Europski čelnici moraju se dogovoriti o tome kako odgovoriti na optužbu da se kontinent suočava s „civilizacijskim brisanjem“. Ovo su bile najteže riječi korištene u strategiji nacionalne sigurnosti koju je ikada objavila američka vlada, jasno… Više
Leteći cirkus Bakira Izetbegovića: Predizborni ekonomski plan sa Temua
Do općih izbora u Bosni i Hercegovini ostalo je nešto manje od godinu, a zasad je, sudeći po tome koliko je poranio u kampanji, predizborna groznica jedino uhvatila predsjednika SDA Bakira Izetbegovića.
Iako bi sa svojih 69 godina života trebao biti u penziji, Izetbegović odjednom pokazuje nekarakterističnu energičnost, obilazeći teren i sastančeći s potencijalnim koalicijskim partnerima. Mogućnost da bi SDA i sebe mogao vratiti na vlast na državnom i federalnom nivou sljedeće jeseni probudila ga je iz dugotrajnog političkog zimskog sna.
Posebno nadahnuti nastup u Maglaju
Pritom ta kampanja Izetbegovića juniora često izgleda kao nenamjerna satira, epizoda nečega što bi se moglo nazvati Bakirove kućne čarolije ili Leteći cirkus Bakira Izetbegovića. To se najbolje vidjelo na njegovom nastupu u Maglaju u povodu Dana državnosti, gdje je Izetbegović besjedio pred okupljenom publikom u Domu kulture Edhem Mulabdić.
Nastavi čitati “Leteći cirkus Bakira Izetbegovića: Predizborni ekonomski plan sa Temua”
Pojavio se drugi, neobjavljeni album grupe Kongres, 40 godina kasnije
Sarajevska grupa Kongres izdala je 1984. izvanredan album Zarjavele trobente, i ubrzo potom nestala.
Prije nekoliko godina pisali smo da “ako danas slušate pjesme s jedinog Kongresovog albuma, prvi utisak je da je to znatno bolje, kreativnije i plemenitije od velike većine onoga što je današnja sarajevska, bh. i regionalna scena”.
Grupa je bila i “jedan od najinventivnijih i najprepoznatljivijih bendova koji su se pojavili na sarajevskoj alternativnoj sceni početkom 1980-ih. Kombinirajući elemente new wavea, art-rocka, alternativnog popa i poetskog lirizma, Kongres je stvorio zvuk koji je bio istovremeno sofisticiran i emocionalno izravan”.
Nedavno je na Bandcampu osvanuo njihov neobjavljeni album, Samo da se obogatim. Umjesto Mahira Purivatre pjevač je Emir Cerić, a ostatak benda čine Adam Subašić, Igor Ivanović i Neno Jeleč.
Ovi snimci “predstavljaju važan arhivski dokument i posvećeni su očuvanju naslijeđa benda i uspomeni na preminule članove i saradnike benda Aljošu Buhu, Nenu Jeleča, Zorana Erkmana, Dražena Draleta Jankovića, Davora Papića i Rajka Bartulu Doktora”.
Album sadrži neizbježne zvučne i tekstualno-referentne dodirne točke s objavljenim prvijencem, što je svakako dobro, ali Samo da se obogatim predstavlja i dosta radikalan odmak u nekim svojim elementima – recimo u vokalnoj izvedbi.
Topla preporuka za sve radoznale, za sve ljubitelje novog vala i sarajevske alternativne scene. Zapravo, preporuka svima.
Album možete preslušati i kupiti OVDJE.
Es-selamu Varcar, Dejton alejkum
Nema potrebe ponavljati i napominjati da je BiH neobična zemlja i čudna država u kojoj su dominantne pojave razni apsurdi, paradoksi i neka posebna logika. Teško ju je razumjeti jer je komplicirana i složena. Sve je u njoj pogrešno složeno i posloženo, sve na krivom i pogrešnom mjestu. Sve naopako, sve nakrivo nasađeno. I nesložno. A ona kao takva postoji već mnogo vijekova. Možda je baš to i razlog zašto tako dugo postoji i opstaje jer da je normalna vjerovatno ne bi bila ovako dugovječna.
Krenimo od imena. Samo ime BOSNA I HERCEGOVINA je neobično jer sadrži veznik „I“. (I? Veznik!) U svijetu postoji nekoliko država koje u svom imenu imaju veznik „I“. Država Antigva i Barbuda (smještena na granici Karipskog mora i Atlantika) je sastavljena u suštini od dva otoka – Antigve i Barbude (+ treći nenaseljeni otok Redonda), zatim također susjedna država Sveti Kristofor i Nevis (država od dva otoka), pa onda Trinidad i Tobago (dvootočna), ali i jedna afrička – Sveti Toma i Princip također je država sastavljena od dva otoka. To su države čija je teritorija fizički odvojena, sastavljena od dva dijela, tj. dva ostrva. Da su kojim slučajem Bosna i Hercegovina dva otoka, jedno bi bilo goli otok, a drugo pusto ostrvo. Ipak, iako nisu, neko se ipak dosjetio da stavi između njih veznik „I“ kao da jesu otoci ili ostrva. Dva ostrva u Moru apsurda, paradoksa, i nesporazuma.
Nastavi čitati “Es-selamu Varcar, Dejton alejkum”
BiH 30 godina nakon Dejtona: dan mrmota u iščekivanju čuda
Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas prošlo je 30 godina i mnoštvo većinom bolnih godišnjica tog sporazuma, skupova, konferencija, prigodnih članaka i analiza. BiH je zemlja godišnjica s centralnom referentom tačkom u ratu 1992-1995. godine. Prošlih godina se obilježavao i početak rata 1992. godine, pa onda godišnjice zatvaranja logora smrti na području opštine Prijedor, kasnije godišnjica potpisivanja Vašingtonskog sporazuma kojim je okončan sukob između Armije BiH i snaga HVO-a. Slijedila su bolna sjećanja na masakr na Tuzlanskoj kapiji, na pokolj ispred gradske tržnice u Sarajevu na Markalama do one najbolnije godišnjice genocida u Srebrenici. Naravno, postoji još nekolicina manjih godišnjica koje obilježavaju konstitutivni narodi BiH, kako se bosanski Srbi, Hrvati i Bošnjaci nazivaju po slovu dejtonskog Ustava, svaki od ta tri naroda pomalo ili po malo više na svoj način, stvarajući vlastitu sliku o prošlosti i tumačeći je počesto – barem od strane njihovih etnopolitičkih lidera – na način da se stvori predodžba o ekskluzivnoj žrtvi vlastitog naroda te „drugi“ predstave kao zločinci. Taj kružook borbe da se prošlost stavi u službu trenutačnih (etno)politika titra pred očima građana BiH već 30 godina i ostavlja duboke tragove. I nema mnogo razlika između desete, dvadesete ili ove tridesete godišnjice Dejtona i svih ovih drugih godišnjica između tih decenijskih markera.
Da se kojim slučajem Bill Muray, glavni junak iz holivudskog filma iz davne i u BiH ratne 1993. godine, Dan mrmota, budio iz dana u dan iznova u ovoj postdejtonskoj zbilji u BiH, postavlja se pitanje da li bi ikada dočekao onaj dan kada se u filmu zaista budi i izlazi na prazne ulice grada pod friškim snijegom. Dok je ovaj holivudski original ljubavna komedija s elementima fantastike, bosanskohercegovački dan mrmota je možda najbolje opisati kao apsurdnu formu tragikomedije. U pravom filmu se desilo čudo. Da li je 30 godina poslije Dejtona moguće čudo i buđenje bosanskohercegovačkog društva iz dejtonskog dana mrmota obilježenog beskrajnim ponavljanjima iste matrice?
Nastavi čitati “BiH 30 godina nakon Dejtona: dan mrmota u iščekivanju čuda”
Previše fini za Svjetsko prvenstvo
Svojevremeno je naš najbolji sudija Irfan Peljto u jednom podcastu prepričavao situacije sa utakmice Mourinhove Rome, u kojoj je gostujućoj Romi odgovarala “nula”.
Mourinho i “dva asistenta, trener golmana, predstavnik kluba i dva fizioterapeuta” sinhronizovano su vršili pritisak na sudije i prekidali igru tako da “igrač padne, fol povreda” – oni bijesni svi skaču i ulijeću na teren. Kad se to smirilo, El Shaarawy koji se zagrijavao pored linije je pogrešno skrenuo i ušao u polje, pa se sudija morao baviti njegovim vraćanjem iza linije. Kad je sudija to riješio, fizioterapeut Rome je izazvao kavgu sa domaćim navijačima, pa dok ti to “drži, zaustavi, belaj” u tome i kraj, i prolazak Rome.
Sandro Žufić, Mourinhov trener golmana iz Fenerbahčea je prenio kakva očekivanja je Mourinho imao od članova svog stručnog štaba, i to se savršeno poklapa s Peljtinom pričom: Nedopustivo je da njihova klupa skače a da mi svi stojimo sa prekriženim rukama. Moraš ući unutra; pa se dignem ja, pa se digne ovaj, pa se digne onaj.
Tu fudbalsku podlost, prljavost, beskrupuloznost i spremnost na sve da bi se ostvario cilj ne vidim u Barbarezovoj Bosni i Hercegovini – i nisam siguran da je to za pohvale. Nema pritiska na sudije, nema (uspješne) krađe vremena, ekipa djeluje naivno i prepošteno, što su svakako pohvalne osobine u većini okolnosti, ali ne i u kontekstu ekipa koje se grčevito bore za mjesto na Svjetskom prvenstvu. I iz ponašanja Austrijanaca se vidjelo da su se ovakvoj utakmici s Bosnom i Hercegovinom i oni vodili načelom da cilj opravdava sredstvo – da nisu postigli gol, do kraja bi vjerovatno gledali barem jednu situaciju u kojoj bi pokušali izvući penal, kojeg bi u huku žustro tražili svi Austrijanci na stadionu. Pod tim pritiskom sudija bi u najmanju ruku morao popustiti toliko da ode gledati na monitoru.
Nastavi čitati “Previše fini za Svjetsko prvenstvo”
Novinarska pretencioznost u ime “skrivenih istina” i „brige za društvo”
Na nedavnu tragediju u Mostaru u kojoj je smrtno stradala Aldina Jahić, svoj osvrt kao i uzroke ovakvih neizrecivo tužnih dešavanja napisala je i ugledna bosanskohercegovačka novinarka Dženana Karup Druško. Doduše, samo u formi javnog statusa na svom profilu jedne društvene mreže; da li zbog nedovoljnog broja riječi za neki ozbiljniji medij ili zbog intuicije autorke da se bolje oglašavati „hladne glave”, ostaje pitanje …
Kritika vlasti, no međutim …
Sam naslov teksta gospođe Druško, „Društvo i femicid”, zvuči ozbiljno, da ne kažem analitički. Nakon par uvodnih riječi o žrtvi i zločincu, vrlo brzo slijedi isticanje slabosti i zastarjelosti sistema, rada policije kao zatvorenog i neosjetljivog podsistema i karikaturalnog ministra koji, kao i oni prije njega, sve to drži nepopravljivo rigidno i zaglavljeno.
Na sve ove konstatacije, autorka se s punim pravom pita ko je za to kriv? Za femicid? Za svaki primitivizam i divljaštvo? Naravno, ona je to bez okolišanja kazala – kultura! I zaista, teško se ne složiti sa tim, kao i sa svim pitanjima koja proističu iz toga a navode se u tekstu; kakvo nam je društvo, obrazovanje, politika, mediji, uzori …
Nastavi čitati “Novinarska pretencioznost u ime “skrivenih istina” i „brige za društvo””
Zašto ekstremno desni zagovornici “klimatskog realizma” osvajaju politički teren
Štete li klimatske politike gospodarstvu? Unatoč vrtoglavim troškovima klimatskih promjena, suprotstavljanje klimatskim politikama iz ekonomskih razloga postaje sve učinkovitija strategija europske krajnje desnice
Krajnje desne stranke u Europi već dugo prikazuju klimatske akcije kao ekonomsko samoozljeđivanje. Još 2015. jedan političar iz Alternative za Njemačku (AfD) izjavio je da se njemačka energetska tranzicija „mora ispričati iz perspektive djeteta čija majka više ne može plaćati račun za struju“.
Ovo nisu ekonomski argumenti u tehničkom smislu, već moralističke priče o društvu: priče o propadanju, koje u tom kontekstu kazuju tko doprinosi, tko pati i tko je kriv. U tim narativima, klimatska politika je prikazana kao drama sa žrtvama i krivcima.
Takvi narativi omogućuju krajnjoj desnici da se predstavi kao emocionalno kontrolirani i racionalni branitelj zdravog razuma i „običnih“ ljudi protiv navodno iracionalnih elita. I premda se ovi argumenti iznose već više od desetljeća, sada dobivaju na snazi kako se šire negativne reakcije protiv klimatskih politika.
Nastavi čitati “Zašto ekstremno desni zagovornici “klimatskog realizma” osvajaju politički teren”
U stalnom pokretu, ali društveno nepokretni – strani dostavljači i taksisti u Hrvatskoj
Ulice velikih hrvatskih gradova posljednjih su godina postale prostor nove prometne, ali i društvene dinamike. Na biciklima, motociklima i u automobilima s logotipima globalnih dostavnih i prijevoznih platformi voze se tisuće stranih radnika – dostavljača i taksista, uglavnom iz Nepala i Indije, ali i iz drugih geografski i kulturološki udaljenih zemalja. Njihov je rad postao važan za svakodnevno funkcioniranje naših gradova: oni dostavljaju hranu, prevoze ljude i robu te održavaju ritam i puls urbanog života. No istodobno, njihova je prisutnost u javnom prostoru gotovo neprimjetna. Hrvatsko društvo, iako sve ovisnije o stranoj radnoj snazi, tek povremeno tematizira te radnike, i to najčešće u ekonomskim ili birokratskim terminima – kroz broj izdanih dozvola ili potrebu za ‘popunjavanjem’ tržišta rada. S druge strane, čest je i politički i javni narativ o stranim radnicima kao prijetnji sigurnosti i gospodarstvu zemlje, a među marginalnim političkim i civilnim skupinama sve je prisutnije i plasiranje opasnih teorija zavjere povezanih s migracijama poput one o velikoj zamjeni stanovništva.
Ovaj tekst predstavlja teorijski sociološki okvir istraživanja stranih taksista i dostavljača u Zagrebu. Budući da cjeloviti empirijski nalazi još nisu službeno objavljeni, ovdje se iznose isključivo teorijski uvidi i konceptualni naglasci rada. Cjelovito istraživanje prihvaćeno je za objavu u znanstvenom časopisu te će uskoro biti dostupno javnosti. Cilj istraživanja bio je upoznati ovaj segment populacije stranih radnika te razumjeti kako oni doživljavaju svoj položaj, kako organiziraju svakodnevicu te kako njihovo iskustvo odražava šire procese prekarizacije rada i globalnih migracijskih nejednakosti.
Nastavi čitati “U stalnom pokretu, ali društveno nepokretni – strani dostavljači i taksisti u Hrvatskoj”
Glupost, individualna i kolektivna
Krajem oktobra 2025. bosanskohercegovački lokalni mediji prenijeli su, nakon sjednice Vijeća bezbjednosti UN, stav Dorothy Shea, zamjenice američkog ambasadora u Ujedinjenim nacijama, prema kojem se Sjedinjene Američke Države više ne zalažu za politiku međunarodne intervencije, te da je došlo vrijeme za rješenja »koja vode lokalni akteri, predstavnici tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine«.
Poznavaoci bosanskohercegovačkih prilika bili su nemalo začuđeni što ova izjava nije dočekana s trijumfalističkim kokodakanjem vođstva Stranke demokratske akcije i nezavisnih intelektualaca koji u njeno ime izmišljaju aktuelna pitanja i na njih daju odgovore: jer, zaboga, radilo se o nedvosmislenoj potvrdi, s najvišeg mjesta, inicijalnog i temeljnog stava Alije Izetbegovića, koji je prije 35 godina ušao u politiku upravo s takvom idejom o preustrojavanju Bosne i Hercegovine i Jugoslavije: »Predstoji novi dogovor narodâ BiH i narodâ Jugoslavije o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Te dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici narodâ, a istinske predstavnike mogu odrediti samo narodi na slobodnim izborima«[1]. Pa ipak, niko nije veselo uskliknuo da se, eto, krug zatvorio, i da su konačno i Amerikanci shvatili da je »dogovor narodâ« jedino moguće rješenje za Bosnu i Hercegovinu, kad već nije bilo za Jugoslaviju…
Taj izostanak oduševljenja ovim konačnim dokazom mudrosti i dalekovidosti Alije Izetbegovića može se objasniti živim kolektivnim sjećanjem na političke i socijalne transformacije koje je ovaj prostor u međuvremenu pretrpio, kao i uvidom u sadašnje stanje. »Dogovorna vlada« obrazovana nakon izborâ u oktobru 1990. trajala je koliko je bilo potrebno da zainteresirani akteri obave vojne pripreme; nakon rata koji je počeo agresijom a završio se genocidom, Dejtonski ustav preveo je Izetbegovićev »dogovor narodâ« u pravne norme, no ubrzo se shvatilo da se radi o »ludačkoj košulji« koja pruža beskrajne mogućnosti za blokadu svih političkih procesa, i tako sve do danas. Ipak, u bošnjačkoj intelektualnoj zajednici za sve to vrijeme niko se nije odvažio da kaže da je car ne samo gol već i glup, i da je Izetbegovićevo spasonosno načelo predstavljalo uvod u katastrofu.
Nastavi čitati “Glupost, individualna i kolektivna”
Ovaj osjećaj zove se nada: tri izborne lekcije u tjednu pobjeda progresivnih snaga
Britanski novinar i autor Ian Dunt objavio je pažnje vrijedan analitički tekst na svom blogu, u kojem se osvrnuo na pobjede Roba Jettena i Zohrana Mamdanija i o poukama koje se mogu izvući. Ovdje ga prenosimo u nešto skraćenom obliku.
Ispod površinskog sloja medijskog izvještavanja krije se skup neizrečenih pravila. Jedno od tih pravila jest da izborna pobjeda populističke desnice dokazuje da imaju intuitivno razumijevanje instinkta birača, kojem se liberali moraju ponizno prilagoditi. Izborna pobjeda progresivaca, s druge strane, neobična je aberacija koja će se neizbježno preokrenuti, vjerojatno zbog oholosti i naivnosti onih koji su upravo pobijedili. Pobjede na ljevici su uvjetne i prolazne, dok su pobjede na desnici trajne i duboke.
Ovo je bio ton nakon pobjede Zohrana Mamdanija u New Yorku, uz dodatne pobjede Demokrata u Virginiji i New Jerseyju. To je bio i ton nakon što je nizozemski liberalni kandidat Rob Jetten iznenadio i pobijedio krajnje desničarsku Stranku za slobodu Geerta Wildersa.
Trijumf krajnje desnice zapravo nije neizbježan. Oni mogu biti poraženi i to se redovito i događa. Svaki progresivni trijumf na izborima pruža priliku da se nešto nauči.
Nastavi čitati “Ovaj osjećaj zove se nada: tri izborne lekcije u tjednu pobjeda progresivnih snaga”
Što nas može naučiti pobjeda nizozemskih progresivaca nad krajnje desnim populizmom?
Sjajne vijesti za sve koji nisu krajnja desnica i koji su smatrali da je ta vrsta populizma nezaustavljiva. Nizozemska socijal-liberalna stranka D66 pobijedila je na izborima prošlog tjedna. To je presedan s obzirom da sa radi o prvom padu s vlasti populističke krajnje desnice (Geert Wilders), nakon koje dolaze progresivni liberali u novome ruhu.
Komentirajući rezultate izbora, novinar Jon Henley postavio je pitanje: “Kako dakle pobijediti populističku krajnju desnicu? Sudeći po reakcijama na pobjedu stranke D66 na prošlotjednim nizozemskim izborima, ova progresivno-liberalna stranka, te posebno njezin zarazno optimistični mladi vođa Rob Jetten, otkrili su tajnu uspjeha.”
Nastavi čitati “Što nas može naučiti pobjeda nizozemskih progresivaca nad krajnje desnim populizmom?”
Je li Turska novi partner EU u borbi protiv Rusije?
Je li novo vojno partnerstvo na pomaku, koje bi u značajnoj mjeri ojačalo poziciju Turske i bilo od velike koristi za EU?
DW piše da je “zbog učestalih povreda zračnog prostora od strane Rusije u članicama Europske unije raste zabrinutost za sigurnost Europe. Šefovi država i vlada su se već dogovorili oko većih izdataka za obranu i rade na planovima za bolju zaštitu od Rusije. Jedna od mogućnosti je i jačanje partnerstva s Turskom. Erdogan se u prošlosti nije pokazao kao lak partner, ali na polju obrane ima puno za ponuditi”.
Izgleda da dolazi vrijeme za krupne odluke, sa dalekosežnim posljedicama.
Nastavi čitati “Je li Turska novi partner EU u borbi protiv Rusije?”
Ivan Lovrenović: Mrak gust kao tijesto
Iz dnevnika
1995.
Posestrima hrvatskoj i srpskoj, nepovratno se uobličuje bošnjačko-muslimanska povijesna i politička mitologija o naciji i državi. Hiljadugodišnji kontinuitet, linearan, neprekinut i čvrst, od „bogumila” i Crkve bosanske, do današnjih Bošnjaka-muslimana. Neprekinut kontinuitet države Bosne od Kulina do Alije, islam: idealna religija, Turci i islamizacija: ništa traumatično, dapače, dobrodošlo, Hrvati i Srbi: došljaci. Nemaš nikakvih iluzija. Primjeri srpski i hrvatski sasvim uvjerljivo pokazuju da otrežnjenja od te vrste pjanstva nema. Barem da se zabilježi i zna ironični paradoks: bajka o „bogumilima“ izvorno je konstrukt Rima i Katoličke crkve, snažno ju je forsirala austrougarska kulturna politika u Bosni, učvršćivali su je Hrvati, hrvatska književnost i znanost: bosanski fratarski pisci kroz XVII, XVIII, XIX stoljeće, zagrebački svećenik Rački svojom monografijom 1870, polihistor Truhelka, pa sve do Šidaka i do Krleže s njegovom protoreformacijskom i „socijalističkom“ tezom o bogumilima. (Po Račkome Krleža uči o bogumilima i Račkim se oduševljava još u mladim danima: „Franjo Rački. Jedan od naših historijskih preteča: bogumilstvo. Bogumili su prvi koji su na ovom terenu tjerali svoju vlastitu politiku, a to nam je morao objasniti i pokazati jedan pop. Sve je otkriveno tek jučer. Ima tek da se napiše hrvatska historija. Sve je još uvijek na veoma bijednom, mucavom, barbarskom početku.“ – piše u januaru 1918.) I Safvet-beg i Mak Dizdar bogumilsku su bajku uzeli iz te, druge ruke. I iz ruke Solovjeva, Aleksandra Vasiljeviča, genijalnoga rusko-srpskoga fantasta o bogumilima-manihejcima-dualistima. I velikoga nesretnika.*
Nastavi čitati “Ivan Lovrenović: Mrak gust kao tijesto”
“Ti i atomska bomba”: kako je esej Georgea Orwella iz 1945. predvidio hladni rat i širenje nuklearnog oružja
U kolovozu 2025. obilježena je 80. godišnjica bombardiranja Hirošime i Nagasakija. Samo mjesec dana nakon napada, 19. listopada 1945., George Orwell objavio je esej u London Tribuneu pod naslovom „Ti i atomska bomba“. U njemu se pitao što ako „velike nacije sklope prešutni dogovor da nikada ne upotrijebe atomsku bombu jedne protiv drugih“? Napisao je da bi tako nastao „mir koji nije mir“ i „trajno stanje ‘hladnog rata’“, uvodeći tako trajnu metaforu koja će definirati geopolitiku desetljećima.
U ovom eseju Orwell je također predvidio širenje nuklearnog oružja: „Bomba je fantastično skupa i njezina proizvodnja zahtijeva ogroman industrijski napor, kakav su samo tri ili četiri zemlje na svijetu sposobne proizvesti.“ I doista, svih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN), koje je također osnovano prije 80 godina, posjeduju bombu: SSSR je bio drugi 1949. godine.
Od tada, prijetnja atomskog oružja oblikuje i opravdava globalni sukob. I Irak i Iran optuženi su za nastojanja da proizvedu atomsku bombu, ali umjesto diplomatskog neširenja, SAD i Izrael su u oba slučaja upotrijebili oružanu silu kako bi spriječili ove nacije da dobiju nuklearno oružje.
Nastavi čitati ““Ti i atomska bomba”: kako je esej Georgea Orwella iz 1945. predvidio hladni rat i širenje nuklearnog oružja”
Skupštinsko silovanje zdravog razuma
Kažu da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje i da su predstavnici građana ogledalo naroda koji ih bira. Ako je tako onda je srpski narod u mnogo većem problemu od milionskih gubitaka, presuda, Vijadukta, čak i uništavanja prirode. Jer ako je tako onda nam to ne rade već to radimo sami sebi
O Narodnoj skupštini Republike Srpske ne treba i ne vrijedi više napisati ni jednu riječ. Najpametniji potez na nivou nacionalnog plana bio bi, prvo, da se zabrane prenosi skupštinskih zasjedanja. Za početak. Gledanje skupštine i slušanje neartikulisanih obraćanja polupismenih pojedinaca koji su se dočepali mrve moći zaglupljuje baš kao gledanje pinkovih rijaliti programa. Baš kao ili skoro kao gledanje Informera. Ubija moždane ćelije, siluje razum a tijelo tjera u imploziju. Svako obraćanje Anje Ljubojević u mozgu stvara čvorove koji pulsiraju, svaka rasprava Nenada Stevandića, koji je htjeo umjesto htio i izvinuo umjesto izvinio, suncu oduzme malo sjaja, svako javljanje Željke Cvijanović traži metak u cijevi pištolja prislonjenog uz vlastitu sljepočnicu. Svaka Dodikova politička mudrost sječe glavu razumu, urinira u otvorene lobanje i vuče u najdublji mulj. Zar je moguće da smo to mi? Zar je moguće da većina nas predstavlja upravo to? Zar je moguće da predsjednik skupštine ne zna pravopis srpskog jezika i da to nikome ne smeta. Zar je moguće da je od njega u srpskom još gori predsjednik Vlade? Zar je moguće da član Predsjedništva ne može da spoji dvije složene rečenice bez poštapalica? Kakvi smo mi ostali ako su nam ovo najbolji predstavnici? Gdje smo pogrešno skrenuli? Nakon koje bitke u kojoj smo pobijedili smo dozvolili da izgubimo od samih sebe? Kada, kako i zašto smo shvatili da obrazovanje nije bitno i da ministri mogu biti tupani? A možda je to normalan i logičan slijed, ono što nam odgovara.
digitalnademokracija.com 