarijat koji je kao imao „povijesnu ulogu“, a po mjestu u procesu proizvodnje i šansu da spozna bitak svijeta, da pojmi svjetska kretanja i izvrši temeljitu preobrazbu postojećeg načina proizvodnje. To je, u stvari, bila zaslužena kazna za „jednoumlje“ iz vremena jednopartijskog sustava i samoupravnog socijalizma u mojoj pokojnoj zemlji. Očigledno mi  je bilo suđeno okusiti kako je mukotrpan put od „klase po sebi“ u „klasu za sebe“, ako sve to zajedno nije uvijek bila  notorna laž, velika tlapnja, krivi odraz grube stvarnosti na mrežnjači oka, dakle camera obscura…

Nalikovao sam sebi na poznatoga njemačkog žurnalistu Guentera Wallraffa, koji je godinama radio u njemačkim firmama, u kojima je zaposleno puno „Auslaendera“, kako bi iskusio neposrednije položaj i psihu stranih radnika u njemačkim poduzećima. Iz toga njegovog nevjerojatnog iskustva nastala je i čuvena knjiga „Ganz unten“ („Sasvim na dnu“), prepuna gorkih opisa bezdušnosti onih gore i bezizlaznosti onih „na dnu“. Ja sam počinjao od početka kao i  desetine tisuća ljudi s prostora moje bivše zemlje, liječnici i inžinjeri, politolozi i filozofi, učeni i priučeni, s profesijama i bez njih. Svo ono nepregledno mnoštvo ljudi koje se rasulo po svijetu, svi oni koji su, slučajno ili svjesno, izabrali „drugi život“ a ne njegovu imiticaju u režiji „novodemokrata“ na Balkanu. Slutio sam da se među „odlivenom pameti“, koja je očito bila višak, nalaze upravo oni koji su naučili razlikovati slobodu od neslobode, režim od domovine, vlast od otadžbine, režime od naroda i zavičaja, narod i građanina. Mogao sam samo pretpostavljati da se ta ogromna ljudska masa teška srca opraštala od života u svome jeziku, na svome tlu, da se nije mogla pomiriti sa ravnodušjem i  nepodnošljivom lakoćom umiranja nekoć velike zemlje.

„Ti, tata, samo spavaš ovdje, tvoje su misli dolje“, kazala mi je  jednog dana kćerka Maja, užasnuta što joj otac poslije dolska iz tvornice samo „igra Tetris“. Tako sam postao svjestan potrebe pisati za listove i časopise u Sarajevu i Beogradu, u dijaspori, za… Proći će još cijela decenija dok se ne vratim u Zemlju i po cijenu razdvojenosti od obitelji…

***

S mojim ocem Perom sam se telefonom čuo zadnji put u srpnju 2005. godine, uoči njegova odlaska u mostarsku bolnicu. “Gotovo je moje, moj Miloše”, tako bi me ponekad znao zvati. I  bi tako, umro je u kolovozu, par dana prije nego što smo trebali doći te godine na odmor u Zemlju i kuću, u ono što je od njih ostalo. Na sahrani po katoličkim obredima, što je običaj u našemu  kraju, bez obzira koliko je tko na religijskoj ljestvici bio rangiran od strane vjerskih službenika, došlo puno svijeta i, čak, trojica svećenika – franjevači župnik  i dvojica “dominikanaca”, dakle misionara, od kojih je jedan poznat i po tomu što drži mise zadušnice dragomu mu “Poglavniku”. Ne mogu vjerovati svojim očima i posebice ušima. Čitaju očev životopis iz kojeg je izbrisano sve što je  bio i jeste njegov majušni život – učesnik NOR-a, SKOJ-evac, narodni tribun, organizator svih mogućih aktivnosti koje su preporađali selo i regiju, sve tamo iza onog rata pa dok nije stigla sloboda i demokracija s “novodemokratama”. Prvi putovi, potom asfalt, škole, telefonski priključcci, vodovod… No, nije mu valjao “pogled na svijet”, prezren je od strane aktualne crkvene i političke elite. Od strane falsfikatora povijesti. Kazaše jedino da je pomagao sirotinju, posebice udovice poslije onoga rata kojih je bilo puno selo. Valjda nisu mogli i to skriti, možda je pomagao i majke onih nesretnika koji niječu ustaške zločine, pa s time izazivaju nove  svađe i netrpeljivosti.

Falsificiraše mi ocu život, pomislih tupo buljeći u mozaik na podu mjesne crkve. Ne molimo ni ja, ni moj sin, ni moja kćerka, njih dvoje plaču na samozatajan način, sinu samo igraju vilice, dok kćerki nijemo cure suze niz lice. Mene neće ni suze! Majka očeve jedine unučadi, prvi put u jednoj katoličkoj crkvi, kroz suze izgovara ono što je nekada davno naučila od njezine majke. Katolički Bog je valjda razumio  i molitvu s lijeve strane Neretve.

Vidim i neke stare očeve prijatelje sa suzama u očima. Umiru “Skojevci”, odlazi jedno vrijeme zauvijek. Umro im i “pogled na svijet” još za života. Ubijen, u stvari, na bestijalan način od strane barbara koji su u bivšoj Jugoslaviji primijenili staljinističke, maoističke i pol-potovske metode, koji su izdali  ideju jednakosti, pravde i poštenja. I obogatili se potom na krvi sirotinje i nevinih ljudi. Cijelim putom tijekom povratka u Njemačku me proganjala misao kako je moj otac umro, kao i mnogi njemu slični, već prije 15 godina…

***

Za razliku od oca, majku sam vidio i proveo s njome par dana prije nego što će život izaći iz nje. Nikad nisam poštovao tu ženu tako mnogo kao u njezinim posljednjim danima. Znala je da umire, ali joj je vjera u Boga davala nevjerojatnu snagu. Bolovala je od neizlječive bolesti, ali se ponašala kao da je život pred njom. U momentu smrti se pokušala još jednom prekrižiti, ali je ruka podignuta u zrak pala na jastuk, a jedna suza se otkorljala niz njezin obraz.

Sličan ritual u mjesnoj crkvi kao i prigodom očeve sahrane, samo mnogo skromniji. Ona je oduvijek ostala uskraćena za svoje uspomene. O nestaloj braći na Bleiburgu bi rekla tek tu i tamo “kleti Mile i Martin”. Valjda  bi više bilo nepristojno u kući u koju se udala. U sarajevskom listu za koji sam duže od decenije i skoro bez naknade radio, osvanula je 14. travnja 2007. godine osmrtnica u kojoj je stajala – uz obavijest o smrti moje majke Vinke – i uputa kako ožalošćena povorka kreće ispred kuće žalosti u ulici Zelenih beretki. Netko se u Oslobođenju gorko našalio s dostojanstvom čina smrti, navodeći netočan podatak zvučnog imena, kako bi mi valjda kazao što drži do mene i moje obitelji. U dijelu Hercegovine u kojem su živjeli moji roditelji “zelenih beretki” nema, ni trava nije zelena kao drugdje, pišem tužno jednom mojem sarajevskom prijatelju ….                                                                                    ___

Iz knjige, Lasić, Mile: „Dvije knjige pod jednim krovom: 1. Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije; 2) U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem“, Off Set, Vidiportal.ba, Tuzla, 2012., sa stranica, s prekidima, od 87. do 117.

Trump “prodao” pa “spasio” Kosovo

Manje od 24 sata trajala je panika u srbijanskim tabloidima zbog pisma američkog predsjednika Donalda Trumpa kojim se prekjučer na Facebooku pohvalio kosovski predsjednik Hashim Thaçi. U pismu, za koje je zbog diplomatskog jezika izvjesno da ga nije pisao ni diktirao Trump, daje se načelni poticaj nastavku pregovora Beograda i Prištine o normalizaciji odnosa. To je u pojedinim publikacijama dramatično i rasistički nazvano “podrškom Šiptarima”. Par sati kasnije, teške riječi su povučene, kada je potvrđeno kako je pismo gotovo identičnog sadržaja poslano i srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Očekivano, šund-štampa nije imala nikakvih problema da okrene pilu i cijelu stvar nazove srpskom pobjedom.

No protokolarno pismo naravno nije ni jedno ni drugo, već je samo slabašan pokušaj američke diplomacije da s mrtve točke pomakne pregovore kojima je trebalo nekoliko godina da se pokrenu, samo da bi ih zadnjih tjedana niz poteza potpuno zaustavio. A pregovore je, izgleda, zaustavio Vučićev i Thaçijev pokušaj da presjeku gordijski čvor tako što bi razmijenili teritorij po etničkom ključu. Srbiji bi tako pripao jedan komad sjevernog Kosova, Kosovu znatno manji komad juga Srbije, a Beograd bi uz to Kosovo priznao kao samostalnu državu. Teritorijalne akvizicije bi Vučiću olakšale da sporazum “proda” kod kuće. Ovaj prijedlog trampe izazvao je miješane reakcije u obje zemlje, kao i među stranim diplomatima.

Plemenska logika

Najžešće su bile reakcije na Kosovu, gdje se brzo ispostavilo da je Thaçijeva inicijativa zapravo njegova solo-igra, za koju nema potporu. To je doprinijelo tome da se od trampe manje-više odustane. Srbija je na to reagirala pokušajem da poveća pritisak na Kosovo “nagovaranjem” karipskih i pacifičkih otočja da “povuku” svoja priznanja Kosova, te pojačavanjem akcija sabotaža kosovskog pristupa međunarodnim institucijama. Kosovski odgovor bio je još dramatičniji i uključivao je prije svega na uvođenje carina na proizvode iz Srbije, odnosno neki tip kosovskih “sankcija” Srbiji, a zatim i na formalno “osnivanje” Vojske Kosova, što je zapravo samo preimenovanje snaga koje postoje od ranije.

Još važnije od toga, kosovski premijer Ramush Haradinaj najavio je “platformu” koja kao uvjet za daljnje pregovore postavlja konačno srpsko priznanje Kosova i to cjelovitog. To je upravo ono što Srbija neće prihvatiti, unatoč činjenici da nad Kosovom de facto nema nikakve kontrole već gotovo punih 20 godina. Čini se zato da – unatoč stalnim pogurancima od SAD-a i EU – uskoro neće doći do ozbiljnog pomaka. U svakom slučaju, ključni akteri izgleda ne mogu zamisliti “rješenje” koje se ne bi temeljilo na etno-šovinizmu. Jer, bez obzira na to radi li se o podjeli na kojoj inzistira Beograd ili sankcijama koje provodi Priština prije svega protiv kosovskih Srba, očito je da se radi o ljudima zarobljenima u plemensku logiku.

Mimo nje nema nikakvog razloga zašto Kosovo ne bi ostalo ono što je oduvijek i bilo: multietnička zemlja koja može služiti kao most između Albanaca i Srba. Gotovo je groteskno da se kao glavna prepreka tome nudi pitanje formalne “nezavisnosti” zemlje koja takvu nezavisnost ima već dvadeset godina. Pritom ona, kao ni srpska nezavisnost uostalom, ne vrijedi baš ništa. Što, uostalom, znači nezavisnost države koja neko protokolarno pismo “od Trumpa” proglašava svojom velikom pobjedom?


(Bilten)

Foto: AFP / Andrej Isaković

Tomislav Marković: Dobar dan, mirdita – šta albanska kultura traži u Beogradu?

Festival “Mirdita, dobar dan”, koji se već pet godina održava u Beogradu i predstavlja kosovsku kulturnu scenu, postao je pravi trn u oku srpskim desničarima. Prošle godine su samo pripadnici Srpskog sabora Zavetnici upali u Dom omladine i ometali otvaranje festivala, a ove godine u borbu protiv kulturne razmene uključio se znatno veći broj organizacija.  Continue reading “Tomislav Marković: Dobar dan, mirdita – šta albanska kultura traži u Beogradu?”

Adrian Hastings, Južni Slaveni

Ovo poglavlje iz knjige Adriana Hastingsa The construction of Nationhood: Ethnicity, Religion and Nationalism (Cambridge 1997) objavio sam u prvom dvobroju časopisa Forum Bosnae 1998. godine u Sarajevu. Hastingsova knjiga (objavljena kasnije, 2003. godine, u Rijeci i u Sarajevu u prijevodima na naše jezike) predstavlja pokušaj korjenite i sistematske kritike „modernista“, Erica Hobsbawma, Benedicta Andersona i Ernesta Gellnera, koji naciju i nacionalizam ograničuju na osamnaesto stoljeće i vrijeme poslije njega. Tomu nasuprot, Hastings zastupa srednjovjekovno porijeklo obojega, u ovisnosti od razvoja biblijske literature na narodnim jezicima. Stavljajući u središte svoga razmatranja fenomen države-nacije, Hastings ne tretira samo Englesku već uzima u obzir mnoge druge primjere: Irsku, suvremenu Afriku, Južne Slavene, a zaključuje općim pogledom na utjecaj religije, uspoređujući islam i kršćanstvo. Tekst je s engleskoga prevela Medina Selimović. (I. Lovrenović) Continue reading “Adrian Hastings, Južni Slaveni”

Osmanska Bosna i današnja Bosna

Piše: Ivan Lovrenović

Dodatak predgovoru uz peto, redigirano i inovirano izdanje knjige “Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine”, koja ovih dana izlazi iz štampe

22. 11. 2017.

Kroz historijsko, političko i kulturno vrednovanje osmanske epohe u povijesti Bosne prelamaju se i propituju velike, transhistorijske paradigme i ideologeme, neuralgična pitanja kolektivnih identiteta u nastajanju i fluktuaciji, traumatična iskustva periodičnih međuetničkih sukoba i pogroma. Od početka  moderniteta u našim kulturama i s procesom nacionalnih emancipacija, to pitanje skoro cijela dva  stoljeća zapravo ne silazi s dnevnoga reda, obnavljajući se s drukčijim odgovorima u svakoj od različitih državno-političkih formacija i ideoloških sustava kroz koje smo prolazili, i drukčije unutar svake etničke zajednice, a način na koji se ono postavlja u današnjoj Bosni i Hercegovini, kao ideološko-identitarnome laboratoriju, jedna je od njegovih novih faza, umnogomu odlučujuća po buduće odnose i fizionomiju društva i zemlje.

U najgrubljim crtama, svi odgovori se grupiraju oko dva glavna pola – „negativnoga“ i „pozitivnog“. Na prvome polu naglašava se osvajački, okupacijski dolazak Osmanlija i islama, represivni karakter osmanlijske vlasti, podjarmljenost, obespravljenost i socijalna bijeda nemuslimanskoga stanovništva, uzurpacijski odnos domaćih muslimanskih moćnika prema vlasništvu nad zemljom i prema raji, konzervativizam, opće civilizacijsko zaostajanje i kulturni vakuum epohe, slave se manifestacije otpora Turcima.

Na drugom polu idealizira se tzv. harmonia abrahamica u Bosni, govori se o tolerantnosti islamsko-osmanskoga sistema spram neislamskih vjerskih zajednica u Bosni, o znatnim kulturnim dometima islamske književnosti, kulture i civilizacije, o osmanskoj Bosni kao paradigmi multietničnosti i tolerantnosti, koju su narušili zloćudni nacionalizmi u 19. stoljeću „uvezeni“ iz Evrope, to jest, iz Srbije i Hrvatske.

Prva se interpretacija može, uglavnom, karakterizirati kao hrišćansko/kršćansko, srpsko–hrvatsko, a druga kao bošnjačkomuslimansko gledište.  Međutim, linije ove vjersko-nacionalne polarizacije znaju se lomiti, mijenjati, prefigurirati u ovisnosti o dominirajućim ideološkim akcentima i ciljevima konkretnih političkih režima i epoha. O tomu kako su se te linije iscrtavale i povijale kroz cijelo razdoblje od odlaska turske vlasti iz Bosne do novijih vremena, mogla bi se izraditi cijela studija. Zanimljiv ideološki spoj nastao je u komunističkoj Jugoslaviji (eo ipso i u Bosni i Hercegovini), osobito u prvoj epohi snažnoga centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilačke i od socijalno-revolucionarne dimenzije, a s izrazitom antireligioznom i antitradicionalističkom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u tom novom amalgamu ipak prešutno produžavao antagonizam između krsta lune, s jasno čitljivom apologijom srpske tradicije i heroike.

Antitursko gledište (u historiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici), koje se često izražavalo u ekstremno negatorskim, upravo nihilizirajućim formulacijama, naročito je pogađalo Bosnu i Hercegovinu, i to na dva načina: odricalo je toj zemlji bilo kakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskome razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je povijesnu vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet.

Po osjećaju neke elementarne pravednosti, ali isto tako i po žudnji k punijoj i uravnoteženijoj povijesnoj istini, mnoge od nas je krajem šezdesetih i u sedamdesetim-osamdesetim godinama stoljeća ta ideologija neobuzdanoga čišćenja povijesti Bosne i Hercegovine i minorizacije političkog statusa jednog naroda u njoj odbijala. Utoliko više što neke njezine konkretne manifestacije, osobito one prizemne, medijsko-političke, nisu bile ništa drugo do vulgarni nacionalizam, pa i šovinizam. Samo po sebi, to nas je vodilo potrebi za jednom drukčijom perspektivom i na prošlost i na suvremenost, perspektivom koja će biti lišena ideološke zadrtosti (pogotovo ovakve, u kojoj se više nije znala granica između socijalističko-samouopravne pravovjernosti i nacionalizma sa srpskom podlogom, a pod formom jugoslavenskoga patriotizma), te koja će poštovati temeljne naloge znanstveno-kritičkoga mišljenja i opisivanja.

Shvaćajući i tada da je osmansko razdoblje i naslijeđe ključ svega, pisao sam u eseju Izolacionizam i njegovo prevladavanje (1980) o tome kako se cjelina osmanske epohe u Bosni ne bi smjela promatrati s isključivoga aspekta tuđinske vojno-političke okupacije, s kojega se ona ukazuje kao „duhovni i kulturni vakuum, kao fatalna i historijski neproduktivna epizoda“. Posljedica takvoga pristupa jest „gubljenje iz vida rezultata kulturnih procesa, koji doduše jesu ‘dovedeni’ na valu velikih vojno-političkih potresa, ali tokom četiri stoljeća poprimaju smisao organskih kulturotvornih procesa i činjenica, koje zahtijevaju kulturnohistorijski i estetskomorofološki tretman neopterećen ideološkim i civilizacijskim idiosinkrazijama. Fenomeni kulture ne mogu se svoditi na svoj političko-historijski ’ekvivalent’, bez opasnosti od teškoga nasilja nad njima i nad historijom.“ (Ovakve formulacije autoru su u beogradskoj i sarajevskoj režimskoj štampi donosile opasne kvalifikacije da „opravdava okupaciju i okupatore, pa valjda i one iz 1941”, a to ovdje spominjem samo zato što je predstavljalo jedan od stalnih elemenata ondašnje intelektualne klime.)

Današnji dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka, međutim, otklizao je u suprotni ekstrem – u nekritičko idealiziranje osmanske prošlosti, u tumačenje osmanskoga osvajanja Bosne i unošenja islama kao povijesnoga i, malne, eshatološkoga spasa. Kao pomoću kakvoga iluzionističkog trika, u tom tumačenju potpuno se gubi povijesno-politički moment okupacije i uništenja srednjovjekovne bosanske države i civilizacije, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd.

Dva opisana a suprotstavljena stajališta o osmanskoj epohi čine potpun par: turkofilija i turkofobija lice su i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijemu središtu nije čežnja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i ekskluzivizma.

Osmanska epoha u historiji Bosne i Hercegovine trajala je četiri stoljeća, i to ona četiri stoljeća kroz koja je Evropa sukcesivno proživljavala dubinske i strukturalne preobražaje, čiji rezultat je, u jednu riječ – prevlast racionalnog nad onostranim u doživljaju svijeta, a demokracije nad teokracijom u političkom smislu. Osmanska provincija s posebno izraženom graničnom i ratno-krajinskom ulogom prema toj Evropi, k tomu izložena sve dubljem socijalnom i kulturnom propadanju, Bosna je od svega toga bila „sačuvana”, da bi se tek u polovici Devetnaestoga stoljeća, i samo kroz pionirske i autsajderske pokušaje pojedinaca, počela upoznavati s evropskim modernizacijskim procesima i idejama.

Kada, dakle, pripadnici bošnjačkomuslimanske političke i akademske elite danas naglašavaju da smo „mi dio Evrope oduvijek”, da smo „mi stari evropski narod”, a njihovi hrvatskokatolički pandani deklamiraju o Hrvatima u Bosni i Hercegovini kao „nositeljima europskih vrijednosti“, to nekakvu faktičnost može sadržavati samo u geografskom smislu; mnogo je više razloga za obrnutu tvrdnju: da “mi” (svi “mi” u Bosni: Bošnjaci, Hrvati, Srbi…) u  povijesno-civilizacijskom smislu zapravo nismo evropski narodi, barem ne do austrougarskoga preuzimanja vlasti nad Bosnom i Hercegovinom. Naravno, ne pridajući toj kvalifikaciji nikakvo vrednosno već samo tipološko značenje.

Od vremena u kojemu u Bosni nastaju prvi institucionalni oblici njegovanja kritičke znanosti (austrougarsko razdoblje 1878 – 1918), promijenilo se nekoliko državno-političkih okvira i ideoloških sustava, a ni u jednome od njih nije napravljena sintetska kritička historija Bosne i Hercegovine. Nije to uspjelo ni u razvijenomu razdoblju posljednje Jugoslavije (1970 – 1990), kada je Bosna i Hercegovina već imala snažnu republičku, kvazidržavnu samosvijest, te razvijene znanstvenoistraživačke institucije i školovane stručnjake, a službeno je vladala ideologija koja je negirala nacionalne partikularizme, tvrdeći da ih je povijesno nadrasla i politički neutralizirala. Više decenija radilo se na takvom projektu historije Bosne i Hercegovine u okviru Akademije nauka i umjetnosti, ali se već tada  u znanstvenim krugovima znalo da je tumačenje osmanskoga razdoblja predmet sporenja dvaju nepomirljivih pristupa, u osnovi nacionalnoideoloških, zbog čega je nemoguće da taj projekt bude završen. Slično je bilo i s projektom kulturne povijesti Bosne i Hercegovine. Razdoblje do osmanske okupacije je obrađeno i objavljeno već 1966. godine (Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, Alojz Benac, Đuro Basler, Borivoj Čović, Esad Pašalić, Nada Miletić, Pavao Anđelić, Sarajevo 1966), da bi doživjelo još jedno,  znanstveno ažurirano izdanje 1984. godine. Nastavak projekta, kulturna povijest osmanskoga razdoblja, koji je cijelo to vrijeme figurirao u planovima biblioteke Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, međutim, nikada nije napravljen. Razlog je očigledan: u vezi s vrednovanjem osmanske epohe u povijesti Bosne i Hercegovine nikada kod nas nije dostignuto iole koherentno stajalište – ni u znanosti a kamoli u ideologijskim slikama i prosudbama. Danas smo od toga dalje nego ikada prije.

Sarajevo, sjeseni 2017.

Izvor: ivanlovrenovic.com


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Balkan i teorije zavjere (4)

Simplifikacija. Možda i najadekvatniji opis teorija zavjere. Ako tražimo samo jednu riječ. One nude pojednostavljenu sliku svijeta, alternativnu viziju koja golica maštu, sliku na kojoj se lako razaznaje ko su dobri a ko loši momci. Ono što je posebno privlačno kod takvih teorija je što za njih nije potrebno pretjerano umno naprezanje niti godine mukotrpnog truda. Sve možeš saznati u prvih nekoliko rečenica teksta ili u dvominutnom video uratku nekog analitičkog maga na Twitteru. Problem, međutim, nastaje što u neka doba, ni kriv ni dužan, počneš mrziti kakvog imaginarnog neprijateja, recimo židove, muslimane ili dekadentni i moralno posrnuli Zapad, a da nisi ni svjestan kako se to dogodilo. Continue reading “Balkan i teorije zavjere (4)”

Turbo zvuci domaćeg folka

‘’ Brate, fol je u tome što su Turci bili 500 godina ovde. Pa ne možeš ti to tek tako da zaboraviš. Pola klope je Turska ostavila, od pasulja do sarme i baklave. A orijental je u krvi. Ta se muzika slušala i sve to ide sa generacije na generaciju.’’ Džej Ramadonovski, doajen turbo-folka

Peti je august, pola dva iza ponoći, malo turističko mjesto na hrvatskom Jadranu, diskoteka na otvorenom, krcata ljudima, raspamećeni svijet vrišti poznati refren, očito neki refren iz domoljubnog repertoara, logički to zaključujete, jer dobro znate da je peti august fešta domoljublja, i nacionalnog ponosa, dan je to pobjede, nad mrskim neprijateljem, i pravo vrijeme da se razgalite uz refren ‘’Ti moje zlaaatooo’’…  Ali ček malo, to nije Thompson, niti Dražen Žanko, to je Milica Todorović, heroina srpskih turbo zvukova, baš na peti dan augusta, na Dan pobjede, nad mrskim neprijateljem… Ok, prošla je ponoć, tiješi se neki domoljubni čistunac, pa veli da tehnički gledano nije više peti, nego šesti august, al odmah shvata da je to slaba i klimava utjeha, i rezignirano se pita, jel moguće da je i domoljublje ustuknulo, i tako lako pokleknulo, pred turbo zvucima balkanskog pop-folka.

Turbo-folk je rijetko otporan fenomen, jak kao NATO i izdržljiv kao Kenenisa Bekele. Nije li još Mitar Mirić, s razdrljenom košuljom ispod koje buja tapiserija, poručivao da nam ne može niko ništa i da smo jači i od sudbine. Čak i od sudbine. Mogu samo da nas mrze oni što nas ne vole, bio je nezaboravni nastavak ovog besmrtnog refrena. Refren je to uz koji Zdravko Mamić i Mile Dodik padaju u trans. I prave vječne budale od sebe. Mirićev vizionarski refren ostvario se već početkom 90-ih kada se jugoslovenski folk transformirao u neofolk i duboko penetrirao u rtv sisteme i tabloidnu štampu. Turbo-folk je pušten s lanca i postao balkanski mainstream.

No vratimo se na Džeja. U gornjem citatu Džej je objasnio zašto je prosječan Balkanac lud za orijentalnim tonovima. Osvrnuo se također na kulturološki background i transgeneracijski momentum turbo zvukova, dajući im pritom i genetske konotacije. Zagovornik genetskog determinizma unutar popularne kulture je i Marko Perković Thompson (‘’Geni kameni’’), uz Matu Bulića i Sinišu Vucu glavni predstavnik turbo-folka u Hrvata. Svako gorenje naroda je turbo-folk, ako je vjerovati Rambu Amadeusu. Pa tako i Thompson po toj (i ne samo po toj) odrednici obitava pod istim žanrovskim krovom kao i Džej. S tim da je Džej puno zabavnija i bezazlenija pojava od domoljuba iz Čavoglava.

Je li balkanski folk uvijek bio na turbo pogon? Klasični jugoslovenski folk imao je pitomije tonove i sofisticiranije forme. Silvana Armenulić pjevala je o ljubavi koja boli, Vera Ivković je maštala o Duletu koji travu kosi dok kiša rosi, dok je Toma Zdravković s čašicom u ruci i boemskom pozom doticao dno života, priznajući da je kafana njegova sudbina. Tozovac je tih godina vadio hitove iz rukava, a i Miroslav Ilić je bivao sve popularniji. Ipak, paralelno s njima, rađala se jedna nova struja unutar jugoslovenske folk kulture, snažan kontrapunkt koji je udario temelje turbo zvucima balkanskog folka. Sinan Sakić je, s osmijehom na licu, pjevao da sreće nije imao odkad se rodio, Šemsu Suljaković tih su godina izdali prijatelji pa čak i brat, a ni Mile Kitić nije propuštao priliku da se obračuna sa životom i kurvom sudbinom.

Zvuči paradoksalno, ali turbo-folk je u Jugoslaviji bio svojevrsna subverzija, jugoslovenski punk s orijentalnim primjesama, ako bi se razmetali nategnutim paralelama. Sinan Sakić bi u toj nategnutoj usporedbi bio Johnny Rotten, Miodrag Ilić (aka Mile Bas) bio bi Malcolm McLarren, a Kawai klavijature zamjena za sirovi gitarski punkoidni zvuk. Ko bi bio Vivien Westwood, neka ostane visiti u zraku. Ali nećemo o nategnutim paralelama. Razne komisije za šund stalno su ga šikanirale, dio javnosti se zgražavao, no pune dvorane i respektabilne tiraže pokazivale su da prosječan balkanski čovjek radije sluša Južni vetar i Mitra Mirića nego EKV i Štulića. Jugoslovenski kulturni establishment nije ih volio, baš kao ni britanski punkere. I ta paralela nije nategnuta.

Svoju zvučnu bazu turbo-folk ima zahvaliti Sinanu Sakiću i Južnom Vetru, dok prvobitni vizualni identitet duguje Lepoj Breni. On je zvučno-vizualni hibrid koji je spojio orijentalne tonove Turske i Magreba sa popularnim zapadnim ritmovima, kombinirajući ih kasnije sa vulgarnijim dijelom MTV-ijevske estetike. Često mu se zamjeraju trivijalni tekstovi i banalne forme. Ali turbo-folk nikada nije bio šansona ili Bob Dylan pa da u njemu trazimo poeziju ili intelekt. On je poetski i intelektualno nevin.

Imao je jugoslovenski folk i svoje netipične pojave. Svojevrsno seksualno oslobođenje žene afirmirala je u svojim šaljivim i dvosmisleno intoniranim pjesmama Milica Ostojić, poznatija kao Mica Trofrtaljka. Mica pa još trofrtaljka. Micino ime jedna je od simpatičnijih estradnih dosjetki, s očitom aluzijom na njene fizičke gabarite. Mica je razbijala predrasudu da je selo jedna učmala i zatvorena sredina. Selo je, ako se Micu pita, otvoreno za seksualnu revoluciju. I prijemčivo za ideje hipi pokreta. Bilo bi neopravdano ne spomenuti još jednog folkerskog asa i seoskog poetu. Da, Boro Drljača, dobro ste pogodili. Ne kopni sjećanje na veliki hit ‘’Plači, mala, plači’’ i Borinu sugestivnu izvedbu. ‘’Plači, mala, plači’’ dokaz je da neobuzdani krkanluk ruralno-zavičajnog podtipa može biti i zabavan, zabavniji od velike većine manifestacija urbanog krkanluka. Borin nastup, popraćen pokretima tijela koje je Senad Avdić nazvao ‘’međed koreografijom’’, legendarni je tv trenutak koji se ne zaboravlja lako.

Hitom ‘’Tek, tek (ti je 16 godina)’’ Kemal Malovčić, jedna od perjanica Južnog vetra, nije baš odagnao stalno prisutne sumnje da voli mlade lolite. Osim ako pjesma ‘’Tek, tek’’ nije omaž Vladimiru Nabokovu. Zašto odbaciti mogućnost da je ovom pjesmom Kemal samo izražavao svoju čitalačku sklonost prema literarnim opscenostima iz Nabokovljeve književne radionice. Ali daleko od toga da je Malovčić samo pjevao o mladim curicama koje se šminkaju. Svoju tematsku šarolikost Kemal je potvrdio pjesmom ‘’Ameriko čemeriko’’,  turobnim emigrantskim i radničkim vapajem. Kemal se u ovdje ukazuje kao zamišljeni pojedinac sa izraženom klasnom sviješću, a hrabro je zakoračio i na teren geopolitike. Ok, malko smo zločesti prema Kemalu Malovčiću. Ipak je on legenda žanra. A i već smo ranije rekli da nema smisla tražiti poeziju ili intelektualnu dubinu unutar turbo-folka, niti perjanice ovog žanra imaju takve ambicije. Njihova je glavna ambicija da zabavljaju, a ne da propituju i uznemiruju. Ako želite umjetnost koja će vas uznemiriti, ili potaknuti na razmišljanje, čitajte Kierkegaarda, slušajte Wagnera, gledajte francuske novovalne filmove…

Vremenom su se desile i značajne vizualne promjene unutar turbo-folka. Muškarci su uredno depilirani i podšišani. Ljubavni tepih Mitra Mirića otišao je u legendu, baš kao i perika Šabana Šaulića. Ženske grudi više ne poskakuju u ritmu jer su krute od silikona, krute kao prepone mladog mužjaka dok dvogledom šara po nudističkoj plaži. Botoks je učinio da svaka pevaljka izgleda kao nepriznata kćer Stevena Tylera, a sve veći broj neprirodno velikih usana nateklih od botoksa samo je dodatno podgrijavao sumnje da su Mick Jagger i Hanka Paldum imali aferu. Kad je već spomenut Šaban Šaulić, treba reći da je riječki Let 3 obradio njegovu ‘’Dođi da ostarimo zajedno’’, obukavši Šabana u ruho Pink Floyda i Deep purplea. Psihodelično i hard rock ruho za Šabana, fuzija za vječnost.

Turbo-folk je sinkretički fenomen, fenomen žanrovskog pa čak i identitetskog pluralizma. Nije neobično da unutar turbo-folka koegzistiraju i transvestiti, i patrijahalni mužjaci ruralnog tipa, i heteroseksualni mačo mužjaci, i androgine ženske pojave, i nezavisne, samosvjesne žene… Neki će sigurno reći da je kulturna i žanrovska šarolikost turbo-folka samo odraz liberalne političke kulture na sferu popularne kulture. Te da je turbo-folk emancipatorski projekt koji je zbližio ljude na Balkanu. Te da su kulturni rasisti oni što ga stigmatiziraju i nazivaju smećem. Neki drugi će pak reći da je turbo-folk kulturni i društveni odron koji je 90-ih bio sluga nacionalizma. Te da i tada i danas sistematski zaglupljuje ljude. Te da srozava estetske i moralne kriterije. Te da su to zvuci naše propasti. Neki treći će reći da pretjeruju i prvi i drugi.

Turbo folk jeste pop kulturni fenomen, ali i šire-društveni fenomen. On je davno izašao iz ilegale, iz zadimljenih kafana ibarske magistrale, i preselio se u elitne diskoteke i klubove. Sve ex Yu metropole, neke manje, neke više, otvorile su svoja vrata zvijezdama ovog žanra. Turbo-folk ima i svoju ekonomsku logiku koja kaže da je to profitabilna industrija zabave od koje dosta ljudi sasvim solidno živi. On jeste srozao estetske kriterije i afirmirao kič, ali to su uradile i telenovele sa tv produkcijom, pa se oko toga ne diže prašina. Uvijek možete pogledati HBO seriju ili BBC-ijev dokumentarac ako vas mrske sapunice ne zanimaju. Koristite blagodati slobode izbora. Sigurno će se neko zapitati kakva je politička i društvena svijest prosječnog konzumenta turbo zvukova. Za koga će na izborima glasati neko iz čijeg ofucanog kabrioleta trešti nazalni glas Šake Polumente, legitimno je pitanje i može biti tema za neku buduću raspravu. Ali zašto odmah pretpostaviti da će neko ko voli Laibach ili operu automatski pametnije glasati. Možda i hoće, ali nije baš empirijski dokazivo.

Dug je put pređen od Vere Ivković i naivnog zazivanja Duleta koji travu kosi dok kiša rosi, do Jane koja, u hardcore maniri, poručuje neznanom junaku da je slobodno troši ove noći. Otprilike jednako trnovit i krivudav kao put koji je prošao američki pop od Diane Ross do Nicky Minaj. No on, turbo-folk, nikada nije imao pretenzije da postane dio elitne kulture, niti je takvo što objektivno moguće. Šako Polumenta i Mile Kitić neće se jednog lijepoga dana ukazati u Operi, niti ćete ih vidjeti kako u pratnji filharmonije pjevaju svoje bezvremene hitove. Osim, možda, ako ne konzumirate LSD.

Neven Šimić

Ilustracija: Ochif, Deviant Art


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Balkan i teorije zavjere (3)

Zabunom ste kliknuli na pogrešan link. Odvelo vas to na neku čudnu stranicu. Pred vama vrište senzacionalistički clickbait naslovi. Jedan od njih glasi: ‘’Cijepljenje ugrožava zdravlje vaše djece’’. Ovaj drugi još je intrigantniji: ‘’Još jedan dokaz da iza svega stoje masoni i židovski lobi’’. Ispod teksta gomila komentara, mahom ostrašćenih i mrzilačkih. Jedan od njih veli da je Hitler bio isuviše nježan prema Židovima. I da mu je bilo jasno kakav je to narod. Komentar ima više od stotinu lajkova. To vas ljuti i rastužuje istovremeno. Pitate se (retorički): pa kakav to polusvijet ovdje obitava. Kako, pored najbližih susjeda, taj balkanski nesretnik stigne mrziti i Židove. Želite ostaviti komentar, napisati nešto. Pametno i smisleno, po mogućnosti. Ne. Ne činite to, osim ako niste mazohist. Ne činite to, osim ako ne želite da vas zapljusne bujica neprosvjećenosti i kanonada šovinističke histerije. Ili vam je možda zabavno da promatrate reakcije tog neukog i šovinizmom nafilovanog svijeta. Ok, vama na volju. Ali ne recite poslije da vas nisam upozorio.

Medijski prostor na Balkanu zasut je ovakvim i sličnim sadržajima. Tu ćete naučiti da je teorija evolucije velika laž, da djecu ne treba cijepiti ili da svijetom vladaju masoni i iluminati. Alternativna istina je vrlo tražen proizvod na balkanskoj online pijaci. Da ne bude zabune, svugdje na svijetu, pa i u najrazvijenijim zemljama, postoje publikacije i medijske platforme koje promiču tu vrstu znanja. Naravno, uz jednu bitnu razliku: u razvijenim i prosvijećenim društvima te teorije nalaze se upravo tamo gdje im je i mjesto – u tabloidima ili opskurnim online džunglama gdje ozbiljan svijet ne zalazi, ili ih u najboljem slučaju izučava kao sociološki, socio-pshološki ili paramedijski fenomen. Na Balkanu ćete takve sadržaje naći i na javnim rtv servisima. I na mainstream portalima. I u istupima cijenjenih akademskih prvaka. Ta vrsta pameti kreira i politički život. Nacionalizam je teorija zavjere na lokalnom nivou. Krivac za ‘’našu’’ lošu prošlost, nesretnu sadašnjost i neizvjesnu budućnost uvijek je izvan ‘’nas’’. Populistička kultura i nacionalistička ideologija na Balkanu napajaju se sa tog neiscrpnog izvora paranoidne nesuvislosti.

Sve to podosta govori o političkoj i medijskoj kulturi na Balkanu. Politička i medijska pismenost već desetljećima se sustavno urušavaju. To više nije proces, to je stanje. I uzrok. U takvim okolnostima glupost i površnost su institucionalizirane vrijednosti. U takvim je okolnostima puno lakše biti površan i glup nego prosvijećen i pismen. U takvim okolnostima teorije zavjere bujaju brže nego vegetacija u Amazoniji. One nude jednostavne odgovore i na najkompleksnija pitanja. Pogotovo su popularne one koje daju jednodimenzionalne odgovore na složena politička i društvena gibanja u svijetu. Zbog toga i jesu tako privlačne. A ništa manje popularne su i one koje govore o znanosti, o medicini i biologiji, o chemtrailsima i haarpu.

Kriza je sistema. Ljudi iskazuju sve manje povjerenja u politiku, demokraciju, medicinu, obrazovanje, znanost, medije. Kada ljudi izgube povjerenje u sistem onda padaju u ruke raznim alternativcima. Sve bi bilo uredu da alternativa o kojoj je riječ nije jedna neprosvijećena, bezidejna grupacija koja proizvodi ništa drugo doli populističke performanse, spektakl i senzaciju. I paranoju. U vrijeme krize sistema diletanti i neznalice najednom dobiju priliku da šire diletantizam i neznalaštvo. I paranoju. Trenutak je to kada struka, znanje i racionalnost pokleknu pred najezdom alternativne istine. I paranojom. Trenutak je to kada javnim prostorom marširaju borci protiv cijepljenja, ideolozi kreacionizma, neprosvijećena medijska gerila, fundamentalisti raznih profila. Tada populizam, šarlatanstvo i paranoja dođu po svoje. I tada alternativne činjenice bivaju samo jedan od konkurentnih proizvoda na balkanskoj online pijaci, ravnopravan sa strukom, znanošću i zdravim razumom. Uz malo bolju reklamu i medijsku promociju i najbesmislenija glupost postaje vrlo tražena roba.

Dva nedavna slučaja iz Srbije i Hrvatske vrlo su ilustrativna i pokazuju da alternativna istina na Balkanu sve više postaje mainstream. Ili je to možda oduvijek i bila.

U Srbiji potpisalo peticiju protiv izučavanja Darwinove teorije evolucije. Iza peticije ne stoji neki nadobudni ekscentrik željan medijske paznje. Radi se o grupi od preko stotinu ljudi koji su ispred svojih imena ponosno isturili svoje akademske, profesorske, liječničke, novinarske i ine formalne titule, gordo iskazujući svoj predmoderni duh. A da čitava stvar bude još zabavnija pobrinuše se ljudi iz duhovne sfere, oni od kojih bi mnogi očekivali da svesrdno podrže spomenute titulare. Naime, jedna od glasnijih i medijski zapaženijih kritika ove inicijative došla je od teologa sa Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta u Beogradu. (Rečenim teolozima, da ne bude zabune, pohvale na pametnom i razboritom istupu.) Kao da se radi o dobro izrežiranom skeču koji napraviše baštinici montipajtonovskog gega: ljudi od struke i nauke, barem im tako formalne titule kazuju, napadaju teoriju evolucije; teolozi i duhovnjaci je brane! Naizgled je paradoksalno da relativizacija nauke dolazi od ljudi sa naučnim titulama. Ali istup Ljiljane Čolić, medijski najeksponiranije antidarvinovke, dosta toga objašnjava. Darvinova teorija vrijeđa pravoslavne vjernike, vrhunski argumentirano ali i ganutljivo poentira uvažena potpisnica. Eno i Muameru Zukorliću je kanula suza.

Drugi slučaj pokazuje da je pokret protiv cijepljenja već poprimio razmjere epidemije. U Splitu i Zagrebu masovni protesti roditelja koji se bune protiv obaveznog cijepljenja. I koji negoduju jer svoju necijepljenu djecu ne mogu upisati u javne vrtiće. Lokalne vlasti su, naime, učinile nešto neoprostivo: poslušali su savjet medicinske struke koja kaže da necijepljenje ugrožava zdravlje druge djece, te upis u javne vrtiće uvjetuju obaveznim cijepljenjem djece. Roditelji se bune jer to, kako kažu, ugrožava njihovo pravo na slobodu izbora. Ok, načelno bi možda i bili u pravu da nema jedne sitne začkoljice: šta ako svojim izborom ugrožavaju zdravlje ne samo svoje, nego i druge djece? I šta je ovdje zapravo ugroženo, pravo na slobodu izbora roditelja ili zdravlje djeteta? Ko vrši zamjenu teza? Problem ovih roditelja je sto više povjerenja iskazuju prema lokalnim šamanima i teoretičarima zavjere nego prema struci. A kako i ne bi. Jer medicina je, reći ce neki alter mudrac, ionako u rukama raznih bjelosvjetskih spletkaroša koji nam podmeću bofl i sistematski nas truju, malo chemtrailsima, malo cijepljenjem, malo viski, malo koka kola. Blago djeci.

Šta sve ovo govori? Govori da formalno demokratska a u mnogim aspektima autoritarna balkanska društva nezaustavljivo napreduju unazad. Retrogradne ideje i pokreti kao da su ovdje našli svoje prirodno stanište. Retradicionalizacija i antiliberalni duh njihov je spiritus movens. Navedeni primjeri samo su jedan od mnogobrojnih simptoma da su racionalizam i moderna postignuća na Balkanu na krhkim nogama. Društva koja klize u autoritarnost sklonija su revizijama svake vrste, makar se radilo i o neoborivim znanstvenim dokazima. Da li ćemo već u bliskoj budućnosti svjedočiti o krahu racionalnosti i pameti u sudaru sa alternativnim činjenicama. Simptomi su upozoravajući. Racionalizam na aparatima, da se poslužimo popularnom fejsbuk metaforikom.

Alternativne činjenice poput virusa nagrizaju dostignuća prosvjetiteljstva i moderniteta.  Još malo pa će biti važnije ono što ti došapne lokalni vrač nego ono što kažu medicinska struka i znanost. A Zemlja je ravna ploča, kako kaže još jedna bezvremena istina, nepomična je i sunce se vrti oko Nje. Kakav Galileo, kakvi bakrači.

Neven Šimić

Također pročitajte:

Balkan i teorije zavjere (1)

Balkan i teorije zavjere (2)

Balkan i teorije zavjere (4)


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Balkan i teorije zavjere (2)

Šarlatanstvo je profesija koja tradicionalno dobro uspijeva na Balkanu. Ljude ovdje nije teško uvjeriti da su baštinici najstarije civilizacije, da je cijepljenje opasno po djecu ili da se rak može liječiti na daljinu. Nije puno drugačije ni sa nekim drugim vrstama pseudo znanja. Medijske senzacije se, recimo, jednako dobro prodaju kao nekad čudotvorni pripravci za rast kose ili čarobni eliksiri za podmlađivanje. Respektabilan je broj profesionalnih diletanata i spektakl majstora koji na svojim online tezgama promiču ultra budalaste konstrukcije o globalnoj zavjeri. Takve sadržaje balkanski zoon politikon guta jednako slasno i ne manje strasno kao što guta nacionalizam. Jer, radi se u biti o vrlo sličnim naracijama. U srži i jednog i drugog, i nacionalizma i teorije zavjere, jesu paranoja i strah od drugoga. A tu je i poslovična neukost rečenog balkanskog političkog subjekta koja ga čini idealnim konzumentom političkog i medijskog trasha.

Već je u prethodnom tekstu rečeno da je taj balkanski subjekt, nazovimo ga ovom prilikom homo balkanikus, tradicionalno sklon praznovjerju pa mu kao takvom i nije osobito teško prodati iluziju. Jedna od popularnijih iluzija koje spremno i nekritički prihvaća jesu upravo teorije zavjere. Radi se, zapravo, o jednom tipu mišljenja kojemu je on, homo balkanikus, odvajkada bio sklon. Njegov diskurs tradicionalno je obojen neznanjem, predrasudama i sumnjičenjem drugih za vlastite neuspjehe.

Sa razvojem novih tehnologija balkanski čovjek dobio je mogućnost da multiplicira svoje neznanje i predrasude preko društvenih mreža i širi ih kao virus. Ima on uvijek spreman stav i mišljenje o gorućim pitanjima u svijetu. A ako i nema, uvijek je tu dežurni guru, kakav opskurni portal ili stranica na Facebooku da mu otvore oči i pojasne kako stoje stvari u zemlji i svijetu. Tamo može čuti ili pročitati ono što u biti želi pročitati ili čuti. Jer rečeni homo balkanikus neće koristiti internet kako bi pristupio relevantnim izvorima i informacijama. On će vršljati po bespućima interneta, selektivno tražeći  informacije koje hrane već postojeće predrasude u njegovoj glavi. I koje samo potvrđuju njegov čvrsto zabetonirani stav. Homo balkanikus nije sposoban niti naučen da uloži bilo kakav napor u preispitivanju vlastitih postavki. On je programiran da vergla uvijek istu priču koju je još davno usvojio kao istinitu. I nije mnogo bitno je li ta priča nacionalizam, teorija zavjere, ksenofobija ili nešto sedamnaesto a jednako stupidno i zloćudno.

Ali nije to nikakvo iznanađenje za nekoga ko imalo poznaje balkansku misaonu tradiciju. Tradicija je to u kojoj je upiranje prstom u drugoga jedina konstanta, a autorefleksija i samopropitivanje tek povremeni individualni bljeskovi u balkanskoj intelektualnoj pustinji. (O mizeriji akademske intelektualne produkcije na Balkanu nekom drugom prilikom.) Na Balkanu je biti ‘’mi’’ uvijek bilo važnije nego biti ‘’ja’’. Naravno da takav antiintelektualni ambijent i takva antiindividualistička klima otvaraju prostor za razne pseudonaracije, pa tako i za tabloidno tumačenje svijeta s poplavom senzacionalizma i gluposti. Tako nastaje jedan medijski svijet u kojem znanje, racionalnost i logika ne igraju ni epizodnu uogu.

U takvom svijetu ekstremno lijevi i ekstremno desni stavovi i ideje idilično koegzistiraju. Možete, recimo, tu naučiti da su Židovi glavni krivci za sve važnije probleme u svijetu ili da je, na primjer, najbolje rješenje za ekonomiju likvidacija bankara (da li metaforička ili fizička, autor ovih redaka nije uspio dokučiti). Ta vrsta desnog i lijevog bratstva-jedinstva lijepo se mogla pratiti i na recentnom primjeru američkih predsjedničkih izbora. Zabavno je bilo vidjeti kako, bratski zagrljeni, Donalda Trumpa podržavaju Vojislav Šešelj i Željko Glasnović, Boris Malagurski i Velimir Bujanec, Ivan Pernar i Boško Obradović, Emir Kusturica i Jakov Sedlar… Dok ih Vladimir Putin, Marine Le Pen i Viktor Orban raznježeno gledaju. Još jedan krasan primjer kako kokarda, slovo U i crvena petokraka ne moraju nužno biti u neprijateljskom odnosu.  Još jedan divan dokaz da šovinizam, glupost i Nokia spajaju ljude.

Posebna priča su gurui, ti promotori lakog znanja koji vam u par rečenica objasne kako svijet funkcionira. I to ne samo ovaj današnji nego i onaj negdašnji. Čitava historija ljudskog roda jedna je velika laž, započet ce svoju mini pripovijest guru. Već stoljećima svijetom upravlja jedna te ista elita pohlepnih moćnika, reći će; pa nijedan rat u zadnjih 200 godina nije se desio slučajno, reći će; pa sve velike svjetske revolucije organizirane su iz tih istih centara moći, reći će; pa sve je osmišljeno i u detalje isplanirano od strane tih oholih i nezajažljivih ljudi, reći će; a glavni cilj je porobiti i opljačkati narode i njihove države. Tačka. Ništa nije onako kako se čini, opet će guru. A ja sam, nastavlja uvaženi mislilac, proniknuo u sve ono što je drugima promaklo. Ja sam otkrio tajnu kako svijet funkcionira, slavodobitno će poentirati guru i nasmiješiti se zagonetnije od Mona Lise.

Gurui koje balkanski čovjek slijedi često su intelektualno deficitarni i moralno upitni pojedinci, potpuno nedorasli da se ozbiljno i kompetentno bave kompleksnim temama i događajima. Ima, doduše, među njima i onih malo inteligentnijih koji su od svoga senzacionalističkog aktivizma napravili dobru (samo)promociju, pa čak i solidan biznis. Ipak, njihova želja da budu u centru pažnje  u potpunom je nesrazmjeru s njihovim intelektualnim i analitičkim kapacitetima. No, na njihovu sreću, i kako je ranije rečeno, na Balkanu to nije nikakav problem. Jer poslovično neuki guru uvijek može računati na more neprosvijećene mase željne senzacija. Između njih se razvija jedna posebna dijalektika: guru koristi svoju pozicju da progresivno širi glupost u javni prostor, a zazuvrat dobiva aplauze i lajkove od vjernih mu sljedbenika.

Sa takvim opinion makerima prosječan balkanski čovjek osuđen je da bude neuki paranoidni nesretnik koji ništa ne razumije. Sa takvim opinion makerima balkanski čovjek osuđen je da mu vanjsku politiku i geopolitiku objašnjavaju Mladen Marić i Davor Domazet Lošo, da mu arheologiju i historijske procese tumače Semir Osmanagić i Jovo Deretić, da se sa znanošću upoznaje preko emisija Krešimira Mišaka, da su mu Dejan Lucić i Boris Malagurski pronicljivi analitičari i vispreni znalci, a Ivan Pernar politički vizionar i neustrašivi borac protiv establishmenta.

Ali on, balkanski čovjek, je u isto vrijeme zadovoljan jer ima privid da razumije svijet i da su on i guru mu neustrašivi borci protiv globalnog zla zvanog Novi svjetski poredak. Sve do prvog otriježnjenja kada shvati na kakve je budalaštine bio konektovan. A možda nikad i ne shvati. I ostane trajno udomljen u majci svih utočišta – lijepoj i blaženoj gluposti.

(nastavit će se)

Neven Šimić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Balkan i teorije zavjere (1)

Zapadni je Balkan mjesto sa zavidnom razinom šovinističkog pluralizma. Širok je i šarolik spektar šovinizama i isključivosti koji su svoju oazu našli na tom simpatičnom i pitoresknom prostoru. Obitavaju tu desničarski paranoici i konzervativni fundamentalisti, ultraljevičarski fanatici i neoliberalni dogmatici, religijski fanatici i zadrti nacional-patrioti, homofobni pederomrzci i patrijahalni agresivci, antisemitski i islamofobni imbecili, etnički i građanski nacionalisti. Dakle, sva ona sorta ljudi od kojih će razuman čovjek glavom bez obzira pobjeći u prvu kafanu ili u drugu državu. Svi pobrojani ’izmi i fobije u biti su derivati nacionalizma i religijskog fundamentalizma. Treba reći da većinu tih ’izama i fobija Balkan nije izumio i u pravu je Marija Todorova kada ukazuje na to. Ideja nacije, pa zatim i divlja nacionalistička isključivost evropske su tekovine koje je Balkan samo prepisao. Ono što jeste obespokojavajuće je da ti izmi i te fobije nekako duže i žilavije preživljavaju na slavenskom jugu, a balkanska društva nikako da ih se otresu kao lošeg tereta prošlosti.

No vratimo se tom šarolikom društvu balkanskih majstora paranoje i netolerancije. Kako, recimo, od zatucanog ravnogorca, zapjenjenog ustašofila, katoličkog fundamentalista, islamističkog redikula, pravoslavnog talibana, desničarskog paranoika ili ultraljevičarskog dogmata napraviti istomišljenike? Ili barem sličnomišljenike koji se neće odmah hvatati za vratove? Za nepovjerovati, ali vrlo lako. Evo kako. Stavite ih za isti stol, zabranite im da pričaju o prošlosti i sadašnjosti na Balkanu i zadajte sljedeću temu za razgovor: ko danas vlada svijetom? Ili možda da temu postavite ovako: zašto su zemlje bivše Jugoslavije neuspješne banana državice, i ko je kriv za to?

Kakogod postavili temu, nemalo ćete se iznenaditi kako to šaroliko društvo unisono razmišlja. Bit ćete zbunjeni kakvo istomišljenistvo i sloga vladaju među tim ljudima za koje ste sve do maloprije vjerovali da se ne mogu složiti ni oko vremenske prognoze. Iznad glave vam lebdi upitnik i vi se pitate: je li moguće da ti isti ljudi, ti zadrti nacional-patriotski urođenici i religijski fanatici koji već godinama vode svoje male virtualne ratove, tako lako među sobom postižu konsenzus kada ne razgovaraju o lošoj prošlosti na Balkanu i dotaknu se stanja u svijetu. A oko čega se oni zapravo slažu? Pa prije svega oko toga da je uvijek neko drugi kriv što su njihove zemlje mahom zaostale bezperspektivne provincije na jugoistoku Europe. A onda, naravno, i oko toga da svijetom vladaju  moćnici iz sjene, ljudi i organizacije koji u strogoj tajnosti rade na ostvarenju svoji tajnih i nečasnih ciljeva. I da je svaki značajniji događaj u ljudskoj povijesti djelo njihovog pomno pripremljenog plana. Pa su tako, jelte, i balkanske državice žrtve njihovih nečasnih rabota.

Slabije upućenom posmatraču biće nevjerovatno koliko konzervativni fundamentalist iz Dalmacije, islamistički redikul iz srednje Bosne ili svetosavski nacional-patriot iz Šumadije slično promišljaju svijet. Svi oni ‘’znaju’’ šta je istina i kakva se podvala krije iza te već podobro izlizane sintagme ‘’međunarodna zajednica’’. Njima je jasno da ne postoji nikakva međunarodna zajednica i da svijetom upravlja liberalno-iluminatsko-templarsko-jezuitsko-hazarsko-cionističko-masonska klika, isti oni vladari iz sjene koji kontroliraju svjetski kapital, drže medije, čipuju ljude, izazivaju klimatske promjene, proizvode ekonomske krize, truju nam hranu, zaposjedaju naše umove uz pomoć suvremene tehnologije, pokreću ratove, rasturaju nam drzave, podmeću pedere, lgtb aktivizam i ostale ljudsko-pravaške ublehe… I tako dalje i tako slično!

Mentalni sklop prosječnog balkanskog šovena zapravo je vrlo predvidljiv. Mentalitet je to koji uvijek sumnjiči druge za vlastiti neuspjeh. Taj mentalni sklop kontaminiran je ideološkim dogmama, nacionalizmom, rigidnim tradicionalizmom, paranoidnim tumačenjem svoga lokalnog okruženja, pa se kao takav lako prešalta i na globalnu paranoju. Tako njegove lokalne neprijatelje, te pokvarene ustašoide, nacional-islamiste, jugokomunjare i ostalu srbočetničku bagru sasvim lako zamjene masoni, iluminati, hazari i svi ti silni Rotschildi, Soroši, Bilderberg grupe, Trilateralne komisije i ini kreatori Novog svjetskog poretka koji djeluju iz sjene i kroje nam živote iz svojih mračnih loža. I eto formule kako da, barem nakratko, balkanski ljudi ne mrzi jedni druge – treba  naći a onda i zamrziti imaginarnog bjelosvjetskog neprijatelja. Zavjera!, konspiracija!, urota!, vrište svi uglas po bespućima interneta.

Teoriji zavjere nisu skloni samo desničarski jastrebovi. Iako je izvorno desna ideja, itekako joj naginju i lijevi populisti koji između budalastog tabloidnog senzacionalizma i zdravog razuma radije izaberu ovo prvo.

Naoružan lakovjernošću i neznanjem balkanski čovjek spremno upija svaku budalaštinu koja mu se servira, samo nek je dovoljno intrigantna i senzacionalna. A tradicionalno je taj balkanski čovjek sklon praznovjerju pa mu i nije osobito teško prodati iluziju. On zaziva neko zlatno tele u koje će udivljeno zuriti. Ili barem priču u kojoj će se lako razaznati ko su dobri a ko loši momci. On se nije puno odmaknuo od priča za laku noć koje mu je tetka čitala kad je bio mali. Ista ona tetka iz Njemačke koja mu šalje džeparac,  dok on proklinje masone, pedere i sotonistički Zapad.

(nastavit će se)

Neven Šimić