Nedavno je izdavačka kuća iz Travnika „Dram radosti“ u svojoj ediciji Memento objavila knjigu Bosna i Rimska kurija u srednjem vijeku autora Dženana Dautovića, specijalista za srednjovjekovnu povijest. Knjiga je rezultat dugogodišnjega Dautovićeva istraživanja ove teme, koja je bila i predmet njegovoga doktorskog rada. Knjiga pokriva jedno veoma važno tematsko područje iz bosanske historije, koje do sada nije obrađivano sistematski, u obliku monografske studije.
I ovom knjigom, kao i dosadašnjim izdanjima, „Dram radosti“ predstavlja se kao izdavač s pomno profiliranim programom, te s osobitom pažnjom spram likovne i tehničke prepoznatljivosti svojih izdanja.
Ovdje se prenosi zaključno razmatranje iz knjige Bosna i Rimska kurija u srednjem vijeku. (I. Lovrenović)
Dženan Dautović
BOSNA I RIMSKA KURIJA U SREDNJEM VIJEKU
Zaključak
Od samih početaka prisutnosti kršćanske vjere na području Bosne pa sve do propasti srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva, Rimska kurija bila je aktivni učesnik svih vjerski obilježenih procesa te je u manjoj ili većoj mjeri bila njihov pokretač odnosno usmjerivač. U tekstu smo naveli četiri ključna perioda bosansko-papinskih odnosa, pa ćemo ih sada samo sumirati:
a.) „prethistorijski period”: brojna stoljeća koja su prošla od prvih dolazaka kršćanstva na Balkan, kao jedne od brojnih religija u Rimskom Carstvu, preko prvog i drugog vala kristijanizacije ovog područja, pa do prvih kontakata Rimske kurije s bosanskom državom. Pisanih tragova u ovo vrijeme gotovo da nema, tako da je ono podložno istraživanju prije svega arheologa.
b.) „period denuncijacija”: odvijao se za vladavine bana Kulina odnosno za pontifikata Inocenta III, najistaknutijeg predstavnika univerzalističke paradigme Papinstva. Vrijeme je to kada je Bosna od svojih političkih neprijatelja ocrnjena na Kuriji da štiti heretike, što je postala stigma koje se nije mogla riješiti sve do kraja svog postojanja.
c.) „period zova križarskog oružja”: najkritičnije vrijeme, koincidiralo s vladavinom bana Mateja Ninoslava i pontifikatima Inocentovih nastavljača Honorija III, Grgura IX i Inocenta IV, također papa koji su revno provodili politiku apsolutističkog Papinstva. U ovo vrijeme Kurija najtješnje sarađuje s ugarskim dvorom podupirući njegove ambicije prema bosanskom teritoriju. Odnosi s Bosnom dodirnuli su dno, naročito nakon premještanja Bosanske biskupije u Đakovo, kada oni oficijelno i prestaju.
d.) „period pokretanja franjevačke misije”: vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotromanića odnosno pontifikata nekolicine papa avinjonske paradigme. Ovo vrijeme karakteriziraju kvalitetno sasvim drugačiji kontakti Bosne i Kurije. Heretičko je pitanje manje u prvom planu, većina odnosa odvija se kroz prizmu rada Bosanske franjevačke vikarije, koja je pokrivala mnogo širi prostor od same Bosanske Banovine. Bosna je postala misionarska zemlja, kojoj su avinjonski pape pristupali kao i drugim sličnim zonama
na rubnim dijelovima kršćanskog svijeta. Vladari Bosne također su pokušavali popraviti odnose, naročito dok je bosanski vikar a kasnije i bosanski biskup u Đakovu bio fra Peregrin Saksonac. Međutim, ti pokušaji nisu imali mnogo uspjeha, uglavnom zbog izuzetno jakog uticaja Crkve bosanske u unutrašnjosti zemlje te zbog još vrlo aktivnih ugarskih pretenzija.
e.) „period rekatolizacije zemlje”: vrijeme koje se povezuje s vladavinom kralja Stjepana Tomaša, legatskom misijom hvarskog biskupa Tome Tomasinija u Bosni i pontifikatima Eugena IV i Nikole V. Suočene sa sve opipljivijom opasnošću od osmanskog nadiranja te zbog stalnog smanjivanja broja mogućih saveznika, i Bosna i Kurija prirodno su se počele približavati, prva želeći da produži svoj opstanak, druga težeći da spriječi potpadanje sve više europskog teritorija pod vlast gospodara druge vjere.
Moguće je ponuditi i druge oblike periodizacije. Podjelu na Vrijeme antiheretičkog diskursa (13–14. stoljeće) i Vrijeme antiosmanskog diskursa (15. stoljeće); ili također podjelu po kvalitetu diplomatskih odnosa: vrijeme šutnje izvora (do 1180), vrijeme direktnih kontakata s bosanskim banovima (1180–1250), prekid odnosa i ponovna uspostava šutnje izvora (1250–1315), Bosna kao dio vanjskopolitičkih odnosa Kurije (1315–1377), nova faza šutnje izvora (1377–1415), papinsko priznavanje Bosanske kraljevine (1415–1439), vraćanje Bosne u okrilje unutrašnjih poslova Kurije (1439–1461), Bosna kao papinska kraljevina (1461–1463). Svaka od ovih periodizacija korisna je za sebe i dosta govori o jednom od segmenata odnosa između Bosne i Rimske kurije.
Nekoliko ideja vodilja provlači se kroz sve nabrojane faze bilo koje periodizacije te uveliko modificira prirodu spomenutih odnosa. Prva od tih ideja vodilja jeste favoriziranje Ugarske na Rimskoj kuriji. Na ovom mjestu ne mislimo preuzeti teorije nekih historičara, naročito ne onih iz crkvenog miljea, koji za svaki loš potez Papinstva prema Bosni krivicu svaljuju na Ugarsko Kraljevstvo. Baš suprotno, smatramo da je Kurija, da joj je doista bila u interesu dobrobit cjelokupnog kršćanstva, bez obzira na količinu pritisaka koji su dolazili iz pravca ugarskog dvora mogla pronaći drugačije modalitete odnosa prema Bosni. Međutim, bitniji od interesa za stanje vjere u Bosni bio je dobar odnos s tradicionalnim i moćnim saveznikom. Nisu ovakvi odnosi u trokutu Bosna – Kurija – Ugarska bili
specifični, na isti način Kurija se ponijela prema Irskoj kada je trebalo poduprijeti teritorijalnu glad engleskih kraljeva; prema Portugalu kada su ga komad po komad počeli kasapiti moćni susjedi iz Španjolske; prema Litvanskoj Kneževini kada je Teutonski red njemačkih vitezova napadao sve teritorije, bilo one konvertirane bilo one još uvijek paganske; naposljetku prema Češkoj kada je ona postala meta apetita Sigismunda Luksemburškog. Rimska kurija prema velikim silama se ponašala kao rođena majka, dok je prema onima slabijim bila maćeha.
Druga ideja vodilja jeste nepoznavanje Bosne na Kuriji. Počev od prvog papinskog izaslanika na ove prostore, Teobalda, 1180. godine pa nadalje, nije bilo drago službenicima Kurije da putuju u ove brdovite predjele. Sjetimo se mnoštva proklamovanih misija koje su propale jer njihovi izvršioci nisu ni stupili na tlo Bosne. Nisu ni bosanski vladari sa svoje strane učinili mnogo da se taj jaz prevaziđe. Za razliku od Ugarske, koja je imala svoje predstavnike na Kuriji i oko Kurije, takva strategija u Bosni nikada nije postojala, pa samim time nije bilo nikoga ko bi branio njene interese u Rimu. Problem jezičke i pismene razlike samo je dodatno otežavao komunikaciju. Sjetimo se Kulinove delegacije u Rimu, za koju se pretpostavlja da nije postigla ništa zbog nepoznavanja latinskog, ili zbunjujućeg pisma fra Bartolomeja Alvernskog, kojeg su stoljetni običaji, prisutni i kod katolika i kod krstjana, potpuno dezorijentisali. Spomenute razlike upravo su smanjili franjevci, no one nikada nisu i u potpunosti prevaziiđene, pa su i oni sami primjenjivali određene postupke koji su bili neobični za pripadnike tog reda bilo gdje drugo. Također, veoma je važno što je Papinstvo najčešće bilo nemoćno da provede svoje zamisli na terenu. Dva i pol stoljeća papinske aktivnosti u Bosni prolazi u stripovskoj devizi „htio bih mnogo, ali mogu malo”. Čak ni udruživanje s ugarskim vladarima, a ni s bosanskim kraljevima kasnije, nije doprinijelo da se agende papinske politike ostvare u Bosni. Simbolika tužnog i osamljenog pape Pija II koji u posljednjim danima svog života nemoćno stoji na zapadnoj obali Jadrana i čeka flotu koja mu je obećana za križarski pohod i napad na Bosnu netom uklopljenu u Osmansko carstvo, a koja nikada nije stigla, najslikovitiji je primjer rečenog.
Najveća korist koju je bosanska država imala od kontakata s Rimskom kurijom jeste transfer kulturnih strujanja zapadne Europe. Iako je teško razlučiti koliki je procenat uticaja dolazio iz Rima u odnosu na mnogo bliža kulturna središta u Dalmaciji i Ugarskoj, ipak možemo argumentirati da je Kurija svojim postupcima imala ulogu u transferu shvatanja transcendentalnog značaja krune i vladara u Bosnu, zatim u transferu latinske pismenosti na bosanski dvor, podizanju svijesti o potrebi formiranja dvorske kancelarije i arhiva itd.
Odnosi s Rimskom kurijom jedan su od najznačajnijih segmenata diplomatskih odnosa i vanjskopolitičkog programa Bosanske Banovine/ Kraljevine. Njihovim proučavanjem uviđamo da Bosna nije bila ograničena na planine i gudure Balkana, nego je imala i svoju internacionalnu, paneuropsku dimenziju. Iako većina kontakata Kurije s Bosnom i o Bosni ima negativan ton, oni nam daju dosta uvida u ponašanje bosanskih vladara i vlastele. Izvora papinske provenijencije važnih za srednjovjekovnu prošlost Bosne ima gotovo 200, što je značajan korpus koji se ne smije zapostaviti u općim istraživanjima. Malo šta bismo znali o Bosni u 13. stoljeću da se nije Kurija tada jako zainteresirala za vjersku situaciju u njoj, gotovo ništa ne bismo znali o braku na bosanski način da nije Dubia fra Bartolomeja iz Alverna itd. Brojna pitanja u ovom smo radu samo dotakli i otvorili njihovu problematiku, što svjedoči o širini i kompleksnosti teme. Uloga Rimske kurije u razvoju srednjovjekovne bosanske države tema je od prvorazrednog značaja, te se nadamo da smo je uspjeli barem u nekim segmentima osvijetliti, barem neke nedoumice razriješiti i neke zablude ukloniti.
Izvor: ivanlovrenovic.com
digitalnademokracija.com 