Goran Pavlić: Suverenizam – trend, brend ili politička nužnost?

Nastavljajući se na zapažen svjetski trend, hrvatski su politički akteri počeli koketirati s konceptom “suverenizma”. Premda se posljednjih mjeseci, povodom histerije oko Istanbulske konvencije, suverenizam znao zazivati i na ekstremnoj desnici, licencu za hrvatsku suverenističku opciju ipak je prigrabio Živi zid. Nastavi čitati “Goran Pavlić: Suverenizam – trend, brend ili politička nužnost?”

Oglasi

Hana Imširović: Uloga Richarda Holbrooka u pregovaračkom procesu u Daytonu

Mirovne sporazume (Cutiliero, Vance-Owen, Owen-Stoltenberg) predložene sa svrhom okončavanja rata u Bosni i Hercegovini, konfrontirane strane nisu prihvatile. Ovi dokumenti i u njima iznešene zamisli nisu bili dovoljno ubjedljivi za odustajanje od rata. Cijeli proces predlaganja i odbijanja mirovnih sporazuma je ukazao na kompleksnost u oblasti međunarodnih pregovora. Uloga Richarda Holbrooka u pregovaračkom procesu je veoma značajna. Bez analiziranja sadržaja potpisanog sporazuma, zaobilazeći glorifikaciju ili osuđivanje Holbrooka i njegovog djelovanja, vrijedi priznati činjenicu da je finalni mirovni sporazum postignut dvadeset prvog novembra u Ohio-u, a da je isti potpisan četrnaestog decembra u Parizu 1995. Ovim događajima se završio najkrvaviji evropski sukob od Drugog svjetskog rata. Holbrook je imao historijski bitnu ulogu za koju su izuzetne pregovaračke vještine bile neophodne. S tim u vezi, vrlo je interesantno analizirati proces pregovora, te prepreke koje su se pojavljivale, kao i načine na koje su se one otklanjale.  Nastavi čitati “Hana Imširović: Uloga Richarda Holbrooka u pregovaračkom procesu u Daytonu”

Zlatko Bosnić: Izbori i poslije njih?

Ima prastara narodna kletva koja glasi: dabogda imao pa ne imao. Neimaštinu nije lako trpjeti, a još je teže onome koji zna, koji ima iskustvo o imanju. Imati vlast draže je i slađe iskustvo od imanja materijalnih vrijednosti. Vjerovatno je u tim kategorijama i odgovor zašto političari koji gube važne pozicije brže-bolje osnivaju vlastitu stranku. Ima tih emocija i u činjenici što su u samo mjesec dana u Federaciji Bosne i Hercegovine osnovane tri nove stranke. To je neobično ubrzan ritam nastajanja novih stranaka, a poznato je da ih u BiH već postoji preveliki broj: krajem 2017. bilo ih je registriranih 149. Također je neobično da su gore spomenute tri nove stranke nastale odvajanjem od SDA. Nezavisni blok Senada Šepića osnovan je 10. septembra 2017., Narod i pravda Elmedina Konakovića 22. marta 2018., a 24. marta 2018. Mirsad Kukić osnovao  je Pokret demokratske akcije. Nastavi čitati “Zlatko Bosnić: Izbori i poslije njih?”

SDA u raljama predizbornog života

Piše: Mario Kikaš

Bosnu i Hercegovinu u listopadu ove godine očekuju parlamentarni izbori. Kao što to obično biva, politička scena se uskomešala. Posebice to vrijedi za stožernu bošnjačku stranku: Stranku demokratske akcije (SDA). Sve veći broj stranačkih disidenata nužno provocira pitanje: prijeti li Izetbegovićevoj stranci dubinska kriza i što to znači za BiH? Nastavi čitati “SDA u raljama predizbornog života”

SDA kriza

Piše: Zlatko Bosnić

Najveća politička stranka u BiH u ovo već predizborno vrijeme zahvaćena je velikom krizom, najvećom od njenog postojanja. Na terenu zbunjenost i nesnalaženje. Stranačka centrala bez adekvatnog odgovora. Članstvu i javnosti odašilju već odavno i prečesto korištene fraze tipa stranka je važnija od svakog pojedinca i grupe i iz ovoga ćemo izaći jači. Predsjednik SDA Bakir Izetbegović u zadnje vrijeme bavi se polemikama i svađama sa drugim strankama i političarima te svađama unutar vlastite stranke, mnogo više nego što izvršava dužnosti predsjednika SDA. Izetbegović svojom neartikuliranom i neodgovornom politikom ruši svoj autoritet, a također snižava i rejting SDA. Nastavi čitati “SDA kriza”

Politički kič kao sudbina

Piše:  Mile Lasić

“Danilo Kiš je nacionalizam identifikovao kao kič“, veli redatelj, glumac, filozof, što li sve nije Zlatko Paković sukladno njegovim „žitijama“, u „Danasu“ (Vučićev kič, 19.01.2018.), „u tom smislu, kraj osamdesetih i devedesete godine prošlog veka, proveli smo ovde u poplavi kiča – koja je jedne odnela zauvek, druge ostavila bez imanja, a treće bez pameti.” Upravo u BiH se ponajviše izdogađalo od spomenutog trojstva, pri čemu je možda tragičnije i od smrti i kolosalnih pljački što su današnji stanovnici BiH ostali bez pameti. Na tragu Zlatkove invektive bilo bi, naime, nužno dekonstruirati ne samo nacionalizam kao kič, nego i tzv. nacionalistički antinacionalizam prevejenih populista na tzv. lijevoj i i tzv. građanskoj sceni kao vrhunski politički kič i lakmus neupitne demokrature u BiH! Nastavi čitati “Politički kič kao sudbina”

Zanimanje Komšić

Piše: Franjo Šarčević

Nekadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić, najavio je kako će se ponovo kandidirati za člana Predsjedništva BiH. Kroz osam godina njegovih prošlih mandata, od 2006. do 2014., puno svjesniji i pozvaniji od mene (mada su bili rijetki) pisali su analize Komšićevog političkog djelovanja, njegovih kvaliteta i posljedica. Priznajem, u to vrijeme sam – dijelom kao slijepi patriot, dijelom vodeći se onom „neka je bilo tko, samo da nisu Čović i HDZ“ – podržavao Komšića i glasao za njega, pa su mi i te analize i osvrti izlazili na drugo uho. Nastavi čitati “Zanimanje Komšić”

Globus, mjera učinka globalizacije

Piše: Tarik Haverić

Ideju da država blagostanja nije strukturni zahtjev liberalne demokratije već prije njen sretan konjunkturni rezultat, i da njen nestanak nije razlog za historijski pesimizam, pokušat ću sada da objasnim kontekstualizirajući neke podatke koje naši autori ističu u prvi plan. Radi se o „gubitku radnih mjesta“ u industriji, koji za posljedicu ima osiromašenje dojučerašnje srednje klase. To bi bio jedan od najpogubnijih učina globalizacije: zbog uklanjanja carinskih barijera, svijet je preplavljen jeftinom robom pred kojom proizvodi tradicionalnih industrijskih zemalja više nisu konkurentni. Nije teško zaključiti da smanjenje državnih prihoda ugrožava model raspodjele dobiti iz društvene saradnje, državu blagostanja za koju se vjerovalo da je trajna stečevina. Nastavi čitati “Globus, mjera učinka globalizacije”

Problemi katalonskih nacionalista

Piše: Dražen Šimić

Katalonski izbori koji će se održati 21. prosinca trebali bi donijeti stabilnost ovoj regiji. To je ono što bi htjela vlada u Madridu. Katalonski nacionalisti/separatisti žele se, pak, vratiti na vlast i nastaviti sa svojim projektom – težnjom za neovisnošću, a za što nemaju podršku većine Katalonaca.

Problem je u tome što nacionalisti jedva da mogu surađivati jedni s drugima, a kamoli ponovno ujediniti Kataloniju nakon traumatičnih dešavanja u zadnja dva mjeseca. Nacionalistički lideri imaju potpuno različite politčke backgrounde, od ekstremne ljevice do liberala desnoga centra. U normalnim okolnostima oni naprosto ne bi koalirali. Jedina stvar koja ih povezuje je želja za odvajanjem od Španjolske. Već su se počeli raspravljati oko toga tko bi mogao biti legitimni predsjednik nakon izbora. Njihovi izborni programi, ako ih imaju jer o njima se malo ili nikako govori, ne bave se mnogo gospodarstvom i egzodusom tvrtki iz regije. Također su stvorili podjele među katalonskim narodom na ‘dobre’ i ‘loše’ Katalonce ovisno o tome jesu li za neovisnost ili protiv. Drugim riječima, nacionalisti su jedna neodgovorna grupa političara koja ideologiju pretpostavlja zdravom razumu i ne može im se vjerovati da mogu vratiti normalnost i prosperitet u Kataloniju.

Ovo ne znači da vlada u Madridu dobro vlada situacijom. Već godinama zanemaruju značajan dio populacije ove regije koji nije zadovoljan sadašnjim stanjem i odnosima unutar Španjolske. Katalonski separatisti, uza sve mane koje se ovdje spominju, ipak su miroljubivi ljudi koji se nikada nisu okrenuli nasilju. Zaslužuju da ih se sasluša i bilo bi pametno uključiti neke njihove ideje u new deal s Katalonijom nakon izbora.

Ono što je Kataloniji sada potrebno više od svega su dijalog, uzajamno poštovanje i spremnost na kompromis. Treba nadati se i vjerovati da će katalonski lideri biti na razini zadatka.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Novinarska etika i duh provincijalizma

Piše: Neven Šimić

Zanimljivo je posmatrati medije u podijeljenom društvu. Mediji u Bosni i Hercegovini su odron, reći će neko. I neće biti nimalo originalan. Štaviše, momentalno će mu se ukazati Zoran Radmilović kao Bili Piton sa čuvenom “Ajde?” replikom iz legendarnih Maratonaca. Odron medija opće je mjesto, bajata informacija, nešto što već odavno ne izaziva čuđenje kod iole upućenijeg svijeta. Pa ipak, javnost je ovdje izdresirana da taj žurnalistički odron i tu ideološku skučenost gotovo uvijek vidi u kod onog Drugog. Fragmentacija javnog mnijenja samo je odraz političke i društvene fragmentacije. Kako deideologizirati informaciju i osloboditi je političkog utjecaja? Kako postići širinu informiranja? Kako onemogućiti paljenje nacionalističkih požara koje takva medijska revnost potpiruje i stalno ih drži makar u tinjajućem stanju? To bi, prije svega, trebao biti zadatak javnih medijskih servisa. No ovo je ipak Bosna i Hercegovina. Nastavi čitati “Novinarska etika i duh provincijalizma”

Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer

Piše: Tarik Haverić

Sredinom prošlog stoljeća, antiamerikanizam je imao jedno posebno značenje koje je u međuvremenu skoro zaboravljeno: un-American activities bila je oznaka za širok spektar ponašanja, stavova i pogleda koji su, u SAD u doba makartizma (1947-1956), izjednačavani s izdajničkom i podrivačkom djelatnošću američkih državljana u korist Sovjetskog Saveza. U odnosu na današnje značenje izraza, razlika je u tome što su žrtve makartističkih proganjanja smatrale da njihove djelatnosti nisu ni na koji način antiameričke i tvrdile su da su optužnice protiv njih montirane, dok u naše vrijeme većina pojedinaca i organizacija koje potkazuju ponašanje SAD na vanjskom i unutrašnjem planu zaista vjeruju da će suzbijanje američkog utjecaja na svjetska zbivanja smanjiti globalnu nepravdu i nejednakost i pomoći stvaranju novog, stabilnijeg i pravednijeg međunarodnog poretka. Nastavi čitati “Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer”

Evo zašto Katalonija nije Balkan (gdje počinju i prestaju sličnosti između Španjolske i bivše Jugoslavije)

Piše: Vassilis Petsinis

Kriza u Kataloniji, bogatoj autonomnoj oblasti na sjeveroistoku Španjolske, stavila je u fokus pitanjâ o državnoj suverenosti i samoodređenju diljem Europe. Jedna značajna nuspojava ove političke debate je široko rasprostranjena tendencija među političkim analitičarima i novinarima u različitim dijelovima srednje i istočne Europe da prave analogije između svoga i katalonskog slučaja. Slijedom toga, kriza u Kataloniji ‘prevedena’ je, tj. stavljena u kontekst drugih problema u Europi, poput  kontroverzi glede mađarske manjine u Slovačkoj i Rumunjskoj, aneksije Krima i previranjima u istočnoj Ukrajini. Nastavi čitati “Evo zašto Katalonija nije Balkan (gdje počinju i prestaju sličnosti između Španjolske i bivše Jugoslavije)”

Antiamerikanizam (I): “Полезные идиоты”

Piše: Tarik Haverić

Početkom 1980-ih godina u nekim zemljama zapadne Evrope nastao je širok građanski pokret za jednostrano nuklearno razoružanje, koji se naročito zalagao za povlačenje američkih nuklearnih raketa srednjeg dometa iz Velike Britanije. U tom pokretu, čiji je glavni iako ne i jedini nosilac bila organizacija Campaign for Nuclear Disarmament (CND), uzeli su učešća mnogi intelektualci i javne ličnosti. Bilo je potrebno da se, nakon urušavanja socijalističkog tabora 10 godina kasnije, otvore arhivi nekih tajnih službi, pa da se potvrdi ono što se moglo razložno slutiti: većinu tih pokreta, i mnoge njegove vođe, finansirao je Sovjetski Savez. Sovjetski prebjeg i pripadnik vojne obavještajne službe GRU Stanislav Lunev kaže u svojoj autobiografiji Through the Eyes of the Enemy da su “GRU i KGB pomagali finansiranje skoro svakog antiratnog pokreta i organizacije u Americi i inostranstvu”, a drugi izvori potvrđuju da su urednici britanskih ljevičarskih glasila dobivali od KGB-a gotove članke u kojima su pozivali na jednostrano razoružanje svoje zemlje.

Nema sumnje da su u tim pacifističkim organizacijama mnoge istaknute ličnosti djelovale iz iskrenog i dubokog uvjerenja, nesvjesne ideološko-subverzivne pozadine cijelog pokreta. Oni su zaista vjerovali u mesijansku ulogu Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika u revolucionarnoj borbi za mir, pravdu i jednakost svih ljudi a protiv kapitalizma i imperijalizma. Prvi boljševici iz Lenjinovog okruženja smislili za te sovjetske simpatizere u novinarskim i akademskim krugovima Zapada naziv “korisni idioti” (полезные идиоты). Korisni, zato što svojim ugledom i javnim zauzimanjem stavova u društvenoj debati doprinose boljševičkom projektu. Idioti, zato što ne shvataju pravu narav tog projekta, i misle da se tu zaista radi o borbi za mir, pravdu i jednakost svih ljudi a protiv kapitalizma i imperijalizma. (U međuvremenu, izraz je dobio još jedno značenje: oponenti ili politički protivnici koji toliko glupo opovrgavaju vaše teze da ih zapravo potkrepljuju bolje nego što biste vi sami ikada mogli učiniti; u posljednje vrijeme, piscu ovih redova kao korisni idioti ove druge vrste služe novinari Stava, turskog političkog magazina na bosanskom jeziku, no to je posebna priča.)

Mnogi zapadni i, naročito, američki ljevičari nastavili su da igraju svoju korisnoidiotsku ulogu sve do pada Berlinskog zida, i o njima je već napisana omanja biblioteka (v. npr. Mona Charen, Useful idiots: how liberals got it wrong in the Cold War and still blame America first, Harper Collins, 2004). Kako god bilo, do efektivnog smanjenja broja raketa srednjeg dometa nije došlo jednostranim razoružavanjem Zapada već, naprotiv, njegovim jednostranim naoružavanjem: nakon što je Ronald Reagan 1983. obznanio svoju Stratešku odbrambenu inicijativu (tj. „Zvjezdane ratove“) koja bi bitno pomjerila nuklearnu ravnotežu u američku korist, sovjetski vrh shvatio je da više ne može pratiti trku, što će dovesti do potpisivanja, u decembru 1987, Pakta o nuklearnim snagama srednjeg dometa (Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty), za kojim su uslijedili i drugi konkretni koraci u nuklearnom razoružanju.

S ove udaljenosti, jasno je da su sovjetski stratezi koristili ono što su smatrali strukturnom slabošću zapadnih demokratija, naime činjenicu da u ovim potonjima postoji javno mnijenje i sloboda prosvjeda i okupljanja, te da zapadni političari, u krajnjemu, ne mogu ignorirati raspoloženje onih od kojih zavisi njihov ponovni izbor. Nasuprot tome, vrh sovjetske partijske države nije morao da razmišlja o raspoloženju svojih birača, niti da brine zbog mogućih antinuklearnih prosvjeda i medijskih kampanja za jednostrano razoružanje na svome tlu — naprosto zato što u zemljama realnog socijalizma nije bilo ni kompetitivnih izbora, ni prava na prosvjede i okupljanja, ni slobodnih medija. U natjecanju dvaju blokova, pacifizam je mogao oslabiti samo liberalne demokratije, dok su narodne demokratije na njega bile imune — i zato su ga i finansirale. No pokazalo se, na kraju, da je ono što je sovjetski vrh vidio kao slabost zapadnih demokratija bilo ustvari njihova snaga: milioni dolara uloženi u manipulaciju javnim mnijenjem na Zapadu nisu ničemu poslužili, i realni socijalizam urušio se bez ispaljenog metka (a kamoli rakete).

U ideološko-propagandnom prestrojavanju koje je uslijedilo nakon kraja hladnog rata napuštene su mnoge dogme i “tikovi mišljenja”, i zapadna ljevica osavremenila je i izoštrila svoj vokabular. Pacifizam se, međutim, provukao bez ogrebotine. To je šteta: ova dostojanstvena intelektualna pozicija, odbranjiva u vrijeme ratnih priprema, postaje saučesništvo u zločinu od trenutka kada izbije ratni sukob između dviju strana od kojih je jedna agresorska i nesrazmjerno jača. To se pokazalo na Balkanu 1991, kada je Vijeće sigurnosti UN donijelo rezoluciju o embargu na isporuke naoružanja zemljama (uskoro bivše) Jugoslavije: taj mirotvorni akt značio je da će JNA, s oružjem koje već ima, voditi rat protiv svojih protivnika koji oružja nemaju niti ga mogu legalno nabaviti. I simptomatično je da je, tek nekoliko mjeseci prije jula 1995, bivši službenik američkog State Departmenta Paul R. Williams naslutio srebreničku tragediju upozoravajući da “države-članice (UN) i političari koji primjenjuju embargo na naoružanje uskraćuju vladi Bosne i Hercegovine sredstva da svoje građane zaštiti od genocida” (P. R. Williams, “The Arms Embargo as a Tool of Genocide”, Bosnia Report, no 10, april-maj 1995).

Rat u Bosni i Hercegovini zaustavljen je nakon što je NATO bombardirao položaje vojske bosanskih Srba – što je bilo nemoguće dok god je na čelu Francuske bio ljevičar François Mitterrand (“Nećemo na rat odgovarati ratom!”), a postalo je moguće kada je na njegovo mjesto u maju 1995. došao desničar Jacques Chirac. Ljevičari-pacifisti ostali su dosljedni i u proljeće 1999, kada su na prosvjedima u Parizu koje je organizirala Komunistička partija Francuske zahtijevali da NATO prekine bombardiranje Srbije i Crne Gore, propuštajući ipak da kažu kojim drugim sredstvima bi se moglo zaustaviti Miloševića…

U naše vrijeme, korisni idioti – od Noama Chomskog preko Janisa Varufakisa i Jean-Luca Mélenchona do Olivera Stonea – djeluju u nešto drukčijoj konstelaciji. Njih više ne pokreće ljubav prema socijalizmu sovjetskog tipa koji odavno ne postoji, ni prema nekom mogućem ruskom socijalnom projektu čije glavne značajke niko ne bi bio u stanju da ocrta. Njihov zajednički nazivnik je mržnja prema NATO-u, desnici, kapitalizmu, imperijalizmu i globalizaciji – pošastima čiji su simbol i personifikacija Sjedinjene Američke Države. U toj borbi, dobrodošli saveznici su svi američki protivnici bez razlike. Svaka gesta otvorenog suprotstavljanja američkoj ambiciji da zadrži vodeću ulogu u svijetu izaziva odobravanje a priori: Trumpovi tweetovi su toliko odvratni da čovjek osjeti pravo olakšanje kada Sjeverna Koreja izvede uspješnu nuklearnu probu. E neka im baš, Amerikancima…

Glupost ovih korisnih idiota nove generacije bitno se razlikuje od gluposti njihovih prethodnika. Niko ne može reći da oni ne shvataju šta su pravi planovi čovjeka koji je izvršio invaziju na Krim, de facto anektirao Abhaziju i Južnu Osetiju, koji vodi prljavi rat na istoku Ukrajine i zastrašuje baltičke zemlje, koji je pokušao da destabilizira Crnu Goru i spriječi njeno pristupanje NATO-paktu, i koji otvoreno pokušava da utječe na ishod izborâ u trećim zemljama. Kako je nedavno napisao Igor Jakovenko, “Putinovi saveznici na Bliskom istoku su teroristička organizacija Hizbulah, iranski fanatici iz korpusa Čuvara islamske revolucije i armija diktatora Eseda. U Evropi Putinov režim otvoreno podržavaju gotovo svi neonacistički pokreti i partije, od Alijanse za budućnost Austrije i mađarskog radikalnog desničarskog pokreta Jobik, do Nacional-demokratske partije Njemačke”. Pa ako neke zapadne javne ličnosti ipak predstavljaju Vladimira Putina kao prihvatljivog sagovornika koji zaslužuje simpatije ljevičara, antiglobalista i antiimperijalista, to je stoga što se ovaj uspješno suprotstavlja “Americi”, koja u njihovoj maloumnoj viziji predstavlja najveće zlo i bez koje bi svijet bio skoro pa idealan.

Ima više ljudi koji su hodali po Mjesecu nego onih koji znaju kako današnji svijet zaista funkcionira, i svaki pokušaj da se ponudi interpretativni model za njegovo potpuno i konačno razumijevanje treba primiti sa skepsom. Zauzvrat, ono što možemo učiniti jest da izoštrimo pojedine dijelove te ogromne šarene slike, otklanjajući nepotrebne nesporazume i potkazujući očite stereotipe i predrasude.

Svaka epoha ima jedan središnji koncept čija analiza na povlašten način otkriva njezin duh. U naše vrijeme, po mom mišljenju, to nije ni klasna borba ni nacionalno oslobođenje: najveći kognitivni potencijal za iole plodotvoran pristup problematici današnjeg svijeta ima upravo antiamerikanizam

 

Izvor: https://tarikhaveric.wordpress.com/

Preneseno uz dozvolu autora.

Foto: Wikimedia


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Hoće li svijet napokon progovoriti o dešavanjima u Turskoj?

Istina i pravda postali su stranci u Turskoj. Šest aktivista za zaštitu ljudskih prava uhapšeni su ovoga tjedna na osnovu apsurdne optužbe za podršku terorističkoj organizaciji. Sada čekaju suđenje, što bi vrijeme koje će provesti u pritvoru moglo produžiti za nekoliko mjeseci. Četvorica aktivista puštena su na slobodu ali ostaju pod istragom. Njihovi kretanje je ograničeno a tri puta tjedno moraju se javiti policiji.

Među zatvorenicima je i Idil Eser, direktorica Amnesty Internationala u Turskoj. “Nisam učinila ništa loše” napisala mi je iz pritvora prošlog tjedna. Niti je bilo tko od ostalih kriv. Od pokušaja državnog udara u srpnju prošle godine turska vlada iskoristila je i najmanji znak neslaganja kao izgovor za represiju protiv političkih protivnika. U ovakvoj političkoj klimi, čak i zalaganje za ljudska prava tretira se kao zločin.

Unatoč vanjskoj politici koja se navodno zalaže za pružanje podrške aktivistima za ljudskih prava na globalnoj razini, javna reakcija EU-a na dosadašnju represiju turskog režima bila je tiha ili nikakva. Međutim, samo nekoliko dana nakon najnovijih hapšenja Europska komisija se pridružila vladama i svjetskim čelnicima, uključujući Angelu Merkel, koji zahtijevaju trenutačno i bezuvjetno puštanje na slobodu uhapšenih aktivista. S izuzetnom brzinom i neuobičajenim jedinstvom vlade Njemačke, Nizozemske, SAD-a, Francuske, Belgije, Irske i Austrije zatražile su njihovo trenutačno puštanje na slobodu.

Na sastanku s ministrom vanjskih poslova Turske koji će se održati u Briselu 25.7. šefica Europske unije za vanjsku politiku Federica Mogherini imat će priliku za iskupljenje. Umjesto da se skriva iza praznih riječi i meke diplomacije, ona mora izričito tražiti oslobađanje Eserove i drugih aktivista za ljudska prava koji su nepravedno uhapšeni.

Prošle godine građani Turske s užasom i nevjericom gledali su dok su novinari odvođeni za vrijeme emitiranja uživo. Djeca su se budila iz sna dok su zrakoplovi grmili iznad, a pucnjevi odzvanjali diljem Ankare. Tijekom dvanaest sati krvoprolića 250 ljudi je poginulo a tisuće ih je ozlijeđeno. Mnogi građani osjetili su olakšanje sljedećeg dana kada su se proširile vijesti da je pokušaj puča propao.

Međutim, taj je osjećaj bio je kratkotrajan. Pet dana kasnije, vlada je uvela izvanredno stanje. Ono se produžava svaka tri mjeseca i stvari postupno postaju sve lošije. Otvorene su kaznene istrage protiv 150000 ljudi optuženih da su dio “Fethullahove terorističke organizacije” (Fetullah Gülen je Erdoganov protivnik koji živi u SAD-u) za koju vlada tvrdi da je osmislila srpanjski pokušaj državnog udara. Također svakodnevno raste broj ljudi koji su pod istragom.

Kao rezultat ove represije u zatvoru se nalazi oko 50000 ljudi. Među njima je najmanje 130 novinara, što je najveći broj bilo gdje u svijetu. Više od 100000 državnih službenika, uključujući i četvrtinu pravosuđa proizvoljno su otpušteni. Samo prošloga tjedna izdato je više od 140 naloga za uhićenje radnika u informacijskom sektoru, a stotine akademika otjerano je s posla.

Prošlog mjeseca ova čistka stigla je i na vrata Amnesty Internationala. Taner Kilic, direktor Amnestya  za Tursku prebačen je u pritvor zbog fiktivne tvrdnje da je član „Fethullahove terorističke organizacije“. Vlasti ga optužuju da je u posjedu mobilne aplikacije za šifriranu razmjenu poruka koju favorizira i koristi Gülenov pokret. Taner, koji je profesionalac za ljudska prava ali tehnološka neznalica nikada nije niti čuo za tu aplikaciju a kamoli da ju je koristio.

Turski predsjednik Recep Tayyep Erdogan ovaj tjedan upozorio je da izvanredno stanje može potrajati “nekoliko godina”. “Prvo ćemo te izdajnike skratiti za glavu”, rekao je u svojoj prijetećoj tiradi. “Kada se pojave na sudu, neka budu u narančastim odijelima poput zatvorenika u zaljevu Guantanamo.”

Vladajući izvršnim dekretima, izbjegavajući kontrolu od strane parlamenta i sve preplašenijih sudova, turska vlada paralizirala je državne institucije i civilno društvo s žestinom koja je ravna onoj koju je primjenjivala vojna hunta 1980-ih.

Osobe koje su odgovorne za nasilje koje je dovelo do ubistava i ranjavanja građana u prošlogodišnjem pokušaju puča zasigurno moraju biti izvedene pred lice pravde. Međutim, ti zločini ne mogu poslužiti kao opravdanje za val represije koji ne pokazuje znakove popuštanja. Gospodin Erdogan došao je na vlast obećavši da će napraviti otklon od ružne prošlosti svoje zemlje. Međutim, što je moćniji Erdogan sve više oponaša represivnu praksu svojih prethodnika.

Uz neke iznimke, međunarodna zajednica je dosada rigorozno šutjela o onome što se događa u Turskoj. Za mnoge države Ankara je suviše važna politička saveznica da bi ljudska prava mogla to savezništvo dovesti u pitanje. Ove zemlje Tursku trebaju da zaustavi valove izbjeglica, da bude saveznik u Siriji i da zaustavi širenje tzv. Islamske države. Gospodin Erdogan to zna i koristi u svoju korist. Zna da će strani čelnici biti slijepi na kršenja ljudskih prava koja se očigledno događaju.

Članovi moga osoblja su na terenu u Turskoj. Neki od njih čekali su ispred suda do ranih jutarnjih sati do izricanja presuda. Kada sam razgovarao s njima bili su jako emotivni. Tužni su ne samo zbog svojih prijatelja već i zbog svoje zemlje. Što će biti potrebno da svijet prekine svoju šutnju? Dok strani čelnici bez riječi promatraju situaciju, ljudi koji se bore za temeljna ljudska prava u Turskoj se hapse i zatvaraju jedan po jedan. Uskoro nitko neće ostati.

John Dalhuisen

Autor je direktor Amnesty Internationala za Europu.

Izvor: Open Democracy

Foto: Umit Bektas/Reuters


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Zašto je Republika Srpska neuspješna?

Nacionalisti sve tri boje njeguju „vrijednosti“ mržnje. Mržnju u koju ulažu iz HDZ-a, SNSD-a i SDA kao tri stožerne nacionalističke stranke osmišljavaju u raznim oblicima akademski poltroni, intelektualci, novinari i kulturne institucije. Time mržnja postaje kompleksna. Ekonomija se objašnjava istim aršinima, pa se neuspjeh opravdava blokadom koja dolazi iz drugog tabora. Nesumnjivo, blokade najčešće i postoje na državnoj razini u kojim predvodi Dodik, dok Čović u skladu sa interesima pomaže čas Dodika, čas ucjenjuje Izetbegovića. Međutim, državna vlast ne upravlja svim novcem. Dapače, osnova ekonomije nalazi se u vladajućim garniturama entiteta. Drugim riječima, u homogenim sredinama s jednim narodom sve bi trebalo funkcionisati po logici na kojoj instistiraju nacionalisti. Takva jedinica postoji pod imenom Republika Srpska.

Republika Srpska, sa srpskim narodom i srpskom zemljom, sa srpskim simbolima i kulturom, pod srpskim nebom i sa 357 km granice sa srpskom Srbijom, koja se u prethodnom ratu pobrinula da ništa nesrpsko ne ostane tu, trebala bi ozbiljno figurirati za ekonomski El Dorado. Pridjev srpski kojeg do zlostavljanja koristi Milorad Dodik otprilike izgleda kao u prethodnoj rečenici.

Vlast u Republici Srpskoj je centralizirana, nema kantona niti stotinu razina vlasti. Svim tim razinama upravlja jedna stranka, SNSD Milorada Dodika. Ni tu nije kraj, nema opozicije koja bi usporavala napredak Republike Srpske. Intelektualci su desni i liberalni, uz čest slučaj da su liberalni gori od najgorih nacionalista. Svaki izdajnik koji bi stao na put ekonomskom razvoju lako bi bio spržen. Mediji su pod kontrolom Milorada Dodika, takva situacija onemogućava trovanje poduzetničke klime od strane izdajnika o kojim Dodik često govori, pa ni mediji nisu nikakva prepreka za ekonomski rast Republike Srpske. Ništa ne stoji na putu razvoju Republike Srpske.

Ekonomski pokazatelji pokazuju da ima kantona u Federaciji BiH koji zarađuju više novca od cijele Republike Srpske. Penzije u RS-u su niže od penzija u FBiH. BDP je slabiji, a odlazak mladih po nekim procjenama je veći. Federacija BiH je uz to i administrativno složenija, sa kantonima i dva većinska naroda. Uprkos tome, podaci iz 2015. godine pokazuju da je RS zabilježila propast čak 630 preduzeća. O stanju firmi poput Šume Republike Srpske ili rafinerijama Modriča i Brod, te termoelektrani Ugljevik ne moramo ni govoriti. Ni prirodna bogatstva niti izlaz na plovnu Savu ne pomažu ekonomskom razvoju RS.

Iako je očajna situacija u kojoj se nalazi Republika Srpska vidljiva golim okom, saudijska diktatura kojoj teži Milorad Dodik ne dozvoljava ikakva ozbiljna pitanja o ekonomskoj propasti prezaduženog entiteta. Stvari su dodatno otežane negativnim prirodnim priraštajem. Niko ne želi rađati djecu u propaloj ekonomiji.

Republika Srpska ogledan je primjer i najbolji dokaz da su priče o homogenoj teritorijalnoj i administrativnoj jedinici u kojoj će ekonomija procvjetati jednom kad ne bude drugih naroda puna i potpuna laž. Milorad Dodik vrstan je destruktivac koji svoju karijeru gradi na populizmu i separatističkoj politici, više simbolički, jer za ozbiljnije poteze valja čekati kakav ozbiljan potres u svijetu, i podjednako užasan političar za vlastiti narod. Srbovanje praznih stomaka nije dugotrajno rješenje pa mladi Srbi sreću traže u NATO zemljama u kojim im niko ne govori o naciji, ali dobro plaćaju posao. S druge strane, neprestana Dodikova priča o svjetskoj uroti siguran je garant da će Republika Srpska još dugo vremena biti siromašna pustopoljina u kojoj neće biti života, ali hoće srpstva i guslarskih natezanja.

Milorad Dodik idealan je prijatelj bošnjačkih i hrvatskih nacionalista koji žele da Srba bude što manje u Bosni i Hercegovini, jer će svojom ekonomskom politikom većinu Srba iseliti u Njemačku gdje neće morati vraćati entitetski dug od 5,4 milijarde KM.

Suad Beganović

Izvor: Prometej.ba


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Mile Lasić: Je li ‘hrvatsko pitanje’ sudbonosno za BiH?

U prošli utorak je poznata mostarska novinarka Vera Herceg Soldo u Dnevnom listu objavila „mišljenje intelektualaca, analitičara, novinara, profesora“ na temu „Što je hrvatsko nacionalno pitanje u BiH?“. U njezinoj mini anketi nije sudjelovao nitko od onih na vlasti i uz vlast kod Hrvata, nego su tu, uz mene, bili Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva; Kristina Spajić-Perić, novinarka iz Mostara; predsjednik HKD Napredak, profesor i klerik, mons. Franjo Topić, te Ladislav Bevanda, uspješni poduzetnik iz Širokog Brijega. Ja sam u ovoj anketi sudjelovao tako što sam ovlastio Veru da izabere ono što smatra validnim iz mojeg komentara KAS-ova projekta ‘Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda’ (Konrad Adenauer Stiftung i Europska akademija, Sarajevo, 2013.), objavljenog u zasebnim publikacijama i na našem i na engleskom jeziku. I nisam pogriješio, jer je Vera  izbor napravila veoma savjesno, pa ću ga pri kraju ove kolumne samo malčice dopuniti.

Je li „hrvatsko pitanje“ možda i političko i ekonomsko i…?

Što je zapravo „hrvatsko pitanje u BiH“ i kako se može riješiti, zapitala je sugovornike Vera Herceg Soldo, je li posrijedi predizborna matrica i politička manipulacija ili nešto drugo? Na ovu temu najčešće govore predstavnici hrvatskog političkog korpusa, no što o „hrvatskom pitanju“ kažu intelektualci, politički analitičari, novinari, profesori, istaknuti kulturni djelatnici? U nastavku slijede mišljenja Verinih  sugovornika, koja ću djelomice i propitati, pa i s nekima od njih pristojno polemizirati, kako bih pokazao da „hrvatsko pitanje“ u BiH nije „takozvano“, nego je čak sudbonosno i po njih i po opstojnost BiH. Jer, ukoliko „hrvatsko pitanje“ u BiH bude „rješavano“ kao i do sada, posebice osporavanjem i/ili politikom zagađivanja (engl. containment policy) neće uskoro od BiH preostati puno već prepolovljena u odnosu na predratni broj najmanjeg bh. konstitutivnog naroda. U takvom raspletu je moguć potom i frontalni sudar srpskog i bošnjačkog nacionalizma, pa i kraj postdaytonske BiH…

Već spomenuta Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva i suradnica u Zakladi Konrad Adenauer je i u ovoj anketi opravdala image osobe „bez dlake na jeziku“, kazavši in medias res veliku istinu da rješavanje hrvatskog pitanja nije čak stvarni prioritet ni aktualnoj hrvatskoj eliti u BiH, ma koliko se slatkorječivo bavila političkom dimenzijom ovog pitanja. Nije nikome ni u BiH ni u okruženju, u kojemu se mnogi prave važni i na račun BiH i Hrvata u BiH, o čemu na svoj način svjedoči i tobožnji Merkel-Erdoganov plan za BiH. Ma u kojim kuhinjama bio skuhan, plan o tobožnjem građanskom uređenju po načelu „jedan čovjek – jedan glas“ sugerira ne jedinstvenu BiH, kako naivci misle, nego da bi od dva bh. unutarnja entiteta mogle nastati dvije međunarodno priznate države. Na apsurdan način bi se  time i definitivno „riješilo“ hrvatsko pitanje u BiH, jer bi Hrvati masovno odselili iz BiH. S ovim je neizravno povezana i Ivanina ocjena da tzv. hrvatska „politička elita nema ljude koji bi se istinski zalagali za hrvatsko pitanje“, kojoj bi se smjelo dodati da se ne bi ništa promijenilo ni da ih imaju, jer „hrvatsko pitanje“ se i ne može apsolvirati dok Srbima i Bošnjacima ne bude jasno da su oni suodgovorni za ovu dramu i da se u ovoj tzv. hrvatskoj drami ujedno radi i o njihovim nacionalnim pitanjima i o državnom pitanju BiH. I Ivanin odgovor da je „osnovni problem ugroženosti prava građana, jer isto su ugroženi i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i ostali“ vapi za pojašnjenjima. Nužno bi bilo, doista, progovoriti o ugroženim pravima građanima svih bh. ko-nacija koji ne pripadaju vladajućim strankama, pa potom i o ugroženosti građana koji se ne izjašnjavaju pripadnicima konstitutivnih nacija, posebice kad se nađu u položaju tzv. konstitutivnih manjina, pa i o ignoriranju prava građana iz reda nacionalnih manjina i iz reda „ostalih“, dakle onih koji se ne mogu ili ne žele izjasniti pripadnicima ko-nacija. Potom bi bilo nužno progovoriti o manipulacijama građanima i građanstvom tzv. antinacionalističkog nacionalizma, koji forsira načela većinske demokracije uz totalnu suspenziju preostalih konsocijacijskih elemenata u političkom životu BiH, što podržavaju moćni dijelovi i tzv. međunarodna zajednica, ali srećom ne i svi. Osvrnut ću se i na Ivanin odgovor da „kao Hrvatica ne vidi razliku u radu Željka Komšića i Dragana Čovića kao hrvatskih članova Predsjedništva“, jer „niti jedan niti drugi nisu se previše iskazali i jedina je razlika u imenovanju veleposlanika, a što opet vodi jednom uskom interesnom krugu ljudi“. I ovdje je Ivana u pravu: i jedan i drugi spomenuti, i svaki postdaytonski političar u Predsjedništvu BiH ponaša se, doista, kao „pankrator“ posebice u oblasti vanjske politike, o čemu svjedoče njihovi katastrofalni izbori veleposlanika i konzula, pri čemu je Komšićevo širokogrudno slanje isluženih kadrova iz vlastitog kabineta i podobnih novinara tzv. građanske orijentacije na teret tzv. hrvatskih kvota u diplomaciji, pa bili i drugih nacionalnosti, prosto žalosna pojava u oblasti vanjske politike. U dkp-ima BiH diljem svijeta bh. „pankratori“ razmještaju, u pravilu, samo svoje stranačke sljedbenike, rođake i prijatelje.

U Verinoj anketi je njezina kolegica Kristina Spajić-Perić razložno upozorila da Hrvati u BiH imaju brojna otvorena pitanja, ali se u prvi plan isturaju samo politička. „Besmisleno je govoriti samo o političkom hrvatskom pitanju, jer je ono po meni, u ovom trenutku i ekonomsko pitanje, koje se pokušava skriti ispod nacionalnih kišobrana, budući da vladajući za ekonomska pitanje nemaju rješenje… Jednog Mostarca, Širokobriježanina ili Čapljinca, Hrvata koji žive u sredini, gdje hrvatsko pitanje nije temeljno pitanje, u Njemačku ne tjeraju ustavne promjene nego besperspektivnost, nepotizam i nepravda…“ Ona pogađa „u sridu“ i kad ukazuje na suštinsku podjelu među Hrvatima na HDZ-ovske i uopće uhljebljene i one koje nisu ni u jednoj stranci i nemaju pristup sustavu. „Hrvat Hercegovac ovih dana ne spava jer je cijelu godinu kopao, a sada ne može prodati smilje, jer mu od susjeda sin i kćer rade u državnom poduzeću, a njegov na ‘birou’ 10 godina, jer je krvavo odgojio petero i četvero djece, a žena nije imala nikakva prava…“, upozorava Spajić-Perić, „njima bi prioritet bilo riješiti ekonomska pitanja, pa onda politička jer je se to moglo i moralo davno u sredinama gdje imate vlast i upravljate najvažnijim poduzećima“. U njezinom razumijevanju, Hrvatima u Bosni teško pada i političko pitanje, jer „Hrvate Sarajeva, Tuzle i Zenice progoni i osjećaj odbačenosti, pa je njima možda hrvatsko pitanje i najvažnije“.

Je li život posvuda proza, a samo u BiH poezija?

Predsjednik HKD Napredak i visokopozicionirani klerik, profesor Franjo Topić je dijelom u pravu s tvrdnjom da je velika propaganda stvorila privid da je srž ‘hrvatskog pitanja’ u BiH: politika i vlast. Po njemu, „ona je važna, ali nije najvažnija“, jer „Hrvati su devet stoljeća živjeli bez države i opstali“, pa su  „živjeli bez gotovo ikakvih nacionalnih prava u Jugoslaviji pa su opstali“, što je već odokativan govor o ozbiljnim temama. „Sva je moja politika da nas bude što više, da što bolje živimo i da što bolje živimo s drugima“, veli mons. Topić, pa „tko god tome pridonosi taj zaslužuje podršku“, a  „tko nam ponavlja da Hrvati nemaju budućnosti jer nemaju dovoljno vlasti, oni samo odnemažu budućnosti Hrvata u BiH.“

Upoznao sam po povratku u BiH gospodina Franju Topića: bio je i su-nakladnik i promotor dviju mojih knjiga (u Sarajevu i Zagrebu), a i ja sam promovirao u Mostaru njegovu knjigu o Napretkovom obnovljenom radu u devedesetim, poslije zabrane rada 1949.  i HKD Napredak i SKPD Prosvjeta. Razumijem o čemu govori kad ističe Napretkove brojne manifestacije, njih čak 586 u 2015. godini, što je „više nego što su organizirali svi Hrvati Europe, naravno ne računajući Hrvatsku“, kako se pohvalio i ovom prigodom. Ali, od visokopozicioniranog katoličkog klerika bi se očekivao i daleko ozbiljniji govor o političkim, ekonomskim, kulturološkim ili demografskim problemima s kojima su suočeni Hrvati u BiH, ili objašnjenje sve očitije podijeljenosti na tzv. bosanske i tzv. hercegovačke Hrvate, uključivo o odgovornosti visoke hijerarhije Katoličke crkve u BiH. Ne, ništa od toga, pa su Topićevi odgovori podsjetili, nažalost, i na nedavnu olako izrečenu „anatemu“ kardinala Vinka Puljića onih Hrvata koji idu u svijet trbuhom za kruhom. „Odlaskom u zapadne zemlje, prodajom svojih stoljetnih ognjišta prestajete biti i katolik i Hrvat, vaš identitet postaje novac“, kazao je kardinal Vinko Puljić.

Ova vrsta neosjetljivosti vodećih katoličkih prvaka svjedoči, čini mi se, i izravno i posredno koliko su vrhovi Katoličke crkve,  svojevrsno autoritarno paralelno vrhovništvo u državi (Obrigheitstaat) zabrinuti i za vlastitu budućnost u mogućim negativnim raspletima po Hrvate i katolike u BiH. Uostalom, i KC u BiH i u Hrvatskoj je pružila snažnu logističku potporu dolasku nacionalista na vlast, kao i druge dvije vjerske zajednice njihovim nacionalistima, pa bi bilo vrijeme da propitaju vlastitu odgovornost u oblikovanju paralelnih stvarnosti u BiH i do privremene ili trajne suspenzije „kompozitne integralnosti“ (Ivan Lovrenović), što još ne znamo posve sigurno. U ovom je kontekstu nužno dekonstruirati i Topićev, tzv. crkveni podatak kako „Vrhbosanska nadbiskupija ima u zadnjih 25 godina 220 novih svećenika, a svi Hrvati svijeta nemaju ni 20 novih svećenika“. Pitam se: govore li ovi podaci samo o obnovi vjere, ili i o dubini očaja hrvatskih ljudi u Vrhbosanskoj i drugim biskupijama u BiH? Nije ni po čemu upitan Topićev odgovor da „treba sve učiniti da se Hrvati što bolje osjećaju u BiH, da što bolje žive, da ima što više radnih mjesta i da je vole kao svoju domovinu“, ali jest Topićeva formulacija: „Svugdje je život proza, samo u BiH je poezija.“ Nije, Franjo, nije, obrnuto je, socijalna i politička i ekonomska situacija u BiH je grozna i ne može izroditi poeziju u životu deprivilegiranih Hrvata (i svih drugih), nego samo u vrhovima privilegiranih u svjetovnoj i vjerskoj vlasti „Obrigkeitstaat“, na što BiH već sliči.

U mojemu razumijevanju, mnogi se građani BiH svih identiteta osjećaju baš poput posljednjeg sudionika u Verinoj anketi, širokobriješkog poduzetnika Ladislava Bevande, koji je – na pitanje što je hrvatsko pitanje u BiH – citirao riječi kardinala Alojzija Stepinca, izgovorene u zatvoreničkoj sobi nakon što ga je upravitelj pitao ‘Što želi za večeru’.  „Ja sam ovdje osuđenik i nikakvih želja nemam“, navodno je kazao Stepinac.

Tko se iskreno poziva na ZAVNOBIH?

Vera Herceg Soldo je u njezinu mini anketu iz mojeg komentara u KAS-ovoj studiji uvrstila dijelove kako slijede: „Profesor Lasić smatra da je negiranje postojanja hrvatskog pitanja sastavni dio akademskog i političkog narativa koji implicite ili eksplicite, svodi već oformljene političke narode u BiH na etnije ili vjerske skupine, i tako negira višenacionalnost BiH, odnosno onemogućava samorazumijevanja sebe kao složene zemlje i po sastavu i ustrojstvu. ‘Tvrdnjama kako je 22. svibnja 1992. godine u UN primljena bh. nacija, a ne bosansko-hercegovačka višenacionalna država, odustaje se, primjerice, od sagledavanja BiH u njezinoj kompleksnosti, i od nijansiranih razlikovanja izgradnje pravne države i nacije, to jest procesa koji se podrazumijevaju pod sintagmom state building i nation(s) building. Dakako, ovim se putom ostaje zarobljeno unutar stare paradigme nasilja, to jest potiranja manjinskih identiteta. Drugim riječima, izbjegava se, u obzorju paradigme nenasilja i višestrukih identiteta, otpočeti smislena potraga za trans-nacionalnim i trans-entitetskim pulsacijama (socijalizacijama) i izgradnjom nacije-države volje, po uzoru na Švicarsku ili druge složene države, za unutarnjim harmonizacijama’ “, pojašnjava on.

Lasić otvoreno postavlja i pitanje ‘Tko je ovdje iskren ili neiskren?’, pa ocjenjuje da je najopasnija ipak, po opstojnost BiH SANU-izacija narativa i politika vodećih bošnjačkih akademskih krugova i stranaka, koji (ne)skriveno zagovaraju ideologije o Bošnjacima kao temeljnom narodu i čuvaru BiH, što posljedično vodi unitarizaciji Federacije (BiH), i/ili vodi ka BiH kao državi Bošnjaka i Srba. Potom je Vera Herceg izabrala i sljedeće: „Izgurivanjem Hrvata suštinski se odustaje od znamenite ZAVNOBIH-ovske formule o jednakopravnosti bh. političkih naroda, i drugih identiteta koje je donijelo vrijeme. U ovoj shemi se posebice biva nesenzibilno prema Hrvatima, kojih je, zaoštreno iskazano, toliko malo da ih se smije ignorirati. Iz ovih razloga se i nesposobno, ili ne želi uvidjeti da svi bh građani, ma iz koje nacije ili etnije potječu, moraju imati i aktivno i pasivno izborno pravo, ali da nitko nema pravo zanijekati potrebu artikulacije i zaštite prava čvrsto oformljenih kolektiviteta, to jest konstitutivnih naroda i drugih, u formiranju“, zaključuje profesor.

No, on pri tom i podsjeća da je hrvatsko pitanje samo jedno od otvorenih pitanja, a za sve tri isključive nacionalne ideologije vrijedi da nisu u stanju misliti svoju zemlju i sebe u njoj izvan matrice zasebnih, odvojenih identiteta, pa svaka na svoj način ignorira ono što BiH čini sui generiszajednicom, a to je upućenost na život u zajednici uz poštivanje i zasebnih i skupnih, složenih identiteta. U konačnici, profesor Lasić zaključuje da se do rješenja za hrvatsko pitanje u BiH, kao i rješenja za sva bh. nacionalna i politička pitanja, može doći temeljem pravnog iskustva višenacionalnih zemalja i višenacionalnih polit-ekonomskih integracija, kakva je Europska unija, te uz primijene metoda upravljanja razlikama. „Društva svjesna svoje podijeljenosti morala bi primjenjivati već postojeće instrumente zaštite identiteta i istovremeno tragati za sofisticiranijim zaštitama, upravo unutar koncepta institucionalne autonomije, ukoliko misle nadići podjele, odnosno izaći iz konsocijacijske situacije u neku od formi političkih zajednica“, izabrala je Vera iz KAS-ove studije, ali ukoliko se „u podijeljenim društvima slijepo za metode upravljanja razlikama, te se ne osigurava zaštita i temeljnih osobnih i skupnih prava, istodobno i na svim razinama, ne može se u političkoj praksi izbjeći nametanje vrijednosti određene etničke/nacionalne većine manjini, pa takvo što i nije drugo do neprihvatljiva metoda prisilne asimilacije i nasilne integracije“. Ona se kao i genocid, prisilno preseljavanje ljudi, cijepanje i odcjepljenje, broji u nedemokratske metode!

KAS-ov projekt: Hrvatsko ili „die sogenannte Frage“

Prihvatio sam u jesen 2012. godine poziv tadašnje ravnateljice Konrad Adenauer Stiftung u BiH, gospođe Sabine Wölkner, za suradnjom na KAS-ovu projektu Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda, ne mogavši znati da ću nešto malo kasnije biti izabran i u Ekspertnu radnu skupinu za pripremu preporuka za promjenu Ustava Federacije BiH. Komentar u studiji i osvrt na studiju Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda“objavljen je u cijelosti i u KAS-ovoj studiji i u uglednom mostarskom časopisu Motrišta 73-74/2014, pa potom i u Oslobođenju, u subotnjem prilogu Pogledi, 26. travnja 2014. Inače, jedina korist u stručnom pogledu tijekom devetomjesečnog bavljenja ustavnom reformom u Federaciji ogledala se u gubljenju i posljednje iluzije i o Federaciji i o BiH u cijelosti, jer sam shvatio da je BiH beskrajno podijeljena zemlja i po nacionalnim i vjerskim i političkim i vrijednosnim šavovima, ma koliko to tvrdoglavo odbijale priznati bošnjačke političke elite i dijelovi  tzv. međunarodne zajednice, kojima se bošnjačka ideologija čini manje naopaka od njezinih srpskih i hrvatskih inačica. U komentaru sam se koncentrirao, pak, samo na destigmatizaciju kontaminiranog „hrvatskog pitanja“, što se nije dopalo nikomu, pa ni velikim Hrvatinama, ali mrzi me spominjati im imena.

Za pozdraviti je, napisao sam, što se Zaklada Konrad Adenauer pozabavila hrvatskim pitanjem, ma koliko joj nisu nepoznate agresivne ideologeme akademske i političke, pretežito bošnjačke javnosti, čiji je sukus  kako ovoga pitanja, zapravo, i nema. Time se čini „medvjeđa usluga“ BiH, pod plaštem patriotizma ponajčešće, čemu treba dodati i objedu kako su Nijemci, navodno, automatski na hrvatskoj strani. Nisu, naravno, ali nisu toliko neupućeni da se zalažu za „građansku BiH“, čemu je doprinijela neizravno i ova KAS-ova studija. Zašto se Nijemci uopće bave hrvatskim pitanjem, kako bi bilo da se neka turska zadužbina pozabavi bošnjačkim pitanjem?, drastično je bilo zaoštravanje jednoga bošnjačkog profesora ustavnog prava, ni njemu neću spominjati ime. U podtekstu dalo se već tada slutiti da se radi o kontraproduktivnoj ofenzivi tzv. probosanskih, bošnjačkih unitarističkih krugova protivu razumijevanja BiH kao višenacionalne zemlje i nužnih suglasnih javnih politika.

U BiH se, nažalost, i danas izbjegava odgovorni javni diskurs o kompromisu ili konsocijacijskoj političkoj kulturi, ma koliko elementi te kulture bili ugrađeni i u postojeća ustavna rješenja, ili bili sofisticirani zahtjevi iz procesa prilagodbe EU. Njeguje se, zapravo, posve tvrdoglavo iluzija kako je moguće upravljati BiH putem pravila koja važe za manje složene zemlje. Takvo što bode oči kod onih koji zagovaraju načelo jedan čovjek – jedan glas, ili traže ukidanje domova naroda (i kantona u Federaciji). Ovaj narativ je i slijep i gluh za činjenicu da se u slučaju post-daytonske BiH radi o maltene dovršenim etno-teritorijalizacijama, o posve odvojenim i paralelnim svjetovima. S druge strane, ove u biti retrogradne pristupe teško je demaskirati, jer se ideološko ignoriranje post-daytonske stvarnosti maskira liberalnim teorijama i uživa podršku iz svijeta. Najgore je što uslijed silne halabuke na tobožnjoj alternativnoj sceni izostaje potpora stvaranju tzv. multikulturalnog građanstva unutar pojedinih nacija, kao i potpora transnacionalnom i trans-entitetskom interesnom uvezivanju srodnih političkih opcija pojedinih bosanskohercegovačkih naroda.

Tko god osporava bosanskohercegovački nacionalni tronožac, zaključio sam prije pet godina, a tako mislim i danas, uključivo tako što negira izbornu političku volju onih građana BiH koji imaju hrvatski identitet, ne čini samo nasilje prema Hrvatima, nego nanosi štetu i sebi i svojoj zemlji. Hrvati, i drugi, imaju pravo birati kompetentne, ma koje nacije bili, da ih kompetentno predstavljaju, ako tako žele. Pri čemu bi  se u višenacionalnoj zemlji kakva je BiH morali uvažiti i drugi kriteriji, poput teritorijalnih, ili  principi političke prihvatljivosti (od strane drugih i trećih) koji bi vodili trans-nacionalnim i trans-entitetskim suradnjama, u krajnjem formiranju političke zajednice i političkog društva u BiH. Ali, ovi se procesi ne mogu otvoriti sve dok se s Hrvatima može dvostruko  manipulirati: jednom preglasavanjem od drugih, a drugi put zlorabom majorizacije od strane vlastitih političkih elita.

Rješenja za Hrvate u BiH se vjerojatno ne nalaze ni u novim teritorijalizacijama zbog njihove disperziranosti, mada i ovo pitanje treba detabuizirati, jer je nepodnošljiva bošnjačka manipulacija tobožnjim opasnostima od hrvatskog, odnosno trećeg entiteta, pri čemu se sluti strah od  vlastitoga ili vlastitih bošnjačkih entiteta. Svi su, pak, entiteti osuđeni da budu multietnički, višenacionalni ukoliko se BiH bude kretala naprijed. U protivnom, oni će biti jednonacionalni, parohijalni, autarkični, pri čemu će Hrvati iscuriti prvo iz Srednje Bosne, pa potom njihovi ostaci ostataka iz Posavine i na kraju i iz Hercegovine. Otuda bi i posljednjem političkom slijepcu trebalo i definitivno biti jasno da hrvatsko pitanje nije takozvano, nego je par excellence pitanje opstojnosti Hrvata i budućnosti BiH

Mile Lasić

Izvor: Herzegovina.in


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Mile Lasić: Čovićevo ‘pantokratorstvo’ u Zubakovoj interpretaciji

Nisam dovoljno ni upućen ni mudar da bih procijenio naum predsjednika Glavnog odbora nedavno osnovane Hrvatske stranke BiH, zapravo još jednom transformirane Nove hrvatske inicijative Krešimira Zubaka, da se u utrci za budućeg člana Predsjedništva BiH  iz reda hrvatskog naroda pokuša s kardiologinjom iz Mostara, dr. Dianom Zelenikom iz HDZ 1990, niti se kao profesor politologije bavim kadriranjem u političkim strankama. Svakom politologu, međutim, u vezi izbora članova Predsjedništva BiH i izbora u domove i vijeća naroda nameću se silna pitanja koja se tiču konstitucionalnog redizajna i, posebice, Izbornog zakona, na koja nema lakih i brzih odgovora. Pri tomu se radi i o tomu kako izbjeći da se najmanjem konstitutivnom narodu političkim inženjeringom biraju često predstavnici u spomenute gremije, što je opasan prostor manipulacija s visokim rušilačkim potencijalom.

U BiH plamti, poslije odluke Ustavnog suda BiH da HNS-ov, ili HDZ-ov prijedlog za izmjene Izbornog zakona ne ugrožava vitalni bošnjački nacionalni interes,  tzv. hibridni rat u koji su se okliznuli brojni političari i medijski moguli i njihovi pištolj novinarčići, željni slave, ili već čega. Takvi posve suludo i pod plaštem patriotizma dovode u pitanje, čak, i višenacionalnost svoje zemlje, zahtijevajući tzv. građanski koncept za BiH, koji bh. vlastima sugerira, tobož, i Vlada SR Njemačke. S tim u vezi kazat ću da se u Berlinu svjesnije nego i u jednoj drugoj europskoj i svjetskoj prijestolnici da je BiH višenacionalna zemlja, kojoj uopće ne trebaju rješenja tipa “jedan čovjek jedan glas”, nego suptilna rješenja iz arsenala upravljanja razlikama. Neuko pozivanje na pravnu stečevinu EU (acquis) od strane zapjenjenih unitarista je posebno žalostan djelić ove žalosne ujdurme. U ovom kontekstu sam, pak, dužan upozoriti kao eurolog da su ti isti koji tobož brane acquis, koliko jučer  nasrtali bez stida i na preporuke Europskog parlamenta, opetovane i u rezolucijama iz 2014. i 2015. i 2017., u kojima se između ostalog upozoravalo da se ne smiju više birati politički predstavnici od strane brojnijih konstitutivnih naroda onom najmanjem. U stvarnosti se  namjerno stvorio iz tih krugova proizveden utisak da se Hrvati u BiH zalažu da samo oni biraju samo Hrvate, što neki koji u jednoj emisiji „ad hoc“ (op. čitaj: ah hok) sedam puta izgovaraju onako kako se i piše, vjerojatno i zagovaraju, ali radi se o tome da i Hrvati moraju imati mogućnosti izabrati svoje političke predstavnike, ako već jesu konstitutivni, autohtoni bh. politički narod, to jest nacija, bez obzira na njihovu malobrojnost.

Utoliko pitanje izbora u Predsjedništvo BiH i u domove i vijeća naroda u oba entiteta nije pitanje trećeg, ili već kojeg entiteta, nego obrane i identiteta i načela  konstitutivnosti u BiH. Uostalom, treba zamisliti kako bi bilo kad bi se glasovima Hrvata mogli birati i Srbima i Bošnjacima njihovi politički predstavnici, ili kad bi, primjerice, Valonci i Flamanci u Belgiji birali političkim inženjeringom jedni drugima političke predstavnike. Švicarska je, pak, zaseban slučaj, ali nije jednonacionalna i nije samo prost zbir njezinih kantona, nego ima sreću da se u njoj nisu događali ratovi u posljednji 170 godina, te da je suglasna demokracija (Konkordanz) načelo koje svi poštuju. Utoliko je već posve izvjesno, ako ne dođe do razumnih izmjena u Izbornom zakonu koji bi omogućili da i Hrvati biraju svoje političke predstavnike, ma koje nacionalnosti bili, ili pak bili anacionalni, u Predsjedništvo BiH i u Dom naroda Federalnog parlamenta i Vijeće naroda u RS-u, bit će svakakvog političkog cirkusa do izbora 2018., uključivo novih i starih “željka komšića”, jer “lov u mutnom” je već otvoren, pri čemu negatori višenacionalnosti BiH i ne skrivaju više svoje namjere, ma koliko ih je upućen svijet prozreo, da ne kažem prezreo …

“Pantokrator”

Da prvi predsjednik Federacije BiH i bivši član Predsjedništva BiH Krešimir Zubak, kojeg sam upoznao tek tijekom 2013. dok smo bili članovi Ekspertne skupine za promjenu Ustava Federacije BiH (zajedno s dr. sc. Kasimom Trnkom, dr. sc. Mirjanom Nadaždin-Deftedarević i  Vehidom Šehićem) nije upotrijebio pojam “pantokratorstvo” za Čovićev stil u politici, ne bi ni bilo ovog objašnjenja „pankratorstva“ i drugih važnih dimenzija Zubakovog intervjua Dnevnom listu, od 7. srpnja o.g.

Sukladno enciklopedijskim objašnjenjima, „Pantokrator“ (grč. παντοϰράτωρ: svemogući, svevladar, svedržitelj) je pojam koji se u helenističko doba koristio kao atribucija za neka starogrčka božanstava, da bi u potonjoj patrističkoj kristologiji ista atribucija pridavana Kristu kao vladaru svijeta. Otuda je u kršćanskoj ikonografiji od VI. i VII. stoljeća Krist u pravilu unutar kršćanskih crkvi prikazivan kako sjedi na Nebu, na prijestolju, kao vladar svijeta, te blagoslivlja desnom rukom dok u lijevoj drži Evanđelje. U vezi Čovićevog „pantokratorstva“ Zubak je izrijekom kazao: “Nikada nisam sporio, dapače često sam javno poručivao kako je Hrvatima potreban jedan krovni forum. Ali, nama treba demokratsko tijelo u kojem će se jasno znati tko je član i tko odlučuje. Moja se stranka predlagala da se unutar Hrvatskog narodnog sabora odlučuje konsenzusom. Kada to nije prihvaćeno i kada je HDZ BiH praktično zatvorio vrata tog Sabora intelektualcima, crkvenim dužnosnicima i svima onima koji drugačije promišljaju od njih, mi smo jasno kazali da nas taj Sabor ne zanima i on je za nas takozvani HNS. Pazite, nisam slučajno u prethodnom odgovoru upotrijebio pojam ‘pantokratorstvo’. Taj lider želi sebi priskrbiti svu moć, želi biti nedodirljiv, najpametniji, svi ostali su samo podanici. To se više ne može tolerirati i ta praksa mora prestati. Nadam se da su u HDZ-u 1990 prepoznali tu pohotnost koja ih godinama naprosto proždire i da će smoći snage i razuma da se istrgnu iz tih kandži. U suprotnom, bit će izbrisani s političke pozornice, a veliku će štetu i dalje trpjeti Hrvati.“

Uistinu, ima nešto idolsko-božansko u odnosima podanika i sljedbenika prema političkim prvacima u političkim improvizacijama, u demokraturskim ne-sustavima u kojima živimo, te se utoliko Zubakov opis Čovićeva stila vladanja ne smije ograničiti samo na njega, nego se mirne duše može protegnuti na sve političke prvake i u BiH i u Regiji. Unatoč tomu male su šanse  da će Zubakovo „vaskrsavanje“ zaboravljenog pojma biti masovnije prihvaćeno. Preslobodno je za one koji se ulaguju Čoviću, i sličnim mu,  ali i nedovoljno diskvalificirajuće za one koji u Čoviću vide svo zlo ovoga svijeta. Ne trebam, valjda objašnjavati kako ga ne branim od njega samoga, ali mi se prosto gade oni koji vide iverak u tuđem, a ne vide brvno u vlastitom oku, kako je to sjajno formulirao vladika Grigorije. Bojati se da bi upravo takvi najradije da BiH nije višenacionalna zemlja, te da bi ti i takvi „antinacionalistički nacionalisti“ kantonalnih dosega, željeli da odlučuju u ime građana svih nacionalnih identiteta, što je u višenacionalnim zemljama siguran put u propast. Ne navode mi se imena „ljudi s dijagnozom“, ili sudski procesuiranih nasilnika, te govorljivih građana-plagijatora, koji ovih dana prosto vrište od bijesa zbog razumnih odluka Ustavnog suda BiH, ali moram reći da oni nisu i moji građani, nego su kulturološko ruglo ambijenata u kojima su etablirani!

“Potraga za novim Željkom Komšićem”

U Zubakovom intervju radi se, zapravo, o vrlo stručnom i razumnom pojašnjenju zašto se u višenacionalnoj zemlji kava je BiH ne smije odustati od temeljnih postulata na kojima počiva, te zašto se ne smije popustiti tobož lijevim i tobož građanskim nacionalistima, koji kod Hrvata ali i drugih konstitutivnih naroda u BiH imaju malog ili nikakva ugleda. Zašto  takvi ne probaju jednom već izabrati Bošnjacima političkog predstavnika, pita se Zubak. No, ostavimo se ovih Zubakovih duhovitosti, za pozdraviti je i njegovo razložno ukazivanje da je žurno nužna politička alternativa među Hrvatima u BiH kako bi se preispitao HDZ-ov monopol u Hrvatskom narodnom saboru (HNS), kojeg Zubak ne dovodi u pitanje, ali zahtijeva njegovu temeljitu rekonstrukciju. Uostalom, uvjerite se sami u razložnost Zubakove argumentacije.

„Iz javnih istupa pojedinaca iz kruga političkih stranaka koje sebe nazivaju građanskim i iz emisija, tekstova, i intervjua koji su u posljednje vrijeme objavljuju njima skloni mediji, razvidno je kako je počela potraga za osobom koju bi oni ‘pogurali’ na sljedećim općim izborima kao kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, odnosno kao protukandidata notornom Čoviću“, veli  Zubak,  kako bi precizirao da je započela „potraga za novim Željkom Komšićem“, te da „posljednji istupi i natpisi nagovještavaju staru praksu tih političkih subjekata koja zorno dokazuje njihov kripto karakter. Naime, te stranke na svim dosadašnjim izborima nikada nisu “isturile” kao kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda osobu takvog javnog ugleda koja bi mogla ozbiljno konkurirati kandidatima predloženih od strane bošnjačkih nacionalnih stranaka. Ali, kao u onoj čuvenoj – dok se Vlasi ne dosjete – redovito su pronalazili, nominirali ili “gurali” kredibilnog kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva, i u tome dva puta uspjeli, i kako izgleda, nadaju se i trećem“. Još mi se važnijim učinilo Zubakovo sljedeće obrazloženje: „Prvo, tim strankama ne bi trebalo manjkati znanja da suvremena građanska društva pripadnost nacije smatraju sastavnim dijelom osobnog građanskog identiteta i da kolektivnim identitetima pripada pravo posebnog, a ne nametnutog predstavljanja u državnim tijelima i institucijama. Ako to znaju, a posežu za ranijom praksom, onda to njihovo javno zagovaranje građanstva zapravo je prikriveno nastojanje za nametanjem podaništva malobrojnijem kolektivitetu. Drugo, onda su već i za njih odluke Europskog suda za ljudska prava samo mrtvo slovo na papiru. Vjerodostojnost političkog opredjeljenja i snaga političke ideje dokazuje se unutar najmnogobrojnijeg glasačkog tijela, pa bi zanimljivo bilo vidjeti, hoće li uopće i tko će biti kandidat tih stranaka za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH…”

Bilo bi puno manje nesporazuma kad bi se o BiH i izrijekom počelo govoriti kao o državi s oformljenim nacionalnim identitetima, ili ko-nacijama, kad bi se jednostavno od sviju njezinih političkih subjekata prihvatila notorna istina kako ona nije drugo doli međunarodno priznata višenacionalna država, ali koja se unutar sebe ne priznaje ni 25 godina poslije prijema u Ujedinjene nacije, 22. svibnja 1992. godine. Tek tada bi se mogli napraviti iskoraci ka njezinoj „kompozitnoj integralnosti“ (Ivan Lovrenović), ako se već s time nije zakasnilo. U svakom slučaju takvo što nije moguće postići samo putem metoda „većinske demokracije“ i sustavnim ignoriranjem senzibilnih metoda upravljanja razlikama, u koje se ubrajaju i tzv. hegemonistička kontrola i kantonizacija i federalizacija i konsocijacija. Od prve se u složenim državama odustaje u demokratskom svijetu, pa se polako gura u set nedemokratskih metoda u koje se ubrajaju i genocid i prisilno premještanje stanovništva i sve forme nasilnih integracija.

O nerazumijevanju potrebe za upravljanjem razlikama u BiH radi se i unutar nacionalnih politika dvaju brojnijih naroda u BiH, ali i ekstremno ogoljeno pod egidom unificiranog građanstva, ma koliko se tim putem ne pomičemo ka razumijevanja građanstva kao sastavnog ili komplementarnog aspekta nacionalnih identiteta, čemu nas izravno uče teorije multikulturalnog građanstva. Uzaludno se pozivati na Willa Kymlicku i na njegove  teorije nužnog razlikovanja polietničkih država, s mnoštvom useljeničkih identiteta, od višenacionalnih država a autohtonim identitetima, upravo kakve su i ko-nacije u BiH- Pa ipak,  mora se reći da bi tek potom bilo moguće zamisliti i rješenje za sva tri nacionalna pitanja i državnog pitanja BiH. Upravo ovim putom bi se moglo osigurati i više skrbi prema manjinskim identitetima bili oni tzv. konstitutivnih naroda, ili pripadnika nacionalnih manjina, ili jednostavno građani koji se ne mogu i ne žele izjasniti pripadnicima jedne od ko-nacija u BiH. A i takvih je, prema popisu stanovništva iz 2013., bilo više od 160.000 u BiH. Utoliko je Čovićevo „pantokratortsvo“ samo izraz nedorečenog, pa i proturječnog političkog sustava, koji se više od dva desetljeća „popravlja“ intervencijama „visokih predstavnika“ tobož u interesu BiH i građanskih vrijednosti u njoj, pri čemu se BiH dodatno zaplela u trice i kučine, potvrđujući da se u BiH radi o predmodernim tipovima političke kulture i političkoj „pred Moderni“ par excellence.

“BiH se zaplela u trice i kučine”

U mail-intervju Vedadu Hasanoviću za njegovu diplomsku radnju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, kojeg smo obavili prije par godina, govorili smo upravo o ovome, pa sam naš „mail razgovor“ uvrstio i u knjigu „Avanti diletanti. Prilozi razumijevanju postmodernih politološko-kulturoloških fenomen“ (Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2016., str. 507 – 509).

Vedad Hasanović: Da li (i u kojoj mjeri) činjenica (ili problem) neriješenog nacionalnog pitanja u BiH, (pored drugih problema), usporava, blokira, proces istinske tranzicije i rekonstrukcije ovog društva i države? Vaš stav (komentar).

Mile Lasić: Daytonski ustroj BiH generira neriješena nacionalna i druga pitanja u BiH, zapravo je idealan okvir za “klero-kapitalizam” na bh. način, kako je to sjajno formulirao uvaženi kolega prof. dr. Enver Kazaz, ili “demokraturu” i obrnute tranzicije, kako ja zovem ono što nam se događa već 20 godina. Jer, dok su se nekim složenim i jednostavnim zemljama Istočne Europe posrećile tranzicije, pa su danas dio novog civilizacijsko-pravnog ambijenta zvanog EU, regiji jugoistoka Europe, posebice BiH, dogodili su se ratovi za teritorije i postojeće društveno bogatstvo, pa se u tom kontekstu na posve anakron način, uz respekt paradigme nasilja, tobož rješavaju balkanska nacionalna pitanja, uključivo u BiH. Ona se, dakako, tako ne mogu riješiti, jer podrazumijevaju brisanje identiteta, odnosno pravno-političko nasilje, nametanje volja većine manjinama, ma koje i gdje bile. Riječ je, dakle, o nužnosti upravljanja etničkim i nacionalnim razlikama u tzv. jednostavnim i višenacionalnim zemljama. Pa se u tom pogledu tek treba izgraditi svijest o novoj političkoj kulturi uvažavanja i međusobnog priznanja, kako bi se potom iznašao “treći modus” ili “treći put”, koji će – putem metoda upravljanja, iz kojih izdvajam ovdje regionalizacije i konsocijacije – omogućiti stvaranje funkcionalne zemlje i države. Ona to danas nije, nego putuje u svoju lošu prošlost, u vrijeme “millet sustava” (iz osmanlijske periode BiH) ili ravno u propast.

Vedad Hasanović:  Da li bi eventualnim rješavanjem nacionalnog pitanja, (pre)naglašavanje nacionalnih, etničkih, religijskih identiteta “izgubilo na važnosti” i umanjilo efekte daljnje politizacije, manipulacije, međuetničkih tenzija i podjela? – Vaš stav (komentar).

Mile Lasić: BiH se zaplela u trice i kučine, te je postala zemlja “zarobljenog uma”, predpolitičko, tribalističko, duboko podijeljeno društvo. U BiH je, dakle, na djelu „višestranački jednopartizam“, kako je ustvrdio dr. Žarko Papić, dopunjujući tako moje argumente o „demokraturi“ i „javašluk konsocijaciji“. Uostalom, ovdje vrijedi podsjetiti na ono što tvrdi Arendt Lijphart. Po njemu, za mnoga “pluralna društva nezapadnog svijeta izbor ne leži između angloameričkog normativnog modela demokracije i konsocijacijskog modela, već između konsocijacijske i nikakve demokracije” (vidjeti, Demokracija u pluralnim društvima, Školska knjiga i Globus, Zagreb, 1992., str. 236.). Arendt Lijphart razlikuje, inače, ideju i model većinske demokracije i demokraciju konsenzusa. Po njemu, jeste teško ali nije nemoguće postići i održati stabilnu demokraciju i u pluralnim, podijeljenim društvima. Politička kultura u jednoj zemlji, inače, može biti homogena ili fragmentirana, a odnosi među elitama konfliktni, kompetitivni ili kooperativni. Otuda Lijphart i izvodi tri tipa političkih sustava odnosno tri tipa političkih kultura: a) centripetalna (orijentacija prema centru); b) centrifugalna (udaljavanje od centra); i c) sporazumna, konsenzualna politička kultura. “Pitanje hoće li demokracija s fragmentiranom političkom kulturom biti stabilna ili nestabilna ovisi prije svega od odgovora elite na potencijalnu ili sadašnju nestabilnost sistema”, ukazuje s pravom Lijphart. Da bi sustavi konsocijacijske demokracije funkcionirali na stabilan i efikasan način nužno je da vođe rivalskih političkih supkultura podržavaju sljedeće oblike ponašanja; prvo, političke vođe moraju biti svjesni da duboki rascjepi vode destabilizaciji sustava; drugo, političke vođe bi morale imati povjerenje u postojeći sistem političkih institucija; treće, političke vođe moraju biti sposobni uspostaviti institucionalnu osnovu i pravila političke igre za akomodaciju subkulturnih razlika. Od svih ovih pretpostavki BiH je beskrajno udaljena, pa se zato ne može očekivati ni skorašnje rješenje nacionalnih pitanja u BiH. Izvan EU se zapravo ne može riješiti ni bh. državno pitanje ni bh. nacionalna pitanja. Utoliko je EU za BiH istovremeno i “nova paradigma” i posve konkretna “slamka spasa”. Potrebno bi bilo, dakle, na posve novi način misliti i nacionalna i državno pitanje BiH, uz pomoć kategorija paradigme nenasilja, uvažavanje svih identiteta, dakle filozofije i prakse alteriteta, te, prenijetog ili djeljivog suvereniteta, načela supsidijarnosti i višerazinskog upravljanja. Tada bi se i (tro)nacionalno, preciznije kazano višenacionalno pitanje u BiH ukazalo u posve novom svijetlu!

Mile Lasić

Izvor fotografije: Slobodna Bosna


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

 

Lijevi nacionalizam

Naravno da je naslov teksta svojevrsni oksimoron. Jer jedna od važnijih klasičnih odrednica ljevice jeste ona koja apostrofira njen internacionalni karakter. I oni slabije upućeni u sociološka, politološka ili filozofska određenja ljevice znaju da je kategorija klase ono sto suštinski ljevicu čini političkom i ideološkom formacijom. Nacionalizam i nacija klasičnoj su ljevici manje bitni. Međutim, nemali je broj lijevih pokreta koji su u praksi koketirali ili bivali u romantičnoj vezi sa nacionalizmom, poput sjevernoirskog Sinn Feina, baskijske Komunističke partije ili nekih južnoamerickih lijevih pokreta. No osnovna ideja ljevice bila je i ostala socijalno i klasno pravednije društvo. Barem je tako bilo u 19. i 20. stoljeću. Šta se u međuvremenu promijenilo?

Svijet se u međuvremenu promijenio. I ljevica i desnica su se transformirale. Klasična podjela političkog spektra na ljevicu, desnicu i centar relikt je nekog ranijeg vremena. To nije teško vidjeti i na konkretnim primjerima gdje, recimo, socijalisti smanjuju radnička prava pri donošenju novih zakona o radu, a konzervativci pozivaju rijeke imigranata u državu povećavajući socijalna davanja. Nije neobično ni da radnici 21. stoljeća i socijalno ugroženi podržavaju Marine Le Penn i Geerta Wildersa, a konzervativci, demokršćani i liberalni socijalisti Macrona i Ruttea. Ljevica i desnica 21. stoljeća slabo ili nikako korespondiraju sa ljevicom i desnicom 20. stoljeća. Svijet se brže mijenja, pa i novim političkim podjelama treba više vremena da se jasnije isprofiliraju.  Mnogi će nanovo reaktuelizirati Francisa Fukuyamu i objašnjavati ovu epohu njegovom tezom o ‘’kraju povijesti’’. Ovu će epohu nazvati postideološkom, onom u kojoj su pojmovi ‘’lijevo’’ I ‘’desno’’ obesmišljeni ili relativizirani. Zašto se ljevica i desnica prožimaju kao nikad do sada? Zažto ulaze na teren jedna drugoj i zbunjuju demos? Jesu li zamijenile uloge? Deveraju li ljevica i desnica s krizom identiteta? Jesu li se doktor Jekyll i mister Hyde pobrinuli za njihovu ideološku podvojenost? Ili je naprosto riječ o nekoj vrsti ideološko-političke evolucije?

Ali manimo se teoretiziranja, tzv općih mjesta, pop kulturnih referenci i koječega drugoga. I pređimo na stvar. Kako ljevica ili ono što se nominalno ljevicom zove izgleda u bh uvjetima? Ne misli se pritom na tzv banjalučku ljevicu koja je nepovratno ukalupljena u srpski nacionalistički diskurs. Sarajevska je ljevica ona što nas zanima i koja još uvijek surfa na valu bratstvo-jedinstvene frazeologije kojom, evo reći cemo odmah, prikriva vlastiti nacionalizam.

Atrofija lijeve političke pameti

Nerijetko će sarajevska ljevica staviti sebe na pijedestal jedinih istinskih zaštitnika domovine, fetišizirajući je do razine metafizičkog. Kad fetišiziraš domovinu ili narod uletio si, htio-nehtio, na teren nacionalizma. Sarajevska ljevica, kao uostalom i banjalučka, dobro zna da se ljudi ovdje puno više seksualno uzbude na priču o naciji i domovini nego na onu o radničkim pravima i jednakosti. A politika je, nemojmo se zvavaravati, čista i gola pragma, pa tako i koketiranje sa nacional-patriotskim sentimentima nije nešto neočekivano. To će uvijek donijeti pokoji glas više na svakim budućim izborima. Problem sarajevske ljevice je što u BiH postoje tri takva nacional-patriotska sentimenta, a oni, sarajevski lijevi akteri, samo surfaju na jednoj od ovdašnje tri nacionalističke pripovijesti, trajno sukobljene i međusobno nepomirljive. A kada flertuješ sa jednim od ta tri sentimenta automatski si se svrstao u jedan etnopolitički blok. I to nije teško razumjeti, osim ako baš nisi pelcovan od elementarne političke logike. Ipak, sarajevska ljevica i dalje samu sebe kiti mulietničkim lentama i svebosanskom agendom. Kako to objasniti? Insistirati na univerzalnosti svoje pozicije i svebosanstvu u situaciji kad si etnopolitički svrstan naprosto je glupo. Osim ako nije riječ o poodmakloj ideološkoj dioptriji koja ti ne dopušta da realno sagledaš stvari.

Sarajevskoj ljevici ne manjka nesuvislih sadržaja i nacional-patriotskog patosa, ali je vrlo deficitarna kad su u pitanju politička razboritost i alternativne, integrirajuće politike. U nedostatku jasne političke vizije ostaje im samo isprazno moraliziranje i militantno zazivanje građanstva. Busajući se u svoja pravednička antifašistička prsa, koristeći antifašizam kao smokvin list za svoju idejnu golotinju i vlastiti nacionalizam, ovdašnja ljevica u tako o(be)smišljen okvir trpa svoje destruktivne unitarističke obrazce, za složena društva jednako pogubne kao separatizam ili iredentizam. Njihovo shvaćanje pluralizma i demokracije ideološki je ograničeno, često rigidno i s potpunim nerazumijevanjem lokalnog konteksta i politike kao umijeća mogućeg. Namjesto toga insistiraju, a gdje mogu i nameću, koncepte potpuno neprimjerene za zemlju kao što je BiH, nesvjesni kakvu su štetu već napravili i ljevici i zemlji za koju deklarativno tako rado i često ističu da je vole. Sarajevska ljevica zagovara ideološki propisani patriotizam i koncepte koji su kao malo šta omrznuli socijalističku Jugoslaviju. Paralele sa Jugoslavijom iznimno su važne i zanimljive, ali prije toga o jednoj nimalo bezazlenoj tradiciji.

Nastavak tradicije proizvođenja neprijatelja

Ono što se u BiH naziva ljevicom, socijaldemokracijom, političkom alternativom, kakogod, neuspio je projekat jer ključne pozicije drže ideološki dogmati, pa čak i opskurni nacionalistički huškači zaogrnuti u svoje građanske plaštove. Višak etnofobije i politicke arogancije, a nedostatak bilo kakve idejne supstance tjera ih da pronalaze fašizam ispod svakog kamena, veoma često i tamo gdje ga objektivno nema. Ali to je credo svake nacionalističke politke: proizvodnja neprijatelja, antagonistički odnos ‘’mi’’ i ‘’oni’’. Tradicija je to vrlo dugovječna i maligna na Balkanu. Sadašnja ljevica parazitira na nacionalizmu i podjelama i daleko je od bilo kakve društvene koristi. Takvoj ljevici potreban je dubinski remont i potpuno novi ljudi, ideje i koncepti. Ovi sadašnji samo su sukreatori nacionalističkog pandemoniuma u kojem BiH već predugo životari. I koji za vlastiti nacionalizam koriste zamjenske termine koji tako ljupko zvuče. Patriotizam, građanska BiH, građanska većina, probosanske snage, samo su neki od tremina od kojih se usplahiri prosječan nacional-patriotski zanesenjak. Građanske orijentacije, naravno.

Posebno ironično zvuči naročito im draga sintagma ‘’probosanske snage’’. Jer rečeni probosanci ljekoviti su za ozdravljenje bh društva taman otprilike koliko i Miloševićevi komunisti za ozdravljenje jugoslovenskog. Vrlo probosanski proizvode nacionalizam kod drugih i zajedno s njima cementiraju međunacionalnu isključivost i podjele. I daju dodatne argumente jednom banjalučkom socijalisti i akademiku, poznatom po tezi da je BiH nemoguća država. S takvom lijevom pameću Bosna i Hercegovina je osuđena da još dugo tavori bez ozbiljne političke alternative. Istinska probosanska politika bila bi ona koja će se bez straha, i bez fige u džepu, suočiti sa sadašnjim podjelama u društvu, podjelama koje su ne mogu prevladati ignorancijom ili receptima svojstvenim isključivo za monoetničke države. Istinska probosanska politika, ako je već tako zovemo, može biti jedino ona koja će imati punu svijest o tome da se država BiH ne prostire od Kozje ćuprije do Rimskog mosta, i da je riječ o mnogo širem pojmu. I koja, ne manje važno, neće bježati od politike konsenzusa i dogovora. O konsenzualnoj političkoj kulturi lijevo misleće glave bi dosta toga mogle naučiti i od svojih kolega iz njemačkog SPD-a, samo da imaju malo više sluha, volje, strpljenja. I političke mudrosti.

Nije rijetkost da sarajevska ljevica svaki hrabriji iskorak ili primjer konsenzualne politike dijaloga atribuira kao izdajnički, kukavički ili neprijateljski čin. To samo govori o sistemskim defektima ovdašnje političke kulture i same ljevice. Treba li uopće reći da je ta vrsta rezona samo još jedan od nacionalističkih klišea. U tom kontekstu nije loše sjetiti se Sulejmana Tihića i histeričnih reakcija prema njemu, u vrijeme kada je Tihić pokušavao izvući SDA iz nacionalističkih i viktimizacijskih šablona. Izdajnik, petokolonaš, kukavica, beskičmenjak, neke su od etiketa koje mu je na glavu sručila ovdašnja politička i medijska kultura. I radikalna struja unutar vlastite stranke. Radi sticanja jeftinih političkih poena ljevica nerijetko slijedi ovakvu političku praksu i kulturu etiketiranja. Ona je po tome i po mnogo čemu drugom jedna od najkonzervativnijih skupina u bh društvu.

Stožerna stranka

Lijevi politički front drže SDP, DF i GS. Stožerna stranka ljevice, da se poslužimo hdz-ovskom terminologijom, jeste SDP BiH. Na zadnjim stranačkim izborima za novo rukovodstvo SDP-a pobijedio je politički dogmatizam naspram političke razboritosti. Pobijedio je isti politički mentalitet zbog kojeg je SDP u konačnici i krahirao na izborima 2014. Isti onaj politički mentalitet koji je proizveo najveću političku krizu nakon Daytona i učinio Federaciju problematičnijim dijelom države. U jednom konsolidiranom društvu SDP bi mogao biti opcija koja će biti prihvatljiva svima, neovisno o tome gdje živiš ili kako se zoveš. Ali za to treba imati političku odgovornost i pamet, ono što SDP-u već godinama nedostaje. U sadašnjem kontekstu i sa sadašnjim perjanicama ova stranka je samo proizvođač populističke magle i međunacionalnih tenzija.

Četiri godine vlasti SDP-a (2010-2014) empirijski je dokaz da vlast etnonacionalnih partija ne mora biti jedino dno koje se može dosegnuti. Korupcija i nepotizam u tom su razdoblju samo promijenile pakovanje, a pogoršanje međunacionalnih odnosa od toga je vremena u stalnom progresu. Tome je u najvećoj mjeri doprinijela politička arogancija i nezajažljivost čelništva SDP-a. Već je spomenuto da isti politički mentalitet i danas upravlja SDP-om. Pokazuju to i njihove eskapade u Parlamentu Federacije sa Rezolucijom kojom se osuđuju inicijative za federalizaciju države i entiteta. Rečena rezolucija usvojena je dvotrećinskom većinom i ostvarenje je sda-ovskog ideala o bošnjačkom jedinstvu. Aferim za SDP i sarajevsku multi-kulti ljevicu! I nije ovom rezolucijom ljevica nimalo naštetila HDZ-u, eh da barem jest, nego mu je dodatno učvrstila poziciju i osigurala još jedan oreol žrtve u političkim nadbijanjima sa bošnjačkim političkim blokom. Rezolucija je, vele iz lijevog tabora, usvojena s ciljem da se stane u kraj etnonacionalnim podjelama i osnaživanju separatizma. Koliko je samo ironije sadržano u ovom objašnjenju. Sarajevska ljevica ovom je rezolucijom dodatno osnažila treći entitet. Ali ne toliko onaj o kojem sanjare herceg-bosanski iredentistički rodoljubi, nego onaj čije granice se poklapaju sa Sarajevskim kantonom i još pokojom čaršijom. Ljevica živi i djeluje u svojim nacionalnim rezervatima i ne pomišljajući da pređe granicu.

Osim što po ko zna koji put govori o ‘’lijevom’’ shvaćanju političkog pluralizma, ovaj slučaj sa rezolucijom svakog malo upućenijeg u politički historijat Balkana podsjeća na većinsku aroganciju srpskog političkog vodstva, ispoljenu na već legendarnom 14. kongresu SKJ. Tada su hrvatski i slovenački delegati napustili Skupštinu Jugoslavije, baš kao hrvatski delegati Federalni parlament zbog spomenute rezolucije. Sarajevski lijevi akteri zaboravljaju ili svjesno ignoriraju da je takav politički monizam potpuno destruirao odnose u socijalističkoj Jugoslaviji i utro put nacionalizmu i podjelama. Preuzimajući obrasce ponašanja koji su dotukli Jugoslaviju, sarajevski lijevi mainstream uvjerava sebe i ovdašnju javnost da je to lijek za bosanskohercegovačke probleme. Kao da su ostali mentalno zarobljeni u bivšem socijalističkom sistemu, uzimajući iz njega samo ono lošije. Jedina nada za tadašnju Jugoslaviju bio je reformistički kurs Ante Markovića, kojeg su, nažalost, porazili nacionalizam i miloševićevsko-tuđmanovska politička iracionalnost. Šta bi bila nada za Bosnu i Hercegovinu? Za početak, jedna nova ljevica, pametnija i odgovornija od ove sadašnje. Ako bismo se igrali analogije, onda bi rekli da se sarajevski ljevičari politički ponašaju kao miloševićevski nacional-komunisti, dok su oni banjalučki više na liniji tuđmanovskih nacionalističkih revolucionara.

U svakoj ozbiljnijoj politološkoj studiji treba kao egzamplar uzeti političko ponašanje SDP-a, naročito u razdoblju 2010-2014, i argumentirano upozoravati kako se ljevica ne treba ponašati u etnički složenom i ideološki duboko podijeljenom i posvađanom društvu. Jer takvo društvo treba recepte za ozdravljenje, a ne dodatne antagonizme i podjele. Mnogi su te recepte, naivno ili ne, očekivali upravo od ljevice. Porazno je i za ljevicu i za BiH da lekcija nije naučena. O DF-u i GS-u teško je bilo šta reći, osim da se radi o žalosnim političkim pojavama. Dio lijevog političkog fronta je i Naša stranka, partija koja na lokalnim razinama umije ponuditi zanimljive i kreativne ideje. Ali čim skliznu na teren osjetljivih društveno-političkih i ustavno-pravnih pitanja pokazuju istu vrstu autizma i arogancije, tako svojstvene fenomenu sarajevske (malo)građanštine o kojem je već pisano.

Zamjenski nacionalisti crvene boje

Svi ti nikšići, komšići, bajrovići, mašići, bećirovići i ostali suljagići politička su ukazanja s viškom nacional-patriotskog žara i demagoškog populizma, a s ozbiljnim pomanjkanjem bilo kakvog smislenog političkog koncepta, ideje i vizije. U jednom politički i ideološki raspolućenom društvu oni samo multipliciraju nacionalizam, parazitirajući na podjelama i navodno se boreći protiv njih. Namjesto toga, kako je već rečeno, nude isprazne moralizatorske invektive, političku aroganciju, pa čak i sirovi nacionalistički šovinizam, a koji su samo loš paravan za potpunu političku bezidejnost i prazninu. Ali ne može ni biti drugačije, jer takav je i milje koji ih intelektualno i medijski opslužuje.

Da zaključimo. Sadašnja bh ljevica otjelovljenje je protivrječnosti, hodajući paradoks, podvojenost u pokretu. Sarajevski ljevičari su borci protiv podjela koje i sami kreiraju. Borci protiv etnicizacije društva koju svojim etnopolitičkim svrstavanjem i sami podržavaju. Gnušaju se koncepta konstitutivnih naroda dok idolatrijski štuju ZAVNOBIH, rodno mjesto tih istih konstitutivnih naroda. Učahurena u svoju viziju svijeta, domaća ljevica pokazuje nadmenost i prijezir prema svemu što ne dijeli njihov pogled na svijet. Njihov raison d’etre je proizvođenje krize a ne politički racionalitet, što ih demaskira kao zamjenske nacionaliste crvene boje. Jer upravo je proizvođenje neprijatelja suštinska odlika svakog nacionalizma. Nacionalističkom i svakom drugom populizmu treba binarni pogled na svijet, ‘’mi’’ i ‘’oni’’.

Takva ljevica nikome ne treba. Pa ni samoj sebi, jer gubi na duge staze. 2014. godina zorno je to pokazala. Takvoj ljevici očigledno treba barem još jedan veliki krah da se otrijezni i presabere, poput spomenutog iz 2014., i neki novi ljudi i ideje. I nema tu ništa zlurado. Štaviše, na dobitku bi bili i ljevica i BiH. Bilo bi korisno za društvo u cjelini kada bi isplivala neka nova lijeva garnitura, ona koja bi  napustila politički dogmatizam sadašnjih perjanica i povezala se sa dijelom intelektualne zajednice kojoj ideološki virus nije popio ono malo zdrave pameti. Ima li među lijevim akterima dovoljno kritične mase i slobodoumnih pojedinaca koji nisu ušančeni u spomenutu dogmatiku i idolatriju? I koji su spremni preuzeti odgovornost i nositi se sa pluralnošću ove zemlje? Ili su sve ovo samo naivna pitanja koja su odavno izgubila smisao?

Neven Šimić


Ilustracija: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Referendum o imenu bio bi najbolje rješenje za Trg maršala Tita

Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić predložio je da se zagrebački Trg maršala Tita preimenuje u Trg Republike Hrvatske. Uslijedile su brojne reakcije, podrška i kritike, ovisno naravno o političkim preferencijama. Nacionalistima je drago a ljevica je protiv. Najkonkretniji u kritikama bio je SDP-ov zastupnik Nenad Stazić koji je izjavio kako će ta stranka vratiti ime trgu kada dođu na vlast, kao što su vratili ime Trgu žrtava fašizma.

Ovo pitanje sigurno je važnije od imena jednog trga, i tiče se političkog i moralnog profila Hrvatske kao države. Za vrijeme Titove Jugoslavije nesumnjivo su se dogodili brojni zločini, posebno na samome početku vladavine. Postojali su i Goli otok i politička represija potpuno neprihvatljiva, a možda i neshvatljiva, modernim vremenima. Međutim, ako usporedite Titov režim s onim kojega je on porazio u Hrvatskoj, dakle s NDH, radilo se o beskrajno humanijem sustavu. Kome to nije jasno ili je ideološki slijepac ili potpuna neznalica. Jedna riječ, Jasenovac, trebala bi biti dovoljna u ovoj „debati“.

Naravno da ne bi bilo fer ustvrditi da svi oni koji podržavaju promjenu imena trga imaju simpatije prema ovom sramnome periodu hrvatske povijesti, ali postoji dovoljan broj ljudi koji su u najmanju ruku ambivalentni (trideset tisuća ‘domoljubnih’ grla na Maksimiru, zagrebački srednjoškolci tijekom Norijade itd. više su od puke slučajnosti ili incidenta). Sasvim dovoljno da se zabrinete.

Osim moralnih, postoje i teritorijalno-pragmatični aspekti. Naime, moderna Hrvatska mnogo je veća nego što bi bila da je barbarska NDH kojim slučajem opstala. Gdje bi naprimjer završila Istra? Saborski zastupnik iz ovoga dijela Hrvatske, Peđa Grbin, jednostavno je objasnio:  „Istrijan sam, Puležan, da nije bilo Maršala, danas ne bih sjedio u Hrvatskom saboru“.

Gradonačelnik Bandić naprosto hoće vlast, izgleda po svaku cijenu,  a to je šteta za Zagreb. Bivši član SDP-a uvijek je bio populist, i to mu već dugi niz godina donosi uspjeh u Zagrebu. Ako se vodite isključivo logikom preživljavanja na vlasti, onda mu čak ne možete niti zamjeriti. Ako pak gledate dugoročne interese Zagreba i Hrvatske onda ćete se zabrinuti.  U svakom slučaju, gospodin Bandić nije dorastao istinski ozbiljnim pitanjima poput ovoga.

Za dalekosežne promjene ove vrste najbolje rješenje bio bi referendum, po mogućnosti nakon iscrpne javne debate bez ideoloških prepucavanja (nemoguća misija?). Bilo bi dobro na takvome mjestu čuti stručna mišljenja o Titovom režimu, ali i o njegovoj međunarodnoj reputaciji kao pobjednika u ratu i državnika u miru; reputaciji samoj po sebi i poglavito u odnosu na apsolutno sve moderne hrvatske veličine.

Takav referendum bio bi pošteniji nego sadašnje mešetarenje, i dao bi iskreniju sliku Zagreba i hrvatskog društva u cjelini.

Dražen Šimić


Foto: Wikipedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Postaje li Njemačka nova globalna supersila?

Utjecaj Njemačke na ostatak svijeta nesumnjivo je u porastu, kako zbog ekonomskih tako i zbog geostrateških razloga.

Njemačka je najveća europska i četvrta najveća svjetska ekonomija. Ekonomski utjecaj Njemačke u ovim krajevima ne treba posebno objašnjavati, uz opasku da je on možda i prevelik – već je pisano o ovisnosti hrvatske ekonomije o Njemačkoj.

Globalnom geostrateškom situacijom dominira svojevrsno povlačenje (privremeno?) SAD-a kao lidera. Administracija Donalda Trumpa napravila je niz poteza (samo u zadnjih par tjedana, povlačenje iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama i ograničenje suradnje s Kubom) koji čine da ova država ubrzano gubi primat i ugled u svijetu.

Kako piše The Conversation, povlačenje SAD-a predstavlja priliku za druge zemlje da zaigraju aktivniju ulogu, a Njemačka je svakako jedna od tih zemalja. Ta država je npr. jedna od vodećih sila u oblasti globalne razvojne politike. Osim toga, ono što dodatno ide u prilog Njemačkoj je sada već tradicionalna, povijesno uvjetovana spremnost na multilateralne projekte, od kojih su Europska unija i NATO najvažniji. Koliko god bila jaka, Njemačka treba supranacionalno okružje.

U tome smislu Brexit (izlazak Velike Britanije iz EU) ide na ruku Njemačkoj, kao i cijeloj EU koja bi trebala, a što ipak nije sigurno, postati mnogo složnija i jača u svojim odlukama.

Još jedan projekt koji bi mogao imati dalekosežne posljedice je njemačko uvezivanje postrojbi drugih država u svoje redove. Radi se o projektu pod pokroviteljstvom NATO saveza a neki su ga već nazvali potihim pravljenjem europske vojske. Cilj ovoga projekta je dvostruk: da uveća europske vojne kapacitete unutar NATO saveza i da stvori europske obrambene postrojbe koje bi jednoga dana bile samostalne.

Dakle, Njemačka će svoj utjecaj promovirati kroz europske i NATO projekte, i to je za nju optimalan pristup. Važno je i da Njemačka nastavi biti regionalno integrirajući faktor (vidjet ćemo npr. koliko će ta država nastaviti podupirati Srbiju na putu u EU). Ako stvari budu išle istim tokom, EU i Njemačka nastavit će globalno uvećavati svoj utjecaj, što bi za svijet moralo biti bolje od dominacije SAD-a, Kine i Rusije.


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Rade li Julian Assange i Wikileaks za Rusiju?

Rade li Wikileaks i Julian Assange za Rusiju? Ovo pitanje još jednom je postavljeno nakon što je izborni stožer Emanuela Macrona hakiran, neposredno prije drugog kruga predsjedničkih izbora u Francuskoj. Ovo nije prvi put da Wikileaks objavljuje dokumente koji pomažu kandidatu kojeg favorizira Moskva. Na predsjedničkim izborima u SAD-u prošle godine mailovi Hilary Clinton i njenih suradnika dospjeli su u javnost i doveli do pada popularnosti kandidata Demokratske stranke, što je vjerojatno doprinijelo pobjedi Donalda Trumpa.

New Statesman piše da su Assange i njegovi suradnici pomagali i bjeloruskog vlastodršca (i Putinovog prijatelja i saveznika) Aleksandra Lukašenka. Assangeov prijatelj Israel Shamir boravio je u toj zemlji 2010. i vlastima predao povjerljive dokumente diplomacije SAD-a o ovoj državi. Nakon Lukašenkove pobjede na izborima te godine, (osvojio skoro 8o% glasova) u Bjelorusiji su izbili nemiri, a predsjednik je poslao policiju na prosvjednike. Shamir je prosvjednike napao kao agente Zapada, a Assange je zabranio kritiziranje Shamira unutar Wikileaksa.

Može biti da su hakiranja u korist Trumpa i Marine Le Pen puka slučajnost i da Wikileaks naprosto objavi sve dokumente koje anonimno dobije, bez obzira na izvore i tajming. U tome slučaju postavlja se pitanje ‘uredničke odgovornosti’ jer možda ste naprosto postali jedan od kanala kroz koje Rusija promovira svoje intrerese. The Guardian piše da se tijekom predsjedničke kampanje u SAD-u Wikileaks fokusirao isključivo na Hilary Clinton i njen stožer, a mailovi njene kampanje objavljeni su u najkritičnijem trenutku po gospođu Clinton. Osim toga, Wikileaks nikada nije objavio dokumente štetne po interese Rusije. Bez obzira što se Assange pravdao da ih nikada nije ni imao, ostaje sumja da je njegov i Wikileaksov odnos s Rusijom drugačiji, dakle ne sasvim neutralan.

Assangeove osobne veze s Rusijom su i dublje. On već pet godina živi u veleposlanstvu Ekuadora u Londonu. Skriva se od pravosuđa Švedske koja ga želi ispitati zbog optužbi za silovanje i druge seksualne prestupe. Za to vrijeme Assange je radio za rusku tv kuću RT koja je poznata kao glas Putinovog režima u svijetu.

U svakom slučaju percepcija i reputacija Wikileaksa i Assangea bitno su drugačije u odnosu na 2010. godinu kada su postali poznati. Od boraca za slobodu informacije počelo ih se doživljavati kao instrumente u rukama ruskih tajnih službi. Koliko je u tome istine na čitatelju je da procijeni.


Foto: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru