Teško je povjerovati da je prošlo 25 godina, ali tako je. Čini se da neki albumi stare već dan nakon što su objavljeni, dok drugi ostaju doista bezvremenski. The Miseducation of Lauryn Hill jedan je od tih bezvremenskih albuma. Da ne znate datum izlaska, oprostili biste pretpostavku da je riječ o trenutnoj ponudi, koja se više nego dobro drži protiv, i vjerojatno nadilazi, moderni hip-hop.

Nakon što je ovaj album izašao, hip-hop, glazba općenito, i umjetnica koja ga je napravila više nikada neće biti isti. Nakon dva albuma s Fugeesom, Lauryn Hill se nametnula kao samostalna zvijezda svojim debitantskim izdanjem, albumom koji će je odvesti do naizgled neželjene slave.

Kako piše Albumism, Hill je uzela hvalisanje, uobičajeno za mnoge muške kolege i preokrenula ga, dajući snažan osobni stav koji odražava mnoge aspekte ženske perspektive. Snažna u jednom trenutku, ranjiva i refleksivna u sljedećem, Hill u svoje repanje unosi osjećaj autentične snage.

Ono što je Hill odvojilo od mnogih njezinih suvremenika je želja da prije svega bude umjetnik, a ne zvijezda. Kao pionir u novonastalom neo-soul pokretu, Hill radi glazbu koja tjera na razmišljanje i na osjećajnje. Željela je da njen glas bude bitan. A na pjesmama kao što je “Doo Wop (That Thing)”, koja je upozorenje o seksualnoj politici i odnosima, Hill postaje ohrabrujući glas za generaciju “hranjenu” seksom.

Kada slušate Miseducation često se osjećate kao da zadirete u autoričino unutarnje razmišljanje. Njezine poetske rime čitaju se poput zapisa u dnevniku, kao da joj listate dnevnik ili prelistavate hrpu privatnih pisama (ljubavnih i drugih). To je nikad očitije nego u tužnoj pjesmi “When It Hurts So Bad” i u “I Used To Love Him”, na kojoj gostuje Mary J. Blige.

Uspjeh je također bio dvosjekli mač za Hill. Činilo se da ju je on još više udaljio od svjetla reflektora pa Miseducation ostaje njezin jedini studijski album. Ali, ako će vaša karijera biti definirana jednim solo uratkom, onda bismo svi trebali težiti tome.