Ovo su tri realne opcije za rasplet krize u SDP-u

SDP i Davor Bernardić u dubokoj su krizi. Ako se ovaj trend nastavi, te ako istraživanja javnoga mnijenja i dalje dosta točno reflektiraju namjere glasača na izborima – što ne mora biti garantirano ali je izgledno – stranci prijeti svojevrsni potop, pogotovo u odnosu na prijašnju snagu, te nemogućnost samostalnog vladanja Hrvatskom, možda nikada više. To je loše, kako za SDP tako i za hrvatsku politiku.

Situacija u SDP-u je takva da se suspendiraju prominentni članovi, da se zapravo ne znaju namjere ostatka vodstva stranke i da vlada poprilična konfuzija, kako unutar stranke tako, čini se, i među njihovim glasačima.

Realno, tri su opcije za daljnji rad SDP-a. Prva je ostavka Davora Bernardića. Sudeći po dosadašnjem razvoju situacije, to je jako malo izgledno i skoro da se može otpisati kao mogućnost.

Druga opcija su novi unutarstranački izbori. To bi moglo donijeti željeni rasplet. Važno je priznati da gospodin Bernardić ima legitimitet jer je izabran glasovima članstva, ali trebao bi se itekako zamisliti ako veliki broj iskusnih članova, od kojih su neki i bivši ministri u (većinski) SDP-ovoj vladi, kažu da je nesposoban kao lider. Da li je to samo stvar osobnih ambicija sada već suspendiranih funkcionera? Da li zaista nema baš nikakvo uporište u stvarnosti? Pri tako ozbiljnim dilemama možda je najbolje dati članstvu da još jednom odluči o lideru stranke.

Treća opcija je nastaviti kao i do sada. To bi bila jako riskantna strategija koja bi SDP mogla odvesti skoro u propast. Ali, s druge strane, nije isključeno da bi stranka mogla čak i popraviti svoj položaj ako preživi prvo vatreno krštenje na izborima (u smislu da zadrži manje-više sličan udio glasova). U tome slučaju, sadašnji neugodni procesi mogli bi se prikazati kao pročišćenje stranke od poslušnika bivšega lidera i premijera. Upitno je međutim ima li SDP nove ljude, vjerne sadašnjem lideru koji bi po ovom scenariju sigurno ostao na čelu, koji bi stranci vratili snagu i vratili je na vlast.

Hrvatska ima uvijek jaku desnicu, a sada ima i populističke bukače iz Živog zida. Stoga je prijeko potreban jak lijevi centar. S ovakvim SDP-om to je očigledno nemoguće. Zato je u interesu većine da do neke vrste raspleta dođe što prije.

DD

Foto: N1

Oglasi

Mile Lasić: Što znači redukcijski slogan “ili građanska BiH, ili građanski rat”?

Ovih dana je “ljudska glupost” pobijedila i definitivno u BiH, jer je i iz daljine od dvije tisuće kilometara vidljivo da su u BiH na svim stranama pobjedu odnijeli i licemjerje i hipokrizijski moral. Ipak, ono što sebi dozvoljavaju likovi koji se obraćaju izravno Bošnjacima, počev od političkih ekstremista u stranci koju nije pristojno ni pominjati, pa preko njezina koalicijskog partnera, do svih onih stranaka koje su se opredijelile za dekonstituciju tzv. ko-nacija, ili konstitutivnih naroda, unatoč tomu što je to vrhunsko ustavno načelo, čista je katastrofa i neodoljivo podsjeća na predratnu političku i kulturološku klimu u BiH. Zar ne bi bilo logičnije i ljekovitije da se tako strastveno – kako se zalažu za dekonstiuciju Hrvata u BiH – u punom kapacitetu založe za jednakopravnost svih identiteta u kantonima s bošnjačkim većinama, kao i u tzv. mješovitim kantonima u Federaciji BiH? Nastavi čitati “Mile Lasić: Što znači redukcijski slogan “ili građanska BiH, ili građanski rat”?”

Opasne teorije zavjere: Dodik optužuje medije i nevladine organizacije za rušenje Republike Srpske

Piše: Ljiljana Kovačević

 

Pred svake izbore u BiH Radio-televizija Republike Srpske, kreće u svakodnevna sluđivanja javnosti, objavljujući horor priče o tome kako su strane tajne službe, uz pomoć „domaćih izdajnika i stranih plaćenika“ krenule u akciju rušenja Milorada Dodika.

CENTRI ZAVJERE

S obzirom na to da je za RTRS Dodik jednako Republika Srpska, po njihovoj logici stvari krajnji cilj je navodno uništenje Republike Srpske. U teorijama zavjere, koje godinama plasiraju režimski mediji, kao i pojedini portali sa sjedištem u Srbiji, sve je isto, osim centara u kojima se, navodno, nalaze mozgovi operacije, čiji bi krešendo trebalo da bude političko uništenje Milorada Dodika i brisanje Republike Srpske. Ti centri se mijenjanju svake godine, od Budimpešte, Crne Gore, Skoplja, Jahorine, Ilidže…, a poslednjih dana RTRS je na volšeban način došao u posjed navodnog novog tajnog dokumenta, prema kojem je u BiH stigao kontingent britanskih obavještajaca s namjerom da Dodika skine sa vlasti. Naravno, uz pomoć „plaćenih domaćih lica“.

Šireći paranoju o tome kako će Dodik i njegov SNSD biti skinut s vlasti milom ili silom, RTRS sasvim svjesno, s predumišljajem, targetira pojedine nevladine organizacije i medije, koji nisu pod kontrolom režima i koji iznose kritike na rad establišmenta.

„Pačanje brojnog stanja u pojedinim ambasadama, direktno umiješanim u plan mijenjanja nosilaca vlasti u Republici Srpskoj, a pod plaštom opasnosti od terorizma i ojačavanje i finansiranje BN televizije, kao medija koji je označen kao glavni oslonac opozicije, samo su dio aktivnosti nekoliko zapadnih službi“, objavio je RTRS.

Osnivač i direktor BN TV Vlado Trišić tvrdi da se radi o običnim glupostima i lažima, koje, prije svih, Milorad Dodik ponavlja već pet  godina.

„BN TV nikada u istoriji svog postojanja nije dobila nijednu marku strane pomoći, a kamoli neke milione koje Dodik pominje i koji mu se iz dana u dan motaju po glavi. Kamo sreće da neko tako olako daje novac, kako ga je nekada davao Dodiku, Nezavisnim novinama, ATV-u, RTRS-u. Toga više nema, vrijeme kada su se uzimali novci od Zapada je davno prošlo. Upravo Dodik, i oni koji ga danas grčevito brane, stvoreni su na novcu i moći Zapada i, da imaju imalo obraza, pokrili bi se po ušima, s obzirom da je je upravo njih stvorio takav novac i taj “mrski” zapad“, rekao je Trišić za Žurnal.

On je istakao da je BN TV „narodna televizija, iznikla iz naroda i od naroda“.

„BN TV živi od svoje gledanosti, marketinga i brojnih pretplatnike širom svijeta, koji plaćajući pretplatu na dobrovoljnoj osnovi u Srpskoj, Srbiji, širom Evrope i svijeta, legalnim putem finansiraju ovaj medij“, naveo je Trišić.

Upravo zbog toga i finansijske stabilnosti ove medijske kuće, dodao je Trišić, režim nema finansijske mehanizme da zaustavi BN TV i zato „širi laži o Sorošu, obojenim revolucijama“.

„Oni misle da će nas tako ogaditi narodu, a, u stvari, ne znaju da se dešava suprotno-narod nas još više voli“, zaključio je direktor BN TV.

Dodik je nedavno, prilikom boravka u Sankt Peterburgu, izjavio da je obavijestio Vladimira Putina lično da postoje projekti na urušavanju Republike Srpske.

„Upoznao sam ga sa ogromnim izdvajanjem novca, prije svega, Amerikanaca, koji ulažu 12 miliona dolara za pomoć medijima i šest miliona za program takozvanog sprečavanja ruskog uticaja, što je direktno stvar koja se u Bosni može uperiti samo protiv nas. Tu kad dodate Britance, koji imaju takav sličan program, i mnoge druge koji imaju skrivene programe, to govori koliko je novca pripremljeno da bi se Republika Srpska destabilizovala i doveli poslušnici, koji bi trebalo da okrenu Republiku Srpsku, prije svega, ka njenom nestanku“, rekao je Dodik.

POVRATAK TRAKTORU

Dodik je dao šlagvort, a RT RS je pojačala paranoju tvrdnjom da se dio aktivnosti plana rušenja Dodika i RS obavlja preko nevladinog sektora, preciznije putem organizacija: “Omladinski kulturni centar”, “Zašto ne”, Omladinski pokret “Revolt”, “Oštra nula” i “Geto”, svi iz Banjaluke.

„Poručujemo RTRS-u, Miloradu Dodiku i njegovoj kriminalnoj organizaciji, u narodu poznatijoj kao SNSD, da im želimo da se i oni rasipaju stranim valutama, kao i mi. U tom slučaju, i sa takvim budžetom, Javna kuća RTRS bi se vrlo brzo ugasila, njihov robovlasnik M.D. bi se vrlo brzo vratio traktoru i pelcovanju paprika, a SNSD bi pukao kao balon od sapunice“, rekli su Žurnalu iz organizacije „Revolt“, odgovarajući na optužbe da su primili novac kako bi radili na rušenju Dodika i vlasti RS.

Britanci, kako je „otkrila“ RTRS, aktiviraju svoje organizacije u BiH, koje se kontrolišu i usmjeravaju preko Britanskog poslovnog kluba, kao i organizacije “ReStart”, te još nekoliko udruženja u Republici Srpskoj.

„Molimo RTRS da nam objasni šta je Britanski poslovni klub, a te Britance da nam napokon uplate novac o kojem propagandno glasilo Milorada Dodika konstantno govori“, objavio je ReStart a svojoj Facebook stranci.

JAHORINSKI PLAN

Iz godine u godinu Dodik i njegova propagandna mašinerija spinuju priče o stranim službama koji imaju samo jednu misiju da Dodika skinu s vlasti, a onda unište Republiku Srpsku, koja, eto, postoji i opstaje zahvaljujui jedino njemu.

„Video sam plan za rušenje Republike Srpske. Znamo mi to. Postoji integralni dokument koji sam imao prilike da vidim, a koji podrazumijeva da se stalnim atacima na institucije u RS i autoritete u tim institucijama pokušava skrenuti pažnja i dovesti do potpune destabilizacije”, izjavio je Dodik u Beogradu 24. novembra 2015.

Tada je tvrdio da je dokument napravljen na Jahorini, a da se njemu posrećilo da ga vidi. Slične tvrdnje plasirane su i godinama ranije, a i kasnije, svake godine do dana današnjeg.

Bez obzira na to što se radi o čistoj propagandi, koja dolazi pred opšte oktobarske izbore, objavljivanje ovakvih informacija, u kojima se pojedine NVO i mediji označavaju kao “strani plaćenici i domaći izdajnici”, više je nego opasno. Na taj način ljudi iz tih NVO i medija se javno prokazuju kao “petokolonaši”, što je otvoren poziv na linč. U takvoj situaciji, nije isključeno da ostrašćeni poštovaoci lika i djela Milorada Dodika krenu u “lov na vještice” i fizički nasrnu na ljude iz targetiranih NVO i medija. Ako bi se to desilo, bila bi to nova iskra koja bi mogla dodatno da rasplamsa već dobro zagrijane političke sukobe u RS i naruši već pogoršano bezbjednosno stanje u ovom entitetu.

(zurnal.info)

Nastavi čitati “Opasne teorije zavjere: Dodik optužuje medije i nevladine organizacije za rušenje Republike Srpske”

Kuda ide SDP?

Bez obzira na raznorazne stranke „ljevice“ koje su im navodno konkurencija, SDP Bosne i Hercegovine ipak je jedina lijeva stranka sposobna postići važniji izborni rezultat i utjecati na prilike u zemlji, koje su daleko od dobrih. Ova stranka napravila je u zadnje vrijeme nekoliko dobrih i dugoročno korisnih poteza koji će ih odmaknuti od onoga što je bilo prije. To je svakako dobar put za buduće jačanje Stranke, a ovakvoj Bosni i Hercegovini treba učinkovitija i razboritija ljevica. Nastavi čitati “Kuda ide SDP?”

Goran Pavlić: Suverenizam – trend, brend ili politička nužnost?

Nastavljajući se na zapažen svjetski trend, hrvatski su politički akteri počeli koketirati s konceptom “suverenizma”. Premda se posljednjih mjeseci, povodom histerije oko Istanbulske konvencije, suverenizam znao zazivati i na ekstremnoj desnici, licencu za hrvatsku suverenističku opciju ipak je prigrabio Živi zid. Nastavi čitati “Goran Pavlić: Suverenizam – trend, brend ili politička nužnost?”

Hana Imširović: Uloga Richarda Holbrooka u pregovaračkom procesu u Daytonu

Mirovne sporazume (Cutiliero, Vance-Owen, Owen-Stoltenberg) predložene sa svrhom okončavanja rata u Bosni i Hercegovini, konfrontirane strane nisu prihvatile. Ovi dokumenti i u njima iznešene zamisli nisu bili dovoljno ubjedljivi za odustajanje od rata. Cijeli proces predlaganja i odbijanja mirovnih sporazuma je ukazao na kompleksnost u oblasti međunarodnih pregovora. Uloga Richarda Holbrooka u pregovaračkom procesu je veoma značajna. Bez analiziranja sadržaja potpisanog sporazuma, zaobilazeći glorifikaciju ili osuđivanje Holbrooka i njegovog djelovanja, vrijedi priznati činjenicu da je finalni mirovni sporazum postignut dvadeset prvog novembra u Ohio-u, a da je isti potpisan četrnaestog decembra u Parizu 1995. Ovim događajima se završio najkrvaviji evropski sukob od Drugog svjetskog rata. Holbrook je imao historijski bitnu ulogu za koju su izuzetne pregovaračke vještine bile neophodne. S tim u vezi, vrlo je interesantno analizirati proces pregovora, te prepreke koje su se pojavljivale, kao i načine na koje su se one otklanjale.  Nastavi čitati “Hana Imširović: Uloga Richarda Holbrooka u pregovaračkom procesu u Daytonu”

Zlatko Bosnić: Izbori i poslije njih?

Ima prastara narodna kletva koja glasi: dabogda imao pa ne imao. Neimaštinu nije lako trpjeti, a još je teže onome koji zna, koji ima iskustvo o imanju. Imati vlast draže je i slađe iskustvo od imanja materijalnih vrijednosti. Vjerovatno je u tim kategorijama i odgovor zašto političari koji gube važne pozicije brže-bolje osnivaju vlastitu stranku. Ima tih emocija i u činjenici što su u samo mjesec dana u Federaciji Bosne i Hercegovine osnovane tri nove stranke. To je neobično ubrzan ritam nastajanja novih stranaka, a poznato je da ih u BiH već postoji preveliki broj: krajem 2017. bilo ih je registriranih 149. Također je neobično da su gore spomenute tri nove stranke nastale odvajanjem od SDA. Nezavisni blok Senada Šepića osnovan je 10. septembra 2017., Narod i pravda Elmedina Konakovića 22. marta 2018., a 24. marta 2018. Mirsad Kukić osnovao  je Pokret demokratske akcije. Nastavi čitati “Zlatko Bosnić: Izbori i poslije njih?”

SDA u raljama predizbornog života

Piše: Mario Kikaš

Bosnu i Hercegovinu u listopadu ove godine očekuju parlamentarni izbori. Kao što to obično biva, politička scena se uskomešala. Posebice to vrijedi za stožernu bošnjačku stranku: Stranku demokratske akcije (SDA). Sve veći broj stranačkih disidenata nužno provocira pitanje: prijeti li Izetbegovićevoj stranci dubinska kriza i što to znači za BiH? Nastavi čitati “SDA u raljama predizbornog života”

SDA kriza

Piše: Zlatko Bosnić

Najveća politička stranka u BiH u ovo već predizborno vrijeme zahvaćena je velikom krizom, najvećom od njenog postojanja. Na terenu zbunjenost i nesnalaženje. Stranačka centrala bez adekvatnog odgovora. Članstvu i javnosti odašilju već odavno i prečesto korištene fraze tipa stranka je važnija od svakog pojedinca i grupe i iz ovoga ćemo izaći jači. Predsjednik SDA Bakir Izetbegović u zadnje vrijeme bavi se polemikama i svađama sa drugim strankama i političarima te svađama unutar vlastite stranke, mnogo više nego što izvršava dužnosti predsjednika SDA. Izetbegović svojom neartikuliranom i neodgovornom politikom ruši svoj autoritet, a također snižava i rejting SDA. Nastavi čitati “SDA kriza”

Politički kič kao sudbina

Piše:  Mile Lasić

“Danilo Kiš je nacionalizam identifikovao kao kič“, veli redatelj, glumac, filozof, što li sve nije Zlatko Paković sukladno njegovim „žitijama“, u „Danasu“ (Vučićev kič, 19.01.2018.), „u tom smislu, kraj osamdesetih i devedesete godine prošlog veka, proveli smo ovde u poplavi kiča – koja je jedne odnela zauvek, druge ostavila bez imanja, a treće bez pameti.” Upravo u BiH se ponajviše izdogađalo od spomenutog trojstva, pri čemu je možda tragičnije i od smrti i kolosalnih pljački što su današnji stanovnici BiH ostali bez pameti. Na tragu Zlatkove invektive bilo bi, naime, nužno dekonstruirati ne samo nacionalizam kao kič, nego i tzv. nacionalistički antinacionalizam prevejenih populista na tzv. lijevoj i i tzv. građanskoj sceni kao vrhunski politički kič i lakmus neupitne demokrature u BiH! Nastavi čitati “Politički kič kao sudbina”

Zanimanje Komšić

Piše: Franjo Šarčević

Nekadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić, najavio je kako će se ponovo kandidirati za člana Predsjedništva BiH. Kroz osam godina njegovih prošlih mandata, od 2006. do 2014., puno svjesniji i pozvaniji od mene (mada su bili rijetki) pisali su analize Komšićevog političkog djelovanja, njegovih kvaliteta i posljedica. Priznajem, u to vrijeme sam – dijelom kao slijepi patriot, dijelom vodeći se onom „neka je bilo tko, samo da nisu Čović i HDZ“ – podržavao Komšića i glasao za njega, pa su mi i te analize i osvrti izlazili na drugo uho. Nastavi čitati “Zanimanje Komšić”

Globus, mjera učinka globalizacije

Piše: Tarik Haverić

Ideju da država blagostanja nije strukturni zahtjev liberalne demokratije već prije njen sretan konjunkturni rezultat, i da njen nestanak nije razlog za historijski pesimizam, pokušat ću sada da objasnim kontekstualizirajući neke podatke koje naši autori ističu u prvi plan. Radi se o „gubitku radnih mjesta“ u industriji, koji za posljedicu ima osiromašenje dojučerašnje srednje klase. To bi bio jedan od najpogubnijih učina globalizacije: zbog uklanjanja carinskih barijera, svijet je preplavljen jeftinom robom pred kojom proizvodi tradicionalnih industrijskih zemalja više nisu konkurentni. Nije teško zaključiti da smanjenje državnih prihoda ugrožava model raspodjele dobiti iz društvene saradnje, državu blagostanja za koju se vjerovalo da je trajna stečevina. Nastavi čitati “Globus, mjera učinka globalizacije”

Problemi katalonskih nacionalista

Piše: Dražen Šimić

Katalonski izbori koji će se održati 21. prosinca trebali bi donijeti stabilnost ovoj regiji. To je ono što bi htjela vlada u Madridu. Katalonski nacionalisti/separatisti žele se, pak, vratiti na vlast i nastaviti sa svojim projektom – težnjom za neovisnošću, a za što nemaju podršku većine Katalonaca.

Problem je u tome što nacionalisti jedva da mogu surađivati jedni s drugima, a kamoli ponovno ujediniti Kataloniju nakon traumatičnih dešavanja u zadnja dva mjeseca. Nacionalistički lideri imaju potpuno različite politčke backgrounde, od ekstremne ljevice do liberala desnoga centra. U normalnim okolnostima oni naprosto ne bi koalirali. Jedina stvar koja ih povezuje je želja za odvajanjem od Španjolske. Već su se počeli raspravljati oko toga tko bi mogao biti legitimni predsjednik nakon izbora. Njihovi izborni programi, ako ih imaju jer o njima se malo ili nikako govori, ne bave se mnogo gospodarstvom i egzodusom tvrtki iz regije. Također su stvorili podjele među katalonskim narodom na ‘dobre’ i ‘loše’ Katalonce ovisno o tome jesu li za neovisnost ili protiv. Drugim riječima, nacionalisti su jedna neodgovorna grupa političara koja ideologiju pretpostavlja zdravom razumu i ne može im se vjerovati da mogu vratiti normalnost i prosperitet u Kataloniju.

Ovo ne znači da vlada u Madridu dobro vlada situacijom. Već godinama zanemaruju značajan dio populacije ove regije koji nije zadovoljan sadašnjim stanjem i odnosima unutar Španjolske. Katalonski separatisti, uza sve mane koje se ovdje spominju, ipak su miroljubivi ljudi koji se nikada nisu okrenuli nasilju. Zaslužuju da ih se sasluša i bilo bi pametno uključiti neke njihove ideje u new deal s Katalonijom nakon izbora.

Ono što je Kataloniji sada potrebno više od svega su dijalog, uzajamno poštovanje i spremnost na kompromis. Treba nadati se i vjerovati da će katalonski lideri biti na razini zadatka.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Novinarska etika i duh provincijalizma

Piše: Neven Šimić

Zanimljivo je posmatrati medije u podijeljenom društvu. Mediji u Bosni i Hercegovini su odron, reći će neko. I neće biti nimalo originalan. Štaviše, momentalno će mu se ukazati Zoran Radmilović kao Bili Piton sa čuvenom “Ajde?” replikom iz legendarnih Maratonaca. Odron medija opće je mjesto, bajata informacija, nešto što već odavno ne izaziva čuđenje kod iole upućenijeg svijeta. Pa ipak, javnost je ovdje izdresirana da taj žurnalistički odron i tu ideološku skučenost gotovo uvijek vidi u kod onog Drugog. Fragmentacija javnog mnijenja samo je odraz političke i društvene fragmentacije. Kako deideologizirati informaciju i osloboditi je političkog utjecaja? Kako postići širinu informiranja? Kako onemogućiti paljenje nacionalističkih požara koje takva medijska revnost potpiruje i stalno ih drži makar u tinjajućem stanju? To bi, prije svega, trebao biti zadatak javnih medijskih servisa. No ovo je ipak Bosna i Hercegovina. Nastavi čitati “Novinarska etika i duh provincijalizma”

Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer

Piše: Tarik Haverić

Sredinom prošlog stoljeća, antiamerikanizam je imao jedno posebno značenje koje je u međuvremenu skoro zaboravljeno: un-American activities bila je oznaka za širok spektar ponašanja, stavova i pogleda koji su, u SAD u doba makartizma (1947-1956), izjednačavani s izdajničkom i podrivačkom djelatnošću američkih državljana u korist Sovjetskog Saveza. U odnosu na današnje značenje izraza, razlika je u tome što su žrtve makartističkih proganjanja smatrale da njihove djelatnosti nisu ni na koji način antiameričke i tvrdile su da su optužnice protiv njih montirane, dok u naše vrijeme većina pojedinaca i organizacija koje potkazuju ponašanje SAD na vanjskom i unutrašnjem planu zaista vjeruju da će suzbijanje američkog utjecaja na svjetska zbivanja smanjiti globalnu nepravdu i nejednakost i pomoći stvaranju novog, stabilnijeg i pravednijeg međunarodnog poretka. Nastavi čitati “Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer”

Evo zašto Katalonija nije Balkan (gdje počinju i prestaju sličnosti između Španjolske i bivše Jugoslavije)

Piše: Vassilis Petsinis

Kriza u Kataloniji, bogatoj autonomnoj oblasti na sjeveroistoku Španjolske, stavila je u fokus pitanjâ o državnoj suverenosti i samoodređenju diljem Europe. Jedna značajna nuspojava ove političke debate je široko rasprostranjena tendencija među političkim analitičarima i novinarima u različitim dijelovima srednje i istočne Europe da prave analogije između svoga i katalonskog slučaja. Slijedom toga, kriza u Kataloniji ‘prevedena’ je, tj. stavljena u kontekst drugih problema u Europi, poput  kontroverzi glede mađarske manjine u Slovačkoj i Rumunjskoj, aneksije Krima i previranjima u istočnoj Ukrajini. Nastavi čitati “Evo zašto Katalonija nije Balkan (gdje počinju i prestaju sličnosti između Španjolske i bivše Jugoslavije)”

Antiamerikanizam (I): “Полезные идиоты”

Piše: Tarik Haverić

Početkom 1980-ih godina u nekim zemljama zapadne Evrope nastao je širok građanski pokret za jednostrano nuklearno razoružanje, koji se naročito zalagao za povlačenje američkih nuklearnih raketa srednjeg dometa iz Velike Britanije. U tom pokretu, čiji je glavni iako ne i jedini nosilac bila organizacija Campaign for Nuclear Disarmament (CND), uzeli su učešća mnogi intelektualci i javne ličnosti. Bilo je potrebno da se, nakon urušavanja socijalističkog tabora 10 godina kasnije, otvore arhivi nekih tajnih službi, pa da se potvrdi ono što se moglo razložno slutiti: većinu tih pokreta, i mnoge njegove vođe, finansirao je Sovjetski Savez. Sovjetski prebjeg i pripadnik vojne obavještajne službe GRU Stanislav Lunev kaže u svojoj autobiografiji Through the Eyes of the Enemy da su “GRU i KGB pomagali finansiranje skoro svakog antiratnog pokreta i organizacije u Americi i inostranstvu”, a drugi izvori potvrđuju da su urednici britanskih ljevičarskih glasila dobivali od KGB-a gotove članke u kojima su pozivali na jednostrano razoružanje svoje zemlje.

Nema sumnje da su u tim pacifističkim organizacijama mnoge istaknute ličnosti djelovale iz iskrenog i dubokog uvjerenja, nesvjesne ideološko-subverzivne pozadine cijelog pokreta. Oni su zaista vjerovali u mesijansku ulogu Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika u revolucionarnoj borbi za mir, pravdu i jednakost svih ljudi a protiv kapitalizma i imperijalizma. Prvi boljševici iz Lenjinovog okruženja smislili za te sovjetske simpatizere u novinarskim i akademskim krugovima Zapada naziv “korisni idioti” (полезные идиоты). Korisni, zato što svojim ugledom i javnim zauzimanjem stavova u društvenoj debati doprinose boljševičkom projektu. Idioti, zato što ne shvataju pravu narav tog projekta, i misle da se tu zaista radi o borbi za mir, pravdu i jednakost svih ljudi a protiv kapitalizma i imperijalizma. (U međuvremenu, izraz je dobio još jedno značenje: oponenti ili politički protivnici koji toliko glupo opovrgavaju vaše teze da ih zapravo potkrepljuju bolje nego što biste vi sami ikada mogli učiniti; u posljednje vrijeme, piscu ovih redova kao korisni idioti ove druge vrste služe novinari Stava, turskog političkog magazina na bosanskom jeziku, no to je posebna priča.)

Mnogi zapadni i, naročito, američki ljevičari nastavili su da igraju svoju korisnoidiotsku ulogu sve do pada Berlinskog zida, i o njima je već napisana omanja biblioteka (v. npr. Mona Charen, Useful idiots: how liberals got it wrong in the Cold War and still blame America first, Harper Collins, 2004). Kako god bilo, do efektivnog smanjenja broja raketa srednjeg dometa nije došlo jednostranim razoružavanjem Zapada već, naprotiv, njegovim jednostranim naoružavanjem: nakon što je Ronald Reagan 1983. obznanio svoju Stratešku odbrambenu inicijativu (tj. „Zvjezdane ratove“) koja bi bitno pomjerila nuklearnu ravnotežu u američku korist, sovjetski vrh shvatio je da više ne može pratiti trku, što će dovesti do potpisivanja, u decembru 1987, Pakta o nuklearnim snagama srednjeg dometa (Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty), za kojim su uslijedili i drugi konkretni koraci u nuklearnom razoružanju.

S ove udaljenosti, jasno je da su sovjetski stratezi koristili ono što su smatrali strukturnom slabošću zapadnih demokratija, naime činjenicu da u ovim potonjima postoji javno mnijenje i sloboda prosvjeda i okupljanja, te da zapadni političari, u krajnjemu, ne mogu ignorirati raspoloženje onih od kojih zavisi njihov ponovni izbor. Nasuprot tome, vrh sovjetske partijske države nije morao da razmišlja o raspoloženju svojih birača, niti da brine zbog mogućih antinuklearnih prosvjeda i medijskih kampanja za jednostrano razoružanje na svome tlu — naprosto zato što u zemljama realnog socijalizma nije bilo ni kompetitivnih izbora, ni prava na prosvjede i okupljanja, ni slobodnih medija. U natjecanju dvaju blokova, pacifizam je mogao oslabiti samo liberalne demokratije, dok su narodne demokratije na njega bile imune — i zato su ga i finansirale. No pokazalo se, na kraju, da je ono što je sovjetski vrh vidio kao slabost zapadnih demokratija bilo ustvari njihova snaga: milioni dolara uloženi u manipulaciju javnim mnijenjem na Zapadu nisu ničemu poslužili, i realni socijalizam urušio se bez ispaljenog metka (a kamoli rakete).

U ideološko-propagandnom prestrojavanju koje je uslijedilo nakon kraja hladnog rata napuštene su mnoge dogme i “tikovi mišljenja”, i zapadna ljevica osavremenila je i izoštrila svoj vokabular. Pacifizam se, međutim, provukao bez ogrebotine. To je šteta: ova dostojanstvena intelektualna pozicija, odbranjiva u vrijeme ratnih priprema, postaje saučesništvo u zločinu od trenutka kada izbije ratni sukob između dviju strana od kojih je jedna agresorska i nesrazmjerno jača. To se pokazalo na Balkanu 1991, kada je Vijeće sigurnosti UN donijelo rezoluciju o embargu na isporuke naoružanja zemljama (uskoro bivše) Jugoslavije: taj mirotvorni akt značio je da će JNA, s oružjem koje već ima, voditi rat protiv svojih protivnika koji oružja nemaju niti ga mogu legalno nabaviti. I simptomatično je da je, tek nekoliko mjeseci prije jula 1995, bivši službenik američkog State Departmenta Paul R. Williams naslutio srebreničku tragediju upozoravajući da “države-članice (UN) i političari koji primjenjuju embargo na naoružanje uskraćuju vladi Bosne i Hercegovine sredstva da svoje građane zaštiti od genocida” (P. R. Williams, “The Arms Embargo as a Tool of Genocide”, Bosnia Report, no 10, april-maj 1995).

Rat u Bosni i Hercegovini zaustavljen je nakon što je NATO bombardirao položaje vojske bosanskih Srba – što je bilo nemoguće dok god je na čelu Francuske bio ljevičar François Mitterrand (“Nećemo na rat odgovarati ratom!”), a postalo je moguće kada je na njegovo mjesto u maju 1995. došao desničar Jacques Chirac. Ljevičari-pacifisti ostali su dosljedni i u proljeće 1999, kada su na prosvjedima u Parizu koje je organizirala Komunistička partija Francuske zahtijevali da NATO prekine bombardiranje Srbije i Crne Gore, propuštajući ipak da kažu kojim drugim sredstvima bi se moglo zaustaviti Miloševića…

U naše vrijeme, korisni idioti – od Noama Chomskog preko Janisa Varufakisa i Jean-Luca Mélenchona do Olivera Stonea – djeluju u nešto drukčijoj konstelaciji. Njih više ne pokreće ljubav prema socijalizmu sovjetskog tipa koji odavno ne postoji, ni prema nekom mogućem ruskom socijalnom projektu čije glavne značajke niko ne bi bio u stanju da ocrta. Njihov zajednički nazivnik je mržnja prema NATO-u, desnici, kapitalizmu, imperijalizmu i globalizaciji – pošastima čiji su simbol i personifikacija Sjedinjene Američke Države. U toj borbi, dobrodošli saveznici su svi američki protivnici bez razlike. Svaka gesta otvorenog suprotstavljanja američkoj ambiciji da zadrži vodeću ulogu u svijetu izaziva odobravanje a priori: Trumpovi tweetovi su toliko odvratni da čovjek osjeti pravo olakšanje kada Sjeverna Koreja izvede uspješnu nuklearnu probu. E neka im baš, Amerikancima…

Glupost ovih korisnih idiota nove generacije bitno se razlikuje od gluposti njihovih prethodnika. Niko ne može reći da oni ne shvataju šta su pravi planovi čovjeka koji je izvršio invaziju na Krim, de facto anektirao Abhaziju i Južnu Osetiju, koji vodi prljavi rat na istoku Ukrajine i zastrašuje baltičke zemlje, koji je pokušao da destabilizira Crnu Goru i spriječi njeno pristupanje NATO-paktu, i koji otvoreno pokušava da utječe na ishod izborâ u trećim zemljama. Kako je nedavno napisao Igor Jakovenko, “Putinovi saveznici na Bliskom istoku su teroristička organizacija Hizbulah, iranski fanatici iz korpusa Čuvara islamske revolucije i armija diktatora Eseda. U Evropi Putinov režim otvoreno podržavaju gotovo svi neonacistički pokreti i partije, od Alijanse za budućnost Austrije i mađarskog radikalnog desničarskog pokreta Jobik, do Nacional-demokratske partije Njemačke”. Pa ako neke zapadne javne ličnosti ipak predstavljaju Vladimira Putina kao prihvatljivog sagovornika koji zaslužuje simpatije ljevičara, antiglobalista i antiimperijalista, to je stoga što se ovaj uspješno suprotstavlja “Americi”, koja u njihovoj maloumnoj viziji predstavlja najveće zlo i bez koje bi svijet bio skoro pa idealan.

Ima više ljudi koji su hodali po Mjesecu nego onih koji znaju kako današnji svijet zaista funkcionira, i svaki pokušaj da se ponudi interpretativni model za njegovo potpuno i konačno razumijevanje treba primiti sa skepsom. Zauzvrat, ono što možemo učiniti jest da izoštrimo pojedine dijelove te ogromne šarene slike, otklanjajući nepotrebne nesporazume i potkazujući očite stereotipe i predrasude.

Svaka epoha ima jedan središnji koncept čija analiza na povlašten način otkriva njezin duh. U naše vrijeme, po mom mišljenju, to nije ni klasna borba ni nacionalno oslobođenje: najveći kognitivni potencijal za iole plodotvoran pristup problematici današnjeg svijeta ima upravo antiamerikanizam

 

Izvor: https://tarikhaveric.wordpress.com/

Preneseno uz dozvolu autora.

Foto: Wikimedia


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Hoće li svijet napokon progovoriti o dešavanjima u Turskoj?

Istina i pravda postali su stranci u Turskoj. Šest aktivista za zaštitu ljudskih prava uhapšeni su ovoga tjedna na osnovu apsurdne optužbe za podršku terorističkoj organizaciji. Sada čekaju suđenje, što bi vrijeme koje će provesti u pritvoru moglo produžiti za nekoliko mjeseci. Četvorica aktivista puštena su na slobodu ali ostaju pod istragom. Njihovi kretanje je ograničeno a tri puta tjedno moraju se javiti policiji.

Među zatvorenicima je i Idil Eser, direktorica Amnesty Internationala u Turskoj. “Nisam učinila ništa loše” napisala mi je iz pritvora prošlog tjedna. Niti je bilo tko od ostalih kriv. Od pokušaja državnog udara u srpnju prošle godine turska vlada iskoristila je i najmanji znak neslaganja kao izgovor za represiju protiv političkih protivnika. U ovakvoj političkoj klimi, čak i zalaganje za ljudska prava tretira se kao zločin.

Unatoč vanjskoj politici koja se navodno zalaže za pružanje podrške aktivistima za ljudskih prava na globalnoj razini, javna reakcija EU-a na dosadašnju represiju turskog režima bila je tiha ili nikakva. Međutim, samo nekoliko dana nakon najnovijih hapšenja Europska komisija se pridružila vladama i svjetskim čelnicima, uključujući Angelu Merkel, koji zahtijevaju trenutačno i bezuvjetno puštanje na slobodu uhapšenih aktivista. S izuzetnom brzinom i neuobičajenim jedinstvom vlade Njemačke, Nizozemske, SAD-a, Francuske, Belgije, Irske i Austrije zatražile su njihovo trenutačno puštanje na slobodu.

Na sastanku s ministrom vanjskih poslova Turske koji će se održati u Briselu 25.7. šefica Europske unije za vanjsku politiku Federica Mogherini imat će priliku za iskupljenje. Umjesto da se skriva iza praznih riječi i meke diplomacije, ona mora izričito tražiti oslobađanje Eserove i drugih aktivista za ljudska prava koji su nepravedno uhapšeni.

Prošle godine građani Turske s užasom i nevjericom gledali su dok su novinari odvođeni za vrijeme emitiranja uživo. Djeca su se budila iz sna dok su zrakoplovi grmili iznad, a pucnjevi odzvanjali diljem Ankare. Tijekom dvanaest sati krvoprolića 250 ljudi je poginulo a tisuće ih je ozlijeđeno. Mnogi građani osjetili su olakšanje sljedećeg dana kada su se proširile vijesti da je pokušaj puča propao.

Međutim, taj je osjećaj bio je kratkotrajan. Pet dana kasnije, vlada je uvela izvanredno stanje. Ono se produžava svaka tri mjeseca i stvari postupno postaju sve lošije. Otvorene su kaznene istrage protiv 150000 ljudi optuženih da su dio “Fethullahove terorističke organizacije” (Fetullah Gülen je Erdoganov protivnik koji živi u SAD-u) za koju vlada tvrdi da je osmislila srpanjski pokušaj državnog udara. Također svakodnevno raste broj ljudi koji su pod istragom.

Kao rezultat ove represije u zatvoru se nalazi oko 50000 ljudi. Među njima je najmanje 130 novinara, što je najveći broj bilo gdje u svijetu. Više od 100000 državnih službenika, uključujući i četvrtinu pravosuđa proizvoljno su otpušteni. Samo prošloga tjedna izdato je više od 140 naloga za uhićenje radnika u informacijskom sektoru, a stotine akademika otjerano je s posla.

Prošlog mjeseca ova čistka stigla je i na vrata Amnesty Internationala. Taner Kilic, direktor Amnestya  za Tursku prebačen je u pritvor zbog fiktivne tvrdnje da je član „Fethullahove terorističke organizacije“. Vlasti ga optužuju da je u posjedu mobilne aplikacije za šifriranu razmjenu poruka koju favorizira i koristi Gülenov pokret. Taner, koji je profesionalac za ljudska prava ali tehnološka neznalica nikada nije niti čuo za tu aplikaciju a kamoli da ju je koristio.

Turski predsjednik Recep Tayyep Erdogan ovaj tjedan upozorio je da izvanredno stanje može potrajati “nekoliko godina”. “Prvo ćemo te izdajnike skratiti za glavu”, rekao je u svojoj prijetećoj tiradi. “Kada se pojave na sudu, neka budu u narančastim odijelima poput zatvorenika u zaljevu Guantanamo.”

Vladajući izvršnim dekretima, izbjegavajući kontrolu od strane parlamenta i sve preplašenijih sudova, turska vlada paralizirala je državne institucije i civilno društvo s žestinom koja je ravna onoj koju je primjenjivala vojna hunta 1980-ih.

Osobe koje su odgovorne za nasilje koje je dovelo do ubistava i ranjavanja građana u prošlogodišnjem pokušaju puča zasigurno moraju biti izvedene pred lice pravde. Međutim, ti zločini ne mogu poslužiti kao opravdanje za val represije koji ne pokazuje znakove popuštanja. Gospodin Erdogan došao je na vlast obećavši da će napraviti otklon od ružne prošlosti svoje zemlje. Međutim, što je moćniji Erdogan sve više oponaša represivnu praksu svojih prethodnika.

Uz neke iznimke, međunarodna zajednica je dosada rigorozno šutjela o onome što se događa u Turskoj. Za mnoge države Ankara je suviše važna politička saveznica da bi ljudska prava mogla to savezništvo dovesti u pitanje. Ove zemlje Tursku trebaju da zaustavi valove izbjeglica, da bude saveznik u Siriji i da zaustavi širenje tzv. Islamske države. Gospodin Erdogan to zna i koristi u svoju korist. Zna da će strani čelnici biti slijepi na kršenja ljudskih prava koja se očigledno događaju.

Članovi moga osoblja su na terenu u Turskoj. Neki od njih čekali su ispred suda do ranih jutarnjih sati do izricanja presuda. Kada sam razgovarao s njima bili su jako emotivni. Tužni su ne samo zbog svojih prijatelja već i zbog svoje zemlje. Što će biti potrebno da svijet prekine svoju šutnju? Dok strani čelnici bez riječi promatraju situaciju, ljudi koji se bore za temeljna ljudska prava u Turskoj se hapse i zatvaraju jedan po jedan. Uskoro nitko neće ostati.

John Dalhuisen

Autor je direktor Amnesty Internationala za Europu.

Izvor: Open Democracy

Foto: Umit Bektas/Reuters


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Zašto je Republika Srpska neuspješna?

Nacionalisti sve tri boje njeguju „vrijednosti“ mržnje. Mržnju u koju ulažu iz HDZ-a, SNSD-a i SDA kao tri stožerne nacionalističke stranke osmišljavaju u raznim oblicima akademski poltroni, intelektualci, novinari i kulturne institucije. Time mržnja postaje kompleksna. Ekonomija se objašnjava istim aršinima, pa se neuspjeh opravdava blokadom koja dolazi iz drugog tabora. Nesumnjivo, blokade najčešće i postoje na državnoj razini u kojim predvodi Dodik, dok Čović u skladu sa interesima pomaže čas Dodika, čas ucjenjuje Izetbegovića. Međutim, državna vlast ne upravlja svim novcem. Dapače, osnova ekonomije nalazi se u vladajućim garniturama entiteta. Drugim riječima, u homogenim sredinama s jednim narodom sve bi trebalo funkcionisati po logici na kojoj instistiraju nacionalisti. Takva jedinica postoji pod imenom Republika Srpska.

Republika Srpska, sa srpskim narodom i srpskom zemljom, sa srpskim simbolima i kulturom, pod srpskim nebom i sa 357 km granice sa srpskom Srbijom, koja se u prethodnom ratu pobrinula da ništa nesrpsko ne ostane tu, trebala bi ozbiljno figurirati za ekonomski El Dorado. Pridjev srpski kojeg do zlostavljanja koristi Milorad Dodik otprilike izgleda kao u prethodnoj rečenici.

Vlast u Republici Srpskoj je centralizirana, nema kantona niti stotinu razina vlasti. Svim tim razinama upravlja jedna stranka, SNSD Milorada Dodika. Ni tu nije kraj, nema opozicije koja bi usporavala napredak Republike Srpske. Intelektualci su desni i liberalni, uz čest slučaj da su liberalni gori od najgorih nacionalista. Svaki izdajnik koji bi stao na put ekonomskom razvoju lako bi bio spržen. Mediji su pod kontrolom Milorada Dodika, takva situacija onemogućava trovanje poduzetničke klime od strane izdajnika o kojim Dodik često govori, pa ni mediji nisu nikakva prepreka za ekonomski rast Republike Srpske. Ništa ne stoji na putu razvoju Republike Srpske.

Ekonomski pokazatelji pokazuju da ima kantona u Federaciji BiH koji zarađuju više novca od cijele Republike Srpske. Penzije u RS-u su niže od penzija u FBiH. BDP je slabiji, a odlazak mladih po nekim procjenama je veći. Federacija BiH je uz to i administrativno složenija, sa kantonima i dva većinska naroda. Uprkos tome, podaci iz 2015. godine pokazuju da je RS zabilježila propast čak 630 preduzeća. O stanju firmi poput Šume Republike Srpske ili rafinerijama Modriča i Brod, te termoelektrani Ugljevik ne moramo ni govoriti. Ni prirodna bogatstva niti izlaz na plovnu Savu ne pomažu ekonomskom razvoju RS.

Iako je očajna situacija u kojoj se nalazi Republika Srpska vidljiva golim okom, saudijska diktatura kojoj teži Milorad Dodik ne dozvoljava ikakva ozbiljna pitanja o ekonomskoj propasti prezaduženog entiteta. Stvari su dodatno otežane negativnim prirodnim priraštajem. Niko ne želi rađati djecu u propaloj ekonomiji.

Republika Srpska ogledan je primjer i najbolji dokaz da su priče o homogenoj teritorijalnoj i administrativnoj jedinici u kojoj će ekonomija procvjetati jednom kad ne bude drugih naroda puna i potpuna laž. Milorad Dodik vrstan je destruktivac koji svoju karijeru gradi na populizmu i separatističkoj politici, više simbolički, jer za ozbiljnije poteze valja čekati kakav ozbiljan potres u svijetu, i podjednako užasan političar za vlastiti narod. Srbovanje praznih stomaka nije dugotrajno rješenje pa mladi Srbi sreću traže u NATO zemljama u kojim im niko ne govori o naciji, ali dobro plaćaju posao. S druge strane, neprestana Dodikova priča o svjetskoj uroti siguran je garant da će Republika Srpska još dugo vremena biti siromašna pustopoljina u kojoj neće biti života, ali hoće srpstva i guslarskih natezanja.

Milorad Dodik idealan je prijatelj bošnjačkih i hrvatskih nacionalista koji žele da Srba bude što manje u Bosni i Hercegovini, jer će svojom ekonomskom politikom većinu Srba iseliti u Njemačku gdje neće morati vraćati entitetski dug od 5,4 milijarde KM.

Suad Beganović

Izvor: Prometej.ba


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Mile Lasić: Je li ‘hrvatsko pitanje’ sudbonosno za BiH?

U prošli utorak je poznata mostarska novinarka Vera Herceg Soldo u Dnevnom listu objavila „mišljenje intelektualaca, analitičara, novinara, profesora“ na temu „Što je hrvatsko nacionalno pitanje u BiH?“. U njezinoj mini anketi nije sudjelovao nitko od onih na vlasti i uz vlast kod Hrvata, nego su tu, uz mene, bili Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva; Kristina Spajić-Perić, novinarka iz Mostara; predsjednik HKD Napredak, profesor i klerik, mons. Franjo Topić, te Ladislav Bevanda, uspješni poduzetnik iz Širokog Brijega. Ja sam u ovoj anketi sudjelovao tako što sam ovlastio Veru da izabere ono što smatra validnim iz mojeg komentara KAS-ova projekta ‘Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda’ (Konrad Adenauer Stiftung i Europska akademija, Sarajevo, 2013.), objavljenog u zasebnim publikacijama i na našem i na engleskom jeziku. I nisam pogriješio, jer je Vera  izbor napravila veoma savjesno, pa ću ga pri kraju ove kolumne samo malčice dopuniti.

Je li „hrvatsko pitanje“ možda i političko i ekonomsko i…?

Što je zapravo „hrvatsko pitanje u BiH“ i kako se može riješiti, zapitala je sugovornike Vera Herceg Soldo, je li posrijedi predizborna matrica i politička manipulacija ili nešto drugo? Na ovu temu najčešće govore predstavnici hrvatskog političkog korpusa, no što o „hrvatskom pitanju“ kažu intelektualci, politički analitičari, novinari, profesori, istaknuti kulturni djelatnici? U nastavku slijede mišljenja Verinih  sugovornika, koja ću djelomice i propitati, pa i s nekima od njih pristojno polemizirati, kako bih pokazao da „hrvatsko pitanje“ u BiH nije „takozvano“, nego je čak sudbonosno i po njih i po opstojnost BiH. Jer, ukoliko „hrvatsko pitanje“ u BiH bude „rješavano“ kao i do sada, posebice osporavanjem i/ili politikom zagađivanja (engl. containment policy) neće uskoro od BiH preostati puno već prepolovljena u odnosu na predratni broj najmanjeg bh. konstitutivnog naroda. U takvom raspletu je moguć potom i frontalni sudar srpskog i bošnjačkog nacionalizma, pa i kraj postdaytonske BiH…

Već spomenuta Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva i suradnica u Zakladi Konrad Adenauer je i u ovoj anketi opravdala image osobe „bez dlake na jeziku“, kazavši in medias res veliku istinu da rješavanje hrvatskog pitanja nije čak stvarni prioritet ni aktualnoj hrvatskoj eliti u BiH, ma koliko se slatkorječivo bavila političkom dimenzijom ovog pitanja. Nije nikome ni u BiH ni u okruženju, u kojemu se mnogi prave važni i na račun BiH i Hrvata u BiH, o čemu na svoj način svjedoči i tobožnji Merkel-Erdoganov plan za BiH. Ma u kojim kuhinjama bio skuhan, plan o tobožnjem građanskom uređenju po načelu „jedan čovjek – jedan glas“ sugerira ne jedinstvenu BiH, kako naivci misle, nego da bi od dva bh. unutarnja entiteta mogle nastati dvije međunarodno priznate države. Na apsurdan način bi se  time i definitivno „riješilo“ hrvatsko pitanje u BiH, jer bi Hrvati masovno odselili iz BiH. S ovim je neizravno povezana i Ivanina ocjena da tzv. hrvatska „politička elita nema ljude koji bi se istinski zalagali za hrvatsko pitanje“, kojoj bi se smjelo dodati da se ne bi ništa promijenilo ni da ih imaju, jer „hrvatsko pitanje“ se i ne može apsolvirati dok Srbima i Bošnjacima ne bude jasno da su oni suodgovorni za ovu dramu i da se u ovoj tzv. hrvatskoj drami ujedno radi i o njihovim nacionalnim pitanjima i o državnom pitanju BiH. I Ivanin odgovor da je „osnovni problem ugroženosti prava građana, jer isto su ugroženi i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i ostali“ vapi za pojašnjenjima. Nužno bi bilo, doista, progovoriti o ugroženim pravima građanima svih bh. ko-nacija koji ne pripadaju vladajućim strankama, pa potom i o ugroženosti građana koji se ne izjašnjavaju pripadnicima konstitutivnih nacija, posebice kad se nađu u položaju tzv. konstitutivnih manjina, pa i o ignoriranju prava građana iz reda nacionalnih manjina i iz reda „ostalih“, dakle onih koji se ne mogu ili ne žele izjasniti pripadnicima ko-nacija. Potom bi bilo nužno progovoriti o manipulacijama građanima i građanstvom tzv. antinacionalističkog nacionalizma, koji forsira načela većinske demokracije uz totalnu suspenziju preostalih konsocijacijskih elemenata u političkom životu BiH, što podržavaju moćni dijelovi i tzv. međunarodna zajednica, ali srećom ne i svi. Osvrnut ću se i na Ivanin odgovor da „kao Hrvatica ne vidi razliku u radu Željka Komšića i Dragana Čovića kao hrvatskih članova Predsjedništva“, jer „niti jedan niti drugi nisu se previše iskazali i jedina je razlika u imenovanju veleposlanika, a što opet vodi jednom uskom interesnom krugu ljudi“. I ovdje je Ivana u pravu: i jedan i drugi spomenuti, i svaki postdaytonski političar u Predsjedništvu BiH ponaša se, doista, kao „pankrator“ posebice u oblasti vanjske politike, o čemu svjedoče njihovi katastrofalni izbori veleposlanika i konzula, pri čemu je Komšićevo širokogrudno slanje isluženih kadrova iz vlastitog kabineta i podobnih novinara tzv. građanske orijentacije na teret tzv. hrvatskih kvota u diplomaciji, pa bili i drugih nacionalnosti, prosto žalosna pojava u oblasti vanjske politike. U dkp-ima BiH diljem svijeta bh. „pankratori“ razmještaju, u pravilu, samo svoje stranačke sljedbenike, rođake i prijatelje.

U Verinoj anketi je njezina kolegica Kristina Spajić-Perić razložno upozorila da Hrvati u BiH imaju brojna otvorena pitanja, ali se u prvi plan isturaju samo politička. „Besmisleno je govoriti samo o političkom hrvatskom pitanju, jer je ono po meni, u ovom trenutku i ekonomsko pitanje, koje se pokušava skriti ispod nacionalnih kišobrana, budući da vladajući za ekonomska pitanje nemaju rješenje… Jednog Mostarca, Širokobriježanina ili Čapljinca, Hrvata koji žive u sredini, gdje hrvatsko pitanje nije temeljno pitanje, u Njemačku ne tjeraju ustavne promjene nego besperspektivnost, nepotizam i nepravda…“ Ona pogađa „u sridu“ i kad ukazuje na suštinsku podjelu među Hrvatima na HDZ-ovske i uopće uhljebljene i one koje nisu ni u jednoj stranci i nemaju pristup sustavu. „Hrvat Hercegovac ovih dana ne spava jer je cijelu godinu kopao, a sada ne može prodati smilje, jer mu od susjeda sin i kćer rade u državnom poduzeću, a njegov na ‘birou’ 10 godina, jer je krvavo odgojio petero i četvero djece, a žena nije imala nikakva prava…“, upozorava Spajić-Perić, „njima bi prioritet bilo riješiti ekonomska pitanja, pa onda politička jer je se to moglo i moralo davno u sredinama gdje imate vlast i upravljate najvažnijim poduzećima“. U njezinom razumijevanju, Hrvatima u Bosni teško pada i političko pitanje, jer „Hrvate Sarajeva, Tuzle i Zenice progoni i osjećaj odbačenosti, pa je njima možda hrvatsko pitanje i najvažnije“.

Je li život posvuda proza, a samo u BiH poezija?

Predsjednik HKD Napredak i visokopozicionirani klerik, profesor Franjo Topić je dijelom u pravu s tvrdnjom da je velika propaganda stvorila privid da je srž ‘hrvatskog pitanja’ u BiH: politika i vlast. Po njemu, „ona je važna, ali nije najvažnija“, jer „Hrvati su devet stoljeća živjeli bez države i opstali“, pa su  „živjeli bez gotovo ikakvih nacionalnih prava u Jugoslaviji pa su opstali“, što je već odokativan govor o ozbiljnim temama. „Sva je moja politika da nas bude što više, da što bolje živimo i da što bolje živimo s drugima“, veli mons. Topić, pa „tko god tome pridonosi taj zaslužuje podršku“, a  „tko nam ponavlja da Hrvati nemaju budućnosti jer nemaju dovoljno vlasti, oni samo odnemažu budućnosti Hrvata u BiH.“

Upoznao sam po povratku u BiH gospodina Franju Topića: bio je i su-nakladnik i promotor dviju mojih knjiga (u Sarajevu i Zagrebu), a i ja sam promovirao u Mostaru njegovu knjigu o Napretkovom obnovljenom radu u devedesetim, poslije zabrane rada 1949.  i HKD Napredak i SKPD Prosvjeta. Razumijem o čemu govori kad ističe Napretkove brojne manifestacije, njih čak 586 u 2015. godini, što je „više nego što su organizirali svi Hrvati Europe, naravno ne računajući Hrvatsku“, kako se pohvalio i ovom prigodom. Ali, od visokopozicioniranog katoličkog klerika bi se očekivao i daleko ozbiljniji govor o političkim, ekonomskim, kulturološkim ili demografskim problemima s kojima su suočeni Hrvati u BiH, ili objašnjenje sve očitije podijeljenosti na tzv. bosanske i tzv. hercegovačke Hrvate, uključivo o odgovornosti visoke hijerarhije Katoličke crkve u BiH. Ne, ništa od toga, pa su Topićevi odgovori podsjetili, nažalost, i na nedavnu olako izrečenu „anatemu“ kardinala Vinka Puljića onih Hrvata koji idu u svijet trbuhom za kruhom. „Odlaskom u zapadne zemlje, prodajom svojih stoljetnih ognjišta prestajete biti i katolik i Hrvat, vaš identitet postaje novac“, kazao je kardinal Vinko Puljić.

Ova vrsta neosjetljivosti vodećih katoličkih prvaka svjedoči, čini mi se, i izravno i posredno koliko su vrhovi Katoličke crkve,  svojevrsno autoritarno paralelno vrhovništvo u državi (Obrigheitstaat) zabrinuti i za vlastitu budućnost u mogućim negativnim raspletima po Hrvate i katolike u BiH. Uostalom, i KC u BiH i u Hrvatskoj je pružila snažnu logističku potporu dolasku nacionalista na vlast, kao i druge dvije vjerske zajednice njihovim nacionalistima, pa bi bilo vrijeme da propitaju vlastitu odgovornost u oblikovanju paralelnih stvarnosti u BiH i do privremene ili trajne suspenzije „kompozitne integralnosti“ (Ivan Lovrenović), što još ne znamo posve sigurno. U ovom je kontekstu nužno dekonstruirati i Topićev, tzv. crkveni podatak kako „Vrhbosanska nadbiskupija ima u zadnjih 25 godina 220 novih svećenika, a svi Hrvati svijeta nemaju ni 20 novih svećenika“. Pitam se: govore li ovi podaci samo o obnovi vjere, ili i o dubini očaja hrvatskih ljudi u Vrhbosanskoj i drugim biskupijama u BiH? Nije ni po čemu upitan Topićev odgovor da „treba sve učiniti da se Hrvati što bolje osjećaju u BiH, da što bolje žive, da ima što više radnih mjesta i da je vole kao svoju domovinu“, ali jest Topićeva formulacija: „Svugdje je život proza, samo u BiH je poezija.“ Nije, Franjo, nije, obrnuto je, socijalna i politička i ekonomska situacija u BiH je grozna i ne može izroditi poeziju u životu deprivilegiranih Hrvata (i svih drugih), nego samo u vrhovima privilegiranih u svjetovnoj i vjerskoj vlasti „Obrigkeitstaat“, na što BiH već sliči.

U mojemu razumijevanju, mnogi se građani BiH svih identiteta osjećaju baš poput posljednjeg sudionika u Verinoj anketi, širokobriješkog poduzetnika Ladislava Bevande, koji je – na pitanje što je hrvatsko pitanje u BiH – citirao riječi kardinala Alojzija Stepinca, izgovorene u zatvoreničkoj sobi nakon što ga je upravitelj pitao ‘Što želi za večeru’.  „Ja sam ovdje osuđenik i nikakvih želja nemam“, navodno je kazao Stepinac.

Tko se iskreno poziva na ZAVNOBIH?

Vera Herceg Soldo je u njezinu mini anketu iz mojeg komentara u KAS-ovoj studiji uvrstila dijelove kako slijede: „Profesor Lasić smatra da je negiranje postojanja hrvatskog pitanja sastavni dio akademskog i političkog narativa koji implicite ili eksplicite, svodi već oformljene političke narode u BiH na etnije ili vjerske skupine, i tako negira višenacionalnost BiH, odnosno onemogućava samorazumijevanja sebe kao složene zemlje i po sastavu i ustrojstvu. ‘Tvrdnjama kako je 22. svibnja 1992. godine u UN primljena bh. nacija, a ne bosansko-hercegovačka višenacionalna država, odustaje se, primjerice, od sagledavanja BiH u njezinoj kompleksnosti, i od nijansiranih razlikovanja izgradnje pravne države i nacije, to jest procesa koji se podrazumijevaju pod sintagmom state building i nation(s) building. Dakako, ovim se putom ostaje zarobljeno unutar stare paradigme nasilja, to jest potiranja manjinskih identiteta. Drugim riječima, izbjegava se, u obzorju paradigme nenasilja i višestrukih identiteta, otpočeti smislena potraga za trans-nacionalnim i trans-entitetskim pulsacijama (socijalizacijama) i izgradnjom nacije-države volje, po uzoru na Švicarsku ili druge složene države, za unutarnjim harmonizacijama’ “, pojašnjava on.

Lasić otvoreno postavlja i pitanje ‘Tko je ovdje iskren ili neiskren?’, pa ocjenjuje da je najopasnija ipak, po opstojnost BiH SANU-izacija narativa i politika vodećih bošnjačkih akademskih krugova i stranaka, koji (ne)skriveno zagovaraju ideologije o Bošnjacima kao temeljnom narodu i čuvaru BiH, što posljedično vodi unitarizaciji Federacije (BiH), i/ili vodi ka BiH kao državi Bošnjaka i Srba. Potom je Vera Herceg izabrala i sljedeće: „Izgurivanjem Hrvata suštinski se odustaje od znamenite ZAVNOBIH-ovske formule o jednakopravnosti bh. političkih naroda, i drugih identiteta koje je donijelo vrijeme. U ovoj shemi se posebice biva nesenzibilno prema Hrvatima, kojih je, zaoštreno iskazano, toliko malo da ih se smije ignorirati. Iz ovih razloga se i nesposobno, ili ne želi uvidjeti da svi bh građani, ma iz koje nacije ili etnije potječu, moraju imati i aktivno i pasivno izborno pravo, ali da nitko nema pravo zanijekati potrebu artikulacije i zaštite prava čvrsto oformljenih kolektiviteta, to jest konstitutivnih naroda i drugih, u formiranju“, zaključuje profesor.

No, on pri tom i podsjeća da je hrvatsko pitanje samo jedno od otvorenih pitanja, a za sve tri isključive nacionalne ideologije vrijedi da nisu u stanju misliti svoju zemlju i sebe u njoj izvan matrice zasebnih, odvojenih identiteta, pa svaka na svoj način ignorira ono što BiH čini sui generiszajednicom, a to je upućenost na život u zajednici uz poštivanje i zasebnih i skupnih, složenih identiteta. U konačnici, profesor Lasić zaključuje da se do rješenja za hrvatsko pitanje u BiH, kao i rješenja za sva bh. nacionalna i politička pitanja, može doći temeljem pravnog iskustva višenacionalnih zemalja i višenacionalnih polit-ekonomskih integracija, kakva je Europska unija, te uz primijene metoda upravljanja razlikama. „Društva svjesna svoje podijeljenosti morala bi primjenjivati već postojeće instrumente zaštite identiteta i istovremeno tragati za sofisticiranijim zaštitama, upravo unutar koncepta institucionalne autonomije, ukoliko misle nadići podjele, odnosno izaći iz konsocijacijske situacije u neku od formi političkih zajednica“, izabrala je Vera iz KAS-ove studije, ali ukoliko se „u podijeljenim društvima slijepo za metode upravljanja razlikama, te se ne osigurava zaštita i temeljnih osobnih i skupnih prava, istodobno i na svim razinama, ne može se u političkoj praksi izbjeći nametanje vrijednosti određene etničke/nacionalne većine manjini, pa takvo što i nije drugo do neprihvatljiva metoda prisilne asimilacije i nasilne integracije“. Ona se kao i genocid, prisilno preseljavanje ljudi, cijepanje i odcjepljenje, broji u nedemokratske metode!

KAS-ov projekt: Hrvatsko ili „die sogenannte Frage“

Prihvatio sam u jesen 2012. godine poziv tadašnje ravnateljice Konrad Adenauer Stiftung u BiH, gospođe Sabine Wölkner, za suradnjom na KAS-ovu projektu Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda, ne mogavši znati da ću nešto malo kasnije biti izabran i u Ekspertnu radnu skupinu za pripremu preporuka za promjenu Ustava Federacije BiH. Komentar u studiji i osvrt na studiju Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda“objavljen je u cijelosti i u KAS-ovoj studiji i u uglednom mostarskom časopisu Motrišta 73-74/2014, pa potom i u Oslobođenju, u subotnjem prilogu Pogledi, 26. travnja 2014. Inače, jedina korist u stručnom pogledu tijekom devetomjesečnog bavljenja ustavnom reformom u Federaciji ogledala se u gubljenju i posljednje iluzije i o Federaciji i o BiH u cijelosti, jer sam shvatio da je BiH beskrajno podijeljena zemlja i po nacionalnim i vjerskim i političkim i vrijednosnim šavovima, ma koliko to tvrdoglavo odbijale priznati bošnjačke političke elite i dijelovi  tzv. međunarodne zajednice, kojima se bošnjačka ideologija čini manje naopaka od njezinih srpskih i hrvatskih inačica. U komentaru sam se koncentrirao, pak, samo na destigmatizaciju kontaminiranog „hrvatskog pitanja“, što se nije dopalo nikomu, pa ni velikim Hrvatinama, ali mrzi me spominjati im imena.

Za pozdraviti je, napisao sam, što se Zaklada Konrad Adenauer pozabavila hrvatskim pitanjem, ma koliko joj nisu nepoznate agresivne ideologeme akademske i političke, pretežito bošnjačke javnosti, čiji je sukus  kako ovoga pitanja, zapravo, i nema. Time se čini „medvjeđa usluga“ BiH, pod plaštem patriotizma ponajčešće, čemu treba dodati i objedu kako su Nijemci, navodno, automatski na hrvatskoj strani. Nisu, naravno, ali nisu toliko neupućeni da se zalažu za „građansku BiH“, čemu je doprinijela neizravno i ova KAS-ova studija. Zašto se Nijemci uopće bave hrvatskim pitanjem, kako bi bilo da se neka turska zadužbina pozabavi bošnjačkim pitanjem?, drastično je bilo zaoštravanje jednoga bošnjačkog profesora ustavnog prava, ni njemu neću spominjati ime. U podtekstu dalo se već tada slutiti da se radi o kontraproduktivnoj ofenzivi tzv. probosanskih, bošnjačkih unitarističkih krugova protivu razumijevanja BiH kao višenacionalne zemlje i nužnih suglasnih javnih politika.

U BiH se, nažalost, i danas izbjegava odgovorni javni diskurs o kompromisu ili konsocijacijskoj političkoj kulturi, ma koliko elementi te kulture bili ugrađeni i u postojeća ustavna rješenja, ili bili sofisticirani zahtjevi iz procesa prilagodbe EU. Njeguje se, zapravo, posve tvrdoglavo iluzija kako je moguće upravljati BiH putem pravila koja važe za manje složene zemlje. Takvo što bode oči kod onih koji zagovaraju načelo jedan čovjek – jedan glas, ili traže ukidanje domova naroda (i kantona u Federaciji). Ovaj narativ je i slijep i gluh za činjenicu da se u slučaju post-daytonske BiH radi o maltene dovršenim etno-teritorijalizacijama, o posve odvojenim i paralelnim svjetovima. S druge strane, ove u biti retrogradne pristupe teško je demaskirati, jer se ideološko ignoriranje post-daytonske stvarnosti maskira liberalnim teorijama i uživa podršku iz svijeta. Najgore je što uslijed silne halabuke na tobožnjoj alternativnoj sceni izostaje potpora stvaranju tzv. multikulturalnog građanstva unutar pojedinih nacija, kao i potpora transnacionalnom i trans-entitetskom interesnom uvezivanju srodnih političkih opcija pojedinih bosanskohercegovačkih naroda.

Tko god osporava bosanskohercegovački nacionalni tronožac, zaključio sam prije pet godina, a tako mislim i danas, uključivo tako što negira izbornu političku volju onih građana BiH koji imaju hrvatski identitet, ne čini samo nasilje prema Hrvatima, nego nanosi štetu i sebi i svojoj zemlji. Hrvati, i drugi, imaju pravo birati kompetentne, ma koje nacije bili, da ih kompetentno predstavljaju, ako tako žele. Pri čemu bi  se u višenacionalnoj zemlji kakva je BiH morali uvažiti i drugi kriteriji, poput teritorijalnih, ili  principi političke prihvatljivosti (od strane drugih i trećih) koji bi vodili trans-nacionalnim i trans-entitetskim suradnjama, u krajnjem formiranju političke zajednice i političkog društva u BiH. Ali, ovi se procesi ne mogu otvoriti sve dok se s Hrvatima može dvostruko  manipulirati: jednom preglasavanjem od drugih, a drugi put zlorabom majorizacije od strane vlastitih političkih elita.

Rješenja za Hrvate u BiH se vjerojatno ne nalaze ni u novim teritorijalizacijama zbog njihove disperziranosti, mada i ovo pitanje treba detabuizirati, jer je nepodnošljiva bošnjačka manipulacija tobožnjim opasnostima od hrvatskog, odnosno trećeg entiteta, pri čemu se sluti strah od  vlastitoga ili vlastitih bošnjačkih entiteta. Svi su, pak, entiteti osuđeni da budu multietnički, višenacionalni ukoliko se BiH bude kretala naprijed. U protivnom, oni će biti jednonacionalni, parohijalni, autarkični, pri čemu će Hrvati iscuriti prvo iz Srednje Bosne, pa potom njihovi ostaci ostataka iz Posavine i na kraju i iz Hercegovine. Otuda bi i posljednjem političkom slijepcu trebalo i definitivno biti jasno da hrvatsko pitanje nije takozvano, nego je par excellence pitanje opstojnosti Hrvata i budućnosti BiH

Mile Lasić

Izvor: Herzegovina.in


Pratite nas na Facebooku i Twitteru