Ovo su tri realne opcije za rasplet krize u SDP-u

SDP i Davor Bernardić u dubokoj su krizi. Ako se ovaj trend nastavi, te ako istraživanja javnoga mnijenja i dalje dosta točno reflektiraju namjere glasača na izborima – što ne mora biti garantirano ali je izgledno – stranci prijeti svojevrsni potop, pogotovo u odnosu na prijašnju snagu, te nemogućnost samostalnog vladanja Hrvatskom, možda nikada više. To je loše, kako za SDP tako i za hrvatsku politiku.

Situacija u SDP-u je takva da se suspendiraju prominentni članovi, da se zapravo ne znaju namjere ostatka vodstva stranke i da vlada poprilična konfuzija, kako unutar stranke tako, čini se, i među njihovim glasačima.

Realno, tri su opcije za daljnji rad SDP-a. Prva je ostavka Davora Bernardića. Sudeći po dosadašnjem razvoju situacije, to je jako malo izgledno i skoro da se može otpisati kao mogućnost.

Druga opcija su novi unutarstranački izbori. To bi moglo donijeti željeni rasplet. Važno je priznati da gospodin Bernardić ima legitimitet jer je izabran glasovima članstva, ali trebao bi se itekako zamisliti ako veliki broj iskusnih članova, od kojih su neki i bivši ministri u (većinski) SDP-ovoj vladi, kažu da je nesposoban kao lider. Da li je to samo stvar osobnih ambicija sada već suspendiranih funkcionera? Da li zaista nema baš nikakvo uporište u stvarnosti? Pri tako ozbiljnim dilemama možda je najbolje dati članstvu da još jednom odluči o lideru stranke.

Treća opcija je nastaviti kao i do sada. To bi bila jako riskantna strategija koja bi SDP mogla odvesti skoro u propast. Ali, s druge strane, nije isključeno da bi stranka mogla čak i popraviti svoj položaj ako preživi prvo vatreno krštenje na izborima (u smislu da zadrži manje-više sličan udio glasova). U tome slučaju, sadašnji neugodni procesi mogli bi se prikazati kao pročišćenje stranke od poslušnika bivšega lidera i premijera. Upitno je međutim ima li SDP nove ljude, vjerne sadašnjem lideru koji bi po ovom scenariju sigurno ostao na čelu, koji bi stranci vratili snagu i vratili je na vlast.

Hrvatska ima uvijek jaku desnicu, a sada ima i populističke bukače iz Živog zida. Stoga je prijeko potreban jak lijevi centar. S ovakvim SDP-om to je očigledno nemoguće. Zato je u interesu većine da do neke vrste raspleta dođe što prije.

DD

Foto: N1

Oglasi

Kuda ide SDP?

Bez obzira na raznorazne stranke „ljevice“ koje su im navodno konkurencija, SDP Bosne i Hercegovine ipak je jedina lijeva stranka sposobna postići važniji izborni rezultat i utjecati na prilike u zemlji, koje su daleko od dobrih. Ova stranka napravila je u zadnje vrijeme nekoliko dobrih i dugoročno korisnih poteza koji će ih odmaknuti od onoga što je bilo prije. To je svakako dobar put za buduće jačanje Stranke, a ovakvoj Bosni i Hercegovini treba učinkovitija i razboritija ljevica. Nastavi čitati “Kuda ide SDP?”

Diktatoru gori pod petama

Kada je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan prošlog mjeseca “na prepad” sazvao izbore, činilo se da su sve karte u njegovim rukama. Pomicanjem datuma izbora za godinu i pol unaprijed planirao je iz utrke eliminirati barem jedan dio opozicije, odnosno prije svega Dobru stranku (İyi parti) koja se osnovala tek nekoliko mjeseci ranije. Osnivanje te stranke ujedno je označilo kraj Erdoğanove dominacije na desnici. Posljednjih mjeseci postalo je jasno da su čak i dijelovi šovinističke, protukurdski orijentirane javnosti, kao i neki islamistički krugovi, okrenuli protiv predsjednika te da su u njegovim ratovima protiv Kurda te neprestanim čistkama i progonima opozicije prepoznali tek pokušaj konsolidiranja osobne diktature. Nastavi čitati “Diktatoru gori pod petama”

Sam Haselby: Živimo u vremenu koje bi trebalo označiti kraj američkog patriotizma, ali…

Patriotizam je strast koja upravlja modernim političkim životom u Sjedinjenim državama, ali njegova vitalnost prkosi očitim objašnjenjima. Država nema nacionalni obrazovni sustav. Nema obavezne vojne niti državne službe. Nijedna državna agencija ne distribuira sveprisutne američke zastave niti nadgleda poštivanje rituala iskazivanja časti državi koji se izvode u školama i na sportskim i političkim događajima diljem zemlje. Unatoč nedostatku klasičnog stroja za poticanje i širenje domoljublja, američki patriotizam je norma u pravom smislu riječi: barem u SAD-u on postoji bez ikakve sumnje ili propitivanja. Nastavi čitati “Sam Haselby: Živimo u vremenu koje bi trebalo označiti kraj američkog patriotizma, ali…”

Zlatko Bosnić: Izbori i poslije njih?

Ima prastara narodna kletva koja glasi: dabogda imao pa ne imao. Neimaštinu nije lako trpjeti, a još je teže onome koji zna, koji ima iskustvo o imanju. Imati vlast draže je i slađe iskustvo od imanja materijalnih vrijednosti. Vjerovatno je u tim kategorijama i odgovor zašto političari koji gube važne pozicije brže-bolje osnivaju vlastitu stranku. Ima tih emocija i u činjenici što su u samo mjesec dana u Federaciji Bosne i Hercegovine osnovane tri nove stranke. To je neobično ubrzan ritam nastajanja novih stranaka, a poznato je da ih u BiH već postoji preveliki broj: krajem 2017. bilo ih je registriranih 149. Također je neobično da su gore spomenute tri nove stranke nastale odvajanjem od SDA. Nezavisni blok Senada Šepića osnovan je 10. septembra 2017., Narod i pravda Elmedina Konakovića 22. marta 2018., a 24. marta 2018. Mirsad Kukić osnovao  je Pokret demokratske akcije. Nastavi čitati “Zlatko Bosnić: Izbori i poslije njih?”

Mile Lasić: Čemer ljudi u antijugoslovenskim ratovima!

Vrijeme koje se udaljava, kako je u njegovoj testamentarnoj knjizi pojasnio pokojni Mirko Kovač, čini slike iz ranijih života nevjerojatnijim. I sam se zapitam: jesam li isti čovjek nakon što sam posve deziluzioniran i nakon što su ideali isparili u čemeru ožalošćenih ljudi u opkoljenim gradovima u antijugoslavenskim ratovima, putem kojih se Jugoslavija ružno strmoglavila u barbarizam? Nije toliki problem što je nema, koliko je poražavajuće kako je nestala. Nastavi čitati “Mile Lasić: Čemer ljudi u antijugoslovenskim ratovima!”

Većina i manjina Bakira Izetbegovića

Piše: Ivan Lovrenović, 27. 3. 2018.

Otkako postoji moderna Bosna i Hercegovina – kao federalna jedinica u drugoj Jugoslaviji, te od 1992. godine kao nezavisna država – prvi put su neki dan u politički diskurs uvedeni pojmovi većine i manjine (u više nego jasnom nacionalnom značenju: Bošnjaci i Hrvati) kao kriterij vladanja. I to nije učinio bilo tko, nego političar s najvišim statusom – Bakir Izetbegović, predsjednik najveće bošnjačke stranke, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Dobro, nije baš prvi: prije Izetbegovića pojmovima većine i manjine u istom smislu počeli su prošle godine mahati dvojica iz jedne sarajevske ekstremističke strančice, ali je izgledalo da ih ne treba uzimati ozbiljno. Sad ispada da su to bili rani izvikivači nove Izetbegovićeve politike. Nastavi čitati “Većina i manjina Bakira Izetbegovića”

Antiamerikanizam (III): Stanja i procesi

Piše: Tarik Haverić

Ako bismo Ameriku prikazali kroz niz instant-fotografija koje vjerno prenose nesporne činjenice socijalnog svijeta, dobili bismo prilično obeshrabrujuću sliku. Uzmemo li za primjer samo jednu važnu dimenziju međurasnih odnosa, položaj Afro-Amerikanaca, zaključit ćemo da je Amerika zemlja akutne (i institucionalizirane!) diskriminacije: Afro-Amerikanci su redovno žrtve rasnog profiliranja i policijskog nasilja, čine 40 % zatvorenika iako ih je svega 12,7 % u stanovništvu, 13 % Afro-Amerikanaca ima fakultetske diplome naspram 23 % bijelaca itd. Nastavi čitati “Antiamerikanizam (III): Stanja i procesi”

Kraftwerk brani Sarajevo

Piše: Neven Šimić

Revolucija. Već podobro ofucana riječ s fensi prizvukom. Iz područja političke borbe odavno se preselila na t-shirt majice i u metaforiku svakodnevnog. O njoj raspravljaju namrgođeni čuvari tradicionalnih vrijednosti i dokoni teoretičari boljeg svijeta. O njoj raspravljaju dežurni kafanski mudroslovi i nadobudni hipsteraj sklon površnom intelektualizmu. Ako zakoračimo na teren semantike i semiotike, onda znamo da je revolucija u suštini svaki prevrat. U društvu, u nauci, u umjetnosti. U muzici i pop kulturi. Bend iz naslova teksta kreator je možda i najvećeg prevrata u pop kulturi 20. stoljeća. Neka se ne ljute Beatlesi, Andy Warhol i Mitar Mirić. Nastavi čitati “Kraftwerk brani Sarajevo”

Nahija Sarajevo

Piše: Ivan Lovrenović

Porazna je i ponižavajuća odluka nadležne komisije Gradskoga vijeća Sarajeva da Orhan Pamuk, veliki turski i svjetski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ne bude proglašen počasnim građaninom grada Sarajeva. Još je porazniji način na koji se došlo do takve odluke: najprije je spomenuta komisija jednoglasno (svih sedam članova) prihvatila prijedlog izdavačke kuće Buybook da se Pamuku dodijeli zvanje počasnoga građanina Sarajeva, potom je ista komisija vlastitu odluku pogazila tijesnom većinom glasova (4 : 3). Nastavi čitati “Nahija Sarajevo”

Zanimanje Komšić

Piše: Franjo Šarčević

Nekadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić, najavio je kako će se ponovo kandidirati za člana Predsjedništva BiH. Kroz osam godina njegovih prošlih mandata, od 2006. do 2014., puno svjesniji i pozvaniji od mene (mada su bili rijetki) pisali su analize Komšićevog političkog djelovanja, njegovih kvaliteta i posljedica. Priznajem, u to vrijeme sam – dijelom kao slijepi patriot, dijelom vodeći se onom „neka je bilo tko, samo da nisu Čović i HDZ“ – podržavao Komšića i glasao za njega, pa su mi i te analize i osvrti izlazili na drugo uho. Nastavi čitati “Zanimanje Komšić”

Povodom Dana ljudskih prava: kako s (ubilačkim) identitetima?

Piše: Mile Lasić

Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se svake godine 10. prosinca kako bi usmjerila pozornost “naroda svijeta” na neupitne vrijednosti Opće deklaracije o ljudskim pravima, usvojene u Ujedinjenim nacijama 10. prosinca 1948. O onomu o čemu su prosvjetitelji i politički idealisti mogli samo sanjati postalo je time po prvi puta u povijesti politički cilj i program. U prvom članku Opće deklaracije kazalo se: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedno prema drugome postupati u duhu bratstva.“ Povodom Dana ljudskih prava mora se spomenuti i Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i sloboda (iz Rima, 1950.), jer je važan dokument Vijeća Europe koji se bavi ljudskim pravima skoro na istovjetan način kao i Opća deklaracija, ali uvodi i mogućnost pojedincima da za povrede svojih prava tuže države članice Vijeća Europe: Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Nužno je dodirnuti i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, usvojen na Općoj skupštini UN 16. prosinca 1966., koji je stupio na snagu tek deset godina poslije (1976.), kakva je bila sudbina i Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Tužna slika o stanju ljudskih prava i temeljnih sloboda u mnogim dijelovima svijeta bila bi, dakle, još tužnija da ljudska prava nisu ovim putom i definitivno  internacionalizirana.  Nastavi čitati “Povodom Dana ljudskih prava: kako s (ubilačkim) identitetima?”

Problemi katalonskih nacionalista

Piše: Dražen Šimić

Katalonski izbori koji će se održati 21. prosinca trebali bi donijeti stabilnost ovoj regiji. To je ono što bi htjela vlada u Madridu. Katalonski nacionalisti/separatisti žele se, pak, vratiti na vlast i nastaviti sa svojim projektom – težnjom za neovisnošću, a za što nemaju podršku većine Katalonaca.

Problem je u tome što nacionalisti jedva da mogu surađivati jedni s drugima, a kamoli ponovno ujediniti Kataloniju nakon traumatičnih dešavanja u zadnja dva mjeseca. Nacionalistički lideri imaju potpuno različite politčke backgrounde, od ekstremne ljevice do liberala desnoga centra. U normalnim okolnostima oni naprosto ne bi koalirali. Jedina stvar koja ih povezuje je želja za odvajanjem od Španjolske. Već su se počeli raspravljati oko toga tko bi mogao biti legitimni predsjednik nakon izbora. Njihovi izborni programi, ako ih imaju jer o njima se malo ili nikako govori, ne bave se mnogo gospodarstvom i egzodusom tvrtki iz regije. Također su stvorili podjele među katalonskim narodom na ‘dobre’ i ‘loše’ Katalonce ovisno o tome jesu li za neovisnost ili protiv. Drugim riječima, nacionalisti su jedna neodgovorna grupa političara koja ideologiju pretpostavlja zdravom razumu i ne može im se vjerovati da mogu vratiti normalnost i prosperitet u Kataloniju.

Ovo ne znači da vlada u Madridu dobro vlada situacijom. Već godinama zanemaruju značajan dio populacije ove regije koji nije zadovoljan sadašnjim stanjem i odnosima unutar Španjolske. Katalonski separatisti, uza sve mane koje se ovdje spominju, ipak su miroljubivi ljudi koji se nikada nisu okrenuli nasilju. Zaslužuju da ih se sasluša i bilo bi pametno uključiti neke njihove ideje u new deal s Katalonijom nakon izbora.

Ono što je Kataloniji sada potrebno više od svega su dijalog, uzajamno poštovanje i spremnost na kompromis. Treba nadati se i vjerovati da će katalonski lideri biti na razini zadatka.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Novinarska etika i duh provincijalizma

Piše: Neven Šimić

Zanimljivo je posmatrati medije u podijeljenom društvu. Mediji u Bosni i Hercegovini su odron, reći će neko. I neće biti nimalo originalan. Štaviše, momentalno će mu se ukazati Zoran Radmilović kao Bili Piton sa čuvenom “Ajde?” replikom iz legendarnih Maratonaca. Odron medija opće je mjesto, bajata informacija, nešto što već odavno ne izaziva čuđenje kod iole upućenijeg svijeta. Pa ipak, javnost je ovdje izdresirana da taj žurnalistički odron i tu ideološku skučenost gotovo uvijek vidi u kod onog Drugog. Fragmentacija javnog mnijenja samo je odraz političke i društvene fragmentacije. Kako deideologizirati informaciju i osloboditi je političkog utjecaja? Kako postići širinu informiranja? Kako onemogućiti paljenje nacionalističkih požara koje takva medijska revnost potpiruje i stalno ih drži makar u tinjajućem stanju? To bi, prije svega, trebao biti zadatak javnih medijskih servisa. No ovo je ipak Bosna i Hercegovina. Nastavi čitati “Novinarska etika i duh provincijalizma”

SAMO DA POJASNIMO: Da li će se međunarodna politika odlučivati u Sarajevu, Beogradu ili Ankari?

 Piše: Avdo Avdić

Denis Zvizdić prosto je oduševljen. Čak je odlučio i da javno postane poltron, pa da uživo čestita šefu za nastup u Beogradu. Odmah su, naravno ustali borci, salutirali invalidi, zatim žene žrtve rata, nezavisni analitičari iz Centrale SDA i ostale patriote da u koordiniranoj NVO akciji izraze svoje divljenje predsjedniku. Potom su se članovi  Predsjedništva SDA  poredali u vrstu i kazali „aferim“. Salko Zildžić je postrojio omladince da zakliču: Čestitamo, predsjedniče.

Onda se, umjesto 100 hiljada radnih mjesta, javilo 100 hiljada Zelenih Beretki da se javno oduševe  beogradskim nastupom. I, na kraju, red je bio da  Bakir Izetbegović na državničkom nastupu čestita Bakiru Izetbegoviću.

ŠTA JE POJASNIO

„Samo da pojasnim, međunarodna politika i stavovi BiH će se odlučivati u Sarajevu od strane ova tri čovjeka koja su tu“, glasila je rečenica Bakira Izetbegovića zbog koje su Bošnjaci pali u trans.

Prije  dva- tri mjeseca Bakir Izetbegović javno je govorio da je Bosnu i Hercegovinu njegov otac ostavio u amanet Erdoganu. Da li je i za to imao konsenzus “ove trojice ljudi”? Da li to znači da se vanjska politika, ipak, vodi u Ankari, a ne u Sarajevu?

Prije tri godine, Bakir Izetbegović iz Visokog  je poručio „braći na Bosforu“ da „Tajip nosi našu zastavu“. Ko je tada vodio vanjsku politiku? Ankara ili Sarajevo? Gdje su tada bile patriote okupljene oko boračkih udruženja koja ne podržavaju protest svojih suboraca pred zgradom Vlade Federacije? Gdje je tada bio Denis Zvizdić da uživo osudi „šefovu izdaju“? Gdje je bilo stotinu hiljada Beretki da kažu da Erdogan ne nosi „našu zastavu“? U pričuvi, rekao bi Izetbegovićev koalicijski partner.

Rezervni sastav koalicije s pečatima boračkih, majčinskih, hodžinskih i ostalih udruženja dokazao je da služi svojoj svrsi – ispjevao je odu u kojoj je njihov stvarni šef postao heroj nacije. Jer je imao hrabrosti da pojasni.

E, onda da pojasnimo i mi.

Tokom sedmogodišnjeg mandata sina oca nacije iz BiH je odselilo 140 hiljada ljudi.

Za četiri godine vladavine stranke kojom predsjedava novi heroj nacije nije napravljen nijedan metar autoputa.

Rudari u kantonima pod kontrolom stranke na čijem je čelu Bakir Izetbegović nisu zdravstveno osigurani kada silaze u jame.

Prosječna penzija u dijelu države pod kontrolom herojske SDA je 420 maraka.

U glavnom gradu, u kojem se, da pojasnimo, vodi vanjska politika, proteklih mjeseci nije bilo vode, a u narednim mjesecima neće biti zraka.

„Ali“, reći će nedavno u SAFF-u „ponos nacije“ : „hvala Allahu na ovome što imamo“.

A šta to imamo? Odu gadosti.

zurnal.info

Foto: cin.ba


Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Egipatska tragedija koja se mogla predvidjeti

Piše: Andrea Teti

Najsmrtonosniji napad u povijesti Egipta (u džamiji u gradu Bir al-Abed, u kojem je poginulo 311 ljudi) dokazuje, prije svega, tri stvari. Prvo, takozvani islamski terorizam ima malo veze s islamom, osim što pruža određeni ‘retorički barjak’. I samo proglašavanje drugog muslimana nevjernikom (takfir) se ne odobrava, a kamoli ubijanje.

Drugo, žrtve su uglavnom sami muslimani. Zapadni mediji usredotočuju se na napade na Zapadu, ali većina žrtava ovog nasilja su muslimani koji žive u zemljama s muslimanskom većinom.

Treće, najnoviji podmukli napad i reakcija egipatske vojske zorno pokazuju nemogućnost egipatske vlade da se bori s uzrocima nasilja i nestabilnosti u zemlji. Suočeni s velikim ekonomskim poteškoćama i političkim previranjima (a koji su se jasno mogli vidjeti i prije revolucije iz 2011. godine), egipatska vlada i oružane snage uvijek odgovaraju isključivo silom. Međutim, nasilje samo po sebi ne samo da ne može dati odgovore na društvene, ekonomske i političke napetosti koje su zatekle Egipat, već zapravo pogoršava uvjete pod kojima se nasilje i radikalizacija događaju.

Ovaj začarani krug, na koji nas je zadnji teroristički napad podsjetio na tragičan način, trebao bi biti važna lekcija europskim vladama. Naime, egipatski lideri nisu u stanju ili ne žele ponuditi ozbiljna rješenja za probleme u zemlji. Također nisu u stanju osigurati stabilnost i sigurnost koju traže njihovi zapadni saveznici. Štoviše, nasilje i strah presudni su alati ostanka na vlasti za režim koji nema masovnu podršku: svakoj društvenoj grupi – sunitima, koptima, sufijima, ženama i siromašnima – režim se predstavlja kao jedini bastion protiv nasilja onih drugih. Ali, taj režim ne samo da nije adresirao uzroke nasilja, već je aktivno poticao nasilje i ekstremni ksenofobični nacionalizam koji je, paradoksalno, usmjeren prvenstveno na Zapad, u teoriji egipatski saveznik. Sukob i politička radikalizacija održavaju na životu ovaj režim koji izgleda ne može odustati od iskorištavanja vlastitog naroda.

Donositelji odluka u zapadnim prijestolnicama često se zalažu za realpolitiku kao opravdanje za potporu brutalnom režimu u ovoj zemlji, ali realpolitika znači politike koje su utemeljene na priznavanju stvarnosti onakvom kakva ona jeste a ne  onakvom kakvu bismo željeli. Podupiranje predsjednika al-Sisija u ime “stabilnosti” koju on sam potkopava zapravo je sušta suprotnost realpolitici.

Sve dok egipatska vlada ne promijeni strategiju, njezine aktivnosti nastavit će destabilizirati ne samo Egipat nego i cijelu euro-mediteransku regiju. Bez promjena, samo je pitanje vremena kada će nove tragedije zadesiti ovu ponosnu naciju.

Izvor: OpenDemocracy

Foto: Google


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer

Piše: Tarik Haverić

Sredinom prošlog stoljeća, antiamerikanizam je imao jedno posebno značenje koje je u međuvremenu skoro zaboravljeno: un-American activities bila je oznaka za širok spektar ponašanja, stavova i pogleda koji su, u SAD u doba makartizma (1947-1956), izjednačavani s izdajničkom i podrivačkom djelatnošću američkih državljana u korist Sovjetskog Saveza. U odnosu na današnje značenje izraza, razlika je u tome što su žrtve makartističkih proganjanja smatrale da njihove djelatnosti nisu ni na koji način antiameričke i tvrdile su da su optužnice protiv njih montirane, dok u naše vrijeme većina pojedinaca i organizacija koje potkazuju ponašanje SAD na vanjskom i unutrašnjem planu zaista vjeruju da će suzbijanje američkog utjecaja na svjetska zbivanja smanjiti globalnu nepravdu i nejednakost i pomoći stvaranju novog, stabilnijeg i pravednijeg međunarodnog poretka. Nastavi čitati “Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer”

Evo zašto Katalonija nije Balkan (gdje počinju i prestaju sličnosti između Španjolske i bivše Jugoslavije)

Piše: Vassilis Petsinis

Kriza u Kataloniji, bogatoj autonomnoj oblasti na sjeveroistoku Španjolske, stavila je u fokus pitanjâ o državnoj suverenosti i samoodređenju diljem Europe. Jedna značajna nuspojava ove političke debate je široko rasprostranjena tendencija među političkim analitičarima i novinarima u različitim dijelovima srednje i istočne Europe da prave analogije između svoga i katalonskog slučaja. Slijedom toga, kriza u Kataloniji ‘prevedena’ je, tj. stavljena u kontekst drugih problema u Europi, poput  kontroverzi glede mađarske manjine u Slovačkoj i Rumunjskoj, aneksije Krima i previranjima u istočnoj Ukrajini. Nastavi čitati “Evo zašto Katalonija nije Balkan (gdje počinju i prestaju sličnosti između Španjolske i bivše Jugoslavije)”

Pojava „novih zidova“ u Njemačkoj, a „Berlinskog“ kod nas

Piše: Mile Lasić

Facebook me u prošli utorak podsjetio da su Nijemci po 27. put obilježavali 03. listopad – “Dan Nijemaca” (Der Tag der Deutschen), odnosno “Dan njemačkog jedinstva” (Der Tag der deutschen Einheit), iliti “Dan ponovnog ujedinjenja Njemačke” (Der Tag der Wiedervereinigung Deutschlands). Kao što čitatelji vjerojatno znaju, SR Njemačka je igrom sudbine postala i mojom drugom domovinom i u njoj žive i moji najbliži. No, to su strogo osobne stvari, puno je relevantnije za ovu priču što sam je tijekom dugih 18 godina koje sam proživio u njoj naučio cijeniti kao nijednu drugu zemlju u svijetu. Iz kritičke vizure sveučilišnog profesora politologije i „eurologije“ posebice cijenim, naravno, što joj je  – poslije dvostrukog sunovrata u dva svjetska rata, uključivo strmoglava u Holokaust i uopće u  barbarizam Drugog svjetskog rata –  uspjelo postati  “zdravim društvom“, pa čak i središnjom zemljom obzirne političke kulture i svojevrsnim „motorom“ europskih integracija. Njoj su se posrećili 09. studenog 1989. godine i pad Berlinskog zida i ukidanje  „željezne zavjese“, pa potom i par excellence „političko čudo“ mirnog ujedinjenja dviju njemačkih država 03. listopada 1990. godine. Naravno, u njoj nije ni 27 godina poslije „ponovno sraslo ono što pripada jedno drugomu“, kako je svojoj ujedinjenoj zemlji poželio njezin bivši kancelar i dobitnik Nobelove nagrade za mir Willy Brandt u momentu ujedinjenja, ali u njezinom životu danas sa svim problemima ima više normalnosti nego u bilo kojem drugom kutku svijeta. Ovi su redovi, dakako, isprovocirani posve pogrešnim interpretacijama posljednjih njemačkih saveznih izbora, onih od 24. rujna ove godine, na kojima nije pobijedio fašizam, kako se posve pristrano i pogrešno interpretiraju rezultati izbora u zemljama sumnjivih demokratskih mjerila i u svijetu i na prostorima „Zapadnog Balkana“. Nastavi čitati “Pojava „novih zidova“ u Njemačkoj, a „Berlinskog“ kod nas”

Antiamerikanizam (I): “Полезные идиоты”

Piše: Tarik Haverić

Početkom 1980-ih godina u nekim zemljama zapadne Evrope nastao je širok građanski pokret za jednostrano nuklearno razoružanje, koji se naročito zalagao za povlačenje američkih nuklearnih raketa srednjeg dometa iz Velike Britanije. U tom pokretu, čiji je glavni iako ne i jedini nosilac bila organizacija Campaign for Nuclear Disarmament (CND), uzeli su učešća mnogi intelektualci i javne ličnosti. Bilo je potrebno da se, nakon urušavanja socijalističkog tabora 10 godina kasnije, otvore arhivi nekih tajnih službi, pa da se potvrdi ono što se moglo razložno slutiti: većinu tih pokreta, i mnoge njegove vođe, finansirao je Sovjetski Savez. Sovjetski prebjeg i pripadnik vojne obavještajne službe GRU Stanislav Lunev kaže u svojoj autobiografiji Through the Eyes of the Enemy da su “GRU i KGB pomagali finansiranje skoro svakog antiratnog pokreta i organizacije u Americi i inostranstvu”, a drugi izvori potvrđuju da su urednici britanskih ljevičarskih glasila dobivali od KGB-a gotove članke u kojima su pozivali na jednostrano razoružanje svoje zemlje.

Nema sumnje da su u tim pacifističkim organizacijama mnoge istaknute ličnosti djelovale iz iskrenog i dubokog uvjerenja, nesvjesne ideološko-subverzivne pozadine cijelog pokreta. Oni su zaista vjerovali u mesijansku ulogu Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika u revolucionarnoj borbi za mir, pravdu i jednakost svih ljudi a protiv kapitalizma i imperijalizma. Prvi boljševici iz Lenjinovog okruženja smislili za te sovjetske simpatizere u novinarskim i akademskim krugovima Zapada naziv “korisni idioti” (полезные идиоты). Korisni, zato što svojim ugledom i javnim zauzimanjem stavova u društvenoj debati doprinose boljševičkom projektu. Idioti, zato što ne shvataju pravu narav tog projekta, i misle da se tu zaista radi o borbi za mir, pravdu i jednakost svih ljudi a protiv kapitalizma i imperijalizma. (U međuvremenu, izraz je dobio još jedno značenje: oponenti ili politički protivnici koji toliko glupo opovrgavaju vaše teze da ih zapravo potkrepljuju bolje nego što biste vi sami ikada mogli učiniti; u posljednje vrijeme, piscu ovih redova kao korisni idioti ove druge vrste služe novinari Stava, turskog političkog magazina na bosanskom jeziku, no to je posebna priča.)

Mnogi zapadni i, naročito, američki ljevičari nastavili su da igraju svoju korisnoidiotsku ulogu sve do pada Berlinskog zida, i o njima je već napisana omanja biblioteka (v. npr. Mona Charen, Useful idiots: how liberals got it wrong in the Cold War and still blame America first, Harper Collins, 2004). Kako god bilo, do efektivnog smanjenja broja raketa srednjeg dometa nije došlo jednostranim razoružavanjem Zapada već, naprotiv, njegovim jednostranim naoružavanjem: nakon što je Ronald Reagan 1983. obznanio svoju Stratešku odbrambenu inicijativu (tj. „Zvjezdane ratove“) koja bi bitno pomjerila nuklearnu ravnotežu u američku korist, sovjetski vrh shvatio je da više ne može pratiti trku, što će dovesti do potpisivanja, u decembru 1987, Pakta o nuklearnim snagama srednjeg dometa (Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty), za kojim su uslijedili i drugi konkretni koraci u nuklearnom razoružanju.

S ove udaljenosti, jasno je da su sovjetski stratezi koristili ono što su smatrali strukturnom slabošću zapadnih demokratija, naime činjenicu da u ovim potonjima postoji javno mnijenje i sloboda prosvjeda i okupljanja, te da zapadni političari, u krajnjemu, ne mogu ignorirati raspoloženje onih od kojih zavisi njihov ponovni izbor. Nasuprot tome, vrh sovjetske partijske države nije morao da razmišlja o raspoloženju svojih birača, niti da brine zbog mogućih antinuklearnih prosvjeda i medijskih kampanja za jednostrano razoružanje na svome tlu — naprosto zato što u zemljama realnog socijalizma nije bilo ni kompetitivnih izbora, ni prava na prosvjede i okupljanja, ni slobodnih medija. U natjecanju dvaju blokova, pacifizam je mogao oslabiti samo liberalne demokratije, dok su narodne demokratije na njega bile imune — i zato su ga i finansirale. No pokazalo se, na kraju, da je ono što je sovjetski vrh vidio kao slabost zapadnih demokratija bilo ustvari njihova snaga: milioni dolara uloženi u manipulaciju javnim mnijenjem na Zapadu nisu ničemu poslužili, i realni socijalizam urušio se bez ispaljenog metka (a kamoli rakete).

U ideološko-propagandnom prestrojavanju koje je uslijedilo nakon kraja hladnog rata napuštene su mnoge dogme i “tikovi mišljenja”, i zapadna ljevica osavremenila je i izoštrila svoj vokabular. Pacifizam se, međutim, provukao bez ogrebotine. To je šteta: ova dostojanstvena intelektualna pozicija, odbranjiva u vrijeme ratnih priprema, postaje saučesništvo u zločinu od trenutka kada izbije ratni sukob između dviju strana od kojih je jedna agresorska i nesrazmjerno jača. To se pokazalo na Balkanu 1991, kada je Vijeće sigurnosti UN donijelo rezoluciju o embargu na isporuke naoružanja zemljama (uskoro bivše) Jugoslavije: taj mirotvorni akt značio je da će JNA, s oružjem koje već ima, voditi rat protiv svojih protivnika koji oružja nemaju niti ga mogu legalno nabaviti. I simptomatično je da je, tek nekoliko mjeseci prije jula 1995, bivši službenik američkog State Departmenta Paul R. Williams naslutio srebreničku tragediju upozoravajući da “države-članice (UN) i političari koji primjenjuju embargo na naoružanje uskraćuju vladi Bosne i Hercegovine sredstva da svoje građane zaštiti od genocida” (P. R. Williams, “The Arms Embargo as a Tool of Genocide”, Bosnia Report, no 10, april-maj 1995).

Rat u Bosni i Hercegovini zaustavljen je nakon što je NATO bombardirao položaje vojske bosanskih Srba – što je bilo nemoguće dok god je na čelu Francuske bio ljevičar François Mitterrand (“Nećemo na rat odgovarati ratom!”), a postalo je moguće kada je na njegovo mjesto u maju 1995. došao desničar Jacques Chirac. Ljevičari-pacifisti ostali su dosljedni i u proljeće 1999, kada su na prosvjedima u Parizu koje je organizirala Komunistička partija Francuske zahtijevali da NATO prekine bombardiranje Srbije i Crne Gore, propuštajući ipak da kažu kojim drugim sredstvima bi se moglo zaustaviti Miloševića…

U naše vrijeme, korisni idioti – od Noama Chomskog preko Janisa Varufakisa i Jean-Luca Mélenchona do Olivera Stonea – djeluju u nešto drukčijoj konstelaciji. Njih više ne pokreće ljubav prema socijalizmu sovjetskog tipa koji odavno ne postoji, ni prema nekom mogućem ruskom socijalnom projektu čije glavne značajke niko ne bi bio u stanju da ocrta. Njihov zajednički nazivnik je mržnja prema NATO-u, desnici, kapitalizmu, imperijalizmu i globalizaciji – pošastima čiji su simbol i personifikacija Sjedinjene Američke Države. U toj borbi, dobrodošli saveznici su svi američki protivnici bez razlike. Svaka gesta otvorenog suprotstavljanja američkoj ambiciji da zadrži vodeću ulogu u svijetu izaziva odobravanje a priori: Trumpovi tweetovi su toliko odvratni da čovjek osjeti pravo olakšanje kada Sjeverna Koreja izvede uspješnu nuklearnu probu. E neka im baš, Amerikancima…

Glupost ovih korisnih idiota nove generacije bitno se razlikuje od gluposti njihovih prethodnika. Niko ne može reći da oni ne shvataju šta su pravi planovi čovjeka koji je izvršio invaziju na Krim, de facto anektirao Abhaziju i Južnu Osetiju, koji vodi prljavi rat na istoku Ukrajine i zastrašuje baltičke zemlje, koji je pokušao da destabilizira Crnu Goru i spriječi njeno pristupanje NATO-paktu, i koji otvoreno pokušava da utječe na ishod izborâ u trećim zemljama. Kako je nedavno napisao Igor Jakovenko, “Putinovi saveznici na Bliskom istoku su teroristička organizacija Hizbulah, iranski fanatici iz korpusa Čuvara islamske revolucije i armija diktatora Eseda. U Evropi Putinov režim otvoreno podržavaju gotovo svi neonacistički pokreti i partije, od Alijanse za budućnost Austrije i mađarskog radikalnog desničarskog pokreta Jobik, do Nacional-demokratske partije Njemačke”. Pa ako neke zapadne javne ličnosti ipak predstavljaju Vladimira Putina kao prihvatljivog sagovornika koji zaslužuje simpatije ljevičara, antiglobalista i antiimperijalista, to je stoga što se ovaj uspješno suprotstavlja “Americi”, koja u njihovoj maloumnoj viziji predstavlja najveće zlo i bez koje bi svijet bio skoro pa idealan.

Ima više ljudi koji su hodali po Mjesecu nego onih koji znaju kako današnji svijet zaista funkcionira, i svaki pokušaj da se ponudi interpretativni model za njegovo potpuno i konačno razumijevanje treba primiti sa skepsom. Zauzvrat, ono što možemo učiniti jest da izoštrimo pojedine dijelove te ogromne šarene slike, otklanjajući nepotrebne nesporazume i potkazujući očite stereotipe i predrasude.

Svaka epoha ima jedan središnji koncept čija analiza na povlašten način otkriva njezin duh. U naše vrijeme, po mom mišljenju, to nije ni klasna borba ni nacionalno oslobođenje: najveći kognitivni potencijal za iole plodotvoran pristup problematici današnjeg svijeta ima upravo antiamerikanizam

 

Izvor: https://tarikhaveric.wordpress.com/

Preneseno uz dozvolu autora.

Foto: Wikimedia


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Populizam i dalje prijeti Europi – evo kako ga obuzdati

Je li populistička plima u Europi dosegla svoj vrhunac? Prije šest mjeseci mnogi europski čelnici brinuli su se da bi val popularnog nezadovoljstva koji je prouzročio Brexit u Velikoj Britaniji i doveo Donalda Trumpa u Bijelu kuću mogao osnažiti nacionalističke, anti-imigrantske i anti-europske stranke širom Europe i uzdrmati same osnove Unije. Nastavi čitati “Populizam i dalje prijeti Europi – evo kako ga obuzdati”