Ovo su tri realne opcije za rasplet krize u SDP-u

SDP i Davor Bernardić u dubokoj su krizi. Ako se ovaj trend nastavi, te ako istraživanja javnoga mnijenja i dalje dosta točno reflektiraju namjere glasača na izborima – što ne mora biti garantirano ali je izgledno – stranci prijeti svojevrsni potop, pogotovo u odnosu na prijašnju snagu, te nemogućnost samostalnog vladanja Hrvatskom, možda nikada više. To je loše, kako za SDP tako i za hrvatsku politiku i društvo. Continue reading “Ovo su tri realne opcije za rasplet krize u SDP-u”

Oglasi

Kuda ide SDP?

Bez obzira na raznorazne stranke „ljevice“ koje su im navodno konkurencija, SDP Bosne i Hercegovine ipak je jedina lijeva stranka sposobna postići važniji izborni rezultat i utjecati na prilike u zemlji, koje su daleko od dobrih. Ova stranka napravila je u zadnje vrijeme nekoliko dobrih i dugoročno korisnih poteza koji će ih odmaknuti od onoga što je bilo prije. To je svakako dobar put za buduće jačanje Stranke, a ovakvoj Bosni i Hercegovini treba učinkovitija i razboritija ljevica. Continue reading “Kuda ide SDP?”

Diktatoru gori pod petama

Kada je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan prošlog mjeseca “na prepad” sazvao izbore, činilo se da su sve karte u njegovim rukama. Pomicanjem datuma izbora za godinu i pol unaprijed planirao je iz utrke eliminirati barem jedan dio opozicije, odnosno prije svega Dobru stranku (İyi parti) koja se osnovala tek nekoliko mjeseci ranije. Osnivanje te stranke ujedno je označilo kraj Erdoğanove dominacije na desnici. Posljednjih mjeseci postalo je jasno da su čak i dijelovi šovinističke, protukurdski orijentirane javnosti, kao i neki islamistički krugovi, okrenuli protiv predsjednika te da su u njegovim ratovima protiv Kurda te neprestanim čistkama i progonima opozicije prepoznali tek pokušaj konsolidiranja osobne diktature. Continue reading “Diktatoru gori pod petama”

Sam Haselby: Živimo u vremenu koje bi trebalo označiti kraj američkog patriotizma, ali…

Patriotizam je strast koja upravlja modernim političkim životom u Sjedinjenim državama, ali njegova vitalnost prkosi očitim objašnjenjima. Država nema nacionalni obrazovni sustav. Nema obavezne vojne niti državne službe. Nijedna državna agencija ne distribuira sveprisutne američke zastave niti nadgleda poštivanje rituala iskazivanja časti državi koji se izvode u školama i na sportskim i političkim događajima diljem zemlje. Unatoč nedostatku klasičnog stroja za poticanje i širenje domoljublja, američki patriotizam je norma u pravom smislu riječi: barem u SAD-u on postoji bez ikakve sumnje ili propitivanja. Continue reading “Sam Haselby: Živimo u vremenu koje bi trebalo označiti kraj američkog patriotizma, ali…”

Izbori i poslije njih?

Piše: Zlatko Bosnić

Ima prastara narodna kletva koja glasi: dabogda imao pa ne imao. Neimaštinu nije lako trpjeti, a još je teže onome koji zna, koji ima iskustvo o imanju. Imati vlast draže je i slađe iskustvo od imanja materijalnih vrijednosti. Vjerovatno je u tim kategorijama i odgovor zašto političari koji gube važne pozicije brže-bolje osnivaju vlastitu stranku. Continue reading “Izbori i poslije njih?”

Mile Lasić: Čemer ljudi u antijugoslovenskim ratovima!

Vrijeme koje se udaljava, kako je u njegovoj testamentarnoj knjizi pojasnio pokojni Mirko Kovač, čini slike iz ranijih života nevjerojatnijim. I sam se zapitam: jesam li isti čovjek nakon što sam posve deziluzioniran i nakon što su ideali isparili u čemeru ožalošćenih ljudi u opkoljenim gradovima u antijugoslavenskim ratovima, putem kojih se Jugoslavija ružno strmoglavila u barbarizam? Nije toliki problem što je nema, koliko je poražavajuće kako je nestala. Continue reading “Mile Lasić: Čemer ljudi u antijugoslovenskim ratovima!”

Većina i manjina Bakira Izetbegovića

Piše: Ivan Lovrenović, 27. 3. 2018.

Otkako postoji moderna Bosna i Hercegovina – kao federalna jedinica u drugoj Jugoslaviji, te od 1992. godine kao nezavisna država – prvi put su neki dan u politički diskurs uvedeni pojmovi većine i manjine (u više nego jasnom nacionalnom značenju: Bošnjaci i Hrvati) kao kriterij vladanja. I to nije učinio bilo tko, nego političar s najvišim statusom – Bakir Izetbegović, predsjednik najveće bošnjačke stranke, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Dobro, nije baš prvi: prije Izetbegovića pojmovima većine i manjine u istom smislu počeli su prošle godine mahati dvojica iz jedne sarajevske ekstremističke strančice, ali je izgledalo da ih ne treba uzimati ozbiljno. Sad ispada da su to bili rani izvikivači nove Izetbegovićeve politike. Continue reading “Većina i manjina Bakira Izetbegovića”

Antiamerikanizam (III): Stanja i procesi

Piše: Tarik Haverić

Ako bismo Ameriku prikazali kroz niz instant-fotografija koje vjerno prenose nesporne činjenice socijalnog svijeta, dobili bismo prilično obeshrabrujuću sliku. Uzmemo li za primjer samo jednu važnu dimenziju međurasnih odnosa, položaj Afro-Amerikanaca, zaključit ćemo da je Amerika zemlja akutne (i institucionalizirane!) diskriminacije: Afro-Amerikanci su redovno žrtve rasnog profiliranja i policijskog nasilja, čine 40 % zatvorenika iako ih je svega 12,7 % u stanovništvu, 13 % Afro-Amerikanaca ima fakultetske diplome naspram 23 % bijelaca itd. Continue reading “Antiamerikanizam (III): Stanja i procesi”

Nahija Sarajevo

Piše: Ivan Lovrenović

Porazna je i ponižavajuća odluka nadležne komisije Gradskoga vijeća Sarajeva da Orhan Pamuk, veliki turski i svjetski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ne bude proglašen počasnim građaninom grada Sarajeva. Još je porazniji način na koji se došlo do takve odluke: najprije je spomenuta komisija jednoglasno (svih sedam članova) prihvatila prijedlog izdavačke kuće Buybook da se Pamuku dodijeli zvanje počasnoga građanina Sarajeva, potom je ista komisija vlastitu odluku pogazila tijesnom većinom glasova (4 : 3). Continue reading “Nahija Sarajevo”

Zanimanje Komšić

Piše: Franjo Šarčević

Nekadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić, najavio je kako će se ponovo kandidirati za člana Predsjedništva BiH. Kroz osam godina njegovih prošlih mandata, od 2006. do 2014., puno svjesniji i pozvaniji od mene (mada su bili rijetki) pisali su analize Komšićevog političkog djelovanja, njegovih kvaliteta i posljedica. Priznajem, u to vrijeme sam – dijelom kao slijepi patriot, dijelom vodeći se onom „neka je bilo tko, samo da nisu Čović i HDZ“ – podržavao Komšića i glasao za njega, pa su mi i te analize i osvrti izlazili na drugo uho. Continue reading “Zanimanje Komšić”

Povodom Dana ljudskih prava: kako s (ubilačkim) identitetima?

Piše: Mile Lasić

Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se svake godine 10. prosinca kako bi usmjerila pozornost “naroda svijeta” na neupitne vrijednosti Opće deklaracije o ljudskim pravima, usvojene u Ujedinjenim nacijama 10. prosinca 1948. O onomu o čemu su prosvjetitelji i politički idealisti mogli samo sanjati postalo je time po prvi puta u povijesti politički cilj i program. U prvom članku Opće deklaracije kazalo se: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedno prema drugome postupati u duhu bratstva.“ Povodom Dana ljudskih prava mora se spomenuti i Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i sloboda (iz Rima, 1950.), jer je važan dokument Vijeća Europe koji se bavi ljudskim pravima skoro na istovjetan način kao i Opća deklaracija, ali uvodi i mogućnost pojedincima da za povrede svojih prava tuže države članice Vijeća Europe: Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Nužno je dodirnuti i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, usvojen na Općoj skupštini UN 16. prosinca 1966., koji je stupio na snagu tek deset godina poslije (1976.), kakva je bila sudbina i Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Tužna slika o stanju ljudskih prava i temeljnih sloboda u mnogim dijelovima svijeta bila bi, dakle, još tužnija da ljudska prava nisu ovim putom i definitivno  internacionalizirana.  Continue reading “Povodom Dana ljudskih prava: kako s (ubilačkim) identitetima?”

Problemi katalonskih nacionalista

Piše: Dražen Šimić

Katalonski izbori koji će se održati 21. prosinca trebali bi donijeti stabilnost ovoj regiji. To je ono što bi htjela vlada u Madridu. Katalonski nacionalisti/separatisti žele se, pak, vratiti na vlast i nastaviti sa svojim projektom – težnjom za neovisnošću, a za što nemaju podršku većine Katalonaca.

Problem je u tome što nacionalisti jedva da mogu surađivati jedni s drugima, a kamoli ponovno ujediniti Kataloniju nakon traumatičnih dešavanja u zadnja dva mjeseca. Nacionalistički lideri imaju potpuno različite politčke backgrounde, od ekstremne ljevice do liberala desnoga centra. U normalnim okolnostima oni naprosto ne bi koalirali. Jedina stvar koja ih povezuje je želja za odvajanjem od Španjolske. Već su se počeli raspravljati oko toga tko bi mogao biti legitimni predsjednik nakon izbora. Njihovi izborni programi, ako ih imaju jer o njima se malo ili nikako govori, ne bave se mnogo gospodarstvom i egzodusom tvrtki iz regije. Također su stvorili podjele među katalonskim narodom na ‘dobre’ i ‘loše’ Katalonce ovisno o tome jesu li za neovisnost ili protiv. Drugim riječima, nacionalisti su jedna neodgovorna grupa političara koja ideologiju pretpostavlja zdravom razumu i ne može im se vjerovati da mogu vratiti normalnost i prosperitet u Kataloniju.

Ovo ne znači da vlada u Madridu dobro vlada situacijom. Već godinama zanemaruju značajan dio populacije ove regije koji nije zadovoljan sadašnjim stanjem i odnosima unutar Španjolske. Katalonski separatisti, uza sve mane koje se ovdje spominju, ipak su miroljubivi ljudi koji se nikada nisu okrenuli nasilju. Zaslužuju da ih se sasluša i bilo bi pametno uključiti neke njihove ideje u new deal s Katalonijom nakon izbora.

Ono što je Kataloniji sada potrebno više od svega su dijalog, uzajamno poštovanje i spremnost na kompromis. Treba nadati se i vjerovati da će katalonski lideri biti na razini zadatka.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Novinarska etika i duh provincijalizma

Piše: Neven Šimić

Zanimljivo je posmatrati medije u podijeljenom društvu. Mediji u Bosni i Hercegovini su odron, reći će neko. I neće biti nimalo originalan. Štaviše, momentalno će mu se ukazati Zoran Radmilović kao Bili Piton sa čuvenom “Ajde?” replikom iz legendarnih Maratonaca. Odron medija opće je mjesto, bajata informacija, nešto što već odavno ne izaziva čuđenje kod iole upućenijeg svijeta. Pa ipak, javnost je ovdje izdresirana da taj žurnalistički odron i tu ideološku skučenost gotovo uvijek vidi u kod onog Drugog. Fragmentacija javnog mnijenja samo je odraz političke i društvene fragmentacije. Kako deideologizirati informaciju i osloboditi je političkog utjecaja? Kako postići širinu informiranja? Kako onemogućiti paljenje nacionalističkih požara koje takva medijska revnost potpiruje i stalno ih drži makar u tinjajućem stanju? To bi, prije svega, trebao biti zadatak javnih medijskih servisa. No ovo je ipak Bosna i Hercegovina. Continue reading “Novinarska etika i duh provincijalizma”

SAMO DA POJASNIMO: Da li će se međunarodna politika odlučivati u Sarajevu, Beogradu ili Ankari?

 Piše: Avdo Avdić

Denis Zvizdić prosto je oduševljen. Čak je odlučio i da javno postane poltron, pa da uživo čestita šefu za nastup u Beogradu. Odmah su, naravno ustali borci, salutirali invalidi, zatim žene žrtve rata, nezavisni analitičari iz Centrale SDA i ostale patriote da u koordiniranoj NVO akciji izraze svoje divljenje predsjedniku. Potom su se članovi  Predsjedništva SDA  poredali u vrstu i kazali „aferim“. Salko Zildžić je postrojio omladince da zakliču: Čestitamo, predsjedniče.

Onda se, umjesto 100 hiljada radnih mjesta, javilo 100 hiljada Zelenih Beretki da se javno oduševe  beogradskim nastupom. I, na kraju, red je bio da  Bakir Izetbegović na državničkom nastupu čestita Bakiru Izetbegoviću.

ŠTA JE POJASNIO

„Samo da pojasnim, međunarodna politika i stavovi BiH će se odlučivati u Sarajevu od strane ova tri čovjeka koja su tu“, glasila je rečenica Bakira Izetbegovića zbog koje su Bošnjaci pali u trans.

Prije  dva- tri mjeseca Bakir Izetbegović javno je govorio da je Bosnu i Hercegovinu njegov otac ostavio u amanet Erdoganu. Da li je i za to imao konsenzus “ove trojice ljudi”? Da li to znači da se vanjska politika, ipak, vodi u Ankari, a ne u Sarajevu?

Prije tri godine, Bakir Izetbegović iz Visokog  je poručio „braći na Bosforu“ da „Tajip nosi našu zastavu“. Ko je tada vodio vanjsku politiku? Ankara ili Sarajevo? Gdje su tada bile patriote okupljene oko boračkih udruženja koja ne podržavaju protest svojih suboraca pred zgradom Vlade Federacije? Gdje je tada bio Denis Zvizdić da uživo osudi „šefovu izdaju“? Gdje je bilo stotinu hiljada Beretki da kažu da Erdogan ne nosi „našu zastavu“? U pričuvi, rekao bi Izetbegovićev koalicijski partner.

Rezervni sastav koalicije s pečatima boračkih, majčinskih, hodžinskih i ostalih udruženja dokazao je da služi svojoj svrsi – ispjevao je odu u kojoj je njihov stvarni šef postao heroj nacije. Jer je imao hrabrosti da pojasni.

E, onda da pojasnimo i mi.

Tokom sedmogodišnjeg mandata sina oca nacije iz BiH je odselilo 140 hiljada ljudi.

Za četiri godine vladavine stranke kojom predsjedava novi heroj nacije nije napravljen nijedan metar autoputa.

Rudari u kantonima pod kontrolom stranke na čijem je čelu Bakir Izetbegović nisu zdravstveno osigurani kada silaze u jame.

Prosječna penzija u dijelu države pod kontrolom herojske SDA je 420 maraka.

U glavnom gradu, u kojem se, da pojasnimo, vodi vanjska politika, proteklih mjeseci nije bilo vode, a u narednim mjesecima neće biti zraka.

„Ali“, reći će nedavno u SAFF-u „ponos nacije“ : „hvala Allahu na ovome što imamo“.

A šta to imamo? Odu gadosti.

zurnal.info

Foto: cin.ba


Pratite nas: facebook-icon   twitter3