Miljenko Jergović: Onobelovljenje kao put u zločin

Godinu 1991, onakvu kakva je bila u svijetu, mi naprosto nismo doživjeli. Nama je ta godina naprosto bila strašna. U svijetu, pak, bila je to još jedna u nedavno započetom nizu godina kulta slobode i ljudskih prava. Recimo, te godine vojne hunte bile su sasvim demode. U modu su izbile žene koje se, da bi osvetile svoje pogubljene očeve, bore za ljudska prava. U Pakistanu se, kako je tada izgledalo, lijepa i hrabra Benazir Buto borila protiv generala, a za demokraciju i demokratsko naslijeđe svoga oca Zulfikara Alija Buta. U Burmi, pak, koja se prezvala u Mianmar, kći oca nacije i utemeljitelja burmanske vojske Aung Sana završila je u kućnom pritvoru, u koji ju je strpala strašna vojna hunta bezimenih dalekoistočnih pukovnika i generala. Godinu dana ranije, 1990. zgranuta ju je Europa u odsustvu častila nagradom koja je ponijela ime Andreja Saharova, a koju je Europski parlament prethodno dodijelio samo Nelsonu Mandeli i Aleksandru Dubčeku, te posthumno Anatoliju Marčenku, sovjetskom uzniku i martiru borbe za slobodu, koji je umro štajkajući glađu.

Te 1991. ova će žena, imena Aung San Su Ći, biti čašćena Nobelovom nagradom za mir. Od tog trenutka, pa sljedećih dvadesetak godina, njezin um i misija, a onda – nemojmo se politički korektno lagati i nadlagivati – i njezina pojava, trajno će erotizirati i inspirirati onaj bolji dio čovječanstva, uključujući pjesnike, glazbenike, političke aktiviste i dobroćudne čudake. Jedan od njih, tih dobroćudnih čudaka 2009. preplivat će neku golemu vodu – je li to bilo more ili se radilo o jezeru, ovaj se promatrač na žalost ne sjeća, a važno mu je ovu priču pisati po sjećanju – samo da bi doplivao do nje i upozorio je da da vojna hunta ima namjeru da je likvidira i to prikaže kao nesretan slučaj.

A nije ni čudo da su bili erotizirani: prije nego što će se vratiti u Mianmar – a vratila se, pazi sad, da njeguje staru i bolesnu majku – Aung San radila je kao ekonomistica u Ujedinjenim narodima. Njezin oporbeni angažman bio je na liniji Mahatme Gandija: politika pasivne rezistencije, uz nešto što samom Gandiju i nije bilo svojstveno – radikalna i potpuna demokracija, koja mora da je iz burmanske perspektive, ili iz pretpostavljene zapadne perspektive o burmanskoj perspektivi, djelovala kao fenomenalno ganutljiva utopija. Pritom, žena je djelovala kao fragilna porculanska lutka. I na neki je način to i bila: idealna stvar koja će ukrasiti vaš dom na Zapadu.

Na šarm Aung San Su Ći, na to suzdržano lice koje je u se primalo sav bol svijeta i nije iskazivalo ništa, pali su vrlo raznoliki tipovi, od Ivana Pavla Drugog i Dalaj Lame, preko Bona Voxa i Waynea Shortera, koji su joj posvećivali pjesme, do Kofija Annana i Baracka Obame, koji su bili istinski zgranuti i ljudski angažirani oko njezine ljubavne priče. Naime, Aung San bila je udana za britanskog povjesničara Michaela Arisa, s njime je rodila dvojicu sinova, a onda su se našli razdvojeni: ona u kućnom pritvoru, on u Londonu, i onda, avaj, njemu dijagnosticiraju rak prostate, valjda neki gadan tip, pa još u uznapredovaloj fazi, i on tad traži od burmanske vlade da mu da vizu i omogući da još jednom vidi ženu. A generali ko generali, mrtvo hladno ga odbiju. Nisu mu, između ostaloga, zaboravili kako je po Zapadu agitirao protiv njihove vlasti. E, u tom trenutku na svijetu gotovo da se i nije našlo uglednije face, od pape do Lame, i od Putina do Obame da ne moli generale da muža puste ženi. Ali oni ostadoše tvrdi, pa čovjek umrje daleko od voljene. Što mu je, možda i bolje, s obzirom na ono što će se dalje zbivati.

Vjerojatno vas je već iziritirao ton ove priče o Aung San Su Ći. I dobro je ako je tako. S tim je ciljem priča i započeta. To suzdržano lice koje je u se primalo sav bol svijeta i, puno ljubaznosti, nije iskazivalo ništa, na kraju će se prikazati kao lice hladne i bezosjećajne žene, zlikovke od formata. Samo što baš neće biti mnogo onih koji će biti voljni da dovrše priču o Aung San, onu koju su sami započeli: Wayne Shorter je već jako star, Ivan Pavao Drugi više nije živ, Dalaj Lama je zbunjen, Bono Vox neinspiriran. A ni mi se baš ne osjećamo najbolje.

Aung San Su Ći u Mianmaru je bila silno popularna kao kći oca nacije, ali svom ugledu na Zapadu može da zahvali to što je na kraju došla na vlast. Moglo bi se čak reći da joj je Nobelova nagrada za mir spasila život. Da nije bilo interesa Svijeta, generali bi je skratili za glavu ili bi je pretvorili u krpu. Čak je i vjerojatnije ovo drugo. Za svaki veliki disidentski mit u dvadesetom i u sljedećem stoljeću potreban je veliki rezonator, a to je, gotovo u pravilu, veliki zapadni svijet. Da nije bilo Hladnog rata, nitko živ ne bi znao ni za Solženjicima, a kamo li za Aung San. Kult slobode i ljudskih prava postoji samo ako je ugrađen u marketing i propagandu barem jedne od dvije velike svjetske sile.

Aung San Su Ći danas je na čelu mianmarskog režima. Ministrica je vanjskih poslova, ali predsjednik je njezina marioneta. Nije mogla postati predsjednicom iz formalnih razloga: po burmanskom zakonu ne možete biti predsjednik ako ste u bliskim rodbinskim vezama sa stranim državljaninom. Režim kojim ona upravlja već skoro dvije godine provodi nesmiljenu kampanju protiv Rohinja, jedva vidljive muslimanske manjine na zapadu zemlje, koja je u Burmi tradicionalno obespravljenja. Ti ljudi, kojih je između milijun i milijun i tristo tisuća, nemaju pravo, nisu ga nikad ni imali, niti na burmansko državljanstvo. A pod Aung San Su Ći neselektivno ih se ubija, siluje i protjeruje. Sama ministrica više je puta ljubazno ponovila zapadnim novinarima i znatiželjnicima kako Rohinje nisu Mianmarci, ne mogu dobiti mianmarsko državljanstvo, niti imati građanska prava u njezinoj zemlji, pritom nije zaboravila pripomenuti kako “nasilja ima na obje strane” i kako je akcija mianmarske vojske usmjerena protiv terorista i njihovih uporišta.

Iako joj još uvijek nisu povjerovali, netko će se na kraju naći da je podrži. Makar i šutnjom, pasivno. Kao što se u muslimanskom svijetu već našlo onih koji će se, naravno, samo verbalno i simbolično angažirati na strani Rohinja. Dobrotvorno društvo Merhamet po Bosni skuplja pomoć za taj nesretni narod, po bošnjačkim je medijima stradavanje Rohinja vrlo zastupljena tema, kao što je na drugoj, hrvatskoj strani i među katoličkim aktivistima i dobrotvordžijama prije nekoliko mjeseci velika tema bilo stradavanje kršćanskih manjina na teritorijima pod upravom “Islamske države”. O tome tada na bošnjačkoj strani nije bilo gotovo ni riječi, kao što na hrvatskoj strani danas o Rohinjama nema gotovo ni riječi. Ili u tim slučajevima, kada stradava onaj s kojim se ne mogu konfesionalno identificirati, obje strane tek iz tabloidne dokonosti prenesu poneki izvještaj iz svjetskih medija. Ono što su bošnjačka i hrvatska strana u našoj maloj i suštinski nevažnoj avlijici, to su istočna i zapadna, muslimanska i kršćanska strana u globalnome tihom ratu. Jedva da ima takvih koji obje manjinske patnje doživljavaju istim srcem, kao što jedva da ima takvih – manje ih je nego Rohinja i Jezida – koje bi na jednak način doživjele terorističke napade u Barceloni i u Istanbulu.

Nas se, pak, Aung San Su Ći tiče samo zbog naše eventualne zluradosti, bilo provincijalne, bilo ideološko-političke, prema Nobelovom komitetu, koji je, eto, jednoj bezosjećajnoj i notornoj zlikovki dodijelio Nobelovu nagradu za mir, a zaobišao je i prezreo tolike naše mirdžije i pomirbenjake. Prvi dio ove fiktivne konstatacije je, uglavnom, tačan: koliko god Nobelova nagrada bila mjera stvari, posebno u književnosti, a onda, vjerojatno, i u fizici, kemiji, ekonomiji i medicini, istoimenu nagradu za mir dobio je već ozbiljan broj ratnih zločinaca, političkih ništarija, smutljivaca i mamlaza. Na kraju su u Oslu, sve iz straha da ne nagrade nekog sutrašnjeg masovnog ubojicu, častili dijete. I to je, vjerojatno, bio najveći cirkus: Nobelova nagrada za mir Malali Jusufzaj cinizam je prvog reda, i to baš prema mirotvorcima. Neka mole Boga da mala Malala poraste u novu Louise Hay ili u Paula Coelha, a ne u kakvog ženskog psihopata i manijaka.

Drugi dio fiktivne konstatacije je, naravno, tragično pogrešan. Naime, do sada se pokazalo, i to će se pokazivati i ubuduće, imate moje jamstvo, da Nobelovu nagradu s ovih prostora može dobiti samo netko tko ode negdje drugdje i postane netko drugi. I sreća da je tako, jer zamislite da se onobelovi neki našijenac ili našijenka koji će sutra ustvrditi kako “nasilja ima na obje strane” i kome će biti sasvim normalno to da manjinska zajednica bude lišena svih građanskih prava. Katkad je doista dobro biti provincija, biti, za razliku od Mianmara, tojest Burme, zemlja nakraj globusa.

Izvor: jergovic.com

Foto: Youtube


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Advertisements

Nakon ovog užasa Barcelona će biti jača i složnija

Donedavno je šetnja po Las Ramblas, mjestu nedavnog terorističkog napada, bila nešto što su građani  Barcelone radili redovito, uživajući u opuštenoj šetnji do luke. Prije velike urbane preobrazbe koja je došla s olimpijskim igrama prije dvadeset i pet godina Las Ramblas je bila jedno od rijetkih mjesta na kojima su obični građani mogli šetnjom doći do mora. Ovaj pješački bulevar jedna je od gradskih znamenitosti, nekada poznata po svojoj jedinstvenoj mješavini kozmopolitske raznolikosti i mediteranske uskogrudosti, mjestu gdje se katalonska buržoazija na putu do opere mogla susresti s običnim svijetom i njegovim svakodnevnim poslovima, kao i s određenim manje poželjnim elementima ‘noćnog gospodarstva’. Drugim riječima, Las Ramblas predstavlja demokratski duh otvorenog i tolerantnog grada u južnoj Europi.

Uspjeh Barcelone kao globalnog turističkog odredišta učinio je Las Ramblas mjestom koje većina lokalnih stanovnika izbjegava jer smatraju da je gužva prevelika, žaleći se kako su skromni štandovi na kojima se prodaju plave papige i dječje kornjače zamijenjeni fancy kioscima koji prodaju vafle i sladoled. Čak i takva, Las Ramblas ostala je dio duše ovoga grada. Ako ništa drugo onda zato što je Las Ramblas još uvijek mjesto gdje se navijači Barcelone tradicionalno okupljaju kako bi slavili pobjede svoga izvanrednog nogometnog tima.

Teroristički napad bio je veliki šok.  Stanovnici Barcelone vrlo su ponosni na svoj mirni grad gdje su svi dobrodošli. Kada su prije trideset godina baskijski teroristi, u svom najsmrtonosnijem napadu, bombardirali parkirališta pri supermarketu i ubili dvadeset i jednu nedužnu osobu grad je reagirao s odbacivanjem i gađenjem, a Eta se nikada više nije vratila.

Ipak, Barcelona se već nekoliko godina smatra vjerojatnim ciljem terorističkog napada, a ovaj tragični događaj zasigurno nije došao kao iznenađenje obavještajnim i sigurnosnim snagama. Oni uspješno rade na zaštiti grada. Veći broj urota, u različitim fazama pripreme, uspješno je razotkriven i onemogućen u zadnjih nekoliko godina. Nakon napada u Madridu 2004. godine postalo je jasno da je Španjolska na mapi džihadstičkih terorista. Španjolci, iako ne i njihova vlada, snažno su se protivili ratu u Iraku i zadržali nisku razinu uključenosti u zapadne vojne intervencije u arapskom svijetu, što je pozicija za koju su neki analitičari mislili da bi mogli spriječiti da Španjolska postane meta poput SAD-a, Velike Britanije ili Francuske.

Međutim, s najnovinim valom napada na meke ciljeve, gdje teroritsti trebaju samo iznajmljen kombi i odlučnog vozača za uspjeh, prevencija je postala skoro pa nemoguć izazov. Uzimajući u obzir ono što se dogodilo prošle godine u Nici, Londonu, Stockholmu i Berlinu bilo je samo pitanje vremena kada će i Barcelona doživjeti istu nesreću. Ono što je jasno jeste da je napad na svjetski poznati grad i brand, na omiljeno odredište i mjesto koje posjećuje ogroman broj ljudi iz raznih zemalja bio pokušaj da se postigne globalni odjek. Čak 16% španjolskog BDP-a dolazi od turizma, a očekuje se da će čak 84 milijuna turista posjetiti tu zemlju samo ove godine. Napad na Španjolsku sredinom kolovoza, kada je turizam na vrhuncu, ukazuje na globalne ambicije ovoga čina.

Posljedice po španjolsko društvo još uvijek nisu sasvim jasne, ali napad je došao u vrlo delikatnom političkom trenutku, kada su napetosti između katalonske regionalne vlade (pod kontrolom pristalica neovisnosti) i španjolske središnje vlasti povijesno visoke. Prvi pokušaj održavanja referenduma o neovisnosti u studenom 2014. godine dočekan je snažnim otporom iz Madrida. Pobornici neovisnosti morali su se zadovoljiti jednom neformalnom anketom. Tada su uspjeli dobiti potporu oko jedne trećine birača s pravom glasa. Sada su pozvali na novi referendum koji bi se trebao održati prvoga listopada ove godine i izjavili su da će ga održati unatoč izričitoj zabrani Ustavnog suda. Napetost je već bila velika zbog ovog problema, a onda je došao teroristički napad na Las Ramblas. Građani Barcelone, Katalonci i svi Španjolci podjednako su osjetili užas, bol i tugu.

Ako postoji jedna stvar koja u ovim nesigurnim vremenima može dati zamah duhu nacije i solidarnosti njenih građana onda je to smrtonosni teroristički napad. Barcelona će se s ponosom usprotiviti ovom užasu. Ostat će i dalje moderni, atraktivni, kozmopolitski i sve globalniji grad. Svi smo ujedinjeni u ovoj beskrajnoj bitci protiv ekstremizma, a danas je manje prostora nego ikad za ono što je Robert Kaplan jednom sjajno nazvao narcisoidnošću malih razlika.

Francesc Badia i Dalmases, Open Democracy

Foto: Youtube


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

‘Pitanje krivnje’ i ‘groblje Mira’ na brdu Bile iznad Mostara

Kratko, dvadeseto stoljeće (1914. – 1989.), po Hobsbowmovim kriterijima, je obilježeno s tri planetarna totalitarizma, pri čemu se posebice kod klerikalnih i nacionalističkih ideologa uobičajila praksa suviše olakog izjednačavanja fašizma, nacional-socijalizma i komunizma. Zato u uvodu i navedimo mišljenje pokojnog Ralfa Dahrendorfa (1929-2009), uglednog britanskog sociologa njemačkog podrijetla svjetskog glasa: “S mnogih se strana tvrdi da je jedna ideologija – fašizam – bila reakcija na drugu – komunizam. To smatram krajnje pogrešnim. Oba fenomena se razlikuju onoliko koliko su i isprepleteni. Zajedničko im je odbijanje otvorenog društva, oba postavljaju apsolutne zahtjeve. Pojam totalitarizam označava poprilično dobro njihovo zajedničko obilježje, i s njim se mogu okarakterizirati u najmanju ruku Hitlerov i Staljinov režim.” Tome se može dodati kako se u međuvremenu uobičajilo razlikovati i „fašizam“ Mussolinijevih boja od „nacional-socijalizma“Hitlerove Njemačke i njezinih satelita…

Gledajući nedavno na lokalnoj mostarskoj televiziji „Oscar C“ reprizu kolovoške komemoracije na brdu Bile iznad Mostara, kojom je obilježena „70. godišnjica komunističkih i zločina totalitarnih režima“,kako je glasio i nadnaslov u Večernjem listu u prilogu „Najveće Groblje mira kod Hrvata“ (24. kolovoz 2015.), uvjerio sam se i po tisućiti put kako se u ovom dijelu svijeta ne razlikuju totalitarne ideologije i prakse, kako to sugerira sir Ralf Dahrendorf, nego se ciljno razvija odium samo prema jednom od totalitarizama, dok se o druga dva uglavnom šuti.

Pored svih drugih kulturoloških i političkih šteta koje ovaj redukcionizam proizvodi, vjerojatno je ponajgore što se na taj način nitko, ama baš nitko, ne namjerava pozabaviti i vječitim Jaspersovim „pitanjem krivnje“ za zločine sviju ideologija i vlastite (su)odgovornosti za njih. Dapače, u BiH i u zemljama slijednicama bivše SFRJ se živi svojevrsni „socijalni Alzheimer“: ciljno se brišu nepodobna sjećanja i sustavno njeguju viktimizacijski narativi, koji podrazumijevaju iluziju o impliciranoj nevinosti, dobroti vlastite vjere i nacije, što je redukcionistička podvala velikog formata upravo kritičkoj kulturi sjećanja, toj temeljnoj pretpostavci ozdravljenja bolesnih društava…

* * *

Nije ovo, naravno, samo pokušaj dekonstrukcije otužnih pojava kod Hrvata u BiH. Posvuda u zemljama jugoistoka Europe stiliziraju se vlastiti kolektiviteti u žrtve onih drugih, dok se malo tko pita o vlastitoj krivnji i odgovornosti za velike tragedije koje su se ciklično događale svim narodima i zemljama ovog prostora. Nekako točno onoliko koliko su se u prošlom sustavu ignorirala stradanja pripadnika poraženih „fašističkih pokreta“, toliko se danas naglašavaju zločini „komunističkog pokreta“, te posljedično ignoriraju žrtve i fašizma i nacizma, što je nedopustivo sa stanovišta povijesne istine, ma koliko do nje bilo teško doći. Ne treba ni reći, nedopustivo je i sa stanovišta  moralne, političke i metafizičke odgovornosti iz Jaspersova naputka o nužnosti preuzimanja na sebe svih vrsta krivnje izuzev kaznene/krivične, koja je uvijek i posvuda strogo individualna. Nije, veliki problem u mojem razumijevanju što se propituje „krvavi trag“ i pripadnika pobjedničkih pokreta u Drugom svjetskom ratu, dapače, i to je nužno,  ali jest ozbiljan civilizacijski problem ako se  rehabilitiraju, to jest oslobađaju odgovornosti prononsirani pokreti i vođe fašističkih i nacističkih totalitarizama. U Srbiji je, primjerice, partizanski pokret Josipa Broza sotoniziran do te mjere da je postalo „normalnim“ da se četnički pokret Draže Mihailovića stilizirao kao „drugi antifašistički pokret“,dok je srpski pandan talijanskom i njemačkom pijunu i velikom ustaškom zlikovcu Anti Paveliću, dakle njemački sluga general Milan Nedić u pripremi za rehabilitaciju. U Srbiji i Hrvatskoj se, ali i drugdje, dakle, vrši neskrivena i nekritička revizija povijesti, koja podrazumijeva ostajanje u raljama totalitarnih ideologija.

Ugledni zagrebački  socijalni psiholog, profesor Ivan Šiber je nedavno smisleno objasnio kako se hrvatsko društvo raspolučilo po liniji pripadnosti ustaškom/domobranskom i partizanskom pokretu, pa četiri od pet potomaka očeva ili djedova ustaša/partizana se opredjeljuju logikom pripadnosti svojih predaka, što je najgora posljedica „građanskih ratova sjećanja“ među Hrvatima. Zbog toga mi se i učinilo kako ne smije ostati neodgovorenim pitanjem: koju funkciju ima „najveće Groblje mira kod Hrvata“, jer je previše indicija kako bi trebalo imati istu kao i „Bleiburg“,dakle selektivnu, te zaustaviti kritičko propitivanje vlastitih tragedija u prošlosti. Time bi se i definitivno zapriječio nužan rad na odgovornom radu na “nacionalnom pamćenju” i formiranje pretpostavki za kritičku kulturu sjećanja, ma koliko bila pretpostavka ozdravljenja bolesnih društava. Posebno je apsurdno što su se i hrvatski politički prvaci i katoličke duhovne elite u Bosni i Hercegovini upustile u neskriveno potvrđivanje ponajveće stigme 20. stoljeća, one koja je Hrvate u cijelosti smještala u ekstremno desno političko polje, kojem su „genetski“ skloni, kako je tvrdila desetljećima velikosrpska propaganda, a i danas tvrdi slično. Ozbiljna historiografija je, pak, odgovorila na pitanje ponašanja pojedinih regija u ratu u ovisnosti od objektivne situacije, pa ne treba dokazivati kako nitko nije predodređen za neki od totalitarizama, nego su oni izraz  (pred)političkih stanja i posve određenih (geo)politika, koji su i doveli do njihova rađanja, pa su potom oformljeni određeni resantimani i tipovi političke kulture, neprevladani do danas. Totalitarizmi se, dakako, češće događaju onim narodima i kulturama u kojima su ideje prosvjetiteljstva i političke moderne „krhke biljke“, pa je u njima i prilika za „vječiti povratak fašizma“ (Rob Riemen) veća nego u ambijentima slobodnih društava, pravne države i demokracije. Jednako je tako i s iluzijama glede „komunizma“…

U cijeloj regiji jugoistoka Europe se dugo i predugo i bez ikakvog stida i odgovornosti govorile laži i prostote, pa su se u vremenima poslije pada „željezne zavjese“ odnjegovali brojne jednodimenzionalnosti, koje su imale ambiciju da se novoformirane „elite“, ili one stare i dogmatski okoštale, pojave i kao vlasnici povijesnih istina i monopolisti u oblasti kulture sjećanja. Time su one i propustile priliku za tzv. drugu liberalnu revoluciju, kako Ernest Gellner zove ovu priliku za narode istočne i jugoistočne Europe, ili „drugu političku modernu“, kako isti proces zovu neki drugi ugledni autori. U tome nema bitnije razlike između etnonacionalističkih i pseudograđanskih politi-kracija, jer i jedni i drugi  misle dobro o sebi i svojoj ideologiji i loše o drugima i njihovim ideologijama. Zajedničko im je što su ujedinjeni protiv bilo kakve ozbiljnije političke i kulturološke modernizacije. Otuda i jedni i drugi jednostrano čitaju razne „rezolucije“, ili ih  instrumentaliziraju u međusobne političke obračune, čiji je cilj držati puk u pokornosti. Zbog svega toga se i mora precizirati: bilo da se brkaju važni pojmovi namjerno, ili iz nehaja i neznanja, svaki totalitarizam (i fašizam i nacizam i „komunizam“) zaslužuje kritičko propitivanje, pa i prijezir njihovih zločinačkih praksi, jer je u krajnjem posve svejedno jesu li zločini počinjeni u ime klase ili rase, u ime ideologije „svjetske revolucije“ ili ideologije „krvi i tla“. Krajnje je vrijeme, dakle, da se ideologije i politike koje s razlogom povezuje  sintagma „glavni neprijatelji otvorenog društva“ (Karl Popper) pošalju u ropotarnicu povijesti. Pri tomu  se ne smije odreći i onih ideja koje se pripisuju „komunizmu“, iako su u osnovi plemenite ideje prvih kršćana i socijal-utopista o jednakopravnosti. Nužno se, dakle, odreći i „komunizma“ u svemu onomu u čemu nalikuje na fašizam i nacizam, a to je ideologija i politika nasilja, kao i neskrivena negacija pluralnosti i demokracije, služeći se popperovskim jezikom Ernesta Gellnera.

* * *

Na ovogodišnjoj komemorativnoj svečanosti na brdu Bile iznad Mostara, u Gorancima, otklonjene su i posljednje dileme kako bi se tvorci ovog projekta mogli predomisliti, pa i odustati od opasne političke i kulturološke avanture, u čijoj je osnovi komemoriranje posve suprotno komemoriranju sličnih događaja u SR Njemačkoj, ili uopće u zapadnom svijetu. Uz već poduzete prilazne infrastrukturne radove i podignutu betonsku crkvicu, naime, obznanjeno je kako bi se u žurnom tempu trebalo izgraditi i 50.000 križeva. Samo je pretpostaviti kome bi bili u spomen, mada je bilo govora da su „svima, ma pod kojom čizmom pali“, ali i leksika i gestika su posvjedočili nešto posve drugo. Doduše, između redova bi se dala iščitati i ambicija kako je riječ o memorijalu onima koji nemaju svoje grobove jer su iščezli na „križnim putovima“ i u drugim nesrećama. Takvima se, pak, s razlogom i uz visoki pijetet posvuda u civiliziranom svijetu podižu spomenici neznanom vojniku, ili im se na drugi način odaje zakašnjeli spomen, dok se na jednom proplanku iznad Mostara i Širokog Brijega demonstrira megalomanija. Ili se, doista, žele popisati imena „nestalih u stoljeću“ (I. Lovrenović) – stoljeću „propalih utopija“ (G. Grass), ili „kratkom stoljeću“ (E. Hobsbowm) i k tomu „zlom stoljeću“ triju totalitarizama? Za takvu ambiciju tek nedostaju intelektualni i politički kapaciteti u ovom dijelu svijeta, uključivo i među Hrvatima. Uostalom, to bi bila  „mission impossible“ i  za mnogo razvijenije i kulturološko-politički osvještenije zemlje i narode.

Postoje, pak, ozbiljne sumnje kako se pod egidom osude „komunizma“ i ne radi o drugom do o profitabilnom građevinskom pothvatu aktualnih gospodara naših života u ovom dijelu svijeta, te tek potom i o opasnim i dalekosežnim manipulacijama hrvatskih ljudi u korist određene političke opcije i svjetonazora. Ma što bilo, temeljem do sada demonstriranog sumnjati je kako će se u bliskoj budućnosti obilježavati povijesne tragedije hrvatskog naroda na način kako to žrtve, ma pod kojim znakom pale, zaslužuju, te se s razlogom bojati da će se još više zacementirati viktimizacijski narativi, kako bi se i definitivno spriječila transformacija viktimizacijske paradigme u paradigmu kritičke kulture sjećanja. U prilog ove hipoteze govore i vrlo manipulativne interpretacije Rezolucije Vijeća Europe 1481/2006, kojima se služe HDZ-ovske, Hrvatsko-narodno-saborske, tobože svehrvatske interpretacije, koje su posve explicite došle do izražaja i na ovogodišnjoj svečanosti na brdu Bile iznad Mostara. Ma kako došlo do njezina usvajanja, o čemu govorimo u nastavku, vrijedi primijetiti da se u uvodnim točkama (2., 3., i 4.) Rezolucija VE 1481 ne govori na način kako ih interpretiraju hrvatski političari i duhovnici. Uostalom uvjerite se i sami čitajući par uvodnih točaka Rezolucije VE 1481 ovdje, ili  njezin kompletan sadržaj na ovoj web stranici (objavljen u pdf formatu i u online izdanju na pravnadatoteka.hr…, pri čemu je krivo prevedena engl. imenica „Need“ u naslovu kao „nužnost“, umjesto „potreba“, dok je Parlamentarna skupština VE pobrkana s Europskim parlamentom, čime se ova rezolucija pogrješno pripisala Europskoj uniji):

„ … 2. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masivnim povredama ljudskih prava. Povrede (ljudskih prava op.p.) su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma.

  1. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i načela diktature proletarijata. Interpretacija oba načela ozakonila je »eliminaciju« ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji bili su državljani te zemlje. To je posebno bio slučaj s ljudima iz bivšeg SSSR-a koji su u smislu broja žrtava daleko nadmašili ljude ostalih zemalja.
  2. Skupština priznaje kako su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke europske komunističke stranke pridonijele postignuću demokracije…“

Ako idejni organizatori projekta „groblja Mira“ nisu do sada uopće pažljivo čitali Rezoluciju VE 1481, predlažem da to nadoknade ili ubuduće budu oprezniji s pogrešnim  instrumentalizacijama u funkciji viktimizacijskih narativa i politika. Sumnjati je, ipak, da im nedostaju i suptilnija znanja o nužnosti poštenog govora o prošlosti i postignućima kritičke kulture sjećanja u ozdravjelim društvima. Bio kako da jest, i po njih same i sve nas bi bilo bolje kad bi umjeli pronaći odgovore na pitanja kako izbjeći nacionalističko-provincijalnu manipulaciju politički naivnim ljudima ovog podneblja putem samostigmatizacije u ono što hrvatski ljudi nisu. Nisu, naime, predodređeni biti sljedbenici totalitarnih ideologija i politika,  ma koje od njih, pogotovo ne na početku 21. stoljeća! Najgore je, dakle, što je politički i crkveni igrokaz na „Groblju mira“izraz neskrivenog redukcionizma, pa samim time nije dostojanstven spomen mrtvima, kojeg oni, kao i nestali – „kleti“, zaslužuju. Uostalom, ne radi se u ovom  otklonu (ili prosvjedu) protiv političke i kulturološke avanture s „Grobljem mira“ u Gorancima o obrani  komunističkog sustava u bivšoj Jugoslaviji, kako bi se moglo pomisliti, jer sam kao vrlo mlad čovjek u njemu časno obavljao neke poslove u sjenci važnih ljudi, nego o kritici implicirajućeg amnestiranja antihrvatskog i anticivilizacijskog projekta oličenog u NDH, koja nije bila ni neovisna, ni država, ni hrvatska, nego puki satelit „sila osovine“. Opravdana kritika i „komunizma“ glede njegovih zločina i drugih nedostataka ima itekako mjesta i opravdanja samo pod uvjetom da oni koji to čine nemaju nikakve iluzije o NDH, ili o bilo kojem vlastitom zlu, recimo o ružnim događanjima u ratovima iz devedesetih godina 20. stoljeća, počinjenih i u Hercegovini i u Srednjoj Bosni. Tek potom ima se pravo zahtijevati i pošten govor od Srba i Bošnjaka za njihov udio u užasu koji smo priredili jedni drugima! Uostalom, o kakvoj se improvizaciji radi i s olakom instrumentalizacijom Rezolucije 1481 govori i notorna gramatička nepismenost, pa na kamenu temeljcu memorijala i doslovce piše „groblje“ s početnim malim, a „Mir“ s početnim velikim slovom („groblje Mira“)! Nije, dakako, toliko problem u napisu na kamen temeljcu, koliko u uprezanju ovog projekta u hrvatsku viktimizacijsku politiku,  pri čemu nije nimalo utješno što i Bošnjaci i Srbi rade to isto. Konkretnije govoreći, da su se autori projekta „groblja Mira“ opredijelili za viktimizacijski narativ i politiku, za kontraproduktivnu patetiku i stilistiku Bleiburga, ne svjedoči samo počasno mjesto predstavnika Bleiburškog voda na komemoraciji u Gorancima, nego cjelokupni happening nedozrelih „elita“, koje misle kako se bez stida za hrvatske zločine počinjene u ime vlastite vjere i nacije može uopće izboriti jednakopravno mjesto Hrvata u zajednici naroda u BiH.

Već se četvrt stoljeća bavim kritičkom kulturom sjećanja, pa se usuđujem ustvrditi: putom kojim se pošlo se ne može nikud stići, izuzev u povijesne reprize vlastitih zabluda i tragedija. U svakom slučaju se ne može postati „zdravim društvom“, po uzoru na Nijemce, koji su se prvo postidjeli i pokajali kako bi potom s mjerom i dostojanstvom obilježavali mjesta i žrtve tuđih i vlastitih stradanja,  bez sentimenta za nacističke glavešine i njihove SS-izvršitelje, bez respekta za ideologije „krvi i tla“.Zbog toga i jest  Njemačka danas „politička zajednica“ u kojoj živi 15,5 milijuna njezinih građana s tzv. migracijskom pozadinom, dok milijuni novih izbjeglica žure postati „novi Nijemci“ i „novi Europljani“. Posve usputno kazano, ružna je beskrajno bila i stilizacija njemačke udruge koja se dostojanstveno brine o njemačkim vojničkim grobljima (pa i o kostima njemačkih vojnika palih u blizini „Groblja mira“ u Gorancima) u „kriptonacističku“ udrugu, kako je to rađeno u nekim bh. medijima. Križevi iznad kostiju njemačkih vojnika bi mogli imati, čak, veću težinu nego bezimeni križevi u budućem hercegovačkom „Arlingtonu“. Ali, ma što s tim bilo, bez Jaspersovog „pitanja krivnje“ (vidjeti najvažnije izvode iz njegova znamenita djela na mojoj web stranici) tijekom komemoriranja bilo kojih, pa i hrvatskih žrtava i hrvatskih nesreća, nema ozdravljenja. Uostalom, s kojim se pravom monopoliziraju i na ekstremno redukcionistički način svode sveukupna hrvatska sjećanja na komemoraciju koju razumiju samo nositelji desne političke opcije kod Hrvata, potpomognuti nekritičnom podrškom iz redova Katoličke crkve? Zašto hrvatski nacionalisti misle kako su „mjera stvari“ po svim, pa i ovim pitanjima u ovom dijelu svijeta, to jest da  biti  “politički Hrvat“ znači ponašati se kao provincijalac, po njihovoj slici i prilici? Nije li i kod nas posrijedi ono što mladi doktor politologije i književnik Nebojša Lujanović s razlogom naziva: „Etno-fašizam, kućni pritajeni fašizam, fašizam srastao s kapitalizmom…“ Zar “hrvatsvo”, posebice ono političkog predznaka ne znači upravo kontra-angažman primordijalističkom razumijevanju svijeta koji vodi ka kozmopolitiziranim identitetima i ambijentima, u kojima se konačno rađa  i „politička zajednica“, u kojoj se svaki „ethnos“, pa i hrvatski, transformira konačno u „demos“?

* * *

Iz razloga što se Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006. o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (engl. Resolution 1481/2006 – Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes) instrumentalizira i redukcionistički tumači u svim zemljama bivše Jugoslavije, pa i posebice među neukim hrvatskim medijskim i političkim djelatnicima u BiH, potrebno je kazati i sljedeće:

Rezolucije No. 1481 je prihvaćena 25. siječnja 2006. godine u Strasbourgu od Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i u njoj se „… osudilo masovno kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima, te izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina…“ U tomu i nema ničeg prijepornog. No, Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 je utemeljena na „Crnoj knjizi komunizma…“, ili kako se u prijevodu na hrvatski jezik s francuskog izvornika iz 1997. godine (“Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression”) punim imenom zove „Crna knjiga komunizma – Zločini, teror, represija (Politička kultura, Golden marketing, Zagreb 1999.). Bez podataka o zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji, „Crna knjiga…“ ovako specifira zločine komunističkih režima po zemljama i regijama: Kina: 65 milijuna; Sovjetski Savez: 20 milijuna; Afrika: 1.7 milijuna; Afganistan: 1,5 milijuna; Sjeverna Koreja: 2 milijuna; Kambodža: 2 milijuna; Istočna Europa: milijun; Vijetnam: milijun; Latinska Amerika: 150.000…

Najviše prijepora su izazvale, ipak, tvrdnje autora Stephane Courtoisa u uvodu ove knjige kako je u „crvenom holokaustu“, to jest u komunističkim genocidima ubijeno četiri puta više ljudi nego što je ubijeno od strane režima „sila osovine“ – Hitlerovog i Mussolinijeveg totalitarizma, uz svesrdnu pomoć njihovih satelita, kakva je bila i Pavelićeva NDH. Za Stephane Courtoisa se kaže da je bio u prošlosti „militantni komunist“, dok je po mišljenju dvojice-koautora ove tužne knjige Nicolasa Wertha i Jean-Louis Margolina, koji su se javno odrekli ovog projekta, Curtois bio opsjednut dosezanjem brojke od 100 milijuna komunističkih žrtava. Nažalost, i po njihovom nešto opreznijem procjenjivanju, ukupan broj žrtava komunističkih režima kreće se između 65 i 93 milijuna. Ova kontroverzna knjiga se i ne bi spominjala ovdje da nije na njezinim podatcima utemeljena i Rezolucija Vijeća Europe 1481 iz siječnja 2006. Spomenutoj knjizi se spočitavaju, naime, i vjerodostojnost i propitljivost strahotnih podataka, što je i dovelo do toga da Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 nije usvojena s respektabilnom većinom. Nju su, zapravo, podržali samo zastupnici Europske pučke stranke i pojedinci ili manje liberalne skupine lijeve i socijaldemokratske orijentacije. Od ukupno 317 parlamentaraca u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe samo su 153 parlamentarca pristupili izjašnjavanju, pa je tek njih 99 od onih 153 izglasovalo Rezoluciju 1481, dok je četrdeset i dvoje parlamentaraca glasovalo protiv, a dvanaestoro se suzdržalo. Egzaktni podatci o načinu pripremanja i izglasavanju Rezolucije Vijeća Europe 1481/2006 objašnjava nam i njezinu potonju sudbinu, koja se kreće u rasponu od ignoriranja na lijevom političkom spektru do neumjerenog pozivanja na desnom, doslovce kao da i nije riječ o instrumentu koji nema pravnu, nego ima samo političku i moralnu težinu. Time se ne želi reći da je bilo koju rezoluciju ili deklaraciju VE preporučljivo podcjenjivati. Dapače, ali nije preporučljivo ni njima manipulirati! Nažalost, u vrlo provinicijalnim interpretacijama dijela hrvatske javnosti, ova je rezolucija protumačena kao poziv za izjednačavanje nacizma i fašizma s komunizmom i u doktrinarnom pogledu a ne samo glede kršenja ljudskih prava i primijenjenog nasilja. Tako se i stiglo u minsko revizionističko polje glede njihovih posve oprečnih uloga u Drugom svjetskom ratu. Otuda je i u hrvatskim reinterpretacijama ove vrste postalo posve svejedno tko su bili ustaše, a tko partizani, tko je stvarno nešto doprinio stvaranju elemenata hrvatske državnosti u NOB-u (putem ZAVNOH-a) i kasnije u SFRJ, tko je doista vodio Hrvate među narode i zemlje pobjednice, a tko ih je vodio u izopćenje, u krug poraženih i poniženih naroda i zemalja.

Time što se ne želi znati tko su bili sateliti Hitlerova režima, a tko pripadnici antifašističke koalicije griješi se i prema povijesnoj istini i velikim žrtvama koje su podnijeli oni koji su pali za slobodnu Hrvatsku unutar Jugoslavije na strani sila pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Uostalom, takvo što se ne radi ni u jednoj respektabilnoj političkoj kulturi. Ovim se, dakako, ne niječu zločini počinjeni i od strane pobjednika, nego se ustaje protiv zlih namjera  izjednačavanja pripadnika „sila osovine“ i „antifašističke koalicije“, u kojoj su bili i hrvatski  nekomunisti i komunisti, inače ne bi bilo ni današnje Republike Hrvatske u postojećim granicama i kao priznatog subjekta međunarodnog prava. U vezi sa sudbinom Rezolucije VE 1481/2006 treba, također, reći kako se 13 godina poslije produktivno oplemenila tako što je i izrijekom spomenuta u jednoj doista važnoj, te daleko manje jednostranoj deklaraciji Europskog parlamenta, onoj o „Europskom danu sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima“, prihvaćenoj 02. travnja 2009. godine respektabilnom većinom u EP-u: s 533 glasa “za”, 44 “protiv” i 33 suzdržana. (Europski parlament je u tom trenutku brojio 736 zastupnika, dok danas broji 751) U mnogim zemljama se u međuvremenu upravo ovaj datum obilježava kao „Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima“, pa bi velikim pro-Europljanima među Hrvatima u BiH, tim modernim gospodarima naših života, netko dobro savjetovao da redukcionistički datum, kakav je 23. kolovoza, zamijene 02. travnjem. K tomu bi se moglo tog dana umjesto na „Groblju mira“ ako već ne na  „Partizanskom groblju“ (koje bi svaka odgovorna vlast držala urednim, iz poštovanja velikog umjetnika i čovjeka, pokojnog Bogdana Bogdanovića, ili sebe radi), tada na Španjolskom trgu u Mostaru odavati počast žrtvama, uključivo svim hrvatskim žrtvama, ma pod kojom čizmom pali!

* * *

Ne, kritička kultura sjećanja po uzoru na Nijemce nije na hrvatskoj, niti na nekoj drugoj nacionalnoj „agendi“ u zemljama jugoistoka Europe. O tomu sam govorio i u knjizi „Kultura sjećanja“ (FES, 2011.) i u knjizi „Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja“ (Friedrich Ebert Stiftung, 2015.),  koja je promovirana sredinom rujna ove godine u Banja Luci na važnoj regionalnoj konferenciji o kulturi sjećanja, na kojoj je konstatirano da živimo već spomenuti „socijalni Alzheimer“ (Ž. Korać) i „udobnost selektivnog sjećanja“ (Ž. Puhovski). Iz te tobožnje udobnosti u konačnici i proizlazi  „prokletstvo selektivnog sjećanja“, kao priprema za sljedeće ratove, replicirao sam kolegi Puhovskom na njegovu primjedbu kako mu se ne dopada naslov moje knjige. Ove moje knjige preporučam, dakako, i hrvatskim i svim drugim političkim, duhovnim i kulturološkim „elitama“, uz rizik da ismijaju moju naivnost, jer su moji vapaji za istinom i pravdom kontrapunkt njihovim viktimizacijskim narativima i politikama. (Vidjeti, dakle, u rubrici Knjige na ovoj web stranici  sadržaje ovih knjiga u pdf-formatu!) Dakako, puno je realnije očekivati kako će i ova n ova,, kao i ona nešto starija knjiga ostati „temeljito nepročitana“, kako je i prorokovao njezin recenzent dr. sc. Dragan Markovina, nedavno nagrađen „Nagradom Mirko Kovač“ u Rovinju, za knjigu „Tišina poraženog grada“, u kojoj se bavi sudbinom Mostara na sličan način kako se i u prvoj njegovoj knjizi bavio slučajevima Splita i Mostara u kulturi sjećanja. Mladom autoru me, inače, svojedobno privukla fusnota u njegovoj prvoj knjizi, jer je uočio moje „nepripadanje“ nikomu, što je zapravo sudbina svih koji se pošteno bave bolnim temama. Jer, čim na iskren i bolan način provocirate stid zbog sunovrata u barbarizam velikog formata, pa potom i sram i suze za sve ponižene i uvrijeđene u svim ratovima, uključivo u onim s kraja 20. stoljeća, prepoznaju vas kao protivnika viktimizacijskih narativa i time slabog „Hrvata“ (i vice versa …), ili vas oni drugi, naduti, u ime njihovih jednodimenzionalnih pseudograđanskih i pseudolijevih ideologija i propalih politika bezočno optužuju da ste maltene ideolog nacionalističkih politika, jer niste i ne možete ni s njima. Teško, dakle,  kritičkim glasovima u javnom prostoru sve dok tobožnje političke, duhovne i akademske elite grade „budućnost“ na opisanim ideološkim narativima i politikama. U podijeljenim i jednodimenzionalnim javnostima „u zemlji zarobljenog uma“,  kakva je BiH, jednostavno i nema mjesta za sumnju, kritičko propitivanje, ni za „pitanja krivnje“ i kritičku kulturu sjećanja, nego se skoro svi slijepo drže ideoloških zabluda i viktimo-transgresijskih politika koje ne vode u budućnost, nego u prošlost. Zapravo, tvrdoglavo jednodimenzionalno obilježavanje teških trauma u prošlosti – i na hrvatski i bošnjački i srpski način –  svjedoči neizravno i o žurnoj potrebi europeizacije i kozmopolitizacije i ambijenata i identiteta, kako bi to formulirao pokojni profesor Ulrich Beck. Ili, kako bi to precizirala ugledna profesorica sa Sveučilišta u Konstanzi Aleide Assmann: „Rad na nacionalnom pamćenju je neugodan, ali je nužan“. Time je uvažena profesorica mislila na pošten, kritički i propitujući rad, na dekonstrukciji vlastitih „tamnih fleka“ u bližoj ili daljoj prošlosti, a ne na proizvodnju primordijalističkih i perenijalističkih laži, čemu su nažalost sklone historiografije, politologije i sociologije u svim našim političkim i akademskim centrima.

Ipak, mora prestati sa svim tim narativima i politikama, dostojnim jedino prezrenja, pa se učiti prvo postidjeti, kako bismo potom imali pravo i dostojanstveno oplakivati svoje mrtve, ma gdje i kako pali, u ime ma koje ideologije to bilo, što nam je u vrijednoj kulturološkoj zaostavštini oporučio  i pokojni njemački nobelovac G. Grass.

Pogledavam u kalendar, vidim da je 02. studenog „Dušni dan – spomen mrtvih“, kojeg kolokvijalno zovemo „Dan mrtvih“, a bilo bi vrlo smisleno da ga razumijemo i kao „dan kletih“, to jest onih nestalih u pustošima, ljudima bez imena na grobovima, ako ih uopće imaju, što su nam u strašno nasljeđe ostavile upravo tri totalitarne ideologije 20. stoljeća.  I meni valja ovih dana na groblje Šarampovo na rubu Mostarskog blata, pa zapaliti moju agnostičku svijeću i srodnicima u grobovima i „kletima“ – iščezlima u 20. stoljeću. Rekoh i spasih dušu svoju…

Mile Lasić


Iz knjige: Lasić M., Uzaludni proeuropski pledoaje, Akulturacija, Opuzen, Synopsis, Sarajevo, 2016., str. 153-168.
Na Dušni dan, 2. studenog 2015. / Herzegovina IN, 21. kolovoza 2017.

 

Pratite nas na Facebooku Twitteru

 

Turbo zvuci domaćeg folka

‘’ Brate, fol je u tome što su Turci bili 500 godina ovde. Pa ne možeš ti to tek tako da zaboraviš. Pola klope je Turska ostavila, od pasulja do sarme i baklave. A orijental je u krvi. Ta se muzika slušala i sve to ide sa generacije na generaciju.’’ Džej Ramadonovski, doajen turbo-folka

Peti je august, pola dva iza ponoći, malo turističko mjesto na hrvatskom Jadranu, diskoteka na otvorenom, krcata ljudima, raspamećeni svijet vrišti poznati refren, očito neki refren iz domoljubnog repertoara, logički to zaključujete, jer dobro znate da je peti august fešta domoljublja, i nacionalnog ponosa, dan je to pobjede, nad mrskim neprijateljem, i pravo vrijeme da se razgalite uz refren ‘’Ti moje zlaaatooo’’…  Ali ček malo, to nije Thompson, niti Dražen Žanko, to je Milica Todorović, heroina srpskih turbo zvukova, baš na peti dan augusta, na Dan pobjede, nad mrskim neprijateljem… Ok, prošla je ponoć, tiješi se neki domoljubni čistunac, pa veli da tehnički gledano nije više peti, nego šesti august, al odmah shvata da je to slaba i klimava utjeha, i rezignirano se pita, jel moguće da je i domoljublje ustuknulo, i tako lako pokleknulo, pred turbo zvucima balkanskog pop-folka.

Turbo-folk je rijetko otporan fenomen, jak kao NATO i izdržljiv kao Kenenisa Bekele. Nije li još Mitar Mirić, s razdrljenom košuljom ispod koje buja tapiserija, poručivao da nam ne može niko ništa i da smo jači i od sudbine. Čak i od sudbine. Mogu samo da nas mrze oni što nas ne vole, bio je nezaboravni nastavak ovog besmrtnog refrena. Refren je to uz koji Zdravko Mamić i Mile Dodik padaju u trans. I prave vječne budale od sebe. Mirićev vizionarski refren ostvario se već početkom 90-ih kada se jugoslovenski folk transformirao u neofolk i duboko penetrirao u rtv sisteme i tabloidnu štampu. Turbo-folk je pušten s lanca i postao balkanski mainstream.

No vratimo se na Džeja. U gornjem citatu Džej je objasnio zašto je prosječan Balkanac lud za orijentalnim tonovima. Osvrnuo se također na kulturološki background i transgeneracijski momentum turbo zvukova, dajući im pritom i genetske konotacije. Zagovornik genetskog determinizma unutar popularne kulture je i Marko Perković Thompson (‘’Geni kameni’’), uz Matu Bulića i Sinišu Vucu glavni predstavnik turbo-folka u Hrvata. Svako gorenje naroda je turbo-folk, ako je vjerovati Rambu Amadeusu. Pa tako i Thompson po toj (i ne samo po toj) odrednici obitava pod istim žanrovskim krovom kao i Džej. S tim da je Džej puno zabavnija i bezazlenija pojava od domoljuba iz Čavoglava.

Je li balkanski folk uvijek bio na turbo pogon? Klasični jugoslovenski folk imao je pitomije tonove i sofisticiranije forme. Silvana Armenulić pjevala je o ljubavi koja boli, Vera Ivković je maštala o Duletu koji travu kosi dok kiša rosi, dok je Toma Zdravković s čašicom u ruci i boemskom pozom doticao dno života, priznajući da je kafana njegova sudbina. Tozovac je tih godina vadio hitove iz rukava, a i Miroslav Ilić je bivao sve popularniji. Ipak, paralelno s njima, rađala se jedna nova struja unutar jugoslovenske folk kulture, snažan kontrapunkt koji je udario temelje turbo zvucima balkanskog folka. Sinan Sakić je, s osmijehom na licu, pjevao da sreće nije imao odkad se rodio, Šemsu Suljaković tih su godina izdali prijatelji pa čak i brat, a ni Mile Kitić nije propuštao priliku da se obračuna sa životom i kurvom sudbinom.

Zvuči paradoksalno, ali turbo-folk je u Jugoslaviji bio svojevrsna subverzija, jugoslovenski punk s orijentalnim primjesama, ako bi se razmetali nategnutim paralelama. Sinan Sakić bi u toj nategnutoj usporedbi bio Johnny Rotten, Miodrag Ilić (aka Mile Bas) bio bi Malcolm McLarren, a Kawai klavijature zamjena za sirovi gitarski punkoidni zvuk. Ko bi bio Vivien Westwood, neka ostane visiti u zraku. Ali nećemo o nategnutim paralelama. Razne komisije za šund stalno su ga šikanirale, dio javnosti se zgražavao, no pune dvorane i respektabilne tiraže pokazivale su da prosječan balkanski čovjek radije sluša Južni vetar i Mitra Mirića nego EKV i Štulića. Jugoslovenski kulturni establishment nije ih volio, baš kao ni britanski punkere. I ta paralela nije nategnuta.

Svoju zvučnu bazu turbo-folk ima zahvaliti Sinanu Sakiću i Južnom Vetru, dok prvobitni vizualni identitet duguje Lepoj Breni. On je zvučno-vizualni hibrid koji je spojio orijentalne tonove Turske i Magreba sa popularnim zapadnim ritmovima, kombinirajući ih kasnije sa vulgarnijim dijelom MTV-ijevske estetike. Često mu se zamjeraju trivijalni tekstovi i banalne forme. Ali turbo-folk nikada nije bio šansona ili Bob Dylan pa da u njemu trazimo poeziju ili intelekt. On je poetski i intelektualno nevin.

Imao je jugoslovenski folk i svoje netipične pojave. Svojevrsno seksualno oslobođenje žene afirmirala je u svojim šaljivim i dvosmisleno intoniranim pjesmama Milica Ostojić, poznatija kao Mica Trofrtaljka. Mica pa još trofrtaljka. Micino ime jedna je od simpatičnijih estradnih dosjetki, s očitom aluzijom na njene fizičke gabarite. Mica je razbijala predrasudu da je selo jedna učmala i zatvorena sredina. Selo je, ako se Micu pita, otvoreno za seksualnu revoluciju. I prijemčivo za ideje hipi pokreta. Bilo bi neopravdano ne spomenuti još jednog folkerskog asa i seoskog poetu. Da, Boro Drljača, dobro ste pogodili. Ne kopni sjećanje na veliki hit ‘’Plači, mala, plači’’ i Borinu sugestivnu izvedbu. ‘’Plači, mala, plači’’ dokaz je da neobuzdani krkanluk ruralno-zavičajnog podtipa može biti i zabavan, zabavniji od velike većine manifestacija urbanog krkanluka. Borin nastup, popraćen pokretima tijela koje je Senad Avdić nazvao ‘’međed koreografijom’’, legendarni je tv trenutak koji se ne zaboravlja lako.

Hitom ‘’Tek, tek (ti je 16 godina)’’ Kemal Malovčić, jedna od perjanica Južnog vetra, nije baš odagnao stalno prisutne sumnje da voli mlade lolite. Osim ako pjesma ‘’Tek, tek’’ nije omaž Vladimiru Nabokovu. Zašto odbaciti mogućnost da je ovom pjesmom Kemal samo izražavao svoju čitalačku sklonost prema literarnim opscenostima iz Nabokovljeve književne radionice. Ali daleko od toga da je Malovčić samo pjevao o mladim curicama koje se šminkaju. Svoju tematsku šarolikost Kemal je potvrdio pjesmom ‘’Ameriko čemeriko’’,  turobnim emigrantskim i radničkim vapajem. Kemal se u ovdje ukazuje kao zamišljeni pojedinac sa izraženom klasnom sviješću, a hrabro je zakoračio i na teren geopolitike. Ok, malko smo zločesti prema Kemalu Malovčiću. Ipak je on legenda žanra. A i već smo ranije rekli da nema smisla tražiti poeziju ili intelektualnu dubinu unutar turbo-folka, niti perjanice ovog žanra imaju takve ambicije. Njihova je glavna ambicija da zabavljaju, a ne da propituju i uznemiruju. Ako želite umjetnost koja će vas uznemiriti, ili potaknuti na razmišljanje, čitajte Kierkegaarda, slušajte Wagnera, gledajte francuske novovalne filmove…

Vremenom su se desile i značajne vizualne promjene unutar turbo-folka. Muškarci su uredno depilirani i podšišani. Ljubavni tepih Mitra Mirića otišao je u legendu, baš kao i perika Šabana Šaulića. Ženske grudi više ne poskakuju u ritmu jer su krute od silikona, krute kao prepone mladog mužjaka dok dvogledom šara po nudističkoj plaži. Botoks je učinio da svaka pevaljka izgleda kao nepriznata kćer Stevena Tylera, a sve veći broj neprirodno velikih usana nateklih od botoksa samo je dodatno podgrijavao sumnje da su Mick Jagger i Hanka Paldum imali aferu. Kad je već spomenut Šaban Šaulić, treba reći da je riječki Let 3 obradio njegovu ‘’Dođi da ostarimo zajedno’’, obukavši Šabana u ruho Pink Floyda i Deep purplea. Psihodelično i hard rock ruho za Šabana, fuzija za vječnost.

Turbo-folk je sinkretički fenomen, fenomen žanrovskog pa čak i identitetskog pluralizma. Nije neobično da unutar turbo-folka koegzistiraju i transvestiti, i patrijahalni mužjaci ruralnog tipa, i heteroseksualni mačo mužjaci, i androgine ženske pojave, i nezavisne, samosvjesne žene… Neki će sigurno reći da je kulturna i žanrovska šarolikost turbo-folka samo odraz liberalne političke kulture na sferu popularne kulture. Te da je turbo-folk emancipatorski projekt koji je zbližio ljude na Balkanu. Te da su kulturni rasisti oni što ga stigmatiziraju i nazivaju smećem. Neki drugi će pak reći da je turbo-folk kulturni i društveni odron koji je 90-ih bio sluga nacionalizma. Te da i tada i danas sistematski zaglupljuje ljude. Te da srozava estetske i moralne kriterije. Te da su to zvuci naše propasti. Neki treći će reći da pretjeruju i prvi i drugi.

Turbo folk jeste pop kulturni fenomen, ali i šire-društveni fenomen. On je davno izašao iz ilegale, iz zadimljenih kafana ibarske magistrale, i preselio se u elitne diskoteke i klubove. Sve ex Yu metropole, neke manje, neke više, otvorile su svoja vrata zvijezdama ovog žanra. Turbo-folk ima i svoju ekonomsku logiku koja kaže da je to profitabilna industrija zabave od koje dosta ljudi sasvim solidno živi. On jeste srozao estetske kriterije i afirmirao kič, ali to su uradile i telenovele sa tv produkcijom, pa se oko toga ne diže prašina. Uvijek možete pogledati HBO seriju ili BBC-ijev dokumentarac ako vas mrske sapunice ne zanimaju. Koristite blagodati slobode izbora. Sigurno će se neko zapitati kakva je politička i društvena svijest prosječnog konzumenta turbo zvukova. Za koga će na izborima glasati neko iz čijeg ofucanog kabrioleta trešti nazalni glas Šake Polumente, legitimno je pitanje i može biti tema za neku buduću raspravu. Ali zašto odmah pretpostaviti da će neko ko voli Laibach ili operu automatski pametnije glasati. Možda i hoće, ali nije baš empirijski dokazivo.

Dug je put pređen od Vere Ivković i naivnog zazivanja Duleta koji travu kosi dok kiša rosi, do Jane koja, u hardcore maniri, poručuje neznanom junaku da je slobodno troši ove noći. Otprilike jednako trnovit i krivudav kao put koji je prošao američki pop od Diane Ross do Nicky Minaj. No on, turbo-folk, nikada nije imao pretenzije da postane dio elitne kulture, niti je takvo što objektivno moguće. Šako Polumenta i Mile Kitić neće se jednog lijepoga dana ukazati u Operi, niti ćete ih vidjeti kako u pratnji filharmonije pjevaju svoje bezvremene hitove. Osim, možda, ako ne konzumirate LSD.

Neven Šimić

Ilustracija: Ochif, Deviant Art


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Hoće li svijet napokon progovoriti o dešavanjima u Turskoj?

Istina i pravda postali su stranci u Turskoj. Šest aktivista za zaštitu ljudskih prava uhapšeni su ovoga tjedna na osnovu apsurdne optužbe za podršku terorističkoj organizaciji. Sada čekaju suđenje, što bi vrijeme koje će provesti u pritvoru moglo produžiti za nekoliko mjeseci. Četvorica aktivista puštena su na slobodu ali ostaju pod istragom. Njihovi kretanje je ograničeno a tri puta tjedno moraju se javiti policiji.

Među zatvorenicima je i Idil Eser, direktorica Amnesty Internationala u Turskoj. “Nisam učinila ništa loše” napisala mi je iz pritvora prošlog tjedna. Niti je bilo tko od ostalih kriv. Od pokušaja državnog udara u srpnju prošle godine turska vlada iskoristila je i najmanji znak neslaganja kao izgovor za represiju protiv političkih protivnika. U ovakvoj političkoj klimi, čak i zalaganje za ljudska prava tretira se kao zločin.

Unatoč vanjskoj politici koja se navodno zalaže za pružanje podrške aktivistima za ljudskih prava na globalnoj razini, javna reakcija EU-a na dosadašnju represiju turskog režima bila je tiha ili nikakva. Međutim, samo nekoliko dana nakon najnovijih hapšenja Europska komisija se pridružila vladama i svjetskim čelnicima, uključujući Angelu Merkel, koji zahtijevaju trenutačno i bezuvjetno puštanje na slobodu uhapšenih aktivista. S izuzetnom brzinom i neuobičajenim jedinstvom vlade Njemačke, Nizozemske, SAD-a, Francuske, Belgije, Irske i Austrije zatražile su njihovo trenutačno puštanje na slobodu.

Na sastanku s ministrom vanjskih poslova Turske koji će se održati u Briselu 25.7. šefica Europske unije za vanjsku politiku Federica Mogherini imat će priliku za iskupljenje. Umjesto da se skriva iza praznih riječi i meke diplomacije, ona mora izričito tražiti oslobađanje Eserove i drugih aktivista za ljudska prava koji su nepravedno uhapšeni.

Prošle godine građani Turske s užasom i nevjericom gledali su dok su novinari odvođeni za vrijeme emitiranja uživo. Djeca su se budila iz sna dok su zrakoplovi grmili iznad, a pucnjevi odzvanjali diljem Ankare. Tijekom dvanaest sati krvoprolića 250 ljudi je poginulo a tisuće ih je ozlijeđeno. Mnogi građani osjetili su olakšanje sljedećeg dana kada su se proširile vijesti da je pokušaj puča propao.

Međutim, taj je osjećaj bio je kratkotrajan. Pet dana kasnije, vlada je uvela izvanredno stanje. Ono se produžava svaka tri mjeseca i stvari postupno postaju sve lošije. Otvorene su kaznene istrage protiv 150000 ljudi optuženih da su dio “Fethullahove terorističke organizacije” (Fetullah Gülen je Erdoganov protivnik koji živi u SAD-u) za koju vlada tvrdi da je osmislila srpanjski pokušaj državnog udara. Također svakodnevno raste broj ljudi koji su pod istragom.

Kao rezultat ove represije u zatvoru se nalazi oko 50000 ljudi. Među njima je najmanje 130 novinara, što je najveći broj bilo gdje u svijetu. Više od 100000 državnih službenika, uključujući i četvrtinu pravosuđa proizvoljno su otpušteni. Samo prošloga tjedna izdato je više od 140 naloga za uhićenje radnika u informacijskom sektoru, a stotine akademika otjerano je s posla.

Prošlog mjeseca ova čistka stigla je i na vrata Amnesty Internationala. Taner Kilic, direktor Amnestya  za Tursku prebačen je u pritvor zbog fiktivne tvrdnje da je član „Fethullahove terorističke organizacije“. Vlasti ga optužuju da je u posjedu mobilne aplikacije za šifriranu razmjenu poruka koju favorizira i koristi Gülenov pokret. Taner, koji je profesionalac za ljudska prava ali tehnološka neznalica nikada nije niti čuo za tu aplikaciju a kamoli da ju je koristio.

Turski predsjednik Recep Tayyep Erdogan ovaj tjedan upozorio je da izvanredno stanje može potrajati “nekoliko godina”. “Prvo ćemo te izdajnike skratiti za glavu”, rekao je u svojoj prijetećoj tiradi. “Kada se pojave na sudu, neka budu u narančastim odijelima poput zatvorenika u zaljevu Guantanamo.”

Vladajući izvršnim dekretima, izbjegavajući kontrolu od strane parlamenta i sve preplašenijih sudova, turska vlada paralizirala je državne institucije i civilno društvo s žestinom koja je ravna onoj koju je primjenjivala vojna hunta 1980-ih.

Osobe koje su odgovorne za nasilje koje je dovelo do ubistava i ranjavanja građana u prošlogodišnjem pokušaju puča zasigurno moraju biti izvedene pred lice pravde. Međutim, ti zločini ne mogu poslužiti kao opravdanje za val represije koji ne pokazuje znakove popuštanja. Gospodin Erdogan došao je na vlast obećavši da će napraviti otklon od ružne prošlosti svoje zemlje. Međutim, što je moćniji Erdogan sve više oponaša represivnu praksu svojih prethodnika.

Uz neke iznimke, međunarodna zajednica je dosada rigorozno šutjela o onome što se događa u Turskoj. Za mnoge države Ankara je suviše važna politička saveznica da bi ljudska prava mogla to savezništvo dovesti u pitanje. Ove zemlje Tursku trebaju da zaustavi valove izbjeglica, da bude saveznik u Siriji i da zaustavi širenje tzv. Islamske države. Gospodin Erdogan to zna i koristi u svoju korist. Zna da će strani čelnici biti slijepi na kršenja ljudskih prava koja se očigledno događaju.

Članovi moga osoblja su na terenu u Turskoj. Neki od njih čekali su ispred suda do ranih jutarnjih sati do izricanja presuda. Kada sam razgovarao s njima bili su jako emotivni. Tužni su ne samo zbog svojih prijatelja već i zbog svoje zemlje. Što će biti potrebno da svijet prekine svoju šutnju? Dok strani čelnici bez riječi promatraju situaciju, ljudi koji se bore za temeljna ljudska prava u Turskoj se hapse i zatvaraju jedan po jedan. Uskoro nitko neće ostati.

John Dalhuisen

Autor je direktor Amnesty Internationala za Europu.

Izvor: Open Democracy

Foto: Umit Bektas/Reuters


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Zašto je Republika Srpska neuspješna?

Nacionalisti sve tri boje njeguju „vrijednosti“ mržnje. Mržnju u koju ulažu iz HDZ-a, SNSD-a i SDA kao tri stožerne nacionalističke stranke osmišljavaju u raznim oblicima akademski poltroni, intelektualci, novinari i kulturne institucije. Time mržnja postaje kompleksna. Ekonomija se objašnjava istim aršinima, pa se neuspjeh opravdava blokadom koja dolazi iz drugog tabora. Nesumnjivo, blokade najčešće i postoje na državnoj razini u kojim predvodi Dodik, dok Čović u skladu sa interesima pomaže čas Dodika, čas ucjenjuje Izetbegovića. Međutim, državna vlast ne upravlja svim novcem. Dapače, osnova ekonomije nalazi se u vladajućim garniturama entiteta. Drugim riječima, u homogenim sredinama s jednim narodom sve bi trebalo funkcionisati po logici na kojoj instistiraju nacionalisti. Takva jedinica postoji pod imenom Republika Srpska.

Republika Srpska, sa srpskim narodom i srpskom zemljom, sa srpskim simbolima i kulturom, pod srpskim nebom i sa 357 km granice sa srpskom Srbijom, koja se u prethodnom ratu pobrinula da ništa nesrpsko ne ostane tu, trebala bi ozbiljno figurirati za ekonomski El Dorado. Pridjev srpski kojeg do zlostavljanja koristi Milorad Dodik otprilike izgleda kao u prethodnoj rečenici.

Vlast u Republici Srpskoj je centralizirana, nema kantona niti stotinu razina vlasti. Svim tim razinama upravlja jedna stranka, SNSD Milorada Dodika. Ni tu nije kraj, nema opozicije koja bi usporavala napredak Republike Srpske. Intelektualci su desni i liberalni, uz čest slučaj da su liberalni gori od najgorih nacionalista. Svaki izdajnik koji bi stao na put ekonomskom razvoju lako bi bio spržen. Mediji su pod kontrolom Milorada Dodika, takva situacija onemogućava trovanje poduzetničke klime od strane izdajnika o kojim Dodik često govori, pa ni mediji nisu nikakva prepreka za ekonomski rast Republike Srpske. Ništa ne stoji na putu razvoju Republike Srpske.

Ekonomski pokazatelji pokazuju da ima kantona u Federaciji BiH koji zarađuju više novca od cijele Republike Srpske. Penzije u RS-u su niže od penzija u FBiH. BDP je slabiji, a odlazak mladih po nekim procjenama je veći. Federacija BiH je uz to i administrativno složenija, sa kantonima i dva većinska naroda. Uprkos tome, podaci iz 2015. godine pokazuju da je RS zabilježila propast čak 630 preduzeća. O stanju firmi poput Šume Republike Srpske ili rafinerijama Modriča i Brod, te termoelektrani Ugljevik ne moramo ni govoriti. Ni prirodna bogatstva niti izlaz na plovnu Savu ne pomažu ekonomskom razvoju RS.

Iako je očajna situacija u kojoj se nalazi Republika Srpska vidljiva golim okom, saudijska diktatura kojoj teži Milorad Dodik ne dozvoljava ikakva ozbiljna pitanja o ekonomskoj propasti prezaduženog entiteta. Stvari su dodatno otežane negativnim prirodnim priraštajem. Niko ne želi rađati djecu u propaloj ekonomiji.

Republika Srpska ogledan je primjer i najbolji dokaz da su priče o homogenoj teritorijalnoj i administrativnoj jedinici u kojoj će ekonomija procvjetati jednom kad ne bude drugih naroda puna i potpuna laž. Milorad Dodik vrstan je destruktivac koji svoju karijeru gradi na populizmu i separatističkoj politici, više simbolički, jer za ozbiljnije poteze valja čekati kakav ozbiljan potres u svijetu, i podjednako užasan političar za vlastiti narod. Srbovanje praznih stomaka nije dugotrajno rješenje pa mladi Srbi sreću traže u NATO zemljama u kojim im niko ne govori o naciji, ali dobro plaćaju posao. S druge strane, neprestana Dodikova priča o svjetskoj uroti siguran je garant da će Republika Srpska još dugo vremena biti siromašna pustopoljina u kojoj neće biti života, ali hoće srpstva i guslarskih natezanja.

Milorad Dodik idealan je prijatelj bošnjačkih i hrvatskih nacionalista koji žele da Srba bude što manje u Bosni i Hercegovini, jer će svojom ekonomskom politikom većinu Srba iseliti u Njemačku gdje neće morati vraćati entitetski dug od 5,4 milijarde KM.

Suad Beganović

Izvor: Prometej.ba


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Mile Lasić: Je li ‘hrvatsko pitanje’ sudbonosno za BiH?

U prošli utorak je poznata mostarska novinarka Vera Herceg Soldo u Dnevnom listu objavila „mišljenje intelektualaca, analitičara, novinara, profesora“ na temu „Što je hrvatsko nacionalno pitanje u BiH?“. U njezinoj mini anketi nije sudjelovao nitko od onih na vlasti i uz vlast kod Hrvata, nego su tu, uz mene, bili Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva; Kristina Spajić-Perić, novinarka iz Mostara; predsjednik HKD Napredak, profesor i klerik, mons. Franjo Topić, te Ladislav Bevanda, uspješni poduzetnik iz Širokog Brijega. Ja sam u ovoj anketi sudjelovao tako što sam ovlastio Veru da izabere ono što smatra validnim iz mojeg komentara KAS-ova projekta ‘Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda’ (Konrad Adenauer Stiftung i Europska akademija, Sarajevo, 2013.), objavljenog u zasebnim publikacijama i na našem i na engleskom jeziku. I nisam pogriješio, jer je Vera  izbor napravila veoma savjesno, pa ću ga pri kraju ove kolumne samo malčice dopuniti.

Je li „hrvatsko pitanje“ možda i političko i ekonomsko i…?

Što je zapravo „hrvatsko pitanje u BiH“ i kako se može riješiti, zapitala je sugovornike Vera Herceg Soldo, je li posrijedi predizborna matrica i politička manipulacija ili nešto drugo? Na ovu temu najčešće govore predstavnici hrvatskog političkog korpusa, no što o „hrvatskom pitanju“ kažu intelektualci, politički analitičari, novinari, profesori, istaknuti kulturni djelatnici? U nastavku slijede mišljenja Verinih  sugovornika, koja ću djelomice i propitati, pa i s nekima od njih pristojno polemizirati, kako bih pokazao da „hrvatsko pitanje“ u BiH nije „takozvano“, nego je čak sudbonosno i po njih i po opstojnost BiH. Jer, ukoliko „hrvatsko pitanje“ u BiH bude „rješavano“ kao i do sada, posebice osporavanjem i/ili politikom zagađivanja (engl. containment policy) neće uskoro od BiH preostati puno već prepolovljena u odnosu na predratni broj najmanjeg bh. konstitutivnog naroda. U takvom raspletu je moguć potom i frontalni sudar srpskog i bošnjačkog nacionalizma, pa i kraj postdaytonske BiH…

Već spomenuta Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva i suradnica u Zakladi Konrad Adenauer je i u ovoj anketi opravdala image osobe „bez dlake na jeziku“, kazavši in medias res veliku istinu da rješavanje hrvatskog pitanja nije čak stvarni prioritet ni aktualnoj hrvatskoj eliti u BiH, ma koliko se slatkorječivo bavila političkom dimenzijom ovog pitanja. Nije nikome ni u BiH ni u okruženju, u kojemu se mnogi prave važni i na račun BiH i Hrvata u BiH, o čemu na svoj način svjedoči i tobožnji Merkel-Erdoganov plan za BiH. Ma u kojim kuhinjama bio skuhan, plan o tobožnjem građanskom uređenju po načelu „jedan čovjek – jedan glas“ sugerira ne jedinstvenu BiH, kako naivci misle, nego da bi od dva bh. unutarnja entiteta mogle nastati dvije međunarodno priznate države. Na apsurdan način bi se  time i definitivno „riješilo“ hrvatsko pitanje u BiH, jer bi Hrvati masovno odselili iz BiH. S ovim je neizravno povezana i Ivanina ocjena da tzv. hrvatska „politička elita nema ljude koji bi se istinski zalagali za hrvatsko pitanje“, kojoj bi se smjelo dodati da se ne bi ništa promijenilo ni da ih imaju, jer „hrvatsko pitanje“ se i ne može apsolvirati dok Srbima i Bošnjacima ne bude jasno da su oni suodgovorni za ovu dramu i da se u ovoj tzv. hrvatskoj drami ujedno radi i o njihovim nacionalnim pitanjima i o državnom pitanju BiH. I Ivanin odgovor da je „osnovni problem ugroženosti prava građana, jer isto su ugroženi i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i ostali“ vapi za pojašnjenjima. Nužno bi bilo, doista, progovoriti o ugroženim pravima građanima svih bh. ko-nacija koji ne pripadaju vladajućim strankama, pa potom i o ugroženosti građana koji se ne izjašnjavaju pripadnicima konstitutivnih nacija, posebice kad se nađu u položaju tzv. konstitutivnih manjina, pa i o ignoriranju prava građana iz reda nacionalnih manjina i iz reda „ostalih“, dakle onih koji se ne mogu ili ne žele izjasniti pripadnicima ko-nacija. Potom bi bilo nužno progovoriti o manipulacijama građanima i građanstvom tzv. antinacionalističkog nacionalizma, koji forsira načela većinske demokracije uz totalnu suspenziju preostalih konsocijacijskih elemenata u političkom životu BiH, što podržavaju moćni dijelovi i tzv. međunarodna zajednica, ali srećom ne i svi. Osvrnut ću se i na Ivanin odgovor da „kao Hrvatica ne vidi razliku u radu Željka Komšića i Dragana Čovića kao hrvatskih članova Predsjedništva“, jer „niti jedan niti drugi nisu se previše iskazali i jedina je razlika u imenovanju veleposlanika, a što opet vodi jednom uskom interesnom krugu ljudi“. I ovdje je Ivana u pravu: i jedan i drugi spomenuti, i svaki postdaytonski političar u Predsjedništvu BiH ponaša se, doista, kao „pankrator“ posebice u oblasti vanjske politike, o čemu svjedoče njihovi katastrofalni izbori veleposlanika i konzula, pri čemu je Komšićevo širokogrudno slanje isluženih kadrova iz vlastitog kabineta i podobnih novinara tzv. građanske orijentacije na teret tzv. hrvatskih kvota u diplomaciji, pa bili i drugih nacionalnosti, prosto žalosna pojava u oblasti vanjske politike. U dkp-ima BiH diljem svijeta bh. „pankratori“ razmještaju, u pravilu, samo svoje stranačke sljedbenike, rođake i prijatelje.

U Verinoj anketi je njezina kolegica Kristina Spajić-Perić razložno upozorila da Hrvati u BiH imaju brojna otvorena pitanja, ali se u prvi plan isturaju samo politička. „Besmisleno je govoriti samo o političkom hrvatskom pitanju, jer je ono po meni, u ovom trenutku i ekonomsko pitanje, koje se pokušava skriti ispod nacionalnih kišobrana, budući da vladajući za ekonomska pitanje nemaju rješenje… Jednog Mostarca, Širokobriježanina ili Čapljinca, Hrvata koji žive u sredini, gdje hrvatsko pitanje nije temeljno pitanje, u Njemačku ne tjeraju ustavne promjene nego besperspektivnost, nepotizam i nepravda…“ Ona pogađa „u sridu“ i kad ukazuje na suštinsku podjelu među Hrvatima na HDZ-ovske i uopće uhljebljene i one koje nisu ni u jednoj stranci i nemaju pristup sustavu. „Hrvat Hercegovac ovih dana ne spava jer je cijelu godinu kopao, a sada ne može prodati smilje, jer mu od susjeda sin i kćer rade u državnom poduzeću, a njegov na ‘birou’ 10 godina, jer je krvavo odgojio petero i četvero djece, a žena nije imala nikakva prava…“, upozorava Spajić-Perić, „njima bi prioritet bilo riješiti ekonomska pitanja, pa onda politička jer je se to moglo i moralo davno u sredinama gdje imate vlast i upravljate najvažnijim poduzećima“. U njezinom razumijevanju, Hrvatima u Bosni teško pada i političko pitanje, jer „Hrvate Sarajeva, Tuzle i Zenice progoni i osjećaj odbačenosti, pa je njima možda hrvatsko pitanje i najvažnije“.

Je li život posvuda proza, a samo u BiH poezija?

Predsjednik HKD Napredak i visokopozicionirani klerik, profesor Franjo Topić je dijelom u pravu s tvrdnjom da je velika propaganda stvorila privid da je srž ‘hrvatskog pitanja’ u BiH: politika i vlast. Po njemu, „ona je važna, ali nije najvažnija“, jer „Hrvati su devet stoljeća živjeli bez države i opstali“, pa su  „živjeli bez gotovo ikakvih nacionalnih prava u Jugoslaviji pa su opstali“, što je već odokativan govor o ozbiljnim temama. „Sva je moja politika da nas bude što više, da što bolje živimo i da što bolje živimo s drugima“, veli mons. Topić, pa „tko god tome pridonosi taj zaslužuje podršku“, a  „tko nam ponavlja da Hrvati nemaju budućnosti jer nemaju dovoljno vlasti, oni samo odnemažu budućnosti Hrvata u BiH.“

Upoznao sam po povratku u BiH gospodina Franju Topića: bio je i su-nakladnik i promotor dviju mojih knjiga (u Sarajevu i Zagrebu), a i ja sam promovirao u Mostaru njegovu knjigu o Napretkovom obnovljenom radu u devedesetim, poslije zabrane rada 1949.  i HKD Napredak i SKPD Prosvjeta. Razumijem o čemu govori kad ističe Napretkove brojne manifestacije, njih čak 586 u 2015. godini, što je „više nego što su organizirali svi Hrvati Europe, naravno ne računajući Hrvatsku“, kako se pohvalio i ovom prigodom. Ali, od visokopozicioniranog katoličkog klerika bi se očekivao i daleko ozbiljniji govor o političkim, ekonomskim, kulturološkim ili demografskim problemima s kojima su suočeni Hrvati u BiH, ili objašnjenje sve očitije podijeljenosti na tzv. bosanske i tzv. hercegovačke Hrvate, uključivo o odgovornosti visoke hijerarhije Katoličke crkve u BiH. Ne, ništa od toga, pa su Topićevi odgovori podsjetili, nažalost, i na nedavnu olako izrečenu „anatemu“ kardinala Vinka Puljića onih Hrvata koji idu u svijet trbuhom za kruhom. „Odlaskom u zapadne zemlje, prodajom svojih stoljetnih ognjišta prestajete biti i katolik i Hrvat, vaš identitet postaje novac“, kazao je kardinal Vinko Puljić.

Ova vrsta neosjetljivosti vodećih katoličkih prvaka svjedoči, čini mi se, i izravno i posredno koliko su vrhovi Katoličke crkve,  svojevrsno autoritarno paralelno vrhovništvo u državi (Obrigheitstaat) zabrinuti i za vlastitu budućnost u mogućim negativnim raspletima po Hrvate i katolike u BiH. Uostalom, i KC u BiH i u Hrvatskoj je pružila snažnu logističku potporu dolasku nacionalista na vlast, kao i druge dvije vjerske zajednice njihovim nacionalistima, pa bi bilo vrijeme da propitaju vlastitu odgovornost u oblikovanju paralelnih stvarnosti u BiH i do privremene ili trajne suspenzije „kompozitne integralnosti“ (Ivan Lovrenović), što još ne znamo posve sigurno. U ovom je kontekstu nužno dekonstruirati i Topićev, tzv. crkveni podatak kako „Vrhbosanska nadbiskupija ima u zadnjih 25 godina 220 novih svećenika, a svi Hrvati svijeta nemaju ni 20 novih svećenika“. Pitam se: govore li ovi podaci samo o obnovi vjere, ili i o dubini očaja hrvatskih ljudi u Vrhbosanskoj i drugim biskupijama u BiH? Nije ni po čemu upitan Topićev odgovor da „treba sve učiniti da se Hrvati što bolje osjećaju u BiH, da što bolje žive, da ima što više radnih mjesta i da je vole kao svoju domovinu“, ali jest Topićeva formulacija: „Svugdje je život proza, samo u BiH je poezija.“ Nije, Franjo, nije, obrnuto je, socijalna i politička i ekonomska situacija u BiH je grozna i ne može izroditi poeziju u životu deprivilegiranih Hrvata (i svih drugih), nego samo u vrhovima privilegiranih u svjetovnoj i vjerskoj vlasti „Obrigkeitstaat“, na što BiH već sliči.

U mojemu razumijevanju, mnogi se građani BiH svih identiteta osjećaju baš poput posljednjeg sudionika u Verinoj anketi, širokobriješkog poduzetnika Ladislava Bevande, koji je – na pitanje što je hrvatsko pitanje u BiH – citirao riječi kardinala Alojzija Stepinca, izgovorene u zatvoreničkoj sobi nakon što ga je upravitelj pitao ‘Što želi za večeru’.  „Ja sam ovdje osuđenik i nikakvih želja nemam“, navodno je kazao Stepinac.

Tko se iskreno poziva na ZAVNOBIH?

Vera Herceg Soldo je u njezinu mini anketu iz mojeg komentara u KAS-ovoj studiji uvrstila dijelove kako slijede: „Profesor Lasić smatra da je negiranje postojanja hrvatskog pitanja sastavni dio akademskog i političkog narativa koji implicite ili eksplicite, svodi već oformljene političke narode u BiH na etnije ili vjerske skupine, i tako negira višenacionalnost BiH, odnosno onemogućava samorazumijevanja sebe kao složene zemlje i po sastavu i ustrojstvu. ‘Tvrdnjama kako je 22. svibnja 1992. godine u UN primljena bh. nacija, a ne bosansko-hercegovačka višenacionalna država, odustaje se, primjerice, od sagledavanja BiH u njezinoj kompleksnosti, i od nijansiranih razlikovanja izgradnje pravne države i nacije, to jest procesa koji se podrazumijevaju pod sintagmom state building i nation(s) building. Dakako, ovim se putom ostaje zarobljeno unutar stare paradigme nasilja, to jest potiranja manjinskih identiteta. Drugim riječima, izbjegava se, u obzorju paradigme nenasilja i višestrukih identiteta, otpočeti smislena potraga za trans-nacionalnim i trans-entitetskim pulsacijama (socijalizacijama) i izgradnjom nacije-države volje, po uzoru na Švicarsku ili druge složene države, za unutarnjim harmonizacijama’ “, pojašnjava on.

Lasić otvoreno postavlja i pitanje ‘Tko je ovdje iskren ili neiskren?’, pa ocjenjuje da je najopasnija ipak, po opstojnost BiH SANU-izacija narativa i politika vodećih bošnjačkih akademskih krugova i stranaka, koji (ne)skriveno zagovaraju ideologije o Bošnjacima kao temeljnom narodu i čuvaru BiH, što posljedično vodi unitarizaciji Federacije (BiH), i/ili vodi ka BiH kao državi Bošnjaka i Srba. Potom je Vera Herceg izabrala i sljedeće: „Izgurivanjem Hrvata suštinski se odustaje od znamenite ZAVNOBIH-ovske formule o jednakopravnosti bh. političkih naroda, i drugih identiteta koje je donijelo vrijeme. U ovoj shemi se posebice biva nesenzibilno prema Hrvatima, kojih je, zaoštreno iskazano, toliko malo da ih se smije ignorirati. Iz ovih razloga se i nesposobno, ili ne želi uvidjeti da svi bh građani, ma iz koje nacije ili etnije potječu, moraju imati i aktivno i pasivno izborno pravo, ali da nitko nema pravo zanijekati potrebu artikulacije i zaštite prava čvrsto oformljenih kolektiviteta, to jest konstitutivnih naroda i drugih, u formiranju“, zaključuje profesor.

No, on pri tom i podsjeća da je hrvatsko pitanje samo jedno od otvorenih pitanja, a za sve tri isključive nacionalne ideologije vrijedi da nisu u stanju misliti svoju zemlju i sebe u njoj izvan matrice zasebnih, odvojenih identiteta, pa svaka na svoj način ignorira ono što BiH čini sui generiszajednicom, a to je upućenost na život u zajednici uz poštivanje i zasebnih i skupnih, složenih identiteta. U konačnici, profesor Lasić zaključuje da se do rješenja za hrvatsko pitanje u BiH, kao i rješenja za sva bh. nacionalna i politička pitanja, može doći temeljem pravnog iskustva višenacionalnih zemalja i višenacionalnih polit-ekonomskih integracija, kakva je Europska unija, te uz primijene metoda upravljanja razlikama. „Društva svjesna svoje podijeljenosti morala bi primjenjivati već postojeće instrumente zaštite identiteta i istovremeno tragati za sofisticiranijim zaštitama, upravo unutar koncepta institucionalne autonomije, ukoliko misle nadići podjele, odnosno izaći iz konsocijacijske situacije u neku od formi političkih zajednica“, izabrala je Vera iz KAS-ove studije, ali ukoliko se „u podijeljenim društvima slijepo za metode upravljanja razlikama, te se ne osigurava zaštita i temeljnih osobnih i skupnih prava, istodobno i na svim razinama, ne može se u političkoj praksi izbjeći nametanje vrijednosti određene etničke/nacionalne većine manjini, pa takvo što i nije drugo do neprihvatljiva metoda prisilne asimilacije i nasilne integracije“. Ona se kao i genocid, prisilno preseljavanje ljudi, cijepanje i odcjepljenje, broji u nedemokratske metode!

KAS-ov projekt: Hrvatsko ili „die sogenannte Frage“

Prihvatio sam u jesen 2012. godine poziv tadašnje ravnateljice Konrad Adenauer Stiftung u BiH, gospođe Sabine Wölkner, za suradnjom na KAS-ovu projektu Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda, ne mogavši znati da ću nešto malo kasnije biti izabran i u Ekspertnu radnu skupinu za pripremu preporuka za promjenu Ustava Federacije BiH. Komentar u studiji i osvrt na studiju Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda“objavljen je u cijelosti i u KAS-ovoj studiji i u uglednom mostarskom časopisu Motrišta 73-74/2014, pa potom i u Oslobođenju, u subotnjem prilogu Pogledi, 26. travnja 2014. Inače, jedina korist u stručnom pogledu tijekom devetomjesečnog bavljenja ustavnom reformom u Federaciji ogledala se u gubljenju i posljednje iluzije i o Federaciji i o BiH u cijelosti, jer sam shvatio da je BiH beskrajno podijeljena zemlja i po nacionalnim i vjerskim i političkim i vrijednosnim šavovima, ma koliko to tvrdoglavo odbijale priznati bošnjačke političke elite i dijelovi  tzv. međunarodne zajednice, kojima se bošnjačka ideologija čini manje naopaka od njezinih srpskih i hrvatskih inačica. U komentaru sam se koncentrirao, pak, samo na destigmatizaciju kontaminiranog „hrvatskog pitanja“, što se nije dopalo nikomu, pa ni velikim Hrvatinama, ali mrzi me spominjati im imena.

Za pozdraviti je, napisao sam, što se Zaklada Konrad Adenauer pozabavila hrvatskim pitanjem, ma koliko joj nisu nepoznate agresivne ideologeme akademske i političke, pretežito bošnjačke javnosti, čiji je sukus  kako ovoga pitanja, zapravo, i nema. Time se čini „medvjeđa usluga“ BiH, pod plaštem patriotizma ponajčešće, čemu treba dodati i objedu kako su Nijemci, navodno, automatski na hrvatskoj strani. Nisu, naravno, ali nisu toliko neupućeni da se zalažu za „građansku BiH“, čemu je doprinijela neizravno i ova KAS-ova studija. Zašto se Nijemci uopće bave hrvatskim pitanjem, kako bi bilo da se neka turska zadužbina pozabavi bošnjačkim pitanjem?, drastično je bilo zaoštravanje jednoga bošnjačkog profesora ustavnog prava, ni njemu neću spominjati ime. U podtekstu dalo se već tada slutiti da se radi o kontraproduktivnoj ofenzivi tzv. probosanskih, bošnjačkih unitarističkih krugova protivu razumijevanja BiH kao višenacionalne zemlje i nužnih suglasnih javnih politika.

U BiH se, nažalost, i danas izbjegava odgovorni javni diskurs o kompromisu ili konsocijacijskoj političkoj kulturi, ma koliko elementi te kulture bili ugrađeni i u postojeća ustavna rješenja, ili bili sofisticirani zahtjevi iz procesa prilagodbe EU. Njeguje se, zapravo, posve tvrdoglavo iluzija kako je moguće upravljati BiH putem pravila koja važe za manje složene zemlje. Takvo što bode oči kod onih koji zagovaraju načelo jedan čovjek – jedan glas, ili traže ukidanje domova naroda (i kantona u Federaciji). Ovaj narativ je i slijep i gluh za činjenicu da se u slučaju post-daytonske BiH radi o maltene dovršenim etno-teritorijalizacijama, o posve odvojenim i paralelnim svjetovima. S druge strane, ove u biti retrogradne pristupe teško je demaskirati, jer se ideološko ignoriranje post-daytonske stvarnosti maskira liberalnim teorijama i uživa podršku iz svijeta. Najgore je što uslijed silne halabuke na tobožnjoj alternativnoj sceni izostaje potpora stvaranju tzv. multikulturalnog građanstva unutar pojedinih nacija, kao i potpora transnacionalnom i trans-entitetskom interesnom uvezivanju srodnih političkih opcija pojedinih bosanskohercegovačkih naroda.

Tko god osporava bosanskohercegovački nacionalni tronožac, zaključio sam prije pet godina, a tako mislim i danas, uključivo tako što negira izbornu političku volju onih građana BiH koji imaju hrvatski identitet, ne čini samo nasilje prema Hrvatima, nego nanosi štetu i sebi i svojoj zemlji. Hrvati, i drugi, imaju pravo birati kompetentne, ma koje nacije bili, da ih kompetentno predstavljaju, ako tako žele. Pri čemu bi  se u višenacionalnoj zemlji kakva je BiH morali uvažiti i drugi kriteriji, poput teritorijalnih, ili  principi političke prihvatljivosti (od strane drugih i trećih) koji bi vodili trans-nacionalnim i trans-entitetskim suradnjama, u krajnjem formiranju političke zajednice i političkog društva u BiH. Ali, ovi se procesi ne mogu otvoriti sve dok se s Hrvatima može dvostruko  manipulirati: jednom preglasavanjem od drugih, a drugi put zlorabom majorizacije od strane vlastitih političkih elita.

Rješenja za Hrvate u BiH se vjerojatno ne nalaze ni u novim teritorijalizacijama zbog njihove disperziranosti, mada i ovo pitanje treba detabuizirati, jer je nepodnošljiva bošnjačka manipulacija tobožnjim opasnostima od hrvatskog, odnosno trećeg entiteta, pri čemu se sluti strah od  vlastitoga ili vlastitih bošnjačkih entiteta. Svi su, pak, entiteti osuđeni da budu multietnički, višenacionalni ukoliko se BiH bude kretala naprijed. U protivnom, oni će biti jednonacionalni, parohijalni, autarkični, pri čemu će Hrvati iscuriti prvo iz Srednje Bosne, pa potom njihovi ostaci ostataka iz Posavine i na kraju i iz Hercegovine. Otuda bi i posljednjem političkom slijepcu trebalo i definitivno biti jasno da hrvatsko pitanje nije takozvano, nego je par excellence pitanje opstojnosti Hrvata i budućnosti BiH

Mile Lasić

Izvor: Herzegovina.in


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Mile Lasić: Čovićevo ‘pantokratorstvo’ u Zubakovoj interpretaciji

Nisam dovoljno ni upućen ni mudar da bih procijenio naum predsjednika Glavnog odbora nedavno osnovane Hrvatske stranke BiH, zapravo još jednom transformirane Nove hrvatske inicijative Krešimira Zubaka, da se u utrci za budućeg člana Predsjedništva BiH  iz reda hrvatskog naroda pokuša s kardiologinjom iz Mostara, dr. Dianom Zelenikom iz HDZ 1990, niti se kao profesor politologije bavim kadriranjem u političkim strankama. Svakom politologu, međutim, u vezi izbora članova Predsjedništva BiH i izbora u domove i vijeća naroda nameću se silna pitanja koja se tiču konstitucionalnog redizajna i, posebice, Izbornog zakona, na koja nema lakih i brzih odgovora. Pri tomu se radi i o tomu kako izbjeći da se najmanjem konstitutivnom narodu političkim inženjeringom biraju često predstavnici u spomenute gremije, što je opasan prostor manipulacija s visokim rušilačkim potencijalom.

U BiH plamti, poslije odluke Ustavnog suda BiH da HNS-ov, ili HDZ-ov prijedlog za izmjene Izbornog zakona ne ugrožava vitalni bošnjački nacionalni interes,  tzv. hibridni rat u koji su se okliznuli brojni političari i medijski moguli i njihovi pištolj novinarčići, željni slave, ili već čega. Takvi posve suludo i pod plaštem patriotizma dovode u pitanje, čak, i višenacionalnost svoje zemlje, zahtijevajući tzv. građanski koncept za BiH, koji bh. vlastima sugerira, tobož, i Vlada SR Njemačke. S tim u vezi kazat ću da se u Berlinu svjesnije nego i u jednoj drugoj europskoj i svjetskoj prijestolnici da je BiH višenacionalna zemlja, kojoj uopće ne trebaju rješenja tipa “jedan čovjek jedan glas”, nego suptilna rješenja iz arsenala upravljanja razlikama. Neuko pozivanje na pravnu stečevinu EU (acquis) od strane zapjenjenih unitarista je posebno žalostan djelić ove žalosne ujdurme. U ovom kontekstu sam, pak, dužan upozoriti kao eurolog da su ti isti koji tobož brane acquis, koliko jučer  nasrtali bez stida i na preporuke Europskog parlamenta, opetovane i u rezolucijama iz 2014. i 2015. i 2017., u kojima se između ostalog upozoravalo da se ne smiju više birati politički predstavnici od strane brojnijih konstitutivnih naroda onom najmanjem. U stvarnosti se  namjerno stvorio iz tih krugova proizveden utisak da se Hrvati u BiH zalažu da samo oni biraju samo Hrvate, što neki koji u jednoj emisiji „ad hoc“ (op. čitaj: ah hok) sedam puta izgovaraju onako kako se i piše, vjerojatno i zagovaraju, ali radi se o tome da i Hrvati moraju imati mogućnosti izabrati svoje političke predstavnike, ako već jesu konstitutivni, autohtoni bh. politički narod, to jest nacija, bez obzira na njihovu malobrojnost.

Utoliko pitanje izbora u Predsjedništvo BiH i u domove i vijeća naroda u oba entiteta nije pitanje trećeg, ili već kojeg entiteta, nego obrane i identiteta i načela  konstitutivnosti u BiH. Uostalom, treba zamisliti kako bi bilo kad bi se glasovima Hrvata mogli birati i Srbima i Bošnjacima njihovi politički predstavnici, ili kad bi, primjerice, Valonci i Flamanci u Belgiji birali političkim inženjeringom jedni drugima političke predstavnike. Švicarska je, pak, zaseban slučaj, ali nije jednonacionalna i nije samo prost zbir njezinih kantona, nego ima sreću da se u njoj nisu događali ratovi u posljednji 170 godina, te da je suglasna demokracija (Konkordanz) načelo koje svi poštuju. Utoliko je već posve izvjesno, ako ne dođe do razumnih izmjena u Izbornom zakonu koji bi omogućili da i Hrvati biraju svoje političke predstavnike, ma koje nacionalnosti bili, ili pak bili anacionalni, u Predsjedništvo BiH i u Dom naroda Federalnog parlamenta i Vijeće naroda u RS-u, bit će svakakvog političkog cirkusa do izbora 2018., uključivo novih i starih “željka komšića”, jer “lov u mutnom” je već otvoren, pri čemu negatori višenacionalnosti BiH i ne skrivaju više svoje namjere, ma koliko ih je upućen svijet prozreo, da ne kažem prezreo …

“Pantokrator”

Da prvi predsjednik Federacije BiH i bivši član Predsjedništva BiH Krešimir Zubak, kojeg sam upoznao tek tijekom 2013. dok smo bili članovi Ekspertne skupine za promjenu Ustava Federacije BiH (zajedno s dr. sc. Kasimom Trnkom, dr. sc. Mirjanom Nadaždin-Deftedarević i  Vehidom Šehićem) nije upotrijebio pojam “pantokratorstvo” za Čovićev stil u politici, ne bi ni bilo ovog objašnjenja „pankratorstva“ i drugih važnih dimenzija Zubakovog intervjua Dnevnom listu, od 7. srpnja o.g.

Sukladno enciklopedijskim objašnjenjima, „Pantokrator“ (grč. παντοϰράτωρ: svemogući, svevladar, svedržitelj) je pojam koji se u helenističko doba koristio kao atribucija za neka starogrčka božanstava, da bi u potonjoj patrističkoj kristologiji ista atribucija pridavana Kristu kao vladaru svijeta. Otuda je u kršćanskoj ikonografiji od VI. i VII. stoljeća Krist u pravilu unutar kršćanskih crkvi prikazivan kako sjedi na Nebu, na prijestolju, kao vladar svijeta, te blagoslivlja desnom rukom dok u lijevoj drži Evanđelje. U vezi Čovićevog „pantokratorstva“ Zubak je izrijekom kazao: “Nikada nisam sporio, dapače često sam javno poručivao kako je Hrvatima potreban jedan krovni forum. Ali, nama treba demokratsko tijelo u kojem će se jasno znati tko je član i tko odlučuje. Moja se stranka predlagala da se unutar Hrvatskog narodnog sabora odlučuje konsenzusom. Kada to nije prihvaćeno i kada je HDZ BiH praktično zatvorio vrata tog Sabora intelektualcima, crkvenim dužnosnicima i svima onima koji drugačije promišljaju od njih, mi smo jasno kazali da nas taj Sabor ne zanima i on je za nas takozvani HNS. Pazite, nisam slučajno u prethodnom odgovoru upotrijebio pojam ‘pantokratorstvo’. Taj lider želi sebi priskrbiti svu moć, želi biti nedodirljiv, najpametniji, svi ostali su samo podanici. To se više ne može tolerirati i ta praksa mora prestati. Nadam se da su u HDZ-u 1990 prepoznali tu pohotnost koja ih godinama naprosto proždire i da će smoći snage i razuma da se istrgnu iz tih kandži. U suprotnom, bit će izbrisani s političke pozornice, a veliku će štetu i dalje trpjeti Hrvati.“

Uistinu, ima nešto idolsko-božansko u odnosima podanika i sljedbenika prema političkim prvacima u političkim improvizacijama, u demokraturskim ne-sustavima u kojima živimo, te se utoliko Zubakov opis Čovićeva stila vladanja ne smije ograničiti samo na njega, nego se mirne duše može protegnuti na sve političke prvake i u BiH i u Regiji. Unatoč tomu male su šanse  da će Zubakovo „vaskrsavanje“ zaboravljenog pojma biti masovnije prihvaćeno. Preslobodno je za one koji se ulaguju Čoviću, i sličnim mu,  ali i nedovoljno diskvalificirajuće za one koji u Čoviću vide svo zlo ovoga svijeta. Ne trebam, valjda objašnjavati kako ga ne branim od njega samoga, ali mi se prosto gade oni koji vide iverak u tuđem, a ne vide brvno u vlastitom oku, kako je to sjajno formulirao vladika Grigorije. Bojati se da bi upravo takvi najradije da BiH nije višenacionalna zemlja, te da bi ti i takvi „antinacionalistički nacionalisti“ kantonalnih dosega, željeli da odlučuju u ime građana svih nacionalnih identiteta, što je u višenacionalnim zemljama siguran put u propast. Ne navode mi se imena „ljudi s dijagnozom“, ili sudski procesuiranih nasilnika, te govorljivih građana-plagijatora, koji ovih dana prosto vrište od bijesa zbog razumnih odluka Ustavnog suda BiH, ali moram reći da oni nisu i moji građani, nego su kulturološko ruglo ambijenata u kojima su etablirani!

“Potraga za novim Željkom Komšićem”

U Zubakovom intervju radi se, zapravo, o vrlo stručnom i razumnom pojašnjenju zašto se u višenacionalnoj zemlji kava je BiH ne smije odustati od temeljnih postulata na kojima počiva, te zašto se ne smije popustiti tobož lijevim i tobož građanskim nacionalistima, koji kod Hrvata ali i drugih konstitutivnih naroda u BiH imaju malog ili nikakva ugleda. Zašto  takvi ne probaju jednom već izabrati Bošnjacima političkog predstavnika, pita se Zubak. No, ostavimo se ovih Zubakovih duhovitosti, za pozdraviti je i njegovo razložno ukazivanje da je žurno nužna politička alternativa među Hrvatima u BiH kako bi se preispitao HDZ-ov monopol u Hrvatskom narodnom saboru (HNS), kojeg Zubak ne dovodi u pitanje, ali zahtijeva njegovu temeljitu rekonstrukciju. Uostalom, uvjerite se sami u razložnost Zubakove argumentacije.

„Iz javnih istupa pojedinaca iz kruga političkih stranaka koje sebe nazivaju građanskim i iz emisija, tekstova, i intervjua koji su u posljednje vrijeme objavljuju njima skloni mediji, razvidno je kako je počela potraga za osobom koju bi oni ‘pogurali’ na sljedećim općim izborima kao kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, odnosno kao protukandidata notornom Čoviću“, veli  Zubak,  kako bi precizirao da je započela „potraga za novim Željkom Komšićem“, te da „posljednji istupi i natpisi nagovještavaju staru praksu tih političkih subjekata koja zorno dokazuje njihov kripto karakter. Naime, te stranke na svim dosadašnjim izborima nikada nisu “isturile” kao kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda osobu takvog javnog ugleda koja bi mogla ozbiljno konkurirati kandidatima predloženih od strane bošnjačkih nacionalnih stranaka. Ali, kao u onoj čuvenoj – dok se Vlasi ne dosjete – redovito su pronalazili, nominirali ili “gurali” kredibilnog kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva, i u tome dva puta uspjeli, i kako izgleda, nadaju se i trećem“. Još mi se važnijim učinilo Zubakovo sljedeće obrazloženje: „Prvo, tim strankama ne bi trebalo manjkati znanja da suvremena građanska društva pripadnost nacije smatraju sastavnim dijelom osobnog građanskog identiteta i da kolektivnim identitetima pripada pravo posebnog, a ne nametnutog predstavljanja u državnim tijelima i institucijama. Ako to znaju, a posežu za ranijom praksom, onda to njihovo javno zagovaranje građanstva zapravo je prikriveno nastojanje za nametanjem podaništva malobrojnijem kolektivitetu. Drugo, onda su već i za njih odluke Europskog suda za ljudska prava samo mrtvo slovo na papiru. Vjerodostojnost političkog opredjeljenja i snaga političke ideje dokazuje se unutar najmnogobrojnijeg glasačkog tijela, pa bi zanimljivo bilo vidjeti, hoće li uopće i tko će biti kandidat tih stranaka za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH…”

Bilo bi puno manje nesporazuma kad bi se o BiH i izrijekom počelo govoriti kao o državi s oformljenim nacionalnim identitetima, ili ko-nacijama, kad bi se jednostavno od sviju njezinih političkih subjekata prihvatila notorna istina kako ona nije drugo doli međunarodno priznata višenacionalna država, ali koja se unutar sebe ne priznaje ni 25 godina poslije prijema u Ujedinjene nacije, 22. svibnja 1992. godine. Tek tada bi se mogli napraviti iskoraci ka njezinoj „kompozitnoj integralnosti“ (Ivan Lovrenović), ako se već s time nije zakasnilo. U svakom slučaju takvo što nije moguće postići samo putem metoda „većinske demokracije“ i sustavnim ignoriranjem senzibilnih metoda upravljanja razlikama, u koje se ubrajaju i tzv. hegemonistička kontrola i kantonizacija i federalizacija i konsocijacija. Od prve se u složenim državama odustaje u demokratskom svijetu, pa se polako gura u set nedemokratskih metoda u koje se ubrajaju i genocid i prisilno premještanje stanovništva i sve forme nasilnih integracija.

O nerazumijevanju potrebe za upravljanjem razlikama u BiH radi se i unutar nacionalnih politika dvaju brojnijih naroda u BiH, ali i ekstremno ogoljeno pod egidom unificiranog građanstva, ma koliko se tim putem ne pomičemo ka razumijevanja građanstva kao sastavnog ili komplementarnog aspekta nacionalnih identiteta, čemu nas izravno uče teorije multikulturalnog građanstva. Uzaludno se pozivati na Willa Kymlicku i na njegove  teorije nužnog razlikovanja polietničkih država, s mnoštvom useljeničkih identiteta, od višenacionalnih država a autohtonim identitetima, upravo kakve su i ko-nacije u BiH- Pa ipak,  mora se reći da bi tek potom bilo moguće zamisliti i rješenje za sva tri nacionalna pitanja i državnog pitanja BiH. Upravo ovim putom bi se moglo osigurati i više skrbi prema manjinskim identitetima bili oni tzv. konstitutivnih naroda, ili pripadnika nacionalnih manjina, ili jednostavno građani koji se ne mogu i ne žele izjasniti pripadnicima jedne od ko-nacija u BiH. A i takvih je, prema popisu stanovništva iz 2013., bilo više od 160.000 u BiH. Utoliko je Čovićevo „pantokratortsvo“ samo izraz nedorečenog, pa i proturječnog političkog sustava, koji se više od dva desetljeća „popravlja“ intervencijama „visokih predstavnika“ tobož u interesu BiH i građanskih vrijednosti u njoj, pri čemu se BiH dodatno zaplela u trice i kučine, potvrđujući da se u BiH radi o predmodernim tipovima političke kulture i političkoj „pred Moderni“ par excellence.

“BiH se zaplela u trice i kučine”

U mail-intervju Vedadu Hasanoviću za njegovu diplomsku radnju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, kojeg smo obavili prije par godina, govorili smo upravo o ovome, pa sam naš „mail razgovor“ uvrstio i u knjigu „Avanti diletanti. Prilozi razumijevanju postmodernih politološko-kulturoloških fenomen“ (Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2016., str. 507 – 509).

Vedad Hasanović: Da li (i u kojoj mjeri) činjenica (ili problem) neriješenog nacionalnog pitanja u BiH, (pored drugih problema), usporava, blokira, proces istinske tranzicije i rekonstrukcije ovog društva i države? Vaš stav (komentar).

Mile Lasić: Daytonski ustroj BiH generira neriješena nacionalna i druga pitanja u BiH, zapravo je idealan okvir za “klero-kapitalizam” na bh. način, kako je to sjajno formulirao uvaženi kolega prof. dr. Enver Kazaz, ili “demokraturu” i obrnute tranzicije, kako ja zovem ono što nam se događa već 20 godina. Jer, dok su se nekim složenim i jednostavnim zemljama Istočne Europe posrećile tranzicije, pa su danas dio novog civilizacijsko-pravnog ambijenta zvanog EU, regiji jugoistoka Europe, posebice BiH, dogodili su se ratovi za teritorije i postojeće društveno bogatstvo, pa se u tom kontekstu na posve anakron način, uz respekt paradigme nasilja, tobož rješavaju balkanska nacionalna pitanja, uključivo u BiH. Ona se, dakako, tako ne mogu riješiti, jer podrazumijevaju brisanje identiteta, odnosno pravno-političko nasilje, nametanje volja većine manjinama, ma koje i gdje bile. Riječ je, dakle, o nužnosti upravljanja etničkim i nacionalnim razlikama u tzv. jednostavnim i višenacionalnim zemljama. Pa se u tom pogledu tek treba izgraditi svijest o novoj političkoj kulturi uvažavanja i međusobnog priznanja, kako bi se potom iznašao “treći modus” ili “treći put”, koji će – putem metoda upravljanja, iz kojih izdvajam ovdje regionalizacije i konsocijacije – omogućiti stvaranje funkcionalne zemlje i države. Ona to danas nije, nego putuje u svoju lošu prošlost, u vrijeme “millet sustava” (iz osmanlijske periode BiH) ili ravno u propast.

Vedad Hasanović:  Da li bi eventualnim rješavanjem nacionalnog pitanja, (pre)naglašavanje nacionalnih, etničkih, religijskih identiteta “izgubilo na važnosti” i umanjilo efekte daljnje politizacije, manipulacije, međuetničkih tenzija i podjela? – Vaš stav (komentar).

Mile Lasić: BiH se zaplela u trice i kučine, te je postala zemlja “zarobljenog uma”, predpolitičko, tribalističko, duboko podijeljeno društvo. U BiH je, dakle, na djelu „višestranački jednopartizam“, kako je ustvrdio dr. Žarko Papić, dopunjujući tako moje argumente o „demokraturi“ i „javašluk konsocijaciji“. Uostalom, ovdje vrijedi podsjetiti na ono što tvrdi Arendt Lijphart. Po njemu, za mnoga “pluralna društva nezapadnog svijeta izbor ne leži između angloameričkog normativnog modela demokracije i konsocijacijskog modela, već između konsocijacijske i nikakve demokracije” (vidjeti, Demokracija u pluralnim društvima, Školska knjiga i Globus, Zagreb, 1992., str. 236.). Arendt Lijphart razlikuje, inače, ideju i model većinske demokracije i demokraciju konsenzusa. Po njemu, jeste teško ali nije nemoguće postići i održati stabilnu demokraciju i u pluralnim, podijeljenim društvima. Politička kultura u jednoj zemlji, inače, može biti homogena ili fragmentirana, a odnosi među elitama konfliktni, kompetitivni ili kooperativni. Otuda Lijphart i izvodi tri tipa političkih sustava odnosno tri tipa političkih kultura: a) centripetalna (orijentacija prema centru); b) centrifugalna (udaljavanje od centra); i c) sporazumna, konsenzualna politička kultura. “Pitanje hoće li demokracija s fragmentiranom političkom kulturom biti stabilna ili nestabilna ovisi prije svega od odgovora elite na potencijalnu ili sadašnju nestabilnost sistema”, ukazuje s pravom Lijphart. Da bi sustavi konsocijacijske demokracije funkcionirali na stabilan i efikasan način nužno je da vođe rivalskih političkih supkultura podržavaju sljedeće oblike ponašanja; prvo, političke vođe moraju biti svjesni da duboki rascjepi vode destabilizaciji sustava; drugo, političke vođe bi morale imati povjerenje u postojeći sistem političkih institucija; treće, političke vođe moraju biti sposobni uspostaviti institucionalnu osnovu i pravila političke igre za akomodaciju subkulturnih razlika. Od svih ovih pretpostavki BiH je beskrajno udaljena, pa se zato ne može očekivati ni skorašnje rješenje nacionalnih pitanja u BiH. Izvan EU se zapravo ne može riješiti ni bh. državno pitanje ni bh. nacionalna pitanja. Utoliko je EU za BiH istovremeno i “nova paradigma” i posve konkretna “slamka spasa”. Potrebno bi bilo, dakle, na posve novi način misliti i nacionalna i državno pitanje BiH, uz pomoć kategorija paradigme nenasilja, uvažavanje svih identiteta, dakle filozofije i prakse alteriteta, te, prenijetog ili djeljivog suvereniteta, načela supsidijarnosti i višerazinskog upravljanja. Tada bi se i (tro)nacionalno, preciznije kazano višenacionalno pitanje u BiH ukazalo u posve novom svijetlu!

Mile Lasić

Izvor fotografije: Slobodna Bosna


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

 

Lijevi nacionalizam

Naravno da je naslov teksta svojevrsni oksimoron. Jer jedna od važnijih klasičnih odrednica ljevice jeste ona koja apostrofira njen internacionalni karakter. I oni slabije upućeni u sociološka, politološka ili filozofska određenja ljevice znaju da je kategorija klase ono sto suštinski ljevicu čini političkom i ideološkom formacijom. Nacionalizam i nacija klasičnoj su ljevici manje bitni. Međutim, nemali je broj lijevih pokreta koji su u praksi koketirali ili bivali u romantičnoj vezi sa nacionalizmom, poput sjevernoirskog Sinn Feina, baskijske Komunističke partije ili nekih južnoamerickih lijevih pokreta. No osnovna ideja ljevice bila je i ostala socijalno i klasno pravednije društvo. Barem je tako bilo u 19. i 20. stoljeću. Šta se u međuvremenu promijenilo?

Svijet se u međuvremenu promijenio. I ljevica i desnica su se transformirale. Klasična podjela političkog spektra na ljevicu, desnicu i centar relikt je nekog ranijeg vremena. To nije teško vidjeti i na konkretnim primjerima gdje, recimo, socijalisti smanjuju radnička prava pri donošenju novih zakona o radu, a konzervativci pozivaju rijeke imigranata u državu povećavajući socijalna davanja. Nije neobično ni da radnici 21. stoljeća i socijalno ugroženi podržavaju Marine Le Penn i Geerta Wildersa, a konzervativci, demokršćani i liberalni socijalisti Macrona i Ruttea. Ljevica i desnica 21. stoljeća slabo ili nikako korespondiraju sa ljevicom i desnicom 20. stoljeća. Svijet se brže mijenja, pa i novim političkim podjelama treba više vremena da se jasnije isprofiliraju.  Mnogi će nanovo reaktuelizirati Francisa Fukuyamu i objašnjavati ovu epohu njegovom tezom o ‘’kraju povijesti’’. Ovu će epohu nazvati postideološkom, onom u kojoj su pojmovi ‘’lijevo’’ I ‘’desno’’ obesmišljeni ili relativizirani. Zašto se ljevica i desnica prožimaju kao nikad do sada? Zažto ulaze na teren jedna drugoj i zbunjuju demos? Jesu li zamijenile uloge? Deveraju li ljevica i desnica s krizom identiteta? Jesu li se doktor Jekyll i mister Hyde pobrinuli za njihovu ideološku podvojenost? Ili je naprosto riječ o nekoj vrsti ideološko-političke evolucije?

Ali manimo se teoretiziranja, tzv općih mjesta, pop kulturnih referenci i koječega drugoga. I pređimo na stvar. Kako ljevica ili ono što se nominalno ljevicom zove izgleda u bh uvjetima? Ne misli se pritom na tzv banjalučku ljevicu koja je nepovratno ukalupljena u srpski nacionalistički diskurs. Sarajevska je ljevica ona što nas zanima i koja još uvijek surfa na valu bratstvo-jedinstvene frazeologije kojom, evo reći cemo odmah, prikriva vlastiti nacionalizam.

Atrofija lijeve političke pameti

Nerijetko će sarajevska ljevica staviti sebe na pijedestal jedinih istinskih zaštitnika domovine, fetišizirajući je do razine metafizičkog. Kad fetišiziraš domovinu ili narod uletio si, htio-nehtio, na teren nacionalizma. Sarajevska ljevica, kao uostalom i banjalučka, dobro zna da se ljudi ovdje puno više seksualno uzbude na priču o naciji i domovini nego na onu o radničkim pravima i jednakosti. A politika je, nemojmo se zvavaravati, čista i gola pragma, pa tako i koketiranje sa nacional-patriotskim sentimentima nije nešto neočekivano. To će uvijek donijeti pokoji glas više na svakim budućim izborima. Problem sarajevske ljevice je što u BiH postoje tri takva nacional-patriotska sentimenta, a oni, sarajevski lijevi akteri, samo surfaju na jednoj od ovdašnje tri nacionalističke pripovijesti, trajno sukobljene i međusobno nepomirljive. A kada flertuješ sa jednim od ta tri sentimenta automatski si se svrstao u jedan etnopolitički blok. I to nije teško razumjeti, osim ako baš nisi pelcovan od elementarne političke logike. Ipak, sarajevska ljevica i dalje samu sebe kiti mulietničkim lentama i svebosanskom agendom. Kako to objasniti? Insistirati na univerzalnosti svoje pozicije i svebosanstvu u situaciji kad si etnopolitički svrstan naprosto je glupo. Osim ako nije riječ o poodmakloj ideološkoj dioptriji koja ti ne dopušta da realno sagledaš stvari.

Sarajevskoj ljevici ne manjka nesuvislih sadržaja i nacional-patriotskog patosa, ali je vrlo deficitarna kad su u pitanju politička razboritost i alternativne, integrirajuće politike. U nedostatku jasne političke vizije ostaje im samo isprazno moraliziranje i militantno zazivanje građanstva. Busajući se u svoja pravednička antifašistička prsa, koristeći antifašizam kao smokvin list za svoju idejnu golotinju i vlastiti nacionalizam, ovdašnja ljevica u tako o(be)smišljen okvir trpa svoje destruktivne unitarističke obrazce, za složena društva jednako pogubne kao separatizam ili iredentizam. Njihovo shvaćanje pluralizma i demokracije ideološki je ograničeno, često rigidno i s potpunim nerazumijevanjem lokalnog konteksta i politike kao umijeća mogućeg. Namjesto toga insistiraju, a gdje mogu i nameću, koncepte potpuno neprimjerene za zemlju kao što je BiH, nesvjesni kakvu su štetu već napravili i ljevici i zemlji za koju deklarativno tako rado i često ističu da je vole. Sarajevska ljevica zagovara ideološki propisani patriotizam i koncepte koji su kao malo šta omrznuli socijalističku Jugoslaviju. Paralele sa Jugoslavijom iznimno su važne i zanimljive, ali prije toga o jednoj nimalo bezazlenoj tradiciji.

Nastavak tradicije proizvođenja neprijatelja

Ono što se u BiH naziva ljevicom, socijaldemokracijom, političkom alternativom, kakogod, neuspio je projekat jer ključne pozicije drže ideološki dogmati, pa čak i opskurni nacionalistički huškači zaogrnuti u svoje građanske plaštove. Višak etnofobije i politicke arogancije, a nedostatak bilo kakve idejne supstance tjera ih da pronalaze fašizam ispod svakog kamena, veoma često i tamo gdje ga objektivno nema. Ali to je credo svake nacionalističke politke: proizvodnja neprijatelja, antagonistički odnos ‘’mi’’ i ‘’oni’’. Tradicija je to vrlo dugovječna i maligna na Balkanu. Sadašnja ljevica parazitira na nacionalizmu i podjelama i daleko je od bilo kakve društvene koristi. Takvoj ljevici potreban je dubinski remont i potpuno novi ljudi, ideje i koncepti. Ovi sadašnji samo su sukreatori nacionalističkog pandemoniuma u kojem BiH već predugo životari. I koji za vlastiti nacionalizam koriste zamjenske termine koji tako ljupko zvuče. Patriotizam, građanska BiH, građanska većina, probosanske snage, samo su neki od tremina od kojih se usplahiri prosječan nacional-patriotski zanesenjak. Građanske orijentacije, naravno.

Posebno ironično zvuči naročito im draga sintagma ‘’probosanske snage’’. Jer rečeni probosanci ljekoviti su za ozdravljenje bh društva taman otprilike koliko i Miloševićevi komunisti za ozdravljenje jugoslovenskog. Vrlo probosanski proizvode nacionalizam kod drugih i zajedno s njima cementiraju međunacionalnu isključivost i podjele. I daju dodatne argumente jednom banjalučkom socijalisti i akademiku, poznatom po tezi da je BiH nemoguća država. S takvom lijevom pameću Bosna i Hercegovina je osuđena da još dugo tavori bez ozbiljne političke alternative. Istinska probosanska politika bila bi ona koja će se bez straha, i bez fige u džepu, suočiti sa sadašnjim podjelama u društvu, podjelama koje su ne mogu prevladati ignorancijom ili receptima svojstvenim isključivo za monoetničke države. Istinska probosanska politika, ako je već tako zovemo, može biti jedino ona koja će imati punu svijest o tome da se država BiH ne prostire od Kozje ćuprije do Rimskog mosta, i da je riječ o mnogo širem pojmu. I koja, ne manje važno, neće bježati od politike konsenzusa i dogovora. O konsenzualnoj političkoj kulturi lijevo misleće glave bi dosta toga mogle naučiti i od svojih kolega iz njemačkog SPD-a, samo da imaju malo više sluha, volje, strpljenja. I političke mudrosti.

Nije rijetkost da sarajevska ljevica svaki hrabriji iskorak ili primjer konsenzualne politike dijaloga atribuira kao izdajnički, kukavički ili neprijateljski čin. To samo govori o sistemskim defektima ovdašnje političke kulture i same ljevice. Treba li uopće reći da je ta vrsta rezona samo još jedan od nacionalističkih klišea. U tom kontekstu nije loše sjetiti se Sulejmana Tihića i histeričnih reakcija prema njemu, u vrijeme kada je Tihić pokušavao izvući SDA iz nacionalističkih i viktimizacijskih šablona. Izdajnik, petokolonaš, kukavica, beskičmenjak, neke su od etiketa koje mu je na glavu sručila ovdašnja politička i medijska kultura. I radikalna struja unutar vlastite stranke. Radi sticanja jeftinih političkih poena ljevica nerijetko slijedi ovakvu političku praksu i kulturu etiketiranja. Ona je po tome i po mnogo čemu drugom jedna od najkonzervativnijih skupina u bh društvu.

Stožerna stranka

Lijevi politički front drže SDP, DF i GS. Stožerna stranka ljevice, da se poslužimo hdz-ovskom terminologijom, jeste SDP BiH. Na zadnjim stranačkim izborima za novo rukovodstvo SDP-a pobijedio je politički dogmatizam naspram političke razboritosti. Pobijedio je isti politički mentalitet zbog kojeg je SDP u konačnici i krahirao na izborima 2014. Isti onaj politički mentalitet koji je proizveo najveću političku krizu nakon Daytona i učinio Federaciju problematičnijim dijelom države. U jednom konsolidiranom društvu SDP bi mogao biti opcija koja će biti prihvatljiva svima, neovisno o tome gdje živiš ili kako se zoveš. Ali za to treba imati političku odgovornost i pamet, ono što SDP-u već godinama nedostaje. U sadašnjem kontekstu i sa sadašnjim perjanicama ova stranka je samo proizvođač populističke magle i međunacionalnih tenzija.

Četiri godine vlasti SDP-a (2010-2014) empirijski je dokaz da vlast etnonacionalnih partija ne mora biti jedino dno koje se može dosegnuti. Korupcija i nepotizam u tom su razdoblju samo promijenile pakovanje, a pogoršanje međunacionalnih odnosa od toga je vremena u stalnom progresu. Tome je u najvećoj mjeri doprinijela politička arogancija i nezajažljivost čelništva SDP-a. Već je spomenuto da isti politički mentalitet i danas upravlja SDP-om. Pokazuju to i njihove eskapade u Parlamentu Federacije sa Rezolucijom kojom se osuđuju inicijative za federalizaciju države i entiteta. Rečena rezolucija usvojena je dvotrećinskom većinom i ostvarenje je sda-ovskog ideala o bošnjačkom jedinstvu. Aferim za SDP i sarajevsku multi-kulti ljevicu! I nije ovom rezolucijom ljevica nimalo naštetila HDZ-u, eh da barem jest, nego mu je dodatno učvrstila poziciju i osigurala još jedan oreol žrtve u političkim nadbijanjima sa bošnjačkim političkim blokom. Rezolucija je, vele iz lijevog tabora, usvojena s ciljem da se stane u kraj etnonacionalnim podjelama i osnaživanju separatizma. Koliko je samo ironije sadržano u ovom objašnjenju. Sarajevska ljevica ovom je rezolucijom dodatno osnažila treći entitet. Ali ne toliko onaj o kojem sanjare herceg-bosanski iredentistički rodoljubi, nego onaj čije granice se poklapaju sa Sarajevskim kantonom i još pokojom čaršijom. Ljevica živi i djeluje u svojim nacionalnim rezervatima i ne pomišljajući da pređe granicu.

Osim što po ko zna koji put govori o ‘’lijevom’’ shvaćanju političkog pluralizma, ovaj slučaj sa rezolucijom svakog malo upućenijeg u politički historijat Balkana podsjeća na većinsku aroganciju srpskog političkog vodstva, ispoljenu na već legendarnom 14. kongresu SKJ. Tada su hrvatski i slovenački delegati napustili Skupštinu Jugoslavije, baš kao hrvatski delegati Federalni parlament zbog spomenute rezolucije. Sarajevski lijevi akteri zaboravljaju ili svjesno ignoriraju da je takav politički monizam potpuno destruirao odnose u socijalističkoj Jugoslaviji i utro put nacionalizmu i podjelama. Preuzimajući obrasce ponašanja koji su dotukli Jugoslaviju, sarajevski lijevi mainstream uvjerava sebe i ovdašnju javnost da je to lijek za bosanskohercegovačke probleme. Kao da su ostali mentalno zarobljeni u bivšem socijalističkom sistemu, uzimajući iz njega samo ono lošije. Jedina nada za tadašnju Jugoslaviju bio je reformistički kurs Ante Markovića, kojeg su, nažalost, porazili nacionalizam i miloševićevsko-tuđmanovska politička iracionalnost. Šta bi bila nada za Bosnu i Hercegovinu? Za početak, jedna nova ljevica, pametnija i odgovornija od ove sadašnje. Ako bismo se igrali analogije, onda bi rekli da se sarajevski ljevičari politički ponašaju kao miloševićevski nacional-komunisti, dok su oni banjalučki više na liniji tuđmanovskih nacionalističkih revolucionara.

U svakoj ozbiljnijoj politološkoj studiji treba kao egzamplar uzeti političko ponašanje SDP-a, naročito u razdoblju 2010-2014, i argumentirano upozoravati kako se ljevica ne treba ponašati u etnički složenom i ideološki duboko podijeljenom i posvađanom društvu. Jer takvo društvo treba recepte za ozdravljenje, a ne dodatne antagonizme i podjele. Mnogi su te recepte, naivno ili ne, očekivali upravo od ljevice. Porazno je i za ljevicu i za BiH da lekcija nije naučena. O DF-u i GS-u teško je bilo šta reći, osim da se radi o žalosnim političkim pojavama. Dio lijevog političkog fronta je i Naša stranka, partija koja na lokalnim razinama umije ponuditi zanimljive i kreativne ideje. Ali čim skliznu na teren osjetljivih društveno-političkih i ustavno-pravnih pitanja pokazuju istu vrstu autizma i arogancije, tako svojstvene fenomenu sarajevske (malo)građanštine o kojem je već pisano.

Zamjenski nacionalisti crvene boje

Svi ti nikšići, komšići, bajrovići, mašići, bećirovići i ostali suljagići politička su ukazanja s viškom nacional-patriotskog žara i demagoškog populizma, a s ozbiljnim pomanjkanjem bilo kakvog smislenog političkog koncepta, ideje i vizije. U jednom politički i ideološki raspolućenom društvu oni samo multipliciraju nacionalizam, parazitirajući na podjelama i navodno se boreći protiv njih. Namjesto toga, kako je već rečeno, nude isprazne moralizatorske invektive, političku aroganciju, pa čak i sirovi nacionalistički šovinizam, a koji su samo loš paravan za potpunu političku bezidejnost i prazninu. Ali ne može ni biti drugačije, jer takav je i milje koji ih intelektualno i medijski opslužuje.

Da zaključimo. Sadašnja bh ljevica otjelovljenje je protivrječnosti, hodajući paradoks, podvojenost u pokretu. Sarajevski ljevičari su borci protiv podjela koje i sami kreiraju. Borci protiv etnicizacije društva koju svojim etnopolitičkim svrstavanjem i sami podržavaju. Gnušaju se koncepta konstitutivnih naroda dok idolatrijski štuju ZAVNOBIH, rodno mjesto tih istih konstitutivnih naroda. Učahurena u svoju viziju svijeta, domaća ljevica pokazuje nadmenost i prijezir prema svemu što ne dijeli njihov pogled na svijet. Njihov raison d’etre je proizvođenje krize a ne politički racionalitet, što ih demaskira kao zamjenske nacionaliste crvene boje. Jer upravo je proizvođenje neprijatelja suštinska odlika svakog nacionalizma. Nacionalističkom i svakom drugom populizmu treba binarni pogled na svijet, ‘’mi’’ i ‘’oni’’.

Takva ljevica nikome ne treba. Pa ni samoj sebi, jer gubi na duge staze. 2014. godina zorno je to pokazala. Takvoj ljevici očigledno treba barem još jedan veliki krah da se otrijezni i presabere, poput spomenutog iz 2014., i neki novi ljudi i ideje. I nema tu ništa zlurado. Štaviše, na dobitku bi bili i ljevica i BiH. Bilo bi korisno za društvo u cjelini kada bi isplivala neka nova lijeva garnitura, ona koja bi  napustila politički dogmatizam sadašnjih perjanica i povezala se sa dijelom intelektualne zajednice kojoj ideološki virus nije popio ono malo zdrave pameti. Ima li među lijevim akterima dovoljno kritične mase i slobodoumnih pojedinaca koji nisu ušančeni u spomenutu dogmatiku i idolatriju? I koji su spremni preuzeti odgovornost i nositi se sa pluralnošću ove zemlje? Ili su sve ovo samo naivna pitanja koja su odavno izgubila smisao?

Neven Šimić


Ilustracija: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Referendum o imenu bio bi najbolje rješenje za Trg maršala Tita

Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić predložio je da se zagrebački Trg maršala Tita preimenuje u Trg Republike Hrvatske. Uslijedile su brojne reakcije, podrška i kritike, ovisno naravno o političkim preferencijama. Nacionalistima je drago a ljevica je protiv. Najkonkretniji u kritikama bio je SDP-ov zastupnik Nenad Stazić koji je izjavio kako će ta stranka vratiti ime trgu kada dođu na vlast, kao što su vratili ime Trgu žrtava fašizma.

Ovo pitanje sigurno je važnije od imena jednog trga, i tiče se političkog i moralnog profila Hrvatske kao države. Za vrijeme Titove Jugoslavije nesumnjivo su se dogodili brojni zločini, posebno na samome početku vladavine. Postojali su i Goli otok i politička represija potpuno neprihvatljiva, a možda i neshvatljiva, modernim vremenima. Međutim, ako usporedite Titov režim s onim kojega je on porazio u Hrvatskoj, dakle s NDH, radilo se o beskrajno humanijem sustavu. Kome to nije jasno ili je ideološki slijepac ili potpuna neznalica. Jedna riječ, Jasenovac, trebala bi biti dovoljna u ovoj „debati“.

Naravno da ne bi bilo fer ustvrditi da svi oni koji podržavaju promjenu imena trga imaju simpatije prema ovom sramnome periodu hrvatske povijesti, ali postoji dovoljan broj ljudi koji su u najmanju ruku ambivalentni (trideset tisuća ‘domoljubnih’ grla na Maksimiru, zagrebački srednjoškolci tijekom Norijade itd. više su od puke slučajnosti ili incidenta). Sasvim dovoljno da se zabrinete.

Osim moralnih, postoje i teritorijalno-pragmatični aspekti. Naime, moderna Hrvatska mnogo je veća nego što bi bila da je barbarska NDH kojim slučajem opstala. Gdje bi naprimjer završila Istra? Saborski zastupnik iz ovoga dijela Hrvatske, Peđa Grbin, jednostavno je objasnio:  „Istrijan sam, Puležan, da nije bilo Maršala, danas ne bih sjedio u Hrvatskom saboru“.

Gradonačelnik Bandić naprosto hoće vlast, izgleda po svaku cijenu,  a to je šteta za Zagreb. Bivši član SDP-a uvijek je bio populist, i to mu već dugi niz godina donosi uspjeh u Zagrebu. Ako se vodite isključivo logikom preživljavanja na vlasti, onda mu čak ne možete niti zamjeriti. Ako pak gledate dugoročne interese Zagreba i Hrvatske onda ćete se zabrinuti.  U svakom slučaju, gospodin Bandić nije dorastao istinski ozbiljnim pitanjima poput ovoga.

Za dalekosežne promjene ove vrste najbolje rješenje bio bi referendum, po mogućnosti nakon iscrpne javne debate bez ideoloških prepucavanja (nemoguća misija?). Bilo bi dobro na takvome mjestu čuti stručna mišljenja o Titovom režimu, ali i o njegovoj međunarodnoj reputaciji kao pobjednika u ratu i državnika u miru; reputaciji samoj po sebi i poglavito u odnosu na apsolutno sve moderne hrvatske veličine.

Takav referendum bio bi pošteniji nego sadašnje mešetarenje, i dao bi iskreniju sliku Zagreba i hrvatskog društva u cjelini.

Dražen Šimić


Foto: Wikipedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Balkan i teorije zavjere (3)

Zabunom ste kliknuli na pogrešan link. Odvelo vas to na neku čudnu stranicu. Pred vama vrište senzacionalistički clickbait naslovi. Jedan od njih glasi: ‘’Cijepljenje ugrožava zdravlje vaše djece’’. Ovaj drugi još je intrigantniji: ‘’Još jedan dokaz da iza svega stoje masoni i židovski lobi’’. Ispod teksta gomila komentara, mahom ostrašćenih i mrzilačkih. Jedan od njih veli da je Hitler bio isuviše nježan prema Židovima. I da mu je bilo jasno kakav je to narod. Komentar ima više od stotinu lajkova. To vas ljuti i rastužuje istovremeno. Pitate se (retorički): pa kakav to polusvijet ovdje obitava. Kako, pored najbližih susjeda, taj balkanski nesretnik stigne mrziti i Židove. Želite ostaviti komentar, napisati nešto. Pametno i smisleno, po mogućnosti. Ne. Ne činite to, osim ako niste mazohist. Ne činite to, osim ako ne želite da vas zapljusne bujica neprosvjećenosti i kanonada šovinističke histerije. Ili vam je možda zabavno da promatrate reakcije tog neukog i šovinizmom nafilovanog svijeta. Ok, vama na volju. Ali ne recite poslije da vas nisam upozorio.

Medijski prostor na Balkanu zasut je ovakvim i sličnim sadržajima. Tu ćete naučiti da je teorija evolucije velika laž, da djecu ne treba cijepiti ili da svijetom vladaju masoni i iluminati. Alternativna istina je vrlo tražen proizvod na balkanskoj online pijaci. Da ne bude zabune, svugdje na svijetu, pa i u najrazvijenijim zemljama, postoje publikacije i medijske platforme koje promiču tu vrstu znanja. Naravno, uz jednu bitnu razliku: u razvijenim i prosvijećenim društvima te teorije nalaze se upravo tamo gdje im je i mjesto – u tabloidima ili opskurnim online džunglama gdje ozbiljan svijet ne zalazi, ili ih u najboljem slučaju izučava kao sociološki, socio-pshološki ili paramedijski fenomen. Na Balkanu ćete takve sadržaje naći i na javnim rtv servisima. I na mainstream portalima. I u istupima cijenjenih akademskih prvaka. Ta vrsta pameti kreira i politički život. Nacionalizam je teorija zavjere na lokalnom nivou. Krivac za ‘’našu’’ lošu prošlost, nesretnu sadašnjost i neizvjesnu budućnost uvijek je izvan ‘’nas’’. Populistička kultura i nacionalistička ideologija na Balkanu napajaju se sa tog neiscrpnog izvora paranoidne nesuvislosti.

Sve to podosta govori o političkoj i medijskoj kulturi na Balkanu. Politička i medijska pismenost već desetljećima se sustavno urušavaju. To više nije proces, to je stanje. I uzrok. U takvim okolnostima glupost i površnost su institucionalizirane vrijednosti. U takvim je okolnostima puno lakše biti površan i glup nego prosvijećen i pismen. U takvim okolnostima teorije zavjere bujaju brže nego vegetacija u Amazoniji. One nude jednostavne odgovore i na najkompleksnija pitanja. Pogotovo su popularne one koje daju jednodimenzionalne odgovore na složena politička i društvena gibanja u svijetu. Zbog toga i jesu tako privlačne. A ništa manje popularne su i one koje govore o znanosti, o medicini i biologiji, o chemtrailsima i haarpu.

Kriza je sistema. Ljudi iskazuju sve manje povjerenja u politiku, demokraciju, medicinu, obrazovanje, znanost, medije. Kada ljudi izgube povjerenje u sistem onda padaju u ruke raznim alternativcima. Sve bi bilo uredu da alternativa o kojoj je riječ nije jedna neprosvijećena, bezidejna grupacija koja proizvodi ništa drugo doli populističke performanse, spektakl i senzaciju. I paranoju. U vrijeme krize sistema diletanti i neznalice najednom dobiju priliku da šire diletantizam i neznalaštvo. I paranoju. Trenutak je to kada struka, znanje i racionalnost pokleknu pred najezdom alternativne istine. I paranojom. Trenutak je to kada javnim prostorom marširaju borci protiv cijepljenja, ideolozi kreacionizma, neprosvijećena medijska gerila, fundamentalisti raznih profila. Tada populizam, šarlatanstvo i paranoja dođu po svoje. I tada alternativne činjenice bivaju samo jedan od konkurentnih proizvoda na balkanskoj online pijaci, ravnopravan sa strukom, znanošću i zdravim razumom. Uz malo bolju reklamu i medijsku promociju i najbesmislenija glupost postaje vrlo tražena roba.

Dva nedavna slučaja iz Srbije i Hrvatske vrlo su ilustrativna i pokazuju da alternativna istina na Balkanu sve više postaje mainstream. Ili je to možda oduvijek i bila.

U Srbiji potpisalo peticiju protiv izučavanja Darwinove teorije evolucije. Iza peticije ne stoji neki nadobudni ekscentrik željan medijske paznje. Radi se o grupi od preko stotinu ljudi koji su ispred svojih imena ponosno isturili svoje akademske, profesorske, liječničke, novinarske i ine formalne titule, gordo iskazujući svoj predmoderni duh. A da čitava stvar bude još zabavnija pobrinuše se ljudi iz duhovne sfere, oni od kojih bi mnogi očekivali da svesrdno podrže spomenute titulare. Naime, jedna od glasnijih i medijski zapaženijih kritika ove inicijative došla je od teologa sa Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta u Beogradu. (Rečenim teolozima, da ne bude zabune, pohvale na pametnom i razboritom istupu.) Kao da se radi o dobro izrežiranom skeču koji napraviše baštinici montipajtonovskog gega: ljudi od struke i nauke, barem im tako formalne titule kazuju, napadaju teoriju evolucije; teolozi i duhovnjaci je brane! Naizgled je paradoksalno da relativizacija nauke dolazi od ljudi sa naučnim titulama. Ali istup Ljiljane Čolić, medijski najeksponiranije antidarvinovke, dosta toga objašnjava. Darvinova teorija vrijeđa pravoslavne vjernike, vrhunski argumentirano ali i ganutljivo poentira uvažena potpisnica. Eno i Muameru Zukorliću je kanula suza.

Drugi slučaj pokazuje da je pokret protiv cijepljenja već poprimio razmjere epidemije. U Splitu i Zagrebu masovni protesti roditelja koji se bune protiv obaveznog cijepljenja. I koji negoduju jer svoju necijepljenu djecu ne mogu upisati u javne vrtiće. Lokalne vlasti su, naime, učinile nešto neoprostivo: poslušali su savjet medicinske struke koja kaže da necijepljenje ugrožava zdravlje druge djece, te upis u javne vrtiće uvjetuju obaveznim cijepljenjem djece. Roditelji se bune jer to, kako kažu, ugrožava njihovo pravo na slobodu izbora. Ok, načelno bi možda i bili u pravu da nema jedne sitne začkoljice: šta ako svojim izborom ugrožavaju zdravlje ne samo svoje, nego i druge djece? I šta je ovdje zapravo ugroženo, pravo na slobodu izbora roditelja ili zdravlje djeteta? Ko vrši zamjenu teza? Problem ovih roditelja je sto više povjerenja iskazuju prema lokalnim šamanima i teoretičarima zavjere nego prema struci. A kako i ne bi. Jer medicina je, reći ce neki alter mudrac, ionako u rukama raznih bjelosvjetskih spletkaroša koji nam podmeću bofl i sistematski nas truju, malo chemtrailsima, malo cijepljenjem, malo viski, malo koka kola. Blago djeci.

Šta sve ovo govori? Govori da formalno demokratska a u mnogim aspektima autoritarna balkanska društva nezaustavljivo napreduju unazad. Retrogradne ideje i pokreti kao da su ovdje našli svoje prirodno stanište. Retradicionalizacija i antiliberalni duh njihov je spiritus movens. Navedeni primjeri samo su jedan od mnogobrojnih simptoma da su racionalizam i moderna postignuća na Balkanu na krhkim nogama. Društva koja klize u autoritarnost sklonija su revizijama svake vrste, makar se radilo i o neoborivim znanstvenim dokazima. Da li ćemo već u bliskoj budućnosti svjedočiti o krahu racionalnosti i pameti u sudaru sa alternativnim činjenicama. Simptomi su upozoravajući. Racionalizam na aparatima, da se poslužimo popularnom fejsbuk metaforikom.

Alternativne činjenice poput virusa nagrizaju dostignuća prosvjetiteljstva i moderniteta.  Još malo pa će biti važnije ono što ti došapne lokalni vrač nego ono što kažu medicinska struka i znanost. A Zemlja je ravna ploča, kako kaže još jedna bezvremena istina, nepomična je i sunce se vrti oko Nje. Kakav Galileo, kakvi bakrači.

Neven Šimić

Također pročitajte:

Balkan i teorije zavjere (1)

Balkan i teorije zavjere (2)


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Mađarski napad na akademske slobode predstavlja prijetnju europskim načelima

Deseci tisuća ljudi nedavno su prosvjedovali u Budimpešti protiv pokušaja njihove vlade da zatvori tamošnje Srednjoeuropsko sveučilište (CEU). Ovo je bio drugi veliki prosvjed u dva tjedna. Prosvjednici su masovnim odzivom pokušali osporiti izmjene i dopune novog mađarskog zakona o visokom obrazovanju koje su usvojene u parlamentu.

Srednjoeuropsko sveučilište ima svojevrsni dvojni identitet – njegove diplome akreditirane su i u SAD-u i Mađarskoj. Međutim, najnovijim izmjenama i dopunama zakona bio bi praktično onemogućen dalji rad ovog sveučilišta u Mađarskoj. Razlog je taj što novi zakon traži da sveušilište funkcionira u skladu s obvezujućim međunarodnim sporazumom i da mora ponuditi programe visokog obrazovanja u svojoj zemlji porijekla, SAD-u, u vrlo kratkom vremenskom roku.

U vrijeme pisanja ovaj prijedlog zakona nalazi se na stolu mađarskog predsjednika. On će ga potpisati ili proslijediti Ustavnom sudu. Potpisivanje zakona značilo bi stupanje na snagu zakonskih promjena, što bi iziskivalo da se obvezujući međunarodni sporazum sklopi u roku od šest mjeseci od dana objave zakona. Upućivanje na Ustavni sud, što traži većina prosvjednika u Budimpešti, značilo bi preispitivanje ovog prijedloga zakona u smislu zakonitosti i ustavnosti.

Srednjoeuropsko sveučilište financira se privatno. Ima više od 1400 studenata iz više od stotinu zemalja, i kao što smo rekli nudi diplome akreditirane u SAD-u i Mađarskoj. Rangirano je među prvih 200 sveučilišta u svijetu u osam disciplina, a posebno se ističe u političkim znanostima i međunarodnim studijima. Sveučilište je već više od 25 godina smješteno u Budimpešti i u potpunosti se uklopilo u život grada. Činjenica da je osnovano nakon pada komunizma, s ciljem promicanja demokracije, čini trenutačne poteze protiv njega još gorima.

Sveučilište uspješno vodi rektor Michael Ignatieff, bivši kanadski političar i međunarodno priznati akademik koji je pokrenuo impresivnu kampanju za podršku ovoj instituciji. Odgovor je bio ogroman. Vodeće akademske institucije u Mađarskoj i širom svijeta, vlade, političari i pojedinci osudili su poteze mađarske vlade. Hashtag #IStandWithCEU popularan je na Twitteru.

Ovakva snažna podrška naglašava važnost ustanova koje promiču obrazovanje i kritičko razmišljanje. Akademska sloboda je cijenjena europska vrijednost, a europske zemlje s pravom su ponosne na kvalitetu svojih sveučilišta i podržavaju njihov razvoj.

Sloboda sveučilišta da podučavaju, istražuju i objavljuju od temeljne je važnosti za slobodno i otvoreno društvo.  Članak 13. Povelje o temeljnim pravima Europske unije propisuje da „umjetnost i znanstvena istraživanja moraju biti bez ograničenja. Akademska sloboda mora se poštovati“. Potreba za takvim eksplicitnom zaštitom akademskih sloboda je jasna. Sveučilišta i znanstvenici već dugo su na meti autokrata zbog prijetnje koju slobodno i kritičko mišljenje predstavlja za njihovo daljnje postojanje.

To što se napad ove vrste desio u EU trebao bi biti razlog za zabrinutost u cijeloj Europi. Razlog je taj što se radi o presedanu koji akademske slobode dovodi u opasnost. Ovo je također i podsjetnik na potrebu za stalnom budnošću u očuvanju europske demokracije.

Iako će Srednjoeuropsko sveučilište poduzeti sve pravne korake koji su mu dostupni da eventualno ospori ovaj mađarski zakon, ipak se ne radi samo o pravnoj borbi. Mađarska inicijativa kojoj je cilj zatvaranje jednog neovisnog sveučilišta postavlja temeljno pitanje o tome u kojoj mjeri europske vrijednosti mogu biti zanemarene od strane države članice EU-a. Vladavina prava trebla bi biti središnji princip rada zemalja članica. Udar na slobodu izražavanja putem zatvaranja akademskih ustanova izravno je u suprotnosti s ovim principom.

Treba dodati da ovo nije jedini recentni potez mađarske vlade koji je u suprotnosti s vladavinom prava. Važna novina ”Népszabadság” zatvorena je u listopadu – kao razlog naveli su pritisak vlade. Vlada se također nedavno okomila na civilno društvo. Predložila je uvođenje restriktivnog zakona koji je obrazložen brigom za nacionalnu sigurnost i potrebom za dodatnom transparentnošću.

Čini se da u Mađarskoj nema puno razumijevanja za proteste i ogorčenje koje izaziva ovaj prijedlog zakona. Prije samo nekoliko dana, odgovarajući na prosvjede i pisma podrške Sveučilištu, glasnogovornik mađarske vlade izjavio je da je situacija dio „političkog cirkusa”.

Europska komisija priopćila je kako će se raspravljati o situaciji u Mađarskoj, što je važna prilika za jačanje temeljnih načela EU. Pojedinci, institucije i vlade u Velikoj Britaniji i diljem Europe trebaju ozbiljno razmotriti ono što se događa u Mađarskoj i poduzeti akcije kako bi zatvaranje Srednjoeuropskog sveučilišta postalo crvena linija preko koje se ne smije prijeći.

Kirsten Roberts Lyer, The Conversation

Foto: Flickr, neka prava pridržana


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Sarajevo dvadeset i pet godina poslije: paradigma za budućnost

Dvadeset i pet godina od rata u Bosni i Hercegovini krajnje je vrijeme da se završi tmurno poslijeratno razdoblje. Unatoč određenim rezultatima, ukupna situacija u zemlji je depresivna. To nije ništa novo, ali u međuvremenu se regionalni i međunarodni kontekst znatno promijenio. Stoga situacija u Bosni i Hercegovini iziskuje reviziju.

Na regionalnoj razini, članstvo Hrvatske u Europskoj uniji niti je doprinijelo stabilnosti niti integracijskim procesima u BiH. Nema pravih rezultata nakon desetljeća međunarodnog upliva i anemičnih strategija koje su za cilj imale poboljšati regionalnu suradnju, a teritorijalni integritet nekih balkanskih zemalja (Bosna i Hercegovina, Makedonija i Kosovo) i dalje ne treba uzimati zdravo za gotovo. Dok Rusija i Turska povećavaju svoj utjecaj u regiji, čini se da se je drastično pao utjecaj zapadne ‘meke sile’ (soft power, sposobnost da se utječe na nečije preference putem vlastitih koncepata i filozofije). Ono što zabrinjava još više je činjenica da je ugrožena sveukupna sigurnosna situacija u srednjoj i istočnoj Europi. U našem dvadeset i prvom stoljeću vidimo neke zastrašujuće paralele sa stanjem tridesetih godina prošloga stoljeća. Osim toga, stručnjaci i politički lideri na svim stranama čine se dezorijentiranim i bespomoćnim. Okolnosti uopće nisu povoljne za rješavanje bosanskohercegovačkih problema.

Na summitu Europske unije u Solunu 2003. dato je obećanje da će balkanske zemlje jednom biti primljene u Europsku uniju, ali EU nije bila u stanju održati riječ. Jedina strategija EU za Balkan sastojala se u održavanju statusa quo, i pokazala se katastrofalnom. Što se tiče Bosne i Hercegovine, EU ipak ima određenu obvezujuću odgovornost. Dva su ključna pitanja u vezi ove države.

Prvo, Daytonski sporazum, bez obzira na to kakav je smisao imao sada već davne 1995. godine, sada u potpunosti ometa napredak zemlje. Lokalni, regionalni i međunarodni čimbenici odgovorni su za provođenje neophodnih političkih promjena. Doista je neizbježno otvoriti pandorinu kutiju kako bi našli ono što se nalazi na njenome dnu – nadu.  Treba završiti s bajkom o dva entiteta i nitko se ne treba bojati Daytona II.

Drugo, kroz stoljeća pokazalo se da je integritet Bosne i Hercegovine stabilan samo ako je ona dio većih političkih entiteta: Osmanskog carstva, Austro-Ugarske  i dvije Jugoslavije. Danas samo EU može pružiti takav okvir. Stoga je proces integracije Bosne i Hercegovine u EU imperativ, s tim da je partnerstvo između EU i BiH prioritet kao kratkoročni prvi korak. Međutim, ključno je da se politički proces vodi iznutra.

U svome Pismu sarajevskim prijateljima iz 1992. Bogdan Bogdanović je istaknuo da je braniti grad jedina moralna paradigma za budućnost. Često spominjani ‘sarajevski duh’ sastoji se od nečega jakog, nečega što se teško može razoriti: ‘suština grada’. Bogdanović je još dodao da “Svi mi, još uvek, u sebi nosimo svoje besmrtne gradove, ako ništa drugo zato što ne znamo drugačije strukturirati svet oko nas.” Ni Bogdanović niti mi koji ovo pišemo nikada nismo pomislili da će se ta suština spustiti s nebesa – da novi grad moramo oblikovati po uzoru na stari.

Dinamična i ponekad dramatična međuigra između suštine i sudbine grada ključ je za zdrav proces mirne reintegracije. Sarajevo kao i drugi bosanskohercegovački gradovi poput Mostara, Tuzle, Banjaluke, Brčkog i Bihaća mogu postati jezgro jednog novog regionalnog okvira (a što često ističu lokalni intelektualci) koji bi bio znatno više u skladu s prošlošću Bosne i Hercegovine, te prilagođen sadašnjim i predstojećim izazovima.

Nove generacije ne smiju napustiti ovo bojište. Kao i prošle generacije, ova borba mora se voditi u BiH i za BiH. ‘Bosansko proljeće’ iz 2014 je prošlost, ali ostalao je sjeme nade. Ova nada, jača i od straha i od razočaranja, sada mora procvjetati. Izvanredna bosanskohercegovačka umjetnička scena ovdje ima značajnu ulogu. Umjetnost koja nas dovodi bliže istini trebala bi postati vodilja u ovim teškim vremenima.

Wolfgang Petritsch i Christophe Solioz, Open Democracy

Foto: Flickr, neka prava pridržana


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

O sarajevskom građanstvu i trećeentitetskom hrvatstvu

Znate li ko je Božo Ljubić? Naravno da znate. Veteran hrvatske politike u BiH, lučonoša zapadno-hercegovačke političke misli, neumorni borac za hrvatsko bolje sutra i kvisko Dragana Čovića u HNS-u. Jednom riječju – Etnonacionalist! Malo šta je tako dirljivo kao kad Ljubić, hrvatski uljuđeno, optira za trećeentitetski politički raj.

A znate li ko je Peđa Kojović? Sigurno da znate. Miljenik sarajevske urbane gerile, Kurt Cobain iz našeg sokaka, frontman Naše stranke i Fina gradska raja (FGR). Jednom riječju – Građanin! Nema ništa ljepše nego kad Kojović, onako punk-rockerski i nadasve građanski, opandrči po nacionalistima svih boja i fela.

Vjerovatno već lagano nazirete da se spomenuti dvojac neće dobro provesti u ovom tekstu. No nemojmo odmah na početku biti strogi prema Ljubiću i Kojoviću. To ćemo ostaviti za drugi dio teksta. Obojica su, u građanskom smislu, pristojni ljudi koji više ili manje argumentirano iznose svoje stavove, ma koliko nam možda bilo nesimpatično ono što javno govore. Ako za trenutak suspregnemo svoje političke i ideološke emocije, čak ce nam biti simpatični ova dva politička antipoda, sarajevski Građanin (s velikim G) i širokobriješki Etnonacionalist (s jednako velikim E).

U čemu je onda problem sa ovom dvojicom? I zašto baš oni spojeni u istom tekstu, sigurno se pita radoznao i nestrpljiv čitalac, i traži hitar odgovor. E pa ne može tako, idemo po redu.

Da je Božo Ljubić političar od integriteta uopće ne treba sumnjati. Poznate su njegove u nebo vapijajuće jadikovke zbog izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH. Te jadikovke izgovarao je čovjek koji je izravni krivac što su Hrvati osam godina u Predsjedništvu BiH gledali nekoga koga nisu tamo htjeli vidjeti a kamoli izabrati. Da, Ljubić je jedan od kreatora ”slučaja Komšić’’. Hrvati uglavnom svoju ljutnju usmjeravaju prema Sarajevu i Bošnjacima, a jedan od glavnih krivaca za njihovu frustraciju Komšićem upravo je Božo Ljubić, čovjek koji je Harisu Silajdžiću pomogao da sruši tzv aprilski paket ustavnih reformi. Podsjetimo, ovim reformama je, između ostalog, bilo predviđeno da se članovi Predsjedništva biraju u državnom Parlamentu a ne direktno na izborima. Drugim riječima, da je aprilski paket prošao Komšićev izbor za šefa države ne bi bio moguć bez saglasnosti hrvatskih delegata u Parlamentu. I onda taj isti Ljubić godinama drvi o problemu koji je sam stvorio. Da nije urnebesno smiješno bilo bi samo smiješno.

Hrvati svoju političku i ustavno-pravnu zakinutost pogrešno adresiraju samo na Sarajevo, Bošnjake, međunarodnu zajednicu… Namjesto da sami sebi postave krajnje jednostavno pitanje: ko nas to politički predstavlja i intelektualno opslužuje evo već više od dvije dekade. Ako bi fakturirali svoju ljutnju i frustraciju konkretnoj osobi onda bi to u prvom redu bio Božo Ljubić, koji je vrijedno držao lopovsku Harisu Silajdziću dok je ovaj rušio najvažniji reformski paket u postdaytonskoj BiH. Osim toga, je li zaista moguće da ti je uvijek neko drugi kriv za vlastiti položaj u društvu?

Ljubić je i jedan od reinkarnatora herceg-bosanske ideje. U jednom nedavnom istupu Ljubić je izjavio da je Herceg Bosna danas aktuelnija nego ikad i da je trajna inspiracija u borbi za jednakopravnost Hrvata u BiH. Njegov moralni habitus dovoljno je fleksibilan da zanemari sve grozote koje su učinjene uime te ideje. Ubojstva, protjerivanja, logori, traume koje i danas osjećaju oni sa malo drugačijim imenima i koji su bili blagoslovljeni da se jurisdikcijski i faktički nađu u ovoj nesretnoj tvorevini… Ali ko još drži do tih trivijalnosti kao što su zločini protiv čovječnosti. Osim, možda, tamo nekog Haaškog tribunala.

Ako je Ljubić etnonacionalistički tranzicijski parazit i moralno deficitarni uhljeb sa dugogodišnjim stažom, koji je onda problem sa Peđom Kojovićem? Kojovićevi deficiti druge su prirode. U nedostatku bolje terminologije mogli bi ih nazvati sarajevskim (pseudo)građanskim autizmom. Kojovićev primjer puno je zanimljiviji, jer se on u dijelu javnosti percipira kao neko ko nastupa sa pozicija političke alternative. Zato mu se valja nešto više posvetiti.

Spomenuti autizam Kojović je veoma plastično demonstrirao nedavno kada se oglasio povodom jedne benigne izjave Tonina Picule, zastupnika u Europskom parlamentu. Picula je do sada u sarajevskoj javnosti figurirao kao neupitni prijatelj Bosne i Hercegovine, kao jedan od najznačajnijih lobista za njeno što skorije priključenje Europskoj Uniji. Šta ga je onda tako inkriminiralo pa da sarajevska građanska javnost tako unisono i histerično reagira? Pa evo, drznuo se i rekao da u BiH žive tri konstitutivna naroda i da tu formulaciju (‘’konstitutivni narodi’’) ne treba brisati iz Rezolucije Europskog parlamenta. Kojović je promptno reagirao i posegnuo za prepoznatljivim patriotsko-građanskim verbalnim arsenalom, osudivši Piculine izjave kao antieuropske i neprijateljske prema državi Bosni i Hercegovini. Šta reći nego blago državi Bosni i Hercegovini kad ima ovako revne zaštitnike poput Građanina Kojovića. Ako ima problem sa konceptom konstitutivnih naroda, onda bi bilo pošteno da Kojović izađe u javnost i objasni kako i kojim sredstvima bi dokinuo taj koncept. Ima li, osim kvazigrađanske verbalne artiljerije, neku konkretnu ideju kako to izvesti?

Kojović je u Toninu Piculi uspio prepoznati ideološkog nasljednika Franje Tuđmana, perfidnog HDZ-ovca nevješto prerušenog u socijaldemokratu. Zbilja mu treba čestitati na tome. U raskrinkavanju Tonina Picule kao tuđmanista bio je brži i od poslovično brzih Emira Suljagića, Denisa Bećirovića, Željka Komšića, Emira Zlatara i drugih istaknutih predstavnika sarajevske ‘’građanske’’ škole.

Svojim istupom Kojović je razbio još jedan mit. Do sada je aksiomatski bilo prihvaćeno da je proizvođenje neprijatelja, i tamo gdje ih objektivno nema, (etno)nacionalistička specijalnost. Svom građanskom diskursu on je dao notu paranoje, tako specifične za ovdašnje nacionalizme. Trebao bi Kojović imati oko sebe puno bolje savjetnike za osjetljiva društvena i ustavno-pravna pitanja i izbjegavati te u biti nacionalističke klišeje u koje je upao. Naravno pod uvjetom da su on i Naša stranka istinski zainteresirani da budu politička alternativa. Neko ko se javno deklarira kao kritičar nacionalizma morao bi barem dobro promisliti o tome kakav vokabular koristi u javnom govoru.

Kojovićev istup također umnogome podsjeća na pojedine komične ispade već spominjanog Željka Komšića kada se potonji, ustoličen u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, isticao svojom zavidnom političkom pameću i još zavidnijim diplomatskim vještinama. Komšić je, sjećamo se, prijetio Vojislavu Koštunici degenekom. Dobićeš po nosu i po prstima, metaforički lukavo Željko je tada progovorio, i izazvao nemalo oduševljenje dijela sarajevske javnosti koja čezne za svojim Dodikom. I zaista, Kojović se u ovoj situacij pokazao tek kao elokventnija replika Željka Komšića. Ako imalo drži do svog političkog imidža to bi ga moralo jako zabrinuti. Kojović je, ne treba griješiti dušu, znatno pristojniji i odmjereniji u javnoj komunikaciji od Komšića, ali to ipak ne spašava ovaj njegov istup od nesuvislosti i tragikomičnosti.

Ali kada djeluješ u koordinatama sarajevske građanštine moraš u pravilnim vremenskim razmacima dokazivati svoje patriotsko pravovjerje. To je taj patriotizam koji se na Balkanu iskazuje ne kao odgovornost prema društvu u kojem živiš i djeluješ, nego kao ideologija koju bezpogovorno slijediš. Da li je Kojović svjestan u kakve sheme upada, manje je bitno. Njegovo je pravo da bude Srbin po mjeri sarajevske (malo)građanštine, ljubimac sarajevske ‘matematičke većine’, da se poslužimo omiljenom sintagmom Reufa Bajrovića, još jednog sarajevskog Građanina (s velikim G). Ono što jeste bitno i znakovito je da se i etnonacionalistički i pseudograđanski demagozi šablonski koriste patriotizmom i visokom zabrinutošću za budućnost države ili naroda. Šta to govori? Govori da se i jedni i drugi takmiče na terenu nacionalizma, s tim da se etnonacionalisti na tom terenu puno bolje snalaze. Treba reći da je tzv politička alternativa bila na vlasti od 2010 do 2014 godine. Rezultat toga vladanja bio je takav da povratak etnonacionalista na vlast i nije doživljen kao nešto najgore što se može desiti.

I Ljubić i Kojović su ovdje navedeni tek kao ilustracija, kao mali dijelovi jednog puno šireg problema. Oni samo personificiraju dva tipa mišljenja i modela koji ovu zemlju drže u trajnoj blokadi. Ta dva modela su etnonacionalistički i pseudograđanski. I jedan i drugi model djeluju dezintegrirajuće, proizvodeći političke krize i produbljujući međunacionalne podjele. Ljubićevo zazivanje novih etnoteritorijalnih aranžmana u BiH i Kojovićevo zazivanje građanske BiH samo su dvije strane iste kovanice.

Ljubićev istup zorno govori o mizeriji hrvatske politike u BiH. Hrvati imaju hrpu dobrih razloga da okrenu leđa HDZ-u i priklone se nekim drugim političkim opcijama, iz prostog razloga što ih je ta politika u zadnje dvije decenije srozala i politički i ekonomski, i moralno i demografski. No, kada krenemo razmišljati u tom pravcu dolazimo do otužne činjenice da političkog pluralizma u bh Hrvata gotovo da nema. HDZ je centralna gravitaciona tačka oko koje se sve vrti. Takva homogena privrženost i poslušnost vrlo je karakteristična za autoritarne političke sustave kojih se politički i intelektalni prvaci u Hrvata navodno gnušaju. Ali šta drugo očekivati ako su ti Nino Raspudić, Ivica Lučić ili Dražen Pehar vodeći intelektualci, a Dragan Čović i Božo Ljubić političke perjanice. Ništa, okrivi Sarajevo, to uvijek pali.

Kojovićev istup zorno govori koliko je sarajevska građanština jedna unisona, autistična i u svojoj biti nacionalistička formacija, nesposobna da razmišlja izvan propisanih patriotsko-građanskih koordinata. Da, nacionalistička, nažalost. To je ta iluzija sarajevske (malo)građanštine koja zagovara model tzv. većinske demokracije u fragmentiranom i duboko podijeljenom društvu. I koja misli ako takve zahtjeve ispostavlja neko ko se zove Predrag ili Željko da to automatski negira njihovu nacionalističku bit. Otprilike kao kad sa RTRS-a optužuje Bošnjake i Sarajevo za terorizam, pa ispada ako te optužbe izgovori neko ko se, recimo, zove Dževad da se automatski radi o objektivnoj analizi a ne o sirovoj šovinističkoj podvali. Insistirati na modelu većinske demokracije u zemlji kakva je BiH samo je put u nove svađe i nesporazume. I najbolje pogonsko gorivo za separatističke politike.

I na kraju, sve navedeno samo ukazuje da među političarima i političkim strankama ne treba tražiti rješenje za složena društvena i ustavno-pravna pitanja. Oni naprosto nemaju ni želje ni kapaciteta za to, a u krajnjoj liniji to i nije njihovo poslanje. Situacija se neće promijeniti dok drugačije ne progovore intelektualna elita i akademska zajednica, dok intelektualci ne izađu iz svojih ideoloških rovova i konačno krenu osmišljavati društvene modele primjenjive na BiH. Nije nikakva nepoznanica da postoje teorijski i praktični modeli i koncepti kojima se uspješno mogu suzbijati separatizam i unitarizam, dva najopasnija virusa za složena društva poput BiH. Pitanje je samo koliko su sadašnje elite zainteresirane za njih. Ali o tome neki drugi put.

Sa ovakvim političkim mainstreamom i sa ovakvom političkom alternativnom Bosna i Hercegovina neće još dugo prodisati. Nudi li iko nešto treće?

Neven Šimić


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Dodikova lista

Krajem 90-ih godina prošlog stoljeća Madleine Albright, šefica diplomacije SAD-a, tadašnju politiku Milorada Dodika definirala je kao ‘’dašak sviježeg vjetra na Balkanu’’. Bilo je to vrijeme kada je Dodik bez izbornog legitimiteta, voljom SAD-a, preuzimao vlast u Republici Srpskoj. Onda je on poželio da vlast osvoji na izborima, tj da si osigura izborni politički legitimitet. Izgleda da je vrlo lako zaključio da je za to jedini siguran put nacionalistička retorika. Za takav zaključak bio mu je dovoljan samo površan pogled na političku praksu u BiH. Od tada je Dodikova politička strategija, taktika, forma i sadržaj samo i jedino radikalni nacionalizam. Poslje toga nastupa vrijeme referenduma, najave osamostaljenja RS-a, najave pripajanja Srbiji i vrijeme strasnog iskazivanja mržnje prema svemu što bi moglo biti integrativni faktor za budućnost Bosne i Hercegovine.

Dugo se čekalo ko će kada i kako reći dosta. I konačno će crna lista osvijetliti i zablude i laži i prevare. Nikada više poslije 17.01. RS neće biti pa gotovo u vlasništvu jednog čovjeka – imat će običnog predsjednika.

Sankcije Sjedinjenih Američkih Država protiv Milorada Dodika imaju dva važna aspekta. Dobro je što se vjerojatno konačno zatvara krug sadašnje Dodikove politike. Loše je što će mjere protiv Dodika negativno utjecati na ekonomske i političke odnose RS-a sa Sjedinjenim Državama i drugim zemljama koje slijede politiku SAD-a. Naravno to će imati negativnog utjecaja i na cijelu BiH. Mjere protiv Dodika ne odnose se na članove njegove obitelji i bliskih suradnika. Dodik je trebao prisustovati jednoj od perifernih manifestacija vezanih za inauguraciju novog predsjednika SAD-a; zabrana ulaska u SAD spriječila je njegovo putovanje pa je putovala njegova supruga. Republika Srpska ima predstavništvo u Sjedinjenim Državama koje služi samo da građani RS-a i Dodikovi politički prijatelji povjeruju da je u toku proces osamostaljenja RS. Lobisti toga predstavništva do sada nisu ništa uradili za RS. Koliko su korisni vidi se i po tome da šefu nisu uspjeli osigurati vizu. Ni oni nisu pod sankcijama, jer samo povremeno urade neke potpuno nevažne poslove.

Dodik nema nikakvu imovinu u SAD pa se po tom osnovu i nema šta zamrzavati. On u Beogradu ima skupocjenu vilu. Također i na Kipru ima nekretnine, a pretpostavlja se da u Srbiji i na Kipru ima i bankovne račune.

Moglo se ovih dana čuti i pročitati više izjava iskusnih diplomata iz BiH, Hrvatske i Srbije, i svi se slažu da će sankcije dugo trajati. To je administrativno-diplomatska procedura koja dugo traje – i pri nametanju i skidanju sankcija. Svi su sigurni da za novu administraciju SAD to ne predstavlja nikakav prioritet, pogotovo što je Donald Trump najavio prilično neobične međunarodne prioritete, a poznato je da ima i mnogo unutrašnjo-političkih problema. A Dodik se nadao i glasno ponavljao kako će njega nova administracija pripaziti.

Ima priličan broj tzv. analitičara koji prognoziraju da će Dodik lako dobiti i iduće izbore, jer će zbog sankcija sebe predstavljati kao žrtvu i mučenika. To se može desiti samo ako se iz bošnjačkih političkih krugova, i naročito iz okruženja ‘’mudre’’ Izetbegovićeve politike, bude pokazivao višak trijumfalizma i slavljenja sankcija. Sigurno je da će Dodik jos više zaoštravati retoriku jer samo mu to i preostaje. Te nove Dodikove pokušaje iz Sarajeva bi trebalo ignorirati i pustiti ga da sam sebe nastavi kompromitirati. Ozbiljni znalci politika na Balkanu očekuju da će se poslije izbora u Srbiji i Aleksandar Vučić odreći Dodika. U tom slučaju bit će to i kraj Dodikovog političkog siledžijstva. Međutim, ova vrsta rezonskog zaključivanja često promaši, a skoro redovito promaši tamo gdje vladaju politike kao što su politike u BiH i susjedstvu.

Dodikova moć i utjecaj na sva politička i društvena kretanja u RS topit će se isto kao što se tope i njegove referendumske ambicije. I pored toga BiH će ostati sa brojnim i velikim problemima, ali bit će lakše kada je jedna nevolja manje. Jedna manje, a ima ih poprilično. Posve su u krivu oni koji ne priznaju da u BiH ima kočničara i osim Dodika.

Zlatko Bosnić


Foto: Balkaneu.com

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Andrić u Mostaru

Kako zloupotrijebiti književno djelo velikog pisca zarad najprizemnijih ideoloških ciljeva? Ili: kako iskoristiti pisca za najvulgarnija dnevno-politička prepucavanja? Ili opet: kako pisca prokazati kao moralnu hulju koja perfidno piše protiv našeg naroda? Ili još: kako od pisca stvoriti nacionalnu ikonu, bez obzira na činjenicu što je u nacionalnom smislu bio nešto sasvim drugo?

Iskustvo i praksa kazuju da je sve od pobrojanog apsolutno moguće ostvariti. Praksa je to koja se jako dobro primila u regiji koju volimo zvati Zapadnim Balkanom. Ako želite izučavati i usavršiti kako od pisca napraviti monstruma ili nacionalnog idola, kako mu pridodati atribute koji nemaju nikakve veze s onim što je pisao i radio – dakle, bezočno ga falsificirati – Zapadni Balkan je sigurna adresa za valjanu edukaciju. Ipak, jednu važnu seansu već ste propustili. Prije tri dana u Mostaru je održana promocija knjige ‘’Andrićevstvo: protiv etike sjećanja’’, autora Rusmira Mahmutćehajića.

Na rečenoj promociji mogli ste puno toga zanimljivog saznati o Ivi Andriću. Recimo, da je bio rasist, islamofob, ideolog genocida, bosnomrzac, suradnik Ravnogorskog pokreta… Na momente je bilo toliko zanimljivih iskaza da je neke šteta doslovno ne citirati, poput ovog: ‘’Argumenti da je Andrić bio pametan pa kao takav nije mogao biti nacionalist ne stoje, jer kao da pametni nisu bili Adolf Hitler, Dobrica Ćosić, Vojislav Šešelj.’’ Zahvalnost za ovu lucidnu opasku dugujemo Nerinu Dizdaru, po nacionalističkim ispadima već solidno afirmiranom SDP-ovskom građaninu multietničke provenijencije. ‘’Zapitajmo se, zašto Andrić uvijek, kada govori o različitim šeširima dekadencije, bira samo fes kao oličenje negativnosti’’, nepokolebljiv je Dizdar u zaštiti Bošnjaka od islamofobnog rasiste Andrića. Ništa manje pregnantno i intelektualno uzbudljivo nije bilo je niti izlaganje Senadina Lavića, profesora sa sarajevskog FPN-a. Lavić je, s urođenom intelektualnom profinjenošću, podsjetio da je Andrićeva književnost perfidni antibosanski projekt, uperen prije svega na njenu muslimansku komponentu kao strano tijelo, a Andrić velikosrpski ideolog koji je tajno šurovao sa Dražom i Nedićem. Sve je to, smatra Lavić, jedan pomno razrađen scenarij koji on, Lavić, veoma kreativno naziva ‘’antibosanskom matricom’’.

Čovjek spontano osjeti radost i nemali ponos kad vidi da na bh univerzitetima rade i djeluju takvi rasni (vidi vraga!) predstavnici filozofske i književno-estetske misli poput Lavića i Dizdara. Ali daleko od toga da su oni bili jedine zvijezde mostarskog sijela. Da Feral Tribune kojim slučajem nije upokojen, sigurno bi u znamenitu rubriku Greatest shits ušli i dijelovi izlaganja drugih sudionika mostarske promocije, poput Mirsada Kunića ili Sanjina Kodrića. Uglavnom, bio je to otužno nizak nivo izlaganja na razini najprimitivnijih teorija zavjere. Jedino racionalno i ideološke ostrašćenosti lišeno izlaganje imao je na mostarskoj promociji germanist Vahidin Preljević, čije su riječi mediji pogrešno prenijeli i potpuno izvrnuli njihov smisao. Preljević se kritički osvrnuo na selektivna i stereotipna čitanja i izvrtanja Andrićevog djela, založivši se pritom i za drugačija čitanja, odnosno za tumačenja iz različitih perspektiva, ali ne sa apriornim uvjerenjima, i ne sa rigidnih ideoloških osnova. Stoga ostaje nejasno otkud Preljević na ovakvim opskurantskim nacionalističkim seansama.

Nacionalističko cipelarenje Andrića stara je priča, koja je već lagano tinjala za vrijeme jugoslovenskog socijalizma, a oblike prave ideološke hajke na pisca dobila sa studijom Muhsina Rizvića ‘’Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu’’, te zbornikom radova ‘’Andrić i Bošnjaci’’. Ukratko, u ovom tumačenju Andrićevom djelu se učitava ideologija koja je uperena protiv Bošnjaka kao baštinika orijentalno-islamske civilizacije, te ga se optužuje da je falsificirao povijest i Bošnjacima pokušao nametnuti historijsku krivicu. U Andrićevom djelu pronalaze se “dokazi” da je to u suštini velikosrpska ideologija u svojoj književno-literarnoj verziji. To se konkretizira tvrdnjama da je Andrić u svojim djelima Bošnjake prikazao kao nasilnike i psihopate, da je Bosnu prikazivao kao zemlju mržnje, kao “tamni vilajet” u kojem su represija, ugnjetavanje i netolerancija konstante. Mostarski promotori samo papagajski ponavljaju ono što su ranije pisali i govorili Šukrija Kurtović, Muhsin Rizvić, Esad Duraković, Muhamed Filipović i drugi Andrićevi denuncijatori.

Frapantna je sličnost između srpskog i bošnjačkog nacionalističkog čitanja Andrića. I jedno i drugo tumačenje polazi od premise da je Andrićeva fikcionalna književnost neka vrsta alternativne historiografije. I jedno i drugo čitanje zanemaruje polifonu strukturu Andrićevog djela, vulgarno ga reducirajući i svodeći na ideologiju: u srpskom čitanju na ideologiju u kojoj se pronalaze argumenti i opravdanje za vlastiti nacionalizam, a u bošnjačkom na ideologiju koja je antiislamska i antibošnjačka.

Metodološki postupak kojim se ‘’analiziraju’’ Andrićevi tekstovi vrlo je sličan ‘’metodologiji’’ Geerta Wildersa ili nekog drugog islamofobnog mu istomišljenika kojom ‘’analiziraju’’ Kuran. Ali nacionalistička paranoja neobuzdana je sila koja će u svakom tekstu koji nacilja kao metu pronaći željenu inkriminaciju. Ona će ako treba i u novinskim sportskim rubrikama naći dokaze da se ugrožavaju domovina i nacionalna stvar. Na takav metodološki postupak osvrnuo se i Ivan Lovrenović. U eseju ‘’Ivo Andrić, paradoks o sutnji’’ Lovrenović piše: ‘’Kada bi netko krenuo u pretraživanje Andrićevog opusa rizvićevskom metodom a u obrnutom smjeru – tražeći primjere koji pobijaju tezu o ‘negativnom prikazivanju muslimana’, našao bi materijala za cijelu kontratezu”. Drugim riječima, takvom metodom lako bi se dalo dokazati da je Andrić bio najveći bošnjački pisac, beznadno zaljubljen u muslimanski orijentalni svijet. Ali i takva metoda je sama po sebi besmislena, jer bi i u tom slučaju bio zanemaren ukupan kontekst i Andrićev književni svijet.

Sve to po ko zna koji put povlači (retoričko) pitanje: kakav se ideološki sumrak uvukao u obrazovne institucije i okupirao fakultetske katedre i akademske govornice? Naravno, čast sjajnim pojedincima koji svojim angažmanom svjedoče da ideološki mrak još uvijek nije progutao ono malo preostalog racionaliteta. O razmjerama akademskog šarlatanstva u više navrata pisao je Tarik Haverić. U svojoj knjizi ‘’Kritika bosanskog uma’’ Haverić primjećuje da pojedini bošnjacki tumači Andrićevog djela, poput Muhsina Rizvića, zamjeraju piscu sto je braću Moriće prikazao kao razbojnike i ubojice, ili da je tendeciozno prikazao posljednje dane osmanske uprave u Bosni. Zanimljivo je, primjećuje Haverić, da se Andriću zamjera ono što se, recimo, ne zamjera nekim drugim, bosansko-muslimanskim autorima poput Hamdije Kreševljakovića, Safvet-beg Bašagica ili Mula Mustafe Bašeskije. Ili Haverićevim riječima: ‘’Andrić (…) povijesne ličnosti kakve su braća Morići karakterizira kao razbojnike i ubice, slijedeći u tome Bašeskiju i Bašagića; a za oslikavanje posljednjih dana osmanske uprave služi se istim izvorima kao i Kreševljaković. Ipak nije zabilježeno da je Rizvić igdje išta zamjerio Bašeskiji, Bašagicu ili Kreševljakoviću, čime se posredno potvrđuje njegova pristrasnost i tendecioznost u ocjeni Andrićevog djela…’’

Jedino što provincijska nauka i publicistika mogu je da truju dio javnog prostora svojim nacionalističkim optužnicama protiv književnih nepoćudnika. One će to i raditi na svoj mediokritetski i neznalački način, konstruirajući nakaradne optužnice spram svojih najvažnijih pisaca. Nažalost, određeni broj ljudi će te besmislene konstrukcije usvojiti kao istinite i biti trajno uskraćeni za užitak čitanja velike literature.

I na kraju, vratimo se još jednom na početku spomenutom Zapadnom Balkanu. Društva su to koja olako odbacuju ili ideološki zloupotrebljavaju svoje najvažnije pisce. Nije mnogo važno da li pisca poput Andrića želite ocrniti (Sarajevo), proglasiti nacionalnom ikonom (Beograd) ili ga naprosto želite zaboraviti jer se ne uklapa u vašu panetničku viziju svijeta (Zagreb). Važno je da ga što bolje upotrijebite za nacionalnu stvar. Ivo Andrić najizrazitiji je primjer takve zloupotrebe. Ta vrsta ideološkog nasilja nije zaobišla ni druge pisce poput Meše Selimovića ili Branka Ćopića, uvijek je tu neki dežurni nacional-patriotski pravovjernik da kaže koju lošu o Miroslavu Krleži ili Danilu Kišu, ali Andrić je bio i ostao najpoznatiji primjer nacionalističkog iživljavanja prema piscu i njegovom djelu. Naravno da provincijska zluradost i svemirska glupost ne mogu naštetiti piščevom djelu. Najveću štetu trpe kultura i društvo koji su nemoćni da se izbore sa tim ideološkim virusom koji ih duhovno osiromašuje i progresivno zatupljuje.

Sredina u kojoj su Senadin Lavić i Nerin Dizdar relevantni tumači Andrića i njegovog djela, osuđena je na intelektualni šrot najgore vrste. Sredina u kojoj Esad Duraković predlaže pedagošku prevenciju protiv najvažnijeg pisca Bosne, osuđena je na rigidni nacionalizam u akademskim institucijama. Sredina u kojoj Rusmir Mahmutćehajić određuje kriterije tumačenja književnosti, osuđena je na religijski dogmatizam i primordijalizam u znanosti. I, konačno, sredina u kojoj svi pobrojani predstavljaju akademske i intelektualne autoritete, osuđena je da joj univerziteti i obrazovne institucije budu među najgorima u Europi i svijetu.

Neven Šimić

Članak je također objavljen na portalu Prometej.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru.

Počinje važan eksperiment u Finskoj – univerzalni osnovni dohodak

Ideja univerzalnog osnovnog dohotka (universal basic income) postoji dugo. Njeni zagovornici dolaze sa svih strana političkoga spektruma, od staromodnih socijalista do lidera digitalne ekonomije iz Silikonske doline. Najjednostavnije, osnovni dohodak je koncept kojim bi svaki građanin dobivao određenu svotu novca od države, da ga upotrijebi kako želi. Uz mnoge potencijalne prednosti, glavni problem ideje je može li država priuštiti takav izdatak.

Najnoviji eksperiment s univerzalnim dohotkom počeo je u Finskoj. Kako piše Deutsche Welle, od siječnja će 2000 nezaposlenih osoba u toj zemlji dobivati 560 eura mjesečno od države, bez ikakvih ograničenja ili uvjetovanja. Novim sustavom, kojim Finska postaje prva zemlja u svijetu koja testira univerzalni osnovni dohodak na nacionalnoj razini, upravljat će Zavod za socijalno osiguranje Finske poznat kao Kela. Primatelji neće plaćati porez na osnovni dohodak, čak ni ako nađu posao koji im donosi dodatne prihode. Sudionici će biti nasumično odabrani među ljudima u dobi od 25-58 godina koji su primali naknadu za nezaposlenost u studenom 2016. Oni koji su odabrani za sudjelovanje već su obaviješteni, a u eksperimentu će morati sudjelovati do završetka istoga.

Primarni cilj eksperimenta je poticanje zapošljavanja. Namjera je također smanjiti i količinu papirologije kojom se tražitelji posla moraju baviti. Eksperiment bi trebao trajati dvije godine a u Keli se nadaju da će ga proširiti na više sudionika, s tim da sredstva za ekspanziju još nisu odobrena od strane finske vlade.

Kritičari tvrde da bi eksperiment mogao obeshrabriti ljude da traže posao. Međutim, s obzirom da su automtizacija i robotizacija neizbježne u mnogim granama ekonomije, zagovarači univerzalnog dohotka smatraju da je on potreban jer ubuduće naprosto neće biti dovoljno radnih mjesta.

Na referendumu 2016. godine švicarska javnost je velikom većinom odbacila sličnu inicijativu  o univerzalnom dohotku. Prijedlog je bio da mjesečna isplata bude 2500 švicarskih franaka (2300 eura). Međutim, slične ideje postoje i u drugim zemljama poput Nizozemske, Kenije i Indije. U kanadskoj pokrajini Ontario, pilot program za univerzalni osnovni dohodak zakazan je za ovu godinu.  Eksperiment će se temeljiti na radu koji je napisao bivši konzervativni senator Hugh Segal, koji je ukazao na potrebu da se “stvori baza dokaza za razvoj politike, bez pristranosti ili unaprijed određenih zaključaka”. Segal predlaže trogodišnji program a primatelji bi dobivali 1320 kanadskih dolara (930 eura) mjesečno, ili 1820 kanadskih dolara (1280 eura) za osobe s invaliditetom.

Ovakvi eksperimenti važni su jer mogu ukazati na način kako rješiti uskoro goruće pitanje nestanka mnogih radnih mjesta. Također, uspješan eksperiment pokrenut će, barem u razvijenom svijetu, važnu debatu o kvaliteti života i omjeru rada i razonode u životu građana.

Pratite nas na Facebooku i Twitteru.

Koalicijski partner Angele Merkel želi izbjeglice vratiti u Afriku

Prije terorističkog napada na Berlin Njemačka je bila primjer humanog odnosa prema izbjeglicama. Sada, međutim, izgleda prilično vjerojatno da će ovaj napad dovesti do zaokreta.

Za očekivati je bilo da ultradesničarske stranke poput Alternative za Njemačku okrive kancelarku Merkel za berlinski napad i da zahtijevaju radikalnu promjenu politike prema izbjeglicma. Međutim, problemi dolaze i od prijatelja. Naime, Kršćansko-socijalna unija (CSU), bavarska stranka koja je koalicijski partner Kršćanskih demokrata(CDU)  Angele Merkel, izašla je s prijedlogom da se izbjeglicama pronađenim u Sredozemnom moru zabrani dolazak u Europu i da ih se vrati u Afriku.

CDU smatra da se politika automatskog puštanja izbjeglica u EU mora promijeniti  i da je to “jedini način da se zaustavi organizirani kriminal u Sredozemlju“.  Zalažu se i za bolju suradnju sa sjevernoafričkim zemljama koje bi trebalo uvjeriti da izbjeglice uzmu natrag. Također traže da se izbjeglice bez valjanih dokumenta zadrže na granici s Njemačkom i da ih se smjesti u tranzitne centre, dok im se ne utvrdi identitet.

Osim ljudske tragedije, berlinski napad mogao bi dovesti i do velikih političkih promjena. Glavni urednik Deutsche Wellea Alexander Kudascheff misli da  je moguć svojevrsni ‘politički zemljotres’. S obzirom da je napadač bio izbjeglica,”prijateljska dobrodošlica Njemačke bit će testirana do krajnjih granica. Trijumf ultradesničarskog nacionalističkog načina razmišljanja dovest će do više nego dobrih izbornih rezultata. Naše otvoreno društvo će se zatvoriti, domaća politička scena će se fosilizirati, a sloboda će biti pod prijetnjom koja dolazi iznutra“.

Moguće promjene u Njemačkoj dolaze u delikatnome trenutku za cijelu EU. Ovo je još jedan veliki izazov europskom društvu, tim više jer se radi o vodećoj europskoj zemlji.2017. mogla bi biti burna politička godina, pogotovu zato što se mora imati u vidu i globalni kontekst: na koji će način ‘trumpizam’ djelovati na spomenuta kretanja, a tu je još i nova ljubav između Moskve i Ankare.

Pratite nas na Facebooku i Twitteru.

Kriza u Makedoniji

Što se to dešava u Makedoniji? Čini se da je pitanju još jedna (vještačka?) kriza, ali jedna od onih koje nagrizaju povjerenje u demokratski proces i institucije države.

Vladajuća stranka VMRO-DPMNE i njen vođa, bivši premijer Nikola Gruevski objavili su svojevrsnu listu prijetnji upućenu nevladinim organizacijama, opozicijskim strankama i stranim diplomatama. Također su naglasili da više neće dopuštati uplitanje stranih sila u unutarnje stvari Makedonije.

Na nedavnim izborima, VMRO-DPMNE osvojila je 51 od ukupno 121 mandata u državnome parlamentu, dva više od opozicijskih socijaldemokrata. Opozicija se žalila na nepravilnosti ali Državna izborna komisija je odbila skoro sve prigovore. Međutim, zasada nitko ne želi koalirati s pobjedničkim VMRO-DPMNE, a Gruevski je zaprijetio da neće dozvoliti opoziciji da preuzme vlast. Mediji pod vladinom kontrolom govore o nekoj vrsti strane zavjere protiv vlade. Pojavili su se pozivi za proteste ispred veleposlanstva SAD, a objavljene su i adrese nekih od opozicijskih pobornika, uz poruku “spremite se, dolazimo”.

Situacija u Makedoniji je zabrinjavajuća. Podrška Europske Unije i SAD-a jako su važne za ovu državu nastalu raspadom Jugoslavije. Makedonija je barem jednom bila na ivici građanskoga rata između etničkih Makedonaca i Albanaca. Zbog toga bi politički proces morao biti sve osim agresivnog nadmetanja i retorike koja dio građana izvodi na ulice. Također treba znati, a iskustvo već postoji u ovome dijelu svijeta, da ničija vladavina nije vječna i da ‘poslije mene potop’ princip nikome ne donosi dobro.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Prekrajanje istorije

BiH je bogata istorijom, a ima mnogo različitih verzija istorije.  Ali, zabrinjava to kako se istorije rata i mira prekrajaju u svrhu promocije političkih agendi različitih grupa.  Novine su pune rasprava o prošlosti.  Mnogo manje pažnje se posvećuje budućnosti.  Mi koji želimo da se fokusiramo na rješavanje stvarnih problema sa kojima se suočavaju obični građani u BiH danas – nezaposlenost, nejednakost i korupcija, stalno bivamo uvučeni u besmislene rasprave i vještačke krize.  Podjele po pitanju prošlosti se koriste za preusmjeravanje pažnje sa reformi i modernizacije koje političari vide kao prijetnju njihovoj trenutnoj kontroli nad pristupom radnim mjestima, novcu i pokroviteljstvu.  To je frustrirajuće.

Prekrajanje rata

Veliki dio revizionizma u skorije vrijeme je usmjeren na Drugi svjetski rat.  Ovo nije ekskluzivitet BiH, to se dešava u cijelom regionu.  Ali ovdje smo svjedoci pokušaja da se rehabilitira ugled osoba poput Ante Pavelića ili Draže Mihailovića, a prije samo nekoliko sedmica, škola u Sarajevu je dobila ime po antisemitu i simpatizeru nacista, Mustafi Busuladžiću.

Možda čak i gore je slavljenje onih koji su osuđeni za zločine počinjene u novije vrijeme.  Posebno pamtim doček za heroja priređen za Daria Kordića 2014. godine, nakon što je pušten iz zatvora zbog presude za zločine protiv čovječnosti.  I ne samo da je studentski dom na Palama dobio ime po Radovanu Karadžiću, nego je njemu, u oktobru, javno uručeno priznanje Narodne skupštine RS.

Zašto je ovo bitno?

Bitno je zato jer je prvi korak ka pomirenju pripremanje za budućnost na osnovu  lekcija iz tragedija u prošlosti.  Za to je prvo potrebno prihvatanje počinjenih zločina i obavezivanje da se neće dozvoliti da se zločini ponove.

Bitno je zato što su se u Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, državne i entitetske vlasti obavezale da će stvoriti “političke, ekonomske i socijalne uslove pogodne za doborovoljni povratak i skladnu reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica”.  Slavljenje onih koji su počinili ratne zločine protiv osoba druge etničke pripadnosti i koji su ih istjerali iz njihovih domova je očigledno kršenje ove obaveze.

A bitno je i na ljudskom nivou.  Rat devedesetih godina nije donio ništa osim patnje većini ljudi u ovoj zemlji.  Mnoge njegove žrtve su i danas žive.  Danas, namjerne provokacije, retorika podjele i revizionizam istorije – sve ovo vraća stare strahove i spriječava BiH da krene naprijed.

Prekrajanje mira

To je dovoljno loše.  Ali prekrajanje istorije ne staje na uljepšavanju ratnih zločina.  Sve su veći izazovi usmjereni na ključne strukture i institucije koje su uspostavljene u sklopu Dejtonskog mirovnog sporazuma.  Ironično, ovi izazovi obično dolaze od onih koji najsnažnije insistiraju na pridržavanju “slova” Dejtona.  Da parafraziram anglo-irskog državnika Edmunda Burkea, koji je rekao “opštepopularna je greška misliti da su najglasniji branioci Dejtona oni koji najviše žele da se on očuva”.

Izazovi Dejtonu dolaze u različitim oblicima.  Svjedočio sam pokušajima Bošnjaka da negiraju ili ignorišu ustavne ovlasti Republike Srpske.  Vidio sam pokušaje Srba da oslabe i degradiraju ustavni autoritet države BiH.  I vidio sam pokušaje Hrvata da ospore i remete proces donošenja odluka na nivou Federacije BiH.

Ništa od ovoga neće pomoći BiH da postigne napredak.  Zato smo, prilikom pokretanja novog međunarodnog pristupa BiH, 2014. godine, rekli da ćemo raditi u postojećem institucionalnom okviru, ako su drugi spremni da urade to isto.  Potpuno je legitimno da Republika Srpska, ili kantoni, odlučuju o pitanjima za koja imaju ustavnu nadležnost.  Ali, da bi sistem funkcionisao, onda oni moraju ponuditi istu dozu poštovanja koju traže za sebe, prema autoritetu drugih.

Taj pristup je dio mehanizma koordinacije.  On odražava neke od ključnih principa Dejtonskog sporazuma: suverenost države i prenos velikog broja ovlasti na nivo entiteta i kantona.  Također, odražava davanje prednosti donošenju odluka na osnovu konsenzusa tri konstitutivna naroda i tri različita nivoa vlasti, te poštovanje vladavine prava.

Nadao sam se da će ova odluka o mehanizmu koordinacije biti vjesnik epohe konsenzusa u politici Bosne i Hercegovine.  Još uvijek se nadam.  Ali, bar za sada, krize i izazovi se nastavljaju.  Prevelik broj vođa ustrajava u odnosu prema Ustavu kao da je to à la carte meni, prihvatajući dijelove koji im se sviđaju a ignorišući one koji im se ne sviđaju.

Najočigledniji, i najozbiljniji, izazov Dejtonu, i vladavini prava, bio je septembarski referendum u Republici Srpskoj.

Ujedinjeno Kraljevstvo u potpunosti podržava pravo RS na njeno postojanje, kao esencijalnog i integralnog dijela BiH, i mi podržavamo pravo da se to postojanje obilježi praznikom.  Također, podržavamo pravo RS da održi referendum o pitanjima koja su u sklopu njenih ustavnih nadležnosti, te u okviru Ustava BiH.  Ali, Ustavni sud BiH je odlučio da je izbor 9. januara za Dan RS diskriminatoran i zabranio je održavanje referenduma.  A on je ipak održan.

Naša primarna briga, kao članice Vijeća za implementaciju mira, nije pitanje praznika, nego podržavanje Ustava BiH i autoriteta Ustavnog suda.  Iskreno, bilo bi mi draže da ovo pitanje uopšte nije ni pokrenuto, u vremenu kada postoje brojna, puno važnija pitanja na koja se treba usmjeriti.  Ali ono je pokrenuto i Sud je donio svoju odluku.

Ustavni sud BiH je vjerovatno najvažnija dejtonska institucija.  Prema Mirovnom sporazumu, to je jedini sud koji ima ovlasti da odlučuje o ustavnim sporovima između različitih nivoa vlasti i njegove odluke su “konačne i obavezujuće”.  Svojim odbijanjem da prihvati odluke Suda, Vlada RS i Narodna skupština su prekoračili svoje ovlasti i odlučile da primijene ovlasti izvan svojih ustavnih prava – drugim riječima, uradile su upravo ono za što optužuju druge.

Nisu izazovi stavljeni samo pred Ustavni sud.  Sud BiH je također bio na vatrenoj liniji, sa optužbama da je na neki način nelegitiman jer nije dio “originalnog Dejtona”.  Ali, “originalni Dejton” kaže da država ima odgovornost za, između ostalog, “provođenje međunarodnih i međuentitetskih politika i regulacija krivičnih propisa” i da “očuva suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine”. Također jasno kaže da “dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi kako bi vršile ove nadležnosti”.

Na osnovu ovoga, i nakon odluke visokog predstavnika, Sud BiH je uspostavljen 3. jula 2002. godine, glasanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.  Imajući u vidu skore javne izjave, važno je napomenuti da su predstavnici SNSD-a glasali za zakon i da delegati iz RS nisu primjenili entitetski mehanizam prava veta.  Uspostavljanje Suda BiH svojim potpisom su ozakonili Mariofil Ljubić i dr Nikola Špirić.  Vrlo sličan je bio i proces uspostavljanja Tužilaštva BiH 29. oktobra 2003. godine, koji je potpisom ozakonio dr Špirić.  Ovo su bile pravno obvezujuće odluke koje je Ustavni sud BiH potvrdio i bilo kakve promjene moraju se provesti propisanim postupkom u skladu sa uspostavljenim ustavnim procedurama.

Ključ za sigurnost i stabilnost u Bosni i Hercegovini ostaje osnovna formula postavljena u Dejtonskom mirovnom sporazumu – da Bosna i Hercegovina ostaje jedinstvena, suverena zemlja sa dva entiteta.

Dvije su važne stvari ovdje.  Prva je da postoje dva entiteta.  Ne jedan, i ne tri.  Kao članice Vijeća za implementaciju mira, mi smo predani očuvanju prava i odgovornosti ova dva entiteta – Republike Srpske i Federacije BiH, kao što smo predani istom i za državu.  Bilo koje promjene ovog modela se u praksi mogu desiti samo uz saglasnost tri konstitutivna naroda u BiH.

Druga stvar je da Ustav određuje da suverenitet BiH leži isključivo na državnom nivou.  BiH nije dobrovoljna konfederacija u kojoj entiteti imaju pravo na otcjepljenje.  Nemaju.  Entiteti pravno postoje samo na osnovu Ustava, kao integralni dijelovi BiH.  Zato je pravno netačno reći da su entiteti, ili bilo koje njihove institucije, starije od Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Nažalost, previše političkog prostora u BiH se danas troši na ove pokušaje pravnog i istorijskog revizionizma.  Još gore je to što je ovo sve osmišljeno da odvrati pažnju sa neuspjeha da se riješe ogromni socijalni i ekonomski izazovi sa kojima se BiH suočava.  A dok se političari raspravljaju, hiljade mladih ljudi napušta ovu zemlju i sa sobom odnosi svoj talenat, optimizam i ambicije.  I dok očekujemo 2017. godinu, rijetku godinu bez izbora, moja novogodišnja želja je da se manje vremena, energije i novca troši na advokate i istoričare, a puno više na ekonomiste i poduzetnike.

Edward Ferguson

Autor je britanski ambasador u Bosni i Hercegovini

Izvor: FCO blogs

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Predstavlja li Donald Trump prijetnju za nezavisnu palestinsku državu?

Mnogi kolumnisti bave se Donaldom Trumpom i njegovom budućom administracijom. Unatoč ogromnome broju ispisanih redova, Trump je zapravo još uvijek dobrim dijelom nepoznanica, osim notorne činjenice da će Sjedinjene države pod njegovim vodstvom skrenuti udesno i baviti se najviše same sobom, ako to bude moguće.

Trump je izrekao mnoge stvari u predizbornoj kampanji. Neke je već porekao ili ublažio. Jedno od zabrinjavajućih obećanja koje je dao tiče se Izraela i Palestine. Budući predsjednik SAD-a obećao je da će priznati Jeruzalem kao glavni grad Izraela i da će veleposlanstvo SAD-a iz Tel Aviva preseliti u Jeruzalem.  ‘Mali’ problem, međutim, leži u činjenici da to uključuje i istočni Jeruzalem koji je tradicionalno arapski i koji Palestina smatra svojim budućim glavnim gradom. Još se ne zna da li je ovo obećanje bilo samo Trumpova predizborna retorika koja će se uskoro zaboraviti. Ako pak uradi što je obećao to bi moglo imati izrazito negativne  posljedice na mirovni proces i na mogućnost da dvije države jednoga dana žive u miru i sigurnosti.

U svojoj kolumni za Financial Times, David Gardner piše da je predsjednik Obama, bez obzira na loše osobne odnose s premijerom Netanyahuom, Izraelu pomogao vojno i politički: kroz vojnu podršku i kroz podršku u Vijeću sigurnosti. Ovakva politika neće se promijeniti kada gospodin Trump dođe na vlast, naprotiv.

Sadašnja izraelska vlada veome je desno nastrojena, a znaju da u SAD-u na vlast dolazi populistička administracija koja je u najmanju ruku koketirala s islamofobijom. U takvoj situaciji možda i ne čudi da je izraelski minister obrazovanja Naftali Bennett nedavno izjavio da je “era palestinske države gotova”, ali ovo bi trebalo zabrinuti sve kojima je stalo do mira u ovome dijelu svijeta.

Mirovni proces koji treba dovesti do dvije nezavisne države u velikim je problemima. Kao prvo, pažnja međunardne javnosti usmjerena je na Siriju, Irak i Libiju, na terorizam i tzv. Islamsku državu. Osim toga, Izrael je svoj ilegalna naselja na palestinskom teritoriju proširio u toj mjeri da već sada nezavisna Palestina možda nije ni moguća, a trend gradnje ilegalnih naselja se nastavlja. Da bi se nešto suštinski promijenilo, glavni Izraelov saveznik SAD trebale bi jasno staviti do znanja da se izraelska politika prema Palestincima (potiskivanje u male, iscjepkane teritorije sve više okružene ilegalnim izraelskim naseljima, kontrolnim točkama, ‘sigurnosnim zidom’ itd.) mora mijenjati, ali teško je vjerovati da će Trumpova administracija uraditi takvo što.

Svojim tretmanom Palestinaca Izrael postaje sve više izoliran u regiji i svijetu i nejasno je kako to može biti dobro za ovu državu. Ono čega nedostaje na svim stranama je racionalno sagledavanje situacije, svojih dugoročnih interesa i kompromis. Kako je poentirao David Gardner, Trump neće zauvijek biti tu, ali Palestinci i drugi arapski susjedi hoće.

Foto: WUPR

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Osigurač za čuvanje vlasti

U‭ ‬javnom političkom i informativnom prostoru‭ ‬u Hrvatskoj‭ ‬vrlo često se u posljenje vrijeme upotrebljava sintagma‭ ‘‬konzervativna revolucija‭’‬.‭ ‬Tim imenom naziva se društveni angažman ultra konzervativnih nacionalističkih‭ ‬organizacija i pojedinaca:‭ ‬nekoliko minornih političkih stranaka,‭ ‬nevladinih organizacija,‭ ‬pojedinih internetskih portala.‭ ‬Termin revolucija je adekvatan jer spomenuti‭ ‘‬revolucionari‭’ ‬žele graditi društvo kakvo ne postoji u demokratskom svijetu.‭ ‬To bi bilo društvo u kojem su nacionalističke i klerikalističke dogme najveće vrijednosti,‭ ‬kategorije čiji se sadržaji i praksa prihvaćaju onako kako ih propovijeda Katolička crkva i periferne organizacije koje je Crkva proizvela.‭ ‬Jedan vrlo utjecajan takav produkt Katoličke crkve je udruga‭ ‘‬U ime obitelji‭’ ‬koja provodi sve ideje najkonzervativnijega dijela Crkve,‭ ‬a takvim idejama Crkva se ne želi javno baviti.

Andrej Plenković,‭ ‬premijer Vlade i predsjednik HDZ-a,‭ ‬javno se deklarira kao političar desnoga centra‭; ‬kao političar on se tako i ponaša,‭ ‬a kao privatna osoba on je i liberalniji od te odrednice.‭ ‬Poznato je da su Plenković i njegovi ministri‭ (‬osim nekoliko izuzetaka‭) ‬protiv svjetonazorskih‭ ‘‬vrijednosti‭’ ‬gore spomenutih subjekata,‭ ‬ali to ne pokazuju javno.‭ ‬Takve‭ ‬stavove povremeno i prihvaćaju jer im je potreban kompromis sa jakom desnom frakcijom‭ ‬unutar HDZ-a.‭ ‬Ti su kompromisi štetni za hrvatsko društvo,‭ ‬ali i za Plenkovićevu vladu.‭ ‬Opasnost je u tome sto kompromiserstvo otvara šanse političkom ekstremizmu.‭ ‬Ima više takvih primjera,‭ ‬a kao ilustracija lošeg kompromisa vrlo jasno govori slučaj ministra obrazovanja i znanosti Pave Barišića.‭ ‬Poznati‭ ‘‬znanstvenik‭’ ‬i mnogo poznatiji plagijator česta je tema u javnosti.‭ ‬U vezi sa temom Barišić je i neuspješni pokušaj rasprave o plagiranju na Odboru za etiku u znanosti u obrazovanju.‭ ‬Većina nije podržala osudu Barišićevog čina,‭ ‬pa je predsjednik odbora akademik Vlatko Silobrčić podnio ostavku.‭ ‬Podržali su ga još neki članovi i to se tijelo raspalo.‭ ‬Drastičniji je i opasniji sljedeći primjer.‭ ‬U Jasenovcu,‭ ‬vrlo blizu nekadašnjeg ustaškog koncentracijskog logora,‭ ‬veterani HOS-a otkrili su spomenik na kojem je uklesan ustaški pozdrav‭ ”‬za dom spremni‭”‬.‭ ‬Na tom skupu održala je govor i načelnica općine Jasenovac Marija Mačković iz HDZ-a.‭ ‬Prošlo je više od mjesec dana od te profašističke provokacije a reakcije državnog vrha Hrvatske niti nižih nivoa nema.

spomenik-jasenovac_page_1
HOS-ov spomenik u Jasenovcu

Plenković ima problema i u svojoj stranci,‭ ‬on nema punu kontrolu u HDZ-u.‭ ‬Formalno Plenkovićev zamjenik Milijan Brkić,‭ ‬koji je u stranci marginaliziran‭ (‬kao Karamarkov kadar‭)‬,‭ ‬ima punu kontrolu nad organizacijom HDZ-a u Zagrebu‭; ‬ima još takvih slučajeva.‭ ‬Ni koalicija HDZ-Most nije posve skladna.‭ ‬Most ima velike zahtjeve i često zauzima nekorektnu poziciju kao da je neka kvazi opozicija u vlastitoj vladi.‭ ‬Dešavaju se i slučajevi vrbovanja kadrova HDZ-a.‭ ‬Jedan sviježi primjer:‭ ‬HDZ je‭ ‬01.12.‭ ‬smijenio uspješnog direktora komunalnog poduzeća u općini Vodice Ivicu Slavicu,‭ ‬a razlog je što je Slavica pristupio Mostu.‭ ‬Ima veliki broj nesporazuma na relaciji HDZ-Most,‭ ‬međutim još uvijek su to sukobi niskog intenziteta i za sada ne ugrožavaju funkcioniranje Vlade.‭

Poslije rigidnog‭ ‬nacionaliste Karamarka Plenković je dočekan kao pravo osvježenje i nova nada.‭ ‬Od njega se previše očekivalo,‭ ‬a već stižu i prva razočarenja.‭ ‬Plenković je počeo griješiti i tamo gdje se od njega‭ ‬očekivalo da bude skoro nepogrešiv,‭ ‬a to je oblast vanjske politike.‭ ‬On ima iskustvo u diplomatskoj službi i iskustvo zastupnika u EU Parlamentu,‭ ‬a već se desilo da je nepotrebno opteretio odnose Hrvatske i Rusije.‭ ‬Prilikom zvanične posjete Ukrajini davao‭ ‬je obećanja kao da govori u ime Europske Unije,‭ ‬a ne kao dužnosnik jedne male članice Unije.‭ ‬Plenkovićeva politika prema Bosni i Hercegovini,‭ ‬barem na nivou verbalnih konstrukcija,‭ ‬apsolutno je korektna.‭ ‬Praksa i tu već bilježi pogreške.‭ ‬Samo nekoliko dana poslije izbora za premijera zvanično je posjetio BiH.‭ ‬Bila je to‭ ‬dobra odluka.‭ ‬Međutim,‭ ‬u Sarajevo je došao potpuno nepripremljen i napravio nekoliko pogrešaka.‭ ‬Osnovna je‭ ‬pogreška što je položaj Hrvata u BiH tretirao s pomanjkanjem diplomatske opreznosti pa je bilo više negativnih nego pozitivnih reakcija na tu posjetu.‭ ‬Istina je da u BiH postoji problem ustavno-pravnog položaja Hrvata,‭ ‬ali se to pitanje mora tretirati sa dovoljno znanja i takta.‭ ‬Da je toga bilo ne bi se desila jedna kadrovska smutnja,‭ ‬već poznata kao slučaj Željana Zovko.‭ ‬Gospođa Zovko,‭ ‬ambasadorica BiH u Rimu,‭ ‬na izborima za Europski parlament u Hrvatskoj bila je na listi Domoljubne koalicije‭ ‬i nije izabrana.‭ ‬Kada je zastupnik u Europskom parlamentu Davor Ivo Stier izabran za ministra vanjksih poslova Hrvatske Željana Zovko poslana je u Europski parlament kao njegova zamjena.‭ ‬Takva kadrovska vratolomija nezabilježena je u parlamentarnoj praksi.

Većina onih koji promišljaju i komentiraju politička i društvena zbivanja mišljenja su da bi Plenković mogao dugo vladati Hrvatskom.‭ ‬Kompromisi i kompromiserstvo ne doprinose ni demokratskom ni ekonomskom napretku,‭ ‬ali su provjereni osigurač za čuvanje vlasti.‭ ‬Malo‭ ‬je vremena trebalo Plenkoviću da demonstrira spremnost i potrebne‭ ‘‬kompetencije‭’ ‬za kojekakve kompromise.‭ ‬Naruku HDZ-u i Plenkoviću dobro je došlo SDP-ovo traženje novih političkih sadržaja i identiteta.‭ ‬Teško da Davor Bernardić na čelu SDP-a može biti generator takvih promjena.‭ ‬To bi mogao biti dobitak za Plenkovićevu vladu,‭ ‬ali nije dobro za Hrvatsku.‭ ‬Vlast bez dobro organizirane opozicije isto je kao bilo koji rad bez kontrolnih mjera.

Zlatko Bosnić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Balkan i teorije zavjere (2)

Šarlatanstvo je profesija koja tradicionalno dobro uspijeva na Balkanu. Ljude ovdje nije teško uvjeriti da su baštinici najstarije civilizacije, da je cijepljenje opasno po djecu ili da se rak može liječiti na daljinu. Nije puno drugačije ni sa nekim drugim vrstama pseudo znanja. Medijske senzacije se, recimo, jednako dobro prodaju kao nekad čudotvorni pripravci za rast kose ili čarobni eliksiri za podmlađivanje. Respektabilan je broj profesionalnih diletanata i spektakl majstora koji na svojim online tezgama promiču ultra budalaste konstrukcije o globalnoj zavjeri. Takve sadržaje balkanski zoon politikon guta jednako slasno i ne manje strasno kao što guta nacionalizam. Jer, radi se u biti o vrlo sličnim naracijama. U srži i jednog i drugog, i nacionalizma i teorije zavjere, jesu paranoja i strah od drugoga. A tu je i poslovična neukost rečenog balkanskog političkog subjekta koja ga čini idealnim konzumentom političkog i medijskog trasha.

Već je u prethodnom tekstu rečeno da je taj balkanski subjekt, nazovimo ga ovom prilikom homo balkanikus, tradicionalno sklon praznovjerju pa mu kao takvom i nije osobito teško prodati iluziju. Jedna od popularnijih iluzija koje spremno i nekritički prihvaća jesu upravo teorije zavjere. Radi se, zapravo, o jednom tipu mišljenja kojemu je on, homo balkanikus, odvajkada bio sklon. Njegov diskurs tradicionalno je obojen neznanjem, predrasudama i sumnjičenjem drugih za vlastite neuspjehe.

Sa razvojem novih tehnologija balkanski čovjek dobio je mogućnost da multiplicira svoje neznanje i predrasude preko društvenih mreža i širi ih kao virus. Ima on uvijek spreman stav i mišljenje o gorućim pitanjima u svijetu. A ako i nema, uvijek je tu dežurni guru, kakav opskurni portal ili stranica na Facebooku da mu otvore oči i pojasne kako stoje stvari u zemlji i svijetu. Tamo može čuti ili pročitati ono što u biti želi pročitati ili čuti. Jer rečeni homo balkanikus neće koristiti internet kako bi pristupio relevantnim izvorima i informacijama. On će vršljati po bespućima interneta, selektivno tražeći  informacije koje hrane već postojeće predrasude u njegovoj glavi. I koje samo potvrđuju njegov čvrsto zabetonirani stav. Homo balkanikus nije sposoban niti naučen da uloži bilo kakav napor u preispitivanju vlastitih postavki. On je programiran da vergla uvijek istu priču koju je još davno usvojio kao istinitu. I nije mnogo bitno je li ta priča nacionalizam, teorija zavjere, ksenofobija ili nešto sedamnaesto a jednako stupidno i zloćudno.

Ali nije to nikakvo iznanađenje za nekoga ko imalo poznaje balkansku misaonu tradiciju. Tradicija je to u kojoj je upiranje prstom u drugoga jedina konstanta, a autorefleksija i samopropitivanje tek povremeni individualni bljeskovi u balkanskoj intelektualnoj pustinji. (O mizeriji akademske intelektualne produkcije na Balkanu nekom drugom prilikom.) Na Balkanu je biti ‘’mi’’ uvijek bilo važnije nego biti ‘’ja’’. Naravno da takav antiintelektualni ambijent i takva antiindividualistička klima otvaraju prostor za razne pseudonaracije, pa tako i za tabloidno tumačenje svijeta s poplavom senzacionalizma i gluposti. Tako nastaje jedan medijski svijet u kojem znanje, racionalnost i logika ne igraju ni epizodnu uogu.

U takvom svijetu ekstremno lijevi i ekstremno desni stavovi i ideje idilično koegzistiraju. Možete, recimo, tu naučiti da su Židovi glavni krivci za sve važnije probleme u svijetu ili da je, na primjer, najbolje rješenje za ekonomiju likvidacija bankara (da li metaforička ili fizička, autor ovih redaka nije uspio dokučiti). Ta vrsta desnog i lijevog bratstva-jedinstva lijepo se mogla pratiti i na recentnom primjeru američkih predsjedničkih izbora. Zabavno je bilo vidjeti kako, bratski zagrljeni, Donalda Trumpa podržavaju Vojislav Šešelj i Željko Glasnović, Boris Malagurski i Velimir Bujanec, Ivan Pernar i Boško Obradović, Emir Kusturica i Jakov Sedlar… Dok ih Vladimir Putin, Marine Le Pen i Viktor Orban raznježeno gledaju. Još jedan krasan primjer kako kokarda, slovo U i crvena petokraka ne moraju nužno biti u neprijateljskom odnosu.  Još jedan divan dokaz da šovinizam, glupost i Nokia spajaju ljude.

Posebna priča su gurui, ti promotori lakog znanja koji vam u par rečenica objasne kako svijet funkcionira. I to ne samo ovaj današnji nego i onaj negdašnji. Čitava historija ljudskog roda jedna je velika laž, započet ce svoju mini pripovijest guru. Već stoljećima svijetom upravlja jedna te ista elita pohlepnih moćnika, reći će; pa nijedan rat u zadnjih 200 godina nije se desio slučajno, reći će; pa sve velike svjetske revolucije organizirane su iz tih istih centara moći, reći će; pa sve je osmišljeno i u detalje isplanirano od strane tih oholih i nezajažljivih ljudi, reći će; a glavni cilj je porobiti i opljačkati narode i njihove države. Tačka. Ništa nije onako kako se čini, opet će guru. A ja sam, nastavlja uvaženi mislilac, proniknuo u sve ono što je drugima promaklo. Ja sam otkrio tajnu kako svijet funkcionira, slavodobitno će poentirati guru i nasmiješiti se zagonetnije od Mona Lise.

Gurui koje balkanski čovjek slijedi često su intelektualno deficitarni i moralno upitni pojedinci, potpuno nedorasli da se ozbiljno i kompetentno bave kompleksnim temama i događajima. Ima, doduše, među njima i onih malo inteligentnijih koji su od svoga senzacionalističkog aktivizma napravili dobru (samo)promociju, pa čak i solidan biznis. Ipak, njihova želja da budu u centru pažnje  u potpunom je nesrazmjeru s njihovim intelektualnim i analitičkim kapacitetima. No, na njihovu sreću, i kako je ranije rečeno, na Balkanu to nije nikakav problem. Jer poslovično neuki guru uvijek može računati na more neprosvijećene mase željne senzacija. Između njih se razvija jedna posebna dijalektika: guru koristi svoju pozicju da progresivno širi glupost u javni prostor, a zazuvrat dobiva aplauze i lajkove od vjernih mu sljedbenika.

Sa takvim opinion makerima prosječan balkanski čovjek osuđen je da bude neuki paranoidni nesretnik koji ništa ne razumije. Sa takvim opinion makerima balkanski čovjek osuđen je da mu vanjsku politiku i geopolitiku objašnjavaju Mladen Marić i Davor Domazet Lošo, da mu arheologiju i historijske procese tumače Semir Osmanagić i Jovo Deretić, da se sa znanošću upoznaje preko emisija Krešimira Mišaka, da su mu Dejan Lucić i Boris Malagurski pronicljivi analitičari i vispreni znalci, a Ivan Pernar politički vizionar i neustrašivi borac protiv establishmenta.

Ali on, balkanski čovjek, je u isto vrijeme zadovoljan jer ima privid da razumije svijet i da su on i guru mu neustrašivi borci protiv globalnog zla zvanog Novi svjetski poredak. Sve do prvog otriježnjenja kada shvati na kakve je budalaštine bio konektovan. A možda nikad i ne shvati. I ostane trajno udomljen u majci svih utočišta – lijepoj i blaženoj gluposti.

(nastavit će se)

Neven Šimić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

SDP i Davor Bernardić moraju stranku napraviti konkurentnom, privući nove članove, a trebaju razmisliti i o povratku Ive Josipovića

Novi šef SDP-a Davor Bernardić ima pred sobom veliki posao. Svoju stranku mora ponovno učiniti konkurentnom nakon neočekivanog poraza na zadnjim općim izborima. To je puno lakše reći nego učiniti uz Andreja Plenkovića kao premijera, te uz predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović koja će manje-više otvoreno podržavati svoga stranačkog šefa.

Par stvari nameću se same od sebe i od njih treba početi. Gospodin Bernardić je u razgovoru za Hinu dao do znanja da ima posložene prioritete. Rekao je da SDP mora izgraditi jaču organizaciju na terenu i privući nove ljude u stranku. Ako uspije, te dvije stvare bile bi veliki iskorak naprijed, ne samo za SDP nego i za hrvatsku politiku uopće. Tradicionalno dominantni HDZ, koji otvoreno pomažu crkva, branitelji i djelomično državni mediji, mora imati jakoga protivnika.

Da bi privukao nove članove , SDP mora ići među ljude – doslovno. U naredne četiri godine moraju voditi svojevrsnu kampanju na ulici. Moraju postaviti svoje štandove tamo gdje građana ima u većem broju (ulice, trgovi, trgovački centri itd.), razgovarati s njima, slušati i učiti. Samo tako mogu sa sebe ukloniti image elitista i dobiti svježu krv. Stranka također mora naučiti nositi se s lijevim populistima. Njih se može pobijediti ako se razgovara s njihovim simpatizerima, poglavito mlađima, i vidjeti što ih odbija od SDP-a.

Osim novih ljudi, Davor Bernardić i stranka treba razmisliti o vraćanju nekih starih članova. Tu se prije svega misli na Ivu Josipovića. Kao predsjednik, gospodin Josipović bio je poštivan i od svojih političkih protivnika zbog svoje pristojnosti i umjerenosti. On je u međuvremen osnovao svoju stranku, Naprijed Hrvatska, ali šanse takvim projektima realno su male. To zna i gospodin Josipović koji sa strankom nije niti izlazio na opće izbore. Ako bi se ova mala stranka i njezini članovi vratili pod okrilje SDP-a to bi barem simbolički doprinijelo ukrupnjavanju ljevice i dalo pozitivan signal javnosti, a ‘onaj stari’ Ivo Josipović mogao bi biti veliki dobitak za SDP. Ako je i postojalo stanovito razilaženje između gospodina Josipovića i bivšeg šefa stranke Milanovića, to više ne bi trebalo biti relevantno.

Iako je gospodin Bernardić naveo i neke druge strateške planove, od kojih je posebno važan veći fokus na selo, jačanje stranke na terenu i privlačenje novih ljudi (uz povratak važnih bivših članova) trebali bi biti prioriteti. To je vjerojatno težak posao ali ne mora biti nemoguća misija. Nagrada za dobar rad je povratak na vlast, kao i konkurentnija ljevica i kvalitetnija hrvatska politička scena.

Gospodinu Bernardiću treba dati onih relativno uobičajenih stotinu dana na dužnosti da bi se formirali prvi utisci o njegovom radu. Taj rad važan je ne samo za SDP nego i za cijelu Hrvatsku.

Fotografija: republika.eu

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Daytonski sporazum napravio je od BiH kompliciranu i tromu državu, ali ako nema dogovora, što je alternativa?

Daytonski mirovni sporazum doveo je do završetka rata u Bosni i Hercegovini. To je bio i ostao veliki uspjeh. Autori sporazuma, Richard Holbrooke i drugi, znali su da sporazum ima mane ali smatrali su da će vremenom doći do promjena i prilagodbe novim, mirnodopskim okolnostima i djelomične ispravke ratnih nepravdi. To se donekle i desilo, ali unutar Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus oko nastavka procesa.

U zadnjih dvadeset godina dosta se govorilo o nužnosti promjene Daytona, a jedini ozbiljniji pokušaj promjene Sporazuma bio je 2006. godine. Tada su Haris Silajdžić i istomišljenici (Božo Ljubić, Damir Arnaut i mnogi drugi) oborili tzv. aprilski paket ustavnih reformi koje bi od BiH načinile funkcionalniju državu – svakako jednim dijelom i s nadom da će se izvana nametnuti radikalnije promjene Daytona. Gospodin Silajdžić išao je na izbore sa sloganom “100% BiH” i na valu antidaytonskih emocija osvojio mjesto člana Predsjedništva. Ili je bio naivan ili veoma sebičan ako je mislio da ima šanse promijeniti Daytonski sporazum na ovaj način. Uspio je samo ojačati Milorada Dodika, koji Republikom Srpskom vlada do danas. Ovaj najpoznatiji pokušaj jednostranog mijenjanja Daytona pokazao je da se radi o uzaludnome poslu koji iscrpljuje i proizvodi još više nacionalizma.

Što je onda rješenje? Bilo bi odlično za sve kada bi se Dayton modernizirao, ali za takvo što naprosto nema dogovora unutar Bosne i Hercegovine. Svaki pokušaj propao bi u Domu naroda BiH i tu bi priča bila završena.

Ako postoji šansa za promjene, ona je dugoročna. Ukoliko dođe do pregovora o promjenama, oni će biti mukotrpni, vjerojatno i frustrirajući, no ako rezultiraju jednostavnijom i funkcionalnijom državom vrijedit će truda. U tome smislu mišljenje EU o BiH kao državi kandidatu za člana Unije moglo bi biti važno jer će bh protagonisti morati otkriti karte. Ako se procijeni da je potrebna promjena Daytona, političari poput Milorada Dodika morat će se opredijeliti: žele li u EU kao i većina njihovih glasača, ili će nastaviti s nacionalističkim iscrpljivanjem zemlje. To vrijedi i za sve druge bh političare sa svojim ‘većinskim’ i ‘manjinskim’ frustracijama i ambicijama.

Pregovori sa EU najbolja su šansa za promjene Daytonskog sporazuma i mora im se pokloniti sva pažnja.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Muzafer

Drugi jebu a ti se Muzafere kupaj, čuvena replika Pavla Vujisića u filmu Emira Kusturice Otac na službenom putu, oslikava podređeni položaj običnog čovjeka, uskraćenog za podjelu društvenih dobara u raspadajućem Titovom socijalizmu osamdesetih. Muzafer je pripadao radničkoj klasi i vjerovatno živio u malom stanu, na periferiji, koji je dobio od države. Ljetovao je deset dana godišnje u radničkom odmaralištu.

Muzafer nije mogao da se politički organizuje pa je zato samo mogao da kaže ovu čuvenu repliku koja je postala moto bijesa koji je narastao protiv tzv. crvene buržoazije. A obično bi je govorio poslije napornog dana kada bi zaglavio u kafani, sručio par teretnih piva i potom se teturajući vraćao u svoj skromni dom.

A zatim bi u improvizovanom kupatilu sprao muku proteklog dana i sanjao da će 2000-te svi  živjeti u komunizmu.

Za samo par godina Titov socijalizam je pao. Umjesto crvene došla je crna, nacionalistička buržoazija. Naš junak se ponadao da je konačno došlo vrijeme  da se i njegov glas čuje. Ona Muzaferu više nije mogla ponuditi ni mali memljivi stan na periferiji, ali mu je zato ponudila nacionalni ponos i zastavu. On je uporno mahao  tom zastavom dok su mu mangupi polako skidali kapu, jaknu i pantalone.

Na kraju je dočekao da gologuz  vitla zastavom na vjetru.

A onda je zaživio i politički život. Svako ko je imao dobro odijelo i znao iole lijepo zboriti osnovao je partiju. Došla je konačno demokratija i svako je mogao reći šta misli.

Naš junak naravno nije avanzovao. Prethodna garnitura mu je skinula gaće a ova mu je odrala  kožu sa dupeta.

Nakon eksperimenta od 20  godina sve stranke su se istrošile. Muzaferu je i dalje ponuđeno da se kupa i gleda dok se drugi namještaju i tale. Glasao za opoziciju ili vlast Muzafer je bio Muzafer, za njega nigdje nije imalo mjesta.

Sada je čvrsto odlučio da će glasati za Zmaja od Šipova, taksistu iz komšiluka, Kineza sa pijace, sve u inat sistemu.

Muzafer se jedno jutro osvrnuo oko sebe i shvatio da su njemu slični u većini izdani od političke elite i da će pristati na sve i da se ne kupaju, i da budu ušljivi, ali da jedino neće pristati da kroz ključaonicu posmatraju dok drugi guze.

Jedino ta opcija više nije u opticaju.

Edin Smailović

Foto: Matteo Vegetti

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Kako je Balkan postao svijet

Naši rođaci, prijatelji, komšije, poznanici koji su silom prilika ili sticajem okolnosti morali napustiti rodnu grudu, kada se  konačno u avgustu mjesecu dokopaju rodne grude, zna se, pravac kafana, da se uz polugole pevaljke i zvuke rodnog kraja da malo duši na volju.

Da se izbaci sva ta frustracija koju proizvede kod čovjeka ”truhli” zapad. Jer za svakog punokrvnog Balkanca ovdje je žvot, a tamo je samo rad i znoj.

I Balkan je odista jedan idiličan dio svijeta. U njemu ljudi još uvijek drže do tradicije. Pod jednim krovom živi više generacija. Domovi su topli i puni ljubavi. U svakoj kući gost je rado viđen i svako se trudi da mu što bolje ugodi. Ljudi ovdje drže do rodbinskih veza. Ne propuštaju ništa a da ne odu. Ni radost, ni žalost.

A tek kafana. Toga se ovdje ne odriče ni jedan živi stvor. Još Miljenko Jergović je rekao da je ovo jedini dio svijeta gdje možete izaći bez prebijene pare u džepu a vratiti se sa litrom alkohola  u krvi.

Samo par sitnica na koje se zgražava ostatak svijeta remeti ovozemaljski raj. Balkanska plemena su generalno tolerantna. Eto, možda svi zajedno ne vole Rome iliti kako običan plebs ovdje voli reći Cigane. Desi se da s vremena na vrijeme negdje udarimo zid prema njima kao u Kruševcu na primjer. Ali i to treba razumjeti, kod nas su inovacije uvijek kasno stizale. Kažu da je djed gradonačelnika Kruševca ’41 bio u Varšavi i bio oduševljen jednim sličnim zidom, a unuk tek sada imao priliku da primijeni tu inovaciju i kod  nas.

Balkanska plemena takođe ne vole ni seksualne manjine, ili što bi običan puk rekao lezbejke i pedere da prostite. Ovde je uvijek bila parola ,moš’ me jebat’ u mozak kol’ko hoćeš, ali otpozadi ne prilazi ni slučajno.

Ovde nije dobro biti pravoslavac, musliman ili katolik, ali samo ako su tvoji saplemenici na određenoj teritoriji u manjini.

Ljudi su ovdje miroljubivi, ali ih svakih 50 godina uhvati kolektivno ludilo koje se završi spaljenom zemljom i masovnim grobnicama.

Stranci su nam pored ovih sitnica zamjerali i to što ima puno granica i ti vozeći se po Balkanu odlučiš da napraviš piš-pauzu, kad se ispred tebe pojavi lik i kaže pasoška kontrola.

A onda je stiglo Arapsko proljeće. Šiiti, suniti, Arapi, Kurdi, Jazidi, niko se više nije snalazio u tom haosu pa se sve češće pominjao pojam balkanizacija.Valjda je to stručan izraz za situaciju kada nastane puno država ”prepišaj hoda” na malom prostoru.

A onda je i najbogatiju zemlju svijeta Bog blagoslovio sa pojavom zvanom Tramp. Možda Ameri i nisu odmah razumjeli ko je Tramp, ali nama na Balkanu je odmah sve bilo jasno. Tip mrzi Meksikance jer su kriminalci, muslimane jer su teroristi, crnce jer su ljenčuge i smatra da je sasvim ok uhvatiti ženu za pičku a da je prethodno ne pitaš za dozvolu.

Inače, tolerantan čovjek sa vizijom.

Na kraju svijet više nema potrebu da dođe na Balkan. Balkan je postao svijet.

Možda  će se i oni naši iseljenici sa početka priče sada svuda osjećati kao kod kuće.

Edin Smailović

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Trumpova pobjeda je malo čudo koje svijet uvodi u novi period neizvjesnosti

Donald Trump novi je predsjednik Sjedinjenih američkih država. Što to znači za SAD i za svijet nemoguće je odrediti dok ne napravi prve konkretne poteze na vlasti. Izborna retorika nije isto što i vladanje još uvijek najmoćnijom državom svijeta.

Jedna od par stvari koje se mogu predvidjeti sa sigurnošću jeste da će odnosi dvije sile, SAD i Rusije, barem na početku Trumpovog mandata vjerojatno biti znatno bolji, sudeći po Trumpovim izjavama o tome kako se divi Vladimiru Putinu i podršci koju su Trumpu dali svi ruski mediji. S druge strane, odnosi s Meksikom i ostalim latinoameričkim zemljama vjerojatno će se pogoršati. U tome dijelu svijeta Trumpa doživljavaju kao vulgarnog rasista. Da ne govorimo o Amerikancima latinoameričkog podrijetla. Trumpova pobjeda možda je i najveći trenutni problem za američko društvo podijeljeno po rasnim kriterijima.

Mnogo je pitanja na koje zasada nema odgovora. Je li ovo, uzevši u obzir i Brexit (izlazak Velike Britanije iz EU) početak kraja dominacije anglosaksonske civilizacije? Što će biti s NATO savezom? Trump nije pokazao previše entuzijazma za organizaciju koja je ključ obrane zapadnoga svijeta. Što to znači za države istočne Europe, pogotovo za tri baltičke države (Estonija, Latvija i Letonija) koje su bile dio Sovjetskog Saveza a sad su članice saveza?

Trumpova pobjeda predstavlja još jedan trijumf populizma nad profesionalnim političarima. Izgleda da nije bitno da je on dokazani lažov, poduzetnik sumnjivih kvaliteta i osoba s blago rečeno staromodnim pogledima na svijet, poglavito na žene.

Što se tiče zemalja zapadnog Balkana, Trumpova pobjeda će podijeliti regiju. Srbija i bosanskohercegovački entitet Republika Srpska slavit će Putinovog ‘prijatelja’, dok će drugi biti rezignirani. Međutim, izgledno je da će se Europska unija još više angažirati na Balkanu i spriječiti bilo čije secesionističke fantazije. Stoga Trumpova pobjeda ne bi trebala imati velikoga utjecaja na ovaj dio svijeta.

Čini se da ulazimo u novi period globalne nestabilnosti, očigledno političke ali i ekonomske. Već imamo blago panične reakcije na azijskim tržištima, vrijednost dolara počela je opadati a eksperti strahuju da će doći do globalne financijske krize. S druge strane, ako se stabiliziraju odnosi s Rusijom i nađe rješenje za sirijsku tragediju, međunarodni odnosi mogli bi se odvijati bitno drugačije od većinskih predviđanja.

Jedino što je sigurno je da neće biti dosadno. Bit će zabavno ili tragično.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Izbori u SAD i posljedice na ostatak svijeta

U još uvijek najmoćnijoj državi svijeta za par dana, 8.11., održat će se predsjednički izbori. Svi se slažu da će rezultat imati posljedice na cijeli svijet, ali nitko nije potpuno siguran kakve. Svi komentatori također se slažu da je Hillary Clinton dio uhodane mašinerije i establishmenta, dok je Donald Trump jedna prilična nepoznanica: kako promatračima, tako možda i samome sebi.

Poznati novinar Jonathan Freedland piše za The Guardian da bi Trumpova pobjeda predstavljala povratak u ‘srednji vijek’, zato što bi SAD i svijet dobili lidera koji vjeruje da su “klimatske promjene kineska zavjera, a da osumnjičene za terorizam treba mučiti i ubijati im članove obitelji”. Također smatra da Saudijska Arabija treba imati nuklearno oružje, te se pita zašto ga njegova zemlja ne koristi. Ono što je posebno zabrinjavajuće za Europu je Trumpova nezainteresiranost za NATO, što u praksi znači da ako Rusija napadne npr. jednu od baltičkih republika (a sve tri su članice saveza), SAD je ne bi branio. Time bi se NATO savez obesmislio i trebalo bi krenuti praktično od nule s novim konceptom obrane Europe i zapadnog svijeta.

S druge strane, Trump ima i svoje pobornike. Slovenački filozof Slavoj Žižek izjavio je u razgovoru za britansku tv kuću Channel 4 da bi da je Amerikanac glasao za njega. Priznao je da ga Trump užasava, ali misli da bi njegov izbor doveo do tektonskih promjena u politici SAD-a, što bi navodno dovelo do pozitivnih promjena. Žižek vidi Hillary Clinton kao stvarnu opasnost po svijet, kao nekoga tko bi predstavljao ‘najopasniju vrstu inercije’, i kao lažnog progresivnog političara koji je zapravo blizak krupnome kapitalu (banke). Hillary Clinton je nesumnjivo sposobna i inteligentna, i kao političar daleko kompetentnija nego što bi gospodin Trump ikada mogao biti. Međutim, njeni pobornici nisu strastveni kao Trumpovi, a puno ljudi neće ni glasati za nju nego protiv njenoga suparnika. Ona također zagovara aktivnije sudjelovanje svoje države na Bliskome istoku, što bi zaista moglo dovesti do sukoba s Rusijom (kod Putina nas više ništa ne bi trebalo iznenaditi).

Rezultati izbora u SAD-u sigurno će se osjetiti u ostatku svijeta. Prisjetimo se samo tijesne pobjede George W. Busha 2000. godine. Tko zna što bi bilo da je pobijedio Al Gore. Da li bismo imali rat u Iraku, koji je osim ljudske tragedije od Bliskog istoka načinio izrazito nestabilno područje, kao stvoreno za npr. Islamsku državu? Da ne govorimo o Vijetnamu ili ulozi SAD-a u ratovima u bivšoj Jugoslaviji: kakvo god bilo vaše mišljenje o ulozi te države, teško je ne složiti se da je njena uloga bila vjerojatno presudna u razvoju događaja.

Za nekoliko dana saznat ćemo ime novoga predsjednika Sjedinjenih država. Ta osoba mogla bi bitno utjecati na vašu budućnost i zbog toga su ovi izbori važni za cijeli svijet.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Hoće li najnoviji skandal odlučiti o pobjedniku izbora?

Gledamo li još jedan, možda čak i ključni, zaokret u utrci za predsjednika Sjedinjenih država? Činilo se da je stvar gotova i da će nakon tri televizijske debate Hillary Clinton bez problema osvojiti izbore i postati prva žena na čelu ove države. Donald Trump je pokazao svima kojima je stalo vidjeti da je narcisoidna neznalica i šarlatan.

Međutim, imamo najnoviji skandal, ponovo u vezi s elektronskom poštom gospođe Clinton. FBI je došao u posjed novih poruka koje smatraju relevantnim za svoju raniju istragu. Ovo bi moglo utjecati na povjerenje birača i na ishod izbora koji će 8.11 odlučiti tko će postati (još uvijek) najmoćnija osoba na svijetu.

Kako piše BBC, malo prije nego je 2009. postala državni tajnik (ministar vanjskih poslova), gospođa Clinton na svome imanju u gradiću Chappaqua u državi New York instalirala je privatni server elektronske pošte. Koristila ga je tijekom četiri godine mandata, kako za privatne tako i za zvanične poruke. Nije koristila zvaničnu adresu elektronske pošte, što je kontroverzno ali nije jedina u državnome aparatu SAD-a koja je to uradila. New York Times prošle je godine pisao o ovome slučaju koji evo još uvijek traje. Gospođa Clinton najvjerojatnije nije prekršila zakon, ali njeni postupci su čudni i ne ulijevaju povjerenje. Naime, ona tvrdi da je koristila jednu adresu elektronske pošte zato što joj je tako bilo lakše, dok njeni protivnici smatraju da je htjela određivati koje zvanične poruke će zadržati za sebe a koje proslijediti državnim organima, što smatraju nedopustivim.

Donald Trump jedva je dočekao najnoviji skandal koji mu može pomoći, a možda čak i donijeti prevagu na izborima. Pohvalio je FBI i tražio da nastave istragu. Gospođa Clinton također je pozvala da se sve poruke odmah predoče javnosti i tražila da se sačeka sa zaključcima dok se ne vide rezultati istrage. Što se činilo kao dobivena bitka sada je opet neizvjesno.

Osim što može utjecati na izbore, najnoviji skandal podriva povjerenje u gospođu Clinton. Ako i dobije izbore, početak mandata vjerojatno će provesti pravdajući se za svoje postupke, a njena popularnost kao predsjednice neće biti velika. Ako pak pobijedi gospodin Trump, SAD postaje jedna velika nepoznanica i bit će teško predvidjeti što će ta država činiti na polju međunarodnih odnosa – pod uvjetom da Trump uopće zna što želi.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Kakva je budućnost nove hrvatske vlade

Politički i društveni život u Hrvatskoj pratila su negativna obilježja u posljednjih pet godina. Vrlo grubo međusobno natjecanje desnih i lijevih političkih subjekata nametnuo je HDZ Tomislava Karamarka. Uz pomoć Katoličke crkve u Hrvatskoj i njoj bliskih udruga i ratnih veterana, HDZ-ova agresivna politika nametala je ekstremni hrvatski nacionalizam kao temelj i najveću vrijednost hrvatskog društva i države. Zbog toga je hrvatsko društvo duboko podijeljeno u približnom omjeru 50%:50%. U takvoj situaciji i uz otvorenu pomoć Crkve HDZ je u jesen 2015 bio relativni pobjednik izbora, te je sa Mostom  formirao neobičnu vladu na čudnim programskim osnovama. Za samo šest mjeseci ta vlada je pala, a na izvanrednim prijevremenim izborima održanim 11.09.2016 rezultat je bio približno isti kao i na predhodnim redovnim izborima. Nakon izbora 11. septembra  vladu su ponovo formirali HDZ i Most na čelu sa Andrejem Plenkovićem i na novim programskim osnovama.

Plenković je moderan političar demokratskih usmjerenja, obrazovan i tolerantan. Za sebe kaže da kao političar pripada desnom političkom centru. Djeluje smirujuće i optimistično i najavljuje da će u fokusu HDZ-ove politike i vlade biti ekonomija, a ne ideologija. I već zbog svega toga, prema provedenim anketama, ima solidnu podršku hrvatskih građana, a podržavaju ga i mediji, sindikati, poslodavci.

Prilikom predlaganja kandidata za ministre Plenković je učinio i neke hrabre poteze. Među predloženim imenima nije bilo nekih koja su sigurno očekivana. Na primjer, nije bilo ikona desne struje HDZ-a Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih. Taj izostavljeni dvojac ima snažnu podršku svih konzervativno desnih grupacija. Izostavljen je i vrlo važan dužnosnik i izborni strateg HDZ-a Milijan Brkić, te još neki. To je jasna Plenkovićeva poruka da nacionalizam i ekstremno desničarenje neće biti dio njegove politike. Zbog toga ga sa društvenih mreža udaraju talasi mržnje i optužbi za izdaju nacionalnih interesa. Znajući za sve to, kao i za otpore i opoziciju unutar HDZ-a, Plenković je prilikom komponiranja Vlade morao praviti i stanovite kompromise, pa su ministri postali i neke problematične ličnosti. Za novog ministra obrazovanja i znanosti imenovan je Pavo Barišić. U javnosti su se već pojavili dokazi da je Barišić plagirao dijelove svog doktorskog rada, da je u svome dosadašnjem radu optuživan za finansijske zloupotrebe. Opće je mišljenje da je imenovanjem Barišića Plenković pokušao umiriti konzervativne krugove na Zagrebačkom univerzitetu  (rektor Damir Boras i dr.) i dijelove akademske zajednice. Slične okolnosti utjecale su i na imenovanje novog ministra zdravstva Milana Kujundžića i ministra bez portfelja Gorana Marića, ali to su manje drastični slučajevi nego slučaj Pavo Barišić.

Nezadovoljna konzervativna desnica u njegovoj stranci pravit će probleme Plenkoviću i u Saboru. Već se najavljuje da će zastupnici Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i možda još neki drugi formirati svoj zastupnički klub koji će kritizirati Vladu s pozicija nezadovoljnog dijela HDZ-ovih zastupnika.

Nova Plenkovićeva vlada imat će velikih teškoća. Ipak, treba očekivati da će početne probleme i nesporazume Plenković uspješno savladati i da će u konačnici njegov mandat biti uspješan. Važno je što Plenković ima podršku u institucijama Europske Unije. Za hrvatsku politiku, za Plenkovića i njegovu vladu, važno je i što podršku dobiva od susjeda iz Bosne i Hercegovine i Srbije.

Neven Šimić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Lokalni izbori u Bosni i Hercegovini

Na lokalne izbore u Bosni i Hercegovini izašao je relativno nizak postotak birača, njih 53,88%; u Federaciji BiH 50,01%, u Republici Srpskoj 59,49%. Izbori su završeni uglavnom očekivanim ishodima. Desilo se i nekoliko neočekivanih rezultata koji ipak nisu narušili one unaprijed lako predvidive ukupne rezultate.

Politička i društvena stvarnost u BiH je takva da se izborni rezultati kreiraju i realiziraju u tri nacionalna politička bloka. Unutar bošnjačkog i hrvatskog biračkog tijela nije bilo nikakve predizborne nervoze jer koalicija SDA-SBB nije imala ozbiljnog protivnika, a još manje brige imao je HDZ BiH koji je poboljšao svoj rezultat sa prošlih lokalnih izbora kada je također bio pobjednik. Prema još uvijek nepotpunim rezultatima HDZ 1990 će nekako preživjeti, osvojio je tri mandata načelnika općina, i to u manjim sredinama. HDZ BiH osvojio je 18 madata načelnika, ostale male hrvatske stranke nisu osvojile ništa, a i male bosnjačke stranke osvojit će ništa ili vrlo malo. SDP je osvojio tri pozicije općinskih načelnika više nego na predhodnim izborima; to je ipak slab rezultat s obzirom da je 2012 doživio izborni debakl. Komšicev DF pretrpio je potpuni izborni poraz, ne osvojivši nijednu poziciju načelnika općine. Ovo je početak potpune marginalizacije DF-a. Najnegativnije obilježje i ovih izbora je ponovno neodržavanje izbora u Mostaru. U sljedećim mjesecima Mostar će biti vrlo prisutna politička tema. Crna tačka je i Stolac u kojem također nisu održani izbori. U Stocu su izbori prekinuti zbog grubog incidenta: Salmir Kaplan, kandidat SDA-SBB, fizički je napao i povrijedio predsjednika Općinske izborne komisije Ivana Perića, što je osim prekida izbora i novi međunacionalni incident.

U RS su na izbore izašla dva suprotstavljena bloka, SNSD i Savez za promjene, pa se očekivala veća rezultatska neizvjesnost. Međutim, Savez za promjene pretrpio je težak poraz. Osim nadmoćne pobjede Dodik je osvojio i pojedine dosadašnje neosvojive utvrde-simbole SDS-a, kao što su Trebinje i Pale. Mladen Bosić priznao je poraz i najavio povlačenje sa mjesta predsjednika SDS-a. SNSD je u koaliciji sa drugim srpskim strankama pobijedio i u Srebrenici. Njihov kandidat Mladen Grujičić pobijedio je kandidata bošnjačkih stranaka Ćamila Durakovića. Neuspjeh u Srebrenici SDA ali i ukupna bošnjacka javnost doživljava kao posebno težak poraz.

Moguće je da rezultati ovih izbora proizvedu neke važne posljedice. Može se očekivati kriza vlasti na nivou BiH jer će SNSD vjerovatno tražiti rekonstrukciju Vijeća ministara; tvrdit će da je Savez za promjene porazom izgubio legitimitet. Također je izgledno da će Dodik omekšati retoriku, a djelimično i ponašanje. Zbog osude Referenduma sa svih međunarodnih adresa, zbog teške budžetske i ekonomske krize u RS, i zbog krivičnih prijava s kojima je suočen Dodikov manevarski prostor stalno se smanjuje. Realno je očekivati i zahladjenje odnosa izmedju SBB i SDA. To će se sigurno desiti ako Radončić dokaže da nije kriv po optužnici koja je protiv njega još uvijek aktualna. Politički identitet SBB-a već sada je u potpunoj sjeni SDA. Ako Radončić nešto ne preduzme erozija SBB-a će se nastaviti.

DD

Još jedan trijumf jeftinog populizma u Velikoj Britaniji

U Velikoj Britaniji još jednom je trijumfirao jeftini populizam, toliko jeftin da bi mogao skupo koštati.

Prvi trijumf bio je 23.6. kada je Britanija na refendumu prepunom laži, rasizma, predrasuda i zastrašivanja tijesno izglasala izlazak iz Europske unije. Posljedice ovoga čina već se osjećaju, a mogle bi biti i puno gore. Britanija bi mogla imati velikih ekonomskih problema ako ne uspije zadržati slobodnu trgovinu s ostatkom EU. Kao velika sila je gotova, što se moglo vidjeti već na nedavnom sastanku zemalja G20.

Ono što se dogodilo danas, 24.9. jeste da su britanski laburisti za predsjednika stranke ponovo izabrali Jeremy Corbyna, ekstremno lijevu populističku neznalicu koja nema šanse osvojiti opće izbore. Poznati i ponajbolji britanski novinar i kolumnist Nick Cohen napisao je da je ovo možda i kraj laburista kao relevantne stranke. Njegovo mišljenje dijeli velika većina političkih analitičara. Corbynovi sljedbenici su presretni ali ovaj rezultat od Britanije čini, u smislu izgleda za izbornu pobjedu i upravljanje zemljom, skoro pa jednopartijski sistem. Niti Liberalni demokrati niti ovakvi Laburisti nemaju šanse protiv Konzervativaca.

Današnjoj Europi ne nedostaje populističkih stranaka lijeve i desne orijentacije (Syriza, Nacionalni front, Podemos itd.). Međutim, ono što je u ovome slučaju drugačije jeste da su Laburisti tradicionalna stranka s dugom historijom, a koja je na određeni način ‘preuzeta’ od strane ekstremne ljevice. Ovo je zabrinjavajuće i za britansku demokraciju u trenutku kada stabilnosti treba više nego ikada, a ako je ovo presedan koji će se ponavljati onda potencijalno i za cijelu Europu.

Izbori u Hrvatskoj i političke refleksije na Balkan

U Hrvatskoj su 11.09. održani parlamentarni izbori, deveti od njene neovisnosti. Manje od jedne godine prošlo je od prethodnih, a na izbore se moralo zbog nelogičnog, neuspješnog i štetnog eksperimenta u izvedbi koalicije HDZ-Most. Ovi će izbori biti zapamćeni jer su prvi izvanredni-prijevremeni, a bit će zapamćeni i po nekim negativnim rekordima. Na izbore je izašlo 52,59% birača, što je najmanja izlaznost do sada. Zastupljenost žena na izbornim listama također je bila vrlo mala, samo 12%, pa javnost u Hrvatskoj tu činjenicu kvalificira kao sramotu ovih izbora. Mnogo je više informacija i komentara u evropskim i svjetskim medijima nego što ih je bilo o ranijim izborima u Hrvatskoj. Zajednički stavovi stranih medija mogu se svesti na nekoliko mišljenja: poslije izbora ostaju isti ekonomski problemi, te da će i dalje rasti već prisutni nacionalizam. Dnevni list The Guardian ide i dalje i kaže da su mogući i novi sukobi na Balkanu, i to povezuje sa najavljenim referendumom u Republici Srpskoj. Takvo mišljenje objašnjava se tvrdnjom da su Vladimiru Putinu i ovdje potrebni pijuni (poput Milorada Dodika i dr.) kao što ih ima na Baltiku, Ukraijni, Siriji.

Relativni pobjednik izbora u Hrvatskoj je HDZ. To znači da samostalno ne može formirati vladu, parlamentarnu većinu formirat će sa Mostom. Ta vlada neće biti stabilna jer će kao i do sada biti sukoba sa Mostom. Most više sliči na neku religijsku sektu nego na političku stranku, a poznato je da iza njih stoje najkonzervativnije organizacije Katoličke crkve. Vlada će biti nestabilna i zbog odnosa unutar HDZ-a. Novi predsjednik stranke Andrej Plenković još ništa nije promijenio, i dalje su na pozicijama ostali Karamarkovi kadrovi i najtvrđi nacionalisti; npr Zlatko Hasanbegović, ministar kulture koji se ‘’proslavio’’ profašističkim izjavama i ponašanjem.

Ovi izbori imat će utjecaj i na odnose hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Iskustva postjugoslovenske političke klime govore da ti odnosi neće bit iskreni. HDZ-ova vlada verbalno će podržavati Bosnu i Hercegovinu, ali će iza scene podržavati i ideju o trećem entitetu u BiH. Božo Ljubić, nositelj HDZ-ove liste za 11. izbornu jedinicu, u Mostaru je rekao: ‘’Hrvatska republika Herceg-Bosna nije ugašena …, a s obzirom na stanje u BiH i sve što govore političko Sarajevo i Banjaluka, Herceg-Bosna je danas aktualnija nego ikada zadnjih 20 godina’’. Na istom skupu u Mostaru Plenković se nije ogradio od Ljubićeve izjave. Mada je u posljednje vrijeme bilo zategnutih odnosa na relaciji Zagreb-Beograd, očekuje se da će se ti odnosi poboljšati. Moglo se to zaključiti prateći medijsku scenu u Srbiji, bilo je glasno navijanje za HDZ. Vladajuća Srpska napredna partija (SNP) u proceduri je prijema u političku grupaciju evropskih narodnjačkih stranaka čiji je član i HDZ. Osim toga, SAD i EU žele Srbiju približavati Zapadu, tj otežati Putinu političko osvajanje Balkana, pa će Hrvatska morati uvažavati te činjenice.

Izvjesno je da ni nakon ovih izbora Hrvatska neće imati stabilnu vladu pa će Plenkoviću trebati vremena i puno strpljenja da procese pokrene u dobrom smjeru.

Neven Šimić

Foto kredit: nacional.hr

Zašto je sučeljavanje Milanović-Plenković dobro za Hrvatsku

Televizijsko sučeljavanje lidera dvije naveće hrvatske stranke, HDZ-a i SDP-a, već je donijelo brojne reakcije i namjera ovoga kratkog teksta nije da ga detaljno analizira u smislu onoga što je rečeno ili obećano. Međutim, ono što je ostavilo najjači dojam na gledatelja bio je kvalitativni pomak naprijed u smislu kako je to rečeno i, iznad svega, o čemu se raspravljalo.

Kao prvo, Milanović i Plenković ophodili su se civilizirano jedan prema drugome. Ako je i bilo povišenih tonova – a nije puno – to nikada nije prešlo u otvoreno, agresivno napadanje ili vrijeđanje. Iako se privatno znaju iz vremena kada su radili kao službenici u istome ministarstvu, to nije morao biti ključni razlog. Oba političara doimali su se kao trezveni, pristojni ljudi koji će, nadajmo se, tako voditi i politiku svoje zemlje nakon novih izbora (gotovo je sigurno da će Milanović ili Plenković postati premijerom).

Ono što je daleko najvažnije – i sada i dugoročno – u vezi s ovom debatom je neosporna činjenica da je fokus cijeloga odmjeravanja bio na ekonomskim a ne na svjetonazorskim ili povijesnim temama. To definitivno pokazuje određenu političku zrelost, koja je čak impresivna s obzirom na politički i povijesni kontekst Hrvatske kao nezavisne države. Ako se uzme u obzir da je u Hrvatskoj katastrofalni rat završio prije dvadeset i jednu godinu, te ako se sjetimo svih mogućih ideoloških i političkih nebuloza iz ovoga perioda (npr. od koncepta “nacionalnog pomirenja” do “šatoraša”), televizijska debata koja je sličila mnogim drugim ‘dosadnim’ političkim bitkama u stabilnim europskim zemljama bez recentnih traumatičnih iskustava svakako predstavlja uspjeh. To ne znači da će sve i uvijek odsada biti bolje, ali također teško je povjerovati i da će biti potpunog povratka na stara, istrošena prepucavanja.

Za kraj, bilo bi lijepo vidjeti ovu vrstu i razinu političke komunikacije u drugim državama regije. Zvuči jednostavno, ali mnogi još nisu usvojili ideju da će svima u ovome dijelu svijeta biti bolje kada istinski važna, svakodnevna pitanja koja obično dominiraju u razvijenim europskim demokracijama zamijene “važne” teme poput nacionalnog pitanja, jeftinih a opasnih predizbornih prepucavanja i “slavne prošlosti”.

Sve može… pred izbore

U motelu u Konjicu Bakir Izetbegović i Milorad Dodik dogovorili pitanja koja su do tada bila višekratno i viseštrano opstruirana. Na tom sastanku 31. jula dogovoren je mehanizam koordinacije na koji se predugo i bezrazložno čeka, a konačno je potpisano i pismo namjere prema MMF-u za novu tranšu kredita. U prvi mah to je ocijenjeno kao odličan rezultat i naznaka pozitivnih kretanja, tj mogućnost dogovora i o naizgled teškim pitanjima.

Međutim, prava pozadina sastanka Izetbegović-Dodik od 31.7. nije zabrinutost za stanje u zemlji nego približavanje lokalnih izbora. Pred svake izbore najavljuju se važni dogovori i velike odluke. Najčešće od toga ne bude ništa. Namjesto dogovara, političari i političke stranke isforsiraju međusobne sukobe i tako proizvedu materijal za predizbornu kampanju kojim za sve neuspjehe optužuju druge. Najvažnije im je poslati poruku da su za sve neuspjehe krivi drugi i da ti drugi rade “protiv interesa našeg naroda”. To je provjeren recept za dobar izborni rezultat pa ga koriste sve nacionalne stranke.

Osim ovih zajedničkih predizbornih interesa, Izetbegović, Dodik i Čović imaju i svoje posebne interese. Izetbegović često čini unutrašnjo-političke i vanjsko-političke gafove koje politička javnost oštro kritizira. U zadnje vrijeme imao je nekoliko vrlo štetnih gafova, pokazujući prenaglašenu turkofiliju i slugansko udvaranje Erdoganu. Nakon pretrpljenih oštrih kritika htio je pokazati spremnost na kompromise pa i dogovore s Dodikom, vjerujući da time demonstrira državničku odgovornost. Dodiku je važno da se potpiše pismo namjere o novoj tranši sredstava od MMF-a jer RS ima velike budžetske deficite.

Čović je nezadovoljan funkcioniranjem koalicije u FBiH pa je njegova oštra reakcija na dogovor Izetbegović-Dodik poruka Izetbegoviću da je spreman na grubo zaoštravanje odnosa.

Domaćin i medijator sastanka Izetbegović-Dodik bio je specijalni predstavnik EU Lars-Gunnar Wigemark, i sigurno je da ima i njegove odgovornosti. Ima vrlo ozbiljnih i argumentiranih kritika na njegov račun, sa osnovnom porukom da su rezultati njegova rada posve nevidljivi pa je htio nekakve lake i brze poene.

SNSD neće biti dio Vijeća ministara BiH jer bi to bilo opasno za Izetbegovića i SDA. O tome govori i činjenica da su protiv dogovora od 31.7. sve stranke u FBiH – samo SBB ima neku vrstu neutralnog stava, a razlog je delikatna pozicija Fahrudina Radončića.  I Mladen Ivanić, član Predsjedništva BiH, rekao je da neće biti promjena u Vijeću ministara. On kaže da to neće dopustiti i da za to ima potrebne formalne mehanizme.

Dragan Čović održao je vlastitu konferenciju za novinare i poručio da za usvajanje dogovara o Reformskoj agendi ne postoji potrebna parlamentarna većina, što znači da će Hrvati glasati protiv. U isto vrijeme Dodik je dao izjavu medijima i uputio pismo Izetbegoviću i Čoviću, gdje kaže da podržava Čovićev zahtjev o Reformskoj agendi, tj. da se u proces odlučivanja uključe kantoni i Distrikt Brčko.

Ovaj će sukob trajati koliko političkim liderima odgovara. Sve to ide na štetu BiH jer se gubi dragocjeno vrijeme. Također je već odavno jasno da bi i Visoki predstavnik međunarodne zajednice i Specijalni predstavnik EU mogli i morali činiti više da pomognu institucijama BiH – dovoljno je samo da efikasnije koriste ovlasti koje imaju. Javnost i građani BiH iziritarni su godinama tako neodgovornim ponašanjem stranih diplomata sa tim zvučnim titulama. A to je, zapravo, već puno puta viđeno. Radi se o lošem i štetnom običaju međunarodnih činovnika. U tzv konfliktnim područjima takve persone imaju raskošne privilegije, nisku odgovornost i načelne priče koje domaćim političarima ništa ne znače. To se i u većoj mjeri nego što je rečeno odnosi na Visokog predstavnika međunarodne Valentina Inzka, a nije daleko iza njega ni Specijalni predstavnik EU Wigemark.

Dakle, ništa se novo i neobično nije desilo što na bh političkoj sceni nije viđeno baš mnogo puta. Moguće je da spektakularna pomirenja i svađe u kratkom vremenu budu nekoliko puta ponavljani, a poslije završetka izbora nastupit će primirje. Ne zna se dokle.

Zlatko Bosnić

Brexit i rast populizma

Zasigurno najveći politički pobjednik referenduma u Velikoj Britaniji je populizam u svim svojim oblicima. Populizam je sada već čvrsto ukorijenjen u Velikoj Britaniji, Europi i SAD-u. Zbog toga je važno razumjeti što on predstavlja i znači. U Europi nakon drugog svjetskog rata, dva su glavna politička pokreta koja su upravljala kako nacionalnom politikom tako i područjem međunarodne suradnje: socijaldemokracija i kršćanska demokracija (demokršćanstvo). Ova dva politička pokreta podržavaju liberalni internacionalizam i europske integracije. Međutim, oba pokreta su u padu a možda su im odbrojani i posljednji dani. Socijaldemokracija opstaje u nekim skandinavskim zemljama, dok se ostaci kršćanske demokracije mogu pronaći u Njemačkoj, Nizozemskoj i donekle u Italiji. Da bi se održala, socijaldemokracija treba jak sindikalni pokret i kejnzijanske makroekonomske politike, ali ove institucije i koncepti su u stanju raspada. Stoga je svaki projekt oživljavanja socijaldemokracije unaprijed osuđen na propast jer ne može biti spašen niti u današnjim okolnostima ni u doglednoj budućnosti. Sve progresivne snage, uključujući ljevicu, moraju razumjeti tu činjenicu. Ilustracije radi, jedan tužan aspekt današnje britanske političke scene je to da se dosadašnje tradicionalno ljevičarske sredine (dijelovi Škotske, velške doline i postindustrijski centri na sjeveru Engleske) i dalje smatraju takvima i predviđa se da bi tu moglo doći do preporoda socijaldemokracije. Ali, uvjeti za takvo što su nestali. Ove sredine danas su čvrsto u šakama raznih nacionalističkih projekata ili UKIP-a (stranke koja je nastala s ciljem da Britaniju izvede iz EU). Ovi gradovi i sredine neće se vratiti socijaldemokraciji – u britanskome slučaju, Laburističkoj stranci.

A vendor flies the confederate flag prior to a Republican U.S. presidential candidate Donald Trump rally in Pittsburgh

Što je onda zamjena za paradigme socijaldemokracije i demokršćanstva? Populistički nacionalizam raste diljem Europe i postoji opasnost da će ih u potpunosti nadmašiti. Treba naglasiti da ovi populistički pokreti dolaze i s ljevice i s desnice. Ako pogledamo naslijeđe ljevičarskog populizma u Latinskoj Americi vidjet ćemo da je rezultat ekonomski nered i demokratski deficit – što je loš znak za budućnost ovih pokreta u južnoj Europi. Odnedavno imamo i klasični primjer prelaska političkoga populizma u referendumski nacionalizam, kao što smo svjedočili u Velikoj Britaniji. Što više rastu populistički nacionalizmi, rastu šanse da će biti mnogo više poziva na referendum, kao npr. u slučaju Škotske. Ovakve pojave često su praćene bombastičnim obećanjima a populističke vođe se udvornički veličaju kao spasitelji.

I desničarski (npr. UKIP u Velikoj Britaniji, FN u Francuskoj) i lijevičarski populizam (npr. Podemos u Španjolskoj i SYRIZA u Grčkoj) naglašavaju nepovjerenje u ‘elite’. Elite su neprijatelj. Većina naroda smo jedno homogeno “mi”, a protiv smo jednako homegenih ali korumpiranih elita – “njih”. S tim da su “oni” ponekad i stranci ili imigrati. Međutim, tako jasne granice naprosto ne postoje među ljudima, elitama ili imigranatima. Nedavni događaji u Velikoj Britaniji pokazali su da je elita podijeljena. Poslovni sektor bio je podijeljen oko pitanja referenduma, jednako kao i politička klasa, mediji i financijski sektor. Također su postojale velike razlike u stavovima među tzv. običnim glasačima. To međutim ne ometa populizam u svome uobičajenom inzistiranju na jednom “fundamentalnom” jedinstvu.

Lijevi populizam naglašava solidarnost s drugim skupinama i narodima, dok je onaj desničarski nacionalno isključiv, ako ne i ksenofobičan. I naravno, postoje razlike u nacionalnim konfiguracije populizma: rani populizan u SAD-u bio je usmjeren protiv trustova i monopola. (čak i Donald Trump govori protiv njih). S druge strane, kontinentalni europski populizam je korporativnog i fašističkog porijekla i osjećaja.

brexit populism 2

Namjera mi je skrenuti pozornost na sličnosti raznolikih populizama i naglasiti da populizmi dijele temeljno ideološko jedinstvo, unatoč razlikama u podrijetlu i razlikama između suvremene lijeve i desne verzije. Sugeriram da je ovo temeljno jedinstvo opasno, da ga treba prepoznati onakvim kakvo i jeste i da se treba botiti protiv iluzija o vrlinama lijevoga populizma koje postoje među progresivnim, intelektualnim liberalima. Ali kako?

Ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje. Međutim, taj odgovar mora sadržati odlučnu privrženost pluralizmu. Da živimo u pluralnome društvu izvan svake je sumnje – ne postoji jedinstvo kako među “neoliberalnim financijsko-političkim elitama” tako ni među “širokim narodnim masama”. Razlike među tim skupinama mogu se iskoristiti u progresivne svrhe. Mogu se stvoriti savezništva koja bi premostila tradicionalne podjele. Mogu se izgraditi nove građanske institucije – i od dna prema gore i odozgo prema dolje (ekskluzivnost bilo koje od ovih ruta samo će usporiti i oslabiti zadatak). Politički pluralizam nije isto što i “individualistički liberalizam” ‘ili’ “kolektivistički socijalizam” u svim svojim različitim oblicima, iako se koncept preklapa s njima. Politički pluralizam treba pozivati na novu predanost ‘asocijativnoj demokraciji’ koju su utemeljili rani britanski pluralisti 1920ih, a u novije vrijeme ga je zagovarao pokojni Paul Hirst. Svako skretanje u potpuni populizam bio bi katastrofa za cijelu Europu i šire. Svaki pokušaj oživljavanja socijaldemokracije ili demokršćanstva samo će dovesti do nostalgičnoe čežnje za prošlošću koju je nemoguće vratiti.

Grahame Thompson, Open Democracy

 

 

Balkan i teorije zavjere (1)

Zapadni je Balkan mjesto sa zavidnom razinom šovinističkog pluralizma. Širok je i šarolik spektar šovinizama i isključivosti koji su svoju oazu našli na tom simpatičnom i pitoresknom prostoru. Obitavaju tu desničarski paranoici i konzervativni fundamentalisti, ultraljevičarski fanatici i neoliberalni dogmatici, religijski fanatici i zadrti nacional-patrioti, homofobni pederomrzci i patrijahalni agresivci, antisemitski i islamofobni imbecili, etnički i građanski nacionalisti. Dakle, sva ona sorta ljudi od kojih će razuman čovjek glavom bez obzira pobjeći u prvu kafanu ili u drugu državu. Svi pobrojani ’izmi i fobije u biti su derivati nacionalizma i religijskog fundamentalizma. Treba reći da većinu tih ’izama i fobija Balkan nije izumio i u pravu je Marija Todorova kada ukazuje na to. Ideja nacije, pa zatim i divlja nacionalistička isključivost evropske su tekovine koje je Balkan samo prepisao. Ono što jeste obespokojavajuće je da ti izmi i te fobije nekako duže i žilavije preživljavaju na slavenskom jugu, a balkanska društva nikako da ih se otresu kao lošeg tereta prošlosti.

No vratimo se tom šarolikom društvu balkanskih majstora paranoje i netolerancije. Kako, recimo, od zatucanog ravnogorca, zapjenjenog ustašofila, katoličkog fundamentalista, islamističkog redikula, pravoslavnog talibana, desničarskog paranoika ili ultraljevičarskog dogmata napraviti istomišljenike? Ili barem sličnomišljenike koji se neće odmah hvatati za vratove? Za nepovjerovati, ali vrlo lako. Evo kako. Stavite ih za isti stol, zabranite im da pričaju o prošlosti i sadašnjosti na Balkanu i zadajte sljedeću temu za razgovor: ko danas vlada svijetom? Ili možda da temu postavite ovako: zašto su zemlje bivše Jugoslavije neuspješne banana državice, i ko je kriv za to?

Kakogod postavili temu, nemalo ćete se iznenaditi kako to šaroliko društvo unisono razmišlja. Bit ćete zbunjeni kakvo istomišljenistvo i sloga vladaju među tim ljudima za koje ste sve do maloprije vjerovali da se ne mogu složiti ni oko vremenske prognoze. Iznad glave vam lebdi upitnik i vi se pitate: je li moguće da ti isti ljudi, ti zadrti nacional-patriotski urođenici i religijski fanatici koji već godinama vode svoje male virtualne ratove, tako lako među sobom postižu konsenzus kada ne razgovaraju o lošoj prošlosti na Balkanu i dotaknu se stanja u svijetu. A oko čega se oni zapravo slažu? Pa prije svega oko toga da je uvijek neko drugi kriv što su njihove zemlje mahom zaostale bezperspektivne provincije na jugoistoku Europe. A onda, naravno, i oko toga da svijetom vladaju  moćnici iz sjene, ljudi i organizacije koji u strogoj tajnosti rade na ostvarenju svoji tajnih i nečasnih ciljeva. I da je svaki značajniji događaj u ljudskoj povijesti djelo njihovog pomno pripremljenog plana. Pa su tako, jelte, i balkanske državice žrtve njihovih nečasnih rabota.

Slabije upućenom posmatraču biće nevjerovatno koliko konzervativni fundamentalist iz Dalmacije, islamistički redikul iz srednje Bosne ili svetosavski nacional-patriot iz Šumadije slično promišljaju svijet. Svi oni ‘’znaju’’ šta je istina i kakva se podvala krije iza te već podobro izlizane sintagme ‘’međunarodna zajednica’’. Njima je jasno da ne postoji nikakva međunarodna zajednica i da svijetom upravlja liberalno-iluminatsko-templarsko-jezuitsko-hazarsko-cionističko-masonska klika, isti oni vladari iz sjene koji kontroliraju svjetski kapital, drže medije, čipuju ljude, izazivaju klimatske promjene, proizvode ekonomske krize, truju nam hranu, zaposjedaju naše umove uz pomoć suvremene tehnologije, pokreću ratove, rasturaju nam drzave, podmeću pedere, lgtb aktivizam i ostale ljudsko-pravaške ublehe… I tako dalje i tako slično!

Mentalni sklop prosječnog balkanskog šovena zapravo je vrlo predvidljiv. Mentalitet je to koji uvijek sumnjiči druge za vlastiti neuspjeh. Taj mentalni sklop kontaminiran je ideološkim dogmama, nacionalizmom, rigidnim tradicionalizmom, paranoidnim tumačenjem svoga lokalnog okruženja, pa se kao takav lako prešalta i na globalnu paranoju. Tako njegove lokalne neprijatelje, te pokvarene ustašoide, nacional-islamiste, jugokomunjare i ostalu srbočetničku bagru sasvim lako zamjene masoni, iluminati, hazari i svi ti silni Rotschildi, Soroši, Bilderberg grupe, Trilateralne komisije i ini kreatori Novog svjetskog poretka koji djeluju iz sjene i kroje nam živote iz svojih mračnih loža. I eto formule kako da, barem nakratko, balkanski ljudi ne mrzi jedni druge – treba  naći a onda i zamrziti imaginarnog bjelosvjetskog neprijatelja. Zavjera!, konspiracija!, urota!, vrište svi uglas po bespućima interneta.

Teoriji zavjere nisu skloni samo desničarski jastrebovi. Iako je izvorno desna ideja, itekako joj naginju i lijevi populisti koji između budalastog tabloidnog senzacionalizma i zdravog razuma radije izaberu ovo prvo.

Naoružan lakovjernošću i neznanjem balkanski čovjek spremno upija svaku budalaštinu koja mu se servira, samo nek je dovoljno intrigantna i senzacionalna. A tradicionalno je taj balkanski čovjek sklon praznovjerju pa mu i nije osobito teško prodati iluziju. On zaziva neko zlatno tele u koje će udivljeno zuriti. Ili barem priču u kojoj će se lako razaznati ko su dobri a ko loši momci. On se nije puno odmaknuo od priča za laku noć koje mu je tetka čitala kad je bio mali. Ista ona tetka iz Njemačke koja mu šalje džeparac,  dok on proklinje masone, pedere i sotonistički Zapad.

(nastavit će se)

Neven Šimić

Sramotno razbacivanje javnim novcem ali može i drugačije

Tužno je i zabrinjavajuće koliko toga građani Bosne i Hercegovine toleriraju svojim političarima. Ovo je nažalost jedna od najsiromašnijih europskih država, ali to ne biste znali ako pogledate plaće ili vozne parkove BiH vladara.

Najnoviji biser je vijest da je član Predsjedništva BiH, Mladen Ivanić, dobio službeni automobil koji je koštao oko 200.000 konvertibilnih maraka (100.000 eura). On sigurno nije iznimka – malo je vjerojatno da se druga dva člana Predsjedništva voze  u npr. polovnim Nissanima.

Da li je stvarno potrebno biti tako rastrošan u državi poput BiH? Što se želi pokazati? Još važnije, kada će građani napokon početi reagirati, u smislu da glasaju protiv onih koji troše ogromne javne novce za svoj komfor? Ako bi političari znali da je cijena takve – za osiromašene građane ponižavajuće – rastrošnosti gubitak izbora, vjerojatno bi brzo prestali.

Da može drugačije, čak i u regiji, pokazuje primjer gradonačelnika Prištine, Shpenda Ahmetija, koji na posao ide javnim prevozom. Prilog je napravila Aljazeera Balkans.

Novi izbori su najbolje rješenje za Hrvatsku

Hrvatska je u velikoj krizi. To vide građani Hrvatske, a znaju se i razlozi: potpuni gubitak povjerenja u predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, svađa između dva potpredsjednika vlade, Karamarka i Petrova, te blokiranje reformi obrazovnog sustava. Čini se da hrvatska vlada uopće ne funkcionira, turistička sezona je tu, a posla i inače ima preko glave i da je sve u najboljem redu.

U ovakvoj situaciji novi izbori su vjerojatno najpoštenije i najučinkovitije rješenje: najpoštenije jer hrvatskim građanima treba dati da odluče što misle o ovakvoj vladi, a najučinkovitije jer jedina druga opcija je patetično traženje nove saborske većine. Prioriteti moraju biti jasni: ili je to opstanak ovakve vlade ili su to interesi hrvatskih građana. Tu ne bi trebalo biti dilema.

Ako se novi izbori dogode, bit će zanimljivo vidjeti na koji način je kriza utjecala na popularnost glavnih aktera. Koalicija Most mogla bi izgubiti veliki broj glasova, ali to se može desiti i HDZ-u koji ima stabilno biračko tijelo. Živi zid mogao bi biti veliki dobitinik, ali u tome slučaju postoji mogućnost – s obzirom da oni sigurno ne bi podržali novu desnu vladu na čelu s HDZ-om – da  u nekoj novoj SDP-ovoj vladi budu ono što je Most bio HDZ-u. Takvo preslaganje ne bi dovelo do stabilne vlade, a stabilna vlada je upravo ono što Hrvatska treba. Jedino što je sigurno predvidjeti jeste da predstoje zanimljivi dani i tjedni.

DD

Lekcije za budućnost: kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj

 

Aktualna vlast u Hrvatskoj bit ce upamćena kao neosporni rekorder. Nažalost, ti rekordi se ne mjere uspjesima nego uvjerljivim minusima. Za samo tri mjeseca učinili su štetu hrvatskom društvu i državi koju je nemoguće popraviti za mnogo više vremena od ta tri mjeseca. Zadnjih nekoliko godina narasle su ideološke podjele pa hrvatsko društvo funkcionira kao podijeljeno tijelo. Ta situacija nelogična je i teško objašnjiva, tim više što se kulturna i civilizacijska dostignuća Hrvatske mogu svrstati u srednjo-europski i mediteranski kontekst jer tamo i pripadaju. A kako onda nazvati ovo što se sada dešava u Hrvatskoj? Dešava se vrlo vidljiva nacionalizacija, fašizacija i klerikalizacija društva. Slične regresije počele su za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatska je tada bezočno i kukavički napadnuta od moćne JNA. Razarani su gradovi i sela, stanovništvo ubijano i protjerivano. Ratna stradanja, neosjetljivost i nepravda međunarodnih politika spram nečijih stradanja u pravilu proizvode revanšizme. To se desilo i u Hrvatskoj. Vlast predsjednika Franje Tuđmana podržavala je narastanje i fetišizaciju novonastale države. Međutim, Tuđman je znao da to može nositi i opasnosti, te autoritarnom vlašću i vlastitom karizmom nije dopustio da nacionalistički revanšizam ode predaleko.

Nakon 2000. godine hrvatsko društvo postupno se oslobađa štetnih zabluda i sve su rijeđi pregrijani nacionalistički tonovi. U četiri sljedeća izborna mandata, dva HDZ-ova i dva SDP-ova, vlast je pozitivnim činjenjem obeshrabrila ekstremizme i društvo se kretalo normalnim ritmom građanskoga života. Demokratska posrnuća pojavljuju se ponovo dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a prije četiri godine. Karamarko je netalentirani političar, slabo obrazovani i prosječan špijun, on je čovjek koji vjeruje da je država samo represivni aparat, druge državne funkcije ne razumije pa ih zato i ne cijeni. Novi predsjednik Stranku je organizirao po strogim kriterijima centralističkog upravljanja. Politički program HDZ-a ideologiziran je i oslonjen na kategorije ekstremnog nacionalizma i ultradesničarske netolerancije. Tako spolna i rodna diskriminacija biva tolerirana, a sve vrste manjinskih prava postaju upitne. Apsurd je da i ovakav HDZ ima punu podršku većine katoličkih biskupa, vjerskih medija i emisija. Zahvaljujući toj podršci i neuspješnoj SDP-ovoj vladi HDZ je relativni pobjednik izbora iz novembra 2015.

Vrlo tijesna izborna pobjeda diktirala je formiranje koalicijske vlade. Koalicijski partner HDZ-a MOST neobična je politička pojava (nije politička stranka, nego savez neovisnih izbornih lista). Imao je MOST i neke čudne zahtjeve, npr da predsjednik Vlade bude nestranačka ličnost. Morao je HDZ udovoljiti njihovom zahtjevu, jer bez glasova MOST-a nije bilo moguće formirati vladu. Tako je premijer postao Tihomir Orešković, državljanin Kanade rođen u Hrvatskoj koji uopće nije sudjelovao na izborima i nema nikakav izborni legitimitet. Zbog neobičnog načina izbora premijera Vlada također funkcionira neuobičajeno. Umjesto da je premijer najutjecajniji i najodgovorniji, osim njega postoje još dvije moćne adrese: Karamarko i šef MOST-a Božo Petrov. Tako umjesto premijera postoje tri kvazi-premijera pa u takvoj konstelaciji Vlada ne funkcionira kao tim, nego je to labava unija tri tima. U takvom formatu Vlada neće moći ispunjavati svoje obaveze, a vjerojatno neće ni dugo trajati.

Hrvatska javnost u početku je začuđeno šutjela, a kasnije je uslijedila bujica pitanja. O slabim rezultatima i o načinu rada Vlade i Parlamenta počela su prvo argumentirana i dobronamjerna propitivanja, ali su ubrzo počela i ona suprotnog predznaka. Sve vrste medija puni su komentara. Govore pravni i ekonomski eksperti, biznismeni, novinari, umjetnici, sindikalni aktivisti. U manjini su oni koji imaju razumijevanja za ovakvu vladu, čak i među HDZ-ovim pristašama. Napisano je i objavljeno stotine i stotine rasprava i registara neuređenih ili pogrešno urađenih vladinih obaveza. Samo površan pregled svega rečenoga zahtijevao bi veliki i ozbiljan posao. Kao ilustraciju predhodno rečenog, dovoljno je spomenuti i zainteresirane uputiti na kvalitetnu i intelgentnu inventuru Jurice Pavičića, uglednog intelektualca, novinara i književnika. Brojnim tekstovima i izjavama akcentira se vladino nečinjenje, nekompetentno tretiranje važnih pitanja, sporost i neodlučnost. Ove odrednice odnose se na sve oblasti društvenog života: na ekonomiju, infrastrukturu, kulturu, unutrašnju i vanjsku politiku.

Prve oštre kritike, čak i prosvjedi građana i umjetničkih udruga, desile su se zbog imenovanja Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture. Hasanbegović je Karamarkov prijatelj i to mu je bila ulaznica za ministarsku poziciju. Njegove izjave i autorski tekstovi relativiziraju antifašističke tradicije i vrijednosti iz Drugog svjetskog rata i poslije njega. Hasanbegović je ujedno nostalgičan spram zločinačko-marionetske Pavelićeve Nezavisne države Hrvatske (NDH). Saznanja o ovakvoj političkoj orijentaciji ministra kulture  i njegove aktualne izjave, te izjave i postupci drugih političara vladajuće koalicije, isprovocirali su veliki politički i međunacionalni skandal. Državna komemoracija i odavanje počasti žrtvama zloglasnog ustaškog logora Jasenovac održava se svake godine u aprilu mjesecu. Zvanična državna komemoracija ove godine će se održati 22. aprila. Savez židovskih općina Hrvatske, Srpsko narodno vijeće i Savez antifašista Hrvatske odbijaju prisustvo tom činu. Židovske općine svoju komemoraciju održali su 13. aprila, a Srpsko narodno vijeće će komemorirati 22. aprila, samo u različitom terminu od zvanične državne komemoracije. Komemoracija Saveza antifašista Hrvatske održat će se 24. aprila. Na komemoraciji Saveza židovskih općina Hrvatske 13. aprila osim organizatora prisustvovao je i veliki broj uglednih građana Zagreba i Hrvatske te ambasadori SAD i EU, što je znakovita poruka vladinoj politici.

Potpuni poraz nacionalističke politike Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar Kitarović, predsjednice Hrvatske, počinje se dešavati 12. aprila. Toga dana su u odvojenim izjavama predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Orešković govorili apsolutno drugačijim političkim jezikom od onoga kojeg inače koriste. Morali su snažno progovoriti protiv režima Pavelićeve NDH i priznati strašne ustaške zločine, što do tada nikada nisu činili. Poslje njih učinit će isto i Tomislav Karamarko. Nikako to nije slučajno, jer je 12. aprila u Zagrebu u službenom posjetu boravio Nicholas Dean, specijalni izaslanik Vlade SAD za pitanje Holokausta i sastao se s predsjednicom i premijerom. Brzo će se pokazati hoće li hrvatski visoki dužnosnici ostati na tim pozicijama ili je to bilo samo jednokratno savijanje kičme pod teretom pritiska politike SAD-a.

Zapletena i mučna politička situacija u Hrvatskoj osim depresivnih učinaka na hrvatsko društvo ima i loše vanjsko-političke odjeke. Šteta i neinteligentan pokušaj blokade Srbije na putu ka EU ima naročito negativne odjeke u državama bivše Jugoslavije. Taj postupak osuđen je i u nekoliko zemalja EU pa neke od tih reakcija prenose i mediji u RH i BiH. Često je citirana oštra kritika predsjednika odbora za EU njemačkog Bundestaga Gunthera Krichbauma (CDU) koji kritizira blokadu otvaranja poglavlja o pravosuđu Srbije. Isti dan predsjednik Parlamenta Hrvatske Željko Reiner potpuno relativizira kritiku gospodina Krichbauma i kaže da mediji tome daju nepotrebno veliku pažnju. Istoj kritici pridružio se Josip Juratović (SPD), zastupnik u Bundestagu i član vanjsko-političkog odbora. Juratović (porijeklom Hrvat) kaže da je Hrvatska iznevjerila očekivanja EU.

Vrlo je štetan i gaf koji Hrvatska čini u odnosu na kandidaturu bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić na mjesto generalnog sekretara UN-a. Bivša vlada dala je podršku gospođi Pusić, sadašnja vlada ili je ne podržava ili je potpuno indolentna prema toj činjenici. A sama kandidatura, bez obzira na konačan ishod, mogla bi se iskoristiti za promociju Hrvatske. Veliki korak nazad nova hrvatska vlada učinila je i ograničavanjem slobode medija. Već su vidljivi i rezultati; zabrana pojedinih emisija na javnoj tv i prestanak finansiranja nekoliko neprofitnih medija zato što se ministru kulture ne sviđaju njihovi sadržaji. Ta je pojava toliko očita da su se njome počeli baviti i akreditirani diplomatski predstavnici u Zagrebu. Austrijski ambasador Andreas Wiedenhoff na Twiteru je 14. aprila objavio da je održan zanimljiv sastanak o slobodi medija na kojem su prisustvovali ambasadori SAD, Norveške, Njemačke, Velike Britanije i Austrije. Isti dan je hrvatska predsjednica reagirala na tu izjavu. ‘’Veleposlanici se ne mogu i ne smiju miješati u unutrašnje stvari zemlje primateljice ‘’, izjavila je Grabar-Kitarović, ali nije se dotakla teme o kojoj su ambasadori raspravljali.

Hrvatska je na krivom putu. Njezina vlast upustila se u štetnu ideologizaciju društva vjerovatno i zbog toga što je nesposobna za rješavanje znatno težih pitanja. Unutarkoalicijski nesporazumi i sukobi, brojni nacionalistički i šovinistički ispadi za koje niko ne odgovara čine Hrvatskoj štetu i u društvu proizvode nervozu. Zbog toga će padati i međunarodni rejting Hrvatske. Nestabilna vlada i podijeljeno društvo zaustavljaju svaki napredak. Kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj ima destimulativan utjecaj i na Bosnu i Hercegovinu jer se od Hrvatske očekivala podrška i pomoć za priključivanje BiH međunarodnim asocijacijama. Hrvatska neće brzo riješiti svoje unutrašnje nesporazume, ali će zbog štete koja joj se time dešava naučiti lekciju koja će joj u budućnosti koristiti.

DD

Foto: Wikipedia

Potvrda poznatoga

Postoje pojave i događaji za koje znamo da će se desiti. Predosjećamo u kojoj će se formi dogoditi i kojom će se ‘kvalitetom’ realizirati. Nemamo sumnji i dilema, nismo nestrpljivi jer znamo da će doći. Kako se može znati nešto što će se tek dogoditi? Pa tako što i u ovakvom svijetu kakav je naš ima ponešto što je slično kao u prirodi, može se odvijati samo na jedan način. Ne može, dakle, izostati osuda Radovana Karadžića. Kakav god bio sud, a znao je Haški tribunal svakakav biti, nije imao drugo rješenje. Godinama dokazivano i sa kojeg god aspekta mjerili Karadžićevu krivnju, ona realno postoji, dokaziva je i dokazana. U ovakvim slučajevima radi se o formalnoj potvrdi poznatoga, pa je i vijest o haškoj presudi Karadžiću iz te kategorije.

Tu bi mogao biti kraj priče, javnosti je ponuđena očekivana informacija. Nema se što novo saznati niti dodati. Međutim, to je samo najobičnija logična priča. Javnost, nekoliko vrsta javnosti, hoće više. Šansu za svoje minute slave rijetki propuštaju. Baš zbog toga provalila je oluja i mećava mišljenja i komentara. Ima kazivanja realističnih i logičnih, ali je mnogo više onih suprotnih od toga. Sve su to manje ili više pregrijani govori, napadno podijeljeni u dvije međusobno isključivo navijačke grupacije. Jednima je svaka kazna nedovoljna, ravna napravdi; drugima je ista ta kazna prestroga i nedokazana. Kao što je to kod nas redovito ‘dobar’ običaj ove su grupe određene etničkom pripadnošču.

Može li se očekivati da vremenski odmak učini svoje, da se ova presuda i sve druge haške presude doživljavaju realnije i bez stroge primjene etničkog ključa? Samo bi tako bilo moguće da ratni zločini svih ‘strana’ i sva ratna viđenja prestanu biti prostor stalnog ratovanja ‘drugim sredstvima’. Samo se tako može početi graditi istinsko pomirenje i povjerenje. Ima dovoljno primjera u Evropi za takvo što. To bi trebala biti velika i važna zadaća obrazovanja, znanosti i kulture. To je put da se zauzdaju dosadašnje i sadašnje šovinističko-kriminalne politike koje stalno truju i nazaduju sve aspekte društva. I poslije nakane da se pošalju bilo kakve smislene i dobronamjerne poruke korisno je prisjetiti se atmosfere neposredno nakon objave (nepravomoćne) presude. Samo što je presuda donesena uslijedilo je očekivano svrstavanje za ili protiv. Reakcije u Republici Srpskoj i Srbiji jednoglasne. Vlast i opozicija; intelektualci, umjetnici i novinari; odvjetnici i suci svi uglas – nepravda! U Federaciji BiH i u Hrvatskoj posve oprečno, svi presudu vide kao nedovoljno strogu.

Očito je da je izgradnja međusobnog povjerenja, vjera u suđenje i pravdu još daleko. Ima ipak koristi od ove presude. Karadžić je osuđen za teška nedjela, za njega najteža a za BiH najvažnija je presuda za genocid. Da je ovakva presuda postojala kada je sklepan Daytonski mirovni ugovor Republika Srpska ne bi imala sadašnju ustavno-pravnu i političku poziciju. Poruka presude Karadžiću, jer to je presuda i prvom predsjedniku i osnivaču Republike Srpske, je da su temelji ovoga bh entiteta postavljeni na teškim zločinima, pa i genocidu. Može li se očekivati da će svi domaći i inozemni politički faktori imati ove činjenice u vidu.

Zlatko Bosnić

Foto: CNN

 

Dokle Sejdić-Finci?

Zaslužuje li Bosna i Hercegovina biti članicom EU ako diskriminira svoje građane? Slučaj Sejdić i Finci.

Bosna i Hercegovina diskriminira dio svojih građana. Da stvar bude još puno gora, Bosna i Hercegovina diskriminira svoje Rome i Židove, a i druge koje politika imenuje ostalima. Biti europska država nakon Drugog svjetskoga rata i diskriminirati ova dva naroda tužno je i porazno. Svi oni kojima je važna dugoročna dobrobit BiH moraju biti zabrinuti sporošću i nemarom vlasti i javnosti u ovome slučaju.

Treba reći da ova diskriminacija nije namjerna. Ona je posljedica Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je doslovno sklepan od strane administracije SAD-a da bi se završio tragični rat u zemlji. Trebalo je tražiti kakvo-takvo rješenje, jer milijuni građana bivše Jugoslavije preplavili su Europu, Sjedinjene američke države i Kanadu, a dešavao se i snažan pritisak javnosti na politike Zapada.Taj mirovni sporazum i novi ustav napravljeni su s namjerom da se na neki način udovolji trima konstitutivnim narodima (Bošnjaci, Hrvati, Srbi), njihovim nacionalnim vođama i prioritetima. Tek poslije su se sjetili da postoji još netko osim njih.

U Bosni i Hercegovini, ako niste pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda ne možete biti birani u Predsjedništvo BiH i Dom naroda BiH. Ova očita diskriminacija dovela je do tužbe koju su predstavnici BiH Roma i Židova, Dervo Sejdić i Jakob Finci, pokrenuli pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Sud je naravno presudio u njihovu korist, odlučivši da se pripadnicima manjina u BiH mora omogućiti kandidiranje za Predsjedništvo i Dom naroda BiH. Odluka Suda donesena je 22.12.2009., ali otada se ustavno-pravni položaj bh Roma, Židova, ali i svih ostalih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda ni u kojoj mjeri nije promijenio.

Bosna i Hercegovina je zvanično aplicirala za članstvo u EU 15.2.2016. godine.  Pristupni proces će, blago rečeno, biti dug i kompliciran. Komesar za evropsku politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannes Hahn poručio je bh zvaničnicima da nastave s reformama. Da je dobre volje i spremnosti za dogovore unutar BiH te bi reforme mogle biti samo administrativno-birokratski postupak. Nažalost nije tako, jer u BiH je sve politika.

Međutim, čini se upravo nevjerovatnim da će EU Bosnu i Hercegovinu primiti u svoje članstvo bez promjene ovih diskriminirajućih ustavnih odredbi. Već imamo neka nezvanične komentare koji jasno ukazuju da je to tako.  Josip Juratović, zastupnik Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) u Bundestagu i član vanjskopolitičkoga odbora Bundestaga (inače podrijetlom iz Hrvatske) izjavio je da “Bosna i Hercegovina bez implementacije sudske odluke Sejdić-Finci, bez uspostave građanskih prava, neće ući u Europsku uniju”.

Na koncu, da li bi bilo pravedno da ovakva Bosna i Hercegovina postane članica kluba koji je, sa svim svojim opterećenjima i manjkavostima, ipak primjer i predvodnik u globalnim demokratskim procesima i ostvarivanju ljudskih prava? To bi bila svojevrsna nagrada nacionalistima koji će i dalje upotrebljavati vlast kao i sve godine do sada.

Važno je dodati da su svi građani Bosne i Hercegovine žrtve trome i neodgovorne vlasti kojoj je glavni cilj opstnak i ispunjavanje samo minimuma neophodnog za održavanje na vlasti. Međutim, građani su birali i biraju te i takve političare na skoro svim izborima od uspostave demokracije u BiH, što je velika tema sama po sebi. Interesantna je činjenica da je javnost u BiH vrlo skeptično reagirala na predaju aplikacije za članstvo u EU, pitajući se čime je ovako nespremna BiH to uopće zaslužila.

Ipak je dobro da se krenulo u proces priključivanja EU, ali treba znati da će promjena Ustava u slučaju Sejdić-Finci biti apsolutni uvjet za članstvo, što je jedino moguće i ispravno rješenje.

DD

Foto: Aljazeera Balkans

Zašto je zapravo kultura važna

Kultura je prostor u kojemu nastaju i u kojemu se oblikuju identiteti pojedinaca, grupa i nacija. To je općeprihvaćeno mišljenje struke, znanosti i politike. Dakle, kultura kao sadržaj bitan je dio identiteta, pogotovo to važi za male zemlje i narode (premda je u biti svaka izvorna i originalna kultura i anacionalna). Uspješni sportski i kulturni projekti šansa su i tzv. malim narodima da dospiju u centar međunarodne pozornosti. Stoga je ulaganje u kulturu pitanje zdravog razuma, jer kultura pozitivno oblikuje društvo i nadilazi kratkoročne političke ili ekonomske interese. U tome smislu kultura treba biti i društveno-državni projekt od posebne važnosti.

Kako stvari stoje s kulturom naprimjer u Hrvatskoj? Ideološke hajke kojima je izložen Oliver Frljić, možda i jedini radikalno inovativni i suvremeni kazališni djelatnik u toj zemlji, ne daju mjesta velikome optimizmu. Osim toga, izjave novoga ministra kulture – k tomu i povjesničara – o razdoblju NDH porazne su same po sebi, pa je upitno i na koji će način takva vlast vrednovati složenost kulturnih činjenica i pojava.

Druga važna tema je kriterija u što ulagati novce namijenjene za kulturu – da li u naizgled okoštale manifestacije poput Dubrovačkih ljetnih igara ili u nove projekte; u potporu novim umjetnicima ili u neprofitne online medije?

U Bosni i Hercegovini, kulturni radnici u većini smatraju da im država ne daje dovoljnu podršku, pogotovo ne pokušajima iskoraka na međunarodnu scenu. Dodatni prigovor je da se državna potpora kulturi u nekim sredinama namjerno zaobilazi. Možda je Sarajevo Film Festival jedna iznimka, jer taj festival marketinški zanimljiv i uspješan, a osim toga izdašno je podržan javnim sredstvima. Isto tako, stječe se dojam da javnost slabo reagira na sistemsko zanemarivanje kulture, ali da jako dobro prihvaća pojedinačne uspjehe na ovome polju.

Kultura i njena važnost u društvu su teme koje zaslužuju puno više od skromnoga teksta, ali potrebno je i na taj način govoriti o mjestu kulture u društvu. I to je, nadajmo se, mali korak ka promjenama nabolje.

Za kraj prilažemo razgovor o BiH kulturi vođen s Danisom Tanovićem, bosanskohercegovačkim redateljem i dobitnikom Oscara za najbolji strani film 2001. te nedavnim osvajačem Srebrenog medvjeda na Berlinaleu.

U obranu Europske Unije

Velika Britanija i ostatak Europske Unije završili su pregovore o budućem statusu te države unutar Unije. Svi ili skoro svi sudionici su javno rekli da su zadovoljni, a britanski premijer je dodao da će odsada raditi ‘srcem i dušom’ na tome da Britanija ostane dio EU, tj. da će na predstojećem referendumu 23.6. predvoditi kampanju za ostanak. Britanija će ostati globalno relevantna država (naravno pod uvjetom da građani izglasaju ostanak u EU), a EU će izbjeći potencijalno dramatičan razvod.

Europska Unija, iako blago rečeno komplicirana tvorevina, pokazala sa dovoljno tolerantnom i fleksibilnom da omogući zemlji članici – doduše jednoj od najvećih i najvažnijih – da za sebe izbori određene posebne uvjete i načine funkcioniranja, posebno u odnosu na imigrante iz drugih dijelova EU, zajedničku valutu i integracijske principe. To se dešava u trenutku kada se Unija suočava s možda i najvećom krizom u svojoj povijesti – masovnome, milijunskom prilivu izbjeglica koje najvećim dijelom dolaze iz ratom uništene Sirije. Ovaj imigrantski val (koji je prije svega ljudska tragedija i koji je svakako posebna tema) dodatno je ojačao desne populističke ekstremiste – u Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i drugdje. S druge strane, globalna ekonomska kriza pomogla je ranije marginalnim i također radikalnim lijevim strankama i pokretima, te stvorila nove – npr. u Grčkoj i Španjolskoj. Sve ovo čini da se EU našla na svojevrsnoj političkoj vjetrometini, a predaha nema jer treba se boriti i sa svakodnevnim ekonomskim problemima, a da ne govorimo o sigurnosnoj prijetnji, tj. terorizmu. To nije lako.

Europska Unija nastala je kao izravni odgovor na katastrofu i barbarizam Drugog svjetskog rata. Unija je svojim članicama omogućila period mira i prosperiteta bez presedana. Do globalne ekonomske krize, države poput Španjolske i Irske su kao dio EU ostvarile zadivljujući  ekonomski rast. Također, prije ulaska u EU Španjolska i Grčka bile su diktature. Treba li uopće govoriti o uspjehu Njemačke i koliko je ta država prosperirala dobrim dijelom zahvaljujući članstvu u Uniji (ne samo ekonomski nego i politički – u smislu ujedinjenja)?

Što se tiče Hrvatske i Slovenije, dvije zemlje članice koje su bile dio Jugoslavije, situacija je višestruko pozitivnija u odnosu na alternativu političke i ekonomske „neovisnosti“ u globaliziranome svijetu. Netko će, možda s pravom, reći da se nove zemlje članice – kao manje razvijene – iskorištava kao jeftinu radnu snagu, međutim, što je alternativa? S druge strane, niti najveći skeptik ne može reći da male države članice nisu dovoljno zastupljene u mehanizmima vlasti EU.

Ulazak u Europsku Uniju mogao bi se pokazati kao politički spasonosan za Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Za Crnu Goru bi značio daljnji napredak. Za Srbiju, članstvo u EU bi u najmanju ruku pomoglo borbi protiv siromaštva i korupcije, pod uvjetom da se prethodno riješe odnosi s Kosovom i otklone sumnje i ambivalentnosti glede ‘bratskih’ odnosa s Putinovom Rusijom.

Europska Unija pati od nekoliko kroničnih problema: nedostatak demokratskoga legitimiteta te sporost i neusaglašenost pri donošenju važnih odluka su samo dva od njih. Uniju treba višestruko reformirati. Dobra vijest je da o tome postoji svijest, što će s vremenom dovesti do konkretnih poteza.

Uza sve nedostatke, EU se pokazala kao fantastičan projekt i nezamjenjiv sastojak europskog mira i prosperiteta.

Digitalna budućnost tradicionalnih medija

Da li nam se već ‘događa’ digitalna budućnost medija, u regiji i u svijetu? Krajem prošle godine bosanskohercegovački tjednik Slobodna Bosna prešao je na digitalnu platformu, navodno kao prvi na Balkanu. Ovih dana, britanski The Independent je najavio da će svoje printano izdanje obustaviti u ožujku.

Nije sporno niti ništa novo da će mnogi tradicionalni mediji utočište morati pronaći na internetu. Međutim, da li će printani mediji dugoročno opstati i u kojoj mjeri, tj. da li će pojedine novine početi nestajati?

Neumoljiva tržišna logika kaže da je internet budućnost jer mlađe generacije naprosto ne kupuju novine, ni dnevne ni tjedne; do informacija dolaze najviše koristeći pametne telefone. S jedne strane to bi medijima moglo pojednostaviti ‘proizvodnju’ i sniziti operativne troškove, ali ih s druge strane čeka veliki izazov, pogotovo za medije u regiji – kako svoje internet stranice učiniti profitabilnima? Velike medijske kuće poput The Guardiana već neko vrijeme zarađuju više od digitalnih izdanja nego od tradicionalne novine, ali to su mediji na engleskom jeziku i s globalnim dometom. Medijima u regiji posao je otežan zbog malog tržišta koje osim toga pati od barem dva i pol desetljeća loše ekonomske situacije.

Što je rješenje? Da li će naši mediji moći živjeti od oglašavanja koje će s papirnog samo preći u digitalni oblik? Da li će i u kojoj mjeri zaživjeti prilagođeni sponzorirani sadržaj ( tzv. native advertising)? To su nimalo laka pitanja koja prije ili kasnije iziskuju odgovore.

Jedan od modela koji se dosada pokazao uspješnim i koji bi mogao poslužiti kao primjer i smjernica je hrvatski portal i tjedna novina Telegram. Oni funkcioniraju kao dobro posjećeni portal, dok subotom izlaze kao novina ‘engleskog’ stila s mnoštvom dodatnih sadržaja.

Još jedna dobra vijest za tradicionalne novine je da čitatelji izgleda i dalje preferiraju ono što im je poznato i da više vjeruju tradicionalnoj novini – ovaj put u digitalnome formatu – nego novome digitalnom mediju.

U svakom slučaju, za sve koji rade u medijima kao i za konzumente sadržaja ovo su uzudljiva vremena.

DD

PS. Od objavljivanja teksta Telegram je obustavio svoje tiskano izdanje.

Zašto je Dubioza kolektiv uspješnija od regionalne konkurencije

U čemu je ‘tajna’ uspjeha Dubioze kolektiv? Jesu li u pitanju samo talent i lako pamtljivi hitovi? Zasigurno nisu jedini regionalni bend koji je usviran, čiji članovi govore engleski i mogu pjevati na njemu. Zašto su onda jedini s ovih prostora koji ‘dobacuju’ puno dalje od regije i po tome su daleko ispred konkurencije, ako je uopće imaju?

Kao prvo, izgleda da dečki iz Dubioze non-stop rade. Ako nisu na turnejama, snimaju novu muziku, prave duhovite spotove, rade na svome prisustvu na društvenim mrežama itd. Sami obavljaju sve ili većinu potrebnih poslova. Osim rada u bendu, dva člana djeluju i kao audio-vizuelna ekipa Diskobajagi. Čini se da jedino što ovi ljudi ne rade jeste da sjede u Sarajevu ili Zenici i žale se na ‘situaciju’.

Nadalje, za slušatelja-konzumenta na zapadu njihov zvuk je idealna mješavina poznatog (ska, reggae, rock) i egozotičnog (balkanski melos). Za regionalnu publiku, Dubioza je spoj poznatoga s primjesama ‘bijelog svijeta’ u smislu miješanja žanrova, produkcije i vizualnog elementa (crno-žute uniforme). Ukoliko je u pitanju namjeran koncept, ispostavio se pametnim i pun je pogodak.

Dubiozini tekstovi su angažirani ali nisu pretenciozni. Dapače, duhoviti su, a počesto na varljivo jednostavan način ukažu na naše probleme („vaš nacionalizam nije moj patriotizam“). Članovi banda također su spremni djelovati u lokalnoj zajednici, bez želje ili potrebe za dodatnim publicitetom (npr. podrška demonstrantima u Sarajevu, tvornici Dita ili djeci s posebnim potrebama u Pazariću) i u tome smislu su autentični .

Osim toga, nisu se bojali riskirati. U jednome su intervjuu izjavili da su ostavili ‘prave poslove’ kad su se odlučili baviti isključivo Dubiozom i srodnim aktivnostima. U blago rečeno slaboj BiH ekonomiji to je moralo biti hrabro i treba im čestitati na odluci.

Za kraj, osobni odnosi unutar benda moraju biti barem zadovoljavajući. Kada provodite puno vremena na turnejama, nakon puno godina putovanja članovi benda moraju biti dobri ‘diplomati u kombiju’ (ili naprosto puno duvaju). Svađe zbog dugo vremena provedenog zajedno prouzročile su probleme bendovima širom svijeta. Izgleda da su članovi Dubioze našli način da ih pametno prevaziđu i da funkcioniraju dugoročno, što baš i nije balkanski specijalitet.

Možda u ovome ima i neka pouka za sve nas.

DD

Islamska zajednica protiv ekstremizma

 

Foto: Muhamed Jusić

Od dolaska na čelo Islamske zajednice (IZ) sadašnjeg reisa Huseina Kavazovića tiho ali sistematski mijenja se odnos IZ-a prema selefijama. Nasuprot tome, bivši reis Mustafa Cerić proglašavao je islamofobijom svako upozorenje o pojavama vjerskog ekstremizma. Otvorenije i konkretnije o vjerskom ekstremizmu i terorizmu govori se nakon važnog sastanka reisa Kavazovića 04. decembra 2015 sa najutjecajnijim bošnjačkim političarima i intelektualcima. Deklaraciju usvojenu na tom sastanku javnost i brojni komentatori prihvatili su s punom podrškom. Jedan od istaknutijih bh intelektualaca Šaćir Filandra tim je povodom rekao da je ‘’ovo hrabra izjava namijenjena domaćoj i inozemnoj javnosti. Za nekoliko mjeseci treba ih upitati šta su uradili.“  Vrlo brzo pokazalo se da slijede i konkretni potezi. U velikoj i dobro isplaniranoj policijskoj akciji u Sarajevu je 22. decembra uhapšeno jedanaest lica koja su osumnjičena za pomaganje i pripremu terorističkih djela. Tada je policija obavila pretres na trinaest lokacija i zaplijenila dosta dokaznog materijala, među ostalim i zastave Isil-a. Pregledana su i dva objekta u kojima su ekstremisti organizirali vjerske obrede i predavanja, čiji su sadržaj i forma posve suprotni od onoga za što se zalaže IZ. Objavljena su i imena lica koja su dolazila u te objekte, a to je ujedno i javno upozorenje potencijalnim pristalicama ekstremizma i terorizma da su praćeni i da nadležni organi znaju za njihove aktivnosti.

U krugovima stručnjaka za terorizam i sigurnosno-policijskim krugovima govori se o promjeni taktike selefijskih zajednica. Ranijih godina organizirali su se u seoskim naseljima s lošim pristupnim putevima (Bočinja, Maoča i dr.),  a sada su prisutniji u većim urbanim naseljima, naročito u Sarajevu. Stručnjaci upozoravaju da je to faza priprema terorističkih akcija; cilj su važni objekti i institucije. U vezi s tim mogu se primjetiti sve češće izjave o potrebi efikasnije suradnje i povezivanja sigurnosnih službi u BiH i regiji. Ima i korisnih konkretnih poteza. Skupština kantona Sarajevo je krajem decembra usvojila novi Zakon o unutrašnjim poslovima. Ovaj će Zakon oštrijom kaznenom politikom, organizacijskim i finansijskim poboljšavanjem uvjeta za rad policije biti snažnija prepreka svim vrstama ekstremizma. I najviši organi Islamske zajednice u posljednje vrijeme češće se bave pitanjima vjerskog ekstremizma. Sjednica Vijeća muftija održana je 15. decembra, a Sabor IZ zasjedao je 26. decembra. Javnost je obaviještena da su tijela IZ-a raspravljala o izvještajima o radu, planovima rada i o budžetu. Međutim, neslužbeno se saznaje da je važna tema bila i zahtjev muftijama,  imamima i vjernicima da u svojim sredinama odlučnije suzbijaju vjerski ekstremizam.

Bosna i Hercegovina je ustavno i teritorijalno preorganizirana država, pa se ipak i u takvim prilikama osjeća spremnost vlasti i IZ-a za efikasnije suzbijanje terorističkih i ekstremističkih pojava. Sve je bolja poveznost i razmjena korisnih informacija sa sigurnisnim službama susjednih država. Time se smanjuje prostor za djelovanje terorista i ekstremista, tj poboljšava se sigurnosna situacija u Bosni i Hercegovini.

Zlatko Bosnić

Što se dogodilo s buntovnom mladosti bivše Jugoslavije?

Europa je svjedočila bujici prosvjeda mladih u posljednjih nekoliko godina. Međutim, Balkanu izgleda nedostaje buntovnoga zamaha – zašto?

Prije nekoliko tjedana Europljani su gledali kako se ogroman broj policajaca bori s tisućama ljudi na ulicama Pariza. Suzavac je letio na sve strane, ispunivši elegantne bulevare neprobojnim dimom. Iako su mnogi na brzinu povezali ovaj događaja s odgovorom na krvavi teroristički napad na francuski glavni grad i njegove stanovnike prošloga mjeseca, to je u stvari bio prosvjed protiv klimatskoga samita Ujedinjenih naroda koji se trebao održati taj dan u Parizu – događaja koji se izokrenuo u nasilje. Mase ljudi, odjevenih u udobnu svakodnevnu odjeću, bili su tu zbog jednog jedinoga razloga: da bi prosvjedovali zbog nedostatka političkoga kapaciteta koje su današnje vođe pokazale u vezi s jednim od najvažnijih gorućih pitanja ove generacije – klimatskim promjenama (dogovor je na kraju postignut u subotu 12.12. – op. prev).

Njihove želje, uvjerenja i ideali bili su vrlo jasni. Ipak, njihova metoda djelovanja zasjenila je sve ostalo. Ne bi trebalo previše brzo suditi o nasilnim ispadima tih prosvjednika. Kako se ispostavilo, većina prosvjednika u Parizu bili su vrlo mladi. Ovaj prosvjed, kao i mnogi drugi prije njega, bio je prosvjed mladih – generacijski protest o temi koja je postala jako važna mladim Europljanima. Bio je to spektakl buntovničkoga duha koji je rođen  i njeguje se na najstarijem kontinentu.

Mladi u Parizu nisu bili jedini koji su prosvjedovali u posljednjih nekoliko godina. Masovne demonstracije također su se dogodile u Briselu, Londonu, Madridu, Temišvaru, Ateni i drugim prijestolnicama i velikim gradovima širom Europe. Unutarnji osjećaj odgovornosti za našu zajedničku budućnost, u kombinaciji s izvanrednom smjelošću da djeluju protiv vlasti bili su ono što je pokretalo te prosvjede. Ovakvi ispadi protiv javnoga reda uvijek uspiju poslati jasnu poruku – s europskom mladeži ne treba se igrati.

Protesti mladih javljaju se češće u zemljama zapadne Europe nego u onima u  srednjoj i istočnoj Europi. Nekako se čini da jedna regija posebno pati od određenog nedostatka buntovničkog zamaha. Pogodili ste – radi se o Balkanu.

U proteklih petnaest godina u državama bivše Jugoslavije desila su se svega dva veća prosvjeda: onaj koji se dogodio u Bosni i Hercegovini 2014. godine i drugi prije samo mjesec dana u Crnoj Gori. Oba prosvjeda bili su slični u svojoj biti – eksplozija javnoga nezadovoljstva, s malim ili nikakvim učinkom. Ipak, ne tako davno – prije dva desetljeća – deseci tisuća studenata izašli su na ulice Beograda da se bore protiv Slobodana Miloševića i njegovog režima. Što se dogodilo u međuvremenu? Kako to da je ovaj duh pobune mladih protiv vlasti, i što je tada bilo još važnije – protiv nezakonite vlasti, nestao iz dijela svijeta koji je jedan od povijesno najviše sklonih pobunama?

Tri su osnovna razloga zašto mladi na Balkanu ne sudjeluju u demokratskom procesu ‘odozdo prema gore’. Prvi razlog leži u onome što je Kurt Biray majstorski opisao u svome članku “Komunistička nostalgija u istočnoj Europi: čežnja za prošlošću” – inherentna međusobna povezanost između demokracije i neoliberalizma u istočnoeuropskim društvima. Mladi Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i donekle Hrvatske demokraciju poznaju samo u njenom izopačenom, predatorskom i neoliberalnome kontekstu.

Za one rođene početkom i sredinom 1990-ih demokracija znači opstanak najjačih, te slabe institucije i moć pojedinaca sa sumnjivom prošlošću. Za njih su ljudska prava pojam koji NVO sektor koristi da bi dobio finansijsku potporu izvana, a sloboda tiska postoji samo tamo gdje ne ‘dobacuje’ platežna moć lokalnoga poduzetnika. Vladavina prava je nebulozni pojam koji opstaje između očiglednoga  nepotizma i šokantnih razina korupcije. Za ove mlade ljude pitanje nije što bi demokracija mogla biti nego što je demokracija uopće. Za njih je rasprava o Jugoslaviji gotovo nestvarna. Njih se bombardira pričama o blagostanju koje je postojalo nekada davno ali danas ga nema nigdje. Kao rezultat toga oni doživljavaju demokraciju, ili ono malo demokracije što postoji na Balkanu, kao odlučujući faktor u određivanju njihove zle sudbine. Zapravo, umjesto osjećaja da im je demokracija dala moć, oni misle da ih je odgurnula u stranu. Mnogi od njih reći će da njihove sudbine nisu u njihovim rukama. Oni se osjećaju izuzeti od bilo koje vrste procesa odlučivanja. Politika ostaje apstraktan pojam – politika je nešto što se događa, a ne nešto na što se može utjecati. To je nešto što je izvan dosega. Demokracija nikada nije ni postojala na Balkanu. Umjesto nje tu je kombinacija izopačene ideologije i osobnih interesa, što je stvorilo jedno suludo stanje stvari koje služi kao užasno loš dvojnik istinske demokracije.

To nas dovodi do druge točke – nedostatka perspektive. Mladi na Balkanu uglavnom nemaju bilo kakve istinske perspektive u životu. Grabežljivi kapitalizam koji je instaliran nakon raspada Jugoslavije stvorio je ozbiljne klasne razlike među stanovništvom. Stvorio je i potaknuo pohlepu, osobne veze i polu-kriminalno ponašanje kao prečace do uspjeha. Kao rezultat toga mladi ljudi se često osjećaju bezvrijedno.

Teško je napraviti dobar izbor u potpuno anarhističkome okruženju. Ulaganje u sveučilišno obrazovanje možda se čini kao siguran izbor, no za razliku od drugih dijelova svijeta na Balkanu ono  jamči ne više od komada papira, vrijednog tek onoliko koliko vrijede veze vašega oca. Mnogi od onih koji diplomiraju pokušat će što prije napustiti zemlju. Navest ćemo samo jedan primjer. Trideset tisuća mladih ljudi napušta Srbiju svake godine u potrazi za boljim životom u inozemstvu – 15% od njih ima visoku stručnu spremu. Ovaj opasni trend je u porastu i predstavlja veliki izazov balkanskim društvima. Mladi sa sveučilišnim diplomama znaju da ih samo 500 do 700 kilometara od njihovih domova čeka svijet s puno prilika. Oni će imati daleko bolji život i sigurniju budućnost za svoje obitelji, kako stare tako i nove. Posljedica toga je da nova intelektualna elita ovih društava živi gotovo isključivo u inozemstvu. To samo produbljuje klasnu borbu u balkanskim društvima i, što je još važnije, stvara jaz unutar potencijalnog novoga vodstva.

Važno je razumjeti i što se događa s onima koji ne izaberu studije ili odlazak iz zemlje. Oni sigurno razumiju da njihovi izgledi nisu baš veliki. Nestabilne institucije, stalna politička borba, jako loša ekonomska situacija i vječita priča o tranziciji dovest će mnoge do straha i očajanja. Tražeći i držeći se nekakvog zajedničkog identiteta mladi na Balkanu često nalaze svoje uzore u povijesno sumnjivim likovima, kriminalcima, skupinama nogometnih huligana i tako dalje.

Mladi na Balkanu ne razmišljaju o revoluciji nego brinu o opstanku. Političke stranke ciljaju na nove naraštaje, nudeći im prečice kod dobijanja državnih poslova, onih koje se lako mogu kontrolirati i ne tako lako izgubiti. Oni koji se odluče da prihvate takvo što završe u vrtlogu stranačke poslušnosti; oni koji ne prihvate igru najčešće ostanu bez posla, postanu ogorčeni i na koncu stradaju zbog svoje odluke, služeći kao primjer što ne treba činiti.

Pa kako onda da nitko ne želi ništa promijeniti?

Odgovor je da oni zapravo žele promjene, ali nedostaje im jasno vodstvo i jasni ciljevi. Nećemo reći ništa novo ako ustvrdimo da političko vodstvo na Balkanu nije na visokoj razini. Isti ljudi rotiraju se na vrtuljku ‘služenja narodu’ gotovo cijelo desetljeće. U takvoj vrsti okruženja mladi ljudi ne vide jasnu političku opciju koja bi mogla služiti njihovim interesima, bilo na neformalan način putem prosvjeda ili, pak, formalno putem glasovanja. Osim toga, kroz ‘bastardizaciju’ slobodnih medija bez presedana, ljudi s bilo kakvom vrstom integriteta postali su potpuno marginalizirani. Nova intelektualna elita gotovo da ne postoji, a oni koji dignu svoj glas protiv situacije često ostaju bez saveznika u svojoj borbi.

Čak i ako bi se ispunili svi uvjeti, opet bi bilo vrlo teško motivirati mlade ljude da se bune. Ranih devedesetih, dok je još bila dio bivše Jugoslavije, Srbija je doživjela goleme prosvjede protiv Miloševića, što je dovelo do ‘srpske revolucije’ 2000. godine koja je donijela željene demokratske promjene u taj dio Europe. Rezultati su bili, i još uvijek jesu, katastrofalni. Mladi ljudi ne samo da to znaju, nego su sve osjetili i na vlastitoj koži. U Bosni i Hercegovini desili su se veliki protesti u 2014. godini. Državno Predsjedništvo je zapaljeno, a tisuće ljudi izašli su na ulice. Rezultat je opet bio isti – razočarenje. Prosvjedi su polako posustali, dok je politička i ekonomska situacija ostala uglavnom ista. Konačno, prije samo mjesec dana u Crnoj Gori su se dogodili veliki javni prosvjedi protiv vlade. Ova vlada je, na ovaj ili onaj način, na vlasti već više od dvadeset godina. Iako brojni, ti prosvjedi još jednom nisu promijenili ništa. Crnom Gorom i dalje upravljaju isti političari. Mnogi su spremni iskazati svoje nezadovoljstvo, ali malo ih posjeduje jasnu ideju o tome što treba mijenjati.

Ima li onda ikakve nade za mlade na Balkanu? To ostaje da se vidi. Na koncu, nezadovoljstvo javnosti i pogotovo nezadovoljstvo mladih je tako veliko da ne bi trebalo puno da se desi nova 2000. S druge strane, mladi na Balkanu toliko su naviknuti na ovakav način života da se čini prilično nevjerojatnim da nešto može promijeniti njihovu želju da prežive u želju da žive. Kao i uvijek, vrijeme će pokazati kako će se stvari odvijati.

Miloš Davidović, Open Democracy

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Važni događaji i njihova javna percepcija

Nemamo sreće da se u Bosni i Hercegovini često dogodi nešto važno a pozitivno.‭ ‬Kada se takvo što ipak desi,‭ ‬s pravom povjerujemo da nade još ima.‭ ‬Ali tu je i hronična bolest naše javne kulture:‭ ‬uvijek ima dovoljno osporavatelja.‭ ‬Međutim,‭ ‬čak iz tih pozicija teško je osporiti aktivnosti čiji je rezultat koristan a poruke jasne.‭ ‬Evo jednog takvog primjera.
U Sarajevu je,‭ ‬na inicijativu i poziv reisu-l-uleme Islamske zajednice Huseina Kavazovića,‭ ‬04.11.‭ ‬održan sastanak bošnjačkih uglednika‭ (‬političari,‭ ‬intelektualci,‭ ‬znanstvenici…‭) ‬na kojem se raspravljalo o potrebi i načinima borbe protiv ekstremizma i terorizma.‭ ‬Važno je da su u takvom sazivu doneseni razumni i hrabri zaključci koji su dobili opću podršku u svim strukturama društva,‭ ‬od političkih i nevladinih organizacija do istaknutih pojedinaca.‭ ‬Može se očekivati‭ ‬da će poslije‭ ‬04.11.‭ ‬ekstremizam i terorizam biti moguće efikasnije suzbijati.‭
Lako se složiti da nije dobro ako se iste ili slične pojave mjere različitim aršinom.‭ ‬Primjena takvog nepreciznog metra skupo košta ovo društvo i ovu zemlju.‭ ‬To je jedan od važnijih razloga gubljenja povjerenja u institucije države i društva.‭ ‬U konačnici,‭ ‬što je i najopasnije,‭ ‬tako se proizvode međunacionalne tenzije i nepovjerenje‭ – ‬u Bosni i Hercegovini se sve gleda u toj ravni,‭ ‬a to ovoj zemlji najmanje treba.‭ ‬Pa cijeli Dodikov projekat zasniva se na‭ “‬politici‭“ ‬međunacionalnog konflikta.
Nažalost,‭ ‬više je primjera koji proizvode dvojenja i suprotstavljena svrstavanja.‭ ‬Od više njih valja ukazati na dva relativno svježa primjera.‭ ‬Uposlenik Obavještajno sigurnosne agencije‭ (‬OSA‭) ‬Zlatko Humo u tunelu Salakovac kod Mostara aktivira eksplozivnu‭ ‬napravu‭! ‬Zašto,‭ ‬protiv koga,‭ ‬ni danas se ne zna.‭ ‬Zna se da je eksplozivna naprava bačena pred automobil u kojem se vozio general Ante Jeleč,‭ ‬načelnik zajedničkog stožera OS BiH.‭ ‬Reakcije na ovaj čin bile su spore i mlake.‭ ‬Ponavljamo,‭ ‬bombaš je tada bio aktivni uposlenik OSA-e‭!
Drugi primjer govori o prenaglašenom propitivanju zakonske i moralne odgovornosti ministrice odbrane Marine Pendeš.‭ ‬Krimen je u lošem radu jednog od njezinih savjetnika.‭ ‬Naravno da se za propuste mora odgovarati,‭ ‬a nadležne institucije će odlučiti kako i po kojim uzusima.‭ ‬Međutim,‭ ‬dojam je da se u ovom slučaju radilo o‭ “‬prekomjernom granatiranju‭“‬,‭ ‬ne uzimajući u obzir sve raspoložive parametre.‭ ‬Gospodin savjetnik o kojemu je riječ nekada je bio član Predsjedništva BiH i sigurno je povjerovao da ga minule‭ “‬zasluge‭“ ‬kvalificiraju za posve ležeran odnos prema aktuelnim radnim obavezama.‭ ‬Lako je pretpostaviti i da je njegova stranka odlučila koga će on savjetovati,‭ ‬a ne resorna ministrica.‭ ‬Treba pridodati i to da se radi o uspješnoj dužnosnici,‭ ‬a pri tome se radi o skromnoj i‭ ‬samozatajnoj osobi.‭ ‬Uostalom,‭ ‬žena na čelu Ministarstva odbrane,‭ ‬zahtjevna je to pozicija.‭ ‬Nije to čest slučaj ni u zemljama sa znatno višim nivoom političke kulture nego kod nas.
Dobro bi bilo da svi kojih se to tiče,‭ ‬svakako uključujući medije,‭ ‬izvlačimo pouke iz ovakvih primjera.

Zlatko Bosnić
Autor je magistar filozofije. Živi i radi u Sarajevu.