Da Srebrenica predstavlja najmračnije mjesto ratova za jugoslavensko nasljeđe, i to u nažalost snažnoj konkurenciji čitavog niza gradova, mjesta i toponima, jasno je svima. Čak i onima koji negiraju očitu činjenicu tamošnjeg genocida. Jednako tako jasno je da je za izgradnju bilo kakvog zajedničkog života na ovim prostorima u budućnosti, a takav jedini ima smisla, temeljni preduvjet taj da se nasljeđe i traume rata ostave iza sebe. Na ovoj sasvim načelnoj razini ne postoji gotovo nitko tko se s ovakvim zaključkom ne bi složio. On je gotovo pa banalan i sasvim sigurno predstavlja opće mjesto. Ono što definitivno ostaje upitno je s jedne strane postojanje političke volje da do tog procesa dođe, a s druge dogovor oko načina na koji se do tog cilja može doći. Budući da su te dvije stvari usko povezane, nemoguće ih je promatrati odvojeno. Da budem sasvim iskren, najprecizniji dokaz da politička volja da se prošlost ostavi iza sebe ne postoji jeste u tome što su nacionalističke politike koje su i dovele do rata i zločina i dalje dominantne, odnosno skoro pa neupitne. Drugim riječima, nemoguće je izgraditi zajedničku budućnost, a istovremeno inzistirati na nacionalizmu kao načinu življenja. Stoga nacionalistima jedini istinski problem predstavlja to što ne mogu otvoreno reći kako su protiv izgradnje kulture mira i zajedničke budućnosti, ali im u čitavoj priči savršeno pomažu razne međunarodne institucije, poput OHR-a koji vole velike geste i riječi, ispražnjene od svakog smislenog sadržaja, na čijoj produkciji inzistiraju već četvrt stoljeća. Imajući takvo djelovanje u vidu postavlja se sasvim legitimno pitanje radi li se tek o pogrešnoj strategiji koja ne donosi rezultat ili možda ipak o tome da izostanak vidljivog rezultata predstavlja istinski cilj. Ono što je svakako očito jest činjenica da je politika suočavanja s prošlošću doživjela potpuni krah i da su se sve vrste NGO-ovskog pristupa pokazale kao potpuno neučinkovite. Ključni razlog zašto je to tako leži u onoj prepreci koju je nemoguće nadići, odnosno u dominantno nacionalističkom raspoloženju ovdašnjih društava, zahvaljujući kojemu nije uopće upitno je li veći dio društva svjestan razmjera zločina koji su počinjeni u njihovo ime, budući da ljudi toga jesu svjesni. Problem je što s tom činjenicom nemaju nikakav problem.
Nastavi čitati “Kako do mira u Srebrenici, spomenikom o miru ili predstavom koja suočava?” →
