O „crvenom teroru“ u Njemačkoj

Piše: Mile Lasić

Ovih se dana i u SR Njemačkoj i u svijetu javnost prisjeća ne samo „rušenja Berlinskog zida“ i „pada Željezne zavjese“, što je i omogućilo mirno ujedinjenje Njemačke (1990.), nego i njemačke “vruće jeseni” od prije 40 godina. Pod tim se pojmom misli zapravo unutarnji terorizam enormnih razmjera u SR Njemačkoj, odnosno Zapadnoj Njemačkoj, popraćen brojnim otmicama i ubojstvima koje su počinili pripadnici ljevičarske ekstremističke organizacije „Rote Armee Fraktion“ (RAF). U stvari je RAF-ov „crveni teror“ te 1977. doživio svoj vrhunac, jer je u travnju te godine RAF prvo ubio glavnog državnog odvjetnika Siegfrieda Bubacka, pa potom u srpnju prvog čovjeka Deutsche Bank Jürgena Pontu, da bi 05. rujna 1977. bio otet industrijalac Martin Schleyer, pri čemu su RAF-ovci već tijekom otmice ubili njegovog vozača i tri tjelohranitelja, a na kraju i samog Schleyera. Nastavi čitati “O „crvenom teroru“ u Njemačkoj”

Oglasi

Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer

Piše: Tarik Haverić

Sredinom prošlog stoljeća, antiamerikanizam je imao jedno posebno značenje koje je u međuvremenu skoro zaboravljeno: un-American activities bila je oznaka za širok spektar ponašanja, stavova i pogleda koji su, u SAD u doba makartizma (1947-1956), izjednačavani s izdajničkom i podrivačkom djelatnošću američkih državljana u korist Sovjetskog Saveza. U odnosu na današnje značenje izraza, razlika je u tome što su žrtve makartističkih proganjanja smatrale da njihove djelatnosti nisu ni na koji način antiameričke i tvrdile su da su optužnice protiv njih montirane, dok u naše vrijeme većina pojedinaca i organizacija koje potkazuju ponašanje SAD na vanjskom i unutrašnjem planu zaista vjeruju da će suzbijanje američkog utjecaja na svjetska zbivanja smanjiti globalnu nepravdu i nejednakost i pomoći stvaranju novog, stabilnijeg i pravednijeg međunarodnog poretka. Nastavi čitati “Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer”

Populizam i dalje prijeti Europi – evo kako ga obuzdati

Je li populistička plima u Europi dosegla svoj vrhunac? Prije šest mjeseci mnogi europski čelnici brinuli su se da bi val popularnog nezadovoljstva koji je prouzročio Brexit u Velikoj Britaniji i doveo Donalda Trumpa u Bijelu kuću mogao osnažiti nacionalističke, anti-imigrantske i anti-europske stranke širom Europe i uzdrmati same osnove Unije. Nastavi čitati “Populizam i dalje prijeti Europi – evo kako ga obuzdati”

Balkan i teorije zavjere (4)

Simplifikacija. Možda i najadekvatniji opis teorija zavjere. Ako tražimo samo jednu riječ. One nude pojednostavljenu sliku svijeta, alternativnu viziju koja golica maštu, sliku na kojoj se lako razaznaje ko su dobri a ko loši momci. Ono što je posebno privlačno kod takvih teorija je što za njih nije potrebno pretjerano umno naprezanje niti godine mukotrpnog truda. Sve možeš saznati u prvih nekoliko rečenica teksta ili u dvominutnom video uratku nekog analitičkog maga na Twitteru. Problem, međutim, nastaje što u neka doba, ni kriv ni dužan, počneš mrziti kakvog imaginarnog neprijateja, recimo židove, muslimane ili dekadentni i moralno posrnuli Zapad, a da nisi ni svjestan kako se to dogodilo. Nastavi čitati “Balkan i teorije zavjere (4)”

Pretilost je mnogo više od nezdravog načina života

Unatoč velikom broju dokaza da je debljanje uzrokovano složenim koktelom faktora, pretilost se gotovo isključivo pripisuje lošim osobnim odabirom prehrane i (nedostatka) vježbanja. Ova vrsta pojednostavljenog prikaza uzroka debljanja može dovesti do ‘’stigme pretilosti’’. Stigma pretilosti definira se kao “diskriminacija spram pojedinaca za koje se smatra da su prekomjerno teški”. Međutim, ovo nije nešto što utječe samo na ljude koji teže više nego bi trebali. Stigma pretilosti utječe na ljude svih oblika i veličina tijela, uključujući i one zdrave tjelesne težine .  Nastavi čitati “Pretilost je mnogo više od nezdravog načina života”

Kak znaš da si predugo na godišnjem odmoru?

Kad nakon par tjedana ignoriranja kreneš provjeriti poštu na laptopu i skužiš da se nemreš zmisliti lozinke. Meni je zapravo to jedna ponavljajuća situacija, tradicija skoro – pokazatelj vremena, nekaj po čemu znam da je ljeto pri kraju. Popratni osjećaj: panika. Ne samo zato kaj mi je panika srednje ime. Panika jer je ovo već treća email adresa koju koristim otkad je Bog spojil Hrvatsku na internet. Panika jer mi ovo nije treća email adresa slobodnim izborom ili iz uvjerenja, nego zato jer na ove dve prethodne više nemam pristup. Panika – jer ne samo da bi mi se život pošteno zakompliciral (to mi je glavni komunikacijski kanal sa suradnicima NEMA-e), nego i zato kaj stvarno neću morati otvarati još jedan račun. Pritom otvorenim vodama interneta plovi sve više mojih stranica, profila i korisničkih računa na koje više nemam nikakav utjecaj, al’ eto, postoje. Zauvijek.

Suvremeni život nije naštiman prema konfiguracijama zaboravnih i rastresenih. Ja rijetko pamtim i nikad nisam pamtila nikakve brojeve telefona (trenutno znam a) sestrin jer ga ima otkad je dobila prvi mobitel, b) svoj španjolski jer ga stalno moram nekome recitirati – a možda bih pogodila jedan muževih), pinove (ak ne koristim karticu tjedan-dva, naravno, panika), lozinke (napokon sam naučila da ih zapisujem inače ne dobro), datume ili bilokaj slično. U principu, niš korisno. S druge strane, pitajte me za riječi Minus i PlusI tebe sam sit kafanoNitko nema dva života ili bilo kojeg drugog napjeva kojeg sam imala nesreću čuti dvaput il’ više jer je majka nekad bila strastveni slušač domaćeg radija – i slobodno me upotrijebite k’o joker Zovi.

Uglavnom, moj mali hobi je to da već par godina pokušavam obrisati jedan stari blog (čisto da bih ga mogla ukomponirati u novi pa da sve bude uredno na jednom mjestu). Ne uspijevam jer je tu platformu u međuvremenu preuzel vladar svega internetskoga – Google – i da bi se mogla nastaviti koristiti mora se uvezati sa svime kaj je Google (a kaj nije, jel). Da bi se to dogodilo, treba utipkati lozinku koja se koristila za spajanje na blog u neka sretnija, jednostavnija vremena i koje se naravno ne sjećam, ali i korisničko ime – i moram priznati da me iznenadilo kad je ispalo da se ni njega ne sjećam. Iz jedno dvadesetsedam pokušaja, njega sam nekak pogodila. Ipak nemrem niš dok ne utipkam i lozinku. Nju nemrem promijeniti jer sam blog otvorila prek starog Gmail računa – kojeg, pogađate, nemrem otvoriti jer se NE SJEĆAM LOZINKE.

Probam prvo povratiti pristup njemu – kopito.

Prvo pitanje: Unesite lozinku koje se zadnje sjećate. Hahahah. Jel vi to ozbiljno?

Drugo, otprilike: Poslat ćemo vam kod na drugu email adresu koju se unijeli kao rezervu. Simpatičan pokušaj, ta je otvorena prije SEDAMNAEST (brojkom: 17) godina na net.hr (?!) dok je bilo popularno nazivati adrese slatkamala, blueeyedgirl i blink182_4ever – i tu ni svetom vodicom ne bi istjerali na vidjelo. I ne, ne sjećam se ni kad sam ga otvorila, otprilike, ni kad sam ga zadnji put koristila, otprilike, ni u kojem sam ga gradu,državi otprilike koristila.

Treće: Kak ti se zove pas? Ajde napokon nekaj kaj nemrem fulati, to sam i odabrala kao sigurnosno pitanje. Utipkam odgovor, dobim šesteroznamenkasti kod, utipkam njega. Čekam. ‘Google nije uspio potvrditi da je ovaj račun vaš.’

Pa daj me naj.

Sigurnost na internetu je potrebna – što sigurnije, to bolje. Osim ak’ sami sebi ne pucate u nogu. Zamislite nekoga ‘ko si je postavil u kući alarm, detektore pokreta i blindirana vrata – i onda jednom usred noći pokušava ući kroz prozor jer je zgubil ključ, a nema nikakav dokument sa sobom da dokaže ni tko je, a još manje da je vlasnik.

Trenutno sam u dopisnom stanju sa službenim forumima i podrškama da vidimo jel se može kaj napraviti, poželite mi mirno more.

Matea Šimić


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Ivo Andrić: O starijim ljudima

Stariji ljudi imaju čudnu naviku i neiskorenljivu potrebu da svuda i svaki čas pominju svoje ili tuđe godine, da stalno suprotstavljaju starost mladosti i da proklinju onu prvu a uzdišu za ovom drugom. I to naročito kad razgovaraju sa mlađima od sebe. Oni kao da su mučeni nekim osećanjem krivice koju bi hteli da sakriju a o kojoj ne mogu da ne govore. I kao da od mladih očekuju utešnu reč koja bi im rekla da nisu baš tako stari kao što to stariji misle, a ako i jesu, da to nije tako strašno kao što izgleda. Ima nečeg jadnog i pomalo nedostojnog u tome, i nadasve: smešnog i uzaludnog. Jer mladost ih sluša sa osmejkom, sluša ih i čuje, ali ne razume. Kao da sluša dalek i potpuno nerazumljiv jezik. Samo se uzalud ponižavaju i brukaju ti razgovorni starci. Uzdržati se od te slabosti bilo bi i lepo i pametno. Ali možda je i to jedna od neizbežnih beda starenja.


Izvor: Ivo Andrić, Znakovi pored puta, sabrana djela Ive Andrića. Udruženi izdavači: Svjetlost Sarajevo, Prosveta Beograd, Mladost Zagreb, Državna Založba Slovenije Ljubljana, Misla Skopje, Pobjeda Titograd. Knjiga šesnaesta, dopunjeno izdanje, str. 62-63.

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

 

Turbo zvuci domaćeg folka

‘’ Brate, fol je u tome što su Turci bili 500 godina ovde. Pa ne možeš ti to tek tako da zaboraviš. Pola klope je Turska ostavila, od pasulja do sarme i baklave. A orijental je u krvi. Ta se muzika slušala i sve to ide sa generacije na generaciju.’’ Džej Ramadonovski, doajen turbo-folka

Peti je august, pola dva iza ponoći, malo turističko mjesto na hrvatskom Jadranu, diskoteka na otvorenom, krcata ljudima, raspamećeni svijet vrišti poznati refren, očito neki refren iz domoljubnog repertoara, logički to zaključujete, jer dobro znate da je peti august fešta domoljublja, i nacionalnog ponosa, dan je to pobjede, nad mrskim neprijateljem, i pravo vrijeme da se razgalite uz refren ‘’Ti moje zlaaatooo’’…  Ali ček malo, to nije Thompson, niti Dražen Žanko, to je Milica Todorović, heroina srpskih turbo zvukova, baš na peti dan augusta, na Dan pobjede, nad mrskim neprijateljem… Ok, prošla je ponoć, tiješi se neki domoljubni čistunac, pa veli da tehnički gledano nije više peti, nego šesti august, al odmah shvata da je to slaba i klimava utjeha, i rezignirano se pita, jel moguće da je i domoljublje ustuknulo, i tako lako pokleknulo, pred turbo zvucima balkanskog pop-folka.

Turbo-folk je rijetko otporan fenomen, jak kao NATO i izdržljiv kao Kenenisa Bekele. Nije li još Mitar Mirić, s razdrljenom košuljom ispod koje buja tapiserija, poručivao da nam ne može niko ništa i da smo jači i od sudbine. Čak i od sudbine. Mogu samo da nas mrze oni što nas ne vole, bio je nezaboravni nastavak ovog besmrtnog refrena. Refren je to uz koji Zdravko Mamić i Mile Dodik padaju u trans. I prave vječne budale od sebe. Mirićev vizionarski refren ostvario se već početkom 90-ih kada se jugoslovenski folk transformirao u neofolk i duboko penetrirao u rtv sisteme i tabloidnu štampu. Turbo-folk je pušten s lanca i postao balkanski mainstream.

No vratimo se na Džeja. U gornjem citatu Džej je objasnio zašto je prosječan Balkanac lud za orijentalnim tonovima. Osvrnuo se također na kulturološki background i transgeneracijski momentum turbo zvukova, dajući im pritom i genetske konotacije. Zagovornik genetskog determinizma unutar popularne kulture je i Marko Perković Thompson (‘’Geni kameni’’), uz Matu Bulića i Sinišu Vucu glavni predstavnik turbo-folka u Hrvata. Svako gorenje naroda je turbo-folk, ako je vjerovati Rambu Amadeusu. Pa tako i Thompson po toj (i ne samo po toj) odrednici obitava pod istim žanrovskim krovom kao i Džej. S tim da je Džej puno zabavnija i bezazlenija pojava od domoljuba iz Čavoglava.

Je li balkanski folk uvijek bio na turbo pogon? Klasični jugoslovenski folk imao je pitomije tonove i sofisticiranije forme. Silvana Armenulić pjevala je o ljubavi koja boli, Vera Ivković je maštala o Duletu koji travu kosi dok kiša rosi, dok je Toma Zdravković s čašicom u ruci i boemskom pozom doticao dno života, priznajući da je kafana njegova sudbina. Tozovac je tih godina vadio hitove iz rukava, a i Miroslav Ilić je bivao sve popularniji. Ipak, paralelno s njima, rađala se jedna nova struja unutar jugoslovenske folk kulture, snažan kontrapunkt koji je udario temelje turbo zvucima balkanskog folka. Sinan Sakić je, s osmijehom na licu, pjevao da sreće nije imao odkad se rodio, Šemsu Suljaković tih su godina izdali prijatelji pa čak i brat, a ni Mile Kitić nije propuštao priliku da se obračuna sa životom i kurvom sudbinom.

Zvuči paradoksalno, ali turbo-folk je u Jugoslaviji bio svojevrsna subverzija, jugoslovenski punk s orijentalnim primjesama, ako bi se razmetali nategnutim paralelama. Sinan Sakić bi u toj nategnutoj usporedbi bio Johnny Rotten, Miodrag Ilić (aka Mile Bas) bio bi Malcolm McLarren, a Kawai klavijature zamjena za sirovi gitarski punkoidni zvuk. Ko bi bio Vivien Westwood, neka ostane visiti u zraku. Ali nećemo o nategnutim paralelama. Razne komisije za šund stalno su ga šikanirale, dio javnosti se zgražavao, no pune dvorane i respektabilne tiraže pokazivale su da prosječan balkanski čovjek radije sluša Južni vetar i Mitra Mirića nego EKV i Štulića. Jugoslovenski kulturni establishment nije ih volio, baš kao ni britanski punkere. I ta paralela nije nategnuta.

Svoju zvučnu bazu turbo-folk ima zahvaliti Sinanu Sakiću i Južnom Vetru, dok prvobitni vizualni identitet duguje Lepoj Breni. On je zvučno-vizualni hibrid koji je spojio orijentalne tonove Turske i Magreba sa popularnim zapadnim ritmovima, kombinirajući ih kasnije sa vulgarnijim dijelom MTV-ijevske estetike. Često mu se zamjeraju trivijalni tekstovi i banalne forme. Ali turbo-folk nikada nije bio šansona ili Bob Dylan pa da u njemu trazimo poeziju ili intelekt. On je poetski i intelektualno nevin.

Imao je jugoslovenski folk i svoje netipične pojave. Svojevrsno seksualno oslobođenje žene afirmirala je u svojim šaljivim i dvosmisleno intoniranim pjesmama Milica Ostojić, poznatija kao Mica Trofrtaljka. Mica pa još trofrtaljka. Micino ime jedna je od simpatičnijih estradnih dosjetki, s očitom aluzijom na njene fizičke gabarite. Mica je razbijala predrasudu da je selo jedna učmala i zatvorena sredina. Selo je, ako se Micu pita, otvoreno za seksualnu revoluciju. I prijemčivo za ideje hipi pokreta. Bilo bi neopravdano ne spomenuti još jednog folkerskog asa i seoskog poetu. Da, Boro Drljača, dobro ste pogodili. Ne kopni sjećanje na veliki hit ‘’Plači, mala, plači’’ i Borinu sugestivnu izvedbu. ‘’Plači, mala, plači’’ dokaz je da neobuzdani krkanluk ruralno-zavičajnog podtipa može biti i zabavan, zabavniji od velike većine manifestacija urbanog krkanluka. Borin nastup, popraćen pokretima tijela koje je Senad Avdić nazvao ‘’međed koreografijom’’, legendarni je tv trenutak koji se ne zaboravlja lako.

Hitom ‘’Tek, tek (ti je 16 godina)’’ Kemal Malovčić, jedna od perjanica Južnog vetra, nije baš odagnao stalno prisutne sumnje da voli mlade lolite. Osim ako pjesma ‘’Tek, tek’’ nije omaž Vladimiru Nabokovu. Zašto odbaciti mogućnost da je ovom pjesmom Kemal samo izražavao svoju čitalačku sklonost prema literarnim opscenostima iz Nabokovljeve književne radionice. Ali daleko od toga da je Malovčić samo pjevao o mladim curicama koje se šminkaju. Svoju tematsku šarolikost Kemal je potvrdio pjesmom ‘’Ameriko čemeriko’’,  turobnim emigrantskim i radničkim vapajem. Kemal se u ovdje ukazuje kao zamišljeni pojedinac sa izraženom klasnom sviješću, a hrabro je zakoračio i na teren geopolitike. Ok, malko smo zločesti prema Kemalu Malovčiću. Ipak je on legenda žanra. A i već smo ranije rekli da nema smisla tražiti poeziju ili intelektualnu dubinu unutar turbo-folka, niti perjanice ovog žanra imaju takve ambicije. Njihova je glavna ambicija da zabavljaju, a ne da propituju i uznemiruju. Ako želite umjetnost koja će vas uznemiriti, ili potaknuti na razmišljanje, čitajte Kierkegaarda, slušajte Wagnera, gledajte francuske novovalne filmove…

Vremenom su se desile i značajne vizualne promjene unutar turbo-folka. Muškarci su uredno depilirani i podšišani. Ljubavni tepih Mitra Mirića otišao je u legendu, baš kao i perika Šabana Šaulića. Ženske grudi više ne poskakuju u ritmu jer su krute od silikona, krute kao prepone mladog mužjaka dok dvogledom šara po nudističkoj plaži. Botoks je učinio da svaka pevaljka izgleda kao nepriznata kćer Stevena Tylera, a sve veći broj neprirodno velikih usana nateklih od botoksa samo je dodatno podgrijavao sumnje da su Mick Jagger i Hanka Paldum imali aferu. Kad je već spomenut Šaban Šaulić, treba reći da je riječki Let 3 obradio njegovu ‘’Dođi da ostarimo zajedno’’, obukavši Šabana u ruho Pink Floyda i Deep purplea. Psihodelično i hard rock ruho za Šabana, fuzija za vječnost.

Turbo-folk je sinkretički fenomen, fenomen žanrovskog pa čak i identitetskog pluralizma. Nije neobično da unutar turbo-folka koegzistiraju i transvestiti, i patrijahalni mužjaci ruralnog tipa, i heteroseksualni mačo mužjaci, i androgine ženske pojave, i nezavisne, samosvjesne žene… Neki će sigurno reći da je kulturna i žanrovska šarolikost turbo-folka samo odraz liberalne političke kulture na sferu popularne kulture. Te da je turbo-folk emancipatorski projekt koji je zbližio ljude na Balkanu. Te da su kulturni rasisti oni što ga stigmatiziraju i nazivaju smećem. Neki drugi će pak reći da je turbo-folk kulturni i društveni odron koji je 90-ih bio sluga nacionalizma. Te da i tada i danas sistematski zaglupljuje ljude. Te da srozava estetske i moralne kriterije. Te da su to zvuci naše propasti. Neki treći će reći da pretjeruju i prvi i drugi.

Turbo folk jeste pop kulturni fenomen, ali i šire-društveni fenomen. On je davno izašao iz ilegale, iz zadimljenih kafana ibarske magistrale, i preselio se u elitne diskoteke i klubove. Sve ex Yu metropole, neke manje, neke više, otvorile su svoja vrata zvijezdama ovog žanra. Turbo-folk ima i svoju ekonomsku logiku koja kaže da je to profitabilna industrija zabave od koje dosta ljudi sasvim solidno živi. On jeste srozao estetske kriterije i afirmirao kič, ali to su uradile i telenovele sa tv produkcijom, pa se oko toga ne diže prašina. Uvijek možete pogledati HBO seriju ili BBC-ijev dokumentarac ako vas mrske sapunice ne zanimaju. Koristite blagodati slobode izbora. Sigurno će se neko zapitati kakva je politička i društvena svijest prosječnog konzumenta turbo zvukova. Za koga će na izborima glasati neko iz čijeg ofucanog kabrioleta trešti nazalni glas Šake Polumente, legitimno je pitanje i može biti tema za neku buduću raspravu. Ali zašto odmah pretpostaviti da će neko ko voli Laibach ili operu automatski pametnije glasati. Možda i hoće, ali nije baš empirijski dokazivo.

Dug je put pređen od Vere Ivković i naivnog zazivanja Duleta koji travu kosi dok kiša rosi, do Jane koja, u hardcore maniri, poručuje neznanom junaku da je slobodno troši ove noći. Otprilike jednako trnovit i krivudav kao put koji je prošao američki pop od Diane Ross do Nicky Minaj. No on, turbo-folk, nikada nije imao pretenzije da postane dio elitne kulture, niti je takvo što objektivno moguće. Šako Polumenta i Mile Kitić neće se jednog lijepoga dana ukazati u Operi, niti ćete ih vidjeti kako u pratnji filharmonije pjevaju svoje bezvremene hitove. Osim, možda, ako ne konzumirate LSD.

Neven Šimić

Ilustracija: Ochif, Deviant Art


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Budućnost prevođenja: ljudi i strojevi

Zamislite svijet u kojem se svi mogu savršeno razumjeti. Prijevod se obavlja dok govorimo, a oni neugodni trenuci kada se pokušavamo sporazumjeti s nekim a ne ide nam – postali su stvar prošlosti. Ovaj nedostižni ideal nešto je što programeri već godinama pokušavaju ostvariti. Besplatni alati poput Google Translate (koji se koristi za prevođenje preko 100 milijardi riječi dnevno), te druge aplikacije i sprave za koje se tvrdi da strane jezike prevode instantno postale su dostupne, ali nešto još uvijek nedostaje.

Da, sada možete kupiti nešto što podsjeća na obične slušalice a što navodno radi sličan posao kao i obučeni, profesionalno iskusni višejezični prevoditelj. Ali to baš nije tako jednostavno.

Unatoč vrlo zanimljivoj tvrdnji iznesenoj 1958. godine da je prijevod rimski izum, prevođenje vjerojatno postoji jednako dugo kao i pisana riječ. A tumačenje vjerojatno i duže. Postoje dokazi da su tumače zapošljavali i u drevnim civilizacijama. Grčka i Rim su kao i mnoga područja drevnoga svijeta bili višejezični te su im trebali i prevoditelji i tumači.

Jednako stara su i pitanja o tome kako nešto prevesti. Rimski pjesnik Ciceron držao  je da prijevod mora biti neverbum verb, sed senzum exprimere de sensu – ne prevoditi riječ po riječ već smisao. Ovo kratkotrajno putovanje u svijet teorije ima jednu jednostavnu svrhu: naglasiti da se kod prijevoda ne radi samo o riječima, te da automatiziranje procesa zamjene jedne riječi drugom nikada ne može biti zamjena za ljudski prijevod. Prijevod se odnosi na značenje riječi, na njihovo konotativno i denotativno značenje, te kako izraziti taj smisao na čitljiv i razumljiv način.

Od značenja do dekodiranja

Zašto onda neki i dalje smatraju da bi tehnologija mogla adekvatno prevoditi? Još 1930-ih, kada je istraživanje mehaničkog prevođenja tek počelo, programeri su vjerovali da će prosta, automatska zamjena jedne riječi s drugom, za početak s minimalnim sintaktičkim redoslijedom, biti prihvatljiv način prevođenja. Čini se da je dobar dio svijeta i danas pod tim dojmom.

Programeri koji su radili na ovim strojevima bili su briljantni u svojim poljima, ali nisu bili lingvisti. Warren Weaver, talentirani znanstvenik i matematičar, sažeo je ovo razmišljanje 1949. godine: “Pitam se da li se na problem prevođenja može gledati kao na problem kriptografije. Kada vidim članak na ruskom, kažem ‘ovo je zapravo napisano na engleskom ali je kodirano nekim čudnim znakovima. Idem ih  dekodirati “. Za Weavera, prijevod je naprosto zamjena jednoga simbola drugim. Stvarno značenje tih ‘čudnih simbola’ smatrao je nevažnim.

Prevoditelji i istraživači ove struke često mogu čuti kako je automatizacija budućnost prevođenja. Neki vjeruju da se to već i dogodilo, baš kao i na mnogim drugim područjima, međutim još uvijek nismo ni blizu neke moguće ili utopijske nepogrešive tehnologije. Primjerice, u Walesu postoji dosta primjera gdje su osobe koje ne govore velškim jezikom koristile usluge online prevođenja, i to što su dobili objavili su bez mnogo provjere. Rezultati su najčešće bili komični, doveli bi do zbrke i trebalo je dovesti prevoditelja koji će riješiti problem.

Međutim, to ne znači da automatizacija nema svoje mjesto u prevođenju. Strojevi pomažu odvjetnicima, liječnicima i nastavnicima u njihovom poslu. No nisu ih zamijenili. Isto tako, strojevi mogu pomoći da prevoditelji rade bolje i mogu pomoći u točnosti prijevoda. Međutim, osim ako se ne ostvari neki nevjerojatan tehnološki napredak strojevi neće zamijeniti prevoditelje. Strojevi su postali prilično dobri pri prevođenju teksta, ali kada je riječ o ‘tekstu iza teksta’, o značenju – trebaju pomoć.

Ispravljači strojeva

Moja vlastita teza o prevođenju s engleskom na velški, koja će biti objavljena ove godine, pokazuje da prevoditelj koji radi na ispravljanju automatskog prijevoda ima veću produktivnost i brže prevodi. Dodatna istraživanja također su pokazala da ovaj proces korekcije proizvodi tekstove koji su jednako prihvatljivi kao i prijevodi proizvedeni od nule. U društvima poput Walesa gdje je prijevod jedan od glavnih načina pružanja dvojezičnih usluga taj rast produktivnosti jako je važan. Danas više od 350 000 ljudi govori velški, dok lokalne vlasti diljem Velike Britanije prevode i na brojne druge jezike. Iznimno je važno da se brzo i učinkovito razumiju.

Prevođenje uz pomoć aplikacije ili hardwarea može napraviti zadovoljavajuće grube nacrte relativno jednostavnog jezika, a istraživanja pokazuju da je ispravljanje ovakvog nacrta obično učinkovitije nego čovjekov prijevod od nule. Mašine ipak ne mogu, a upitno je i hoće li ikada biti u mogućnosti zamijeniti prevoditeljev mozak. Bez obzira na to koliko je složen kod koji mašina posjeduje, automatizirani sustav bi se namučio odgonetnuti smisao riječi.

Ben Screen

Izvor: The Conversation

Foto: Google


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Lijevi nacionalizam

Naravno da je naslov teksta svojevrsni oksimoron. Jer jedna od važnijih klasičnih odrednica ljevice jeste ona koja apostrofira njen internacionalni karakter. I oni slabije upućeni u sociološka, politološka ili filozofska određenja ljevice znaju da je kategorija klase ono sto suštinski ljevicu čini političkom i ideološkom formacijom. Nacionalizam i nacija klasičnoj su ljevici manje bitni. Međutim, nemali je broj lijevih pokreta koji su u praksi koketirali ili bivali u romantičnoj vezi sa nacionalizmom, poput sjevernoirskog Sinn Feina, baskijske Komunističke partije ili nekih južnoamerickih lijevih pokreta. No osnovna ideja ljevice bila je i ostala socijalno i klasno pravednije društvo. Barem je tako bilo u 19. i 20. stoljeću. Šta se u međuvremenu promijenilo?

Svijet se u međuvremenu promijenio. I ljevica i desnica su se transformirale. Klasična podjela političkog spektra na ljevicu, desnicu i centar relikt je nekog ranijeg vremena. To nije teško vidjeti i na konkretnim primjerima gdje, recimo, socijalisti smanjuju radnička prava pri donošenju novih zakona o radu, a konzervativci pozivaju rijeke imigranata u državu povećavajući socijalna davanja. Nije neobično ni da radnici 21. stoljeća i socijalno ugroženi podržavaju Marine Le Penn i Geerta Wildersa, a konzervativci, demokršćani i liberalni socijalisti Macrona i Ruttea. Ljevica i desnica 21. stoljeća slabo ili nikako korespondiraju sa ljevicom i desnicom 20. stoljeća. Svijet se brže mijenja, pa i novim političkim podjelama treba više vremena da se jasnije isprofiliraju.  Mnogi će nanovo reaktuelizirati Francisa Fukuyamu i objašnjavati ovu epohu njegovom tezom o ‘’kraju povijesti’’. Ovu će epohu nazvati postideološkom, onom u kojoj su pojmovi ‘’lijevo’’ I ‘’desno’’ obesmišljeni ili relativizirani. Zašto se ljevica i desnica prožimaju kao nikad do sada? Zažto ulaze na teren jedna drugoj i zbunjuju demos? Jesu li zamijenile uloge? Deveraju li ljevica i desnica s krizom identiteta? Jesu li se doktor Jekyll i mister Hyde pobrinuli za njihovu ideološku podvojenost? Ili je naprosto riječ o nekoj vrsti ideološko-političke evolucije?

Ali manimo se teoretiziranja, tzv općih mjesta, pop kulturnih referenci i koječega drugoga. I pređimo na stvar. Kako ljevica ili ono što se nominalno ljevicom zove izgleda u bh uvjetima? Ne misli se pritom na tzv banjalučku ljevicu koja je nepovratno ukalupljena u srpski nacionalistički diskurs. Sarajevska je ljevica ona što nas zanima i koja još uvijek surfa na valu bratstvo-jedinstvene frazeologije kojom, evo reći cemo odmah, prikriva vlastiti nacionalizam.

Atrofija lijeve političke pameti

Nerijetko će sarajevska ljevica staviti sebe na pijedestal jedinih istinskih zaštitnika domovine, fetišizirajući je do razine metafizičkog. Kad fetišiziraš domovinu ili narod uletio si, htio-nehtio, na teren nacionalizma. Sarajevska ljevica, kao uostalom i banjalučka, dobro zna da se ljudi ovdje puno više seksualno uzbude na priču o naciji i domovini nego na onu o radničkim pravima i jednakosti. A politika je, nemojmo se zvavaravati, čista i gola pragma, pa tako i koketiranje sa nacional-patriotskim sentimentima nije nešto neočekivano. To će uvijek donijeti pokoji glas više na svakim budućim izborima. Problem sarajevske ljevice je što u BiH postoje tri takva nacional-patriotska sentimenta, a oni, sarajevski lijevi akteri, samo surfaju na jednoj od ovdašnje tri nacionalističke pripovijesti, trajno sukobljene i međusobno nepomirljive. A kada flertuješ sa jednim od ta tri sentimenta automatski si se svrstao u jedan etnopolitički blok. I to nije teško razumjeti, osim ako baš nisi pelcovan od elementarne političke logike. Ipak, sarajevska ljevica i dalje samu sebe kiti mulietničkim lentama i svebosanskom agendom. Kako to objasniti? Insistirati na univerzalnosti svoje pozicije i svebosanstvu u situaciji kad si etnopolitički svrstan naprosto je glupo. Osim ako nije riječ o poodmakloj ideološkoj dioptriji koja ti ne dopušta da realno sagledaš stvari.

Sarajevskoj ljevici ne manjka nesuvislih sadržaja i nacional-patriotskog patosa, ali je vrlo deficitarna kad su u pitanju politička razboritost i alternativne, integrirajuće politike. U nedostatku jasne političke vizije ostaje im samo isprazno moraliziranje i militantno zazivanje građanstva. Busajući se u svoja pravednička antifašistička prsa, koristeći antifašizam kao smokvin list za svoju idejnu golotinju i vlastiti nacionalizam, ovdašnja ljevica u tako o(be)smišljen okvir trpa svoje destruktivne unitarističke obrazce, za složena društva jednako pogubne kao separatizam ili iredentizam. Njihovo shvaćanje pluralizma i demokracije ideološki je ograničeno, često rigidno i s potpunim nerazumijevanjem lokalnog konteksta i politike kao umijeća mogućeg. Namjesto toga insistiraju, a gdje mogu i nameću, koncepte potpuno neprimjerene za zemlju kao što je BiH, nesvjesni kakvu su štetu već napravili i ljevici i zemlji za koju deklarativno tako rado i često ističu da je vole. Sarajevska ljevica zagovara ideološki propisani patriotizam i koncepte koji su kao malo šta omrznuli socijalističku Jugoslaviju. Paralele sa Jugoslavijom iznimno su važne i zanimljive, ali prije toga o jednoj nimalo bezazlenoj tradiciji.

Nastavak tradicije proizvođenja neprijatelja

Ono što se u BiH naziva ljevicom, socijaldemokracijom, političkom alternativom, kakogod, neuspio je projekat jer ključne pozicije drže ideološki dogmati, pa čak i opskurni nacionalistički huškači zaogrnuti u svoje građanske plaštove. Višak etnofobije i politicke arogancije, a nedostatak bilo kakve idejne supstance tjera ih da pronalaze fašizam ispod svakog kamena, veoma često i tamo gdje ga objektivno nema. Ali to je credo svake nacionalističke politke: proizvodnja neprijatelja, antagonistički odnos ‘’mi’’ i ‘’oni’’. Tradicija je to vrlo dugovječna i maligna na Balkanu. Sadašnja ljevica parazitira na nacionalizmu i podjelama i daleko je od bilo kakve društvene koristi. Takvoj ljevici potreban je dubinski remont i potpuno novi ljudi, ideje i koncepti. Ovi sadašnji samo su sukreatori nacionalističkog pandemoniuma u kojem BiH već predugo životari. I koji za vlastiti nacionalizam koriste zamjenske termine koji tako ljupko zvuče. Patriotizam, građanska BiH, građanska većina, probosanske snage, samo su neki od tremina od kojih se usplahiri prosječan nacional-patriotski zanesenjak. Građanske orijentacije, naravno.

Posebno ironično zvuči naročito im draga sintagma ‘’probosanske snage’’. Jer rečeni probosanci ljekoviti su za ozdravljenje bh društva taman otprilike koliko i Miloševićevi komunisti za ozdravljenje jugoslovenskog. Vrlo probosanski proizvode nacionalizam kod drugih i zajedno s njima cementiraju međunacionalnu isključivost i podjele. I daju dodatne argumente jednom banjalučkom socijalisti i akademiku, poznatom po tezi da je BiH nemoguća država. S takvom lijevom pameću Bosna i Hercegovina je osuđena da još dugo tavori bez ozbiljne političke alternative. Istinska probosanska politika bila bi ona koja će se bez straha, i bez fige u džepu, suočiti sa sadašnjim podjelama u društvu, podjelama koje su ne mogu prevladati ignorancijom ili receptima svojstvenim isključivo za monoetničke države. Istinska probosanska politika, ako je već tako zovemo, može biti jedino ona koja će imati punu svijest o tome da se država BiH ne prostire od Kozje ćuprije do Rimskog mosta, i da je riječ o mnogo širem pojmu. I koja, ne manje važno, neće bježati od politike konsenzusa i dogovora. O konsenzualnoj političkoj kulturi lijevo misleće glave bi dosta toga mogle naučiti i od svojih kolega iz njemačkog SPD-a, samo da imaju malo više sluha, volje, strpljenja. I političke mudrosti.

Nije rijetkost da sarajevska ljevica svaki hrabriji iskorak ili primjer konsenzualne politike dijaloga atribuira kao izdajnički, kukavički ili neprijateljski čin. To samo govori o sistemskim defektima ovdašnje političke kulture i same ljevice. Treba li uopće reći da je ta vrsta rezona samo još jedan od nacionalističkih klišea. U tom kontekstu nije loše sjetiti se Sulejmana Tihića i histeričnih reakcija prema njemu, u vrijeme kada je Tihić pokušavao izvući SDA iz nacionalističkih i viktimizacijskih šablona. Izdajnik, petokolonaš, kukavica, beskičmenjak, neke su od etiketa koje mu je na glavu sručila ovdašnja politička i medijska kultura. I radikalna struja unutar vlastite stranke. Radi sticanja jeftinih političkih poena ljevica nerijetko slijedi ovakvu političku praksu i kulturu etiketiranja. Ona je po tome i po mnogo čemu drugom jedna od najkonzervativnijih skupina u bh društvu.

Stožerna stranka

Lijevi politički front drže SDP, DF i GS. Stožerna stranka ljevice, da se poslužimo hdz-ovskom terminologijom, jeste SDP BiH. Na zadnjim stranačkim izborima za novo rukovodstvo SDP-a pobijedio je politički dogmatizam naspram političke razboritosti. Pobijedio je isti politički mentalitet zbog kojeg je SDP u konačnici i krahirao na izborima 2014. Isti onaj politički mentalitet koji je proizveo najveću političku krizu nakon Daytona i učinio Federaciju problematičnijim dijelom države. U jednom konsolidiranom društvu SDP bi mogao biti opcija koja će biti prihvatljiva svima, neovisno o tome gdje živiš ili kako se zoveš. Ali za to treba imati političku odgovornost i pamet, ono što SDP-u već godinama nedostaje. U sadašnjem kontekstu i sa sadašnjim perjanicama ova stranka je samo proizvođač populističke magle i međunacionalnih tenzija.

Četiri godine vlasti SDP-a (2010-2014) empirijski je dokaz da vlast etnonacionalnih partija ne mora biti jedino dno koje se može dosegnuti. Korupcija i nepotizam u tom su razdoblju samo promijenile pakovanje, a pogoršanje međunacionalnih odnosa od toga je vremena u stalnom progresu. Tome je u najvećoj mjeri doprinijela politička arogancija i nezajažljivost čelništva SDP-a. Već je spomenuto da isti politički mentalitet i danas upravlja SDP-om. Pokazuju to i njihove eskapade u Parlamentu Federacije sa Rezolucijom kojom se osuđuju inicijative za federalizaciju države i entiteta. Rečena rezolucija usvojena je dvotrećinskom većinom i ostvarenje je sda-ovskog ideala o bošnjačkom jedinstvu. Aferim za SDP i sarajevsku multi-kulti ljevicu! I nije ovom rezolucijom ljevica nimalo naštetila HDZ-u, eh da barem jest, nego mu je dodatno učvrstila poziciju i osigurala još jedan oreol žrtve u političkim nadbijanjima sa bošnjačkim političkim blokom. Rezolucija je, vele iz lijevog tabora, usvojena s ciljem da se stane u kraj etnonacionalnim podjelama i osnaživanju separatizma. Koliko je samo ironije sadržano u ovom objašnjenju. Sarajevska ljevica ovom je rezolucijom dodatno osnažila treći entitet. Ali ne toliko onaj o kojem sanjare herceg-bosanski iredentistički rodoljubi, nego onaj čije granice se poklapaju sa Sarajevskim kantonom i još pokojom čaršijom. Ljevica živi i djeluje u svojim nacionalnim rezervatima i ne pomišljajući da pređe granicu.

Osim što po ko zna koji put govori o ‘’lijevom’’ shvaćanju političkog pluralizma, ovaj slučaj sa rezolucijom svakog malo upućenijeg u politički historijat Balkana podsjeća na većinsku aroganciju srpskog političkog vodstva, ispoljenu na već legendarnom 14. kongresu SKJ. Tada su hrvatski i slovenački delegati napustili Skupštinu Jugoslavije, baš kao hrvatski delegati Federalni parlament zbog spomenute rezolucije. Sarajevski lijevi akteri zaboravljaju ili svjesno ignoriraju da je takav politički monizam potpuno destruirao odnose u socijalističkoj Jugoslaviji i utro put nacionalizmu i podjelama. Preuzimajući obrasce ponašanja koji su dotukli Jugoslaviju, sarajevski lijevi mainstream uvjerava sebe i ovdašnju javnost da je to lijek za bosanskohercegovačke probleme. Kao da su ostali mentalno zarobljeni u bivšem socijalističkom sistemu, uzimajući iz njega samo ono lošije. Jedina nada za tadašnju Jugoslaviju bio je reformistički kurs Ante Markovića, kojeg su, nažalost, porazili nacionalizam i miloševićevsko-tuđmanovska politička iracionalnost. Šta bi bila nada za Bosnu i Hercegovinu? Za početak, jedna nova ljevica, pametnija i odgovornija od ove sadašnje. Ako bismo se igrali analogije, onda bi rekli da se sarajevski ljevičari politički ponašaju kao miloševićevski nacional-komunisti, dok su oni banjalučki više na liniji tuđmanovskih nacionalističkih revolucionara.

U svakoj ozbiljnijoj politološkoj studiji treba kao egzamplar uzeti političko ponašanje SDP-a, naročito u razdoblju 2010-2014, i argumentirano upozoravati kako se ljevica ne treba ponašati u etnički složenom i ideološki duboko podijeljenom i posvađanom društvu. Jer takvo društvo treba recepte za ozdravljenje, a ne dodatne antagonizme i podjele. Mnogi su te recepte, naivno ili ne, očekivali upravo od ljevice. Porazno je i za ljevicu i za BiH da lekcija nije naučena. O DF-u i GS-u teško je bilo šta reći, osim da se radi o žalosnim političkim pojavama. Dio lijevog političkog fronta je i Naša stranka, partija koja na lokalnim razinama umije ponuditi zanimljive i kreativne ideje. Ali čim skliznu na teren osjetljivih društveno-političkih i ustavno-pravnih pitanja pokazuju istu vrstu autizma i arogancije, tako svojstvene fenomenu sarajevske (malo)građanštine o kojem je već pisano.

Zamjenski nacionalisti crvene boje

Svi ti nikšići, komšići, bajrovići, mašići, bećirovići i ostali suljagići politička su ukazanja s viškom nacional-patriotskog žara i demagoškog populizma, a s ozbiljnim pomanjkanjem bilo kakvog smislenog političkog koncepta, ideje i vizije. U jednom politički i ideološki raspolućenom društvu oni samo multipliciraju nacionalizam, parazitirajući na podjelama i navodno se boreći protiv njih. Namjesto toga, kako je već rečeno, nude isprazne moralizatorske invektive, političku aroganciju, pa čak i sirovi nacionalistički šovinizam, a koji su samo loš paravan za potpunu političku bezidejnost i prazninu. Ali ne može ni biti drugačije, jer takav je i milje koji ih intelektualno i medijski opslužuje.

Da zaključimo. Sadašnja bh ljevica otjelovljenje je protivrječnosti, hodajući paradoks, podvojenost u pokretu. Sarajevski ljevičari su borci protiv podjela koje i sami kreiraju. Borci protiv etnicizacije društva koju svojim etnopolitičkim svrstavanjem i sami podržavaju. Gnušaju se koncepta konstitutivnih naroda dok idolatrijski štuju ZAVNOBIH, rodno mjesto tih istih konstitutivnih naroda. Učahurena u svoju viziju svijeta, domaća ljevica pokazuje nadmenost i prijezir prema svemu što ne dijeli njihov pogled na svijet. Njihov raison d’etre je proizvođenje krize a ne politički racionalitet, što ih demaskira kao zamjenske nacionaliste crvene boje. Jer upravo je proizvođenje neprijatelja suštinska odlika svakog nacionalizma. Nacionalističkom i svakom drugom populizmu treba binarni pogled na svijet, ‘’mi’’ i ‘’oni’’.

Takva ljevica nikome ne treba. Pa ni samoj sebi, jer gubi na duge staze. 2014. godina zorno je to pokazala. Takvoj ljevici očigledno treba barem još jedan veliki krah da se otrijezni i presabere, poput spomenutog iz 2014., i neki novi ljudi i ideje. I nema tu ništa zlurado. Štaviše, na dobitku bi bili i ljevica i BiH. Bilo bi korisno za društvo u cjelini kada bi isplivala neka nova lijeva garnitura, ona koja bi  napustila politički dogmatizam sadašnjih perjanica i povezala se sa dijelom intelektualne zajednice kojoj ideološki virus nije popio ono malo zdrave pameti. Ima li među lijevim akterima dovoljno kritične mase i slobodoumnih pojedinaca koji nisu ušančeni u spomenutu dogmatiku i idolatriju? I koji su spremni preuzeti odgovornost i nositi se sa pluralnošću ove zemlje? Ili su sve ovo samo naivna pitanja koja su odavno izgubila smisao?

Neven Šimić


Ilustracija: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Referendum o imenu bio bi najbolje rješenje za Trg maršala Tita

Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić predložio je da se zagrebački Trg maršala Tita preimenuje u Trg Republike Hrvatske. Uslijedile su brojne reakcije, podrška i kritike, ovisno naravno o političkim preferencijama. Nacionalistima je drago a ljevica je protiv. Najkonkretniji u kritikama bio je SDP-ov zastupnik Nenad Stazić koji je izjavio kako će ta stranka vratiti ime trgu kada dođu na vlast, kao što su vratili ime Trgu žrtava fašizma.

Ovo pitanje sigurno je važnije od imena jednog trga, i tiče se političkog i moralnog profila Hrvatske kao države. Za vrijeme Titove Jugoslavije nesumnjivo su se dogodili brojni zločini, posebno na samome početku vladavine. Postojali su i Goli otok i politička represija potpuno neprihvatljiva, a možda i neshvatljiva, modernim vremenima. Međutim, ako usporedite Titov režim s onim kojega je on porazio u Hrvatskoj, dakle s NDH, radilo se o beskrajno humanijem sustavu. Kome to nije jasno ili je ideološki slijepac ili potpuna neznalica. Jedna riječ, Jasenovac, trebala bi biti dovoljna u ovoj „debati“.

Naravno da ne bi bilo fer ustvrditi da svi oni koji podržavaju promjenu imena trga imaju simpatije prema ovom sramnome periodu hrvatske povijesti, ali postoji dovoljan broj ljudi koji su u najmanju ruku ambivalentni (trideset tisuća ‘domoljubnih’ grla na Maksimiru, zagrebački srednjoškolci tijekom Norijade itd. više su od puke slučajnosti ili incidenta). Sasvim dovoljno da se zabrinete.

Osim moralnih, postoje i teritorijalno-pragmatični aspekti. Naime, moderna Hrvatska mnogo je veća nego što bi bila da je barbarska NDH kojim slučajem opstala. Gdje bi naprimjer završila Istra? Saborski zastupnik iz ovoga dijela Hrvatske, Peđa Grbin, jednostavno je objasnio:  „Istrijan sam, Puležan, da nije bilo Maršala, danas ne bih sjedio u Hrvatskom saboru“.

Gradonačelnik Bandić naprosto hoće vlast, izgleda po svaku cijenu,  a to je šteta za Zagreb. Bivši član SDP-a uvijek je bio populist, i to mu već dugi niz godina donosi uspjeh u Zagrebu. Ako se vodite isključivo logikom preživljavanja na vlasti, onda mu čak ne možete niti zamjeriti. Ako pak gledate dugoročne interese Zagreba i Hrvatske onda ćete se zabrinuti.  U svakom slučaju, gospodin Bandić nije dorastao istinski ozbiljnim pitanjima poput ovoga.

Za dalekosežne promjene ove vrste najbolje rješenje bio bi referendum, po mogućnosti nakon iscrpne javne debate bez ideoloških prepucavanja (nemoguća misija?). Bilo bi dobro na takvome mjestu čuti stručna mišljenja o Titovom režimu, ali i o njegovoj međunarodnoj reputaciji kao pobjednika u ratu i državnika u miru; reputaciji samoj po sebi i poglavito u odnosu na apsolutno sve moderne hrvatske veličine.

Takav referendum bio bi pošteniji nego sadašnje mešetarenje, i dao bi iskreniju sliku Zagreba i hrvatskog društva u cjelini.

Dražen Šimić


Foto: Wikipedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Tko čita vijesti još?

Mora li zaista vijest o ugušenom trogodišnjem djetetu pronađenom u plićaku biti prva stvar koju ću saznati ujutro? Je li njeno širenje opravdano? Koja je točno njena funkcija?

Vijest po svojoj definiciji treba biti neki značajan podatak, informacija od neke vrijednosti primatelju, nešto što će ga informirati ili, u najmanju ruku, zabaviti. Teško mi je zamisliti kako bi ova specifična vijest mogla upasti u jednu od te dvije kategorije.

“Majka monstrum”:  ljudi zaduženi za informiranje javnosti skovali su ovaj maštoviti i nimalo predvidljivi naziv prije nego je policija imala priliku završiti istragu, i puno prije nego je žena proglašena krivom na suđenju (koje, usput budi rečeno, još nije ni počelo – a u datom trenutku se nije ni znalo hoće li). Čak i prije nego je naše ekrane preplavila riječ ‘monstrum’,  stotine Nicka Praskatona je očekivano kombiniralo i komentiralo (predvidljivo loše napisane) članke koji su reciklirali ono malo informacija koje jesu bile dostupne – i novinarima i javnosti. Stručnjacima trebaju dokazi, laboratorijske  analize, svjedoci, priznanja. Ne i ovim genijalcima. Oni su na temelju činjenice da je nestanak djeteta prijavljen u ponoć odmah znali da je majka ubojica. Najbolje bi bilo da odmah ukinemo policiju i sudstvo i uštedimo milijarde u proračunu.

Istovremeno je krenula kuknja kako smo “postali izopačeno društvo”.  Ništa nismo postali.  Ovakve se stvari nažalost događaju otkad je ‘svijeta i vijeka’. Isto tako ne bih išla toliko daleko da tu ‘izopačenu’ etiketu nalijepim cijelom društvu.  Ono što bih primjetila su komentari koje su ostavljali ispod članaka, ali i na Facebook profilu osumnjičene.

“Baš se vidi da imaš lice đavolje, kako bi ti ja presudio!!!!”

“maloje reci trebate ubit treba te sjec komad po komad da osjetiš bol”

“Droljo prokleta uf da te vidim kamenolovala bi te fujjjjjj gadiš mi se na kilometar…”

I tako dalje. To je isti soj ljudi koji su se nekada skupljali kako bi gledali javne torture i pogubljenja. Soj ljudi koji bi, ako im se pruži prilika, i sami sudjelovali u mučenju i ubijanju. Oni koji, kad im se pruži prilika, čine ratne zločine. A inače su mahom fini ljudi. Mirni susjedi. I oni su također veliki faktor u onome što čini društvo, kako ga sami zovu, izopačenim.

Međutim, ovdje nisu bitni oni. Nisu bitni ni novinari koji svoj posao obavljaju ispod granice kvalitete i dostojanstva. Nije to hrvatski specifikum, naravno; svijet je prepun takvih novina i portala. Razlika je u tome što su ‘vani’ tabloidi koji pišu na taj način, dok su kod nas to mainstream mediji. U svakom bih im slučaju savjetovala da, ako već nemaju potrebne vještine, ako nisu sposobni pratiti ozbiljnije događaje – da se mane kilava posla. Držite se sporta, uređenja doma, recepata, poznatih i slavnih. Nije sramota. I takve su vijesti potrebne. Nisu bitni ni svi oni koji uredno klikču na članke koji ih ne zanimaju, samo kako bi mogli pljuvati po njima jer “nikoga nije briga za [umetni temu]” i “zašto uopće objavljujete ovakve članke”. Odgovor koji im izmiče, a zapravo je vrlo jasan – zato što ima ljudi koje zanima i koji će o tome čitati. To što tebi nešto nije zanimljivo, ne znači da nikome drugome nije. Ti, srećo, nisi mjerilo. Mene ne zanima ni nogomet ni Lidija Bačić. Ipak će se o njima nastaviti pisati – i to je u redu. Ako vas brine da ta vrsta vijesti zatupljuje vas ili vašu djecu, pročitajte knjigu.

Ono što bi naši portali trebali jest prestati objavljivati vijesti poput ove s početka teksta. Kome i na koji način točno ovakve novosti koriste? U pitanju je osobna tragedija, ništa iz čega možemo učiti, ništa što bi služilo kao upozorenje. Ova je priča čisti jad i čemer, okrutna i neobjašnjiva nesreća, neizmjerna tuga – i ništa više. Zar zaista želite biti obavješteni da se dogodila? Zašto? I zašto novinari misle da nas o tome trebaju obavijestiti?

Nemoguće je izbjeći loše vijesti. Ne mislim da bi nam trebali obzirno servirati samo pomno očišćene verzije koje ne uznemiriju niti opterećuju duh, naprotiv. Patnje ima napretek. Pitanje je što i koliko trebamo, moramo znati. Nije isto kada se izvještava o ratu u Siriji, ubijenim (bivšim) suprugama, terorističkim napadima, fatalnim prometnim nesrećama, očajnim uvjetima u kojima izbjeglice žive. Iako su u pitanju tragedije raznih intenziteta koje najvjerojatnije ne pogađaju prosječnog čitatelja osobno (i sreća što je tako) – to su problemi koji se tiču cijelog društva, a širenje svijesti je potrebno da bi se nešto poduzelo kako bi se ta patnja prekinula, kako bi se nešto promijenilo nabolje.

Razvlačenje nesretne sudbine jednog malog dječaka javnim prostorom ne služi ničem osim povećanju prodaje novina i prometa internet stranica. A mi koji to čitamo ili se zapravo na neki bolestan način hranimo prilikama da ispoljavamo svoj pravednički bijes i koristimo ovakve katastrofe kao potvrdu naše (moralne) nadmoći; ili potpuno pogrešno puštamo još više negativnosti u svoj život, dopuštamo joj da nas pogađa na osobnoj raznini i posljedično šteti našem emocionalnom i mentalnom zdravlju.

Mnogi meni bliskih ljudi su u nekom trenutku donijeli svjesnu odluku da izbjegavaju sve novosti. I svaki od njih mi je rekao da je bio mnogo sretniji tijekom tog razdoblja.

Je li to zaista riješenje? Potpuno se izolirati od vijesti? Ili, kao što sam ranije spomenula, neke stvari ipak moramo znati? Kako naučiti koje ne moramo – i kako se od njih zaštititi?

Matea Šimić


Foto: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Balkan i teorije zavjere (3)

Zabunom ste kliknuli na pogrešan link. Odvelo vas to na neku čudnu stranicu. Pred vama vrište senzacionalistički clickbait naslovi. Jedan od njih glasi: ‘’Cijepljenje ugrožava zdravlje vaše djece’’. Ovaj drugi još je intrigantniji: ‘’Još jedan dokaz da iza svega stoje masoni i židovski lobi’’. Ispod teksta gomila komentara, mahom ostrašćenih i mrzilačkih. Jedan od njih veli da je Hitler bio isuviše nježan prema Židovima. I da mu je bilo jasno kakav je to narod. Komentar ima više od stotinu lajkova. To vas ljuti i rastužuje istovremeno. Pitate se (retorički): pa kakav to polusvijet ovdje obitava. Kako, pored najbližih susjeda, taj balkanski nesretnik stigne mrziti i Židove. Želite ostaviti komentar, napisati nešto. Pametno i smisleno, po mogućnosti. Ne. Ne činite to, osim ako niste mazohist. Ne činite to, osim ako ne želite da vas zapljusne bujica neprosvjećenosti i kanonada šovinističke histerije. Ili vam je možda zabavno da promatrate reakcije tog neukog i šovinizmom nafilovanog svijeta. Ok, vama na volju. Ali ne recite poslije da vas nisam upozorio.

Medijski prostor na Balkanu zasut je ovakvim i sličnim sadržajima. Tu ćete naučiti da je teorija evolucije velika laž, da djecu ne treba cijepiti ili da svijetom vladaju masoni i iluminati. Alternativna istina je vrlo tražen proizvod na balkanskoj online pijaci. Da ne bude zabune, svugdje na svijetu, pa i u najrazvijenijim zemljama, postoje publikacije i medijske platforme koje promiču tu vrstu znanja. Naravno, uz jednu bitnu razliku: u razvijenim i prosvijećenim društvima te teorije nalaze se upravo tamo gdje im je i mjesto – u tabloidima ili opskurnim online džunglama gdje ozbiljan svijet ne zalazi, ili ih u najboljem slučaju izučava kao sociološki, socio-pshološki ili paramedijski fenomen. Na Balkanu ćete takve sadržaje naći i na javnim rtv servisima. I na mainstream portalima. I u istupima cijenjenih akademskih prvaka. Ta vrsta pameti kreira i politički život. Nacionalizam je teorija zavjere na lokalnom nivou. Krivac za ‘’našu’’ lošu prošlost, nesretnu sadašnjost i neizvjesnu budućnost uvijek je izvan ‘’nas’’. Populistička kultura i nacionalistička ideologija na Balkanu napajaju se sa tog neiscrpnog izvora paranoidne nesuvislosti.

Sve to podosta govori o političkoj i medijskoj kulturi na Balkanu. Politička i medijska pismenost već desetljećima se sustavno urušavaju. To više nije proces, to je stanje. I uzrok. U takvim okolnostima glupost i površnost su institucionalizirane vrijednosti. U takvim je okolnostima puno lakše biti površan i glup nego prosvijećen i pismen. U takvim okolnostima teorije zavjere bujaju brže nego vegetacija u Amazoniji. One nude jednostavne odgovore i na najkompleksnija pitanja. Pogotovo su popularne one koje daju jednodimenzionalne odgovore na složena politička i društvena gibanja u svijetu. Zbog toga i jesu tako privlačne. A ništa manje popularne su i one koje govore o znanosti, o medicini i biologiji, o chemtrailsima i haarpu.

Kriza je sistema. Ljudi iskazuju sve manje povjerenja u politiku, demokraciju, medicinu, obrazovanje, znanost, medije. Kada ljudi izgube povjerenje u sistem onda padaju u ruke raznim alternativcima. Sve bi bilo uredu da alternativa o kojoj je riječ nije jedna neprosvijećena, bezidejna grupacija koja proizvodi ništa drugo doli populističke performanse, spektakl i senzaciju. I paranoju. U vrijeme krize sistema diletanti i neznalice najednom dobiju priliku da šire diletantizam i neznalaštvo. I paranoju. Trenutak je to kada struka, znanje i racionalnost pokleknu pred najezdom alternativne istine. I paranojom. Trenutak je to kada javnim prostorom marširaju borci protiv cijepljenja, ideolozi kreacionizma, neprosvijećena medijska gerila, fundamentalisti raznih profila. Tada populizam, šarlatanstvo i paranoja dođu po svoje. I tada alternativne činjenice bivaju samo jedan od konkurentnih proizvoda na balkanskoj online pijaci, ravnopravan sa strukom, znanošću i zdravim razumom. Uz malo bolju reklamu i medijsku promociju i najbesmislenija glupost postaje vrlo tražena roba.

Dva nedavna slučaja iz Srbije i Hrvatske vrlo su ilustrativna i pokazuju da alternativna istina na Balkanu sve više postaje mainstream. Ili je to možda oduvijek i bila.

U Srbiji potpisalo peticiju protiv izučavanja Darwinove teorije evolucije. Iza peticije ne stoji neki nadobudni ekscentrik željan medijske paznje. Radi se o grupi od preko stotinu ljudi koji su ispred svojih imena ponosno isturili svoje akademske, profesorske, liječničke, novinarske i ine formalne titule, gordo iskazujući svoj predmoderni duh. A da čitava stvar bude još zabavnija pobrinuše se ljudi iz duhovne sfere, oni od kojih bi mnogi očekivali da svesrdno podrže spomenute titulare. Naime, jedna od glasnijih i medijski zapaženijih kritika ove inicijative došla je od teologa sa Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta u Beogradu. (Rečenim teolozima, da ne bude zabune, pohvale na pametnom i razboritom istupu.) Kao da se radi o dobro izrežiranom skeču koji napraviše baštinici montipajtonovskog gega: ljudi od struke i nauke, barem im tako formalne titule kazuju, napadaju teoriju evolucije; teolozi i duhovnjaci je brane! Naizgled je paradoksalno da relativizacija nauke dolazi od ljudi sa naučnim titulama. Ali istup Ljiljane Čolić, medijski najeksponiranije antidarvinovke, dosta toga objašnjava. Darvinova teorija vrijeđa pravoslavne vjernike, vrhunski argumentirano ali i ganutljivo poentira uvažena potpisnica. Eno i Muameru Zukorliću je kanula suza.

Drugi slučaj pokazuje da je pokret protiv cijepljenja već poprimio razmjere epidemije. U Splitu i Zagrebu masovni protesti roditelja koji se bune protiv obaveznog cijepljenja. I koji negoduju jer svoju necijepljenu djecu ne mogu upisati u javne vrtiće. Lokalne vlasti su, naime, učinile nešto neoprostivo: poslušali su savjet medicinske struke koja kaže da necijepljenje ugrožava zdravlje druge djece, te upis u javne vrtiće uvjetuju obaveznim cijepljenjem djece. Roditelji se bune jer to, kako kažu, ugrožava njihovo pravo na slobodu izbora. Ok, načelno bi možda i bili u pravu da nema jedne sitne začkoljice: šta ako svojim izborom ugrožavaju zdravlje ne samo svoje, nego i druge djece? I šta je ovdje zapravo ugroženo, pravo na slobodu izbora roditelja ili zdravlje djeteta? Ko vrši zamjenu teza? Problem ovih roditelja je sto više povjerenja iskazuju prema lokalnim šamanima i teoretičarima zavjere nego prema struci. A kako i ne bi. Jer medicina je, reći ce neki alter mudrac, ionako u rukama raznih bjelosvjetskih spletkaroša koji nam podmeću bofl i sistematski nas truju, malo chemtrailsima, malo cijepljenjem, malo viski, malo koka kola. Blago djeci.

Šta sve ovo govori? Govori da formalno demokratska a u mnogim aspektima autoritarna balkanska društva nezaustavljivo napreduju unazad. Retrogradne ideje i pokreti kao da su ovdje našli svoje prirodno stanište. Retradicionalizacija i antiliberalni duh njihov je spiritus movens. Navedeni primjeri samo su jedan od mnogobrojnih simptoma da su racionalizam i moderna postignuća na Balkanu na krhkim nogama. Društva koja klize u autoritarnost sklonija su revizijama svake vrste, makar se radilo i o neoborivim znanstvenim dokazima. Da li ćemo već u bliskoj budućnosti svjedočiti o krahu racionalnosti i pameti u sudaru sa alternativnim činjenicama. Simptomi su upozoravajući. Racionalizam na aparatima, da se poslužimo popularnom fejsbuk metaforikom.

Alternativne činjenice poput virusa nagrizaju dostignuća prosvjetiteljstva i moderniteta.  Još malo pa će biti važnije ono što ti došapne lokalni vrač nego ono što kažu medicinska struka i znanost. A Zemlja je ravna ploča, kako kaže još jedna bezvremena istina, nepomična je i sunce se vrti oko Nje. Kakav Galileo, kakvi bakrači.

Neven Šimić

Također pročitajte:

Balkan i teorije zavjere (1)

Balkan i teorije zavjere (2)

Balkan i teorije zavjere (4)


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Ivo Andrić: O narodima pobjednicima

Drevna je istina koju svi znamo a o kojoj nikad ne vodimo dovoljno računa, da narodi posle pobede često teže stradaju nego posle poraza. To nije samo stoga što je posle uspona lakši pad a posle pada verovatniji uspon, nego i stoga što ljudi i narodi obično ne ispituju stvarne uzroke svojih pobeda, lako zaboravljaju prilike i uslove pod kojima su pobedili, i tako padaju u sudbonosnu grešku da svoje osećanje pobede protežu i na nove događaje i nove opasnosti, koje zahtevaju nove napore. Tako se može kazati da je jedan narod najteže ugrožen u trenutku kad je ceo prožet svešću o svojoj pobedi. Oslabljen naprezanjima koja je od njega tražila stečena pobeda, narod je tada najmanje sposoban za nove žrtve i napore, a njegovo pobedničko osećanje koje ga još drži, zavodi ga na shvatanja i postupke koji traže i jedno i drugo. Samo jedno mudro vođstvo i zdrava kolektivna svest mogu obezbediti narodu plodove pobede i sačuvati ga od opasnosti koje vrebaju na svakog pobednika.


Izvor: Ivo Andrić, Znakovi pored puta, sabrana djela Ive Andrića. Udruženi izdavači: Svjetlost Sarajevo, Prosveta Beograd, Mladost Zagreb, Državna Založba Slovenije Ljubljana, Misla Skopje, Pobjeda Titograd. Knjiga šesnaesta, dopunjeno izdanje, str. 34-35.

Foto: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Kako čitanje fikcije može studentima pomoći u razumijevanju stvarnoga svijeta

Stvarni svijet često se doima iznimno kompliciranim. Književnost tu može pomoći, između ostalog i sveučilišnim studentima. Tečajevi komparativne književnosti mogu dati dodatne uvide u ono što studenti proučavaju tako što će im ukazati na nove, drugačije perspektive. Kako npr. oni koji studiraju političke znanosti mogu istinski pojmiti užas diktature? Možda mogu čitajući Jarčevu feštu Marija Vargasa Llose, prekrasan povijesni roman o tiranskom režimu Rafaela Trujilla u Dominikanskoj Republici. Studenti koji pročitaju ovu knjigu teško će zaboraviti nevjerojatne političke intrige iz doba hladnoga rata koje su dovele do toga da SAD najprije podrži Trujilla, a poslije da uvede sankcije protiv njega i njegova režima.

Čitanje UNESCO-vog biltena Area Studies studentima služi za proučavanje postkolonijalne vladavine. Roman Čovjek iz naroda nigerijskog autora Chinua Achebe objavljen je 1966. godine, a istražuje kako se ubrzo nakon neovisnosti revolucionarno nadahnuće pretvorilo u nešto nepošteno i potkupljivo nakon što su korumpirane, pohlepne postkolonijalne elite preuzele vlast i samo dodatno zajašile svoj narod. Čini mi se da se proučavanje ovih i drugih tema (povijesti, ekonomije, sociologije, geografije i mnogih drugih) može poboljšati ako standardnim materijalima pridodamo romane, kratke priče i umjetničke filmove. Studenti će također imati koristi od izučavanja metode kritičkog čitanja koja je inherentna studijima književnosti. U ovome članku istražit ću zašto je tomu tako, s naglaskom na važno, ali osporavano područje međunarodnih razvojnih studija.

Međunarodni razvojni studiji (international development studies) vape za književnom komponentom upravo zato što se dobrim dijelom radi o ideološkom, normativnom predmetu. Razvoj je pojam koji sam po sebi iziskuje ideološku procjenu. To je više od ekonomije što postaje jasno ako pogledate UN-ove milenijske ciljeve kao i ciljeve održivog razvoja. Oni potvrđuju da razvoj također podrazumijeva kulturološke promjene poput jednakosti spolova.

Gotovo bilo gdje da pogledate, nastavni plan i program međunarodnih razvojnih studija sadrži mnoštvo razvojnih ekonomista: Amartya Sen, Joseph Stiglitz ili Jeffrey Sachs. Ako je pak profesor malo više lijevo orijentiran, tu će se naći djela antropologa kao što su James Ferguson i Arturo Escobar ili sjajni profesor političkih znanosti Timothy Mitchell. Ali zašto samo oni? Radi se naravno o području u kojem su knjige o humanističkim znanostima relevantne, ali u ovim nastavnim programima nikada nećete naći postkolonijalni roman. Iskreno, to je strašno. Razvoj kao područje studija i prakse nastao je u godinama dekolonizacije nakon Drugog svjetskog rata. To je isti vremenski period koji je iznjedrio i ono što danas zovemo postkolonijalnom književnošću. Međutim, tečajevi međunarodnih razvojnih studija rijetko postavljaju temeljno pitanje o tome što doista znači razvoj. Razvoj prema čemu? Za čiju korist i pod čijim okriljem? To pitanje međutim postavlja se u mnogim sjajnim književnim djelima.

Svojim studentima dala sam da pročitaju knjigu Pokloni Nuruddina Faraha objavljenu 1993. godine. Knjiga je inspirirana Poklonima, klasičnom etnografijom Marcela Maussa. Osamdesetih godina prošloga stoljeća razvojna pomoć moćnih zemalja daje se osiromašenoj Somaliji. Brzo se međutim uviđa kako je mala razlika između Zapada koji daje i Somalijaca koji primaju. Knjiga je jedna dugačka meditacija o svojevrsnom hodanju po užetu, balansiranju između donacije i dominacije. Dakako, moji su učenici naučili iz ovog romana više o tome kako se stvarno osjeća primatelj pomoći nego iz bilo kojeg našeg čitanja društvene znanosti koja je pisana uglavnom s pozicije donatora.

To ne znači da romane poput Poklona (kao i lokalne autore) treba tretirati kao izvorne pripovjedače koje se percepira kao stručnjake o određenoj kulturi, rasi ili mjestu samo zato što pripadaju zajednici o kojoj pišu. Upravo suprotno: njih treba čitati kao književnost, što književni kritičari poput Mihaila Bahtina opisuju kao mješavinu različitih gledišta koja ovise o jeziku koji se stalno muči prenijeti pravu istinu.

Jedno određeno gledište možda je u prvi mah za studente jednostavniji koncept od Bahtinove teorije. To je jednostavna narativna tehnika koja se proučava npr. u članku Literary Criticism 101 zato što može promijeniti način na koji je priča ispričana ili zamišljena. U filmu Bamako iz 2006. godine narod Malija podiže optužbu protiv Svjetske banke s ciljem da se utvrdi kako je je njihov otrovni dar razvojne pomoći nestao iz zemlje koja ima takve strašne dugove. Iz perspektive Svjetske banke razvoj može značiti samo jedno, dok za korisnike nihove pomoći razvoj može biti nešto sasvim drugo. Umjetnost ima moć izložiti ovako različito gledište na jedan visceralan način. Nije li to upravo krucijalno za studente međunarodnih razvojnih studija kojima je cilj pomoći onim drugima da se razviju?

 Zadnji stadij razvoja, koji se podrazumijeva, ali o kojem se gotovo nikada eksplicitno ne raspravlja u međunarodnim studijama razvoja jeste modernost, tj. postajanje modernim. Ovo je tema o kojoj književnost i književne teorije mogu ponuditi mnogobrojne uvide. Zakes Mda u svom divnome romanu Srce crvenila (Heart of Redness) donosi priču o suvremenom selu u Južnoj Africi nakon aparthejda. Dvije skupine mještana imaju radikalno različite stavove o tome što je razvoj. Znači li razvoj ulične svjetiljke i kasino koji će privući turiste ili je to održavanje tradicionalnog, ekološki održivog načina života uz poneke moderne sadržaje? Različite pozicije o razvoju također su uvjetovane njihovim različitim stajalištima o vlastitoj povijesti kolonizacije.

Povijest je naravno bitna za razumijevanje bilo kojeg predmeta. Iz toga razloga nisam ograničena samo na postkolonijalnu književnost na svojim satovima. Robinson Crusoe, prvi put objavljen 1719., izvrstan je roman kojim se može otpočeti studij britanskog imperijalizma, a što je preduvjet za razumijevanje naše suvremene globalne kulturne ekonomije.

 U našem globaliziranom svijetu ulozi ne mogu biti veći. Mnogi naši studenti postat će oni koji izrađuju politike, dodijeljuju potpore i upravljaju globalnim gospodarstvom. Oni će promijeniti svijet. Literatura i humanistička razmišljanja omogućit će im da ga promijene nabolje.

Melissa Tandiwe Myambo, The Converasation

Autorica je stručna suradnica u Centre for Indian Studies in Africa pri Witwatersrand sveučilištu u Johannesburgu.

Preneseno iz magazina za književnost NEMA

Foto: Wikimedia


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

 

Mađarski napad na akademske slobode predstavlja prijetnju europskim načelima

Deseci tisuća ljudi nedavno su prosvjedovali u Budimpešti protiv pokušaja njihove vlade da zatvori tamošnje Srednjoeuropsko sveučilište (CEU). Ovo je bio drugi veliki prosvjed u dva tjedna. Prosvjednici su masovnim odzivom pokušali osporiti izmjene i dopune novog mađarskog zakona o visokom obrazovanju koje su usvojene u parlamentu.

Srednjoeuropsko sveučilište ima svojevrsni dvojni identitet – njegove diplome akreditirane su i u SAD-u i Mađarskoj. Međutim, najnovijim izmjenama i dopunama zakona bio bi praktično onemogućen dalji rad ovog sveučilišta u Mađarskoj. Razlog je taj što novi zakon traži da sveušilište funkcionira u skladu s obvezujućim međunarodnim sporazumom i da mora ponuditi programe visokog obrazovanja u svojoj zemlji porijekla, SAD-u, u vrlo kratkom vremenskom roku.

U vrijeme pisanja ovaj prijedlog zakona nalazi se na stolu mađarskog predsjednika. On će ga potpisati ili proslijediti Ustavnom sudu. Potpisivanje zakona značilo bi stupanje na snagu zakonskih promjena, što bi iziskivalo da se obvezujući međunarodni sporazum sklopi u roku od šest mjeseci od dana objave zakona. Upućivanje na Ustavni sud, što traži većina prosvjednika u Budimpešti, značilo bi preispitivanje ovog prijedloga zakona u smislu zakonitosti i ustavnosti.

Srednjoeuropsko sveučilište financira se privatno. Ima više od 1400 studenata iz više od stotinu zemalja, i kao što smo rekli nudi diplome akreditirane u SAD-u i Mađarskoj. Rangirano je među prvih 200 sveučilišta u svijetu u osam disciplina, a posebno se ističe u političkim znanostima i međunarodnim studijima. Sveučilište je već više od 25 godina smješteno u Budimpešti i u potpunosti se uklopilo u život grada. Činjenica da je osnovano nakon pada komunizma, s ciljem promicanja demokracije, čini trenutačne poteze protiv njega još gorima.

Sveučilište uspješno vodi rektor Michael Ignatieff, bivši kanadski političar i međunarodno priznati akademik koji je pokrenuo impresivnu kampanju za podršku ovoj instituciji. Odgovor je bio ogroman. Vodeće akademske institucije u Mađarskoj i širom svijeta, vlade, političari i pojedinci osudili su poteze mađarske vlade. Hashtag #IStandWithCEU popularan je na Twitteru.

Ovakva snažna podrška naglašava važnost ustanova koje promiču obrazovanje i kritičko razmišljanje. Akademska sloboda je cijenjena europska vrijednost, a europske zemlje s pravom su ponosne na kvalitetu svojih sveučilišta i podržavaju njihov razvoj.

Sloboda sveučilišta da podučavaju, istražuju i objavljuju od temeljne je važnosti za slobodno i otvoreno društvo.  Članak 13. Povelje o temeljnim pravima Europske unije propisuje da „umjetnost i znanstvena istraživanja moraju biti bez ograničenja. Akademska sloboda mora se poštovati“. Potreba za takvim eksplicitnom zaštitom akademskih sloboda je jasna. Sveučilišta i znanstvenici već dugo su na meti autokrata zbog prijetnje koju slobodno i kritičko mišljenje predstavlja za njihovo daljnje postojanje.

To što se napad ove vrste desio u EU trebao bi biti razlog za zabrinutost u cijeloj Europi. Razlog je taj što se radi o presedanu koji akademske slobode dovodi u opasnost. Ovo je također i podsjetnik na potrebu za stalnom budnošću u očuvanju europske demokracije.

Iako će Srednjoeuropsko sveučilište poduzeti sve pravne korake koji su mu dostupni da eventualno ospori ovaj mađarski zakon, ipak se ne radi samo o pravnoj borbi. Mađarska inicijativa kojoj je cilj zatvaranje jednog neovisnog sveučilišta postavlja temeljno pitanje o tome u kojoj mjeri europske vrijednosti mogu biti zanemarene od strane države članice EU-a. Vladavina prava trebla bi biti središnji princip rada zemalja članica. Udar na slobodu izražavanja putem zatvaranja akademskih ustanova izravno je u suprotnosti s ovim principom.

Treba dodati da ovo nije jedini recentni potez mađarske vlade koji je u suprotnosti s vladavinom prava. Važna novina ”Népszabadság” zatvorena je u listopadu – kao razlog naveli su pritisak vlade. Vlada se također nedavno okomila na civilno društvo. Predložila je uvođenje restriktivnog zakona koji je obrazložen brigom za nacionalnu sigurnost i potrebom za dodatnom transparentnošću.

Čini se da u Mađarskoj nema puno razumijevanja za proteste i ogorčenje koje izaziva ovaj prijedlog zakona. Prije samo nekoliko dana, odgovarajući na prosvjede i pisma podrške Sveučilištu, glasnogovornik mađarske vlade izjavio je da je situacija dio „političkog cirkusa”.

Europska komisija priopćila je kako će se raspravljati o situaciji u Mađarskoj, što je važna prilika za jačanje temeljnih načela EU. Pojedinci, institucije i vlade u Velikoj Britaniji i diljem Europe trebaju ozbiljno razmotriti ono što se događa u Mađarskoj i poduzeti akcije kako bi zatvaranje Srednjoeuropskog sveučilišta postalo crvena linija preko koje se ne smije prijeći.

Kirsten Roberts Lyer, The Conversation

Foto: Flickr, neka prava pridržana


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Amnesty International: Trump, Erdogan, Orban i zapadni Balkan

Amnesty International, poznata organizacija za promidžbu ljudskih prava, imala je dosta lošega za reći u svome izvješću za 2016. Za ovu utjecajnu organizaciju prošla godina bila je “godina kontinuirane bijede i straha u kojoj su vlade i naoružane grupe ugrožavale ljudska prava na mnoštvo načina”. Dodali su i da je ova godina bila „godina u kojoj je cinična uporaba ‘oni protiv nas’ priče dovela do krivnje, mržnje i straha na razini neviđenoj od 1930-ih“, od vremena kada je Adolf Hitler došao na vlast u Njemačkoj.

U izvješću se govori o najvažnijim događajima koji su obilježili prošlu godinu. Sirija zauzima posebno mjesto. Tragični sirijski grad Alep skoro cijeli je sravnjen sa zemljom u zračnim udarima i uličnim borbama. Ovaj grad svojom sudbinom prizvao je u sjećanje neke druge poraze međunarodne zajednice, poput Ruande 1994. ili Srebrenice 1995.

Na političkom planu dominira Donald Trump kao novi predsjednik SAD-a. Amnesty smatra da je Trumpov dolazak na vlast obilježen „predizbornom kampanjom tijekom koje su se često čule problematične izjave koje šire podjele, mizoginiju (odbojnost ili mržnju prema ženama) i ksenofobiju“. Tijekom kampanje Trump je izjavio da će umanjiti osnovne građanske slobode i predstaviti politike koje su suštinski suprotstavljene ljudskim pravima.

Osim Trumpa, Amnesty International naveo je turskog predsjednika Erdogana i mađarskog premijera Orbana kao osobe koje su problematične s aspekta ljudskih prava. Ovi političari u svojim državama sprovode otrovne politike koje „progone, okrivljuju i dehumaniziraju cijele narode“.

Od država zapadnog Balkana, za Hrvatsku se kaže da je prošla kroz period političke nestabilnosti zbog promjena u vlasti. Uvjeti za prihvat izbjeglica bili su u 2016. „uglavnom adekvatni, ali nema koherentnih, dugoročnih rješenja za politiku društvene integracije. Diskriminacija etničkih manjina i dalje je prisutna dok je sloboda medija narušena. Pojačana je nacionalistička retorika i govor mržnje koji doprinose rastućoj etničkoj netrpeljivosti i nepovjerenju“. Ovo izvješće predstavlja svojevrsni  šamar premijeru Plenkoviću i njegovom ‘uljuđenom’ stilu vladanja.

U izvješću za Bosnu i Hercegovinu stoji da „unatoč usvajanju naprednog antidiskriminacijskog zakonodavstva, manjine se suočavaju s raširenom diskriminacijom. Prijetnje i napadi na novinare i slobodu govora su nastavljeni. Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju donio je nove presude za zločine počinjene tijekom rata 1992-1995. Na lokalnoj razini, pristup pravdi i isplata odšteta za civilne žrtve rata su i dalje ograničeni“. Opći je dojam da su ove, zapravo životno važne teme, skoro trajno gurnute na sporedni kolosjek u bh politici sa svojim referendumima, prepucavanjima i preglasavanjima.

Pitanje je međutim koliko vrijede izvješća renomirnih organizacija za ljudska prava u vrijeme Trumpa i mnoštva balkanskih trumpova. Dugoročno su važna ali izgleda da su suštinski ignorirana u valu populizma koji je preplavio svijet. To je potencijalno nesaglediva tragedija.

Za kraj, citat generalnog tajnika Amnesty Internationala, Salila Shettya koji elokventno sažima prošlu godinu: „ U 2016. ideja ljudskoga dostojanstva i jednakosti, te sam pojam naše ljudske obitelji snažno su i nemilosrdno napadnuti pričom o strahu i krivljenju drugih za svoje probleme. Tu priču propagiraju oni koji žele osvojiti vlast ili oni koji žele ostati na vlasti – i jedni i drugi po svaku cijenu“.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Foto: Amnesty International

Erdogan kao majstor podjela: bijeli i crni Turci

Turska ulazi u razdoblje teške referendumske kampanje. Na referendumu koji će se održati 16. travnja građani će se opredjeliti za ili protiv novog, predsjedničkog sustava koji predjedniku daje znatno veće ovlasti. Predsjednik Erdogan izjavio je da na referendum treba gledati kao na svojevrsni ‘odgovor’ na prošlogodišnji pokušaj državnog udara, i da oni koji na referendumu kažu ‘ne’ time sebe svrstavaju među pristaše udara od 15. srpnja 2016.

Nakon ove njegove izjave protivnici referendumskih promjena optužili su Erdogana da polarizira narod u Turskoj. Erdogan međutim ne samo da to ne vidi kao nešto loše; dapače, polarizacija je postala najvažnija strategija njegove politike. Erdoganova strategija podjela uvjetovana je kako poviješću njegove Stranke pravde i razvoja (AKP), tako i načinom na koji se ta strategija doživljava u javnosti.

Erdoganove pristaše govore o tri glavna razloga za njegovu osobnu popularnost i i popularnost njegove AKP stranke. Prvi razlog je socijalne prirode. Erdogana se percipira kao čovjeka iz naroda, predstavnika niže i niže srednje klase, onih ljudi koji su se osjećali zanemarenim od strane njegovih prethodnika. “Stvar je u tome da prije Erdogana predsjednici nisu cijenili obične ljude” rekao je čovjek koji se zove Ismail dok je mahao zastavom AKP-a. “Ali Erdoganu je stalo do njih. To je glavna stvar. Mi ga vidimo kao jednog od nas. ” Ovako je izvještavao The Guardian nakon pokušaja državnog udara 2016. Građani nižih staleža podržali su Erdogana jer misle da je on netko poput njihovih očeva, braće ili bliskih prijatelja. Erdogan svoj diskurs i govore podešava za obraćanje nižim staležima s cilljem da pridobije njihovu potporu i vrlo je uspješan u tome. Ono što je presudno u Erdoganovom mitologiziranju nižih klasa je podjela na ‘bijele i ‘crne’ Turke. Bijele Turke se povezuje s urbanim kozmopolitskim identitetom, modernim feminizmom i sekularizmom, dok crni Turci predstavljaju tradiciju, konzervativizam i dolaze iz reda nižih klasa. Jedan od lokalnih kolumnista, Burak Bekdil tvrdi da je Erdoganov uspjeh zapravo priča o pobjedi crnih nad bijelim Turcima i to ilustrira anegdotom o jednom od Erdoganovih ‘navijača’:

… Vidio sam jednog od mnogih dječaka koji prodaju maramice kako sjedi na skuteru, pretvarajući se da ga vozi. Morao sam kupiti nekoliko paketića maramica da bi ga nagovorio da napusti sjedalo i da razgovaramo. Počeli smo govoriti o motorima i skuterima ali brzo smo prešli na ‘političke teme’, ja i moj novi, devetogodišnji prijatelj. Razgovor je tekao ovako:

„Koliko zarađuješ?“

„Ovisi. Ponekad 5 lira na dan, ponekad čak i 25!“

„Dobro, ali ne možeš prodavati papirne ubruse cijeli život. Imaš li planova za budućnost?“

„Imam, abi. Borit ću se protiv nevjernika poput tebe i pridružiti se stranci stričeka Tayyip-a“.

„Nevjernika poput mene?“

„Da abi, vidio sam da si pio vino u baru …“

Jednoga dana, dječak je dodao, on bi volio postao zastupnik u parlamentu. Zaželio sam mu puno sreće. Pitao sam ga što mu radi otac.

„ Bez posla, abi.“

„Imaš li braće i sestara?“

„Ima nas 12!“

„No, a zašto tako voliš svog ‘stričeka Tayyipa’?“

„On je dobar musliman i poslao nam je hranu, igračke i druge stvari.“

„A zašto želiš postati zastupnik?“

„Zato što su bogati i moćni, i bolje ću se moći boriti protiv nevjernika.“

„Nevjernika poput mene?“

„Poput tebe, abi.“

Bekdilovo prisjećanje na ovaj događaj potrebno je da bi se razumjela Erdoganova strategija podjela kao i njegova popularnost među nižim staležima. Kako tvrde neki eksperti za društvene znanosti, vođe koje upravljaju autoritarnim režimima državni novac trebaju preraspodijeliti tako da zadrže svoje pristaše, a trebaju ih platiti tek toliko koliko je dovoljno da ih ovi nastave slijediti i podržavati. Međutim, Bekdilova anegdota s dječakom govori nešto sasvim drugo. Naime, iako je u Turskoj došlo do porasta broja siromašnih ljudi iz nižih klasa oni i dalje podržavaju Erdoganov režim. Glavni razlog je Erdoganovo populistička vladavina, sa svojim metaforama o nižim klasama i uvijek korisnoj dihotomiji – bijeli protiv crnih Turaka.

Erdogan rabi pojam ‘zenci‘ (crni Turci) u većini svojih govora i naglašava da je ponosan što je zenci poput mnogih građana niže klase. Nakon što je njegova AKP stranka osvojila drugi mandat Erdogan je počeo za manje obrazovane građane govoriti da su ‘crni Turci ‘ poput njega. U ovoj usporedbi, bijeli Turci su dobro obrazovani, prosperitetni Kemalisti, elite čiji su stavovi slični (nekim) idejama osnivača moderne Turske Ataturka. Bijeli Turci često se povezuju s državnim aparatom i vojskom. Crni Turci su oni koje bijeli Turci preziru kao nisko obrazovane, niže klase. Za njih oni su seljaci iz Anadolije ili nekog drugog ruralnog područja, ljudi koji još nisu u stanju rješiti se svojih seljačkih korjena. Nakon prosvjeda u Gezi parku 2013. (koji su počeli kao prosvjedi protiv urbanog razvoja u Istanbulu, a pretvorili su u prosvjede za slobodu štampe i sekularizam. Op. prev.), a za koje Erdogan tvrdi da su bili isforsirani od strane bijelih elita, o njima je počeo ovako govoriti:

“Oni misle da mi ne razumijemo politiku. Po njima mi ne razumijemo umjetnost, kazalište, kino ili poeziju. Misle da ne razumijemo estetiku i arhitekturu. Da smo neobrazovani, neznalice, niža klasa koja mora biti zadovoljna s onim što joj se daje. Da smo potrebiti; jednom rječju, da smo gomila crnaca”.

U Erdoganovoj klasifikaciji, ljudi koji žive u Anadoliji su u potpunosti crni Turci zato što su bili pod pritiskom kemalističke elite tijekom ranog razdoblja turske republike. Bijeli Turci (kemalističke elite) uvijek su im se rugali zbog njihovog neobrazovanja i konzervativizma. Zanimljiva ilustracija za razumijevanje ovog fenomena su Erdoganovi sastanci s tzv. mukhtarima (seoskim vođama). Od siječnja 2015. godine predsjednik Erdogan svaki mjesec održava sastanke s mukhtarima, koje poziva u grupama i drži im govore u svojoj predsjedničkoj palači u Ankari. Na prvom sastanku im je rekao sljedeće:

“Oni su se izrugivali meni i mojoj braći mukhtarima. Govorili su ‘ovaj ne može biti niti mukhtar’. Ali, ova nacija me izabrala za zamjenika premijera, potom premijera, a onda me uzdigla do ureda predsjednika kao prvog izravno izabranog Predsjednika Republike Turske.“

Erdoganova mitologizacija nižih klasa pomogla mu je učvrstiti svoju poziciju i podijeliti birače u Turskoj, osobito nakon 2011. Niže klase stanovništva daleko su brojnije od elita i Erdogan je itekako svjestan te činjenice. Kada se obraća svojim biračima on koristi konzervativni, tradicionalni diskurs u namjeri da zadrži njihovu odanost. Moje mišljenje je da će strategija podjela u turskome društvu koju je Erdogan koristio za vrijeme zadnje predizborne kampanje i ovaj puta biti odlučujuća, na referendumu 16. travnja.

Caglar Ezikoglu, Open Democracy


Foto: Tiempo.hn

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Turizam stvara i probleme širom svijeta

Turizam je jedna od najvećih grana globalne ekonomije. Svjetska turistička organizacija objavila je  da je u 2016. ova industrija porasla za 3.9%, a broj turista popeo se na više od milijardu i dvije stotine milijuna. Zabilježeno je 46 milijuna noćenja više u odnosu na 2015.

Turizam je iznimno važan izvor prihoda mnogim zemljama širom svijeta (primjerice Francuskoj, SAD-u, Španjolskoj, Hrvatskoj itd.), u kojima otvara i mnoga radna mjesta. Osim toga, putovanje pomaže pri upoznavanju svijeta, drugih kultura i širenju horizonata. Uzevši navedene činjenice u obzir, turizam se doima nečim gotovo savršenim.

Međutim, turizam sa sobom donosi i specifične probleme. Grupa akademika objavila je članak u The Conversation – rezultat istraživanja ponašanja turista. Širom svijeta primjećen je porast napetosti između turista i lokalnog stanovništva. Najčešći krivci su turisti koji se na odmoru ponašaju neprimjereno. Prosvjedi protiv ponašanja turista već su se desili u Barceloni, Veneciji i Hong Kongu. U Hong Kongu uglavnom okrivljuju turiste iz ostatka Kine da su bučni, nepromišljeni, da kupuju namirnice koje trebaju lokalnom stanovništvu i da ne poštuju lokalne običaje. U Španjolskoj često optužuju britanske turiste za neprimjereno ponašanje koje je najčešće povezano s prekomjernom konzumacijom alkohola.

Prema ovome istraživanju koje je obuhvatilo razne kategorije ponašanja turista na odmoru, jedan od glavnih razloga za probleme nastaje zbog različitih moralnih vrijednosti između turista i domaćeg svijeta. Dok se npr. Kinezi češće odlučuju na kupovinu krivitvorene robe, izbjegavanje čekanja u redovima ili laganje s ciljem dobivanja raznoraznih popusta, zapadnjaci će prije potražiti usluge prostitutke. Osim toga, zapadnjaci će se u sve navedene kategorije ponašanja prije upuštati na odmoru nego kod kuće, osim prekomjernog konzumiranja alkohola što rade i doma. Kinezi će pak sve navedeno prije obaviti kod kuće nego na odmoru, osim traženja usluga prostitutki.

Rješenje problema globalnog turizma zahtjeva višeslojni pristup, uključujući educiranje turista i sustav kažnjavanja nedoličnog ponašanja. Turisti trebaju znati da svojim ponašanjem mogu zasmetati lokalnom stanovništvu, dok ovi potonji trebaju imati na umu da je turizam ekonomski izuzetno važan, kao i na to da će oni sami jednom biti turisti. Osobna načela, moral i percepcija pravednosti mogu poslužiti kao vodiči za ono što je prihvatljivo. Međutim, rizik kažnjavanja nedoličnog ponašanja vjerojatno je učinkovitiji u sprečavanju ispada. Na koncu, kombinacija obrazovanja turista i kažnjavanja vjerojatno je najbolja strategija za smanjenje nedoličnog ponašanja, što je svakako poželjan ishod.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Foto: Flickr

Je li Angela Merkel novi lider slobodnog svijeta?

Predsjednik Sjedinjenih država tradicionalno se smatra vodećim zapadnim političarom, tzv. liderom slobodnog svijeta, kako zbog moći te države, tako i zbog ideala slobode i nade koju je ta država pružala potlačenima, npr. u komunističkom bloku za vrijeme hladnoga rata. Moć lidera slobodnog svijeta kulminirala je 1989. godine padom Berlinskog zida. Ova ipak pomalo smiješna titula sada je postala nešto ozbiljno, a upitno je kome pripada.

Kako piše The Independent, kada je Barack Obama posljednji put zvao njemačku kancelaku Angelu Merkel kao predsjednik, povod nije bio samo oproštaj i potvrda savezništva i prijateljstva dvije države,  nego i svojevrsna predaja štafetne palice.

Donald Trump očigledno ne može biti lider slobodnog svijeta, niti izgleda kao da ga takvo što zanima. Zabrana putovanja u SAD građanima sedam muslimanskih država, gradnja zida na granici s Meksikom, smjena ‘neposlušne’ državne tužiteljice, ismijavanje i odbijanje dogovora s Australijom o prihvatu izbjeglica, odnos spram medija, naklonost Vladimiru Putinu i drugi primjeri automatski ga diskvalificiraju. Ako nije Trump, tko onda? Jedini logičan izbor je gospođa Merkel. Iako bi to mnogima u Njemačkoj moglo biti čudno s obzirom da predvodi konzervativnu stranku, u međunarodnome kontekstu dilema zapravo i nema. Britanija i premijerka May to sigurno nisu, a zbog nedovoljnog međunarodnog utjecaja to nisu ni kanadski premijer Trudeau ili francuski predsjednik Hollande.

Njemačka kancelarka odbacila je politiku zabrane ulaska izbjeglicama i u telefonskom razgovoru podsjetila Trumpa na Ženevsku konvenciju o ljudskim pravima. Prihvatila je preko milijun izbjeglica 2015., za razliku od većine europskih lidera koji su se patetično suprostavili prihvatu ljudi koji bježe iz užasa Sirije. Zasada je prva i jedina koja se hrabro i otvoreno suprostavila nasilniku u Bijeloj kući i čini se da je jedina koja u ovome trenutku može voditi kakav-takav slobodni svijet.


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Počinje važan eksperiment u Finskoj – univerzalni osnovni dohodak

Ideja univerzalnog osnovnog dohotka (universal basic income) postoji dugo. Njeni zagovornici dolaze sa svih strana političkoga spektruma, od staromodnih socijalista do lidera digitalne ekonomije iz Silikonske doline. Najjednostavnije, osnovni dohodak je koncept kojim bi svaki građanin dobivao određenu svotu novca od države, da ga upotrijebi kako želi. Uz mnoge potencijalne prednosti, glavni problem ideje je može li država priuštiti takav izdatak.

Najnoviji eksperiment s univerzalnim dohotkom počeo je u Finskoj. Kako piše Deutsche Welle, od siječnja će 2000 nezaposlenih osoba u toj zemlji dobivati 560 eura mjesečno od države, bez ikakvih ograničenja ili uvjetovanja. Novim sustavom, kojim Finska postaje prva zemlja u svijetu koja testira univerzalni osnovni dohodak na nacionalnoj razini, upravljat će Zavod za socijalno osiguranje Finske poznat kao Kela. Primatelji neće plaćati porez na osnovni dohodak, čak ni ako nađu posao koji im donosi dodatne prihode. Sudionici će biti nasumično odabrani među ljudima u dobi od 25-58 godina koji su primali naknadu za nezaposlenost u studenom 2016. Oni koji su odabrani za sudjelovanje već su obaviješteni, a u eksperimentu će morati sudjelovati do završetka istoga.

Primarni cilj eksperimenta je poticanje zapošljavanja. Namjera je također smanjiti i količinu papirologije kojom se tražitelji posla moraju baviti. Eksperiment bi trebao trajati dvije godine a u Keli se nadaju da će ga proširiti na više sudionika, s tim da sredstva za ekspanziju još nisu odobrena od strane finske vlade.

Kritičari tvrde da bi eksperiment mogao obeshrabriti ljude da traže posao. Međutim, s obzirom da su automtizacija i robotizacija neizbježne u mnogim granama ekonomije, zagovarači univerzalnog dohotka smatraju da je on potreban jer ubuduće naprosto neće biti dovoljno radnih mjesta.

Na referendumu 2016. godine švicarska javnost je velikom većinom odbacila sličnu inicijativu  o univerzalnom dohotku. Prijedlog je bio da mjesečna isplata bude 2500 švicarskih franaka (2300 eura). Međutim, slične ideje postoje i u drugim zemljama poput Nizozemske, Kenije i Indije. U kanadskoj pokrajini Ontario, pilot program za univerzalni osnovni dohodak zakazan je za ovu godinu.  Eksperiment će se temeljiti na radu koji je napisao bivši konzervativni senator Hugh Segal, koji je ukazao na potrebu da se “stvori baza dokaza za razvoj politike, bez pristranosti ili unaprijed određenih zaključaka”. Segal predlaže trogodišnji program a primatelji bi dobivali 1320 kanadskih dolara (930 eura) mjesečno, ili 1820 kanadskih dolara (1280 eura) za osobe s invaliditetom.

Ovakvi eksperimenti važni su jer mogu ukazati na način kako rješiti uskoro goruće pitanje nestanka mnogih radnih mjesta. Također, uspješan eksperiment pokrenut će, barem u razvijenom svijetu, važnu debatu o kvaliteti života i omjeru rada i razonode u životu građana.

Pratite nas na Facebooku i Twitteru.

Balkan i teorije zavjere (2)

Šarlatanstvo je profesija koja tradicionalno dobro uspijeva na Balkanu. Ljude ovdje nije teško uvjeriti da su baštinici najstarije civilizacije, da je cijepljenje opasno po djecu ili da se rak može liječiti na daljinu. Nije puno drugačije ni sa nekim drugim vrstama pseudo znanja. Medijske senzacije se, recimo, jednako dobro prodaju kao nekad čudotvorni pripravci za rast kose ili čarobni eliksiri za podmlađivanje. Respektabilan je broj profesionalnih diletanata i spektakl majstora koji na svojim online tezgama promiču ultra budalaste konstrukcije o globalnoj zavjeri. Takve sadržaje balkanski zoon politikon guta jednako slasno i ne manje strasno kao što guta nacionalizam. Jer, radi se u biti o vrlo sličnim naracijama. U srži i jednog i drugog, i nacionalizma i teorije zavjere, jesu paranoja i strah od drugoga. A tu je i poslovična neukost rečenog balkanskog političkog subjekta koja ga čini idealnim konzumentom političkog i medijskog trasha.

Već je u prethodnom tekstu rečeno da je taj balkanski subjekt, nazovimo ga ovom prilikom homo balkanikus, tradicionalno sklon praznovjerju pa mu kao takvom i nije osobito teško prodati iluziju. Jedna od popularnijih iluzija koje spremno i nekritički prihvaća jesu upravo teorije zavjere. Radi se, zapravo, o jednom tipu mišljenja kojemu je on, homo balkanikus, odvajkada bio sklon. Njegov diskurs tradicionalno je obojen neznanjem, predrasudama i sumnjičenjem drugih za vlastite neuspjehe.

Sa razvojem novih tehnologija balkanski čovjek dobio je mogućnost da multiplicira svoje neznanje i predrasude preko društvenih mreža i širi ih kao virus. Ima on uvijek spreman stav i mišljenje o gorućim pitanjima u svijetu. A ako i nema, uvijek je tu dežurni guru, kakav opskurni portal ili stranica na Facebooku da mu otvore oči i pojasne kako stoje stvari u zemlji i svijetu. Tamo može čuti ili pročitati ono što u biti želi pročitati ili čuti. Jer rečeni homo balkanikus neće koristiti internet kako bi pristupio relevantnim izvorima i informacijama. On će vršljati po bespućima interneta, selektivno tražeći  informacije koje hrane već postojeće predrasude u njegovoj glavi. I koje samo potvrđuju njegov čvrsto zabetonirani stav. Homo balkanikus nije sposoban niti naučen da uloži bilo kakav napor u preispitivanju vlastitih postavki. On je programiran da vergla uvijek istu priču koju je još davno usvojio kao istinitu. I nije mnogo bitno je li ta priča nacionalizam, teorija zavjere, ksenofobija ili nešto sedamnaesto a jednako stupidno i zloćudno.

Ali nije to nikakvo iznanađenje za nekoga ko imalo poznaje balkansku misaonu tradiciju. Tradicija je to u kojoj je upiranje prstom u drugoga jedina konstanta, a autorefleksija i samopropitivanje tek povremeni individualni bljeskovi u balkanskoj intelektualnoj pustinji. (O mizeriji akademske intelektualne produkcije na Balkanu nekom drugom prilikom.) Na Balkanu je biti ‘’mi’’ uvijek bilo važnije nego biti ‘’ja’’. Naravno da takav antiintelektualni ambijent i takva antiindividualistička klima otvaraju prostor za razne pseudonaracije, pa tako i za tabloidno tumačenje svijeta s poplavom senzacionalizma i gluposti. Tako nastaje jedan medijski svijet u kojem znanje, racionalnost i logika ne igraju ni epizodnu uogu.

U takvom svijetu ekstremno lijevi i ekstremno desni stavovi i ideje idilično koegzistiraju. Možete, recimo, tu naučiti da su Židovi glavni krivci za sve važnije probleme u svijetu ili da je, na primjer, najbolje rješenje za ekonomiju likvidacija bankara (da li metaforička ili fizička, autor ovih redaka nije uspio dokučiti). Ta vrsta desnog i lijevog bratstva-jedinstva lijepo se mogla pratiti i na recentnom primjeru američkih predsjedničkih izbora. Zabavno je bilo vidjeti kako, bratski zagrljeni, Donalda Trumpa podržavaju Vojislav Šešelj i Željko Glasnović, Boris Malagurski i Velimir Bujanec, Ivan Pernar i Boško Obradović, Emir Kusturica i Jakov Sedlar… Dok ih Vladimir Putin, Marine Le Pen i Viktor Orban raznježeno gledaju. Još jedan krasan primjer kako kokarda, slovo U i crvena petokraka ne moraju nužno biti u neprijateljskom odnosu.  Još jedan divan dokaz da šovinizam, glupost i Nokia spajaju ljude.

Posebna priča su gurui, ti promotori lakog znanja koji vam u par rečenica objasne kako svijet funkcionira. I to ne samo ovaj današnji nego i onaj negdašnji. Čitava historija ljudskog roda jedna je velika laž, započet ce svoju mini pripovijest guru. Već stoljećima svijetom upravlja jedna te ista elita pohlepnih moćnika, reći će; pa nijedan rat u zadnjih 200 godina nije se desio slučajno, reći će; pa sve velike svjetske revolucije organizirane su iz tih istih centara moći, reći će; pa sve je osmišljeno i u detalje isplanirano od strane tih oholih i nezajažljivih ljudi, reći će; a glavni cilj je porobiti i opljačkati narode i njihove države. Tačka. Ništa nije onako kako se čini, opet će guru. A ja sam, nastavlja uvaženi mislilac, proniknuo u sve ono što je drugima promaklo. Ja sam otkrio tajnu kako svijet funkcionira, slavodobitno će poentirati guru i nasmiješiti se zagonetnije od Mona Lise.

Gurui koje balkanski čovjek slijedi često su intelektualno deficitarni i moralno upitni pojedinci, potpuno nedorasli da se ozbiljno i kompetentno bave kompleksnim temama i događajima. Ima, doduše, među njima i onih malo inteligentnijih koji su od svoga senzacionalističkog aktivizma napravili dobru (samo)promociju, pa čak i solidan biznis. Ipak, njihova želja da budu u centru pažnje  u potpunom je nesrazmjeru s njihovim intelektualnim i analitičkim kapacitetima. No, na njihovu sreću, i kako je ranije rečeno, na Balkanu to nije nikakav problem. Jer poslovično neuki guru uvijek može računati na more neprosvijećene mase željne senzacija. Između njih se razvija jedna posebna dijalektika: guru koristi svoju pozicju da progresivno širi glupost u javni prostor, a zazuvrat dobiva aplauze i lajkove od vjernih mu sljedbenika.

Sa takvim opinion makerima prosječan balkanski čovjek osuđen je da bude neuki paranoidni nesretnik koji ništa ne razumije. Sa takvim opinion makerima balkanski čovjek osuđen je da mu vanjsku politiku i geopolitiku objašnjavaju Mladen Marić i Davor Domazet Lošo, da mu arheologiju i historijske procese tumače Semir Osmanagić i Jovo Deretić, da se sa znanošću upoznaje preko emisija Krešimira Mišaka, da su mu Dejan Lucić i Boris Malagurski pronicljivi analitičari i vispreni znalci, a Ivan Pernar politički vizionar i neustrašivi borac protiv establishmenta.

Ali on, balkanski čovjek, je u isto vrijeme zadovoljan jer ima privid da razumije svijet i da su on i guru mu neustrašivi borci protiv globalnog zla zvanog Novi svjetski poredak. Sve do prvog otriježnjenja kada shvati na kakve je budalaštine bio konektovan. A možda nikad i ne shvati. I ostane trajno udomljen u majci svih utočišta – lijepoj i blaženoj gluposti.

(nastavit će se)

Neven Šimić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Daytonski sporazum napravio je od BiH kompliciranu i tromu državu, ali ako nema dogovora, što je alternativa?

Daytonski mirovni sporazum doveo je do završetka rata u Bosni i Hercegovini. To je bio i ostao veliki uspjeh. Autori sporazuma, Richard Holbrooke i drugi, znali su da sporazum ima mane ali smatrali su da će vremenom doći do promjena i prilagodbe novim, mirnodopskim okolnostima i djelomične ispravke ratnih nepravdi. To se donekle i desilo, ali unutar Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus oko nastavka procesa.

U zadnjih dvadeset godina dosta se govorilo o nužnosti promjene Daytona, a jedini ozbiljniji pokušaj promjene Sporazuma bio je 2006. godine. Tada su Haris Silajdžić i istomišljenici (Božo Ljubić, Damir Arnaut i mnogi drugi) oborili tzv. aprilski paket ustavnih reformi koje bi od BiH načinile funkcionalniju državu – svakako jednim dijelom i s nadom da će se izvana nametnuti radikalnije promjene Daytona. Gospodin Silajdžić išao je na izbore sa sloganom “100% BiH” i na valu antidaytonskih emocija osvojio mjesto člana Predsjedništva. Ili je bio naivan ili veoma sebičan ako je mislio da ima šanse promijeniti Daytonski sporazum na ovaj način. Uspio je samo ojačati Milorada Dodika, koji Republikom Srpskom vlada do danas. Ovaj najpoznatiji pokušaj jednostranog mijenjanja Daytona pokazao je da se radi o uzaludnome poslu koji iscrpljuje i proizvodi još više nacionalizma.

Što je onda rješenje? Bilo bi odlično za sve kada bi se Dayton modernizirao, ali za takvo što naprosto nema dogovora unutar Bosne i Hercegovine. Svaki pokušaj propao bi u Domu naroda BiH i tu bi priča bila završena.

Ako postoji šansa za promjene, ona je dugoročna. Ukoliko dođe do pregovora o promjenama, oni će biti mukotrpni, vjerojatno i frustrirajući, no ako rezultiraju jednostavnijom i funkcionalnijom državom vrijedit će truda. U tome smislu mišljenje EU o BiH kao državi kandidatu za člana Unije moglo bi biti važno jer će bh protagonisti morati otkriti karte. Ako se procijeni da je potrebna promjena Daytona, političari poput Milorada Dodika morat će se opredijeliti: žele li u EU kao i većina njihovih glasača, ili će nastaviti s nacionalističkim iscrpljivanjem zemlje. To vrijedi i za sve druge bh političare sa svojim ‘većinskim’ i ‘manjinskim’ frustracijama i ambicijama.

Pregovori sa EU najbolja su šansa za promjene Daytonskog sporazuma i mora im se pokloniti sva pažnja.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Muzafer

Drugi jebu a ti se Muzafere kupaj, čuvena replika Pavla Vujisića u filmu Emira Kusturice Otac na službenom putu, oslikava podređeni položaj običnog čovjeka, uskraćenog za podjelu društvenih dobara u raspadajućem Titovom socijalizmu osamdesetih. Muzafer je pripadao radničkoj klasi i vjerovatno živio u malom stanu, na periferiji, koji je dobio od države. Ljetovao je deset dana godišnje u radničkom odmaralištu.

Muzafer nije mogao da se politički organizuje pa je zato samo mogao da kaže ovu čuvenu repliku koja je postala moto bijesa koji je narastao protiv tzv. crvene buržoazije. A obično bi je govorio poslije napornog dana kada bi zaglavio u kafani, sručio par teretnih piva i potom se teturajući vraćao u svoj skromni dom.

A zatim bi u improvizovanom kupatilu sprao muku proteklog dana i sanjao da će 2000-te svi  živjeti u komunizmu.

Za samo par godina Titov socijalizam je pao. Umjesto crvene došla je crna, nacionalistička buržoazija. Naš junak se ponadao da je konačno došlo vrijeme  da se i njegov glas čuje. Ona Muzaferu više nije mogla ponuditi ni mali memljivi stan na periferiji, ali mu je zato ponudila nacionalni ponos i zastavu. On je uporno mahao  tom zastavom dok su mu mangupi polako skidali kapu, jaknu i pantalone.

Na kraju je dočekao da gologuz  vitla zastavom na vjetru.

A onda je zaživio i politički život. Svako ko je imao dobro odijelo i znao iole lijepo zboriti osnovao je partiju. Došla je konačno demokratija i svako je mogao reći šta misli.

Naš junak naravno nije avanzovao. Prethodna garnitura mu je skinula gaće a ova mu je odrala  kožu sa dupeta.

Nakon eksperimenta od 20  godina sve stranke su se istrošile. Muzaferu je i dalje ponuđeno da se kupa i gleda dok se drugi namještaju i tale. Glasao za opoziciju ili vlast Muzafer je bio Muzafer, za njega nigdje nije imalo mjesta.

Sada je čvrsto odlučio da će glasati za Zmaja od Šipova, taksistu iz komšiluka, Kineza sa pijace, sve u inat sistemu.

Muzafer se jedno jutro osvrnuo oko sebe i shvatio da su njemu slični u većini izdani od političke elite i da će pristati na sve i da se ne kupaju, i da budu ušljivi, ali da jedino neće pristati da kroz ključaonicu posmatraju dok drugi guze.

Jedino ta opcija više nije u opticaju.

Edin Smailović

Foto: Matteo Vegetti

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Kako je Balkan postao svijet

Naši rođaci, prijatelji, komšije, poznanici koji su silom prilika ili sticajem okolnosti morali napustiti rodnu grudu, kada se  konačno u avgustu mjesecu dokopaju rodne grude, zna se, pravac kafana, da se uz polugole pevaljke i zvuke rodnog kraja da malo duši na volju.

Da se izbaci sva ta frustracija koju proizvede kod čovjeka ”truhli” zapad. Jer za svakog punokrvnog Balkanca ovdje je žvot, a tamo je samo rad i znoj.

I Balkan je odista jedan idiličan dio svijeta. U njemu ljudi još uvijek drže do tradicije. Pod jednim krovom živi više generacija. Domovi su topli i puni ljubavi. U svakoj kući gost je rado viđen i svako se trudi da mu što bolje ugodi. Ljudi ovdje drže do rodbinskih veza. Ne propuštaju ništa a da ne odu. Ni radost, ni žalost.

A tek kafana. Toga se ovdje ne odriče ni jedan živi stvor. Još Miljenko Jergović je rekao da je ovo jedini dio svijeta gdje možete izaći bez prebijene pare u džepu a vratiti se sa litrom alkohola  u krvi.

Samo par sitnica na koje se zgražava ostatak svijeta remeti ovozemaljski raj. Balkanska plemena su generalno tolerantna. Eto, možda svi zajedno ne vole Rome iliti kako običan plebs ovdje voli reći Cigane. Desi se da s vremena na vrijeme negdje udarimo zid prema njima kao u Kruševcu na primjer. Ali i to treba razumjeti, kod nas su inovacije uvijek kasno stizale. Kažu da je djed gradonačelnika Kruševca ’41 bio u Varšavi i bio oduševljen jednim sličnim zidom, a unuk tek sada imao priliku da primijeni tu inovaciju i kod  nas.

Balkanska plemena takođe ne vole ni seksualne manjine, ili što bi običan puk rekao lezbejke i pedere da prostite. Ovde je uvijek bila parola ,moš’ me jebat’ u mozak kol’ko hoćeš, ali otpozadi ne prilazi ni slučajno.

Ovde nije dobro biti pravoslavac, musliman ili katolik, ali samo ako su tvoji saplemenici na određenoj teritoriji u manjini.

Ljudi su ovdje miroljubivi, ali ih svakih 50 godina uhvati kolektivno ludilo koje se završi spaljenom zemljom i masovnim grobnicama.

Stranci su nam pored ovih sitnica zamjerali i to što ima puno granica i ti vozeći se po Balkanu odlučiš da napraviš piš-pauzu, kad se ispred tebe pojavi lik i kaže pasoška kontrola.

A onda je stiglo Arapsko proljeće. Šiiti, suniti, Arapi, Kurdi, Jazidi, niko se više nije snalazio u tom haosu pa se sve češće pominjao pojam balkanizacija.Valjda je to stručan izraz za situaciju kada nastane puno država ”prepišaj hoda” na malom prostoru.

A onda je i najbogatiju zemlju svijeta Bog blagoslovio sa pojavom zvanom Tramp. Možda Ameri i nisu odmah razumjeli ko je Tramp, ali nama na Balkanu je odmah sve bilo jasno. Tip mrzi Meksikance jer su kriminalci, muslimane jer su teroristi, crnce jer su ljenčuge i smatra da je sasvim ok uhvatiti ženu za pičku a da je prethodno ne pitaš za dozvolu.

Inače, tolerantan čovjek sa vizijom.

Na kraju svijet više nema potrebu da dođe na Balkan. Balkan je postao svijet.

Možda  će se i oni naši iseljenici sa početka priče sada svuda osjećati kao kod kuće.

Edin Smailović

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Nikola Tesla – žene će vladati svijetom

Nikola Tesla jedan je od najvažnijih znanstvenika u povijesti, a moderni svijet ne bi bio moguć bez njega. To su općeprihvaćene činjenice i u tome smislu Teslin utjecaj je trajan i samo će rasti.

Međutim, manje poznate Tesline filozofske ideje odnose se između ostalog i na položaj žene u društvu. Na svoj osebujan način Tesla smatra da će promjena položaja žene u društvu bitno odrediti budućnost. Ovo su njegove riječi.

“Svakome obrazovanom, pa čak i sociološki neobučenom promatraču, jasno je da se jedan novi stav spram spolne diskriminacije širi diljem svijeta. Formirao se stoljećima, a jak poticaj dobio je neposredno prije i nakon Prvog svjetskog rata.

Borba žena za ravnopravnost završit će jednim novim poretkom između spolova, a žene će postati nadređene. Suvremena žena, koja na osnovu površnih pojava predviđa napredovanje njezina spola, samo je simptom nečeg dubljeg i jačeg.

Žene svoju ravnopravnost, a nakon toga i superiornost, neće potvrditi oponašanjem muškaraca nego buđenjem svoga intelekta.

Kroz bezbroj generacija, od samoga početka, društvena pokornost žena rezultirala je djelomičnom atrofijom ili barem nasljednom suspenzijom mentalnih kvaliteta za koje sada znamo da su žene njima obdarene ne manje od muškaraca.

Međutim, ženski um pokazao je sposobnost pojmiti sva stečena znanja i dostignuća muškaraca, a kroz buduće generacije ta sposobnost će porasti. Prosječna žena bit će obrazovana kao i prosječan muškarac, nakon toga i bolje obrazovana zato što će ‘uspavane sposobnosti’ njezina mozga biti potaknute na aktivnosti koje će biti intenzivnije i snažnije zbog stoljeća mirovanja. Žene će ignorirati presedane i civilizaciju iznenaditi svojim napretkom.

Nova dostignuća žena, te njihova postupna uzurpacija vodeće uloge u društvu, na kraju će uspavati i dovršiti ženske osjećaje, ugušit će majčinski instinkt tako da brak i majčinstvo možda jednom postanu nešto odbojno, a ljudska civilizacija bivat će sve sličnija savršenoj civilizaciji pčela “.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Globalizacija i globalna politička teorija

Doslovno nemoguće je pobjeći od globalne političke teorije. Uzmimo za primjer vaš mobitel: otkud dolaze minerali od kojih su napravljena njegova strujna kola? Da li se prihodi od prodaje tih minerala koriste za dobrobit ljudi u zemlji u kojoj su iskopani? Dalje, bacite pogled na bilo koji komad odjeće u vašem ormaru. Gdje je ta odjeća napravljena i kakvi su bili uvjeti rada onima koji su je šivali? Jesu li ti uvjeti bili razlog da se posao ustupi baš toj zemlji, što je možda dovelo do gubitka prihoda i radnih mjesta u vašoj? Ili je možda bilo obrnuto? Uključite vijesti: nije teško naići na informacije o velikim korporacijama koje izbjegavaju platiti porez. Također, liste bogatih pojedinaca koji skrivaju svoje bogatstvo u fiskalnim utočištima u javnost procure gotovo jednako često. Jesu li ovo neizbježne posljedice slobodnog protoka kapitala? Ako kapital ne može biti učinkovito oporezovan zbog porezne konkurencije između država ili zbog različitih fiskalnih politika, nisu li onda radnici ti koji plaćaju cijenu i bivaju gubitnicima?

Globalizacija je učinila da su naši životi međusobno povezani više nego ikada. Naš svakodnevni život sastoji se od neprekidnog niza fizičkih, ekonomskih, političkih i na koncu moralnih interakcija s nepoznatim ljudima širom svijeta. Jako je važno da se odmaknemo i analitički promislimo o ovim pitanjima ako želimo biti u stanju razumjeti ih i djelovati na informiran način.

Veze između globalizacije i globalne političke teorije uvjetovane su kulturnim, političkim i intelektualnim trendovima koji prkose mehaničkoj ili formulacijskoj rekonstrukciji. Da spomenemo samo neke: kraj hladnoga rata, pojava koncepta ljudskih prava, širenje demokratskih ideja itd. Globalizacija ima ogroman utjecaj na naše političke živote, ali i značajan utjecaj na način na koji mislimo o moralnim pitanjima. Postoje najmanje četiri načina na koje je globalizacija promijenila normativne rasprave.

Prvo, globalizacija je intenzivirala globalne i regionalne obrasce razmjene (političke, ekonomske, kulturne), zbog čega smo postali svjesni toga da naši postupci imaju posljedice koje ne prestaju na granicama naših država – one su postale šire i dalekosežnije.

Drugo, globalizacija je ubrzala nastanak problema vezanih za kolektivni globalni aktivizam. S druge strane, globalizacija je  također je pridonijela stvaranju jednog novoga osjećaja hitnosti pri uspostavljanju globalne suradnje za rješavanje tih problema. Postalo je jasno da ako ne uradimo ništa u vezi s rizikom financijskih tržišta, terorizmom na Bliskom istoku ili klimatskim promjenama (i mnogim drugim globalnim izazovima), da to može dovesti do velike nestabilnosti i učiniti trajnu štetu našim institucijama. Počinjemo shvaćati da su za našu kolektivnu dobrobit potrebna kolektivna rješenja – na lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini. Također je postalo općeprihvaćeno da bi gorespomenuti izazovi, ako se ne pozabavimo njima, mogli postati apokaliptični u desetljećima koja dolaze.

Treće, kao rezultat globalizacije porasla je naša svijest o “udaljenoj patnji”. Ovo bi se moglo shvatiti kao nešto trivijalno ali ne bi trebalo biti podcjenjeno. Iz čisto uzročne perspektive, svijest o određenoj situaciji nužan je preduvjet da bismo mogli učiniti nešto o toj situaciji. Ali to nije sve. Svijest o patnji drugoga, posebno kroz vrstu vizualne svijesti koja je rezultat moderne telekomunikacijske tehnologije, može igrati važnu ulogu u razvoju empatije i u, da parafraziramo Petera Singera, širenju “moralnog kruga”.  Empatija, kao što su tvrdili mnogi autori u povijesti filozofije, se ne smije obezvrijediti. Ona ljude može motivirati da djeluju i na taj način može postati pokretač konkretnih političkih promjena.

Četvrto, globalizacija je učinila da smo postali svjesni da možemo učiniti nešto i utjecati na živote onih koji su daleko od nas. Koliko možemo učiniti za udaljene strance je, naravno, sporno. Imamo beskrajne rasprave o učinkovitosti kako humanitarne tako i razvojne pomoći. Međutim, većina će se složiti  da naša uloga ne bi trebala biti ograničena na gledatelje, te da je pasivnost spram patnje “udaljenih drugih” neprihvatljiva. Drugim riječima, naša sposobnost da utječemo na perspektivu udaljenih pojedinaca, koliko god realno bila ograničena, utječe na promišljanja o prirodi našeg etičkog univerzuma, zato što podrazumijeva da bi naš odnos s udaljenim strancima mogao postati izvor istinski normativnih obveza, odnosno obveza koje nalažu radnje i politike koje realno možemo pokušati provesti.

Naravno, moglo bi se reći i mnogo više o vezama između globalizacije i normativne političke teorije. Međutim, jedna stvar je itekako jasna: s obzirom na složenost problema s kojima se suočavamo i na povećanu moralnu hitnost koju mnogi od njih prouzrokuju, naprosto si ne možemo priuštiti da ne razmišljamo o njima. A to je upravo zadaća koju smo si sami postavili u upravo objavljenoj knjizi, Globalna politička teorija. Ova knjiga govori o mnogim načinima na koje globalna politika prožima naše živote, određuje osnovne pojmove pomoću kojih razumijevamo naš svijet i analizira mnoge ključne političke i moralne izazove s kojima se suočavamo, s namjerom da ih razumjemo i rješimo. To je vrlo korisno polazište da bi se razumio svijet politike i moralni izazovi koje on stvara.

David Held i Pietro Maffettone, Open Democracy

Fotografija: The Guardian

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Je li tradicionalni europski politički poredak suviše važan da bi propao?

U posljednjih pet desetljeća europsku politiku oblikuje jednostavna paradigma: na vlasti se izmjenjuju dva velika politička bloka. To obično uključuje kršćansko-demokratski desni centar i socijaldemokratski lijevi centar, uz znatno manje liberalne stranke koje međutim često igraju odlučujući ulogu u prevazi između dva bloka.

Dominacija europske politike od strane ove dvije političke obitelji bila je tolika da je sredinom 2000-ih bilo teško i zamisliti da bi politička stranka mogla doći na vlast ako ne pripada (i ne uživa podršku) jednoj od dviju glavnih europskih političkih obitelji. To su Europska pučka stranka (kršćanski demokrati) i Stranka europskih socijalista (koja je unatoč imenu u biti socijaldemokratska, barem od sredine 1980-ih, a neke stranke članice odbacile su marksizam već 1950-ih i 1960-ih).

Konvencionalna mudrost uvijek je pretpostavljala da su ova dva bloka, koja dominiraju europskom politikom još od razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata, prevelika da bi ikada propali. Međutim, od početka svjetske ekonomske krize 2008. nezadovoljstvo birača i društveni problemi širom kontinenta najavili su atomizaciju političkog života na štetu klasičnih, krovnih stranaka, kako desnog tako i lijevog centra. Nedavni izborni rezultati u Španjolskoj su savršena ilustracija ovoga trenda.

Od prvih demokratskih izbora 1977. godine, španjolskom političkom scenom dominirali su veliki blokovi desnog i lijevog centra. Takvo stanje počelo se raspadati 2015. godine s pojavom dvaju snažnih novih stranaka: Podemosa na ljevici i Ciudadanosa na desnom centru. Ovdje, kao i drugdje, novi igrači predstavljaju izazov staroj paradigmi političkih odnosa, koja je čak i u svojim najkonkurentnijim razdobljima u suštini bila jedan vrlo konsenzualni odnos između lijevog i desnog centra. Kako širom Europe opada utjecaj kulturnih i gospodarskih institucija koje im pružaju ideološke i institucionalne infrastrukture – crkve za desni centar i sindikalnog pokreta za socijaldemokrate – pitanje identifikacije postaje manje jasno na obje strane.

Čini se da u budućnosti više nećemo imati sustav u kojem samo dva poltička bloka imaju glavnu riječ u debati o “socijalnom tržišnom gospodarstvu”. Umjesto toga, sustavom bi mogla dominirati s jedne strane politička jezgra u rasponu od klasičnih do socijalnih liberala, a s druge pokreti u nastajanju koji se bore protiv establishmenta i staroga poretka.

‘Izazivači’ svakako nisu homogeni u svojim ideološkim pogledima – jedino što ih spaja je mržnja spram sadašnjeg liberalnog sustava. Lako je vidjeti da vrlo malo stvari povezuje npr. španjolski Podemos, koji je za azilante, regionalizaciju i ekonomski neo-marksizam; nizozemsku Stranku za slobodu, koja se u velikoj mjeri protivi imigraciji, protiv je islama i zalaže se za nacionalni suverenitet; te stalno mijenjajuću Alternativu za Njemačku.

iglesias tsipras
Alexis Tsipras i Pablo Iglesias

Međutim,‭ ‬ako zagrebemo ispod površine nije tako teško pronaći zajedničko tlo između ovih skupina:‭ ‬većina se protivi Washingtonskom konsenzusu o slobodnoj trgovini i liberalnoj ekonomiji.‭ ‬Također,‭ ‬žele više državne intervencije u ekonomskoj sferi,‭ ‬bilo izravno ili neizravno.‭ ‬Osim toga,‭ ‬nastoje svoje programske ciljeve prikazati kao neku vrstu povratka u blagostanje,‭ ‬koje se povijesno obično nalazi negdje između‭ ‬1960-ih i‭ ‬1980-ih godina u zapadnoj Europi,‭ ‬ili‭ ‬1920-ih godina‭ ‬u srednjoj Europi,‭ ‬prije nego što je grijeh globalizacije navodno uništio‭ ‬nade u bolju budućnost,‭ ‬bilo da o budućnosti misle kao o suverenitetu ili‭ ‬kao o‭ ‬socijalističkome internacionalizmu.‭ ‬Za kraj,‭ ‬gotovo sve spomenute stranake i skupine traže procjenu i promjenu vanjske politike svojih zemalja,‭ ‬obično želeći odmak od bliskog saveza sa Sjedinjenim državama i okretanje prema Istoku‭ ‬-‭ ‬zbog balansa u odnosu snaga između Washingtona i Moskve ili zbog saveza s‭ “‬istočnim‭” ‬silama koje se smatraju ispravnim modelom za razvoj.

Izgleda da se nameće jedno važno pitanje:‭ ‬da li smo svjedoci fundamentalne prijetnje modernim liberalno-demokratskim institucijama‭ (‬što je u nekim slučajevima svakako istina‭)‬,‭ ‬ili se radi o ne baš tako štetnome zaokretu u shvaćanju pojmova poput‭ ‘‬lijevo‭’ ‬i‭ ‘‬desno‭’‬,‭ ‬uz ponovnu politizaciju pitanja oko kojih je do sada postojao relativni konsenzus među elitama:‭ ‬pitanja poput imigracije,‭ ‬Europske unije i uloge države‭ ‬u gospodarstvu.‭ ‬U oba slučaja,‭ ‬koncepti poput‭ ‘‬lijevog‭’ ‬i‭ ‘‬desnog‭’ ‬na način kako su definirani socijaldemokracijom ili kršćanskom demokracijom uvelike su oslabljeni.

Veliki dio uspjeha buduće evolucije širom kontinenta ovisit će o sposobnosti europskih sustava da odgovore na izazove koje su postavili populisti,‭ ‬što u nekim slučajevima znači kooptirati manje ekstremne elemente‭ ‘‬izazivača‭’ ‬s ciljem da se ojača sustav.

Kada je riječ o odgovoru na izazove,‭ ‬tradicionalne stranke suočene su s činjenicom da se moraju iz temelja transformirati da bi opstale:‭ ‬ideološki,‭ ‬putem redefiniranja i repolitizacije onoga što su do sada bila tehnička pitanja,‭ ‬te institucionalno,‭ ‬na način da pojednostave svoj rad i da si daju veću sposobnost manevriranja.‭ ‬U nekim drugim slučajevima opstanak će također ovisiti o sposobnosti postojećih struktura da apsorbiraju‭ ‬‘izazivače‭’ ‬tako što bi im dali udio u sustavu.‭ ‬Ova strategija nije bez svojih izazova i zahtjeva posebne liderske sposobnosti,‭ ‬jer postoji inherentni rizik da bi jednom kada budu uključeni u vlast populisti mogli iskoristiti situaciju da nadjačaju svoje liberalne suparnike i unište postojeći poredak.

No,‭ ‬to samo‭ ‬potvrđuje ideju da tradicionalne stranke sada trebaju razmišljati izvan postojećih okvira ako žele opstati,‭ ‬jer stara debata‭ ‬-‭ ‬socijaldemokracija ili kršćanska demokracija‭ ‬-‭ ‬više nije relevantna u današnjoj Europi.‭ ‬Uvažavanje promjena i prilagodba na novu stvarnost‭ (‬sa ili bez rebrandinga‭) ‬bit će jedini način na koji tradicionalne europske stranke mogu preživjeti trenutni val populizma koja prijeti da ih preplavi.

Jan Surotchak i Thibault Muzergues, Open Democracy

Brexit i rast populizma

Zasigurno najveći politički pobjednik referenduma u Velikoj Britaniji je populizam u svim svojim oblicima. Populizam je sada već čvrsto ukorijenjen u Velikoj Britaniji, Europi i SAD-u. Zbog toga je važno razumjeti što on predstavlja i znači. U Europi nakon drugog svjetskog rata, dva su glavna politička pokreta koja su upravljala kako nacionalnom politikom tako i područjem međunarodne suradnje: socijaldemokracija i kršćanska demokracija (demokršćanstvo). Ova dva politička pokreta podržavaju liberalni internacionalizam i europske integracije. Međutim, oba pokreta su u padu a možda su im odbrojani i posljednji dani. Socijaldemokracija opstaje u nekim skandinavskim zemljama, dok se ostaci kršćanske demokracije mogu pronaći u Njemačkoj, Nizozemskoj i donekle u Italiji. Da bi se održala, socijaldemokracija treba jak sindikalni pokret i kejnzijanske makroekonomske politike, ali ove institucije i koncepti su u stanju raspada. Stoga je svaki projekt oživljavanja socijaldemokracije unaprijed osuđen na propast jer ne može biti spašen niti u današnjim okolnostima ni u doglednoj budućnosti. Sve progresivne snage, uključujući ljevicu, moraju razumjeti tu činjenicu. Ilustracije radi, jedan tužan aspekt današnje britanske političke scene je to da se dosadašnje tradicionalno ljevičarske sredine (dijelovi Škotske, velške doline i postindustrijski centri na sjeveru Engleske) i dalje smatraju takvima i predviđa se da bi tu moglo doći do preporoda socijaldemokracije. Ali, uvjeti za takvo što su nestali. Ove sredine danas su čvrsto u šakama raznih nacionalističkih projekata ili UKIP-a (stranke koja je nastala s ciljem da Britaniju izvede iz EU). Ovi gradovi i sredine neće se vratiti socijaldemokraciji – u britanskome slučaju, Laburističkoj stranci.

A vendor flies the confederate flag prior to a Republican U.S. presidential candidate Donald Trump rally in Pittsburgh

Što je onda zamjena za paradigme socijaldemokracije i demokršćanstva? Populistički nacionalizam raste diljem Europe i postoji opasnost da će ih u potpunosti nadmašiti. Treba naglasiti da ovi populistički pokreti dolaze i s ljevice i s desnice. Ako pogledamo naslijeđe ljevičarskog populizma u Latinskoj Americi vidjet ćemo da je rezultat ekonomski nered i demokratski deficit – što je loš znak za budućnost ovih pokreta u južnoj Europi. Odnedavno imamo i klasični primjer prelaska političkoga populizma u referendumski nacionalizam, kao što smo svjedočili u Velikoj Britaniji. Što više rastu populistički nacionalizmi, rastu šanse da će biti mnogo više poziva na referendum, kao npr. u slučaju Škotske. Ovakve pojave često su praćene bombastičnim obećanjima a populističke vođe se udvornički veličaju kao spasitelji.

I desničarski (npr. UKIP u Velikoj Britaniji, FN u Francuskoj) i lijevičarski populizam (npr. Podemos u Španjolskoj i SYRIZA u Grčkoj) naglašavaju nepovjerenje u ‘elite’. Elite su neprijatelj. Većina naroda smo jedno homogeno “mi”, a protiv smo jednako homegenih ali korumpiranih elita – “njih”. S tim da su “oni” ponekad i stranci ili imigrati. Međutim, tako jasne granice naprosto ne postoje među ljudima, elitama ili imigranatima. Nedavni događaji u Velikoj Britaniji pokazali su da je elita podijeljena. Poslovni sektor bio je podijeljen oko pitanja referenduma, jednako kao i politička klasa, mediji i financijski sektor. Također su postojale velike razlike u stavovima među tzv. običnim glasačima. To međutim ne ometa populizam u svome uobičajenom inzistiranju na jednom “fundamentalnom” jedinstvu.

Lijevi populizam naglašava solidarnost s drugim skupinama i narodima, dok je onaj desničarski nacionalno isključiv, ako ne i ksenofobičan. I naravno, postoje razlike u nacionalnim konfiguracije populizma: rani populizan u SAD-u bio je usmjeren protiv trustova i monopola. (čak i Donald Trump govori protiv njih). S druge strane, kontinentalni europski populizam je korporativnog i fašističkog porijekla i osjećaja.

brexit populism 2

Namjera mi je skrenuti pozornost na sličnosti raznolikih populizama i naglasiti da populizmi dijele temeljno ideološko jedinstvo, unatoč razlikama u podrijetlu i razlikama između suvremene lijeve i desne verzije. Sugeriram da je ovo temeljno jedinstvo opasno, da ga treba prepoznati onakvim kakvo i jeste i da se treba botiti protiv iluzija o vrlinama lijevoga populizma koje postoje među progresivnim, intelektualnim liberalima. Ali kako?

Ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje. Međutim, taj odgovar mora sadržati odlučnu privrženost pluralizmu. Da živimo u pluralnome društvu izvan svake je sumnje – ne postoji jedinstvo kako među “neoliberalnim financijsko-političkim elitama” tako ni među “širokim narodnim masama”. Razlike među tim skupinama mogu se iskoristiti u progresivne svrhe. Mogu se stvoriti savezništva koja bi premostila tradicionalne podjele. Mogu se izgraditi nove građanske institucije – i od dna prema gore i odozgo prema dolje (ekskluzivnost bilo koje od ovih ruta samo će usporiti i oslabiti zadatak). Politički pluralizam nije isto što i “individualistički liberalizam” ‘ili’ “kolektivistički socijalizam” u svim svojim različitim oblicima, iako se koncept preklapa s njima. Politički pluralizam treba pozivati na novu predanost ‘asocijativnoj demokraciji’ koju su utemeljili rani britanski pluralisti 1920ih, a u novije vrijeme ga je zagovarao pokojni Paul Hirst. Svako skretanje u potpuni populizam bio bi katastrofa za cijelu Europu i šire. Svaki pokušaj oživljavanja socijaldemokracije ili demokršćanstva samo će dovesti do nostalgičnoe čežnje za prošlošću koju je nemoguće vratiti.

Grahame Thompson, Open Democracy

 

 

Jesu li znanstvenici religiozni?

 

Ako ste se ikada zapitali da li znanstvenici vjeruju u boga i da li se mole, ovo pismo bi vam moglo ponuditi odgovor.
U sklopu školskoga projekta, djevojčica Phyllis poslala je pismo Albertu Einsteinu i pitala ga da li se znanstvenici mole, te ako se mole što traže u svojim molitvama.
Ovo je Einsteinov odgovor, napisan 24.1.1936.

Draga Phyllis,

Pokušat ću odgovoriti na tvoje pitanje što jednostavnije mogu. Ovo je moj odgovor:
Znanstvenici vjeruju da su sve pojave, uključujući sve ljudske aktivnosti, podvrgnute zakonima prirode. Zbog toga znanstvenik ne može vjerovati da se na tijek događaja može utjecati molitvom, to jest nadnaravno manifestiranom željom.
Međutim, mora se priznati da je naše poznavanje ovih sila nesavršeno tako da na kraju vjerovanje u postojanje nekog krajnjega duha počiva na jednoj vrsti vjere. Takvo uvjerenje ostalo je široko rasprostranjeno, čak i s ovovremenskim dostignućima znanosti.
No, isto tako, svatko tko je ozbiljno uključen u znanost s vremenom postane uvjeren da se neka vrsta duha očituje u zakonima svemira – duha koji je znatno iznad čovjekove razine. Na taj način bavljenje zanošću dovodi do jednog vjerskog osjećaja posebne vrste, koji je zasigurno sasvim drugačiji od religioznosti naivnijih osoba.
Uz srdačne pozdrave,

A. Einstein

Brexit i pouke Jugoslavije

Velika Britanija odlučila je izaći iz Europske Unije na referendumu održanom 23. lipnja. Kao i svaki referendum, ovaj je građanima trebao dati šansu da kažu što misle. Međutim, različiti dijelovi Britanije različito su glasali i stvoren je novi problem. Doveden je u pitanje sam razlog postojanja ove višenacionalne države. Ranih 1990-ih Jugoslaveni su imali svoje referendume na kojima se odlučivalo hoće li ostati ili napustiti federalnu Jugoslaviju. Epilog svega je bio krvoproliće i raspad države na svadljive, disfunkcionalne mini nacionalne države. Što onda može jedna mrtva država naučiti ovu koja je još uvijek (jedva) na životu?

Velika Britanija ima mnogo zajedničkog s Jugoslavijom. Kao i Jugoslavija, Britanija je komplicirana višenacionalna država, nastala na spornom povijesnom projektu koji se često preklapao s imperijalnim interesima Engleske, zemlje koja čini jezgru te multinacionalne federacije. Engleska, dakle, čini jezgru Velike Britanije, dok je u slučaju Jugoslavije to bila Srbija. Kao Englezi nekada u Škotskoj i Irskoj, Srbi su u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu često bili doživljavani kao osvajači i hegemoni. Poput Engleza, i Srbi su se osjećali neshvaćenim od strane onih koje su pokušavali integrirati. Zbog toga su ih optuživali da su nezahvalni spram žrtvovanja Srba za zajedničku stvar. Kao i neenglezi u Velikoj Britaniji, nesrbi u Jugoslaviji osjećali su se nipodaštavanim, maltretiranim i koloniziranim od strane snažnijeg velikog brata. Stvaranju jugoslavenske i britanske multinacionalne države prethodilo je razdoblje krvavog međuetničkog i međureligijskog nasilja.

Pa ipak, unatoč težini povijesti, elite su vremenom uspjele stvoriti kompleksne ali izdržljive multinacionalne eksperimenate. Donošeni su komplicirani kompromisi, a povijesni animoziteti postajali su predvidljiviji i lakši za kontrolirati, premda ne u potpunosti ugušeni. Lokalna samouprava i autonomija za etnički izdvojene regije bili su modus operandi kako u Velikoj Britaniji tako i u Jugoslaviji. Postojale su i posebne odredbe za manjine u područjima gdje njihove političke želje nisu podržavane od strane većinske populacije. Protestantima u Sjevernoj Irskoj je održavanje kulturne i političke veze s njihove braćom u Engleskoj bilo jednako važno kao i kulturne veze između Srba u Bosni i Hercegovini i Srba u Srbiji.

Svjesni da su multinacionalne federacije projekti bez presedana u eri nacionalnih država, elite u obje federacije  nisu bile odveć voljne promicati ideju multinacionalnog identiteta, koji bi nadišao duboko ukorijenjene nacionalne identitete konstitutivnih jedinica. Da pojasnim: “Britanstvo” nikada nije bio službena politika Velike Britanije, baš kao što ni “Jugoslavenstvo” nikada nije bila službena politika u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Umjesto toga, elite su se vjerojatno nadale da će nakon godina, desetljeća i stoljeća međuetničkih interakcija Englezi, Velšani, Škoti i sjeverni Irci na sebe početi gledati kao na Britance. U slučaju Jugoslavije Srbi, Hrvati, Muslimani (danas Bošnjaci), Slovenci, Makedonci i Crnogorci trebali su na sebe početi gledati kao na Jugoslavene.

brexit6

Članstvo u Europskoj Uniji pomoglo je u suzbijanju destruktivnih snaga u Britaniji – npr. engleskog nacionalizma – tako što su svoj bijes sada usmjeravali prema Bruxellesu. Tijekom hladnog rata Jugoslavija je imala poseban odnos sa oba suprotstavljena bloka. To joj je kratkoročno pomoglo u obuzdavanju unutarnjih nacionalizama, ponajprije zbog osjećaja ponosa što jedna tako mala zemlja zauzima važno mjesto na velikoj svjetskoj pozornici. Ali nakon pada berlinskog zida raspala se i Jugoslavija. Jugoslaveni su izgubili svoje posebno mjesto na međunarodnoj sceni, a unutarnji nacionalizmi su se munjevito vratili. Demokratski populizam se našao u u središtu pozornosti.

Slučaj Jugoslavije opovrgava ideju da je demokracija dobra sama po sebi, da donosi stabilnost i oslobađa ljude. U toj državi je 1990-ih započelo istinsko uključenje građana u politički život. Nove političke stranke nicale su preko noći. Građani su demonstrirali tražeći sve i svašta. Najavljeni su referendumi i obećana drugačija budućnost. Međutim, desetljeće je završilo krvoprolićem, a Jugoslavija se raspala na slabo funkcionalne ili nefunkcionalne nacionalne države. Krajnji zbroj je više od 100.000 mrtvih, više od dva milijuna raseljenih, nove granice i budućnost zatrovana mržnjom, podjelama i korupcijom s okusom nacionalizma.

Ako postoji jedna lekcija koju Velika Britanija treba naučiti na primjeru Jugoslavije,  onda je to ova: referendumi su grozna stvar. Ova vrsta direktne demokracije ne samo da ne može riješiti egzistencijalna društvena pitanja, nego može dati maha društvenim podjelama koje su dotada bile ispoljavane kroz građanski politički diskurs (kao u Velikoj Britaniji), ili potisnute (kao u slučaju Jugoslavije). Referendumi su gotovo uvijek organizirani oko pitanja koja se čine egzistencijalnim. Njihov negativni učinak rezultat je i toga da su referendumi uglavnom nepovratna rješenja.  Za razliku od izbora, gubitnička strana ne može preusmjeriti svoju ljutnju na pobjedu u sljedećim izborima, jer je stvar navodno zauvijek riješena.

Uzmimo primjer bosanskih Srba. Novoizabrana demokratska muslimansko-hrvatska vlada organizirala je 1992. referendum o tome treba li Bosna i Hercegovina napustiti jugoslavensku federaciju nakon što su dvije republike, Slovenija i Hrvatska, već odlučile da će istupiti. Bosanski Srbi, koji su u velikoj većini bili za ostanak u Jugoslaviji, gdje bi mogli održavati svoje veze sa Srbijom, bojkotirali su referendum, iako su znali da predstavljaju tek nešto više od 30% stanovništva.  Da su sudjelovali na referendumu bili bi preglasani, ali referendum bi i dalje bio važeći. Kao što se moglo i pretpostaviti, ogromna većina građana glasala je za nezavisnost. Jednako predvidljivo referendum je doveo do rata za vrijeme kojeg su bosanski Srbi zauzeli ‘’svoj’’ dio Bosne i Hercegovine za koji su htjeli da ostane u Jugoslaviji.

Nakon referenduma o članstvu u EU Velika Britanija se našla u zapanjujuće sličnoj situaciji. Rezultati glasanja su se u velikoj mjeri razlikovali, ovisno o nacionalnim granicama (Škotska, Engleska, Vels, Sjeverna Irska) i učinili da je nedostatak nacionalnog konsenzusa postao pitanje života i smrti za zemlju. Kraj Velike Britanije kao države ako istupi iz EU čini se jednako predvidljivim kao i kraj jedinstvene Bosne i Hercegovine izvan Jugoslavije: Škoti će se otcijepiti, Sjeverna Irska tražit će samoodređenje i eventualno ponovno ujedinjenje s Irskom. Protestanti u Sjevernoj Irskoj će se povući iz politike i pribjeći tko zna čemu, potpuno svjesni da ih je politički proces već pretvorio u manjinu.

Ono što bi nas debakl Brexita trebao podučiti jeste da su referendumi često populističko oruđe koje demagozima omogućava da rabe politiku bijesa demokratskim sredstvima. Referendumi su nesumnjivo demokratski, ali se mogu pokazati i smrtonosnima.

Feđa Burić, History Matters

Je li u redu popiti pivo nakon vježbanja?

Trčanjem i drugim vrstama vježbanja obično se počnemo baviti da bi bili u kondiciji i da smršavimo. Međutim postoji i drugi, društveni aspekt vježbanja. Nakon napornog trčanja neki ljudi vole popiti ledeno, hladno pivo. To ne može naštetiti, zar ne?

Ako gledamo brojke, dok trčimo tijelo uglavnom koristi ugljikohidrate (šećer) i masne naslage da bi osiguralo energiju za aktivnost mišića. Prosječna osoba koja teži 70 kg sagori oko 120 kalorija po pretrčanome kilometru. Veliko pivo (pola litra ili pinta, što je malo više tekućine i kalorija) sadrži oko 200 kalorija. Umjerena konzumacija piva nakon trčanja stoga vjerojatno neće dovesti do debljanja, ali broj kalorija u pivu ipak znači da morate pokriti prilično velike udaljenosti da biste potrošili kalorije unešene obilnom konzumacijom piva.
Dakle, poneko pivo nakon trčanja neće vas udebljati. No, može li ispijanje piva imati i koristi? Produljeno vježbanje dovodi do nedostatka naslaga šećera glikogena u jetri i mišićima. Ove naslage su važne kako bi se otklonio umor i održala razina izvedbe. Zbog toga se redovitim vježbačima preporučuje ishrana bogata ugljikohidratima.

Tijekom vježbe, posebno kada je vruće, znojenjem gubimo vodu i elektrolite. Nakon vježbanja važno je rehidrirati se i opskrbiti tijelo adekvatnom hranom kako bi se oporavilo. Da bi to postigli mnogi trkači uzimaju sportske napitke koji sadrže elektrolite poput kalija i natrija koji su važni za tjelesne funkcije, kao i ugljikohidrate koji se koriste kao zalihe energije. Unatoč tome što sadrži manje natrija, pivo je, zapravo, nevjerojatno slično mnogim sportskim pićima. Možda se onda zapitate: zašto ne bi naprosto pili pivo budući da sadrži mnogo korisnih i hranjivih tvari kao i sportski napitci?

Potencijalno loša strana piva nakon vježbanja je u sadržaju alkohola (većina piva sadrži 4-5% ). Jedan od problema je da vas alkohol tjera da više urinirate, što nije učinkovito za rehidraciju i moglo bi biti štetno za oporavak od vježbanja. Tijekom vježbanja najviše koristimo skeletne mišiće (ruke, noge i tijelo, što je oko 50% tjelesne težine). Trčanje kao aktivnost može biti štetno za mišiće i druga okolna tkiva poput kostiju i tetive. Kada stopala udare o zemlju udarni valovi šalju se uz noge, stvarajući mikro oštećenja u mišićima i okolnim tkivima. To je razlog zašto osjećamo bol satima i danima nakon trčanja i zašto to može dovesti do ozljeda. Međutim, daljnjim vježbanjem naši mišići postaju otporniji na ova naprezanja. Glavna briga u vezi s alkoholom je da li i kako može utjecati na oporavak od vježbanja i sklonost ozljedama. Nažalost, neka istraživanja pokazuju da alkohol negativno utječe na oporavak i da može povećati učestalost ozljeda.

jogging

Kada pogledamo rezultate istraživanja izravno u odnosu na mišićno tkivo, postaje još jasnije zašto ispijanje alkohola potencijalno može narušiti procese obnavljanja i kondicijske dobtike stečene vježbanjem. Istraživanja su pokazala (doduše uglavnom kod životinja) da konzumacija alkohola negativno utječe na mnoge procese u mišićima kojima se uklanjaju oštećeni proteini i zamijenjuju novima. Kada je riječ o jetri, učinci dugotrajnog prekomjernog uzimanja alkohola na zdravlje, bez obzira na vježbanje, dobro su dokumentirani (razvoj masne jetre i ciroza). Osim toga, alkohol može negativno utjecati na kontrolu šećera u krvi i može dovesti do hormonskih poremećaja.

Je li onda u redu popiti pivo poslije trčanja? Jasno je da unos alkohola – unatoč kaloričnoj vrijednosti – može negativno utjecati na “odgovor tijela” nakon vježbe. Pretjerana konzumacija alkohola može utjecati na aspekte oporavka, adaptacije, pa čak i utjecati na dugoročne zdravstvene koristi od vježbe. Ipak, ove zaključke treba staviti u kontekst. Postojeća istraživanja koja povezuju konzumiranje alkohola s prednostima vježbanja su ograničena i dvosmislena.

Međutim, iako je to relativno neistraženo područje, ako popijete jedno ili dva velika piva nakon vježbanja to vjerojatno neće imati veliki utjecaj na oporavak – osim ako niste profesionalac u potrazi za onih dodatnih 0,1%! Ustvari, u mnogo slučajeva pokazalo se da umjerena konzumacija alkohola pruža određenu zaštitu više nego što nam šteti. No, sve u umjerenim količinama.

Philip J Atherton i Matthew Brook, The Conversation 

Budi muško (video)

S petnaest godina Dragan Kisin je tukao drugu djecu, pio i upadao u razne nevolje. Njegov otac napustio je obiteljski dom zbog kockarskih dugova. Njegova majka bila je očajna. Onda se Dragan jednoga dana priključio klubu Budi muško u Banjaluci. Sada je vođa lokalne zajednice i promovira nenasilje.

U Bosni i Hercegovini, suživot Bošnjaka (tada Muslimana) Srba i Hrvata narušen je raspadom Jugoslavije. U ratu vođenom od 1992. do 1995. poginulo je oko 100000 ljudi. Procijenjeno je da je silovano je  oko 35000 žena. Seksualno nasilje iz vremena rata dovelo je do kulture nasilja i nasilničkog ponašanja među mladima. Iz toga razloga klub Budi muško okuplja mladiće i djevojke, uči ih borbi protiv stereotipa i kako postati uzor svojim vršnjacima. Budi muško dio je inicijative Care International-a na Balkanu. Ovaj program, fokusiran na dječake i mladiće od 13 do 19 godina napravljen je s namjerom da se promovira jednakost spolova i nenasilnih odnosa – u regiji koja se i dalje se bori s naslijeđem rata.

Njihov lokalni partner u Banjaluci je Institut za razvoj mladih i zajednice Perpetum mobile koji s mladima u lokalnoj zajednici radi zanjih deset godina. Ovaj kratki dokumentarni film donosi priču o Draganu i o tome kako je program promijenio njegov život.

Balkan i teorije zavjere (1)

Zapadni je Balkan mjesto sa zavidnom razinom šovinističkog pluralizma. Širok je i šarolik spektar šovinizama i isključivosti koji su svoju oazu našli na tom simpatičnom i pitoresknom prostoru. Obitavaju tu desničarski paranoici i konzervativni fundamentalisti, ultraljevičarski fanatici i neoliberalni dogmatici, religijski fanatici i zadrti nacional-patrioti, homofobni pederomrzci i patrijahalni agresivci, antisemitski i islamofobni imbecili, etnički i građanski nacionalisti. Dakle, sva ona sorta ljudi od kojih će razuman čovjek glavom bez obzira pobjeći u prvu kafanu ili u drugu državu. Svi pobrojani ’izmi i fobije u biti su derivati nacionalizma i religijskog fundamentalizma. Treba reći da većinu tih ’izama i fobija Balkan nije izumio i u pravu je Marija Todorova kada ukazuje na to. Ideja nacije, pa zatim i divlja nacionalistička isključivost evropske su tekovine koje je Balkan samo prepisao. Ono što jeste obespokojavajuće je da ti izmi i te fobije nekako duže i žilavije preživljavaju na slavenskom jugu, a balkanska društva nikako da ih se otresu kao lošeg tereta prošlosti.

No vratimo se tom šarolikom društvu balkanskih majstora paranoje i netolerancije. Kako, recimo, od zatucanog ravnogorca, zapjenjenog ustašofila, katoličkog fundamentalista, islamističkog redikula, pravoslavnog talibana, desničarskog paranoika ili ultraljevičarskog dogmata napraviti istomišljenike? Ili barem sličnomišljenike koji se neće odmah hvatati za vratove? Za nepovjerovati, ali vrlo lako. Evo kako. Stavite ih za isti stol, zabranite im da pričaju o prošlosti i sadašnjosti na Balkanu i zadajte sljedeću temu za razgovor: ko danas vlada svijetom? Ili možda da temu postavite ovako: zašto su zemlje bivše Jugoslavije neuspješne banana državice, i ko je kriv za to?

Kakogod postavili temu, nemalo ćete se iznenaditi kako to šaroliko društvo unisono razmišlja. Bit ćete zbunjeni kakvo istomišljenistvo i sloga vladaju među tim ljudima za koje ste sve do maloprije vjerovali da se ne mogu složiti ni oko vremenske prognoze. Iznad glave vam lebdi upitnik i vi se pitate: je li moguće da ti isti ljudi, ti zadrti nacional-patriotski urođenici i religijski fanatici koji već godinama vode svoje male virtualne ratove, tako lako među sobom postižu konsenzus kada ne razgovaraju o lošoj prošlosti na Balkanu i dotaknu se stanja u svijetu. A oko čega se oni zapravo slažu? Pa prije svega oko toga da je uvijek neko drugi kriv što su njihove zemlje mahom zaostale bezperspektivne provincije na jugoistoku Europe. A onda, naravno, i oko toga da svijetom vladaju  moćnici iz sjene, ljudi i organizacije koji u strogoj tajnosti rade na ostvarenju svoji tajnih i nečasnih ciljeva. I da je svaki značajniji događaj u ljudskoj povijesti djelo njihovog pomno pripremljenog plana. Pa su tako, jelte, i balkanske državice žrtve njihovih nečasnih rabota.

Slabije upućenom posmatraču biće nevjerovatno koliko konzervativni fundamentalist iz Dalmacije, islamistički redikul iz srednje Bosne ili svetosavski nacional-patriot iz Šumadije slično promišljaju svijet. Svi oni ‘’znaju’’ šta je istina i kakva se podvala krije iza te već podobro izlizane sintagme ‘’međunarodna zajednica’’. Njima je jasno da ne postoji nikakva međunarodna zajednica i da svijetom upravlja liberalno-iluminatsko-templarsko-jezuitsko-hazarsko-cionističko-masonska klika, isti oni vladari iz sjene koji kontroliraju svjetski kapital, drže medije, čipuju ljude, izazivaju klimatske promjene, proizvode ekonomske krize, truju nam hranu, zaposjedaju naše umove uz pomoć suvremene tehnologije, pokreću ratove, rasturaju nam drzave, podmeću pedere, lgtb aktivizam i ostale ljudsko-pravaške ublehe… I tako dalje i tako slično!

Mentalni sklop prosječnog balkanskog šovena zapravo je vrlo predvidljiv. Mentalitet je to koji uvijek sumnjiči druge za vlastiti neuspjeh. Taj mentalni sklop kontaminiran je ideološkim dogmama, nacionalizmom, rigidnim tradicionalizmom, paranoidnim tumačenjem svoga lokalnog okruženja, pa se kao takav lako prešalta i na globalnu paranoju. Tako njegove lokalne neprijatelje, te pokvarene ustašoide, nacional-islamiste, jugokomunjare i ostalu srbočetničku bagru sasvim lako zamjene masoni, iluminati, hazari i svi ti silni Rotschildi, Soroši, Bilderberg grupe, Trilateralne komisije i ini kreatori Novog svjetskog poretka koji djeluju iz sjene i kroje nam živote iz svojih mračnih loža. I eto formule kako da, barem nakratko, balkanski ljudi ne mrzi jedni druge – treba  naći a onda i zamrziti imaginarnog bjelosvjetskog neprijatelja. Zavjera!, konspiracija!, urota!, vrište svi uglas po bespućima interneta.

Teoriji zavjere nisu skloni samo desničarski jastrebovi. Iako je izvorno desna ideja, itekako joj naginju i lijevi populisti koji između budalastog tabloidnog senzacionalizma i zdravog razuma radije izaberu ovo prvo.

Naoružan lakovjernošću i neznanjem balkanski čovjek spremno upija svaku budalaštinu koja mu se servira, samo nek je dovoljno intrigantna i senzacionalna. A tradicionalno je taj balkanski čovjek sklon praznovjerju pa mu i nije osobito teško prodati iluziju. On zaziva neko zlatno tele u koje će udivljeno zuriti. Ili barem priču u kojoj će se lako razaznati ko su dobri a ko loši momci. On se nije puno odmaknuo od priča za laku noć koje mu je tetka čitala kad je bio mali. Ista ona tetka iz Njemačke koja mu šalje džeparac,  dok on proklinje masone, pedere i sotonistički Zapad.

(nastavit će se)

Neven Šimić

Gaza – grad koji nitko ne želi

U trenutku kada Palestinci obilježavaju 68. obljetnicu Nakbe (“katastrofa” na arapskom), kada je autohtoni narod Palestine otišao u progonstvo i kada je nastala država Izrael, odvija se nova Nakba. Ovaj puta to je politička podjela između Hamasa i Fataha.

Dan u životu naroda Gaze najbolje je predstavljen sljedećim vicem: “Policija je uhitila stanovnika Gaze koji se nada”. Nema nade i nema budućnosti.

Granični prijelaz Rafah između Gaze i Egipta nedavno je otvoren na dva dana nakon što je bio zatvoren tri mjeseca. Broj registriranih putnika je više od 30.000, ali egipatski graničari su propustili samo 747 osoba. Putovanje, koje u uobičajenim okolnostima traje samo pet minuta autobusom ili jedan sat, uključujući i birokratske procedure, sada traje više od 24 sata, ponekad i 48 sati. Na taj način stotine Palestinaca ostaju u područjima s egipatske strane granice, kao u nekom zatvoru, što je kršenje osnovnih ljudskih prava.

Egipat je vladao Gazom od 1948. do 1967. Od tada stanovnici Gaze studiraju na egipatskim sveučilištima, stvarajući čvrstu vezu s Egiptom. Međutim, Egipat je promijenio stav i stanovnici Gaze danas se tretiraju kao neprijatelji. Prošle godine Izrael mi je zabranio da posjetim Palestinu, ali sam bio puno bolje tretiran nego Palestinci u egipatskim lukama i na egipatskim granicama. Ono što je posebno teško u ovoj situaciji je činjenica da Palestinci nikada nisu imali bilo kakav sukob s egipatskom vojskom, za razliku od Jordana, Libana ili Sirije. Stoga treba postaviti pitanje: zašto Egipat Palestince iz Gaze tretira tako loše? Zašto ih tretira kao manje vrijedne ljude? Čini se da Egipat želi poslati snažnu poruku: “Ne zanima nas Gaza, njeni stanovnici i njihove nevolje. Neka pate daleko od nas “.

Problemi Gaze nisu ograničeni samo na južnu granicu. To se također odnosi na Jordan. Kad je izraelska vojska počela dozvoljavati stanovnicima Gaze da putuju kroz Jordan, Jordan  je pojačao svoje sigurnosne mjere. Kao da stanovnike Gaze vide kao sigurnosnu prijetnju. Izrael također igra ključnu ulogu za Gazu. Oni su je opsjedali deset godina. Njezina vojska ubila je više od 5000 Palestinaca između 2008. i 2014. godine tijekom tri napada. Izrael u konačnici želi pripojiti Zapadnu obalu, ostavljajući Gazu kao državu za Palestince. Godine 1987. Martin Gouterman predložio je da Gaza postane Singapur Bliskog istoka.

Palestinska samouprava (PS) i rukovodstvo Fataha u Ramallahu nisu puno bolji. Oni nisu zainteresirani za preuzimanje Gaze od Hamasa. Unatoč činjenici da su spremni pregovarati s Hamasom o pomirenju i o Hamasovim manipulacijama nacionalnim i regionalnim naporima, rukovodstvo PS ne može jamčiti pozicije, diplomatske zaposlenike i druge prednosti ne samo za Hamas, nego čak ni za obične stanovnike Gaze. Čini se da je Gaza napuštena i ostavljena u rukama Hamasa da čini što god žele. Ovakva politika Gazu pretvara, polako ali sigurno, u leglo radikala koje će jednom zasigurno eksplodirati.

Podjela između Hamasa i Fataha, izraelska opsada i tvrdoglavo rukovodstvo Hamasa doveli su do katastrofalnih posljedica u pojasu Gaze: visoka stopa nezaposlenosti, povećanje stope samoubojstava, nestašice struje, vode i medicinskih pomagala, visoke stope siromaštva,  povećanih poreza na potrebne robe (nametnutih od strane Hamasa), korupcije, nepovjerenja, političke represije i proizvoljnih uhićenja aktivista. Da bi se izbjegao katastrofalan ishod, mjere se moraju poduzeti odmah. Svijet na situaciju u Gazi ne bi trebao gledati kao na humanitarnu, već prije kao na političku krizu. Palestinska samouprava se prema Gazi mora odnositi kao prema entitetu koji joj pripada, i mora predstavljati interese i potrebe svoga naroda.

PS radi za ograničenu skupinu ljudi koji postaju nova buržoazija Gaze, dok velika većina i dalje pati svaki dan. Egipat i Jordan također bi trebali razmisliti kako se nositi s populacijom Gaze. Nisu svi sigurnosna prijetnja. Zapravo, nitko od njih ne bi predstavljao takvu opasnost ukoliko bi imali osnovna ljudska prava.

Pisac i aktivist iz Rafaha Mahmoud Jouda napisao je na svojoj Facebook stranici:

“Ne slušajte nikoga tko kaže da postoji nada u Gazi. Čak i ako se ostvari političko pomirenje, to neće donijeti promjene jer se temelji na političkoj podjeli kvota, a to neće funkcionirati. Problem Gaze je veći od njenih zemljopisnih granica. Gaza je potonuo brod. Jedino rješenje je individualno spasenje. Skok iz tonućeg broda prije nego što umrete. “

To je bolna realnost Gaze i priča o gradu koji nitko ne želi.

Abdalhadi Alijla, Open Democracy

Fotografija: Stefano, Flickr

Sramotno razbacivanje javnim novcem ali može i drugačije

Tužno je i zabrinjavajuće koliko toga građani Bosne i Hercegovine toleriraju svojim političarima. Ovo je nažalost jedna od najsiromašnijih europskih država, ali to ne biste znali ako pogledate plaće ili vozne parkove BiH vladara.

Najnoviji biser je vijest da je član Predsjedništva BiH, Mladen Ivanić, dobio službeni automobil koji je koštao oko 200.000 konvertibilnih maraka (100.000 eura). On sigurno nije iznimka – malo je vjerojatno da se druga dva člana Predsjedništva voze  u npr. polovnim Nissanima.

Da li je stvarno potrebno biti tako rastrošan u državi poput BiH? Što se želi pokazati? Još važnije, kada će građani napokon početi reagirati, u smislu da glasaju protiv onih koji troše ogromne javne novce za svoj komfor? Ako bi političari znali da je cijena takve – za osiromašene građane ponižavajuće – rastrošnosti gubitak izbora, vjerojatno bi brzo prestali.

Da može drugačije, čak i u regiji, pokazuje primjer gradonačelnika Prištine, Shpenda Ahmetija, koji na posao ide javnim prevozom. Prilog je napravila Aljazeera Balkans.

Poltron

Još jedan od balkanskih izuma koji se treba eliminisati je uvlakač ili stručno rečeno – poltron. Poltron je ovdje zanimanje dovedeno skoro pa do savršenstva. Transgeneracijski prenos ovog znanja i zvanja dovelo je ovu vještinu do veoma visokog nivoa.

Poltroni su poznati po brzom ulijetanju u targetiranu guzicu. Kontinuitet vlasti od 1945 do 1990 uticao je da ovo zanimanje bude prilično konzervativno. Ali, dolazak višepartizma je uticao da dođe do promjena. Poltroni su morali unijeti novine u svoju djelatnost kako bi opstali na tržištu. To je zahtijevalo izoštrena čula i znati kako u pravom trenutku brzinom kretanja fotona preći iz guzice u guzicu.

Ni tone parfema nisu mogle pomoći da se eliminišu posljedice putovanja kroz analne otvore. O bolu u duši da i ne govorimo. Život poltrona nije lak, a niko da pomene beneficirani radni staž.

Ali nije tragedija život poltrona  – na kraju , ipak oni sami biraju. Tragedija je što poltroni utiču i na naše živote.

Zato pod hitno ukinuti ovo zanimanje i zabraniti upis za poltrone, a postojećima ponuditi prekvalifikaciju za neko korisno zanimanje.

Smrt poltronizmu!

Edin Smailović

Evropa i Balkan

Kako razdvojiti gdje počinje Balkan a prestaje Evropa, odnosno gdje počinje Evropa a prestaje Balkan? Da li je to razlika u kulturi, mentalitetu, izgledu ljudi, infrastrukturi. Nakon dužeg slijeganja utisaka zaključio sam da je zapravo ključno to da zapadnjaci za razliku od nas znaju odustati od nečega kad je najljepše.

Mi na Balkanu, za razliku od Zapada, nikada nismo znali kada u nečemu stati: u krađi, nasilju, prevari, a tek u uživanju tu smo tek megalomani.

Pored toga što zna da uživa, Balkanac je odličan poznavalac anatomije. Na osnovu čega sam to zaključio? Još kao mali slušao sam riječi moje prve komšinice koja nije nikada imala dlake na jeziku, a riječi na j, k i p koje su i najstariji muškarci koristili samo u ”odabranom” društvu je ispaljivala bez pardona: ”Liže on njemu guzicu pa mu je zato tamo dobro”. I odista, kada čovjek skupi iole informacija o čovjekovoj anatomiji shvati da se najtananiji nervni završeci baš nalaze na tom mjestu. Odjednom mi je postalo jasno zašto neko dozvoljava da mu tamo neko vršlja jezikom gdje sunce ne sija.

Od tog silnog ”uživanja” mnogi pobenave i izgube razum i osjećaj za realnost. Zato valjda na Zapadu nigdje nećete čuti tako plastičan opis servilnosti kao na Balkanu, zato  što je gvozdena disciplina izbacila struku i rad u prvi plan.

Za to vrijeme na Balkanu je bilo jedino bitno imati gladak jezik i naravno znati odabrati pravu guzicu. Znati svoj posao, biti inovativan i hrabar, sa tim si mogao jedino da se nosiš na moralno posrnuli Zapad.

Ko zna, možda bi prvi korak u stvarnoj evropeizaciji Balkana bila zabrana ove perverzne rabote, Ko zna?

Edin Smailović

 

Poljubi me

sretan sam što osjećam

da nisam kao drugi

ne zatupljuju me medijima

u podsmijehu sam prvi

smrdi mi iz usta

i znoje mi se noge

oči su mi pivske boce

sačuvaj me bože

poljubi me ravno u dupe

 

strahovi su konjunkturni

od njih se dobro živi

ne primajte nikog u svoja kola

komunicirajte telefonom

ugradite duple brave u stan

konzumirajte diskretno šarm

nek’ vječno živi vaša ljubav

svijet je izvan vas

poljubi me ravno u dupe

 

gospodo jedite sendviče

i ispijajte piva

još uvijek vam dobro stoji

u vama je perspektiva

ljubitelji dosade

udružite snage

kupališna sezona počinje

idite na more oceane

i čuvajte se ajkula

motrite na ljude

ovo su nesigurna vremena

miki ostani kod kuće

Džoni Štulić

 

 

Patriotizam na brdovitom Balkanu

Kažu da je patriotizam ljubav prema domovini. Ako je patriotizam ljubav, to znači da smo u sferi emocija. Ljubav je slijepa, i kad smo zaljubljeni suženi su nam filteri za objektivno rasuđivanje. Tada ne vidimo stvari onakvima kakve jesu nego onakvima kakve želimo da jesu. Ako slijepo volimo svoj narod ili svoju domovinu, onda možda ne vidimo da se u ime domovine ili u ime naroda čine i neke loše stvari. Možda ćemo te loše stvari nekako i priznati, ali ih i uvijek relativizirati sa tim čuvenim relativizirajućim ALI. Tako vrlo lako postajemo dobar materijal za manipulaciju. I tada nam je lako prodati patriotizam kao neupitni ideal. Patriotizam računa na to.

Patriotizam je na Balkanu ideologija, vrlo moćna i opasna. Ona se manifestira kroz fetišiziranje vlastitog naroda i domovine, dogmatsko tumačenje dalje i bliže prošlosti. Cilj takvog patriotizma je da flertuje sa masama, da ih zavede i probudi im emocije. Ovladati nečijim emocija znači kontrolirati ga. Tako je ideja patriotizma na Balkanu u startu kompromitirana oslanjanjem na nacionalističke mitove, fantazije i neistine. Na Balkanu je jako teško utvrditi granicu između patriotizma i nacionalizma. Ta je linija vrlo tanka, gotovo nevidljiva.

Patriotizam i nacionalizam zapravo su dvije strane istog novčića, ili barem dva brata blizanca koji vrlo uspješno vladaju emocijama prosječnog balkanskog čovjeka. I jedan i drugi hrane tog balkanskog čovjeka mitovima i floskulama o slavnoj prošlosti, o napaćenom ali hrabrom narodu, o krvlju natopljenoj domovini i kostima naših slavnih predaka, o nepravdi i zavjeri bjelosvjetskih moćnika, uz razne druge srodne i jednako patetične dodatke poput onog kako je važno da volimo svoju državu, svoj narod i sl. Osim što je već toliko klišeiziran, dosadan i jezički neinventivan, takav govor ima i potencijal da ljude podsjeti na traumu koju su proživjeli u ne tako davnoj prošlosti i u njima probudi negativne emocije, ne dopuštajući im da razmišljaju izvan tako zadatih okvira. U njihovim mislima tada nema mjesta za dijalog, razumijevanje i kritičko propitivanje, pa predrasude i isključitvost pronalaze svoju oazu u njihovim konfliktnim glavama. Njihovim ponašanjem tada je lako upravljati. Patriotizam postaje oruđe kojim se vrlo efikasno eutanizira kritičko mišljenje.

Patriotizam je gotovo pa savršen instrument kontrole nad ljudima. Znaju to dobro balkanski politički prvaci koji su ga lijepo usavršili u svojoj političkoj praksi. Patriotizam je religija koja ima svoje vjerne poklonike. Guy de Maupassand je još u 19 stoljeću prepoznao zloćudni karakter takvog patriotizma: ‘’Patriotizam je vrsta religije, to je jaje iz koga se izležu ratovi.’’  De Maupassand je bio književnik, a odnos patriotizma i nacionalizma na Balkanu sa književnošću posebno je zanimljiv. Nacional-patriotski narativi vrlo brzo su tokom 90-ih preplavili obrazovne sisteme na Balkanu. Književnost postaje glavno oruđe takvog obrazovanja i ideološko sredstvo par excellence. Patriotizam je u takvoj konstelaciji glavni kriterij vrednovanja nekog pisca ili djela, dok su estetika i stručnost neželjeni i prezreni pojmovi

Politika i ideologija računaju na patriotizam kao sredstvo kolektivne mobilizacije. Politika, ideologija, mediji i obrazovanje vrlo su moćni pokretači kolektivnih emocija. Recimo, dovoljno moćni da od ljudi naprave političke kretene i moralne idiote koji će na stadionima isticati najgnusnije moguće parole i transparente. Ko se još ne sjeća tih divnih poruka koje promiču ljubav, zajedništvo i najsvjetlije humanističke vrednote: Nož, žica Srebrenica, Za dom spremni, Juden auf wiedersehen, Ubij, ubij… (dopisati po želji) i slično. Nacional-patriotskim šovinizmom umno osakaćeni balkanski homo sapiensi širit će mržnju i predrasude po društvenim mrežama i internet forumima, lupajući po tastaturama i lupajući generalno. Ali oni samo vole svoje, reći ce neko u odbranu nacional-patriotskih tekovina. To što možda mrze tuđe tek je mala kontraindikacija na koju se nije računalo. Ili možda jeste. Prosječan balkanski nacional-patriotski zanesenjak često će reći kako ima i dobrih Srba. Ili poštenih Albanaca. Hrvata. Bošnjaka. Crnogoraca. Sigurno da ima.

Ali nije to ništa čudno. Kada si dvadeset godina odgajan unutar nacionalističke obrazovne prakse, kada ti je u startu amputiran dio mozga za kritičko mišljenje, kada ti tvoje predrasude redovno potvrđuju politički prvoborci, intelektualci i mediji, kada, uostalom, sve to čuješ i od vlastitih roditelja, nema ti druge nego da budeš patriot. Ili nacionalist, svejedno je. Na balkanski način. To što možda misliš da smo ‘mi’ čisti i nevini ko suza a ‘oni’ ružni, prljavi i zli, to su samo konfuzija i magla koje je u tvojoj glavi stvorio patriotizam. Ili nacionalizam, svejedno je. Patriotizam je otupio tvoje kognitivne i moralne reflekse i ti naprosto ne umiješ drugačije. Jer put do vajne gluposti popločan je patriotskim floskulama. Ili nacionalističkim, svejedno je.

Ovako opisanom patriotizmu valjalo bi suprotstaviti pojam odgovornosti. Višak patriotske retorike balkanskih vinovnika ionako nije ništa drugo do kompenzacija manjka građanske odgovornosti. Kada (i ako) patriotizam bude značio odgovornost a ne idolopoklonstvo, kada se njime ne bude služilo kao političkim sredstvom u postizanju nekih zasebnih političkih ciljeva, kada ne bude smokvin list za razne vrste korupcije, kada ne bude posljednje utočiste za hulje i neznalice, onda će i potpisnik ovih redova rado biti patriot. Bilo bi lijepo kada bi patriotizam prije svega značio odgovornost prema svom individualnom integritetu i prema svojoj vlastitoj društvenoj zajednici, kada bi značio onu vrstu odgovornosti kakva, recimo, krasi Dansku ili Švicarsku. No, iskustvo i logika kazuju da mora proći još dosta vremena dok ta vrsta političke kulture i odgovornosti ne zaživi na Balkanu.

Naravno da patriotizam ima svoje sociološko, socijalno-psihološko i kulturološko objašnjenje, svoju kontekstualnu uvjetovanost koja mu pomaže da se na ovakav štetan i isključiv način realizira, no to je već tema za neki drugi tekst. Ovo je ipak samo kratki uvid u jedan fenomen koji već predugo traje na brdovitom Balkanu. I koji će, po svojoj prilici, još dugo imati svoju brojnu i nezahtjevnu publiku.

Neven Šimić

Post scriptum: O patriotizmu je na sebi svojstven način progovorio i mladi crnogorski pjesnik Edin Smailović. Evo njegove poeme:

 

PATRI(J)OTIZAM

Patriotizam se najbolje

konzumira uz načeto pivo

i šljivovicu

Patriotizam najlepše miriše

pod šatorima i na vašarima

na pljeskavicu, sarmu i ćevape.

Najljepše patriotske pjesme

nastaju u kafanama

uz polugole pevaljke

i zveket kucanja pivskih flaša

Neuspješni očevi, muževi i sinovi

slave kolektivni uspjeh u fudbalu,

na evroviziji ili boćanju.

Najveći patriote su

oni koji imaju manje zuba

nego očiju u glavi.

Patriotizam pomaže,

jeftina droga koja

čini da makar trenutno

zaboraviš da si marginalac

socijalni slučaj i izopštenik iz društva,

Ako odavno nisi bitan ni užoj porodici,

osjećam da si ozbiljan kandidat za patriotu,

ako već, u međuvremenu nisi postao navijač.

Hvala ti Bože, pa eto, priznajem, nisam patriota


Pratite nas na Facebooku i Twitteru.

Turska i Njemačka: satira kao neprijatelj?

Prije nekoliko tjedana satiričar njemačkog kanala ZDF Jan Böhmermann postao je najnovija žrtva turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegove međunarodne inicijative da ušutka glasove i mišljenja s kojima se ne slaže – pogotovo kada ti glasovi dolaze od onih koji mu nisu skloni. Nažalost svi smo se već navikli na spremnost Ankare na sužavanje slobode govora, na hapšenje i zatvaranje novinara, akademika i komičara. Sada se čini da je i Berlin postao dio te nepoželjne priče. Nakon što je Böhmermann pročitao nekakvu opscenu pjesmu protiv Erdogana, njemačka kancelarka Angela Merkel osudila je ponašanje njemačkoga komičara kao nešto neobranjivo. Takav stav sugerira da bi se Böhmermann mogao suočiti s posljedicama. Naime, njemački zakon zabranjuje vrijeđanje stranih šefova država. Da, dobro ste pročitali: Njemačka ima zakon koji zabranjuje svojim građanima da napadaju npr. Vladimira Putina, ili do prije osam godina George W. Busha. Böhmermann može biti optužen za prekršaje iz stavka 103 koji nosi do tri godine zatvorske kazne (usput rečeno, njemačka vlada planira ukinuti taj kontroverzni zakon 2018. godine).
Böhmermannova pjesma, koja sadrži osvrte na miris Erdoganovih fekalija, nastranu ljubav prema životinjama i malome penisu, niti ima političku vrijednost niti je smiješna. Međutim, to je i dalje satira s obzirom na to kako i gdje je prikazana – na Böhmermannovom televizijskom programu Neo Magazin Royale. Svaki TV gledatelj će ovaj program prepoznati kao satirički, po uzoru na klasične sheme: uvod, malo stand-up komedije, nekoliko pjesama, par skečeva i ponekad razgovor s gostom (inače, Böhmermann i njegovo osoblje otišli su na pauzu najmanje do svibnja 2016.). Premda to nije jedina stvar koju treba uzeti u obzir, mjesto prikazivanja pjesme ukazuje da se ovaj zapravo neukusni napad na Erdogana tretira kao oblik slobode govora, a to je nešto što je kancelarka Merkel navodno spremna beskompromisno braniti. Međutim, kao što su mnogi analitičari istaknli, Berlinu trebaju njegovi sve više paranoidni i autoritarni turski partneri kako bi se zaustavio nekontrolirani priliv izbjeglica i imigranata.
U takvome političkom okruženju vidimo da su europske vrijednosti slobode izražavanja možda malo fleksibilnije nego što se nekada mislilo. Na prijelazu u novi milenij kazahstanski diplomati u Londonu tražili su od vlade Tonyja Blaira da zabrani Borata (tj Sachu Baron Cohena) i njegov satirični portret ove centralnoazijske republike. Britanski odgovor, srećom, bio je predvidiv: pristojan odgovor o političkom humoru kao prirodnom pravu u liberalnim demokracijama. Međutim, kao što smo vidjeli iz reakcija na izazivačku satiru francuskog magazina Charlie Hebdo, mnogi u Europi postaju sve oprezniji da ne uvrijede osjetljive čitatelje izvan granica Europske unije. To je možda i razumljivo s obzirom da su mnoge od kritika francuskog magazina usmjerene na vjerske skupine, tj. na grupe privatnih osoba, dok su napadi na javne osobe poput Pape prihvaćeni kao dio francuske tradicije društvene kritike.
Slučaj Böhmermann – ako optužnica bude podignuta – predstavlja nešto sasvim drugačije s obzirom da šefovi država, posebno ako su imbecili ili općenitno grozni, zaslužuju biti predmet ismijavanja. Čemu onda satira služi ako ne možete ismijavati one na vrhu političke piramide? Čak i u srednjem vijeku u Europi su se ismijavali vlastima koristeći dvorske lude i podrugljive pjesme. Moramo zapravo biti zahvalni Erdoganu zato što smo saznali za ovaj smiješni njemački zakon koji predstavlja opasan primjer političke korektnosti u svom najgorem obliku. Kao što je primijetio jedan komentator, “Ovaj slučaj nije Watergate (skandal koji je doveo do ostavke Richarda Nixona, op. prev.), ali je vjerojatno imao puno više utjecaja na politiku nego što ga prosječan novinar ima u cijelome svom životu.”
Ova osovina (Berlin-Ankara) koja želi nametnuti svoju viziju ‘ukusa’ u satiri pokazuje koliko je važno da kulturni djelatnici ukazuju na važna pitanja u današnjem svijetu u kojem je pisana riječ mrtva, vijest zabava, a Facebook osnovno sredstvo informiranja. Vraćajući se s radionice Europske asocijacije međunarodnih studija prošao sam kroz željezničku stanicu u Frankfurtu. Vidio sam veliki znak na arapskom i engleskom jeziku koji izbjeglice usmjerava do informacijskih centara i zamislio sam se. Iako izbjegavam aktivizam u svome pisanju, moram iskoristiti ovu priliku da pozovem sve koji rade na područjima obrazovanja i politike da zahtijevaju od naših vođa – svakog od njih – da im se imamo pravo rugati. Ako erdogani ovoga svijeta nadvladaju merkelove, svijet će postati mjesto bez smijeha.

Robert A. Saunders, E-IR

Tuzla: proslava prvog maja u crvenom gradu

Prvog maja, oko stotinu radnika okupilo se u Tuzli kako bi proslavili Dan rada i prosvjedovali protiv iznimno nesigurnih okolnosti u kojima žive u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.

Tuzla je nekada bila regionalni industrijski centar i važna za gospodarski razvoj zemlje. Međutim, u posljednjih nekoliko godina grad je doživio dramatičan ekonomski pad koji je doveo do prosječne stope nezaposlenosti od 55%.

Tuzla je grad s tradicijom aktivizma i protivljenja nacionalističkim političkim snagama, uključujući najteže razdoblje 1990ih. Mnogi tvrde da je razlog tome između ostalog i snažan, uvezan radnički pokret. Situacija danas je nažalost teška. “Tuzla je crveni grad. Ovo je nekada bio jedan od najproduktivnijih industrijskih gradova u Jugoslaviji, a sada žele da postane zelena!” Ova metafora boja odražava koliko tuzlanski radnici osjećaju politički i ekonomski pritisak. Stranačke politike žele transformirati ljevičarski politički identitet grada i uskladiti ga s dominantnom nacionalističkom orijentacijom drugdje.

Na praznik rada, oko stotinu radnika okupilo se ispred spaljenih ruševina bivše općinske zgrade (zapaljene tijekom prosvjeda koji su potresli zemlju u veljači 2014.). Protest je organizirao nezavisni Sindikat solidarnosti. Na pitanje da li su očekivali veći odziv na tako značajan dan, demonstranti su se požalili na opću apatiju među ljudima, kao i na podjele među sindikatima, od kojih su neki navodno bliski vlastima. Radnik A. tvrdi da “oni u većim sindikatima samo iskorištavaju svoje radnike. Sredstva od članarine koriste za svoje privatne tvrtke i nikada se ne protive političarima ili korumpiranim direktorima”. Osim toga, mnogi radnici govore o zastrašivanju. Tvrde da njihove kolege, prijatelji i suradnici nisu došli na demonstracije jer se boje da će ih poslodavci vidjeti i prepoznati, čime bi riskirali gubitak posla. ”

“Čak i oni koji imaju posao dobivaju daleko manje od minimalne plaće, i to naravno šteti našoj borbi, jer ljudi su spremni prihvatiti bilo koji kompromis … ovdje život vrijedi manje od 100 maraka, to je problem! “, navodi E, bivši radnik u kemijskoj industriji čija je firma otišla u stečaj.

Ove podjele su u određenoj mjeri primjetile i mlađe generacije. Student psihologije S. kaže: “Tijekom prosvjeda 2014. počelo se uviđati nepostojanje radničke klase i nedostatak jedinstva. Mnogi mladi ljudi su se počeli dijeliti zbog sitnih političkih interesa. Te podjele su obespravile mnoge ljude i to je razlog što je puno njih izgubilo vjeru u bilo kakve promjene i zašto nisu išli na provomajske proslave. ”  J. dodaje: “Mladi su često sudjelovali u prosvjedima, jer su vidjeli situaciju u kojoj su bili njihovi roditelji i pokušali su učiniti nešto da bi promijenili situaciju.”

Stopa nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini, a posebno u Tuzli, pogoršava se od ranih 2000-ih. Neki tvrdi da je počelo i ranije kada je jaki val privatizacije i grabežljivog kapitalizma pogodio sve industrije i sve tvrtke koje su preživjele rat. Tuzlanski kanton ima stopu nezaposlenosti od 55%, a veliki broj radnika nisu primili ni plaće niti doprinose mjesecima.

Kako u takvim uvjetima slaviti praznik rada? Radnici se sjećaju prvog maja u socijalističkoj Jugoslaviji. “Ovaj dan smo nestrpljivo čekali, raspravljali što ćemo raditi na taj dan, gdje ćemo svi zajedno ići. Danas ljudima nije do slavlja. To je veliki poraz za grad poput Tuzle koja je nekada bila najveće industrijsko čvorište u Bosni, a možda čak i u cijeloj Jugoslaviji! “, kaže D. koja je izgubila posao prije nekoliko godina, u isto vrijeme kada i njezin suprug.

Ima međutim još nešto što je izgubljeno zbog društveno-ekonomskog propadanja crvenog grada. Od vremena Austro-Ugarske monarhije Tuzla je bila jak industrijski centar koji je privlačio radnike iz cijele regije. Kemijska i energetska industrija te rudarstvo stvorili su veliku, etnički raznoliku radničku klasu, jaku po broju i po jedinstvu. Na prvim višestranačkim izborima 1990. godine, neposredno prije raspada jugoslavenske federacije, Tuzla je bila jedini grad u Bosni i Hercegovini gdje je pobijedila ne-nacionalistička koalicija. Ta koalicija vladala je gradom i tijekom rata i nastojala je zadržati međuetnički dijalog i jedinstvo u vrijeme dok je grad bio pod opsadom. Građani različitih generacija i porijekla s ponosom govore o jedinstvenosti Tuzle u tom smislu – o fenomenu ukorijenjenom u snagu radničkog pokreta. Bez obzira radi i se o mitu ili ne, radnička solidarnost je služila kao društvena poveznica, čak i kada je ostatak zemlje otšao u ponor etničkih sukoba.

Tuzlaci se drže ove pripovijesti na različite načine i iz različitih razloga. Štoviše, oni i dalje žele braniti Tuzlu od onoga što doživljavaju kao nacionalističku opsadu od strane političkih stranaka koje žele homogenizirati bh društvo kroz ekonomske politike koje bi izazvale dodatne podjele. Urušavanje tuzlanskog industrijskog potencijala pošast je koja nadilazi tragediju nezaposlenosti i sloma proizvodnje u BiH. Fragmentacija i politizacija sindikata, otpuštanja zbog lošeg upravljanja, neučinkovitosti ili zbog korupcije podrivaju vrijednosti radničkog pokreta.

Ovo nije tek još jedna priča o predatorskom kapitalizmu, odnosno neuspjeloj tranziciji u post-jugoslavenskom društvu. Otuđenje je čest nusprodukt agresivne ekonomije bilo gdje, ali za ljude u Tuzli to je udar u samo srce grada i u njegovu jedinstvenu povijest otpora.

Anna Calori, Open Democracy

Foto: Tuzlanski.ba

Što je Europska konvencija o ljudskim pravima ikada učinila za nas? (VIDEO)

Treba li Velika Britanija ostati u Europskoj uniji ili je napustiti, pitanje je koje zadnjih mjeseci zaokuplja britansku javnost. O tome će Britanci odlučiti na referendumu  zakazanom  23. juna. Javnost je polarizirana na one koji manje-više argumentirano ističu prednosti ostanka u EU i one druge koji ukazuju na neke objektivne nedostatke Unije kao višenacionalne zajednice. Među ovima drugima dosta su glasni i paranoidni nacionalisti koji veoma snažno zagovaraju izlazak Britanije iz EU i nacionalno čistunstvo, smatrajući da niti jedan aspekt britanske demokracije ne smije biti iskvaren bilo kakvim uplivom sa strane.  Ismijavajući ovakav stav, poznati glumac Patrick Stewart napravio je urnebesan skeč koji je vrlo brzo postao popularan na društvenim mrežama. Stewart ovdje konkretno ismijava tvrdnju ministrice unutarnjih poslova Therese May da bi Velika Britanija trebala odstupiti od Europske konvencije o ljudskim pravima. Skeč je ujedno i posveta legendarnim montipajtonovcima.

Video sadrži titlove i uz određeno znanje engleskog jezika može se pratiti bez problema.

 

Lekcije za budućnost: kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj

 

Aktualna vlast u Hrvatskoj bit ce upamćena kao neosporni rekorder. Nažalost, ti rekordi se ne mjere uspjesima nego uvjerljivim minusima. Za samo tri mjeseca učinili su štetu hrvatskom društvu i državi koju je nemoguće popraviti za mnogo više vremena od ta tri mjeseca. Zadnjih nekoliko godina narasle su ideološke podjele pa hrvatsko društvo funkcionira kao podijeljeno tijelo. Ta situacija nelogična je i teško objašnjiva, tim više što se kulturna i civilizacijska dostignuća Hrvatske mogu svrstati u srednjo-europski i mediteranski kontekst jer tamo i pripadaju. A kako onda nazvati ovo što se sada dešava u Hrvatskoj? Dešava se vrlo vidljiva nacionalizacija, fašizacija i klerikalizacija društva. Slične regresije počele su za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatska je tada bezočno i kukavički napadnuta od moćne JNA. Razarani su gradovi i sela, stanovništvo ubijano i protjerivano. Ratna stradanja, neosjetljivost i nepravda međunarodnih politika spram nečijih stradanja u pravilu proizvode revanšizme. To se desilo i u Hrvatskoj. Vlast predsjednika Franje Tuđmana podržavala je narastanje i fetišizaciju novonastale države. Međutim, Tuđman je znao da to može nositi i opasnosti, te autoritarnom vlašću i vlastitom karizmom nije dopustio da nacionalistički revanšizam ode predaleko.

Nakon 2000. godine hrvatsko društvo postupno se oslobađa štetnih zabluda i sve su rijeđi pregrijani nacionalistički tonovi. U četiri sljedeća izborna mandata, dva HDZ-ova i dva SDP-ova, vlast je pozitivnim činjenjem obeshrabrila ekstremizme i društvo se kretalo normalnim ritmom građanskoga života. Demokratska posrnuća pojavljuju se ponovo dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a prije četiri godine. Karamarko je netalentirani političar, slabo obrazovani i prosječan špijun, on je čovjek koji vjeruje da je država samo represivni aparat, druge državne funkcije ne razumije pa ih zato i ne cijeni. Novi predsjednik Stranku je organizirao po strogim kriterijima centralističkog upravljanja. Politički program HDZ-a ideologiziran je i oslonjen na kategorije ekstremnog nacionalizma i ultradesničarske netolerancije. Tako spolna i rodna diskriminacija biva tolerirana, a sve vrste manjinskih prava postaju upitne. Apsurd je da i ovakav HDZ ima punu podršku većine katoličkih biskupa, vjerskih medija i emisija. Zahvaljujući toj podršci i neuspješnoj SDP-ovoj vladi HDZ je relativni pobjednik izbora iz novembra 2015.

Vrlo tijesna izborna pobjeda diktirala je formiranje koalicijske vlade. Koalicijski partner HDZ-a MOST neobična je politička pojava (nije politička stranka, nego savez neovisnih izbornih lista). Imao je MOST i neke čudne zahtjeve, npr da predsjednik Vlade bude nestranačka ličnost. Morao je HDZ udovoljiti njihovom zahtjevu, jer bez glasova MOST-a nije bilo moguće formirati vladu. Tako je premijer postao Tihomir Orešković, državljanin Kanade rođen u Hrvatskoj koji uopće nije sudjelovao na izborima i nema nikakav izborni legitimitet. Zbog neobičnog načina izbora premijera Vlada također funkcionira neuobičajeno. Umjesto da je premijer najutjecajniji i najodgovorniji, osim njega postoje još dvije moćne adrese: Karamarko i šef MOST-a Božo Petrov. Tako umjesto premijera postoje tri kvazi-premijera pa u takvoj konstelaciji Vlada ne funkcionira kao tim, nego je to labava unija tri tima. U takvom formatu Vlada neće moći ispunjavati svoje obaveze, a vjerojatno neće ni dugo trajati.

Hrvatska javnost u početku je začuđeno šutjela, a kasnije je uslijedila bujica pitanja. O slabim rezultatima i o načinu rada Vlade i Parlamenta počela su prvo argumentirana i dobronamjerna propitivanja, ali su ubrzo počela i ona suprotnog predznaka. Sve vrste medija puni su komentara. Govore pravni i ekonomski eksperti, biznismeni, novinari, umjetnici, sindikalni aktivisti. U manjini su oni koji imaju razumijevanja za ovakvu vladu, čak i među HDZ-ovim pristašama. Napisano je i objavljeno stotine i stotine rasprava i registara neuređenih ili pogrešno urađenih vladinih obaveza. Samo površan pregled svega rečenoga zahtijevao bi veliki i ozbiljan posao. Kao ilustraciju predhodno rečenog, dovoljno je spomenuti i zainteresirane uputiti na kvalitetnu i intelgentnu inventuru Jurice Pavičića, uglednog intelektualca, novinara i književnika. Brojnim tekstovima i izjavama akcentira se vladino nečinjenje, nekompetentno tretiranje važnih pitanja, sporost i neodlučnost. Ove odrednice odnose se na sve oblasti društvenog života: na ekonomiju, infrastrukturu, kulturu, unutrašnju i vanjsku politiku.

Prve oštre kritike, čak i prosvjedi građana i umjetničkih udruga, desile su se zbog imenovanja Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture. Hasanbegović je Karamarkov prijatelj i to mu je bila ulaznica za ministarsku poziciju. Njegove izjave i autorski tekstovi relativiziraju antifašističke tradicije i vrijednosti iz Drugog svjetskog rata i poslije njega. Hasanbegović je ujedno nostalgičan spram zločinačko-marionetske Pavelićeve Nezavisne države Hrvatske (NDH). Saznanja o ovakvoj političkoj orijentaciji ministra kulture  i njegove aktualne izjave, te izjave i postupci drugih političara vladajuće koalicije, isprovocirali su veliki politički i međunacionalni skandal. Državna komemoracija i odavanje počasti žrtvama zloglasnog ustaškog logora Jasenovac održava se svake godine u aprilu mjesecu. Zvanična državna komemoracija ove godine će se održati 22. aprila. Savez židovskih općina Hrvatske, Srpsko narodno vijeće i Savez antifašista Hrvatske odbijaju prisustvo tom činu. Židovske općine svoju komemoraciju održali su 13. aprila, a Srpsko narodno vijeće će komemorirati 22. aprila, samo u različitom terminu od zvanične državne komemoracije. Komemoracija Saveza antifašista Hrvatske održat će se 24. aprila. Na komemoraciji Saveza židovskih općina Hrvatske 13. aprila osim organizatora prisustvovao je i veliki broj uglednih građana Zagreba i Hrvatske te ambasadori SAD i EU, što je znakovita poruka vladinoj politici.

Potpuni poraz nacionalističke politike Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar Kitarović, predsjednice Hrvatske, počinje se dešavati 12. aprila. Toga dana su u odvojenim izjavama predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Orešković govorili apsolutno drugačijim političkim jezikom od onoga kojeg inače koriste. Morali su snažno progovoriti protiv režima Pavelićeve NDH i priznati strašne ustaške zločine, što do tada nikada nisu činili. Poslje njih učinit će isto i Tomislav Karamarko. Nikako to nije slučajno, jer je 12. aprila u Zagrebu u službenom posjetu boravio Nicholas Dean, specijalni izaslanik Vlade SAD za pitanje Holokausta i sastao se s predsjednicom i premijerom. Brzo će se pokazati hoće li hrvatski visoki dužnosnici ostati na tim pozicijama ili je to bilo samo jednokratno savijanje kičme pod teretom pritiska politike SAD-a.

Zapletena i mučna politička situacija u Hrvatskoj osim depresivnih učinaka na hrvatsko društvo ima i loše vanjsko-političke odjeke. Šteta i neinteligentan pokušaj blokade Srbije na putu ka EU ima naročito negativne odjeke u državama bivše Jugoslavije. Taj postupak osuđen je i u nekoliko zemalja EU pa neke od tih reakcija prenose i mediji u RH i BiH. Često je citirana oštra kritika predsjednika odbora za EU njemačkog Bundestaga Gunthera Krichbauma (CDU) koji kritizira blokadu otvaranja poglavlja o pravosuđu Srbije. Isti dan predsjednik Parlamenta Hrvatske Željko Reiner potpuno relativizira kritiku gospodina Krichbauma i kaže da mediji tome daju nepotrebno veliku pažnju. Istoj kritici pridružio se Josip Juratović (SPD), zastupnik u Bundestagu i član vanjsko-političkog odbora. Juratović (porijeklom Hrvat) kaže da je Hrvatska iznevjerila očekivanja EU.

Vrlo je štetan i gaf koji Hrvatska čini u odnosu na kandidaturu bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić na mjesto generalnog sekretara UN-a. Bivša vlada dala je podršku gospođi Pusić, sadašnja vlada ili je ne podržava ili je potpuno indolentna prema toj činjenici. A sama kandidatura, bez obzira na konačan ishod, mogla bi se iskoristiti za promociju Hrvatske. Veliki korak nazad nova hrvatska vlada učinila je i ograničavanjem slobode medija. Već su vidljivi i rezultati; zabrana pojedinih emisija na javnoj tv i prestanak finansiranja nekoliko neprofitnih medija zato što se ministru kulture ne sviđaju njihovi sadržaji. Ta je pojava toliko očita da su se njome počeli baviti i akreditirani diplomatski predstavnici u Zagrebu. Austrijski ambasador Andreas Wiedenhoff na Twiteru je 14. aprila objavio da je održan zanimljiv sastanak o slobodi medija na kojem su prisustvovali ambasadori SAD, Norveške, Njemačke, Velike Britanije i Austrije. Isti dan je hrvatska predsjednica reagirala na tu izjavu. ‘’Veleposlanici se ne mogu i ne smiju miješati u unutrašnje stvari zemlje primateljice ‘’, izjavila je Grabar-Kitarović, ali nije se dotakla teme o kojoj su ambasadori raspravljali.

Hrvatska je na krivom putu. Njezina vlast upustila se u štetnu ideologizaciju društva vjerovatno i zbog toga što je nesposobna za rješavanje znatno težih pitanja. Unutarkoalicijski nesporazumi i sukobi, brojni nacionalistički i šovinistički ispadi za koje niko ne odgovara čine Hrvatskoj štetu i u društvu proizvode nervozu. Zbog toga će padati i međunarodni rejting Hrvatske. Nestabilna vlada i podijeljeno društvo zaustavljaju svaki napredak. Kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj ima destimulativan utjecaj i na Bosnu i Hercegovinu jer se od Hrvatske očekivala podrška i pomoć za priključivanje BiH međunarodnim asocijacijama. Hrvatska neće brzo riješiti svoje unutrašnje nesporazume, ali će zbog štete koja joj se time dešava naučiti lekciju koja će joj u budućnosti koristiti.

DD

Foto: Wikipedia

Ukrajinsko-ruska granica: prolaz je zabranjen, ali tko će vas zaustaviti?

Nedavno sam bila na ukrajinsko-ruskoj granici, malo izvan sela Volfine u oblasti Sumy. Granica je bila obično polje i neko vrijeme nisam uopće mogla vidjeti gdje je. Naš vozač nije nas želio odvesti do nje jer je put bio daleko od glavne ceste i pun rupa: nije želio oštetiti svoj automobil.

Govorio je: “granica je tamo”, pokazujući kroz prozor.

“Gdje?”, upitali smo. Ali on je samo ponavljao iste fraze i pokazivao preko polja.

Na kraju smo tražili da se zaustavi i odlučli prošetati.

“Imaš dobre cipele za hodanje?” Antoine je upitao.

“Da, naravno, idemo!”, odgovorio sam i krenuli smo.

Antoine i ja bili smo kanadski izborni promatrači. U Ukrajini smo došli nadgledati prijevremene parlamentarne izbore u listopadu i bili smo raspoređeni u oblast Sumy. Srećom, područja koja su nam dodijeljena graniče s Rusijom. Dobar broj biračkih mjesta nalazio se u selima uz granicu. Otišli smo u posjet da vidimo kako teku pripreme za izbore. Dok smo boravili u selu Pavlivka pitali smo šefa seoskog izbornog povjerenstva koliko smo blizu granici s Rusijom.

“Oko tri kilometra” odgovorila je nasmiješena, krupnija žena. “Sljedeće selo je djelomično u Rusiji”, dodala je. Pitali smo je da objasni i rekla je da se zbog načina na koji su granice izvučene pojedini vrtovi i bašte dijelom nalaze na teritoriju Ruske Federacije. Seljani imaju posebne dokumente koji im dozvoljavaju da rade i provode vrijeme u svojim vrtovima.

“Možemo li otići vidjeti?”, upitao sam nestrpljivo.

“O ne, treba ti viza”, odgovorila je mirno.

Zaintrigirani, odlučili smo istražiti kako ukrajinsko-ruska granica izgleda u ruralnome dijelu oblasti. Uostalom, teška vojna oprema mjesecima je prenošena iz Rusije u Ukrajinu: u dvije pogranične oblasti, Donjeck i Lugansk, gdje je bjesinio rat.

Bio je sunčan, ali hladan dan. Dok smo se vozili bila sam opijena ljepotom prirode i činjenicom da je tako pusto. Nije bilo ljudi, zgrada ili prometa: samo polja, drveće i nebo. Zimska pšenica bila je posijana u urednim redovima u crnoj zemlji. Međutim, nije bilo ni traga granici.

Dok smo hodali stazom između polja, Antoine i ja smo se pitali kako znati gdje je granica. Šalili smo se o sirenama koje vrište nakon što se spotaknemo o nevidljivu žicu. No, umjesto toga, pas je počeo lajati i trčati prema nama iz seoske kuće u daljini. Stali smo. Nakon nekog vremena iz kuće je izašla žena. Mahnula sam i zvala je, ali nije odgovorila; međutim, zovnula je psa koji se onda vratio prema njoj. Nastavili smo se približavati farmi. Pojavio se mladić kojem sam se javila i pitala gdje je granica.

Kao i naš vozač, rekao je “Odmah tu.”

“Gdje?” pitali smo, osjećajući se kao izgubljeni turisti jer sve što se moglo vidjeti bilo je polje i nekoliko stabala.

“Tamo”, pokazao je prstom.

“Koliko je daleko i kako ćemo znati da smo stigli?”, inzistirali smo.

“Oko 20 metara, vidjet ćete crnu liniju na zemlji”, rekao je na način kao da smo pitali nešto glupo. Zahvalila sam mu i pružila ruku. Rukovao se, što nije učinio kad sam mu se predstavila. Nastavili smo hodati. Bilo je veoma hladno ali znala sam da smo blizu.

ukrajina granica

Antoine je primijetio crnu liniju na tlu. Put je izgledao kao i svaki drugi kojim smo prošli. Je li ovo stvarno granica? Pregledala sam horizont i ugledala znak. Bio je predaleko da bi se vidjelo što je napisano. Nije pomogao ni zoom na Antoineovoj kameri.

“Idemo vidjeti što kaže” predložio je. Po prvi put u ovoj našoj pustolovini oklijevala sam. Odjednom sam imala viziju šiljaka koji se pojavljuju ispod zemlje, sirena i helikoptera. “Idi ti prvi”, rekla sam. Tako je i učinio. Ništa se nije dogodilo pa sam ga slijedila.

Došli smo do plavo-bijeloga znaka. Pisalo je: “Pažnja. Državna granica Ukrajine. Zabranjen prolaz”.

Snimili smo par fotografija, na ukrajinskoj strani (mislimo). Onda smo počeli hodati natrag.

Antoine je primijetio automobil parkiran uz put kojim smo hodali. Gledajući udesno uočila sam dvojicu muškaraca u maskirnim uniformama. Imali su mitraljeze i išli su u suprotnom smjeru. “Slikaj i idemo”, rekla sam. Usnimili smo ih s leđa i nisu nas vidjeli.

Tada je zazvonio telefon. “Jeste li dobro?” pitala nas je prevoditeljica. “Sve je u redu osim što smo se smrzli” uvjeravao ju je Antoine.

Kad smo se vratili u auto bilo im je vidno lakše. Vidjeli su automobil s dva naoružana muškaraca u uniformi ubrzo nakon što smo otišli tražiti granicu. Antoine i ja bili smo sretni što smo se vratili u topli automobil i šokirani koliko su stvari izgledale ležerno na granici dviju država koje vode neobjavljeni rat.

Marta Dyczok, E-International Relations

Tekst je odlomak iz knjige Ukrajinski Euromaidan. Knjiga se (na engleskome) može kupiti na Amazonu, u boljim knjižarama ili preuzeti kao besplatni PDF dokument ovdje.

Da li su bombaški napadi u Turskoj tek stare vijesti na vašem Facebooku?

Sjedim u kafiću i po prvi put otkako sam ovdje osjećam nelagodu. Prije nekoliko tjedana u Ankari su odjeknule bombe, a onda je stradao Taksim – u srcu Istanbula, na europskoj strani.

Ova dva događaja već su stare vijesti za sve koji ne žive u Turskoj, nešto čega se pomalo sjećate da ste vidjeli, npr. na vašem Facebooku. Međutim, ovdje u Turskoj riječima je teško opisati bol koju je ova zemlja doživjela tijekom proteklih nekoliko mjeseci. Danas kada su društvene mreže postale platforme putem kojih internet aktivisti mogu odlučiti da li pojedine zajednice i događaji zaslužuju našu sućut ili ne, u Turskoj je došlo je opravdane ljutnje zbog odsustva međunarodnog razumijevanja za njihovu bol.

Jednu objavu na društvnim mrežama koja je privukla veliku pažnju i podršku napisao je Britanac koji živi u Turskoj. Opisao je ljutnju koju je osjećao spram naizgled poptpune ravnodušnosti međunarodne zajednice u ovome slučaju. Elokventno je opisao licemjerstvo onih koji su ‘bili’ Charlie Hebdo, koji su zamijenili svoje profilne slike francuskom zastavom nakon što je Pariz pogođen strašnim i koordiniranim terorističkim napadom: nije ih bilo nigdje kada je Turska trebala podršku. Autor je savršeno opisao bijes, frustraciju i poniženje nakon ove internetske verzije bešćutnog slijeganja ramenima. U svojemu tekstu pretpostavio je da je mogući razlog za nedostatak suosjećanja zapadnjaka to što Tursku vide kao dio Bliskog istoka, a s čim se on nikako ne slaže. Mi nismo na Bliskom istoku, mi smo Europa i nevjerojatno je da nas se tretira kao da je nasilje ovdje nešto normalno i dopušteno.

Ova argumentacija je već dugo uvriježena u Turskoj, vjerojatno od osnutka moderne turske države, a sada je još više došla do izražaja jer je kaos eskalirao: mi nismo Bliski istok, mi smo u Europi – ovakve stvari se ne događaju i ne smiju se događati ovdje. Mi smo moderni, ‘pozapadnjačeni’ i svaka druga sugestija je uvredljiva pogreška.

Prije nego što odem predaleko, želim komentirati moj izbor riječi ‘mi’. Ja nisam ni Turkinja niti državljanin Turske. Ja sam Amerikanka koja živi u Turskoj. To je pozicija koja mi pruža ogromne privilegije: u Turskoj mogu ostati koliko god mi se sviđa, na mene ne utječu ovdašnji politički problemi i mogu otići kad god poželim. Ovdje sam tek godinu dana i nisam doživjela bol i probleme koje velika većina turskih građana proživljava u posljednjih nekoliko godina. Kad razgovaram s drugim strancima obuzme me veliki osjećaj krivnje. Mogu otići. Mnogi moji prijatelji, uključujući i mog partnera, nemaju tu mogućnost.

Dakle, kada koristim riječ “mi”, ni na koji način ne polažem ‘autorsko pravo’ na bilo koji aspekt ovdašnje situacije i ovdašnjih problema.  Naprotiv, ovo je poziv na akciju upućen nama zapadnjacima i drugim strancima koji žive i dalje namjeravaju živjeti u Turskoj. Prošlo je vrijeme kada se moglo biti blaženo gluh i slijep za krizu koja se ovdje događa. Kako živjeti ovdje, uživati u najboljem što ova zemlja nudi, a ignorirati probleme naših prijatelja, suradnika i njihovih obitelji? To je neodrživo. Zato kažem ‘mi’, jer vjerujem da smo i mi stranci upleteni u ovdašnju politiku, u smislu da su mnoge vlade naših matičnih država sukrivci za ovdašnje probleme te stoga imamo odgovornost i obvezu podržati Tursku kako god možemo.

Ovo je moj glas i moj prijedlog: vrijeme je da Turci i stranci koji ovdje žive prestanu braniti Tursku tvrdnjom da Turska nije Bliski istok. Bliski istok je sam po sebi ideja, imaginarna granica nacrtana oko skupine proizvoljno stvorenih država za koje se smatra da imaju slične osobine. Svidjelo se to nama ili ne, ostatak svijeta je odlučio da mi također spadamo u tu skupinu.

Prošlo je vrijeme za tvrdnje da mi ne zaslužujemo nasilje poput onoga na Bliskome istoku jer mislimo da smo bolji  – nismo Arapi, sekularniji smo, demokratskiji itd. To je samodestruktivna i besmislena taktika. Nitko ne zaslužuje normalizaciju nasilja i nitko ne zaslužuje bombe i korumpirane političke stranke koje ih tako često prate. Došlo je vrijeme da se udružimo s drugima koji misle isto, kojima je muka od strašnih događaja u zadnjih nekoliko godina i kojima je muka od međunarodne zajednice kod koje postoji samo prolazni osjećaj sažaljenja za ‘one tamo zemlje’ prije nego što im se  pažnja usmjeri negdje drugo. I da, to znači formiranje saveza s drugima na Bliskom istoku. Naša bol je sada identična. Što prije to prepoznamo, prije ćemo krenuti naprijed.

U našem je interesu da se stvore prekogranični i trans-kulturalni ‘pokreti otpora’. Ljevičarske studentske grupe, feministički kolektivi, akademske zajednice, radnički sindikati, prosvjednici protiv vlade, progresivne vjerske organizacije, grupe podrške za one koji su izgubili najmilije te svi ostali koji se zalažu protiv postepene normalizacije ekstremizma i krvoprolića u našim zajednicama. Kada se borimo sami, borimo se tiho. I kao što je moj partner nedavno istaknuo, u Turskoj ima mnogo ljutnje zbog zapadnjačke ravnodušnosti, ali da li se Istok pokazao boljim?

Suočeni smo s neobičeno sličnim problemima, ali i dalje jedni druge gledamo s oprezom, nejasno svjesni da postoje ljudi i zajednice u drugim istočnim zemljama koje proživljavaju iste probleme, ali nemamo sposobnosti ili volje da se ujedinimo s njima. Svijet je manji nego ikada prije, sukobi se prelijevaju preko državnih granica i stvaraju im egzistencijalne prijetnje. Vrijeme je da otpor i solidarnost putuju preko granica s istom lakoćom.

Janine Rich, Open Democracy

Tekst je prilagođen

Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji

Ove godine navršava se 30 godina od nastanka Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), dokumenta koji je imao presudan utjecaj na srpsku politiku druge polovice 80-ih i početkom 90-ih u tadašnjoj Jugoslaviji. Memorandum je ugledao svjetlo dana u jesen 1986. godine. Izrada tog dokumenta trajala je nekoliko mjeseci, a sama ideja o jednom takvom programu trajala je znatno duže. Memorandum SANU je, ustvari, nacionalistički program ostvarivanja velikosrpske ideje, a ta ideja u srpskim političkim i intelektualnim krugovima ima dugačku historiju. Ipak, Memorandum je proizveo najveće političke posljedice, uključujući i tragične ratove na prostoru bivše Jugoslavije. Autori Memoranduma, ugledni intelektualci i akademici toga vremena, ovim su dokumentom izrazili zabrinutost zbog, kako kažu, nepovoljnog položaja Srbije i srpskog naroda u Jugoslaviji i oštro kritizirali federalno uređenje zemlje. Jugoslovenski Ustav iz 1974. godine bio je prva i glavna meta napada.

No krenimo redom.

Još za vrijeme života Josipa Broza Tita, autoritativnog predsjednika Jugoslavije i vođe jugoslovenskih komunista, počeli su se oglašavati pripadnici različitih nacionalističkih grupacija i krugova unutar srpskog političkog i intelektualnog miljea. Nakon Titove smrti nosioci velikosrpske ideje počeli su se otvorenije i konkretnije izjašnjavati. Te su ideje oblikovane ponajviše u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti (SANU) i u Društvu književnika Srbije.

Političke prilike u svim jugoslovenskim republikama postupno su se počele destabilizirati. Javnost je zahtijevala demokratizaciju društva i više građanskih sloboda. Međunarodna politička scena utjecala je na takva politička kretanja u jugoslovenskim republikama, naročito se to odnosi na pokušaje demokratizacije u zemljama tzv. istočnog bloka. U takvoj situaciji srpski nacionalisti osjećaju da će Srbija imati sve manje utjecaja na odlučivanje u Jugoslaviji. U političkim tijelima, u medijima, na javnim skupovima počinju se otvoreno, a potom i dramatično iznositi tvrdnje da je srpski narod u Jugoslaviji ugrožen. Naročito se isticao loš položaj Srba na Kosovu i u Hrvatskoj, a Bosna i Hercegovina u to vrijeme još nije označena kao republika u kojoj su Srbi ugroženi. Takva retorika jos više je zagrijana pobunom Albanaca na Kosovu 1981. godine.

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća Jugoslaviju je zahvatila snažna ekonomska kriza koja je bila dio globalne ekonomske krize, ali se u Jugoslaviji zbog nepovoljnih političkih i društvenih prilika koje su u toj zemlji vladale jos jače reflektirala. Prilike na Kosovu, ekonomska kriza i sve veća samostalnost republika, naročito Slovenije i Hrvatske, potakle su snažno bujanje srpskog nacionalizma. Najistaknutiji književnici i članovi SANU-a javno su raspravljali o svom viđenju Srbije i Jugoslavije, a tajno su radili na dokumentu kojeg su nazvali Memorandum SANU. Autori Memoranduma su neka od najpoznatijih imena tadašnje srpske intelektualne scene među kojima su najistaknutiji Dobrica Ćosić, Antonije Isaković, Mihajlo Marković, Vasilije Krestić, Stojan Čelić i dr. Cjelokupni sadržaj Memoranduma bavi se problemom ugroženosti srpskog naroda u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i sve većeg narastanja protusrpskog raspoloženja. Kao glavni neprijatelji srpskog naroda označeni su Hrvati i Albanci, što se pokušalo ilustrirati uglavnom konstruiranjem lažnih pokazatelja o dramatičnom pogoršavanju položaja Srba na Kosovu i u Hrvatskoj. Zahtijevane su brze i konkretne akcije da se spriječi, kako akademici navode, propadanje srpskog naroda.

Provođenje ideja Memoranduma bio je glavni politički projekt Slobodana Miloševića koji u drugoj polovini osamdesetih godina postaje centralna figura srpske politike. Prvo je došao na čelo Saveza komunista Srbije, a potom je početkom 1988. godine izabran i za predsjednika Srbije. Tako brzi uspon Miloševiću je ponajviše omogućio tadašnji predsjednik Srbije Ivan Stambolić, koji je kasnije postao jedna od najpoznatijih žrtava Miloševićevog režima. To je samo jedna od činjenica koja upućuje na prirodu režima Slobodana Miloševića i koja će devedesetih godina doći do punog izražaja. Takav beskrupulozan i kriminalan način vladanja Milošević je koristio u obračunu sa svojim političkim neistomišljenicima i sa cijelim narodima.

Milošević je prvo na nelegalan način smijenio rukovodstva Saveza komunista Kosova, Vojvodine i Crne Gore i u tim jedinicama jugoslovenske Federacije instalirao svoje poslušnike i preuzeo potpunu vlast i kontrolu. Sljedeća etapa njegovog djelovanja bili su odlučni i uporni pokušaji da destabilizira političke i društvene prilike u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji. U tu svrhu koristio je već ranije pokrenute vaninstitucionalne aktivnosti koje su poznate kao “antibirokratska revolucija”. Za ostvarenje tih svojih planova Miloševićev režim organizirao je tzv. mitinge istine: to je bila forma okupljanja velikog broja ljudi gdje su govore držali i parole izvikivali Miloševićevi profesionalni mitingaši. Na stotine ljudi prevožene su autobusima uz osigurane sve troškove od strane Miloševićevog režima, gdje su po mjestima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije optuživane vlasti tih republika kao antisrpske i antijugoslovenske. Time je već jugoslovenska kriza ulazila u svoju najopasniju fazu, a ideje iz Memoranduma SANU pokušavaju se sprovesti u djelo.

Već je rečeno da je Ustav SFRJ iz 1974. godine bio glavna meta srpskih akademika. U Memorandumu se tvrdi da su Srbija i srpski narod tesko oštećeni rješenjima iz tog Ustava, a da su svi drugi zadovoljili svoje interese na račun srpskog naroda. Nezadovoljstvo je bilo u tome sto su tadašnje republike dobile jedan broj nadležnosti koje su do tada bile na nivou Jugoslavije. Ustavom iz 1974. godine dvije pokrajine u sastavu Republike Srbije, Vojvodina i Kosovo, dobile su širu autonomiju i postale su konstitutivni elementi jugoslovenske federacije. Time utjecaj Srbije na proces odlučivanja u saveznim organima Jugoslavije jeste bio djelimično umanjen.

Iz današnje perspektive, Memorandum SANU je čudan i zlokoban dokument. Memorandum počinje izlaganjem ekonomskih problema u zemlji. Tu nalazimo smislene opaske o uzrocima ekonomske krize, tromoj reakciji jugoslavenske vlade, inflaciji, nerealnom životnom standardu i reakcijama na pad istoga. Međutim, čini se da ovaj dio zapravo služi kao uvod u glavnu temu i cilj Memoranduma, a to je nezadovoljstvo položajem Srbije i Srba u Jugoslaviji i traženje promjena. Već u prvom dijelu Memoranduma, autori su izrazili nezadovoljstvo i zabrinutost što su se republike i pokrajine sve više osamostaljivale. Time već postaje jasno, što je kroz cijeli dokument i vidljivo, da je u pitanju otvoreno zagovaranje unitarističkog koncepta u svim oblastima života. Naročito su zabrinuti što se decentralizacija, kako autori kazu, “izrodila u decentralizaciju po teritoriji i po privrednim granama”.

Dalje se u Memorandumu raspravlja o krizi društva, s nastojanjem da se naučno analizira stanje u zemlji i uzroci krize. Kao razlog zaostajanja stalno i uporno se ponavlja jačanje decentralizacije. Žali se za periodom kada je u centraziliranom upravljanju zemljom došlo do uspješne industrijalizacije. Uočljivo je da se sredina šezdesetih godina često navodi kao period velikih promašaja i početka stagnacije. Očito je da autori stalno imaju na umu smjenu kontroverznog Aleksandra Rankovića 1966. godine i iskazuju neslaganje s tim činom, ali nigdje ne navode Rankovićevo ime. Ranković je bio osnivač i šef jugoslovenske tajne policije (UDBA-e) i jedna od najmoćnijih političkih ličnosti u Jugoslaviji. Njegova smjena često se tumači kao Titov obračun sa velikosrpskom strujom unutar Saveza komunista Srbije.

Autori Memoranduma konstantno upiru prstom na ustavne promjene iz 1974. godine koje se smatraju neodrživima. Bave se analizom sveopće krize u Jugoslaviji, s naglaskom na moralnu krizu društva. Kao najvažniji aspekt moralne krize navodi se kriza kulture, koja se ogleda u tome što prave vrijednosti ne dolaze do izražaja. Po autorima, kultura se sve više regionalizira i postupno nestaje njezinog univerzalnog, svejugoslavenskog obilježja. I kultura se, smatraju akademici, stavlja u službu republičkih državotvornih aspiracija, gdje nacionalizam i separatizam bivaju sve uočljiviji. Dakle, i ovdje se, u polju kulture, dosljedano insistira na unitarističkim koncepcijama.

Nadalje, na jednome mjestu spominje se kampanja protiv “precenjenog i izmišljenog unitarizma”. Izgleda da autori Memoranduma nisu imali previše smisla za ironiju, jer upravo je ovaj dokument više nego očigledan pledoaje za unitarno uređenje Jugoslavije i centralizam. Autori Memoranduma – koji je nedvojbeno imao ogroman utjecaj na vlast i javno mijenje u Srbiji – smatraju da je jačanje republika i pokrajina unutar Jugoslavije ‘antiistorijski’ a ne demokratski proces, pravdajući svoje viđenje jeftinim floskulama o tome kako se cijeli svijet ujedinjuje. Za njih je Ustav SFRJ iz 1974, kojim su ojačale republike i pokrajine, nešto najgore što se moglo dogoditi Srbiji i Jugoslaviji.

Iz svega ovoga je vidljivo da je Memorandum izvršio golem uticaj na tadašnju srpsku politiku i Slobodana Miloševića. Razvojem kasnijih događaja ispostavilo se da su ideje iz Memoranduma SANU kao i njihov glavni izvršilac doživjele poraz.

Neven Šimić

Memorandum SANU možete pročitati i preuzeti dolje.

Memorandum SANU

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Bezgrešno rusko proljeće

Rusija obilježava drugu godišnjicu aneksije Krima. Osim likovanja, postoji li i osjećaj krivnje?

Na Krimu je opet proljeće. Rusi sebe i dalje vide kao najneviniji narod na svijetu, potpuno čist i neokaljan. Smatraju da su kroz cijelu svoju povijest uvijek bili žrtve – mučenici, paćenici, oni koji nose breme. U njihovim zamislima Rusija je okružena grabežljivim i prijezira vrijednim susjedima kojima su Rusi otvorili svoja srca i pružili ruku, a ovi su ih zauzvrat iskoristili i povrijedili. Ruski popis pritužbi protiv njih beskrajan je. Ovi susjedi duguju Rusiji zbog njene ‘velike kulture’, zbog Jurija Gagarina i ruskih mistika. Rusi pak susjedima ne duguju niti jednu kopejku. Zato, ako zatreba, Rusija će sva sretna uzvratiti udarac, jer se osjeća prevarena od svih.

Krivnja je neugodna stvar s kojom je teško živjeti. Nijemci su joj se uporno i dugo odupirali. Povjesničar i teoretičar Aleida Assman pisao je da je Nijemcima bilo lakše izmisliti ispriku za svoje postupke nego, naprosto, priznati da su bili u krivu. Među političkim autorima jedno je vrijeme bilo popularno naciste predstaviti kao bezprizorna čudovišta, kao krvožedne zvijeri koje su pokrenule globalno krvoproliće. Prema ovom gledanju, obični Nijemci nisu imali nikakve veze s nacizmom. Druga vrsta pristupa ovoj temi bila je ta da se Nijemci sjećaju svih zlodjela prouzrokovanih od strane nacista: milijuna ubijenih ljudi, sravnjenih drevnih njemačkih gradova, okupacije i podjele svoje zemlje na dvije države. Zatim, tu je bio njihov ugled – nakon nacista, Njemačka se više nije mogla posmatrati isključivo kao domovina Martina Luthera. U ovome viđenju, patnje koje su Nijemci proživjeli pod nacističkim režimom stavljaju ih u istu razinu s Židovima koji su preživjeli holokaust. Nakon što su se riješili tih zlih Nacista, Nijemci sada ponovno mogu prigrliti narode koji su trpili pod nacističkim jarmom. Nijemci su dakle bili žrtve, kao i svi ostali.

Ipak, bez obzira na sva izbjegavanja odgovornosti i pogreške, Nijemci su prihvatili svoju krivnju.

Sličan proces kao da se događao i u Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza. Bilo je pokušaja da se prizna vlastita prošlost onakvom kakva je doista i bila – i to ne samo komunistička prošlost nego i ona  ruskoga carstva koje je živjelo od iskorištavanja svojih kolonija. Međutim, ako je suditi po onome što se govori sada, kolektivno sjećanje Rusa funkcionira na vrlo različit način od onoga u Nijemaca. Evo nekoliko primjera: streljana Butovo gdje je ubijeno više od 20 000 političkih zatvorenika za vrijeme Staljinove strahovlade, potresni film ‘Tajni policajac’ snimljen 1992. (u kojem se radnja događa ubrzo nakon boljševičke revolucije) te spisi Solženjicina i Shalamova možda su otkrili i pokazali strahote toga vremena, ali nisu imali željeni učinak.

Kao prvo, Rusi općenito smatraju da nemaju nikakve veze sa zločinima počinjenim tijekom sovjetske ere. Što se većine Rusa tiče, zločini su počinjeni od strane komunista, a komunisti nisu bili Rusi. Estonci, Židovi, Gruzijci i Kinezi bili su odgovorni za sve. Oni su bili financirani iz njemačke ‘centrale’ i od neke vrste globalne zavjereničke klike. Neka onda ti ljudi preuzmu krivicu.

Isto tako, Rusi nisu krivi za deportaciju Krimskih Tatara 1944., a način na koji Tatari još uvijek jadikuju o tome je u najmanju ruku neukusan. Rusi su propatili ništa manje od Tatara. Iz ruske perspektive gledano, kada se Tatari žale na svoju patnje koju su prouzročili Rusi, trebali bi također spomenuti i patnje Rusa pod komunizmom, inače se radi o običnim lažima i provokaciji. Osim toga, zapravo nije ni bilo zločina. Naprosto se radilo o teškim vremena, okrutnoj vojnoj logici i bilo bi zapravo najbolje da se sve to davno zaboravilo.

Najveći problem je što Rusi svoje probleme objašnjavaju manjkom nacionalističke svijesti i imperijalnih ambicija, tj smatraju da je to zbog toga što su ‘loši Rusi’. Posljedica takvog razmišljanja je da jedini spas vide u više autokracije, više državnog pravoslavlja, više Kozaka, antisemitizma, ratova i pripajanja teritorija. Slijedeći ovakvu logiku, Rusija pod dinastijom Romanova nije uspjela jer je bila premekana, tj. prestala je biti svoja. Stoga se nameće očigledan zaključak da Rusi ne bi trebali skretati sa svoga ‘pravoga puta’. Taj pravi put znači biti supersila. Sve što su Shalamov, Solženjicin i drugi učinili jeste da su naučili Ruse da moraju opet postati imperij i ići do kraja. Kao što kaže engleska poslovica, ako se prvi puta ne uspije – nastavi pokušavati.

Streljana Butovo (sada spomenik Staljinovim žrtvama), koja je trebala braniti Ruse od povratka u prošlost na isti način kao što holokaust štiti Nijemce od povratka u nacional-socijalizam, pretvorila se u ulazna vrata u još dalju i krvaviju prošlost. Sjećajući se ‘crvene’ represije koja je bila loša, Rusi čekaju novu, ‘bijelu’ represiju koja će biti dobra. U njihovom kolektivnom slavlju zbog osvajanja Krima, Rusi ne samo da slave svoju pobjedu nego i svoj nedostatak krivnje. Između to dvoje možda i nema razlike.

Maxim Goryunov, Open Democracy

Foto: Alexander Aksakov / Getty Images

Potvrda poznatoga

Postoje pojave i događaji za koje znamo da će se desiti. Predosjećamo u kojoj će se formi dogoditi i kojom će se ‘kvalitetom’ realizirati. Nemamo sumnji i dilema, nismo nestrpljivi jer znamo da će doći. Kako se može znati nešto što će se tek dogoditi? Pa tako što i u ovakvom svijetu kakav je naš ima ponešto što je slično kao u prirodi, može se odvijati samo na jedan način. Ne može, dakle, izostati osuda Radovana Karadžića. Kakav god bio sud, a znao je Haški tribunal svakakav biti, nije imao drugo rješenje. Godinama dokazivano i sa kojeg god aspekta mjerili Karadžićevu krivnju, ona realno postoji, dokaziva je i dokazana. U ovakvim slučajevima radi se o formalnoj potvrdi poznatoga, pa je i vijest o haškoj presudi Karadžiću iz te kategorije.

Tu bi mogao biti kraj priče, javnosti je ponuđena očekivana informacija. Nema se što novo saznati niti dodati. Međutim, to je samo najobičnija logična priča. Javnost, nekoliko vrsta javnosti, hoće više. Šansu za svoje minute slave rijetki propuštaju. Baš zbog toga provalila je oluja i mećava mišljenja i komentara. Ima kazivanja realističnih i logičnih, ali je mnogo više onih suprotnih od toga. Sve su to manje ili više pregrijani govori, napadno podijeljeni u dvije međusobno isključivo navijačke grupacije. Jednima je svaka kazna nedovoljna, ravna napravdi; drugima je ista ta kazna prestroga i nedokazana. Kao što je to kod nas redovito ‘dobar’ običaj ove su grupe određene etničkom pripadnošču.

Može li se očekivati da vremenski odmak učini svoje, da se ova presuda i sve druge haške presude doživljavaju realnije i bez stroge primjene etničkog ključa? Samo bi tako bilo moguće da ratni zločini svih ‘strana’ i sva ratna viđenja prestanu biti prostor stalnog ratovanja ‘drugim sredstvima’. Samo se tako može početi graditi istinsko pomirenje i povjerenje. Ima dovoljno primjera u Evropi za takvo što. To bi trebala biti velika i važna zadaća obrazovanja, znanosti i kulture. To je put da se zauzdaju dosadašnje i sadašnje šovinističko-kriminalne politike koje stalno truju i nazaduju sve aspekte društva. I poslije nakane da se pošalju bilo kakve smislene i dobronamjerne poruke korisno je prisjetiti se atmosfere neposredno nakon objave (nepravomoćne) presude. Samo što je presuda donesena uslijedilo je očekivano svrstavanje za ili protiv. Reakcije u Republici Srpskoj i Srbiji jednoglasne. Vlast i opozicija; intelektualci, umjetnici i novinari; odvjetnici i suci svi uglas – nepravda! U Federaciji BiH i u Hrvatskoj posve oprečno, svi presudu vide kao nedovoljno strogu.

Očito je da je izgradnja međusobnog povjerenja, vjera u suđenje i pravdu još daleko. Ima ipak koristi od ove presude. Karadžić je osuđen za teška nedjela, za njega najteža a za BiH najvažnija je presuda za genocid. Da je ovakva presuda postojala kada je sklepan Daytonski mirovni ugovor Republika Srpska ne bi imala sadašnju ustavno-pravnu i političku poziciju. Poruka presude Karadžiću, jer to je presuda i prvom predsjedniku i osnivaču Republike Srpske, je da su temelji ovoga bh entiteta postavljeni na teškim zločinima, pa i genocidu. Može li se očekivati da će svi domaći i inozemni politički faktori imati ove činjenice u vidu.

Zlatko Bosnić

Foto: CNN

 

Dokle Sejdić-Finci?

Zaslužuje li Bosna i Hercegovina biti članicom EU ako diskriminira svoje građane? Slučaj Sejdić i Finci.

Bosna i Hercegovina diskriminira dio svojih građana. Da stvar bude još puno gora, Bosna i Hercegovina diskriminira svoje Rome i Židove, a i druge koje politika imenuje ostalima. Biti europska država nakon Drugog svjetskoga rata i diskriminirati ova dva naroda tužno je i porazno. Svi oni kojima je važna dugoročna dobrobit BiH moraju biti zabrinuti sporošću i nemarom vlasti i javnosti u ovome slučaju.

Treba reći da ova diskriminacija nije namjerna. Ona je posljedica Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je doslovno sklepan od strane administracije SAD-a da bi se završio tragični rat u zemlji. Trebalo je tražiti kakvo-takvo rješenje, jer milijuni građana bivše Jugoslavije preplavili su Europu, Sjedinjene američke države i Kanadu, a dešavao se i snažan pritisak javnosti na politike Zapada.Taj mirovni sporazum i novi ustav napravljeni su s namjerom da se na neki način udovolji trima konstitutivnim narodima (Bošnjaci, Hrvati, Srbi), njihovim nacionalnim vođama i prioritetima. Tek poslije su se sjetili da postoji još netko osim njih.

U Bosni i Hercegovini, ako niste pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda ne možete biti birani u Predsjedništvo BiH i Dom naroda BiH. Ova očita diskriminacija dovela je do tužbe koju su predstavnici BiH Roma i Židova, Dervo Sejdić i Jakob Finci, pokrenuli pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Sud je naravno presudio u njihovu korist, odlučivši da se pripadnicima manjina u BiH mora omogućiti kandidiranje za Predsjedništvo i Dom naroda BiH. Odluka Suda donesena je 22.12.2009., ali otada se ustavno-pravni položaj bh Roma, Židova, ali i svih ostalih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda ni u kojoj mjeri nije promijenio.

Bosna i Hercegovina je zvanično aplicirala za članstvo u EU 15.2.2016. godine.  Pristupni proces će, blago rečeno, biti dug i kompliciran. Komesar za evropsku politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannes Hahn poručio je bh zvaničnicima da nastave s reformama. Da je dobre volje i spremnosti za dogovore unutar BiH te bi reforme mogle biti samo administrativno-birokratski postupak. Nažalost nije tako, jer u BiH je sve politika.

Međutim, čini se upravo nevjerovatnim da će EU Bosnu i Hercegovinu primiti u svoje članstvo bez promjene ovih diskriminirajućih ustavnih odredbi. Već imamo neka nezvanične komentare koji jasno ukazuju da je to tako.  Josip Juratović, zastupnik Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) u Bundestagu i član vanjskopolitičkoga odbora Bundestaga (inače podrijetlom iz Hrvatske) izjavio je da “Bosna i Hercegovina bez implementacije sudske odluke Sejdić-Finci, bez uspostave građanskih prava, neće ući u Europsku uniju”.

Na koncu, da li bi bilo pravedno da ovakva Bosna i Hercegovina postane članica kluba koji je, sa svim svojim opterećenjima i manjkavostima, ipak primjer i predvodnik u globalnim demokratskim procesima i ostvarivanju ljudskih prava? To bi bila svojevrsna nagrada nacionalistima koji će i dalje upotrebljavati vlast kao i sve godine do sada.

Važno je dodati da su svi građani Bosne i Hercegovine žrtve trome i neodgovorne vlasti kojoj je glavni cilj opstnak i ispunjavanje samo minimuma neophodnog za održavanje na vlasti. Međutim, građani su birali i biraju te i takve političare na skoro svim izborima od uspostave demokracije u BiH, što je velika tema sama po sebi. Interesantna je činjenica da je javnost u BiH vrlo skeptično reagirala na predaju aplikacije za članstvo u EU, pitajući se čime je ovako nespremna BiH to uopće zaslužila.

Ipak je dobro da se krenulo u proces priključivanja EU, ali treba znati da će promjena Ustava u slučaju Sejdić-Finci biti apsolutni uvjet za članstvo, što je jedino moguće i ispravno rješenje.

DD

Foto: Aljazeera Balkans

Enver Hoxha: luđak koji je upravljao ludnicom

‘’Enver Hoxha: željezna pesnica Albanije” je čudesna priča o tome kako je jedan čovjek nekažnjeno držao cijelu zemlju taocem punih četrdeset godina.

Između 1944. i 1985. Albanijom je vladao jedan čudni, zapravo potpuno ludi sociopat i diktator po imenu Enver Hoxha. Iako je staljinizam u Europi nestao sa smrću svoga osnivača (ili barem s Hruščovljevim reformama) u Albaniji je ostao neupitan sve do 1990. Kada je Hoxha umro 1985., Albanija je službeno bila treća najsiromašnija zemlja u svijetu. BNP je bio veličine maloga grada a prosječna primanja bila su petnaest američkih dolara mjesečno. Četiri desetljeća kolektivizacije dovelo je skoro do gladi na selu, gdje je Hohxin agresivni izolacionizam značio da su ljudi za poljoprivredu još uvijek koristili tehnologiju iz 1920-ih. Kada se režim konačno srušio, nekoliko godina nakon Hoxhine smrti, za sobom je ostavio umorno, gladno, konfuzno i preplašeno stanovništvo.

Dok su Albanci i albansko društvo uspostavljali demokratsko društvo malo tko je imao vremena ili volje razmišljati o čovjeku koji je vladao zemljom s nezamislivom okrutnošću više od četiri desetljeća. “Enver Hoxha: željezna pesnica Albanije”, knjiga novinara Blendi Fevziua, prvi je pravi životopis diktatora. Iznimno popularna i veoma kontroverzna knjiga u Albaniji prevedena je na engleski, a za nadati se uskoro i na druge jezike.

Enver Hoxha rođen je 1908. u gradu Gjirokasteru na jugu Albanije (tada dijelom Otomanskoga carstva). Čini se da je izbjegavao oca, prostodušnog hodžu koji ga je napustio I otišao raditi u SAD, ostavivši sina svome ujaku Hysenu Hoxhi, gradonačelniku i radikalnome ateistu i anti-kolonijalistu. Fevziu tvrdi da Hoxha nije pokazivao interes za politiku. Otišao je studirati botaniku na sveučilištu u Montpellieru unatoč tome što ga, prema vlastitim riječima, ova oblast nije zanimala. Napustivši studije otputovao je u Pariz gdje se uspješno predstavljao kao predstavnik albanskog komunističkog pokreta te se priključio društvenom krugu komunističkih izdavača i avangardnih umjetnika. Ostao je frankofil cijeloga života, a Francuska je bila jedna od rijetkih zemalja s kojom je Albanija imala bilo kakve odnose.

Nakon povratka u Albaniju Hoxha je imao nekoliko poslova prije nego se priključio pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata. U roku od nekoliko godina, malo poznati i još manje omiljeni Hoxha nekako je uspio doći u vodstvo komunističke stranke. Kako je to ostvareno ostaje, po priznanju autorice životopisa, “jedna od najvećih misterija albanske povijesti”.  Čini se da je dobar dio tajne njegova uspjeha bilo slučajno prijateljstvo s dva jugoslavenska tajna agenata koji su albansku komunističku stranku vodili kao podružnicu jugoslovenske partije i Titovih partizana. Fevziu je posvetila puno vremena ovome poglavlju, tvrdeći da su Jugoslaveni bili ključni u dovođenju Hoxhe na vlast i da su mu pomogli da je učvrsti u nemirnim poslijeratnim godinama. Unatoč tome, Hoxha je prekinuo veze s Titom 1948. zajedno s ostatkom Varšavskog pakta. Poslije se razišao i sa SSSR-om (tvrdio je da je Hruščhov bio izdajica i revizionist), stvorivši neobično savezništvo s Kinom koje je trajalo sve do otvaranja te zemlje prema Zapadu 1970-ih. Kad se razišao s Kinom 1978., Hoxha je uistinu ostao sam.

Jedan depresivni lajtmotiv koji se ponavlja kroz cijelu knjigu su Hoxhine paranoidne čistke. U početku, one imaju nekog kontekstualnog smisla: naravno da će ukloniti suradnike okupatora i političke protivnike – stvari su se naprosto tako rješavale. Međutim, uskoro počinje ubijati suparnike u vlastitoj stranci, uključujući one koje je samo nekoliko godina ranije hvalio kao ratne heroje. Disidenti su bili uklonjeni, a isto će se desiti i svećenstvu i aristokraciji. Stari školski prijatelji i simpatije iz srednje škole također su eliminirani. Osoba koja je Hoxhi dala stipendiju za studij u Francuskoj je pogubljena, kao i prijatelj koji mu je dao besplatno živjeti u svome pariškom stanu. Bivši premijeri, potpisnici albanske Deklaracije o neovisnosti 1912. i osnivači komunističkg pokreta bili su među mnogim žrtvama smaknuća koja su bila uobičajena sve do kasnih 1980-ih.

Hoxha je intelektualce eliminirao u toj mjeri da u vrijeme njegove smrti gotovo nitko u Politbirou Komunističke stranke nije imao više od srednjoškolskog obrazovanja. Jedna od najopasnijih funkcija tijekom Hoxhine vladavine bio je ministar unutarnjih poslova – ubio ih je sve osim jednoga. Kao što jedna žena – čiji je muž bio pogubljen od strane Hoxhe – objašnjava u knjizi: mnogi Albanci imali su grandiozne ideje o tome kako voditi zemlju nakon oslobođenja, ali samo je Hoxha bio spreman ubiti vlastitoga šuru da ih i ostvari.

1967. Hoxha je pretvorio Albaniju u prvu ateističku državu na svijetu. Zatvorio je sve crkve i džamije, a čak je uništio i nekoliko vjerskih građevina od neprocjenjive kulturne vrijednosti. Svećenstvo je bilo jedna od najugroženijih skupina i malo ih je preživjelo strahovladu. U jednoj depresivnoj epizodi, svećenik je likvidiran za „zločin“ krštenja u privatnome domu. Hoxha je čak zabranio i brade zbog njihove povezanosti s islamom i pravoslavljem. Albanski diktator njegovao je kult ličnosti usporediv možda samo s Kim Jong-ilom u dvadesetome stoljeću. Njegovi pisani radovi bili su obvezni čitanja u školama. Hoxha – ili „ujak Enver“ kako je preferirao – poticao je svoj kult tako što je dao pomno prepisati povijesne knjige da bi se,između ostalog, predstavio kao osnivač albanskog komunizma, osnivač albanske Komunističke partije i najvažnija figura partizanske borbe protiv okupatora. To je, naravno, izazvalo ogorčenje među veteranima tih pokreta, ali jedini koji su preživjeli čistke bili su oni koji su živjeli izvan zemlje.

Hoxha je svoj narod držao u konstantnome strahu pozivajući se na opasnost od strane invazije. Dao je izgraditi oko 750 000 betonskih bunkera diljem zemlje, uglavnom na obali i duž granice s Grčkom i Jugoslavijom, ali i u gradovima, parkovima i drugim naizgled slučajnim lokacijama. Osim što su koštali dobar dio BDP-a, bunkeri su koštali života mnoge graditelje koji su uglavnom bili na prislinome radu. Arhitekt bunkera Josif Zagali na kraju je poslan u radni logor u jednoj od Hoxhinih redovnih i uglavnom besmislenih čistki.

Početkom 1960-ih Hoxha i drugi vodeći članovi stranke počeli su živjeti u samoodrživoj četvrti Tirane poznatoj kao Blloku (doslovno: blok). Hermetički zatvoren od ostatka Albanija, Hoxha i njegovi poslušnici rijetko su se usuđivali ići vani. Odluke su radije donosili u svojim dnevnim sobama i salonima.

Enver Hoxha – čudni sociopat, tiranin i masovni ubojica umro je kao slobodan čovjek. Njegova smrt obilježena je sa sedam dana dotada neviđene žalosti. Njegovi memoari, koje je napisao u trinaest svezaka, bili su dokaz Oscar Wildeove poznate maksime da nitko nije dovoljno bogat da otkupi svoju prošlost. Knjiga Blendi Fevziua ukazuje na ovu nepravdu. Njegova pedantna istraživanja, pomognuta otvaranjem prethodno zatvorenih komunističkih arhiva, opisuje strahote diktatora i njegovog režima. Ova knjiga također je važna i na drugi način: daje glas mrtvima, nestalim, prognanim i očišćenima. To što im je dao glas i omogućio da čujemo njihovu priču, nešto što im je Hoxha očajnički pokušao oduzeti, možda je i najveće Fevziuevo dostignuće.

Alex Sakalis, Open Democracy