Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer

Piše: Tarik Haverić

Sredinom prošlog stoljeća, antiamerikanizam je imao jedno posebno značenje koje je u međuvremenu skoro zaboravljeno: un-American activities bila je oznaka za širok spektar ponašanja, stavova i pogleda koji su, u SAD u doba makartizma (1947-1956), izjednačavani s izdajničkom i podrivačkom djelatnošću američkih državljana u korist Sovjetskog Saveza. U odnosu na današnje značenje izraza, razlika je u tome što su žrtve makartističkih proganjanja smatrale da njihove djelatnosti nisu ni na koji način antiameričke i tvrdile su da su optužnice protiv njih montirane, dok u naše vrijeme većina pojedinaca i organizacija koje potkazuju ponašanje SAD na vanjskom i unutrašnjem planu zaista vjeruju da će suzbijanje američkog utjecaja na svjetska zbivanja smanjiti globalnu nepravdu i nejednakost i pomoći stvaranju novog, stabilnijeg i pravednijeg međunarodnog poretka. Nastavi čitati “Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer”

Oglasi

Evo zašto Katalonija nije Balkan (gdje počinju i prestaju sličnosti između Španjolske i bivše Jugoslavije)

Piše: Vassilis Petsinis

Kriza u Kataloniji, bogatoj autonomnoj oblasti na sjeveroistoku Španjolske, stavila je u fokus pitanjâ o državnoj suverenosti i samoodređenju diljem Europe. Jedna značajna nuspojava ove političke debate je široko rasprostranjena tendencija među političkim analitičarima i novinarima u različitim dijelovima srednje i istočne Europe da prave analogije između svoga i katalonskog slučaja. Slijedom toga, kriza u Kataloniji ‘prevedena’ je, tj. stavljena u kontekst drugih problema u Europi, poput  kontroverzi glede mađarske manjine u Slovačkoj i Rumunjskoj, aneksije Krima i previranjima u istočnoj Ukrajini.

Unutar ex-jugoslavenskog prostora značajan je broj političkih analitičara i novinara koji su povukli paralele s Kosovom i neovisnošću Hrvatske. S posebnim osvrtom na zapadni Balkan, pitamo se koliko je ova kriza u Kataloniji usporediva sa višestrukim primjerima raspada Jugoslavije?

Za početak, postoje strukturalne razlike između bivšeg jugoslavenskog i suvremenog španjolskog ustavnog uređenja. Od uvođenja demokratskog ustava iz 1978. godine Španjolska se razvijala po principu asimetrične regionalizacije. Za razliku od provedbe istog modela u poslijeratnoj Italiji, španjolske „povijesne regije” (Katalonija, Galicija, Baskija, kasnije donekle i Andaluzija) dobile su velike ovlasti u upravljanju regionalnim prihodima i promoviranju regionalnih jezika.

S druge strane, Jugoslavija je bila savezna država sa više razina i visoko decentraliziranog modela – nasuprot sovjetskoj paradigmi. Taj sustav dodatno je konsolidiran ustavnim amandmanima iz 1967. i 1970., te Ustavom iz 1974. godine. Ovaj višerazinski aranžman sastojao se od federalnih republika, autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, općina i temeljnog koncepta socijalističkog samoupravljanja .

Član 2 Ustava iz 1978. definirao je Španjolsku kao državu utemeljenu na jedinstvu Španjolske i autonomije naroda i regija unutar nje. Međutim, koliko god nejasno izražen, ovaj član predstavljao je rani kompromis između španjolsko-kastiljskih unitarističih pozicija i baskijsko- katalonskog asimetričnog pristupa.

Za razliku od Španjolske, svi jugoslavenski ustavi sadržavali su klauzulu da je “Jugoslavija zajednica jednakih naroda koji su na temelju samoodređenja, uključujući i pravo na odcjepljenje, izrazili želju za životom u saveznoj državi“. Iako je ova stavka postala predmetom  vrlo proturječnih tumačenja tijekom turbulentnih kasnih 80-ih i ranih 90-ih godina, upravo ovo formalno pravo na odcjepljenje jasno pokazuje da je jugoslavenski primjer drugačiji od španjolskog.

Osim toga, katalonski slučaj predstavlja prilično jedinstven primjer u kojem se mikro-nacionalizam podudara s regionalizmom. Regionalizam se u zapadnoeuropskom političkom kontekstu može provizorno definirati kao politički pokret za povećanje administrativnih kapaciteta povijesnim regijama unutar države. U tom svjetlu, regionalizam nije jednak apolitičnome lokalizmu.

Regionalni pokreti postaju snažniji kada se spoje određeni elementi: geografija, ekonomsko lobiranje, snažne regionalne institucije i teritorijalna mobilizacija. Katalonski regionalizam, tj. mikro-nacionalizam tradicionalno prisvaja politički profil centra ili lijevoga centra i proeuropsku (u smislu EU-a) orijentaciju. Međutim, utjecaj zadnje gospodarske krize doveo je do jačanja izričito lijevih stranaka (npr. ERC i još radikalniji CUP) kao i naznake (uglavnom mekog) euroskepticizma na katalonskoj političkoj sceni.

Nasuprot tome, regionalistički trendovi unutar bivšeg jugoslavenskog prostora bili su prilično slabi i uglavnom ograničeni na Vojvodinu u Srbiji i Istru u Hrvatskoj. Nadalje, nepostojanje „rezervne domovine“ i njezinog utjecaja predstavlja još jednu kvalitativnu razliku između katalonskog i bilo kojeg slučaja iz bivše Jugoslavije. Primjerice, čini se da je političkim elitama u Prištini trenutačno važnije od svega da se razlikuju od Tirane. Prije toga, Albanija je kontinuirano djelovala na razne načine kao rezervna domovina za Kosovare, sve od vremena Envera Hoxhe pa do mandata Sali Berishe kao predsjednika Albanije 1990-ih. U slučaju Hrvatske, neki nacionalisti postavili su pripajanje zapadne Hercegovine i tamošnjih Hrvata Hrvatskoj kao jedan od svojih najvažnijih ciljeva tijekom oružanog sukoba početkom devedesetih. Unatoč određenim tvrdnjama da bi nezavisna Katalonija mogla djelovati kao magnet za područja u susjednim državama gdje se govori katalonski jezik, iredentistička komponenta u velikoj mjeri nedostaje u ovom slučaju.

Na prvi pogled, Slovenija iz osamdesetih godina prošloga stoljeća sličnija je suvremenom katalonskom slučaju. Tijekom osamdesetih slovenačke elite dale su nekoliko prijedloga za asimetrično preuređenje savezne strukture u Jugoslaviji, što ih je dovelo u sukob sa zahtjevima za ponovnim centraliziranjem koje je predvodio Savez Komunista Srbije (na čelu sa Slobodanom Miloševićem, op. prev.).

Kao i Katalonija nakon 1978. Slovenija je imala koristi od ovlasti koje su savezne vlasti dodijelile republikama – da upravljaju financijskim transakcijama s inostranstvom, osobito od sedamdesetih godina pa nadalje. Međutim, slovenački slučaj zasigurno nije identičan katalonskom, uglavnom zbog odsutnosti regionalističke komponente kao i gorespomenute razlike u obrascima ustavnih rješenja unutar bivše Jugoslavije i Španjolske nakon 1978.

Regionalni brandovi

Katalonija je vremenom uspjela stvoriti vlastiti brand. On je veoma prepoznatljiv, čak i onima koji nisu upoznati s katalonskom poviješću i politikom, regionalizmom i drugim temama o kojima se raspravlja u ovom članku. Gledajući površno, ovaj brand sastoji se od grada Barcelone kao energičnog i umjetnički inovativnog urbanog prostora,  Antonia Gaudia i drugih znamenitih činjenica iz kulturne baštine Katalonije, te nogometnog kluba Barcelona i njihovog stadiona Camp Nou. Nasuprot tome, brand  je uvelike odsutan kod nekih drugih zapadnoeuropskih regionalizma, npr. kod Flandrije, a kamoli u slučaju potencijalno negativnih konotacija koje mogu proizvesti novoosnovani pokreti kao što je krajnje desna Lega Nord koja zagovara regionalizam Padanije u sjevernoj Italiji.

Dimenzija branda ne smije se odvojiti od političke sfere. Primjerice, pojava budizma u konceptima alternativnog stila života na Zapadu rezultirala je rasprostranjenom podrškom neovisnosti Tibeta. Irska kao brand utjecala je na podršku značajnog broja irskih Amerikanaca treće generacije republikanskom pokretu u Sjevernoj Irskoj, usprkos slabim vezama sa zemljom njihovih predaka.

Europski kozmopolitski liberali, koji Kataloniju vide kao jednu društveno liberalnu sredinu i regiju koja je postala važnija od svojih realnih gabarita, izrazili su potporu pokretu za nezavisnost. Sudjelovanje ljevičarskih stranaka kao što je ERC u “Koaliciji za Da” u katalonskoj vladi (Generalitat) također je proizvelo simpatije europske ljevice, posebno u krizom pogođenim dijelovima južne Europe (npr. Grčkoj). Dijelovi europske ljevice debatu glede statusa Katalonije počeli su doživljavati kao “još jedno bojište u borbi europskih naroda protiv mjera štednje”.

Da se vratimo bivšoj Jugoslaviji. ‘Desetodnevni rat’ u Sloveniji 1991. pokazao se kao posebno štetan za Jugoslovensku narodnu armiju (JNA). Pored simboličke dimenzije, kasnija kapitulacija JNA išla je na ruku tvrdim nacionalistima u susjednoj Hrvatskoj. Iako kontekst i stvarna razmjera kao takvi nisu usporedivi, neproporcionalna upotreba sile od strane španjolske vlasti da spriječi katalonski referendum može poslužiti kao primjer kako vlade ništa ne uče na povijesnim presedanima poput onoga u Sloveniji.

U slučaju Katalonije, odluka premijera Rajoya da upotrijebi silu očito je bila pogrešna. Izazvala je zgražanje globalnih medija i novina. Koliko će katalonski brand  utjecati na artikuliranu podršku pobornicima katalonske neovisnosti ovisit će o mogućnosti kompromisa ili daljnjoj eskalaciji u bliskoj budućnosti.

Izvor: Open Democracy

Foto: Wikimedia

Nastavi čitati “Evo zašto Katalonija nije Balkan (gdje počinju i prestaju sličnosti između Španjolske i bivše Jugoslavije)”

Antiamerikanizam (I): “Полезные идиоты”

Piše: Tarik Haverić

Početkom 1980-ih godina u nekim zemljama zapadne Evrope nastao je širok građanski pokret za jednostrano nuklearno razoružanje, koji se naročito zalagao za povlačenje američkih nuklearnih raketa srednjeg dometa iz Velike Britanije. U tom pokretu, čiji je glavni iako ne i jedini nosilac bila organizacija Campaign for Nuclear Disarmament (CND), uzeli su učešća mnogi intelektualci i javne ličnosti. Bilo je potrebno da se, nakon urušavanja socijalističkog tabora 10 godina kasnije, otvore arhivi nekih tajnih službi, pa da se potvrdi ono što se moglo razložno slutiti: većinu tih pokreta, i mnoge njegove vođe, finansirao je Sovjetski Savez. Sovjetski prebjeg i pripadnik vojne obavještajne službe GRU Stanislav Lunev kaže u svojoj autobiografiji Through the Eyes of the Enemy da su “GRU i KGB pomagali finansiranje skoro svakog antiratnog pokreta i organizacije u Americi i inostranstvu”, a drugi izvori potvrđuju da su urednici britanskih ljevičarskih glasila dobivali od KGB-a gotove članke u kojima su pozivali na jednostrano razoružanje svoje zemlje.

Nema sumnje da su u tim pacifističkim organizacijama mnoge istaknute ličnosti djelovale iz iskrenog i dubokog uvjerenja, nesvjesne ideološko-subverzivne pozadine cijelog pokreta. Oni su zaista vjerovali u mesijansku ulogu Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika u revolucionarnoj borbi za mir, pravdu i jednakost svih ljudi a protiv kapitalizma i imperijalizma. Prvi boljševici iz Lenjinovog okruženja smislili za te sovjetske simpatizere u novinarskim i akademskim krugovima Zapada naziv “korisni idioti” (полезные идиоты). Korisni, zato što svojim ugledom i javnim zauzimanjem stavova u društvenoj debati doprinose boljševičkom projektu. Idioti, zato što ne shvataju pravu narav tog projekta, i misle da se tu zaista radi o borbi za mir, pravdu i jednakost svih ljudi a protiv kapitalizma i imperijalizma. (U međuvremenu, izraz je dobio još jedno značenje: oponenti ili politički protivnici koji toliko glupo opovrgavaju vaše teze da ih zapravo potkrepljuju bolje nego što biste vi sami ikada mogli učiniti; u posljednje vrijeme, piscu ovih redova kao korisni idioti ove druge vrste služe novinari Stava, turskog političkog magazina na bosanskom jeziku, no to je posebna priča.)

Mnogi zapadni i, naročito, američki ljevičari nastavili su da igraju svoju korisnoidiotsku ulogu sve do pada Berlinskog zida, i o njima je već napisana omanja biblioteka (v. npr. Mona Charen, Useful idiots: how liberals got it wrong in the Cold War and still blame America first, Harper Collins, 2004). Kako god bilo, do efektivnog smanjenja broja raketa srednjeg dometa nije došlo jednostranim razoružavanjem Zapada već, naprotiv, njegovim jednostranim naoružavanjem: nakon što je Ronald Reagan 1983. obznanio svoju Stratešku odbrambenu inicijativu (tj. „Zvjezdane ratove“) koja bi bitno pomjerila nuklearnu ravnotežu u američku korist, sovjetski vrh shvatio je da više ne može pratiti trku, što će dovesti do potpisivanja, u decembru 1987, Pakta o nuklearnim snagama srednjeg dometa (Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty), za kojim su uslijedili i drugi konkretni koraci u nuklearnom razoružanju.

S ove udaljenosti, jasno je da su sovjetski stratezi koristili ono što su smatrali strukturnom slabošću zapadnih demokratija, naime činjenicu da u ovim potonjima postoji javno mnijenje i sloboda prosvjeda i okupljanja, te da zapadni političari, u krajnjemu, ne mogu ignorirati raspoloženje onih od kojih zavisi njihov ponovni izbor. Nasuprot tome, vrh sovjetske partijske države nije morao da razmišlja o raspoloženju svojih birača, niti da brine zbog mogućih antinuklearnih prosvjeda i medijskih kampanja za jednostrano razoružanje na svome tlu — naprosto zato što u zemljama realnog socijalizma nije bilo ni kompetitivnih izbora, ni prava na prosvjede i okupljanja, ni slobodnih medija. U natjecanju dvaju blokova, pacifizam je mogao oslabiti samo liberalne demokratije, dok su narodne demokratije na njega bile imune — i zato su ga i finansirale. No pokazalo se, na kraju, da je ono što je sovjetski vrh vidio kao slabost zapadnih demokratija bilo ustvari njihova snaga: milioni dolara uloženi u manipulaciju javnim mnijenjem na Zapadu nisu ničemu poslužili, i realni socijalizam urušio se bez ispaljenog metka (a kamoli rakete).

U ideološko-propagandnom prestrojavanju koje je uslijedilo nakon kraja hladnog rata napuštene su mnoge dogme i “tikovi mišljenja”, i zapadna ljevica osavremenila je i izoštrila svoj vokabular. Pacifizam se, međutim, provukao bez ogrebotine. To je šteta: ova dostojanstvena intelektualna pozicija, odbranjiva u vrijeme ratnih priprema, postaje saučesništvo u zločinu od trenutka kada izbije ratni sukob između dviju strana od kojih je jedna agresorska i nesrazmjerno jača. To se pokazalo na Balkanu 1991, kada je Vijeće sigurnosti UN donijelo rezoluciju o embargu na isporuke naoružanja zemljama (uskoro bivše) Jugoslavije: taj mirotvorni akt značio je da će JNA, s oružjem koje već ima, voditi rat protiv svojih protivnika koji oružja nemaju niti ga mogu legalno nabaviti. I simptomatično je da je, tek nekoliko mjeseci prije jula 1995, bivši službenik američkog State Departmenta Paul R. Williams naslutio srebreničku tragediju upozoravajući da “države-članice (UN) i političari koji primjenjuju embargo na naoružanje uskraćuju vladi Bosne i Hercegovine sredstva da svoje građane zaštiti od genocida” (P. R. Williams, “The Arms Embargo as a Tool of Genocide”, Bosnia Report, no 10, april-maj 1995).

Rat u Bosni i Hercegovini zaustavljen je nakon što je NATO bombardirao položaje vojske bosanskih Srba – što je bilo nemoguće dok god je na čelu Francuske bio ljevičar François Mitterrand (“Nećemo na rat odgovarati ratom!”), a postalo je moguće kada je na njegovo mjesto u maju 1995. došao desničar Jacques Chirac. Ljevičari-pacifisti ostali su dosljedni i u proljeće 1999, kada su na prosvjedima u Parizu koje je organizirala Komunistička partija Francuske zahtijevali da NATO prekine bombardiranje Srbije i Crne Gore, propuštajući ipak da kažu kojim drugim sredstvima bi se moglo zaustaviti Miloševića…

U naše vrijeme, korisni idioti – od Noama Chomskog preko Janisa Varufakisa i Jean-Luca Mélenchona do Olivera Stonea – djeluju u nešto drukčijoj konstelaciji. Njih više ne pokreće ljubav prema socijalizmu sovjetskog tipa koji odavno ne postoji, ni prema nekom mogućem ruskom socijalnom projektu čije glavne značajke niko ne bi bio u stanju da ocrta. Njihov zajednički nazivnik je mržnja prema NATO-u, desnici, kapitalizmu, imperijalizmu i globalizaciji – pošastima čiji su simbol i personifikacija Sjedinjene Američke Države. U toj borbi, dobrodošli saveznici su svi američki protivnici bez razlike. Svaka gesta otvorenog suprotstavljanja američkoj ambiciji da zadrži vodeću ulogu u svijetu izaziva odobravanje a priori: Trumpovi tweetovi su toliko odvratni da čovjek osjeti pravo olakšanje kada Sjeverna Koreja izvede uspješnu nuklearnu probu. E neka im baš, Amerikancima…

Glupost ovih korisnih idiota nove generacije bitno se razlikuje od gluposti njihovih prethodnika. Niko ne može reći da oni ne shvataju šta su pravi planovi čovjeka koji je izvršio invaziju na Krim, de facto anektirao Abhaziju i Južnu Osetiju, koji vodi prljavi rat na istoku Ukrajine i zastrašuje baltičke zemlje, koji je pokušao da destabilizira Crnu Goru i spriječi njeno pristupanje NATO-paktu, i koji otvoreno pokušava da utječe na ishod izborâ u trećim zemljama. Kako je nedavno napisao Igor Jakovenko, “Putinovi saveznici na Bliskom istoku su teroristička organizacija Hizbulah, iranski fanatici iz korpusa Čuvara islamske revolucije i armija diktatora Eseda. U Evropi Putinov režim otvoreno podržavaju gotovo svi neonacistički pokreti i partije, od Alijanse za budućnost Austrije i mađarskog radikalnog desničarskog pokreta Jobik, do Nacional-demokratske partije Njemačke”. Pa ako neke zapadne javne ličnosti ipak predstavljaju Vladimira Putina kao prihvatljivog sagovornika koji zaslužuje simpatije ljevičara, antiglobalista i antiimperijalista, to je stoga što se ovaj uspješno suprotstavlja “Americi”, koja u njihovoj maloumnoj viziji predstavlja najveće zlo i bez koje bi svijet bio skoro pa idealan.

Ima više ljudi koji su hodali po Mjesecu nego onih koji znaju kako današnji svijet zaista funkcionira, i svaki pokušaj da se ponudi interpretativni model za njegovo potpuno i konačno razumijevanje treba primiti sa skepsom. Zauzvrat, ono što možemo učiniti jest da izoštrimo pojedine dijelove te ogromne šarene slike, otklanjajući nepotrebne nesporazume i potkazujući očite stereotipe i predrasude.

Svaka epoha ima jedan središnji koncept čija analiza na povlašten način otkriva njezin duh. U naše vrijeme, po mom mišljenju, to nije ni klasna borba ni nacionalno oslobođenje: najveći kognitivni potencijal za iole plodotvoran pristup problematici današnjeg svijeta ima upravo antiamerikanizam

 

Izvor: https://tarikhaveric.wordpress.com/

Preneseno uz dozvolu autora.

Foto: Wikimedia


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Populizam i dalje prijeti Europi – evo kako ga obuzdati

Je li populistička plima u Europi dosegla svoj vrhunac? Prije šest mjeseci mnogi europski čelnici brinuli su se da bi val popularnog nezadovoljstva koji je prouzročio Brexit u Velikoj Britaniji i doveo Donalda Trumpa u Bijelu kuću mogao osnažiti nacionalističke, anti-imigrantske i anti-europske stranke širom Europe i uzdrmati same osnove Unije. Nastavi čitati “Populizam i dalje prijeti Europi – evo kako ga obuzdati”

Hoće li svijet napokon progovoriti o dešavanjima u Turskoj?

Istina i pravda postali su stranci u Turskoj. Šest aktivista za zaštitu ljudskih prava uhapšeni su ovoga tjedna na osnovu apsurdne optužbe za podršku terorističkoj organizaciji. Sada čekaju suđenje, što bi vrijeme koje će provesti u pritvoru moglo produžiti za nekoliko mjeseci. Četvorica aktivista puštena su na slobodu ali ostaju pod istragom. Njihovi kretanje je ograničeno a tri puta tjedno moraju se javiti policiji.

Među zatvorenicima je i Idil Eser, direktorica Amnesty Internationala u Turskoj. “Nisam učinila ništa loše” napisala mi je iz pritvora prošlog tjedna. Niti je bilo tko od ostalih kriv. Od pokušaja državnog udara u srpnju prošle godine turska vlada iskoristila je i najmanji znak neslaganja kao izgovor za represiju protiv političkih protivnika. U ovakvoj političkoj klimi, čak i zalaganje za ljudska prava tretira se kao zločin.

Unatoč vanjskoj politici koja se navodno zalaže za pružanje podrške aktivistima za ljudskih prava na globalnoj razini, javna reakcija EU-a na dosadašnju represiju turskog režima bila je tiha ili nikakva. Međutim, samo nekoliko dana nakon najnovijih hapšenja Europska komisija se pridružila vladama i svjetskim čelnicima, uključujući Angelu Merkel, koji zahtijevaju trenutačno i bezuvjetno puštanje na slobodu uhapšenih aktivista. S izuzetnom brzinom i neuobičajenim jedinstvom vlade Njemačke, Nizozemske, SAD-a, Francuske, Belgije, Irske i Austrije zatražile su njihovo trenutačno puštanje na slobodu.

Na sastanku s ministrom vanjskih poslova Turske koji će se održati u Briselu 25.7. šefica Europske unije za vanjsku politiku Federica Mogherini imat će priliku za iskupljenje. Umjesto da se skriva iza praznih riječi i meke diplomacije, ona mora izričito tražiti oslobađanje Eserove i drugih aktivista za ljudska prava koji su nepravedno uhapšeni.

Prošle godine građani Turske s užasom i nevjericom gledali su dok su novinari odvođeni za vrijeme emitiranja uživo. Djeca su se budila iz sna dok su zrakoplovi grmili iznad, a pucnjevi odzvanjali diljem Ankare. Tijekom dvanaest sati krvoprolića 250 ljudi je poginulo a tisuće ih je ozlijeđeno. Mnogi građani osjetili su olakšanje sljedećeg dana kada su se proširile vijesti da je pokušaj puča propao.

Međutim, taj je osjećaj bio je kratkotrajan. Pet dana kasnije, vlada je uvela izvanredno stanje. Ono se produžava svaka tri mjeseca i stvari postupno postaju sve lošije. Otvorene su kaznene istrage protiv 150000 ljudi optuženih da su dio “Fethullahove terorističke organizacije” (Fetullah Gülen je Erdoganov protivnik koji živi u SAD-u) za koju vlada tvrdi da je osmislila srpanjski pokušaj državnog udara. Također svakodnevno raste broj ljudi koji su pod istragom.

Kao rezultat ove represije u zatvoru se nalazi oko 50000 ljudi. Među njima je najmanje 130 novinara, što je najveći broj bilo gdje u svijetu. Više od 100000 državnih službenika, uključujući i četvrtinu pravosuđa proizvoljno su otpušteni. Samo prošloga tjedna izdato je više od 140 naloga za uhićenje radnika u informacijskom sektoru, a stotine akademika otjerano je s posla.

Prošlog mjeseca ova čistka stigla je i na vrata Amnesty Internationala. Taner Kilic, direktor Amnestya  za Tursku prebačen je u pritvor zbog fiktivne tvrdnje da je član „Fethullahove terorističke organizacije“. Vlasti ga optužuju da je u posjedu mobilne aplikacije za šifriranu razmjenu poruka koju favorizira i koristi Gülenov pokret. Taner, koji je profesionalac za ljudska prava ali tehnološka neznalica nikada nije niti čuo za tu aplikaciju a kamoli da ju je koristio.

Turski predsjednik Recep Tayyep Erdogan ovaj tjedan upozorio je da izvanredno stanje može potrajati “nekoliko godina”. “Prvo ćemo te izdajnike skratiti za glavu”, rekao je u svojoj prijetećoj tiradi. “Kada se pojave na sudu, neka budu u narančastim odijelima poput zatvorenika u zaljevu Guantanamo.”

Vladajući izvršnim dekretima, izbjegavajući kontrolu od strane parlamenta i sve preplašenijih sudova, turska vlada paralizirala je državne institucije i civilno društvo s žestinom koja je ravna onoj koju je primjenjivala vojna hunta 1980-ih.

Osobe koje su odgovorne za nasilje koje je dovelo do ubistava i ranjavanja građana u prošlogodišnjem pokušaju puča zasigurno moraju biti izvedene pred lice pravde. Međutim, ti zločini ne mogu poslužiti kao opravdanje za val represije koji ne pokazuje znakove popuštanja. Gospodin Erdogan došao je na vlast obećavši da će napraviti otklon od ružne prošlosti svoje zemlje. Međutim, što je moćniji Erdogan sve više oponaša represivnu praksu svojih prethodnika.

Uz neke iznimke, međunarodna zajednica je dosada rigorozno šutjela o onome što se događa u Turskoj. Za mnoge države Ankara je suviše važna politička saveznica da bi ljudska prava mogla to savezništvo dovesti u pitanje. Ove zemlje Tursku trebaju da zaustavi valove izbjeglica, da bude saveznik u Siriji i da zaustavi širenje tzv. Islamske države. Gospodin Erdogan to zna i koristi u svoju korist. Zna da će strani čelnici biti slijepi na kršenja ljudskih prava koja se očigledno događaju.

Članovi moga osoblja su na terenu u Turskoj. Neki od njih čekali su ispred suda do ranih jutarnjih sati do izricanja presuda. Kada sam razgovarao s njima bili su jako emotivni. Tužni su ne samo zbog svojih prijatelja već i zbog svoje zemlje. Što će biti potrebno da svijet prekine svoju šutnju? Dok strani čelnici bez riječi promatraju situaciju, ljudi koji se bore za temeljna ljudska prava u Turskoj se hapse i zatvaraju jedan po jedan. Uskoro nitko neće ostati.

John Dalhuisen

Autor je direktor Amnesty Internationala za Europu.

Izvor: Open Democracy

Foto: Umit Bektas/Reuters


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Zašto je Republika Srpska neuspješna?

Nacionalisti sve tri boje njeguju „vrijednosti“ mržnje. Mržnju u koju ulažu iz HDZ-a, SNSD-a i SDA kao tri stožerne nacionalističke stranke osmišljavaju u raznim oblicima akademski poltroni, intelektualci, novinari i kulturne institucije. Time mržnja postaje kompleksna. Ekonomija se objašnjava istim aršinima, pa se neuspjeh opravdava blokadom koja dolazi iz drugog tabora. Nesumnjivo, blokade najčešće i postoje na državnoj razini u kojim predvodi Dodik, dok Čović u skladu sa interesima pomaže čas Dodika, čas ucjenjuje Izetbegovića. Međutim, državna vlast ne upravlja svim novcem. Dapače, osnova ekonomije nalazi se u vladajućim garniturama entiteta. Drugim riječima, u homogenim sredinama s jednim narodom sve bi trebalo funkcionisati po logici na kojoj instistiraju nacionalisti. Takva jedinica postoji pod imenom Republika Srpska.

Republika Srpska, sa srpskim narodom i srpskom zemljom, sa srpskim simbolima i kulturom, pod srpskim nebom i sa 357 km granice sa srpskom Srbijom, koja se u prethodnom ratu pobrinula da ništa nesrpsko ne ostane tu, trebala bi ozbiljno figurirati za ekonomski El Dorado. Pridjev srpski kojeg do zlostavljanja koristi Milorad Dodik otprilike izgleda kao u prethodnoj rečenici.

Vlast u Republici Srpskoj je centralizirana, nema kantona niti stotinu razina vlasti. Svim tim razinama upravlja jedna stranka, SNSD Milorada Dodika. Ni tu nije kraj, nema opozicije koja bi usporavala napredak Republike Srpske. Intelektualci su desni i liberalni, uz čest slučaj da su liberalni gori od najgorih nacionalista. Svaki izdajnik koji bi stao na put ekonomskom razvoju lako bi bio spržen. Mediji su pod kontrolom Milorada Dodika, takva situacija onemogućava trovanje poduzetničke klime od strane izdajnika o kojim Dodik često govori, pa ni mediji nisu nikakva prepreka za ekonomski rast Republike Srpske. Ništa ne stoji na putu razvoju Republike Srpske.

Ekonomski pokazatelji pokazuju da ima kantona u Federaciji BiH koji zarađuju više novca od cijele Republike Srpske. Penzije u RS-u su niže od penzija u FBiH. BDP je slabiji, a odlazak mladih po nekim procjenama je veći. Federacija BiH je uz to i administrativno složenija, sa kantonima i dva većinska naroda. Uprkos tome, podaci iz 2015. godine pokazuju da je RS zabilježila propast čak 630 preduzeća. O stanju firmi poput Šume Republike Srpske ili rafinerijama Modriča i Brod, te termoelektrani Ugljevik ne moramo ni govoriti. Ni prirodna bogatstva niti izlaz na plovnu Savu ne pomažu ekonomskom razvoju RS.

Iako je očajna situacija u kojoj se nalazi Republika Srpska vidljiva golim okom, saudijska diktatura kojoj teži Milorad Dodik ne dozvoljava ikakva ozbiljna pitanja o ekonomskoj propasti prezaduženog entiteta. Stvari su dodatno otežane negativnim prirodnim priraštajem. Niko ne želi rađati djecu u propaloj ekonomiji.

Republika Srpska ogledan je primjer i najbolji dokaz da su priče o homogenoj teritorijalnoj i administrativnoj jedinici u kojoj će ekonomija procvjetati jednom kad ne bude drugih naroda puna i potpuna laž. Milorad Dodik vrstan je destruktivac koji svoju karijeru gradi na populizmu i separatističkoj politici, više simbolički, jer za ozbiljnije poteze valja čekati kakav ozbiljan potres u svijetu, i podjednako užasan političar za vlastiti narod. Srbovanje praznih stomaka nije dugotrajno rješenje pa mladi Srbi sreću traže u NATO zemljama u kojim im niko ne govori o naciji, ali dobro plaćaju posao. S druge strane, neprestana Dodikova priča o svjetskoj uroti siguran je garant da će Republika Srpska još dugo vremena biti siromašna pustopoljina u kojoj neće biti života, ali hoće srpstva i guslarskih natezanja.

Milorad Dodik idealan je prijatelj bošnjačkih i hrvatskih nacionalista koji žele da Srba bude što manje u Bosni i Hercegovini, jer će svojom ekonomskom politikom većinu Srba iseliti u Njemačku gdje neće morati vraćati entitetski dug od 5,4 milijarde KM.

Suad Beganović

Izvor: Prometej.ba


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Mile Lasić: Je li ‘hrvatsko pitanje’ sudbonosno za BiH?

U prošli utorak je poznata mostarska novinarka Vera Herceg Soldo u Dnevnom listu objavila „mišljenje intelektualaca, analitičara, novinara, profesora“ na temu „Što je hrvatsko nacionalno pitanje u BiH?“. U njezinoj mini anketi nije sudjelovao nitko od onih na vlasti i uz vlast kod Hrvata, nego su tu, uz mene, bili Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva; Kristina Spajić-Perić, novinarka iz Mostara; predsjednik HKD Napredak, profesor i klerik, mons. Franjo Topić, te Ladislav Bevanda, uspješni poduzetnik iz Širokog Brijega. Ja sam u ovoj anketi sudjelovao tako što sam ovlastio Veru da izabere ono što smatra validnim iz mojeg komentara KAS-ova projekta ‘Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda’ (Konrad Adenauer Stiftung i Europska akademija, Sarajevo, 2013.), objavljenog u zasebnim publikacijama i na našem i na engleskom jeziku. I nisam pogriješio, jer je Vera  izbor napravila veoma savjesno, pa ću ga pri kraju ove kolumne samo malčice dopuniti.

Je li „hrvatsko pitanje“ možda i političko i ekonomsko i…?

Što je zapravo „hrvatsko pitanje u BiH“ i kako se može riješiti, zapitala je sugovornike Vera Herceg Soldo, je li posrijedi predizborna matrica i politička manipulacija ili nešto drugo? Na ovu temu najčešće govore predstavnici hrvatskog političkog korpusa, no što o „hrvatskom pitanju“ kažu intelektualci, politički analitičari, novinari, profesori, istaknuti kulturni djelatnici? U nastavku slijede mišljenja Verinih  sugovornika, koja ću djelomice i propitati, pa i s nekima od njih pristojno polemizirati, kako bih pokazao da „hrvatsko pitanje“ u BiH nije „takozvano“, nego je čak sudbonosno i po njih i po opstojnost BiH. Jer, ukoliko „hrvatsko pitanje“ u BiH bude „rješavano“ kao i do sada, posebice osporavanjem i/ili politikom zagađivanja (engl. containment policy) neće uskoro od BiH preostati puno već prepolovljena u odnosu na predratni broj najmanjeg bh. konstitutivnog naroda. U takvom raspletu je moguć potom i frontalni sudar srpskog i bošnjačkog nacionalizma, pa i kraj postdaytonske BiH…

Već spomenuta Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva i suradnica u Zakladi Konrad Adenauer je i u ovoj anketi opravdala image osobe „bez dlake na jeziku“, kazavši in medias res veliku istinu da rješavanje hrvatskog pitanja nije čak stvarni prioritet ni aktualnoj hrvatskoj eliti u BiH, ma koliko se slatkorječivo bavila političkom dimenzijom ovog pitanja. Nije nikome ni u BiH ni u okruženju, u kojemu se mnogi prave važni i na račun BiH i Hrvata u BiH, o čemu na svoj način svjedoči i tobožnji Merkel-Erdoganov plan za BiH. Ma u kojim kuhinjama bio skuhan, plan o tobožnjem građanskom uređenju po načelu „jedan čovjek – jedan glas“ sugerira ne jedinstvenu BiH, kako naivci misle, nego da bi od dva bh. unutarnja entiteta mogle nastati dvije međunarodno priznate države. Na apsurdan način bi se  time i definitivno „riješilo“ hrvatsko pitanje u BiH, jer bi Hrvati masovno odselili iz BiH. S ovim je neizravno povezana i Ivanina ocjena da tzv. hrvatska „politička elita nema ljude koji bi se istinski zalagali za hrvatsko pitanje“, kojoj bi se smjelo dodati da se ne bi ništa promijenilo ni da ih imaju, jer „hrvatsko pitanje“ se i ne može apsolvirati dok Srbima i Bošnjacima ne bude jasno da su oni suodgovorni za ovu dramu i da se u ovoj tzv. hrvatskoj drami ujedno radi i o njihovim nacionalnim pitanjima i o državnom pitanju BiH. I Ivanin odgovor da je „osnovni problem ugroženosti prava građana, jer isto su ugroženi i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i ostali“ vapi za pojašnjenjima. Nužno bi bilo, doista, progovoriti o ugroženim pravima građanima svih bh. ko-nacija koji ne pripadaju vladajućim strankama, pa potom i o ugroženosti građana koji se ne izjašnjavaju pripadnicima konstitutivnih nacija, posebice kad se nađu u položaju tzv. konstitutivnih manjina, pa i o ignoriranju prava građana iz reda nacionalnih manjina i iz reda „ostalih“, dakle onih koji se ne mogu ili ne žele izjasniti pripadnicima ko-nacija. Potom bi bilo nužno progovoriti o manipulacijama građanima i građanstvom tzv. antinacionalističkog nacionalizma, koji forsira načela većinske demokracije uz totalnu suspenziju preostalih konsocijacijskih elemenata u političkom životu BiH, što podržavaju moćni dijelovi i tzv. međunarodna zajednica, ali srećom ne i svi. Osvrnut ću se i na Ivanin odgovor da „kao Hrvatica ne vidi razliku u radu Željka Komšića i Dragana Čovića kao hrvatskih članova Predsjedništva“, jer „niti jedan niti drugi nisu se previše iskazali i jedina je razlika u imenovanju veleposlanika, a što opet vodi jednom uskom interesnom krugu ljudi“. I ovdje je Ivana u pravu: i jedan i drugi spomenuti, i svaki postdaytonski političar u Predsjedništvu BiH ponaša se, doista, kao „pankrator“ posebice u oblasti vanjske politike, o čemu svjedoče njihovi katastrofalni izbori veleposlanika i konzula, pri čemu je Komšićevo širokogrudno slanje isluženih kadrova iz vlastitog kabineta i podobnih novinara tzv. građanske orijentacije na teret tzv. hrvatskih kvota u diplomaciji, pa bili i drugih nacionalnosti, prosto žalosna pojava u oblasti vanjske politike. U dkp-ima BiH diljem svijeta bh. „pankratori“ razmještaju, u pravilu, samo svoje stranačke sljedbenike, rođake i prijatelje.

U Verinoj anketi je njezina kolegica Kristina Spajić-Perić razložno upozorila da Hrvati u BiH imaju brojna otvorena pitanja, ali se u prvi plan isturaju samo politička. „Besmisleno je govoriti samo o političkom hrvatskom pitanju, jer je ono po meni, u ovom trenutku i ekonomsko pitanje, koje se pokušava skriti ispod nacionalnih kišobrana, budući da vladajući za ekonomska pitanje nemaju rješenje… Jednog Mostarca, Širokobriježanina ili Čapljinca, Hrvata koji žive u sredini, gdje hrvatsko pitanje nije temeljno pitanje, u Njemačku ne tjeraju ustavne promjene nego besperspektivnost, nepotizam i nepravda…“ Ona pogađa „u sridu“ i kad ukazuje na suštinsku podjelu među Hrvatima na HDZ-ovske i uopće uhljebljene i one koje nisu ni u jednoj stranci i nemaju pristup sustavu. „Hrvat Hercegovac ovih dana ne spava jer je cijelu godinu kopao, a sada ne može prodati smilje, jer mu od susjeda sin i kćer rade u državnom poduzeću, a njegov na ‘birou’ 10 godina, jer je krvavo odgojio petero i četvero djece, a žena nije imala nikakva prava…“, upozorava Spajić-Perić, „njima bi prioritet bilo riješiti ekonomska pitanja, pa onda politička jer je se to moglo i moralo davno u sredinama gdje imate vlast i upravljate najvažnijim poduzećima“. U njezinom razumijevanju, Hrvatima u Bosni teško pada i političko pitanje, jer „Hrvate Sarajeva, Tuzle i Zenice progoni i osjećaj odbačenosti, pa je njima možda hrvatsko pitanje i najvažnije“.

Je li život posvuda proza, a samo u BiH poezija?

Predsjednik HKD Napredak i visokopozicionirani klerik, profesor Franjo Topić je dijelom u pravu s tvrdnjom da je velika propaganda stvorila privid da je srž ‘hrvatskog pitanja’ u BiH: politika i vlast. Po njemu, „ona je važna, ali nije najvažnija“, jer „Hrvati su devet stoljeća živjeli bez države i opstali“, pa su  „živjeli bez gotovo ikakvih nacionalnih prava u Jugoslaviji pa su opstali“, što je već odokativan govor o ozbiljnim temama. „Sva je moja politika da nas bude što više, da što bolje živimo i da što bolje živimo s drugima“, veli mons. Topić, pa „tko god tome pridonosi taj zaslužuje podršku“, a  „tko nam ponavlja da Hrvati nemaju budućnosti jer nemaju dovoljno vlasti, oni samo odnemažu budućnosti Hrvata u BiH.“

Upoznao sam po povratku u BiH gospodina Franju Topića: bio je i su-nakladnik i promotor dviju mojih knjiga (u Sarajevu i Zagrebu), a i ja sam promovirao u Mostaru njegovu knjigu o Napretkovom obnovljenom radu u devedesetim, poslije zabrane rada 1949.  i HKD Napredak i SKPD Prosvjeta. Razumijem o čemu govori kad ističe Napretkove brojne manifestacije, njih čak 586 u 2015. godini, što je „više nego što su organizirali svi Hrvati Europe, naravno ne računajući Hrvatsku“, kako se pohvalio i ovom prigodom. Ali, od visokopozicioniranog katoličkog klerika bi se očekivao i daleko ozbiljniji govor o političkim, ekonomskim, kulturološkim ili demografskim problemima s kojima su suočeni Hrvati u BiH, ili objašnjenje sve očitije podijeljenosti na tzv. bosanske i tzv. hercegovačke Hrvate, uključivo o odgovornosti visoke hijerarhije Katoličke crkve u BiH. Ne, ništa od toga, pa su Topićevi odgovori podsjetili, nažalost, i na nedavnu olako izrečenu „anatemu“ kardinala Vinka Puljića onih Hrvata koji idu u svijet trbuhom za kruhom. „Odlaskom u zapadne zemlje, prodajom svojih stoljetnih ognjišta prestajete biti i katolik i Hrvat, vaš identitet postaje novac“, kazao je kardinal Vinko Puljić.

Ova vrsta neosjetljivosti vodećih katoličkih prvaka svjedoči, čini mi se, i izravno i posredno koliko su vrhovi Katoličke crkve,  svojevrsno autoritarno paralelno vrhovništvo u državi (Obrigheitstaat) zabrinuti i za vlastitu budućnost u mogućim negativnim raspletima po Hrvate i katolike u BiH. Uostalom, i KC u BiH i u Hrvatskoj je pružila snažnu logističku potporu dolasku nacionalista na vlast, kao i druge dvije vjerske zajednice njihovim nacionalistima, pa bi bilo vrijeme da propitaju vlastitu odgovornost u oblikovanju paralelnih stvarnosti u BiH i do privremene ili trajne suspenzije „kompozitne integralnosti“ (Ivan Lovrenović), što još ne znamo posve sigurno. U ovom je kontekstu nužno dekonstruirati i Topićev, tzv. crkveni podatak kako „Vrhbosanska nadbiskupija ima u zadnjih 25 godina 220 novih svećenika, a svi Hrvati svijeta nemaju ni 20 novih svećenika“. Pitam se: govore li ovi podaci samo o obnovi vjere, ili i o dubini očaja hrvatskih ljudi u Vrhbosanskoj i drugim biskupijama u BiH? Nije ni po čemu upitan Topićev odgovor da „treba sve učiniti da se Hrvati što bolje osjećaju u BiH, da što bolje žive, da ima što više radnih mjesta i da je vole kao svoju domovinu“, ali jest Topićeva formulacija: „Svugdje je život proza, samo u BiH je poezija.“ Nije, Franjo, nije, obrnuto je, socijalna i politička i ekonomska situacija u BiH je grozna i ne može izroditi poeziju u životu deprivilegiranih Hrvata (i svih drugih), nego samo u vrhovima privilegiranih u svjetovnoj i vjerskoj vlasti „Obrigkeitstaat“, na što BiH već sliči.

U mojemu razumijevanju, mnogi se građani BiH svih identiteta osjećaju baš poput posljednjeg sudionika u Verinoj anketi, širokobriješkog poduzetnika Ladislava Bevande, koji je – na pitanje što je hrvatsko pitanje u BiH – citirao riječi kardinala Alojzija Stepinca, izgovorene u zatvoreničkoj sobi nakon što ga je upravitelj pitao ‘Što želi za večeru’.  „Ja sam ovdje osuđenik i nikakvih želja nemam“, navodno je kazao Stepinac.

Tko se iskreno poziva na ZAVNOBIH?

Vera Herceg Soldo je u njezinu mini anketu iz mojeg komentara u KAS-ovoj studiji uvrstila dijelove kako slijede: „Profesor Lasić smatra da je negiranje postojanja hrvatskog pitanja sastavni dio akademskog i političkog narativa koji implicite ili eksplicite, svodi već oformljene političke narode u BiH na etnije ili vjerske skupine, i tako negira višenacionalnost BiH, odnosno onemogućava samorazumijevanja sebe kao složene zemlje i po sastavu i ustrojstvu. ‘Tvrdnjama kako je 22. svibnja 1992. godine u UN primljena bh. nacija, a ne bosansko-hercegovačka višenacionalna država, odustaje se, primjerice, od sagledavanja BiH u njezinoj kompleksnosti, i od nijansiranih razlikovanja izgradnje pravne države i nacije, to jest procesa koji se podrazumijevaju pod sintagmom state building i nation(s) building. Dakako, ovim se putom ostaje zarobljeno unutar stare paradigme nasilja, to jest potiranja manjinskih identiteta. Drugim riječima, izbjegava se, u obzorju paradigme nenasilja i višestrukih identiteta, otpočeti smislena potraga za trans-nacionalnim i trans-entitetskim pulsacijama (socijalizacijama) i izgradnjom nacije-države volje, po uzoru na Švicarsku ili druge složene države, za unutarnjim harmonizacijama’ “, pojašnjava on.

Lasić otvoreno postavlja i pitanje ‘Tko je ovdje iskren ili neiskren?’, pa ocjenjuje da je najopasnija ipak, po opstojnost BiH SANU-izacija narativa i politika vodećih bošnjačkih akademskih krugova i stranaka, koji (ne)skriveno zagovaraju ideologije o Bošnjacima kao temeljnom narodu i čuvaru BiH, što posljedično vodi unitarizaciji Federacije (BiH), i/ili vodi ka BiH kao državi Bošnjaka i Srba. Potom je Vera Herceg izabrala i sljedeće: „Izgurivanjem Hrvata suštinski se odustaje od znamenite ZAVNOBIH-ovske formule o jednakopravnosti bh. političkih naroda, i drugih identiteta koje je donijelo vrijeme. U ovoj shemi se posebice biva nesenzibilno prema Hrvatima, kojih je, zaoštreno iskazano, toliko malo da ih se smije ignorirati. Iz ovih razloga se i nesposobno, ili ne želi uvidjeti da svi bh građani, ma iz koje nacije ili etnije potječu, moraju imati i aktivno i pasivno izborno pravo, ali da nitko nema pravo zanijekati potrebu artikulacije i zaštite prava čvrsto oformljenih kolektiviteta, to jest konstitutivnih naroda i drugih, u formiranju“, zaključuje profesor.

No, on pri tom i podsjeća da je hrvatsko pitanje samo jedno od otvorenih pitanja, a za sve tri isključive nacionalne ideologije vrijedi da nisu u stanju misliti svoju zemlju i sebe u njoj izvan matrice zasebnih, odvojenih identiteta, pa svaka na svoj način ignorira ono što BiH čini sui generiszajednicom, a to je upućenost na život u zajednici uz poštivanje i zasebnih i skupnih, složenih identiteta. U konačnici, profesor Lasić zaključuje da se do rješenja za hrvatsko pitanje u BiH, kao i rješenja za sva bh. nacionalna i politička pitanja, može doći temeljem pravnog iskustva višenacionalnih zemalja i višenacionalnih polit-ekonomskih integracija, kakva je Europska unija, te uz primijene metoda upravljanja razlikama. „Društva svjesna svoje podijeljenosti morala bi primjenjivati već postojeće instrumente zaštite identiteta i istovremeno tragati za sofisticiranijim zaštitama, upravo unutar koncepta institucionalne autonomije, ukoliko misle nadići podjele, odnosno izaći iz konsocijacijske situacije u neku od formi političkih zajednica“, izabrala je Vera iz KAS-ove studije, ali ukoliko se „u podijeljenim društvima slijepo za metode upravljanja razlikama, te se ne osigurava zaštita i temeljnih osobnih i skupnih prava, istodobno i na svim razinama, ne može se u političkoj praksi izbjeći nametanje vrijednosti određene etničke/nacionalne većine manjini, pa takvo što i nije drugo do neprihvatljiva metoda prisilne asimilacije i nasilne integracije“. Ona se kao i genocid, prisilno preseljavanje ljudi, cijepanje i odcjepljenje, broji u nedemokratske metode!

KAS-ov projekt: Hrvatsko ili „die sogenannte Frage“

Prihvatio sam u jesen 2012. godine poziv tadašnje ravnateljice Konrad Adenauer Stiftung u BiH, gospođe Sabine Wölkner, za suradnjom na KAS-ovu projektu Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda, ne mogavši znati da ću nešto malo kasnije biti izabran i u Ekspertnu radnu skupinu za pripremu preporuka za promjenu Ustava Federacije BiH. Komentar u studiji i osvrt na studiju Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda“objavljen je u cijelosti i u KAS-ovoj studiji i u uglednom mostarskom časopisu Motrišta 73-74/2014, pa potom i u Oslobođenju, u subotnjem prilogu Pogledi, 26. travnja 2014. Inače, jedina korist u stručnom pogledu tijekom devetomjesečnog bavljenja ustavnom reformom u Federaciji ogledala se u gubljenju i posljednje iluzije i o Federaciji i o BiH u cijelosti, jer sam shvatio da je BiH beskrajno podijeljena zemlja i po nacionalnim i vjerskim i političkim i vrijednosnim šavovima, ma koliko to tvrdoglavo odbijale priznati bošnjačke političke elite i dijelovi  tzv. međunarodne zajednice, kojima se bošnjačka ideologija čini manje naopaka od njezinih srpskih i hrvatskih inačica. U komentaru sam se koncentrirao, pak, samo na destigmatizaciju kontaminiranog „hrvatskog pitanja“, što se nije dopalo nikomu, pa ni velikim Hrvatinama, ali mrzi me spominjati im imena.

Za pozdraviti je, napisao sam, što se Zaklada Konrad Adenauer pozabavila hrvatskim pitanjem, ma koliko joj nisu nepoznate agresivne ideologeme akademske i političke, pretežito bošnjačke javnosti, čiji je sukus  kako ovoga pitanja, zapravo, i nema. Time se čini „medvjeđa usluga“ BiH, pod plaštem patriotizma ponajčešće, čemu treba dodati i objedu kako su Nijemci, navodno, automatski na hrvatskoj strani. Nisu, naravno, ali nisu toliko neupućeni da se zalažu za „građansku BiH“, čemu je doprinijela neizravno i ova KAS-ova studija. Zašto se Nijemci uopće bave hrvatskim pitanjem, kako bi bilo da se neka turska zadužbina pozabavi bošnjačkim pitanjem?, drastično je bilo zaoštravanje jednoga bošnjačkog profesora ustavnog prava, ni njemu neću spominjati ime. U podtekstu dalo se već tada slutiti da se radi o kontraproduktivnoj ofenzivi tzv. probosanskih, bošnjačkih unitarističkih krugova protivu razumijevanja BiH kao višenacionalne zemlje i nužnih suglasnih javnih politika.

U BiH se, nažalost, i danas izbjegava odgovorni javni diskurs o kompromisu ili konsocijacijskoj političkoj kulturi, ma koliko elementi te kulture bili ugrađeni i u postojeća ustavna rješenja, ili bili sofisticirani zahtjevi iz procesa prilagodbe EU. Njeguje se, zapravo, posve tvrdoglavo iluzija kako je moguće upravljati BiH putem pravila koja važe za manje složene zemlje. Takvo što bode oči kod onih koji zagovaraju načelo jedan čovjek – jedan glas, ili traže ukidanje domova naroda (i kantona u Federaciji). Ovaj narativ je i slijep i gluh za činjenicu da se u slučaju post-daytonske BiH radi o maltene dovršenim etno-teritorijalizacijama, o posve odvojenim i paralelnim svjetovima. S druge strane, ove u biti retrogradne pristupe teško je demaskirati, jer se ideološko ignoriranje post-daytonske stvarnosti maskira liberalnim teorijama i uživa podršku iz svijeta. Najgore je što uslijed silne halabuke na tobožnjoj alternativnoj sceni izostaje potpora stvaranju tzv. multikulturalnog građanstva unutar pojedinih nacija, kao i potpora transnacionalnom i trans-entitetskom interesnom uvezivanju srodnih političkih opcija pojedinih bosanskohercegovačkih naroda.

Tko god osporava bosanskohercegovački nacionalni tronožac, zaključio sam prije pet godina, a tako mislim i danas, uključivo tako što negira izbornu političku volju onih građana BiH koji imaju hrvatski identitet, ne čini samo nasilje prema Hrvatima, nego nanosi štetu i sebi i svojoj zemlji. Hrvati, i drugi, imaju pravo birati kompetentne, ma koje nacije bili, da ih kompetentno predstavljaju, ako tako žele. Pri čemu bi  se u višenacionalnoj zemlji kakva je BiH morali uvažiti i drugi kriteriji, poput teritorijalnih, ili  principi političke prihvatljivosti (od strane drugih i trećih) koji bi vodili trans-nacionalnim i trans-entitetskim suradnjama, u krajnjem formiranju političke zajednice i političkog društva u BiH. Ali, ovi se procesi ne mogu otvoriti sve dok se s Hrvatima može dvostruko  manipulirati: jednom preglasavanjem od drugih, a drugi put zlorabom majorizacije od strane vlastitih političkih elita.

Rješenja za Hrvate u BiH se vjerojatno ne nalaze ni u novim teritorijalizacijama zbog njihove disperziranosti, mada i ovo pitanje treba detabuizirati, jer je nepodnošljiva bošnjačka manipulacija tobožnjim opasnostima od hrvatskog, odnosno trećeg entiteta, pri čemu se sluti strah od  vlastitoga ili vlastitih bošnjačkih entiteta. Svi su, pak, entiteti osuđeni da budu multietnički, višenacionalni ukoliko se BiH bude kretala naprijed. U protivnom, oni će biti jednonacionalni, parohijalni, autarkični, pri čemu će Hrvati iscuriti prvo iz Srednje Bosne, pa potom njihovi ostaci ostataka iz Posavine i na kraju i iz Hercegovine. Otuda bi i posljednjem političkom slijepcu trebalo i definitivno biti jasno da hrvatsko pitanje nije takozvano, nego je par excellence pitanje opstojnosti Hrvata i budućnosti BiH

Mile Lasić

Izvor: Herzegovina.in


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Mile Lasić: Čovićevo ‘pantokratorstvo’ u Zubakovoj interpretaciji

Nisam dovoljno ni upućen ni mudar da bih procijenio naum predsjednika Glavnog odbora nedavno osnovane Hrvatske stranke BiH, zapravo još jednom transformirane Nove hrvatske inicijative Krešimira Zubaka, da se u utrci za budućeg člana Predsjedništva BiH  iz reda hrvatskog naroda pokuša s kardiologinjom iz Mostara, dr. Dianom Zelenikom iz HDZ 1990, niti se kao profesor politologije bavim kadriranjem u političkim strankama. Svakom politologu, međutim, u vezi izbora članova Predsjedništva BiH i izbora u domove i vijeća naroda nameću se silna pitanja koja se tiču konstitucionalnog redizajna i, posebice, Izbornog zakona, na koja nema lakih i brzih odgovora. Pri tomu se radi i o tomu kako izbjeći da se najmanjem konstitutivnom narodu političkim inženjeringom biraju često predstavnici u spomenute gremije, što je opasan prostor manipulacija s visokim rušilačkim potencijalom.

U BiH plamti, poslije odluke Ustavnog suda BiH da HNS-ov, ili HDZ-ov prijedlog za izmjene Izbornog zakona ne ugrožava vitalni bošnjački nacionalni interes,  tzv. hibridni rat u koji su se okliznuli brojni političari i medijski moguli i njihovi pištolj novinarčići, željni slave, ili već čega. Takvi posve suludo i pod plaštem patriotizma dovode u pitanje, čak, i višenacionalnost svoje zemlje, zahtijevajući tzv. građanski koncept za BiH, koji bh. vlastima sugerira, tobož, i Vlada SR Njemačke. S tim u vezi kazat ću da se u Berlinu svjesnije nego i u jednoj drugoj europskoj i svjetskoj prijestolnici da je BiH višenacionalna zemlja, kojoj uopće ne trebaju rješenja tipa “jedan čovjek jedan glas”, nego suptilna rješenja iz arsenala upravljanja razlikama. Neuko pozivanje na pravnu stečevinu EU (acquis) od strane zapjenjenih unitarista je posebno žalostan djelić ove žalosne ujdurme. U ovom kontekstu sam, pak, dužan upozoriti kao eurolog da su ti isti koji tobož brane acquis, koliko jučer  nasrtali bez stida i na preporuke Europskog parlamenta, opetovane i u rezolucijama iz 2014. i 2015. i 2017., u kojima se između ostalog upozoravalo da se ne smiju više birati politički predstavnici od strane brojnijih konstitutivnih naroda onom najmanjem. U stvarnosti se  namjerno stvorio iz tih krugova proizveden utisak da se Hrvati u BiH zalažu da samo oni biraju samo Hrvate, što neki koji u jednoj emisiji „ad hoc“ (op. čitaj: ah hok) sedam puta izgovaraju onako kako se i piše, vjerojatno i zagovaraju, ali radi se o tome da i Hrvati moraju imati mogućnosti izabrati svoje političke predstavnike, ako već jesu konstitutivni, autohtoni bh. politički narod, to jest nacija, bez obzira na njihovu malobrojnost.

Utoliko pitanje izbora u Predsjedništvo BiH i u domove i vijeća naroda u oba entiteta nije pitanje trećeg, ili već kojeg entiteta, nego obrane i identiteta i načela  konstitutivnosti u BiH. Uostalom, treba zamisliti kako bi bilo kad bi se glasovima Hrvata mogli birati i Srbima i Bošnjacima njihovi politički predstavnici, ili kad bi, primjerice, Valonci i Flamanci u Belgiji birali političkim inženjeringom jedni drugima političke predstavnike. Švicarska je, pak, zaseban slučaj, ali nije jednonacionalna i nije samo prost zbir njezinih kantona, nego ima sreću da se u njoj nisu događali ratovi u posljednji 170 godina, te da je suglasna demokracija (Konkordanz) načelo koje svi poštuju. Utoliko je već posve izvjesno, ako ne dođe do razumnih izmjena u Izbornom zakonu koji bi omogućili da i Hrvati biraju svoje političke predstavnike, ma koje nacionalnosti bili, ili pak bili anacionalni, u Predsjedništvo BiH i u Dom naroda Federalnog parlamenta i Vijeće naroda u RS-u, bit će svakakvog političkog cirkusa do izbora 2018., uključivo novih i starih “željka komšića”, jer “lov u mutnom” je već otvoren, pri čemu negatori višenacionalnosti BiH i ne skrivaju više svoje namjere, ma koliko ih je upućen svijet prozreo, da ne kažem prezreo …

“Pantokrator”

Da prvi predsjednik Federacije BiH i bivši član Predsjedništva BiH Krešimir Zubak, kojeg sam upoznao tek tijekom 2013. dok smo bili članovi Ekspertne skupine za promjenu Ustava Federacije BiH (zajedno s dr. sc. Kasimom Trnkom, dr. sc. Mirjanom Nadaždin-Deftedarević i  Vehidom Šehićem) nije upotrijebio pojam “pantokratorstvo” za Čovićev stil u politici, ne bi ni bilo ovog objašnjenja „pankratorstva“ i drugih važnih dimenzija Zubakovog intervjua Dnevnom listu, od 7. srpnja o.g.

Sukladno enciklopedijskim objašnjenjima, „Pantokrator“ (grč. παντοϰράτωρ: svemogući, svevladar, svedržitelj) je pojam koji se u helenističko doba koristio kao atribucija za neka starogrčka božanstava, da bi u potonjoj patrističkoj kristologiji ista atribucija pridavana Kristu kao vladaru svijeta. Otuda je u kršćanskoj ikonografiji od VI. i VII. stoljeća Krist u pravilu unutar kršćanskih crkvi prikazivan kako sjedi na Nebu, na prijestolju, kao vladar svijeta, te blagoslivlja desnom rukom dok u lijevoj drži Evanđelje. U vezi Čovićevog „pantokratorstva“ Zubak je izrijekom kazao: “Nikada nisam sporio, dapače često sam javno poručivao kako je Hrvatima potreban jedan krovni forum. Ali, nama treba demokratsko tijelo u kojem će se jasno znati tko je član i tko odlučuje. Moja se stranka predlagala da se unutar Hrvatskog narodnog sabora odlučuje konsenzusom. Kada to nije prihvaćeno i kada je HDZ BiH praktično zatvorio vrata tog Sabora intelektualcima, crkvenim dužnosnicima i svima onima koji drugačije promišljaju od njih, mi smo jasno kazali da nas taj Sabor ne zanima i on je za nas takozvani HNS. Pazite, nisam slučajno u prethodnom odgovoru upotrijebio pojam ‘pantokratorstvo’. Taj lider želi sebi priskrbiti svu moć, želi biti nedodirljiv, najpametniji, svi ostali su samo podanici. To se više ne može tolerirati i ta praksa mora prestati. Nadam se da su u HDZ-u 1990 prepoznali tu pohotnost koja ih godinama naprosto proždire i da će smoći snage i razuma da se istrgnu iz tih kandži. U suprotnom, bit će izbrisani s političke pozornice, a veliku će štetu i dalje trpjeti Hrvati.“

Uistinu, ima nešto idolsko-božansko u odnosima podanika i sljedbenika prema političkim prvacima u političkim improvizacijama, u demokraturskim ne-sustavima u kojima živimo, te se utoliko Zubakov opis Čovićeva stila vladanja ne smije ograničiti samo na njega, nego se mirne duše može protegnuti na sve političke prvake i u BiH i u Regiji. Unatoč tomu male su šanse  da će Zubakovo „vaskrsavanje“ zaboravljenog pojma biti masovnije prihvaćeno. Preslobodno je za one koji se ulaguju Čoviću, i sličnim mu,  ali i nedovoljno diskvalificirajuće za one koji u Čoviću vide svo zlo ovoga svijeta. Ne trebam, valjda objašnjavati kako ga ne branim od njega samoga, ali mi se prosto gade oni koji vide iverak u tuđem, a ne vide brvno u vlastitom oku, kako je to sjajno formulirao vladika Grigorije. Bojati se da bi upravo takvi najradije da BiH nije višenacionalna zemlja, te da bi ti i takvi „antinacionalistički nacionalisti“ kantonalnih dosega, željeli da odlučuju u ime građana svih nacionalnih identiteta, što je u višenacionalnim zemljama siguran put u propast. Ne navode mi se imena „ljudi s dijagnozom“, ili sudski procesuiranih nasilnika, te govorljivih građana-plagijatora, koji ovih dana prosto vrište od bijesa zbog razumnih odluka Ustavnog suda BiH, ali moram reći da oni nisu i moji građani, nego su kulturološko ruglo ambijenata u kojima su etablirani!

“Potraga za novim Željkom Komšićem”

U Zubakovom intervju radi se, zapravo, o vrlo stručnom i razumnom pojašnjenju zašto se u višenacionalnoj zemlji kava je BiH ne smije odustati od temeljnih postulata na kojima počiva, te zašto se ne smije popustiti tobož lijevim i tobož građanskim nacionalistima, koji kod Hrvata ali i drugih konstitutivnih naroda u BiH imaju malog ili nikakva ugleda. Zašto  takvi ne probaju jednom već izabrati Bošnjacima političkog predstavnika, pita se Zubak. No, ostavimo se ovih Zubakovih duhovitosti, za pozdraviti je i njegovo razložno ukazivanje da je žurno nužna politička alternativa među Hrvatima u BiH kako bi se preispitao HDZ-ov monopol u Hrvatskom narodnom saboru (HNS), kojeg Zubak ne dovodi u pitanje, ali zahtijeva njegovu temeljitu rekonstrukciju. Uostalom, uvjerite se sami u razložnost Zubakove argumentacije.

„Iz javnih istupa pojedinaca iz kruga političkih stranaka koje sebe nazivaju građanskim i iz emisija, tekstova, i intervjua koji su u posljednje vrijeme objavljuju njima skloni mediji, razvidno je kako je počela potraga za osobom koju bi oni ‘pogurali’ na sljedećim općim izborima kao kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, odnosno kao protukandidata notornom Čoviću“, veli  Zubak,  kako bi precizirao da je započela „potraga za novim Željkom Komšićem“, te da „posljednji istupi i natpisi nagovještavaju staru praksu tih političkih subjekata koja zorno dokazuje njihov kripto karakter. Naime, te stranke na svim dosadašnjim izborima nikada nisu “isturile” kao kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda osobu takvog javnog ugleda koja bi mogla ozbiljno konkurirati kandidatima predloženih od strane bošnjačkih nacionalnih stranaka. Ali, kao u onoj čuvenoj – dok se Vlasi ne dosjete – redovito su pronalazili, nominirali ili “gurali” kredibilnog kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva, i u tome dva puta uspjeli, i kako izgleda, nadaju se i trećem“. Još mi se važnijim učinilo Zubakovo sljedeće obrazloženje: „Prvo, tim strankama ne bi trebalo manjkati znanja da suvremena građanska društva pripadnost nacije smatraju sastavnim dijelom osobnog građanskog identiteta i da kolektivnim identitetima pripada pravo posebnog, a ne nametnutog predstavljanja u državnim tijelima i institucijama. Ako to znaju, a posežu za ranijom praksom, onda to njihovo javno zagovaranje građanstva zapravo je prikriveno nastojanje za nametanjem podaništva malobrojnijem kolektivitetu. Drugo, onda su već i za njih odluke Europskog suda za ljudska prava samo mrtvo slovo na papiru. Vjerodostojnost političkog opredjeljenja i snaga političke ideje dokazuje se unutar najmnogobrojnijeg glasačkog tijela, pa bi zanimljivo bilo vidjeti, hoće li uopće i tko će biti kandidat tih stranaka za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH…”

Bilo bi puno manje nesporazuma kad bi se o BiH i izrijekom počelo govoriti kao o državi s oformljenim nacionalnim identitetima, ili ko-nacijama, kad bi se jednostavno od sviju njezinih političkih subjekata prihvatila notorna istina kako ona nije drugo doli međunarodno priznata višenacionalna država, ali koja se unutar sebe ne priznaje ni 25 godina poslije prijema u Ujedinjene nacije, 22. svibnja 1992. godine. Tek tada bi se mogli napraviti iskoraci ka njezinoj „kompozitnoj integralnosti“ (Ivan Lovrenović), ako se već s time nije zakasnilo. U svakom slučaju takvo što nije moguće postići samo putem metoda „većinske demokracije“ i sustavnim ignoriranjem senzibilnih metoda upravljanja razlikama, u koje se ubrajaju i tzv. hegemonistička kontrola i kantonizacija i federalizacija i konsocijacija. Od prve se u složenim državama odustaje u demokratskom svijetu, pa se polako gura u set nedemokratskih metoda u koje se ubrajaju i genocid i prisilno premještanje stanovništva i sve forme nasilnih integracija.

O nerazumijevanju potrebe za upravljanjem razlikama u BiH radi se i unutar nacionalnih politika dvaju brojnijih naroda u BiH, ali i ekstremno ogoljeno pod egidom unificiranog građanstva, ma koliko se tim putem ne pomičemo ka razumijevanja građanstva kao sastavnog ili komplementarnog aspekta nacionalnih identiteta, čemu nas izravno uče teorije multikulturalnog građanstva. Uzaludno se pozivati na Willa Kymlicku i na njegove  teorije nužnog razlikovanja polietničkih država, s mnoštvom useljeničkih identiteta, od višenacionalnih država a autohtonim identitetima, upravo kakve su i ko-nacije u BiH- Pa ipak,  mora se reći da bi tek potom bilo moguće zamisliti i rješenje za sva tri nacionalna pitanja i državnog pitanja BiH. Upravo ovim putom bi se moglo osigurati i više skrbi prema manjinskim identitetima bili oni tzv. konstitutivnih naroda, ili pripadnika nacionalnih manjina, ili jednostavno građani koji se ne mogu i ne žele izjasniti pripadnicima jedne od ko-nacija u BiH. A i takvih je, prema popisu stanovništva iz 2013., bilo više od 160.000 u BiH. Utoliko je Čovićevo „pantokratortsvo“ samo izraz nedorečenog, pa i proturječnog političkog sustava, koji se više od dva desetljeća „popravlja“ intervencijama „visokih predstavnika“ tobož u interesu BiH i građanskih vrijednosti u njoj, pri čemu se BiH dodatno zaplela u trice i kučine, potvrđujući da se u BiH radi o predmodernim tipovima političke kulture i političkoj „pred Moderni“ par excellence.

“BiH se zaplela u trice i kučine”

U mail-intervju Vedadu Hasanoviću za njegovu diplomsku radnju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, kojeg smo obavili prije par godina, govorili smo upravo o ovome, pa sam naš „mail razgovor“ uvrstio i u knjigu „Avanti diletanti. Prilozi razumijevanju postmodernih politološko-kulturoloških fenomen“ (Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2016., str. 507 – 509).

Vedad Hasanović: Da li (i u kojoj mjeri) činjenica (ili problem) neriješenog nacionalnog pitanja u BiH, (pored drugih problema), usporava, blokira, proces istinske tranzicije i rekonstrukcije ovog društva i države? Vaš stav (komentar).

Mile Lasić: Daytonski ustroj BiH generira neriješena nacionalna i druga pitanja u BiH, zapravo je idealan okvir za “klero-kapitalizam” na bh. način, kako je to sjajno formulirao uvaženi kolega prof. dr. Enver Kazaz, ili “demokraturu” i obrnute tranzicije, kako ja zovem ono što nam se događa već 20 godina. Jer, dok su se nekim složenim i jednostavnim zemljama Istočne Europe posrećile tranzicije, pa su danas dio novog civilizacijsko-pravnog ambijenta zvanog EU, regiji jugoistoka Europe, posebice BiH, dogodili su se ratovi za teritorije i postojeće društveno bogatstvo, pa se u tom kontekstu na posve anakron način, uz respekt paradigme nasilja, tobož rješavaju balkanska nacionalna pitanja, uključivo u BiH. Ona se, dakako, tako ne mogu riješiti, jer podrazumijevaju brisanje identiteta, odnosno pravno-političko nasilje, nametanje volja većine manjinama, ma koje i gdje bile. Riječ je, dakle, o nužnosti upravljanja etničkim i nacionalnim razlikama u tzv. jednostavnim i višenacionalnim zemljama. Pa se u tom pogledu tek treba izgraditi svijest o novoj političkoj kulturi uvažavanja i međusobnog priznanja, kako bi se potom iznašao “treći modus” ili “treći put”, koji će – putem metoda upravljanja, iz kojih izdvajam ovdje regionalizacije i konsocijacije – omogućiti stvaranje funkcionalne zemlje i države. Ona to danas nije, nego putuje u svoju lošu prošlost, u vrijeme “millet sustava” (iz osmanlijske periode BiH) ili ravno u propast.

Vedad Hasanović:  Da li bi eventualnim rješavanjem nacionalnog pitanja, (pre)naglašavanje nacionalnih, etničkih, religijskih identiteta “izgubilo na važnosti” i umanjilo efekte daljnje politizacije, manipulacije, međuetničkih tenzija i podjela? – Vaš stav (komentar).

Mile Lasić: BiH se zaplela u trice i kučine, te je postala zemlja “zarobljenog uma”, predpolitičko, tribalističko, duboko podijeljeno društvo. U BiH je, dakle, na djelu „višestranački jednopartizam“, kako je ustvrdio dr. Žarko Papić, dopunjujući tako moje argumente o „demokraturi“ i „javašluk konsocijaciji“. Uostalom, ovdje vrijedi podsjetiti na ono što tvrdi Arendt Lijphart. Po njemu, za mnoga “pluralna društva nezapadnog svijeta izbor ne leži između angloameričkog normativnog modela demokracije i konsocijacijskog modela, već između konsocijacijske i nikakve demokracije” (vidjeti, Demokracija u pluralnim društvima, Školska knjiga i Globus, Zagreb, 1992., str. 236.). Arendt Lijphart razlikuje, inače, ideju i model većinske demokracije i demokraciju konsenzusa. Po njemu, jeste teško ali nije nemoguće postići i održati stabilnu demokraciju i u pluralnim, podijeljenim društvima. Politička kultura u jednoj zemlji, inače, može biti homogena ili fragmentirana, a odnosi među elitama konfliktni, kompetitivni ili kooperativni. Otuda Lijphart i izvodi tri tipa političkih sustava odnosno tri tipa političkih kultura: a) centripetalna (orijentacija prema centru); b) centrifugalna (udaljavanje od centra); i c) sporazumna, konsenzualna politička kultura. “Pitanje hoće li demokracija s fragmentiranom političkom kulturom biti stabilna ili nestabilna ovisi prije svega od odgovora elite na potencijalnu ili sadašnju nestabilnost sistema”, ukazuje s pravom Lijphart. Da bi sustavi konsocijacijske demokracije funkcionirali na stabilan i efikasan način nužno je da vođe rivalskih političkih supkultura podržavaju sljedeće oblike ponašanja; prvo, političke vođe moraju biti svjesni da duboki rascjepi vode destabilizaciji sustava; drugo, političke vođe bi morale imati povjerenje u postojeći sistem političkih institucija; treće, političke vođe moraju biti sposobni uspostaviti institucionalnu osnovu i pravila političke igre za akomodaciju subkulturnih razlika. Od svih ovih pretpostavki BiH je beskrajno udaljena, pa se zato ne može očekivati ni skorašnje rješenje nacionalnih pitanja u BiH. Izvan EU se zapravo ne može riješiti ni bh. državno pitanje ni bh. nacionalna pitanja. Utoliko je EU za BiH istovremeno i “nova paradigma” i posve konkretna “slamka spasa”. Potrebno bi bilo, dakle, na posve novi način misliti i nacionalna i državno pitanje BiH, uz pomoć kategorija paradigme nenasilja, uvažavanje svih identiteta, dakle filozofije i prakse alteriteta, te, prenijetog ili djeljivog suvereniteta, načela supsidijarnosti i višerazinskog upravljanja. Tada bi se i (tro)nacionalno, preciznije kazano višenacionalno pitanje u BiH ukazalo u posve novom svijetlu!

Mile Lasić

Izvor fotografije: Slobodna Bosna


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

 

Lijevi nacionalizam

Naravno da je naslov teksta svojevrsni oksimoron. Jer jedna od važnijih klasičnih odrednica ljevice jeste ona koja apostrofira njen internacionalni karakter. I oni slabije upućeni u sociološka, politološka ili filozofska određenja ljevice znaju da je kategorija klase ono sto suštinski ljevicu čini političkom i ideološkom formacijom. Nacionalizam i nacija klasičnoj su ljevici manje bitni. Međutim, nemali je broj lijevih pokreta koji su u praksi koketirali ili bivali u romantičnoj vezi sa nacionalizmom, poput sjevernoirskog Sinn Feina, baskijske Komunističke partije ili nekih južnoamerickih lijevih pokreta. No osnovna ideja ljevice bila je i ostala socijalno i klasno pravednije društvo. Barem je tako bilo u 19. i 20. stoljeću. Šta se u međuvremenu promijenilo?

Svijet se u međuvremenu promijenio. I ljevica i desnica su se transformirale. Klasična podjela političkog spektra na ljevicu, desnicu i centar relikt je nekog ranijeg vremena. To nije teško vidjeti i na konkretnim primjerima gdje, recimo, socijalisti smanjuju radnička prava pri donošenju novih zakona o radu, a konzervativci pozivaju rijeke imigranata u državu povećavajući socijalna davanja. Nije neobično ni da radnici 21. stoljeća i socijalno ugroženi podržavaju Marine Le Penn i Geerta Wildersa, a konzervativci, demokršćani i liberalni socijalisti Macrona i Ruttea. Ljevica i desnica 21. stoljeća slabo ili nikako korespondiraju sa ljevicom i desnicom 20. stoljeća. Svijet se brže mijenja, pa i novim političkim podjelama treba više vremena da se jasnije isprofiliraju.  Mnogi će nanovo reaktuelizirati Francisa Fukuyamu i objašnjavati ovu epohu njegovom tezom o ‘’kraju povijesti’’. Ovu će epohu nazvati postideološkom, onom u kojoj su pojmovi ‘’lijevo’’ I ‘’desno’’ obesmišljeni ili relativizirani. Zašto se ljevica i desnica prožimaju kao nikad do sada? Zažto ulaze na teren jedna drugoj i zbunjuju demos? Jesu li zamijenile uloge? Deveraju li ljevica i desnica s krizom identiteta? Jesu li se doktor Jekyll i mister Hyde pobrinuli za njihovu ideološku podvojenost? Ili je naprosto riječ o nekoj vrsti ideološko-političke evolucije?

Ali manimo se teoretiziranja, tzv općih mjesta, pop kulturnih referenci i koječega drugoga. I pređimo na stvar. Kako ljevica ili ono što se nominalno ljevicom zove izgleda u bh uvjetima? Ne misli se pritom na tzv banjalučku ljevicu koja je nepovratno ukalupljena u srpski nacionalistički diskurs. Sarajevska je ljevica ona što nas zanima i koja još uvijek surfa na valu bratstvo-jedinstvene frazeologije kojom, evo reći cemo odmah, prikriva vlastiti nacionalizam.

Atrofija lijeve političke pameti

Nerijetko će sarajevska ljevica staviti sebe na pijedestal jedinih istinskih zaštitnika domovine, fetišizirajući je do razine metafizičkog. Kad fetišiziraš domovinu ili narod uletio si, htio-nehtio, na teren nacionalizma. Sarajevska ljevica, kao uostalom i banjalučka, dobro zna da se ljudi ovdje puno više seksualno uzbude na priču o naciji i domovini nego na onu o radničkim pravima i jednakosti. A politika je, nemojmo se zvavaravati, čista i gola pragma, pa tako i koketiranje sa nacional-patriotskim sentimentima nije nešto neočekivano. To će uvijek donijeti pokoji glas više na svakim budućim izborima. Problem sarajevske ljevice je što u BiH postoje tri takva nacional-patriotska sentimenta, a oni, sarajevski lijevi akteri, samo surfaju na jednoj od ovdašnje tri nacionalističke pripovijesti, trajno sukobljene i međusobno nepomirljive. A kada flertuješ sa jednim od ta tri sentimenta automatski si se svrstao u jedan etnopolitički blok. I to nije teško razumjeti, osim ako baš nisi pelcovan od elementarne političke logike. Ipak, sarajevska ljevica i dalje samu sebe kiti mulietničkim lentama i svebosanskom agendom. Kako to objasniti? Insistirati na univerzalnosti svoje pozicije i svebosanstvu u situaciji kad si etnopolitički svrstan naprosto je glupo. Osim ako nije riječ o poodmakloj ideološkoj dioptriji koja ti ne dopušta da realno sagledaš stvari.

Sarajevskoj ljevici ne manjka nesuvislih sadržaja i nacional-patriotskog patosa, ali je vrlo deficitarna kad su u pitanju politička razboritost i alternativne, integrirajuće politike. U nedostatku jasne političke vizije ostaje im samo isprazno moraliziranje i militantno zazivanje građanstva. Busajući se u svoja pravednička antifašistička prsa, koristeći antifašizam kao smokvin list za svoju idejnu golotinju i vlastiti nacionalizam, ovdašnja ljevica u tako o(be)smišljen okvir trpa svoje destruktivne unitarističke obrazce, za složena društva jednako pogubne kao separatizam ili iredentizam. Njihovo shvaćanje pluralizma i demokracije ideološki je ograničeno, često rigidno i s potpunim nerazumijevanjem lokalnog konteksta i politike kao umijeća mogućeg. Namjesto toga insistiraju, a gdje mogu i nameću, koncepte potpuno neprimjerene za zemlju kao što je BiH, nesvjesni kakvu su štetu već napravili i ljevici i zemlji za koju deklarativno tako rado i često ističu da je vole. Sarajevska ljevica zagovara ideološki propisani patriotizam i koncepte koji su kao malo šta omrznuli socijalističku Jugoslaviju. Paralele sa Jugoslavijom iznimno su važne i zanimljive, ali prije toga o jednoj nimalo bezazlenoj tradiciji.

Nastavak tradicije proizvođenja neprijatelja

Ono što se u BiH naziva ljevicom, socijaldemokracijom, političkom alternativom, kakogod, neuspio je projekat jer ključne pozicije drže ideološki dogmati, pa čak i opskurni nacionalistički huškači zaogrnuti u svoje građanske plaštove. Višak etnofobije i politicke arogancije, a nedostatak bilo kakve idejne supstance tjera ih da pronalaze fašizam ispod svakog kamena, veoma često i tamo gdje ga objektivno nema. Ali to je credo svake nacionalističke politke: proizvodnja neprijatelja, antagonistički odnos ‘’mi’’ i ‘’oni’’. Tradicija je to vrlo dugovječna i maligna na Balkanu. Sadašnja ljevica parazitira na nacionalizmu i podjelama i daleko je od bilo kakve društvene koristi. Takvoj ljevici potreban je dubinski remont i potpuno novi ljudi, ideje i koncepti. Ovi sadašnji samo su sukreatori nacionalističkog pandemoniuma u kojem BiH već predugo životari. I koji za vlastiti nacionalizam koriste zamjenske termine koji tako ljupko zvuče. Patriotizam, građanska BiH, građanska većina, probosanske snage, samo su neki od tremina od kojih se usplahiri prosječan nacional-patriotski zanesenjak. Građanske orijentacije, naravno.

Posebno ironično zvuči naročito im draga sintagma ‘’probosanske snage’’. Jer rečeni probosanci ljekoviti su za ozdravljenje bh društva taman otprilike koliko i Miloševićevi komunisti za ozdravljenje jugoslovenskog. Vrlo probosanski proizvode nacionalizam kod drugih i zajedno s njima cementiraju međunacionalnu isključivost i podjele. I daju dodatne argumente jednom banjalučkom socijalisti i akademiku, poznatom po tezi da je BiH nemoguća država. S takvom lijevom pameću Bosna i Hercegovina je osuđena da još dugo tavori bez ozbiljne političke alternative. Istinska probosanska politika bila bi ona koja će se bez straha, i bez fige u džepu, suočiti sa sadašnjim podjelama u društvu, podjelama koje su ne mogu prevladati ignorancijom ili receptima svojstvenim isključivo za monoetničke države. Istinska probosanska politika, ako je već tako zovemo, može biti jedino ona koja će imati punu svijest o tome da se država BiH ne prostire od Kozje ćuprije do Rimskog mosta, i da je riječ o mnogo širem pojmu. I koja, ne manje važno, neće bježati od politike konsenzusa i dogovora. O konsenzualnoj političkoj kulturi lijevo misleće glave bi dosta toga mogle naučiti i od svojih kolega iz njemačkog SPD-a, samo da imaju malo više sluha, volje, strpljenja. I političke mudrosti.

Nije rijetkost da sarajevska ljevica svaki hrabriji iskorak ili primjer konsenzualne politike dijaloga atribuira kao izdajnički, kukavički ili neprijateljski čin. To samo govori o sistemskim defektima ovdašnje političke kulture i same ljevice. Treba li uopće reći da je ta vrsta rezona samo još jedan od nacionalističkih klišea. U tom kontekstu nije loše sjetiti se Sulejmana Tihića i histeričnih reakcija prema njemu, u vrijeme kada je Tihić pokušavao izvući SDA iz nacionalističkih i viktimizacijskih šablona. Izdajnik, petokolonaš, kukavica, beskičmenjak, neke su od etiketa koje mu je na glavu sručila ovdašnja politička i medijska kultura. I radikalna struja unutar vlastite stranke. Radi sticanja jeftinih političkih poena ljevica nerijetko slijedi ovakvu političku praksu i kulturu etiketiranja. Ona je po tome i po mnogo čemu drugom jedna od najkonzervativnijih skupina u bh društvu.

Stožerna stranka

Lijevi politički front drže SDP, DF i GS. Stožerna stranka ljevice, da se poslužimo hdz-ovskom terminologijom, jeste SDP BiH. Na zadnjim stranačkim izborima za novo rukovodstvo SDP-a pobijedio je politički dogmatizam naspram političke razboritosti. Pobijedio je isti politički mentalitet zbog kojeg je SDP u konačnici i krahirao na izborima 2014. Isti onaj politički mentalitet koji je proizveo najveću političku krizu nakon Daytona i učinio Federaciju problematičnijim dijelom države. U jednom konsolidiranom društvu SDP bi mogao biti opcija koja će biti prihvatljiva svima, neovisno o tome gdje živiš ili kako se zoveš. Ali za to treba imati političku odgovornost i pamet, ono što SDP-u već godinama nedostaje. U sadašnjem kontekstu i sa sadašnjim perjanicama ova stranka je samo proizvođač populističke magle i međunacionalnih tenzija.

Četiri godine vlasti SDP-a (2010-2014) empirijski je dokaz da vlast etnonacionalnih partija ne mora biti jedino dno koje se može dosegnuti. Korupcija i nepotizam u tom su razdoblju samo promijenile pakovanje, a pogoršanje međunacionalnih odnosa od toga je vremena u stalnom progresu. Tome je u najvećoj mjeri doprinijela politička arogancija i nezajažljivost čelništva SDP-a. Već je spomenuto da isti politički mentalitet i danas upravlja SDP-om. Pokazuju to i njihove eskapade u Parlamentu Federacije sa Rezolucijom kojom se osuđuju inicijative za federalizaciju države i entiteta. Rečena rezolucija usvojena je dvotrećinskom većinom i ostvarenje je sda-ovskog ideala o bošnjačkom jedinstvu. Aferim za SDP i sarajevsku multi-kulti ljevicu! I nije ovom rezolucijom ljevica nimalo naštetila HDZ-u, eh da barem jest, nego mu je dodatno učvrstila poziciju i osigurala još jedan oreol žrtve u političkim nadbijanjima sa bošnjačkim političkim blokom. Rezolucija je, vele iz lijevog tabora, usvojena s ciljem da se stane u kraj etnonacionalnim podjelama i osnaživanju separatizma. Koliko je samo ironije sadržano u ovom objašnjenju. Sarajevska ljevica ovom je rezolucijom dodatno osnažila treći entitet. Ali ne toliko onaj o kojem sanjare herceg-bosanski iredentistički rodoljubi, nego onaj čije granice se poklapaju sa Sarajevskim kantonom i još pokojom čaršijom. Ljevica živi i djeluje u svojim nacionalnim rezervatima i ne pomišljajući da pređe granicu.

Osim što po ko zna koji put govori o ‘’lijevom’’ shvaćanju političkog pluralizma, ovaj slučaj sa rezolucijom svakog malo upućenijeg u politički historijat Balkana podsjeća na većinsku aroganciju srpskog političkog vodstva, ispoljenu na već legendarnom 14. kongresu SKJ. Tada su hrvatski i slovenački delegati napustili Skupštinu Jugoslavije, baš kao hrvatski delegati Federalni parlament zbog spomenute rezolucije. Sarajevski lijevi akteri zaboravljaju ili svjesno ignoriraju da je takav politički monizam potpuno destruirao odnose u socijalističkoj Jugoslaviji i utro put nacionalizmu i podjelama. Preuzimajući obrasce ponašanja koji su dotukli Jugoslaviju, sarajevski lijevi mainstream uvjerava sebe i ovdašnju javnost da je to lijek za bosanskohercegovačke probleme. Kao da su ostali mentalno zarobljeni u bivšem socijalističkom sistemu, uzimajući iz njega samo ono lošije. Jedina nada za tadašnju Jugoslaviju bio je reformistički kurs Ante Markovića, kojeg su, nažalost, porazili nacionalizam i miloševićevsko-tuđmanovska politička iracionalnost. Šta bi bila nada za Bosnu i Hercegovinu? Za početak, jedna nova ljevica, pametnija i odgovornija od ove sadašnje. Ako bismo se igrali analogije, onda bi rekli da se sarajevski ljevičari politički ponašaju kao miloševićevski nacional-komunisti, dok su oni banjalučki više na liniji tuđmanovskih nacionalističkih revolucionara.

U svakoj ozbiljnijoj politološkoj studiji treba kao egzamplar uzeti političko ponašanje SDP-a, naročito u razdoblju 2010-2014, i argumentirano upozoravati kako se ljevica ne treba ponašati u etnički složenom i ideološki duboko podijeljenom i posvađanom društvu. Jer takvo društvo treba recepte za ozdravljenje, a ne dodatne antagonizme i podjele. Mnogi su te recepte, naivno ili ne, očekivali upravo od ljevice. Porazno je i za ljevicu i za BiH da lekcija nije naučena. O DF-u i GS-u teško je bilo šta reći, osim da se radi o žalosnim političkim pojavama. Dio lijevog političkog fronta je i Naša stranka, partija koja na lokalnim razinama umije ponuditi zanimljive i kreativne ideje. Ali čim skliznu na teren osjetljivih društveno-političkih i ustavno-pravnih pitanja pokazuju istu vrstu autizma i arogancije, tako svojstvene fenomenu sarajevske (malo)građanštine o kojem je već pisano.

Zamjenski nacionalisti crvene boje

Svi ti nikšići, komšići, bajrovići, mašići, bećirovići i ostali suljagići politička su ukazanja s viškom nacional-patriotskog žara i demagoškog populizma, a s ozbiljnim pomanjkanjem bilo kakvog smislenog političkog koncepta, ideje i vizije. U jednom politički i ideološki raspolućenom društvu oni samo multipliciraju nacionalizam, parazitirajući na podjelama i navodno se boreći protiv njih. Namjesto toga, kako je već rečeno, nude isprazne moralizatorske invektive, političku aroganciju, pa čak i sirovi nacionalistički šovinizam, a koji su samo loš paravan za potpunu političku bezidejnost i prazninu. Ali ne može ni biti drugačije, jer takav je i milje koji ih intelektualno i medijski opslužuje.

Da zaključimo. Sadašnja bh ljevica otjelovljenje je protivrječnosti, hodajući paradoks, podvojenost u pokretu. Sarajevski ljevičari su borci protiv podjela koje i sami kreiraju. Borci protiv etnicizacije društva koju svojim etnopolitičkim svrstavanjem i sami podržavaju. Gnušaju se koncepta konstitutivnih naroda dok idolatrijski štuju ZAVNOBIH, rodno mjesto tih istih konstitutivnih naroda. Učahurena u svoju viziju svijeta, domaća ljevica pokazuje nadmenost i prijezir prema svemu što ne dijeli njihov pogled na svijet. Njihov raison d’etre je proizvođenje krize a ne politički racionalitet, što ih demaskira kao zamjenske nacionaliste crvene boje. Jer upravo je proizvođenje neprijatelja suštinska odlika svakog nacionalizma. Nacionalističkom i svakom drugom populizmu treba binarni pogled na svijet, ‘’mi’’ i ‘’oni’’.

Takva ljevica nikome ne treba. Pa ni samoj sebi, jer gubi na duge staze. 2014. godina zorno je to pokazala. Takvoj ljevici očigledno treba barem još jedan veliki krah da se otrijezni i presabere, poput spomenutog iz 2014., i neki novi ljudi i ideje. I nema tu ništa zlurado. Štaviše, na dobitku bi bili i ljevica i BiH. Bilo bi korisno za društvo u cjelini kada bi isplivala neka nova lijeva garnitura, ona koja bi  napustila politički dogmatizam sadašnjih perjanica i povezala se sa dijelom intelektualne zajednice kojoj ideološki virus nije popio ono malo zdrave pameti. Ima li među lijevim akterima dovoljno kritične mase i slobodoumnih pojedinaca koji nisu ušančeni u spomenutu dogmatiku i idolatriju? I koji su spremni preuzeti odgovornost i nositi se sa pluralnošću ove zemlje? Ili su sve ovo samo naivna pitanja koja su odavno izgubila smisao?

Neven Šimić


Ilustracija: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Referendum o imenu bio bi najbolje rješenje za Trg maršala Tita

Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić predložio je da se zagrebački Trg maršala Tita preimenuje u Trg Republike Hrvatske. Uslijedile su brojne reakcije, podrška i kritike, ovisno naravno o političkim preferencijama. Nacionalistima je drago a ljevica je protiv. Najkonkretniji u kritikama bio je SDP-ov zastupnik Nenad Stazić koji je izjavio kako će ta stranka vratiti ime trgu kada dođu na vlast, kao što su vratili ime Trgu žrtava fašizma.

Ovo pitanje sigurno je važnije od imena jednog trga, i tiče se političkog i moralnog profila Hrvatske kao države. Za vrijeme Titove Jugoslavije nesumnjivo su se dogodili brojni zločini, posebno na samome početku vladavine. Postojali su i Goli otok i politička represija potpuno neprihvatljiva, a možda i neshvatljiva, modernim vremenima. Međutim, ako usporedite Titov režim s onim kojega je on porazio u Hrvatskoj, dakle s NDH, radilo se o beskrajno humanijem sustavu. Kome to nije jasno ili je ideološki slijepac ili potpuna neznalica. Jedna riječ, Jasenovac, trebala bi biti dovoljna u ovoj „debati“.

Naravno da ne bi bilo fer ustvrditi da svi oni koji podržavaju promjenu imena trga imaju simpatije prema ovom sramnome periodu hrvatske povijesti, ali postoji dovoljan broj ljudi koji su u najmanju ruku ambivalentni (trideset tisuća ‘domoljubnih’ grla na Maksimiru, zagrebački srednjoškolci tijekom Norijade itd. više su od puke slučajnosti ili incidenta). Sasvim dovoljno da se zabrinete.

Osim moralnih, postoje i teritorijalno-pragmatični aspekti. Naime, moderna Hrvatska mnogo je veća nego što bi bila da je barbarska NDH kojim slučajem opstala. Gdje bi naprimjer završila Istra? Saborski zastupnik iz ovoga dijela Hrvatske, Peđa Grbin, jednostavno je objasnio:  „Istrijan sam, Puležan, da nije bilo Maršala, danas ne bih sjedio u Hrvatskom saboru“.

Gradonačelnik Bandić naprosto hoće vlast, izgleda po svaku cijenu,  a to je šteta za Zagreb. Bivši član SDP-a uvijek je bio populist, i to mu već dugi niz godina donosi uspjeh u Zagrebu. Ako se vodite isključivo logikom preživljavanja na vlasti, onda mu čak ne možete niti zamjeriti. Ako pak gledate dugoročne interese Zagreba i Hrvatske onda ćete se zabrinuti.  U svakom slučaju, gospodin Bandić nije dorastao istinski ozbiljnim pitanjima poput ovoga.

Za dalekosežne promjene ove vrste najbolje rješenje bio bi referendum, po mogućnosti nakon iscrpne javne debate bez ideoloških prepucavanja (nemoguća misija?). Bilo bi dobro na takvome mjestu čuti stručna mišljenja o Titovom režimu, ali i o njegovoj međunarodnoj reputaciji kao pobjednika u ratu i državnika u miru; reputaciji samoj po sebi i poglavito u odnosu na apsolutno sve moderne hrvatske veličine.

Takav referendum bio bi pošteniji nego sadašnje mešetarenje, i dao bi iskreniju sliku Zagreba i hrvatskog društva u cjelini.

Dražen Šimić


Foto: Wikipedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Postaje li Njemačka nova globalna supersila?

Utjecaj Njemačke na ostatak svijeta nesumnjivo je u porastu, kako zbog ekonomskih tako i zbog geostrateških razloga.

Njemačka je najveća europska i četvrta najveća svjetska ekonomija. Ekonomski utjecaj Njemačke u ovim krajevima ne treba posebno objašnjavati, uz opasku da je on možda i prevelik – već je pisano o ovisnosti hrvatske ekonomije o Njemačkoj.

Globalnom geostrateškom situacijom dominira svojevrsno povlačenje (privremeno?) SAD-a kao lidera. Administracija Donalda Trumpa napravila je niz poteza (samo u zadnjih par tjedana, povlačenje iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama i ograničenje suradnje s Kubom) koji čine da ova država ubrzano gubi primat i ugled u svijetu.

Kako piše The Conversation, povlačenje SAD-a predstavlja priliku za druge zemlje da zaigraju aktivniju ulogu, a Njemačka je svakako jedna od tih zemalja. Ta država je npr. jedna od vodećih sila u oblasti globalne razvojne politike. Osim toga, ono što dodatno ide u prilog Njemačkoj je sada već tradicionalna, povijesno uvjetovana spremnost na multilateralne projekte, od kojih su Europska unija i NATO najvažniji. Koliko god bila jaka, Njemačka treba supranacionalno okružje.

U tome smislu Brexit (izlazak Velike Britanije iz EU) ide na ruku Njemačkoj, kao i cijeloj EU koja bi trebala, a što ipak nije sigurno, postati mnogo složnija i jača u svojim odlukama.

Još jedan projekt koji bi mogao imati dalekosežne posljedice je njemačko uvezivanje postrojbi drugih država u svoje redove. Radi se o projektu pod pokroviteljstvom NATO saveza a neki su ga već nazvali potihim pravljenjem europske vojske. Cilj ovoga projekta je dvostruk: da uveća europske vojne kapacitete unutar NATO saveza i da stvori europske obrambene postrojbe koje bi jednoga dana bile samostalne.

Dakle, Njemačka će svoj utjecaj promovirati kroz europske i NATO projekte, i to je za nju optimalan pristup. Važno je i da Njemačka nastavi biti regionalno integrirajući faktor (vidjet ćemo npr. koliko će ta država nastaviti podupirati Srbiju na putu u EU). Ako stvari budu išle istim tokom, EU i Njemačka nastavit će globalno uvećavati svoj utjecaj, što bi za svijet moralo biti bolje od dominacije SAD-a, Kine i Rusije.


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Rade li Julian Assange i Wikileaks za Rusiju?

Rade li Wikileaks i Julian Assange za Rusiju? Ovo pitanje još jednom je postavljeno nakon što je izborni stožer Emanuela Macrona hakiran, neposredno prije drugog kruga predsjedničkih izbora u Francuskoj. Ovo nije prvi put da Wikileaks objavljuje dokumente koji pomažu kandidatu kojeg favorizira Moskva. Na predsjedničkim izborima u SAD-u prošle godine mailovi Hilary Clinton i njenih suradnika dospjeli su u javnost i doveli do pada popularnosti kandidata Demokratske stranke, što je vjerojatno doprinijelo pobjedi Donalda Trumpa.

New Statesman piše da su Assange i njegovi suradnici pomagali i bjeloruskog vlastodršca (i Putinovog prijatelja i saveznika) Aleksandra Lukašenka. Assangeov prijatelj Israel Shamir boravio je u toj zemlji 2010. i vlastima predao povjerljive dokumente diplomacije SAD-a o ovoj državi. Nakon Lukašenkove pobjede na izborima te godine, (osvojio skoro 8o% glasova) u Bjelorusiji su izbili nemiri, a predsjednik je poslao policiju na prosvjednike. Shamir je prosvjednike napao kao agente Zapada, a Assange je zabranio kritiziranje Shamira unutar Wikileaksa.

Može biti da su hakiranja u korist Trumpa i Marine Le Pen puka slučajnost i da Wikileaks naprosto objavi sve dokumente koje anonimno dobije, bez obzira na izvore i tajming. U tome slučaju postavlja se pitanje ‘uredničke odgovornosti’ jer možda ste naprosto postali jedan od kanala kroz koje Rusija promovira svoje intrerese. The Guardian piše da se tijekom predsjedničke kampanje u SAD-u Wikileaks fokusirao isključivo na Hilary Clinton i njen stožer, a mailovi njene kampanje objavljeni su u najkritičnijem trenutku po gospođu Clinton. Osim toga, Wikileaks nikada nije objavio dokumente štetne po interese Rusije. Bez obzira što se Assange pravdao da ih nikada nije ni imao, ostaje sumja da je njegov i Wikileaksov odnos s Rusijom drugačiji, dakle ne sasvim neutralan.

Assangeove osobne veze s Rusijom su i dublje. On već pet godina živi u veleposlanstvu Ekuadora u Londonu. Skriva se od pravosuđa Švedske koja ga želi ispitati zbog optužbi za silovanje i druge seksualne prestupe. Za to vrijeme Assange je radio za rusku tv kuću RT koja je poznata kao glas Putinovog režima u svijetu.

U svakom slučaju percepcija i reputacija Wikileaksa i Assangea bitno su drugačije u odnosu na 2010. godinu kada su postali poznati. Od boraca za slobodu informacije počelo ih se doživljavati kao instrumente u rukama ruskih tajnih službi. Koliko je u tome istine na čitatelju je da procijeni.


Foto: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Mađarski napad na akademske slobode predstavlja prijetnju europskim načelima

Deseci tisuća ljudi nedavno su prosvjedovali u Budimpešti protiv pokušaja njihove vlade da zatvori tamošnje Srednjoeuropsko sveučilište (CEU). Ovo je bio drugi veliki prosvjed u dva tjedna. Prosvjednici su masovnim odzivom pokušali osporiti izmjene i dopune novog mađarskog zakona o visokom obrazovanju koje su usvojene u parlamentu.

Srednjoeuropsko sveučilište ima svojevrsni dvojni identitet – njegove diplome akreditirane su i u SAD-u i Mađarskoj. Međutim, najnovijim izmjenama i dopunama zakona bio bi praktično onemogućen dalji rad ovog sveučilišta u Mađarskoj. Razlog je taj što novi zakon traži da sveušilište funkcionira u skladu s obvezujućim međunarodnim sporazumom i da mora ponuditi programe visokog obrazovanja u svojoj zemlji porijekla, SAD-u, u vrlo kratkom vremenskom roku.

U vrijeme pisanja ovaj prijedlog zakona nalazi se na stolu mađarskog predsjednika. On će ga potpisati ili proslijediti Ustavnom sudu. Potpisivanje zakona značilo bi stupanje na snagu zakonskih promjena, što bi iziskivalo da se obvezujući međunarodni sporazum sklopi u roku od šest mjeseci od dana objave zakona. Upućivanje na Ustavni sud, što traži većina prosvjednika u Budimpešti, značilo bi preispitivanje ovog prijedloga zakona u smislu zakonitosti i ustavnosti.

Srednjoeuropsko sveučilište financira se privatno. Ima više od 1400 studenata iz više od stotinu zemalja, i kao što smo rekli nudi diplome akreditirane u SAD-u i Mađarskoj. Rangirano je među prvih 200 sveučilišta u svijetu u osam disciplina, a posebno se ističe u političkim znanostima i međunarodnim studijima. Sveučilište je već više od 25 godina smješteno u Budimpešti i u potpunosti se uklopilo u život grada. Činjenica da je osnovano nakon pada komunizma, s ciljem promicanja demokracije, čini trenutačne poteze protiv njega još gorima.

Sveučilište uspješno vodi rektor Michael Ignatieff, bivši kanadski političar i međunarodno priznati akademik koji je pokrenuo impresivnu kampanju za podršku ovoj instituciji. Odgovor je bio ogroman. Vodeće akademske institucije u Mađarskoj i širom svijeta, vlade, političari i pojedinci osudili su poteze mađarske vlade. Hashtag #IStandWithCEU popularan je na Twitteru.

Ovakva snažna podrška naglašava važnost ustanova koje promiču obrazovanje i kritičko razmišljanje. Akademska sloboda je cijenjena europska vrijednost, a europske zemlje s pravom su ponosne na kvalitetu svojih sveučilišta i podržavaju njihov razvoj.

Sloboda sveučilišta da podučavaju, istražuju i objavljuju od temeljne je važnosti za slobodno i otvoreno društvo.  Članak 13. Povelje o temeljnim pravima Europske unije propisuje da „umjetnost i znanstvena istraživanja moraju biti bez ograničenja. Akademska sloboda mora se poštovati“. Potreba za takvim eksplicitnom zaštitom akademskih sloboda je jasna. Sveučilišta i znanstvenici već dugo su na meti autokrata zbog prijetnje koju slobodno i kritičko mišljenje predstavlja za njihovo daljnje postojanje.

To što se napad ove vrste desio u EU trebao bi biti razlog za zabrinutost u cijeloj Europi. Razlog je taj što se radi o presedanu koji akademske slobode dovodi u opasnost. Ovo je također i podsjetnik na potrebu za stalnom budnošću u očuvanju europske demokracije.

Iako će Srednjoeuropsko sveučilište poduzeti sve pravne korake koji su mu dostupni da eventualno ospori ovaj mađarski zakon, ipak se ne radi samo o pravnoj borbi. Mađarska inicijativa kojoj je cilj zatvaranje jednog neovisnog sveučilišta postavlja temeljno pitanje o tome u kojoj mjeri europske vrijednosti mogu biti zanemarene od strane države članice EU-a. Vladavina prava trebla bi biti središnji princip rada zemalja članica. Udar na slobodu izražavanja putem zatvaranja akademskih ustanova izravno je u suprotnosti s ovim principom.

Treba dodati da ovo nije jedini recentni potez mađarske vlade koji je u suprotnosti s vladavinom prava. Važna novina ”Népszabadság” zatvorena je u listopadu – kao razlog naveli su pritisak vlade. Vlada se također nedavno okomila na civilno društvo. Predložila je uvođenje restriktivnog zakona koji je obrazložen brigom za nacionalnu sigurnost i potrebom za dodatnom transparentnošću.

Čini se da u Mađarskoj nema puno razumijevanja za proteste i ogorčenje koje izaziva ovaj prijedlog zakona. Prije samo nekoliko dana, odgovarajući na prosvjede i pisma podrške Sveučilištu, glasnogovornik mađarske vlade izjavio je da je situacija dio „političkog cirkusa”.

Europska komisija priopćila je kako će se raspravljati o situaciji u Mađarskoj, što je važna prilika za jačanje temeljnih načela EU. Pojedinci, institucije i vlade u Velikoj Britaniji i diljem Europe trebaju ozbiljno razmotriti ono što se događa u Mađarskoj i poduzeti akcije kako bi zatvaranje Srednjoeuropskog sveučilišta postalo crvena linija preko koje se ne smije prijeći.

Kirsten Roberts Lyer, The Conversation

Foto: Flickr, neka prava pridržana


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Sarajevo dvadeset i pet godina poslije: paradigma za budućnost

Dvadeset i pet godina od rata u Bosni i Hercegovini krajnje je vrijeme da se završi tmurno poslijeratno razdoblje. Unatoč određenim rezultatima, ukupna situacija u zemlji je depresivna. To nije ništa novo, ali u međuvremenu se regionalni i međunarodni kontekst znatno promijenio. Stoga situacija u Bosni i Hercegovini iziskuje reviziju.

Na regionalnoj razini, članstvo Hrvatske u Europskoj uniji niti je doprinijelo stabilnosti niti integracijskim procesima u BiH. Nema pravih rezultata nakon desetljeća međunarodnog upliva i anemičnih strategija koje su za cilj imale poboljšati regionalnu suradnju, a teritorijalni integritet nekih balkanskih zemalja (Bosna i Hercegovina, Makedonija i Kosovo) i dalje ne treba uzimati zdravo za gotovo. Dok Rusija i Turska povećavaju svoj utjecaj u regiji, čini se da se je drastično pao utjecaj zapadne ‘meke sile’ (soft power, sposobnost da se utječe na nečije preference putem vlastitih koncepata i filozofije). Ono što zabrinjava još više je činjenica da je ugrožena sveukupna sigurnosna situacija u srednjoj i istočnoj Europi. U našem dvadeset i prvom stoljeću vidimo neke zastrašujuće paralele sa stanjem tridesetih godina prošloga stoljeća. Osim toga, stručnjaci i politički lideri na svim stranama čine se dezorijentiranim i bespomoćnim. Okolnosti uopće nisu povoljne za rješavanje bosanskohercegovačkih problema.

Na summitu Europske unije u Solunu 2003. dato je obećanje da će balkanske zemlje jednom biti primljene u Europsku uniju, ali EU nije bila u stanju održati riječ. Jedina strategija EU za Balkan sastojala se u održavanju statusa quo, i pokazala se katastrofalnom. Što se tiče Bosne i Hercegovine, EU ipak ima određenu obvezujuću odgovornost. Dva su ključna pitanja u vezi ove države.

Prvo, Daytonski sporazum, bez obzira na to kakav je smisao imao sada već davne 1995. godine, sada u potpunosti ometa napredak zemlje. Lokalni, regionalni i međunarodni čimbenici odgovorni su za provođenje neophodnih političkih promjena. Doista je neizbježno otvoriti pandorinu kutiju kako bi našli ono što se nalazi na njenome dnu – nadu.  Treba završiti s bajkom o dva entiteta i nitko se ne treba bojati Daytona II.

Drugo, kroz stoljeća pokazalo se da je integritet Bosne i Hercegovine stabilan samo ako je ona dio većih političkih entiteta: Osmanskog carstva, Austro-Ugarske  i dvije Jugoslavije. Danas samo EU može pružiti takav okvir. Stoga je proces integracije Bosne i Hercegovine u EU imperativ, s tim da je partnerstvo između EU i BiH prioritet kao kratkoročni prvi korak. Međutim, ključno je da se politički proces vodi iznutra.

U svome Pismu sarajevskim prijateljima iz 1992. Bogdan Bogdanović je istaknuo da je braniti grad jedina moralna paradigma za budućnost. Često spominjani ‘sarajevski duh’ sastoji se od nečega jakog, nečega što se teško može razoriti: ‘suština grada’. Bogdanović je još dodao da “Svi mi, još uvek, u sebi nosimo svoje besmrtne gradove, ako ništa drugo zato što ne znamo drugačije strukturirati svet oko nas.” Ni Bogdanović niti mi koji ovo pišemo nikada nismo pomislili da će se ta suština spustiti s nebesa – da novi grad moramo oblikovati po uzoru na stari.

Dinamična i ponekad dramatična međuigra između suštine i sudbine grada ključ je za zdrav proces mirne reintegracije. Sarajevo kao i drugi bosanskohercegovački gradovi poput Mostara, Tuzle, Banjaluke, Brčkog i Bihaća mogu postati jezgro jednog novog regionalnog okvira (a što često ističu lokalni intelektualci) koji bi bio znatno više u skladu s prošlošću Bosne i Hercegovine, te prilagođen sadašnjim i predstojećim izazovima.

Nove generacije ne smiju napustiti ovo bojište. Kao i prošle generacije, ova borba mora se voditi u BiH i za BiH. ‘Bosansko proljeće’ iz 2014 je prošlost, ali ostalao je sjeme nade. Ova nada, jača i od straha i od razočaranja, sada mora procvjetati. Izvanredna bosanskohercegovačka umjetnička scena ovdje ima značajnu ulogu. Umjetnost koja nas dovodi bliže istini trebala bi postati vodilja u ovim teškim vremenima.

Wolfgang Petritsch i Christophe Solioz, Open Democracy

Foto: Flickr, neka prava pridržana


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

#EU60: Europska unija mora sačuvati zajedništvo i boriti se za svoju budućnost

Na svoj šezdeseti rođendan Europska unija suočava se s velikim brojem izazova. Neki od njih poznati su otprije a neki su bez presedana. Globalna ekonomska kriza, masovni priliv izbjeglica, pojava ekstremnih populista diljem Europe i svijeta, sve agresivnija Rusija, brexit i Donald Trump u Bijeloj kući problemi su s kojima se mora suočiti. Ova teška vremena očigledno traže jedinstvo i viziju, ali to je lakše reći nego učiniti.

Krenimo redom. Europsko gospodarstvo zapravo je u nešto boljem stanju nego što se misli. To su dobre vijesti, ali statistika sama po sebi nije dovoljna i relativno dobri gospodarski pokazatelji moraju se pretvoriti u konkretan boljitak za obične ljude, poput novih radnih mjesta i boljih plaća. Međutim, čak i kada bi gospodarstvo u EU bilo sasvim stabilno, države članice i sama Unija trebali bi otpočeti ciklus investicija koje bi barem djelomično riješile očigledne društvene probleme i opipljivo nezadovoljstvo sadašnjim stanjem. Osim dobre vladavine, europski lideri valjda uviđaju da ako se ne pokrenu, nezadovoljstvo građana može se pretvoriti – i pretvara se – u glasove za raznorazne populiste koji su više nego voljni i spremni iskoristiti nesreću  drugih za svoje mračne ciljeve.

Kao što smo vidjeli, europska ekstremna desnica se konsolidira i surađuje. Desni populisti očito su ohrabreni uspjehom Donalda Trumpa i njegove nacionalističke retorike i nastoje ga oponašati, pa i nadmašiti u Europi. Nisu uspjeli u Austriji i Nizozemskoj, a vidjet ćemo što će biti u Francuskoj gdje je Marine Le Pen ozbiljna kandidatkinja za predsjednicu Francuske. U boljim vremenima radikalni populisti i njihove politike imale bi minimalnu prođu kod većine građana, ali ovo su neobična i teška vremena i bila bi velika greška zanemariti tzv. obične ljude i njihove probleme, čak i ako se ne slažemo s njima.

Pitanje izbjeglica politički je osjetljivo i moralno depresivno. Europska unija u cjelini nije se iskazala. Većina zemalja članica ne želi ispuniti svoje međunarodne obveze spram izbjeglica. Putem medija bili smo svjedoci sramotnih prizora izbjegličkih prihvatnih centara i tamošnjih uvjeta, hladnoće i sveopće mizerije. Angela Merkel učinila je časnu stvar kada je odlučila prihvatiti milijun ljudi u Njemačku, ali mogla bi platiti visoku političku cijenu na sljedećim općim izborima u rujnu. Kako je već spomenuto, druge zemlje članice pokazale su manjak spremnosti i senzibiliteta da pomognu ljudima koji bježe iz, čak i za nas, nezamislive tragedije u Siriji. To je prilično sramotno, ali isto tako i nije posve neočekivano, s obzirom na prijetnju maloga broja potencijalnih terorista infiltriranih među izbjeglicama.

Najnoviji podaci ukazuju da iako je broj izbjeglica koji dolaze pao, ljudi umiru u većem broju na Mediteranu. Ova tragedija vjerojatno će se nastaviti sve dok ne dođe do trajnijeg rješenja i mira u Siriji. To se, nažalost, čini dalekim. Rješenje sirijskog sukoba očito ovisi o raznim međunarodnim igračima, ali EU i njezine države članice moraju biti uporne u naporima da ne budu potpuno marginalizirane od strane Rusije, Turske i SAD-a.

Rusija kao da je postala permanentna glavobolja za EU. To je velika šteta, jer da je više volje mogli bi blisko i prijateljski surađivati, što bi bilo i prirodno i obostrano poželjno. Međutim, stvarnost je takva da neke zemlje članice EU iz istočne Europe Rusiju vide kao izravnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Osim toga, Rusija je postala sve agresivnija u cyber ratovanju i pokušajima miješanja u europsku politiku i izbore, u toj mjeri da su Europljani odlučili djelovati kako bi se spriječila još gora šteta.

Osim ako se ne dogodi istinska promjena paradigme, što je malo vjerojatno ali ne i sasvim nemoguće, čini se da se trenutno malo toga može učiniti na poboljšanju odnosa između EU-a i Rusije. Ova država se sudjelovanjem u ratu u Siriji i Ukrajini na neki način potvrdila kao  globalna vojna sila, ali je platila visoku cijenu. Rusija je pod sankcijama Zapada, njeno gospodarstvo je oslabljeno. Rusija pokušava pomoći europske političare i stranke koji su za Putina, ali malo je izvjesno da će ova strategija biti uspješna, osim ako neki od njegovih pulena ne osvoje vlast u državi članici, posebno negdje poput Francuske ili Italije.

Brexit je još jedan veliki izazov. Britanska vlada napokon je otkrila plan, ili barem popis želja o tome kako oni vide budućnost odnosa s EU-om. Plan je doživljen kao pogrešan i nerealan, kako u Velikoj Britaniji tako i u ostatku Europe. Malo je vjerojatno da će Britanija osigurati sve što želi od EU-a, što zači da će i Britanija i EU trpjeti posljedice. Međutim,  nakon brexita Britanija bi mogla izgubiti mnogo više nego EU, posebno u smislu gospodarskog razvoja, utjecaja u svijetu i reputacije kao slobodnog, otvorenog i tolerantnog društva.

Donald Trump predstavlja opasnost za EU ne samo kao predsjednik SAD-a najmanje četiri godine, nego i zbog retorike kojom se služio tijekom predizborne kampanje. Trumpova politika mogla bi nadživjeti njegov mandat u Bijeloj kući. Ali, kao i svi drugi, i gospodin Trump će u konačnici biti ocijenjen na osnovu djela, a ne onoga što govori. Postoji mogućnost da će svijet, barem privremeno, biti manje opasan ako dođe do poboljšanja odnosa s Rusijom. U svakom slučaju, novi predsjednik SAD-a je nacionalist koji pokazuje malo interesa za liberalni međunarodni poredak. Gospodin Trump također otvoreno pokazuje prezir prema EU i teško da će biti velikih promjena.

Što bi onda EU i države članice trebale činiti suočene s tolikim problemima? Za početak, ohrabrujuće je da su europski liderli snažno osudili stavove gospodina Trumpa. Europa u osnovi i nema izbora nego da se drži zajedno i pronađe svoj put u ovim teškim vremenima. Bila bi ludost učiniti bilo što drugo, što bi Britanija već mogla uskoro saznati.

Što znači držati se zajedno? EU bi se trebala suprotstaviti Trumpu kad god je to potrebno, ali uvijek biti svjesna dugoročnog značaja odnosa sa SAD-om. Osim toga, EU treba nastaviti komunicirati i gdje je moguće surađivati s Rusijom, ali zadržati sankcije dok ne dođe do značajne promjene u ruskoj vanjskoj politici. Politički pritisak koji proizilazi iz izbjegličke krize može se ublažiti ako europski lideri jasno stave do znanja da je ova situacija privremena i da će većina izbjeglica, kao i nekada u slučaju bivše Jugoslavije, vremenom biti vraćena u matične države. Što se tiče brexita EU treba pričekati i vidjeti što Britanija zapravo želi, što još nije jasno, i razviti svoju strategiju. Istovremeno, EU bi trebala nastaviti bitan rad na poboljšanju svoga gospodarstva. Treba nastaviti s reformama kojima bi Unija postala modernija, s manje birokracije i mnogo više kontakta sa običnim građanima.

Svi izazovi s kojima se EU suočava su teški, neki su čak zastrašujući, ali sve što je ovdje spomenuto može biti učinjeno. Nadajmo se da će se to i dogoditi.

Dražen Šimić


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Europska unija smatra da Rusija destabilizira Balkan

Čini se da se zapadni Balkan vratio u središte pozornosti međunarodne zajednice. Pri tome se misli prije svega na BiH, Srbiju, Kosovo, Makedoniju i Crnu Goru. Hrvatska i prije toga Slovenija odmaknule su se u geostrateškom smislu od Balkana članstvom u Europskoj uniji i NATO savezu. Razlog za ovaj obnovljeni interes je Rusija i njeno pojačano prisusustvo u regiji.

Utjecajni mediji poput The Guardiana, Independenta i briselskog portala EU Observer pišu o samitu EU 9.3. na kojem su čelnici “razmotrili niz gorućih pitanja, među ostalim iz područja gospodarstva, sigurnosti, migracija te stanja na zapadnome Balkanu”. Ističe se da je unija alarmirana ruskim uplitanjem u ovome dijelu svijeta. Smatraju da je sigurnosna situacija u regiji krhka i da su tome doprinijeli kako vanjski utjecaji (Rusija) tako i unutarnji u smislu osnaženog nacionalizma i međuetničkih tenzija.

Zapadni Balkan bio je centralna tema samita EU. Britanska premijerka Theresa May osvrnula se na nedavni pokušaj državnog udara u Crnoj Gori i navodni ruski upliv rekavši da će “tražiti da se učini više kako bi se suprostavilo ruskoj kampanji plasiranja lažnih informacija i podigla razina vidljivosti zapadne predanosti ovoj regiji”. Donald Tusk, novi-stari predsjednik Vijeća Europske unije izjavio je da je regija zapadnog Balkana “od vitalnog značaja za Europu”, dodavši da su se “napetosti i podjele izmakle kontroli, djelomično zbog nezdravih vanjskih utjecaja koji destabiliziraju nekoliko zemalja već neko vrijeme”. Vodeći njemački europarlamentarac David McAllister smatra da se “geopolitika vratila na Balkan” i da EU treba biti konkretnija u nastojanju da se suprostavi ruskim pokušajima destabiliziranja regije. Osim Rusije, čelnike EU brinu i države poput Turske i zemalja arapskog zaljeva koje također imaju pretenzije na Balkanu, ali smatra se da je Rusija veći problem. EU čelnike brine i to što neki državljani balkanskih zemalja (Kosova, Albanije te Bosne i Hercegovine) ratuju za tzv. Islamsku državu u Iraku i Siriji.

Nije teško zaključiti da svaki puta kada su se interesi velikih sila prelamali preko Balkana to nije dobro završilo, prije svega po same Balkance. U ovome slučaju možda ipak postoji par razloga za optimizam. Državni udar u Crnoj Gori nije uspio i Rusija teško da će moći imati većeg upliva u toj zemlji u budućnosti. Dodatna prepreka ruskome utjecaju je proeuropski orijentirani premijer Srbije (i kandidat za novoga predsjednika ove države) Aleksandar Vučić.  Osim toga, sama Rusija ako želi može promijeniti svoju politiku, surađivati sa Zapadom i doprinijeti stabilnosti ove regije.

U svakom slučaju, stabilnost zapadnog Balkana je osjetljivo pitanje. Velike sile moraju imati na umu lekcije iz relativno nedavne povijesti o tome kako je kada se stvari otmu kontroli u ovoj regiji. S druge strane, lideri zemalja regije trebaju prije svega misliti na dobrobit svojih građana i pažljivo odabrati koga žele za velikog brata, ako baš moraju.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

O sarajevskom građanstvu i trećeentitetskom hrvatstvu

Znate li ko je Božo Ljubić? Naravno da znate. Veteran hrvatske politike u BiH, lučonoša zapadno-hercegovačke političke misli, neumorni borac za hrvatsko bolje sutra i kvisko Dragana Čovića u HNS-u. Jednom riječju – Etnonacionalist! Malo šta je tako dirljivo kao kad Ljubić, hrvatski uljuđeno, optira za trećeentitetski politički raj.

A znate li ko je Peđa Kojović? Sigurno da znate. Miljenik sarajevske urbane gerile, Kurt Cobain iz našeg sokaka, frontman Naše stranke i Fina gradska raja (FGR). Jednom riječju – Građanin! Nema ništa ljepše nego kad Kojović, onako punk-rockerski i nadasve građanski, opandrči po nacionalistima svih boja i fela.

Vjerovatno već lagano nazirete da se spomenuti dvojac neće dobro provesti u ovom tekstu. No nemojmo odmah na početku biti strogi prema Ljubiću i Kojoviću. To ćemo ostaviti za drugi dio teksta. Obojica su, u građanskom smislu, pristojni ljudi koji više ili manje argumentirano iznose svoje stavove, ma koliko nam možda bilo nesimpatično ono što javno govore. Ako za trenutak suspregnemo svoje političke i ideološke emocije, čak ce nam biti simpatični ova dva politička antipoda, sarajevski Građanin (s velikim G) i širokobriješki Etnonacionalist (s jednako velikim E).

U čemu je onda problem sa ovom dvojicom? I zašto baš oni spojeni u istom tekstu, sigurno se pita radoznao i nestrpljiv čitalac, i traži hitar odgovor. E pa ne može tako, idemo po redu.

Da je Božo Ljubić političar od integriteta uopće ne treba sumnjati. Poznate su njegove u nebo vapijajuće jadikovke zbog izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH. Te jadikovke izgovarao je čovjek koji je izravni krivac što su Hrvati osam godina u Predsjedništvu BiH gledali nekoga koga nisu tamo htjeli vidjeti a kamoli izabrati. Da, Ljubić je jedan od kreatora ”slučaja Komšić’’. Hrvati uglavnom svoju ljutnju usmjeravaju prema Sarajevu i Bošnjacima, a jedan od glavnih krivaca za njihovu frustraciju Komšićem upravo je Božo Ljubić, čovjek koji je Harisu Silajdžiću pomogao da sruši tzv aprilski paket ustavnih reformi. Podsjetimo, ovim reformama je, između ostalog, bilo predviđeno da se članovi Predsjedništva biraju u državnom Parlamentu a ne direktno na izborima. Drugim riječima, da je aprilski paket prošao Komšićev izbor za šefa države ne bi bio moguć bez saglasnosti hrvatskih delegata u Parlamentu. I onda taj isti Ljubić godinama drvi o problemu koji je sam stvorio. Da nije urnebesno smiješno bilo bi samo smiješno.

Hrvati svoju političku i ustavno-pravnu zakinutost pogrešno adresiraju samo na Sarajevo, Bošnjake, međunarodnu zajednicu… Namjesto da sami sebi postave krajnje jednostavno pitanje: ko nas to politički predstavlja i intelektualno opslužuje evo već više od dvije dekade. Ako bi fakturirali svoju ljutnju i frustraciju konkretnoj osobi onda bi to u prvom redu bio Božo Ljubić, koji je vrijedno držao lopovsku Harisu Silajdziću dok je ovaj rušio najvažniji reformski paket u postdaytonskoj BiH. Osim toga, je li zaista moguće da ti je uvijek neko drugi kriv za vlastiti položaj u društvu?

Ljubić je i jedan od reinkarnatora herceg-bosanske ideje. U jednom nedavnom istupu Ljubić je izjavio da je Herceg Bosna danas aktuelnija nego ikad i da je trajna inspiracija u borbi za jednakopravnost Hrvata u BiH. Njegov moralni habitus dovoljno je fleksibilan da zanemari sve grozote koje su učinjene uime te ideje. Ubojstva, protjerivanja, logori, traume koje i danas osjećaju oni sa malo drugačijim imenima i koji su bili blagoslovljeni da se jurisdikcijski i faktički nađu u ovoj nesretnoj tvorevini… Ali ko još drži do tih trivijalnosti kao što su zločini protiv čovječnosti. Osim, možda, tamo nekog Haaškog tribunala.

Ako je Ljubić etnonacionalistički tranzicijski parazit i moralno deficitarni uhljeb sa dugogodišnjim stažom, koji je onda problem sa Peđom Kojovićem? Kojovićevi deficiti druge su prirode. U nedostatku bolje terminologije mogli bi ih nazvati sarajevskim (pseudo)građanskim autizmom. Kojovićev primjer puno je zanimljiviji, jer se on u dijelu javnosti percipira kao neko ko nastupa sa pozicija političke alternative. Zato mu se valja nešto više posvetiti.

Spomenuti autizam Kojović je veoma plastično demonstrirao nedavno kada se oglasio povodom jedne benigne izjave Tonina Picule, zastupnika u Europskom parlamentu. Picula je do sada u sarajevskoj javnosti figurirao kao neupitni prijatelj Bosne i Hercegovine, kao jedan od najznačajnijih lobista za njeno što skorije priključenje Europskoj Uniji. Šta ga je onda tako inkriminiralo pa da sarajevska građanska javnost tako unisono i histerično reagira? Pa evo, drznuo se i rekao da u BiH žive tri konstitutivna naroda i da tu formulaciju (‘’konstitutivni narodi’’) ne treba brisati iz Rezolucije Europskog parlamenta. Kojović je promptno reagirao i posegnuo za prepoznatljivim patriotsko-građanskim verbalnim arsenalom, osudivši Piculine izjave kao antieuropske i neprijateljske prema državi Bosni i Hercegovini. Šta reći nego blago državi Bosni i Hercegovini kad ima ovako revne zaštitnike poput Građanina Kojovića. Ako ima problem sa konceptom konstitutivnih naroda, onda bi bilo pošteno da Kojović izađe u javnost i objasni kako i kojim sredstvima bi dokinuo taj koncept. Ima li, osim kvazigrađanske verbalne artiljerije, neku konkretnu ideju kako to izvesti?

Kojović je u Toninu Piculi uspio prepoznati ideološkog nasljednika Franje Tuđmana, perfidnog HDZ-ovca nevješto prerušenog u socijaldemokratu. Zbilja mu treba čestitati na tome. U raskrinkavanju Tonina Picule kao tuđmanista bio je brži i od poslovično brzih Emira Suljagića, Denisa Bećirovića, Željka Komšića, Emira Zlatara i drugih istaknutih predstavnika sarajevske ‘’građanske’’ škole.

Svojim istupom Kojović je razbio još jedan mit. Do sada je aksiomatski bilo prihvaćeno da je proizvođenje neprijatelja, i tamo gdje ih objektivno nema, (etno)nacionalistička specijalnost. Svom građanskom diskursu on je dao notu paranoje, tako specifične za ovdašnje nacionalizme. Trebao bi Kojović imati oko sebe puno bolje savjetnike za osjetljiva društvena i ustavno-pravna pitanja i izbjegavati te u biti nacionalističke klišeje u koje je upao. Naravno pod uvjetom da su on i Naša stranka istinski zainteresirani da budu politička alternativa. Neko ko se javno deklarira kao kritičar nacionalizma morao bi barem dobro promisliti o tome kakav vokabular koristi u javnom govoru.

Kojovićev istup također umnogome podsjeća na pojedine komične ispade već spominjanog Željka Komšića kada se potonji, ustoličen u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, isticao svojom zavidnom političkom pameću i još zavidnijim diplomatskim vještinama. Komšić je, sjećamo se, prijetio Vojislavu Koštunici degenekom. Dobićeš po nosu i po prstima, metaforički lukavo Željko je tada progovorio, i izazvao nemalo oduševljenje dijela sarajevske javnosti koja čezne za svojim Dodikom. I zaista, Kojović se u ovoj situacij pokazao tek kao elokventnija replika Željka Komšića. Ako imalo drži do svog političkog imidža to bi ga moralo jako zabrinuti. Kojović je, ne treba griješiti dušu, znatno pristojniji i odmjereniji u javnoj komunikaciji od Komšića, ali to ipak ne spašava ovaj njegov istup od nesuvislosti i tragikomičnosti.

Ali kada djeluješ u koordinatama sarajevske građanštine moraš u pravilnim vremenskim razmacima dokazivati svoje patriotsko pravovjerje. To je taj patriotizam koji se na Balkanu iskazuje ne kao odgovornost prema društvu u kojem živiš i djeluješ, nego kao ideologija koju bezpogovorno slijediš. Da li je Kojović svjestan u kakve sheme upada, manje je bitno. Njegovo je pravo da bude Srbin po mjeri sarajevske (malo)građanštine, ljubimac sarajevske ‘matematičke većine’, da se poslužimo omiljenom sintagmom Reufa Bajrovića, još jednog sarajevskog Građanina (s velikim G). Ono što jeste bitno i znakovito je da se i etnonacionalistički i pseudograđanski demagozi šablonski koriste patriotizmom i visokom zabrinutošću za budućnost države ili naroda. Šta to govori? Govori da se i jedni i drugi takmiče na terenu nacionalizma, s tim da se etnonacionalisti na tom terenu puno bolje snalaze. Treba reći da je tzv politička alternativa bila na vlasti od 2010 do 2014 godine. Rezultat toga vladanja bio je takav da povratak etnonacionalista na vlast i nije doživljen kao nešto najgore što se može desiti.

I Ljubić i Kojović su ovdje navedeni tek kao ilustracija, kao mali dijelovi jednog puno šireg problema. Oni samo personificiraju dva tipa mišljenja i modela koji ovu zemlju drže u trajnoj blokadi. Ta dva modela su etnonacionalistički i pseudograđanski. I jedan i drugi model djeluju dezintegrirajuće, proizvodeći političke krize i produbljujući međunacionalne podjele. Ljubićevo zazivanje novih etnoteritorijalnih aranžmana u BiH i Kojovićevo zazivanje građanske BiH samo su dvije strane iste kovanice.

Ljubićev istup zorno govori o mizeriji hrvatske politike u BiH. Hrvati imaju hrpu dobrih razloga da okrenu leđa HDZ-u i priklone se nekim drugim političkim opcijama, iz prostog razloga što ih je ta politika u zadnje dvije decenije srozala i politički i ekonomski, i moralno i demografski. No, kada krenemo razmišljati u tom pravcu dolazimo do otužne činjenice da političkog pluralizma u bh Hrvata gotovo da nema. HDZ je centralna gravitaciona tačka oko koje se sve vrti. Takva homogena privrženost i poslušnost vrlo je karakteristična za autoritarne političke sustave kojih se politički i intelektalni prvaci u Hrvata navodno gnušaju. Ali šta drugo očekivati ako su ti Nino Raspudić, Ivica Lučić ili Dražen Pehar vodeći intelektualci, a Dragan Čović i Božo Ljubić političke perjanice. Ništa, okrivi Sarajevo, to uvijek pali.

Kojovićev istup zorno govori koliko je sarajevska građanština jedna unisona, autistična i u svojoj biti nacionalistička formacija, nesposobna da razmišlja izvan propisanih patriotsko-građanskih koordinata. Da, nacionalistička, nažalost. To je ta iluzija sarajevske (malo)građanštine koja zagovara model tzv. većinske demokracije u fragmentiranom i duboko podijeljenom društvu. I koja misli ako takve zahtjeve ispostavlja neko ko se zove Predrag ili Željko da to automatski negira njihovu nacionalističku bit. Otprilike kao kad sa RTRS-a optužuje Bošnjake i Sarajevo za terorizam, pa ispada ako te optužbe izgovori neko ko se, recimo, zove Dževad da se automatski radi o objektivnoj analizi a ne o sirovoj šovinističkoj podvali. Insistirati na modelu većinske demokracije u zemlji kakva je BiH samo je put u nove svađe i nesporazume. I najbolje pogonsko gorivo za separatističke politike.

I na kraju, sve navedeno samo ukazuje da među političarima i političkim strankama ne treba tražiti rješenje za složena društvena i ustavno-pravna pitanja. Oni naprosto nemaju ni želje ni kapaciteta za to, a u krajnjoj liniji to i nije njihovo poslanje. Situacija se neće promijeniti dok drugačije ne progovore intelektualna elita i akademska zajednica, dok intelektualci ne izađu iz svojih ideoloških rovova i konačno krenu osmišljavati društvene modele primjenjive na BiH. Nije nikakva nepoznanica da postoje teorijski i praktični modeli i koncepti kojima se uspješno mogu suzbijati separatizam i unitarizam, dva najopasnija virusa za složena društva poput BiH. Pitanje je samo koliko su sadašnje elite zainteresirane za njih. Ali o tome neki drugi put.

Sa ovakvim političkim mainstreamom i sa ovakvom političkom alternativnom Bosna i Hercegovina neće još dugo prodisati. Nudi li iko nešto treće?

Neven Šimić


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Dodikova lista

Krajem 90-ih godina prošlog stoljeća Madleine Albright, šefica diplomacije SAD-a, tadašnju politiku Milorada Dodika definirala je kao ‘’dašak sviježeg vjetra na Balkanu’’. Bilo je to vrijeme kada je Dodik bez izbornog legitimiteta, voljom SAD-a, preuzimao vlast u Republici Srpskoj. Onda je on poželio da vlast osvoji na izborima, tj da si osigura izborni politički legitimitet. Izgleda da je vrlo lako zaključio da je za to jedini siguran put nacionalistička retorika. Za takav zaključak bio mu je dovoljan samo površan pogled na političku praksu u BiH. Od tada je Dodikova politička strategija, taktika, forma i sadržaj samo i jedino radikalni nacionalizam. Poslje toga nastupa vrijeme referenduma, najave osamostaljenja RS-a, najave pripajanja Srbiji i vrijeme strasnog iskazivanja mržnje prema svemu što bi moglo biti integrativni faktor za budućnost Bosne i Hercegovine.

Dugo se čekalo ko će kada i kako reći dosta. I konačno će crna lista osvijetliti i zablude i laži i prevare. Nikada više poslije 17.01. RS neće biti pa gotovo u vlasništvu jednog čovjeka – imat će običnog predsjednika.

Sankcije Sjedinjenih Američkih Država protiv Milorada Dodika imaju dva važna aspekta. Dobro je što se vjerojatno konačno zatvara krug sadašnje Dodikove politike. Loše je što će mjere protiv Dodika negativno utjecati na ekonomske i političke odnose RS-a sa Sjedinjenim Državama i drugim zemljama koje slijede politiku SAD-a. Naravno to će imati negativnog utjecaja i na cijelu BiH. Mjere protiv Dodika ne odnose se na članove njegove obitelji i bliskih suradnika. Dodik je trebao prisustovati jednoj od perifernih manifestacija vezanih za inauguraciju novog predsjednika SAD-a; zabrana ulaska u SAD spriječila je njegovo putovanje pa je putovala njegova supruga. Republika Srpska ima predstavništvo u Sjedinjenim Državama koje služi samo da građani RS-a i Dodikovi politički prijatelji povjeruju da je u toku proces osamostaljenja RS. Lobisti toga predstavništva do sada nisu ništa uradili za RS. Koliko su korisni vidi se i po tome da šefu nisu uspjeli osigurati vizu. Ni oni nisu pod sankcijama, jer samo povremeno urade neke potpuno nevažne poslove.

Dodik nema nikakvu imovinu u SAD pa se po tom osnovu i nema šta zamrzavati. On u Beogradu ima skupocjenu vilu. Također i na Kipru ima nekretnine, a pretpostavlja se da u Srbiji i na Kipru ima i bankovne račune.

Moglo se ovih dana čuti i pročitati više izjava iskusnih diplomata iz BiH, Hrvatske i Srbije, i svi se slažu da će sankcije dugo trajati. To je administrativno-diplomatska procedura koja dugo traje – i pri nametanju i skidanju sankcija. Svi su sigurni da za novu administraciju SAD to ne predstavlja nikakav prioritet, pogotovo što je Donald Trump najavio prilično neobične međunarodne prioritete, a poznato je da ima i mnogo unutrašnjo-političkih problema. A Dodik se nadao i glasno ponavljao kako će njega nova administracija pripaziti.

Ima priličan broj tzv. analitičara koji prognoziraju da će Dodik lako dobiti i iduće izbore, jer će zbog sankcija sebe predstavljati kao žrtvu i mučenika. To se može desiti samo ako se iz bošnjačkih političkih krugova, i naročito iz okruženja ‘’mudre’’ Izetbegovićeve politike, bude pokazivao višak trijumfalizma i slavljenja sankcija. Sigurno je da će Dodik jos više zaoštravati retoriku jer samo mu to i preostaje. Te nove Dodikove pokušaje iz Sarajeva bi trebalo ignorirati i pustiti ga da sam sebe nastavi kompromitirati. Ozbiljni znalci politika na Balkanu očekuju da će se poslije izbora u Srbiji i Aleksandar Vučić odreći Dodika. U tom slučaju bit će to i kraj Dodikovog političkog siledžijstva. Međutim, ova vrsta rezonskog zaključivanja često promaši, a skoro redovito promaši tamo gdje vladaju politike kao što su politike u BiH i susjedstvu.

Dodikova moć i utjecaj na sva politička i društvena kretanja u RS topit će se isto kao što se tope i njegove referendumske ambicije. I pored toga BiH će ostati sa brojnim i velikim problemima, ali bit će lakše kada je jedna nevolja manje. Jedna manje, a ima ih poprilično. Posve su u krivu oni koji ne priznaju da u BiH ima kočničara i osim Dodika.

Zlatko Bosnić


Foto: Balkaneu.com

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Koalicijski partner Angele Merkel želi izbjeglice vratiti u Afriku

Prije terorističkog napada na Berlin Njemačka je bila primjer humanog odnosa prema izbjeglicama. Sada, međutim, izgleda prilično vjerojatno da će ovaj napad dovesti do zaokreta.

Za očekivati je bilo da ultradesničarske stranke poput Alternative za Njemačku okrive kancelarku Merkel za berlinski napad i da zahtijevaju radikalnu promjenu politike prema izbjeglicma. Međutim, problemi dolaze i od prijatelja. Naime, Kršćansko-socijalna unija (CSU), bavarska stranka koja je koalicijski partner Kršćanskih demokrata(CDU)  Angele Merkel, izašla je s prijedlogom da se izbjeglicama pronađenim u Sredozemnom moru zabrani dolazak u Europu i da ih se vrati u Afriku.

CDU smatra da se politika automatskog puštanja izbjeglica u EU mora promijeniti  i da je to “jedini način da se zaustavi organizirani kriminal u Sredozemlju“.  Zalažu se i za bolju suradnju sa sjevernoafričkim zemljama koje bi trebalo uvjeriti da izbjeglice uzmu natrag. Također traže da se izbjeglice bez valjanih dokumenta zadrže na granici s Njemačkom i da ih se smjesti u tranzitne centre, dok im se ne utvrdi identitet.

Osim ljudske tragedije, berlinski napad mogao bi dovesti i do velikih političkih promjena. Glavni urednik Deutsche Wellea Alexander Kudascheff misli da  je moguć svojevrsni ‘politički zemljotres’. S obzirom da je napadač bio izbjeglica,”prijateljska dobrodošlica Njemačke bit će testirana do krajnjih granica. Trijumf ultradesničarskog nacionalističkog načina razmišljanja dovest će do više nego dobrih izbornih rezultata. Naše otvoreno društvo će se zatvoriti, domaća politička scena će se fosilizirati, a sloboda će biti pod prijetnjom koja dolazi iznutra“.

Moguće promjene u Njemačkoj dolaze u delikatnome trenutku za cijelu EU. Ovo je još jedan veliki izazov europskom društvu, tim više jer se radi o vodećoj europskoj zemlji.2017. mogla bi biti burna politička godina, pogotovu zato što se mora imati u vidu i globalni kontekst: na koji će način ‘trumpizam’ djelovati na spomenuta kretanja, a tu je još i nova ljubav između Moskve i Ankare.

Pratite nas na Facebooku i Twitteru.

Kriza u Makedoniji

Što se to dešava u Makedoniji? Čini se da je pitanju još jedna (vještačka?) kriza, ali jedna od onih koje nagrizaju povjerenje u demokratski proces i institucije države.

Vladajuća stranka VMRO-DPMNE i njen vođa, bivši premijer Nikola Gruevski objavili su svojevrsnu listu prijetnji upućenu nevladinim organizacijama, opozicijskim strankama i stranim diplomatama. Također su naglasili da više neće dopuštati uplitanje stranih sila u unutarnje stvari Makedonije.

Na nedavnim izborima, VMRO-DPMNE osvojila je 51 od ukupno 121 mandata u državnome parlamentu, dva više od opozicijskih socijaldemokrata. Opozicija se žalila na nepravilnosti ali Državna izborna komisija je odbila skoro sve prigovore. Međutim, zasada nitko ne želi koalirati s pobjedničkim VMRO-DPMNE, a Gruevski je zaprijetio da neće dozvoliti opoziciji da preuzme vlast. Mediji pod vladinom kontrolom govore o nekoj vrsti strane zavjere protiv vlade. Pojavili su se pozivi za proteste ispred veleposlanstva SAD, a objavljene su i adrese nekih od opozicijskih pobornika, uz poruku “spremite se, dolazimo”.

Situacija u Makedoniji je zabrinjavajuća. Podrška Europske Unije i SAD-a jako su važne za ovu državu nastalu raspadom Jugoslavije. Makedonija je barem jednom bila na ivici građanskoga rata između etničkih Makedonaca i Albanaca. Zbog toga bi politički proces morao biti sve osim agresivnog nadmetanja i retorike koja dio građana izvodi na ulice. Također treba znati, a iskustvo već postoji u ovome dijelu svijeta, da ničija vladavina nije vječna i da ‘poslije mene potop’ princip nikome ne donosi dobro.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Osigurač za čuvanje vlasti

U‭ ‬javnom političkom i informativnom prostoru‭ ‬u Hrvatskoj‭ ‬vrlo često se u posljenje vrijeme upotrebljava sintagma‭ ‘‬konzervativna revolucija‭’‬.‭ ‬Tim imenom naziva se društveni angažman ultra konzervativnih nacionalističkih‭ ‬organizacija i pojedinaca:‭ ‬nekoliko minornih političkih stranaka,‭ ‬nevladinih organizacija,‭ ‬pojedinih internetskih portala.‭ ‬Termin revolucija je adekvatan jer spomenuti‭ ‘‬revolucionari‭’ ‬žele graditi društvo kakvo ne postoji u demokratskom svijetu.‭ ‬To bi bilo društvo u kojem su nacionalističke i klerikalističke dogme najveće vrijednosti,‭ ‬kategorije čiji se sadržaji i praksa prihvaćaju onako kako ih propovijeda Katolička crkva i periferne organizacije koje je Crkva proizvela.‭ ‬Jedan vrlo utjecajan takav produkt Katoličke crkve je udruga‭ ‘‬U ime obitelji‭’ ‬koja provodi sve ideje najkonzervativnijega dijela Crkve,‭ ‬a takvim idejama Crkva se ne želi javno baviti.

Andrej Plenković,‭ ‬premijer Vlade i predsjednik HDZ-a,‭ ‬javno se deklarira kao političar desnoga centra‭; ‬kao političar on se tako i ponaša,‭ ‬a kao privatna osoba on je i liberalniji od te odrednice.‭ ‬Poznato je da su Plenković i njegovi ministri‭ (‬osim nekoliko izuzetaka‭) ‬protiv svjetonazorskih‭ ‘‬vrijednosti‭’ ‬gore spomenutih subjekata,‭ ‬ali to ne pokazuju javno.‭ ‬Takve‭ ‬stavove povremeno i prihvaćaju jer im je potreban kompromis sa jakom desnom frakcijom‭ ‬unutar HDZ-a.‭ ‬Ti su kompromisi štetni za hrvatsko društvo,‭ ‬ali i za Plenkovićevu vladu.‭ ‬Opasnost je u tome sto kompromiserstvo otvara šanse političkom ekstremizmu.‭ ‬Ima više takvih primjera,‭ ‬a kao ilustracija lošeg kompromisa vrlo jasno govori slučaj ministra obrazovanja i znanosti Pave Barišića.‭ ‬Poznati‭ ‘‬znanstvenik‭’ ‬i mnogo poznatiji plagijator česta je tema u javnosti.‭ ‬U vezi sa temom Barišić je i neuspješni pokušaj rasprave o plagiranju na Odboru za etiku u znanosti u obrazovanju.‭ ‬Većina nije podržala osudu Barišićevog čina,‭ ‬pa je predsjednik odbora akademik Vlatko Silobrčić podnio ostavku.‭ ‬Podržali su ga još neki članovi i to se tijelo raspalo.‭ ‬Drastičniji je i opasniji sljedeći primjer.‭ ‬U Jasenovcu,‭ ‬vrlo blizu nekadašnjeg ustaškog koncentracijskog logora,‭ ‬veterani HOS-a otkrili su spomenik na kojem je uklesan ustaški pozdrav‭ ”‬za dom spremni‭”‬.‭ ‬Na tom skupu održala je govor i načelnica općine Jasenovac Marija Mačković iz HDZ-a.‭ ‬Prošlo je više od mjesec dana od te profašističke provokacije a reakcije državnog vrha Hrvatske niti nižih nivoa nema.

spomenik-jasenovac_page_1
HOS-ov spomenik u Jasenovcu

Plenković ima problema i u svojoj stranci,‭ ‬on nema punu kontrolu u HDZ-u.‭ ‬Formalno Plenkovićev zamjenik Milijan Brkić,‭ ‬koji je u stranci marginaliziran‭ (‬kao Karamarkov kadar‭)‬,‭ ‬ima punu kontrolu nad organizacijom HDZ-a u Zagrebu‭; ‬ima još takvih slučajeva.‭ ‬Ni koalicija HDZ-Most nije posve skladna.‭ ‬Most ima velike zahtjeve i često zauzima nekorektnu poziciju kao da je neka kvazi opozicija u vlastitoj vladi.‭ ‬Dešavaju se i slučajevi vrbovanja kadrova HDZ-a.‭ ‬Jedan sviježi primjer:‭ ‬HDZ je‭ ‬01.12.‭ ‬smijenio uspješnog direktora komunalnog poduzeća u općini Vodice Ivicu Slavicu,‭ ‬a razlog je što je Slavica pristupio Mostu.‭ ‬Ima veliki broj nesporazuma na relaciji HDZ-Most,‭ ‬međutim još uvijek su to sukobi niskog intenziteta i za sada ne ugrožavaju funkcioniranje Vlade.‭

Poslije rigidnog‭ ‬nacionaliste Karamarka Plenković je dočekan kao pravo osvježenje i nova nada.‭ ‬Od njega se previše očekivalo,‭ ‬a već stižu i prva razočarenja.‭ ‬Plenković je počeo griješiti i tamo gdje se od njega‭ ‬očekivalo da bude skoro nepogrešiv,‭ ‬a to je oblast vanjske politike.‭ ‬On ima iskustvo u diplomatskoj službi i iskustvo zastupnika u EU Parlamentu,‭ ‬a već se desilo da je nepotrebno opteretio odnose Hrvatske i Rusije.‭ ‬Prilikom zvanične posjete Ukrajini davao‭ ‬je obećanja kao da govori u ime Europske Unije,‭ ‬a ne kao dužnosnik jedne male članice Unije.‭ ‬Plenkovićeva politika prema Bosni i Hercegovini,‭ ‬barem na nivou verbalnih konstrukcija,‭ ‬apsolutno je korektna.‭ ‬Praksa i tu već bilježi pogreške.‭ ‬Samo nekoliko dana poslije izbora za premijera zvanično je posjetio BiH.‭ ‬Bila je to‭ ‬dobra odluka.‭ ‬Međutim,‭ ‬u Sarajevo je došao potpuno nepripremljen i napravio nekoliko pogrešaka.‭ ‬Osnovna je‭ ‬pogreška što je položaj Hrvata u BiH tretirao s pomanjkanjem diplomatske opreznosti pa je bilo više negativnih nego pozitivnih reakcija na tu posjetu.‭ ‬Istina je da u BiH postoji problem ustavno-pravnog položaja Hrvata,‭ ‬ali se to pitanje mora tretirati sa dovoljno znanja i takta.‭ ‬Da je toga bilo ne bi se desila jedna kadrovska smutnja,‭ ‬već poznata kao slučaj Željana Zovko.‭ ‬Gospođa Zovko,‭ ‬ambasadorica BiH u Rimu,‭ ‬na izborima za Europski parlament u Hrvatskoj bila je na listi Domoljubne koalicije‭ ‬i nije izabrana.‭ ‬Kada je zastupnik u Europskom parlamentu Davor Ivo Stier izabran za ministra vanjksih poslova Hrvatske Željana Zovko poslana je u Europski parlament kao njegova zamjena.‭ ‬Takva kadrovska vratolomija nezabilježena je u parlamentarnoj praksi.

Većina onih koji promišljaju i komentiraju politička i društvena zbivanja mišljenja su da bi Plenković mogao dugo vladati Hrvatskom.‭ ‬Kompromisi i kompromiserstvo ne doprinose ni demokratskom ni ekonomskom napretku,‭ ‬ali su provjereni osigurač za čuvanje vlasti.‭ ‬Malo‭ ‬je vremena trebalo Plenkoviću da demonstrira spremnost i potrebne‭ ‘‬kompetencije‭’ ‬za kojekakve kompromise.‭ ‬Naruku HDZ-u i Plenkoviću dobro je došlo SDP-ovo traženje novih političkih sadržaja i identiteta.‭ ‬Teško da Davor Bernardić na čelu SDP-a može biti generator takvih promjena.‭ ‬To bi mogao biti dobitak za Plenkovićevu vladu,‭ ‬ali nije dobro za Hrvatsku.‭ ‬Vlast bez dobro organizirane opozicije isto je kao bilo koji rad bez kontrolnih mjera.

Zlatko Bosnić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

SDP i Davor Bernardić moraju stranku napraviti konkurentnom, privući nove članove, a trebaju razmisliti i o povratku Ive Josipovića

Novi šef SDP-a Davor Bernardić ima pred sobom veliki posao. Svoju stranku mora ponovno učiniti konkurentnom nakon neočekivanog poraza na zadnjim općim izborima. To je puno lakše reći nego učiniti uz Andreja Plenkovića kao premijera, te uz predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović koja će manje-više otvoreno podržavati svoga stranačkog šefa.

Par stvari nameću se same od sebe i od njih treba početi. Gospodin Bernardić je u razgovoru za Hinu dao do znanja da ima posložene prioritete. Rekao je da SDP mora izgraditi jaču organizaciju na terenu i privući nove ljude u stranku. Ako uspije, te dvije stvare bile bi veliki iskorak naprijed, ne samo za SDP nego i za hrvatsku politiku uopće. Tradicionalno dominantni HDZ, koji otvoreno pomažu crkva, branitelji i djelomično državni mediji, mora imati jakoga protivnika.

Da bi privukao nove članove , SDP mora ići među ljude – doslovno. U naredne četiri godine moraju voditi svojevrsnu kampanju na ulici. Moraju postaviti svoje štandove tamo gdje građana ima u većem broju (ulice, trgovi, trgovački centri itd.), razgovarati s njima, slušati i učiti. Samo tako mogu sa sebe ukloniti image elitista i dobiti svježu krv. Stranka također mora naučiti nositi se s lijevim populistima. Njih se može pobijediti ako se razgovara s njihovim simpatizerima, poglavito mlađima, i vidjeti što ih odbija od SDP-a.

Osim novih ljudi, Davor Bernardić i stranka treba razmisliti o vraćanju nekih starih članova. Tu se prije svega misli na Ivu Josipovića. Kao predsjednik, gospodin Josipović bio je poštivan i od svojih političkih protivnika zbog svoje pristojnosti i umjerenosti. On je u međuvremen osnovao svoju stranku, Naprijed Hrvatska, ali šanse takvim projektima realno su male. To zna i gospodin Josipović koji sa strankom nije niti izlazio na opće izbore. Ako bi se ova mala stranka i njezini članovi vratili pod okrilje SDP-a to bi barem simbolički doprinijelo ukrupnjavanju ljevice i dalo pozitivan signal javnosti, a ‘onaj stari’ Ivo Josipović mogao bi biti veliki dobitak za SDP. Ako je i postojalo stanovito razilaženje između gospodina Josipovića i bivšeg šefa stranke Milanovića, to više ne bi trebalo biti relevantno.

Iako je gospodin Bernardić naveo i neke druge strateške planove, od kojih je posebno važan veći fokus na selo, jačanje stranke na terenu i privlačenje novih ljudi (uz povratak važnih bivših članova) trebali bi biti prioriteti. To je vjerojatno težak posao ali ne mora biti nemoguća misija. Nagrada za dobar rad je povratak na vlast, kao i konkurentnija ljevica i kvalitetnija hrvatska politička scena.

Gospodinu Bernardiću treba dati onih relativno uobičajenih stotinu dana na dužnosti da bi se formirali prvi utisci o njegovom radu. Taj rad važan je ne samo za SDP nego i za cijelu Hrvatsku.

Fotografija: republika.eu

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Daytonski sporazum napravio je od BiH kompliciranu i tromu državu, ali ako nema dogovora, što je alternativa?

Daytonski mirovni sporazum doveo je do završetka rata u Bosni i Hercegovini. To je bio i ostao veliki uspjeh. Autori sporazuma, Richard Holbrooke i drugi, znali su da sporazum ima mane ali smatrali su da će vremenom doći do promjena i prilagodbe novim, mirnodopskim okolnostima i djelomične ispravke ratnih nepravdi. To se donekle i desilo, ali unutar Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus oko nastavka procesa.

U zadnjih dvadeset godina dosta se govorilo o nužnosti promjene Daytona, a jedini ozbiljniji pokušaj promjene Sporazuma bio je 2006. godine. Tada su Haris Silajdžić i istomišljenici (Božo Ljubić, Damir Arnaut i mnogi drugi) oborili tzv. aprilski paket ustavnih reformi koje bi od BiH načinile funkcionalniju državu – svakako jednim dijelom i s nadom da će se izvana nametnuti radikalnije promjene Daytona. Gospodin Silajdžić išao je na izbore sa sloganom “100% BiH” i na valu antidaytonskih emocija osvojio mjesto člana Predsjedništva. Ili je bio naivan ili veoma sebičan ako je mislio da ima šanse promijeniti Daytonski sporazum na ovaj način. Uspio je samo ojačati Milorada Dodika, koji Republikom Srpskom vlada do danas. Ovaj najpoznatiji pokušaj jednostranog mijenjanja Daytona pokazao je da se radi o uzaludnome poslu koji iscrpljuje i proizvodi još više nacionalizma.

Što je onda rješenje? Bilo bi odlično za sve kada bi se Dayton modernizirao, ali za takvo što naprosto nema dogovora unutar Bosne i Hercegovine. Svaki pokušaj propao bi u Domu naroda BiH i tu bi priča bila završena.

Ako postoji šansa za promjene, ona je dugoročna. Ukoliko dođe do pregovora o promjenama, oni će biti mukotrpni, vjerojatno i frustrirajući, no ako rezultiraju jednostavnijom i funkcionalnijom državom vrijedit će truda. U tome smislu mišljenje EU o BiH kao državi kandidatu za člana Unije moglo bi biti važno jer će bh protagonisti morati otkriti karte. Ako se procijeni da je potrebna promjena Daytona, političari poput Milorada Dodika morat će se opredijeliti: žele li u EU kao i većina njihovih glasača, ili će nastaviti s nacionalističkim iscrpljivanjem zemlje. To vrijedi i za sve druge bh političare sa svojim ‘većinskim’ i ‘manjinskim’ frustracijama i ambicijama.

Pregovori sa EU najbolja su šansa za promjene Daytonskog sporazuma i mora im se pokloniti sva pažnja.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Trumpova pobjeda je malo čudo koje svijet uvodi u novi period neizvjesnosti

Donald Trump novi je predsjednik Sjedinjenih američkih država. Što to znači za SAD i za svijet nemoguće je odrediti dok ne napravi prve konkretne poteze na vlasti. Izborna retorika nije isto što i vladanje još uvijek najmoćnijom državom svijeta.

Jedna od par stvari koje se mogu predvidjeti sa sigurnošću jeste da će odnosi dvije sile, SAD i Rusije, barem na početku Trumpovog mandata vjerojatno biti znatno bolji, sudeći po Trumpovim izjavama o tome kako se divi Vladimiru Putinu i podršci koju su Trumpu dali svi ruski mediji. S druge strane, odnosi s Meksikom i ostalim latinoameričkim zemljama vjerojatno će se pogoršati. U tome dijelu svijeta Trumpa doživljavaju kao vulgarnog rasista. Da ne govorimo o Amerikancima latinoameričkog podrijetla. Trumpova pobjeda možda je i najveći trenutni problem za američko društvo podijeljeno po rasnim kriterijima.

Mnogo je pitanja na koje zasada nema odgovora. Je li ovo, uzevši u obzir i Brexit (izlazak Velike Britanije iz EU) početak kraja dominacije anglosaksonske civilizacije? Što će biti s NATO savezom? Trump nije pokazao previše entuzijazma za organizaciju koja je ključ obrane zapadnoga svijeta. Što to znači za države istočne Europe, pogotovo za tri baltičke države (Estonija, Latvija i Letonija) koje su bile dio Sovjetskog Saveza a sad su članice saveza?

Trumpova pobjeda predstavlja još jedan trijumf populizma nad profesionalnim političarima. Izgleda da nije bitno da je on dokazani lažov, poduzetnik sumnjivih kvaliteta i osoba s blago rečeno staromodnim pogledima na svijet, poglavito na žene.

Što se tiče zemalja zapadnog Balkana, Trumpova pobjeda će podijeliti regiju. Srbija i bosanskohercegovački entitet Republika Srpska slavit će Putinovog ‘prijatelja’, dok će drugi biti rezignirani. Međutim, izgledno je da će se Europska unija još više angažirati na Balkanu i spriječiti bilo čije secesionističke fantazije. Stoga Trumpova pobjeda ne bi trebala imati velikoga utjecaja na ovaj dio svijeta.

Čini se da ulazimo u novi period globalne nestabilnosti, očigledno političke ali i ekonomske. Već imamo blago panične reakcije na azijskim tržištima, vrijednost dolara počela je opadati a eksperti strahuju da će doći do globalne financijske krize. S druge strane, ako se stabiliziraju odnosi s Rusijom i nađe rješenje za sirijsku tragediju, međunarodni odnosi mogli bi se odvijati bitno drugačije od većinskih predviđanja.

Jedino što je sigurno je da neće biti dosadno. Bit će zabavno ili tragično.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Izbori u SAD i posljedice na ostatak svijeta

U još uvijek najmoćnijoj državi svijeta za par dana, 8.11., održat će se predsjednički izbori. Svi se slažu da će rezultat imati posljedice na cijeli svijet, ali nitko nije potpuno siguran kakve. Svi komentatori također se slažu da je Hillary Clinton dio uhodane mašinerije i establishmenta, dok je Donald Trump jedna prilična nepoznanica: kako promatračima, tako možda i samome sebi.

Poznati novinar Jonathan Freedland piše za The Guardian da bi Trumpova pobjeda predstavljala povratak u ‘srednji vijek’, zato što bi SAD i svijet dobili lidera koji vjeruje da su “klimatske promjene kineska zavjera, a da osumnjičene za terorizam treba mučiti i ubijati im članove obitelji”. Također smatra da Saudijska Arabija treba imati nuklearno oružje, te se pita zašto ga njegova zemlja ne koristi. Ono što je posebno zabrinjavajuće za Europu je Trumpova nezainteresiranost za NATO, što u praksi znači da ako Rusija napadne npr. jednu od baltičkih republika (a sve tri su članice saveza), SAD je ne bi branio. Time bi se NATO savez obesmislio i trebalo bi krenuti praktično od nule s novim konceptom obrane Europe i zapadnog svijeta.

S druge strane, Trump ima i svoje pobornike. Slovenački filozof Slavoj Žižek izjavio je u razgovoru za britansku tv kuću Channel 4 da bi da je Amerikanac glasao za njega. Priznao je da ga Trump užasava, ali misli da bi njegov izbor doveo do tektonskih promjena u politici SAD-a, što bi navodno dovelo do pozitivnih promjena. Žižek vidi Hillary Clinton kao stvarnu opasnost po svijet, kao nekoga tko bi predstavljao ‘najopasniju vrstu inercije’, i kao lažnog progresivnog političara koji je zapravo blizak krupnome kapitalu (banke). Hillary Clinton je nesumnjivo sposobna i inteligentna, i kao političar daleko kompetentnija nego što bi gospodin Trump ikada mogao biti. Međutim, njeni pobornici nisu strastveni kao Trumpovi, a puno ljudi neće ni glasati za nju nego protiv njenoga suparnika. Ona također zagovara aktivnije sudjelovanje svoje države na Bliskome istoku, što bi zaista moglo dovesti do sukoba s Rusijom (kod Putina nas više ništa ne bi trebalo iznenaditi).

Rezultati izbora u SAD-u sigurno će se osjetiti u ostatku svijeta. Prisjetimo se samo tijesne pobjede George W. Busha 2000. godine. Tko zna što bi bilo da je pobijedio Al Gore. Da li bismo imali rat u Iraku, koji je osim ljudske tragedije od Bliskog istoka načinio izrazito nestabilno područje, kao stvoreno za npr. Islamsku državu? Da ne govorimo o Vijetnamu ili ulozi SAD-a u ratovima u bivšoj Jugoslaviji: kakvo god bilo vaše mišljenje o ulozi te države, teško je ne složiti se da je njena uloga bila vjerojatno presudna u razvoju događaja.

Za nekoliko dana saznat ćemo ime novoga predsjednika Sjedinjenih država. Ta osoba mogla bi bitno utjecati na vašu budućnost i zbog toga su ovi izbori važni za cijeli svijet.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Hoće li najnoviji skandal odlučiti o pobjedniku izbora?

Gledamo li još jedan, možda čak i ključni, zaokret u utrci za predsjednika Sjedinjenih država? Činilo se da je stvar gotova i da će nakon tri televizijske debate Hillary Clinton bez problema osvojiti izbore i postati prva žena na čelu ove države. Donald Trump je pokazao svima kojima je stalo vidjeti da je narcisoidna neznalica i šarlatan.

Međutim, imamo najnoviji skandal, ponovo u vezi s elektronskom poštom gospođe Clinton. FBI je došao u posjed novih poruka koje smatraju relevantnim za svoju raniju istragu. Ovo bi moglo utjecati na povjerenje birača i na ishod izbora koji će 8.11 odlučiti tko će postati (još uvijek) najmoćnija osoba na svijetu.

Kako piše BBC, malo prije nego je 2009. postala državni tajnik (ministar vanjskih poslova), gospođa Clinton na svome imanju u gradiću Chappaqua u državi New York instalirala je privatni server elektronske pošte. Koristila ga je tijekom četiri godine mandata, kako za privatne tako i za zvanične poruke. Nije koristila zvaničnu adresu elektronske pošte, što je kontroverzno ali nije jedina u državnome aparatu SAD-a koja je to uradila. New York Times prošle je godine pisao o ovome slučaju koji evo još uvijek traje. Gospođa Clinton najvjerojatnije nije prekršila zakon, ali njeni postupci su čudni i ne ulijevaju povjerenje. Naime, ona tvrdi da je koristila jednu adresu elektronske pošte zato što joj je tako bilo lakše, dok njeni protivnici smatraju da je htjela određivati koje zvanične poruke će zadržati za sebe a koje proslijediti državnim organima, što smatraju nedopustivim.

Donald Trump jedva je dočekao najnoviji skandal koji mu može pomoći, a možda čak i donijeti prevagu na izborima. Pohvalio je FBI i tražio da nastave istragu. Gospođa Clinton također je pozvala da se sve poruke odmah predoče javnosti i tražila da se sačeka sa zaključcima dok se ne vide rezultati istrage. Što se činilo kao dobivena bitka sada je opet neizvjesno.

Osim što može utjecati na izbore, najnoviji skandal podriva povjerenje u gospođu Clinton. Ako i dobije izbore, početak mandata vjerojatno će provesti pravdajući se za svoje postupke, a njena popularnost kao predsjednice neće biti velika. Ako pak pobijedi gospodin Trump, SAD postaje jedna velika nepoznanica i bit će teško predvidjeti što će ta država činiti na polju međunarodnih odnosa – pod uvjetom da Trump uopće zna što želi.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Kakva je budućnost nove hrvatske vlade

Politički i društveni život u Hrvatskoj pratila su negativna obilježja u posljednjih pet godina. Vrlo grubo međusobno natjecanje desnih i lijevih političkih subjekata nametnuo je HDZ Tomislava Karamarka. Uz pomoć Katoličke crkve u Hrvatskoj i njoj bliskih udruga i ratnih veterana, HDZ-ova agresivna politika nametala je ekstremni hrvatski nacionalizam kao temelj i najveću vrijednost hrvatskog društva i države. Zbog toga je hrvatsko društvo duboko podijeljeno u približnom omjeru 50%:50%. U takvoj situaciji i uz otvorenu pomoć Crkve HDZ je u jesen 2015 bio relativni pobjednik izbora, te je sa Mostom  formirao neobičnu vladu na čudnim programskim osnovama. Za samo šest mjeseci ta vlada je pala, a na izvanrednim prijevremenim izborima održanim 11.09.2016 rezultat je bio približno isti kao i na predhodnim redovnim izborima. Nakon izbora 11. septembra  vladu su ponovo formirali HDZ i Most na čelu sa Andrejem Plenkovićem i na novim programskim osnovama.

Plenković je moderan političar demokratskih usmjerenja, obrazovan i tolerantan. Za sebe kaže da kao političar pripada desnom političkom centru. Djeluje smirujuće i optimistično i najavljuje da će u fokusu HDZ-ove politike i vlade biti ekonomija, a ne ideologija. I već zbog svega toga, prema provedenim anketama, ima solidnu podršku hrvatskih građana, a podržavaju ga i mediji, sindikati, poslodavci.

Prilikom predlaganja kandidata za ministre Plenković je učinio i neke hrabre poteze. Među predloženim imenima nije bilo nekih koja su sigurno očekivana. Na primjer, nije bilo ikona desne struje HDZ-a Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih. Taj izostavljeni dvojac ima snažnu podršku svih konzervativno desnih grupacija. Izostavljen je i vrlo važan dužnosnik i izborni strateg HDZ-a Milijan Brkić, te još neki. To je jasna Plenkovićeva poruka da nacionalizam i ekstremno desničarenje neće biti dio njegove politike. Zbog toga ga sa društvenih mreža udaraju talasi mržnje i optužbi za izdaju nacionalnih interesa. Znajući za sve to, kao i za otpore i opoziciju unutar HDZ-a, Plenković je prilikom komponiranja Vlade morao praviti i stanovite kompromise, pa su ministri postali i neke problematične ličnosti. Za novog ministra obrazovanja i znanosti imenovan je Pavo Barišić. U javnosti su se već pojavili dokazi da je Barišić plagirao dijelove svog doktorskog rada, da je u svome dosadašnjem radu optuživan za finansijske zloupotrebe. Opće je mišljenje da je imenovanjem Barišića Plenković pokušao umiriti konzervativne krugove na Zagrebačkom univerzitetu  (rektor Damir Boras i dr.) i dijelove akademske zajednice. Slične okolnosti utjecale su i na imenovanje novog ministra zdravstva Milana Kujundžića i ministra bez portfelja Gorana Marića, ali to su manje drastični slučajevi nego slučaj Pavo Barišić.

Nezadovoljna konzervativna desnica u njegovoj stranci pravit će probleme Plenkoviću i u Saboru. Već se najavljuje da će zastupnici Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i možda još neki drugi formirati svoj zastupnički klub koji će kritizirati Vladu s pozicija nezadovoljnog dijela HDZ-ovih zastupnika.

Nova Plenkovićeva vlada imat će velikih teškoća. Ipak, treba očekivati da će početne probleme i nesporazume Plenković uspješno savladati i da će u konačnici njegov mandat biti uspješan. Važno je što Plenković ima podršku u institucijama Europske Unije. Za hrvatsku politiku, za Plenkovića i njegovu vladu, važno je i što podršku dobiva od susjeda iz Bosne i Hercegovine i Srbije.

Neven Šimić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Globalizacija i globalna politička teorija

Doslovno nemoguće je pobjeći od globalne političke teorije. Uzmimo za primjer vaš mobitel: otkud dolaze minerali od kojih su napravljena njegova strujna kola? Da li se prihodi od prodaje tih minerala koriste za dobrobit ljudi u zemlji u kojoj su iskopani? Dalje, bacite pogled na bilo koji komad odjeće u vašem ormaru. Gdje je ta odjeća napravljena i kakvi su bili uvjeti rada onima koji su je šivali? Jesu li ti uvjeti bili razlog da se posao ustupi baš toj zemlji, što je možda dovelo do gubitka prihoda i radnih mjesta u vašoj? Ili je možda bilo obrnuto? Uključite vijesti: nije teško naići na informacije o velikim korporacijama koje izbjegavaju platiti porez. Također, liste bogatih pojedinaca koji skrivaju svoje bogatstvo u fiskalnim utočištima u javnost procure gotovo jednako često. Jesu li ovo neizbježne posljedice slobodnog protoka kapitala? Ako kapital ne može biti učinkovito oporezovan zbog porezne konkurencije između država ili zbog različitih fiskalnih politika, nisu li onda radnici ti koji plaćaju cijenu i bivaju gubitnicima?

Globalizacija je učinila da su naši životi međusobno povezani više nego ikada. Naš svakodnevni život sastoji se od neprekidnog niza fizičkih, ekonomskih, političkih i na koncu moralnih interakcija s nepoznatim ljudima širom svijeta. Jako je važno da se odmaknemo i analitički promislimo o ovim pitanjima ako želimo biti u stanju razumjeti ih i djelovati na informiran način.

Veze između globalizacije i globalne političke teorije uvjetovane su kulturnim, političkim i intelektualnim trendovima koji prkose mehaničkoj ili formulacijskoj rekonstrukciji. Da spomenemo samo neke: kraj hladnoga rata, pojava koncepta ljudskih prava, širenje demokratskih ideja itd. Globalizacija ima ogroman utjecaj na naše političke živote, ali i značajan utjecaj na način na koji mislimo o moralnim pitanjima. Postoje najmanje četiri načina na koje je globalizacija promijenila normativne rasprave.

Prvo, globalizacija je intenzivirala globalne i regionalne obrasce razmjene (političke, ekonomske, kulturne), zbog čega smo postali svjesni toga da naši postupci imaju posljedice koje ne prestaju na granicama naših država – one su postale šire i dalekosežnije.

Drugo, globalizacija je ubrzala nastanak problema vezanih za kolektivni globalni aktivizam. S druge strane, globalizacija je  također je pridonijela stvaranju jednog novoga osjećaja hitnosti pri uspostavljanju globalne suradnje za rješavanje tih problema. Postalo je jasno da ako ne uradimo ništa u vezi s rizikom financijskih tržišta, terorizmom na Bliskom istoku ili klimatskim promjenama (i mnogim drugim globalnim izazovima), da to može dovesti do velike nestabilnosti i učiniti trajnu štetu našim institucijama. Počinjemo shvaćati da su za našu kolektivnu dobrobit potrebna kolektivna rješenja – na lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini. Također je postalo općeprihvaćeno da bi gorespomenuti izazovi, ako se ne pozabavimo njima, mogli postati apokaliptični u desetljećima koja dolaze.

Treće, kao rezultat globalizacije porasla je naša svijest o “udaljenoj patnji”. Ovo bi se moglo shvatiti kao nešto trivijalno ali ne bi trebalo biti podcjenjeno. Iz čisto uzročne perspektive, svijest o određenoj situaciji nužan je preduvjet da bismo mogli učiniti nešto o toj situaciji. Ali to nije sve. Svijest o patnji drugoga, posebno kroz vrstu vizualne svijesti koja je rezultat moderne telekomunikacijske tehnologije, može igrati važnu ulogu u razvoju empatije i u, da parafraziramo Petera Singera, širenju “moralnog kruga”.  Empatija, kao što su tvrdili mnogi autori u povijesti filozofije, se ne smije obezvrijediti. Ona ljude može motivirati da djeluju i na taj način može postati pokretač konkretnih političkih promjena.

Četvrto, globalizacija je učinila da smo postali svjesni da možemo učiniti nešto i utjecati na živote onih koji su daleko od nas. Koliko možemo učiniti za udaljene strance je, naravno, sporno. Imamo beskrajne rasprave o učinkovitosti kako humanitarne tako i razvojne pomoći. Međutim, većina će se složiti  da naša uloga ne bi trebala biti ograničena na gledatelje, te da je pasivnost spram patnje “udaljenih drugih” neprihvatljiva. Drugim riječima, naša sposobnost da utječemo na perspektivu udaljenih pojedinaca, koliko god realno bila ograničena, utječe na promišljanja o prirodi našeg etičkog univerzuma, zato što podrazumijeva da bi naš odnos s udaljenim strancima mogao postati izvor istinski normativnih obveza, odnosno obveza koje nalažu radnje i politike koje realno možemo pokušati provesti.

Naravno, moglo bi se reći i mnogo više o vezama između globalizacije i normativne političke teorije. Međutim, jedna stvar je itekako jasna: s obzirom na složenost problema s kojima se suočavamo i na povećanu moralnu hitnost koju mnogi od njih prouzrokuju, naprosto si ne možemo priuštiti da ne razmišljamo o njima. A to je upravo zadaća koju smo si sami postavili u upravo objavljenoj knjizi, Globalna politička teorija. Ova knjiga govori o mnogim načinima na koje globalna politika prožima naše živote, određuje osnovne pojmove pomoću kojih razumijevamo naš svijet i analizira mnoge ključne političke i moralne izazove s kojima se suočavamo, s namjerom da ih razumjemo i rješimo. To je vrlo korisno polazište da bi se razumio svijet politike i moralni izazovi koje on stvara.

David Held i Pietro Maffettone, Open Democracy

Fotografija: The Guardian

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Lokalni izbori u Bosni i Hercegovini

Na lokalne izbore u Bosni i Hercegovini izašao je relativno nizak postotak birača, njih 53,88%; u Federaciji BiH 50,01%, u Republici Srpskoj 59,49%. Izbori su završeni uglavnom očekivanim ishodima. Desilo se i nekoliko neočekivanih rezultata koji ipak nisu narušili one unaprijed lako predvidive ukupne rezultate.

Politička i društvena stvarnost u BiH je takva da se izborni rezultati kreiraju i realiziraju u tri nacionalna politička bloka. Unutar bošnjačkog i hrvatskog biračkog tijela nije bilo nikakve predizborne nervoze jer koalicija SDA-SBB nije imala ozbiljnog protivnika, a još manje brige imao je HDZ BiH koji je poboljšao svoj rezultat sa prošlih lokalnih izbora kada je također bio pobjednik. Prema još uvijek nepotpunim rezultatima HDZ 1990 će nekako preživjeti, osvojio je tri mandata načelnika općina, i to u manjim sredinama. HDZ BiH osvojio je 18 madata načelnika, ostale male hrvatske stranke nisu osvojile ništa, a i male bosnjačke stranke osvojit će ništa ili vrlo malo. SDP je osvojio tri pozicije općinskih načelnika više nego na predhodnim izborima; to je ipak slab rezultat s obzirom da je 2012 doživio izborni debakl. Komšicev DF pretrpio je potpuni izborni poraz, ne osvojivši nijednu poziciju načelnika općine. Ovo je početak potpune marginalizacije DF-a. Najnegativnije obilježje i ovih izbora je ponovno neodržavanje izbora u Mostaru. U sljedećim mjesecima Mostar će biti vrlo prisutna politička tema. Crna tačka je i Stolac u kojem također nisu održani izbori. U Stocu su izbori prekinuti zbog grubog incidenta: Salmir Kaplan, kandidat SDA-SBB, fizički je napao i povrijedio predsjednika Općinske izborne komisije Ivana Perića, što je osim prekida izbora i novi međunacionalni incident.

U RS su na izbore izašla dva suprotstavljena bloka, SNSD i Savez za promjene, pa se očekivala veća rezultatska neizvjesnost. Međutim, Savez za promjene pretrpio je težak poraz. Osim nadmoćne pobjede Dodik je osvojio i pojedine dosadašnje neosvojive utvrde-simbole SDS-a, kao što su Trebinje i Pale. Mladen Bosić priznao je poraz i najavio povlačenje sa mjesta predsjednika SDS-a. SNSD je u koaliciji sa drugim srpskim strankama pobijedio i u Srebrenici. Njihov kandidat Mladen Grujičić pobijedio je kandidata bošnjačkih stranaka Ćamila Durakovića. Neuspjeh u Srebrenici SDA ali i ukupna bošnjacka javnost doživljava kao posebno težak poraz.

Moguće je da rezultati ovih izbora proizvedu neke važne posljedice. Može se očekivati kriza vlasti na nivou BiH jer će SNSD vjerovatno tražiti rekonstrukciju Vijeća ministara; tvrdit će da je Savez za promjene porazom izgubio legitimitet. Također je izgledno da će Dodik omekšati retoriku, a djelimično i ponašanje. Zbog osude Referenduma sa svih međunarodnih adresa, zbog teške budžetske i ekonomske krize u RS, i zbog krivičnih prijava s kojima je suočen Dodikov manevarski prostor stalno se smanjuje. Realno je očekivati i zahladjenje odnosa izmedju SBB i SDA. To će se sigurno desiti ako Radončić dokaže da nije kriv po optužnici koja je protiv njega još uvijek aktualna. Politički identitet SBB-a već sada je u potpunoj sjeni SDA. Ako Radončić nešto ne preduzme erozija SBB-a će se nastaviti.

DD

Izbori u Hrvatskoj i političke refleksije na Balkan

U Hrvatskoj su 11.09. održani parlamentarni izbori, deveti od njene neovisnosti. Manje od jedne godine prošlo je od prethodnih, a na izbore se moralo zbog nelogičnog, neuspješnog i štetnog eksperimenta u izvedbi koalicije HDZ-Most. Ovi će izbori biti zapamćeni jer su prvi izvanredni-prijevremeni, a bit će zapamćeni i po nekim negativnim rekordima. Na izbore je izašlo 52,59% birača, što je najmanja izlaznost do sada. Zastupljenost žena na izbornim listama također je bila vrlo mala, samo 12%, pa javnost u Hrvatskoj tu činjenicu kvalificira kao sramotu ovih izbora. Mnogo je više informacija i komentara u evropskim i svjetskim medijima nego što ih je bilo o ranijim izborima u Hrvatskoj. Zajednički stavovi stranih medija mogu se svesti na nekoliko mišljenja: poslije izbora ostaju isti ekonomski problemi, te da će i dalje rasti već prisutni nacionalizam. Dnevni list The Guardian ide i dalje i kaže da su mogući i novi sukobi na Balkanu, i to povezuje sa najavljenim referendumom u Republici Srpskoj. Takvo mišljenje objašnjava se tvrdnjom da su Vladimiru Putinu i ovdje potrebni pijuni (poput Milorada Dodika i dr.) kao što ih ima na Baltiku, Ukraijni, Siriji.

Relativni pobjednik izbora u Hrvatskoj je HDZ. To znači da samostalno ne može formirati vladu, parlamentarnu većinu formirat će sa Mostom. Ta vlada neće biti stabilna jer će kao i do sada biti sukoba sa Mostom. Most više sliči na neku religijsku sektu nego na političku stranku, a poznato je da iza njih stoje najkonzervativnije organizacije Katoličke crkve. Vlada će biti nestabilna i zbog odnosa unutar HDZ-a. Novi predsjednik stranke Andrej Plenković još ništa nije promijenio, i dalje su na pozicijama ostali Karamarkovi kadrovi i najtvrđi nacionalisti; npr Zlatko Hasanbegović, ministar kulture koji se ‘’proslavio’’ profašističkim izjavama i ponašanjem.

Ovi izbori imat će utjecaj i na odnose hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Iskustva postjugoslovenske političke klime govore da ti odnosi neće bit iskreni. HDZ-ova vlada verbalno će podržavati Bosnu i Hercegovinu, ali će iza scene podržavati i ideju o trećem entitetu u BiH. Božo Ljubić, nositelj HDZ-ove liste za 11. izbornu jedinicu, u Mostaru je rekao: ‘’Hrvatska republika Herceg-Bosna nije ugašena …, a s obzirom na stanje u BiH i sve što govore političko Sarajevo i Banjaluka, Herceg-Bosna je danas aktualnija nego ikada zadnjih 20 godina’’. Na istom skupu u Mostaru Plenković se nije ogradio od Ljubićeve izjave. Mada je u posljednje vrijeme bilo zategnutih odnosa na relaciji Zagreb-Beograd, očekuje se da će se ti odnosi poboljšati. Moglo se to zaključiti prateći medijsku scenu u Srbiji, bilo je glasno navijanje za HDZ. Vladajuća Srpska napredna partija (SNP) u proceduri je prijema u političku grupaciju evropskih narodnjačkih stranaka čiji je član i HDZ. Osim toga, SAD i EU žele Srbiju približavati Zapadu, tj otežati Putinu političko osvajanje Balkana, pa će Hrvatska morati uvažavati te činjenice.

Izvjesno je da ni nakon ovih izbora Hrvatska neće imati stabilnu vladu pa će Plenkoviću trebati vremena i puno strpljenja da procese pokrene u dobrom smjeru.

Neven Šimić

Foto kredit: nacional.hr

Je li tradicionalni europski politički poredak suviše važan da bi propao?

U posljednjih pet desetljeća europsku politiku oblikuje jednostavna paradigma: na vlasti se izmjenjuju dva velika politička bloka. To obično uključuje kršćansko-demokratski desni centar i socijaldemokratski lijevi centar, uz znatno manje liberalne stranke koje međutim često igraju odlučujući ulogu u prevazi između dva bloka.

Dominacija europske politike od strane ove dvije političke obitelji bila je tolika da je sredinom 2000-ih bilo teško i zamisliti da bi politička stranka mogla doći na vlast ako ne pripada (i ne uživa podršku) jednoj od dviju glavnih europskih političkih obitelji. To su Europska pučka stranka (kršćanski demokrati) i Stranka europskih socijalista (koja je unatoč imenu u biti socijaldemokratska, barem od sredine 1980-ih, a neke stranke članice odbacile su marksizam već 1950-ih i 1960-ih).

Konvencionalna mudrost uvijek je pretpostavljala da su ova dva bloka, koja dominiraju europskom politikom još od razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata, prevelika da bi ikada propali. Međutim, od početka svjetske ekonomske krize 2008. nezadovoljstvo birača i društveni problemi širom kontinenta najavili su atomizaciju političkog života na štetu klasičnih, krovnih stranaka, kako desnog tako i lijevog centra. Nedavni izborni rezultati u Španjolskoj su savršena ilustracija ovoga trenda.

Od prvih demokratskih izbora 1977. godine, španjolskom političkom scenom dominirali su veliki blokovi desnog i lijevog centra. Takvo stanje počelo se raspadati 2015. godine s pojavom dvaju snažnih novih stranaka: Podemosa na ljevici i Ciudadanosa na desnom centru. Ovdje, kao i drugdje, novi igrači predstavljaju izazov staroj paradigmi političkih odnosa, koja je čak i u svojim najkonkurentnijim razdobljima u suštini bila jedan vrlo konsenzualni odnos između lijevog i desnog centra. Kako širom Europe opada utjecaj kulturnih i gospodarskih institucija koje im pružaju ideološke i institucionalne infrastrukture – crkve za desni centar i sindikalnog pokreta za socijaldemokrate – pitanje identifikacije postaje manje jasno na obje strane.

Čini se da u budućnosti više nećemo imati sustav u kojem samo dva poltička bloka imaju glavnu riječ u debati o “socijalnom tržišnom gospodarstvu”. Umjesto toga, sustavom bi mogla dominirati s jedne strane politička jezgra u rasponu od klasičnih do socijalnih liberala, a s druge pokreti u nastajanju koji se bore protiv establishmenta i staroga poretka.

‘Izazivači’ svakako nisu homogeni u svojim ideološkim pogledima – jedino što ih spaja je mržnja spram sadašnjeg liberalnog sustava. Lako je vidjeti da vrlo malo stvari povezuje npr. španjolski Podemos, koji je za azilante, regionalizaciju i ekonomski neo-marksizam; nizozemsku Stranku za slobodu, koja se u velikoj mjeri protivi imigraciji, protiv je islama i zalaže se za nacionalni suverenitet; te stalno mijenjajuću Alternativu za Njemačku.

iglesias tsipras
Alexis Tsipras i Pablo Iglesias

Međutim,‭ ‬ako zagrebemo ispod površine nije tako teško pronaći zajedničko tlo između ovih skupina:‭ ‬većina se protivi Washingtonskom konsenzusu o slobodnoj trgovini i liberalnoj ekonomiji.‭ ‬Također,‭ ‬žele više državne intervencije u ekonomskoj sferi,‭ ‬bilo izravno ili neizravno.‭ ‬Osim toga,‭ ‬nastoje svoje programske ciljeve prikazati kao neku vrstu povratka u blagostanje,‭ ‬koje se povijesno obično nalazi negdje između‭ ‬1960-ih i‭ ‬1980-ih godina u zapadnoj Europi,‭ ‬ili‭ ‬1920-ih godina‭ ‬u srednjoj Europi,‭ ‬prije nego što je grijeh globalizacije navodno uništio‭ ‬nade u bolju budućnost,‭ ‬bilo da o budućnosti misle kao o suverenitetu ili‭ ‬kao o‭ ‬socijalističkome internacionalizmu.‭ ‬Za kraj,‭ ‬gotovo sve spomenute stranake i skupine traže procjenu i promjenu vanjske politike svojih zemalja,‭ ‬obično želeći odmak od bliskog saveza sa Sjedinjenim državama i okretanje prema Istoku‭ ‬-‭ ‬zbog balansa u odnosu snaga između Washingtona i Moskve ili zbog saveza s‭ “‬istočnim‭” ‬silama koje se smatraju ispravnim modelom za razvoj.

Izgleda da se nameće jedno važno pitanje:‭ ‬da li smo svjedoci fundamentalne prijetnje modernim liberalno-demokratskim institucijama‭ (‬što je u nekim slučajevima svakako istina‭)‬,‭ ‬ili se radi o ne baš tako štetnome zaokretu u shvaćanju pojmova poput‭ ‘‬lijevo‭’ ‬i‭ ‘‬desno‭’‬,‭ ‬uz ponovnu politizaciju pitanja oko kojih je do sada postojao relativni konsenzus među elitama:‭ ‬pitanja poput imigracije,‭ ‬Europske unije i uloge države‭ ‬u gospodarstvu.‭ ‬U oba slučaja,‭ ‬koncepti poput‭ ‘‬lijevog‭’ ‬i‭ ‘‬desnog‭’ ‬na način kako su definirani socijaldemokracijom ili kršćanskom demokracijom uvelike su oslabljeni.

Veliki dio uspjeha buduće evolucije širom kontinenta ovisit će o sposobnosti europskih sustava da odgovore na izazove koje su postavili populisti,‭ ‬što u nekim slučajevima znači kooptirati manje ekstremne elemente‭ ‘‬izazivača‭’ ‬s ciljem da se ojača sustav.

Kada je riječ o odgovoru na izazove,‭ ‬tradicionalne stranke suočene su s činjenicom da se moraju iz temelja transformirati da bi opstale:‭ ‬ideološki,‭ ‬putem redefiniranja i repolitizacije onoga što su do sada bila tehnička pitanja,‭ ‬te institucionalno,‭ ‬na način da pojednostave svoj rad i da si daju veću sposobnost manevriranja.‭ ‬U nekim drugim slučajevima opstanak će također ovisiti o sposobnosti postojećih struktura da apsorbiraju‭ ‬‘izazivače‭’ ‬tako što bi im dali udio u sustavu.‭ ‬Ova strategija nije bez svojih izazova i zahtjeva posebne liderske sposobnosti,‭ ‬jer postoji inherentni rizik da bi jednom kada budu uključeni u vlast populisti mogli iskoristiti situaciju da nadjačaju svoje liberalne suparnike i unište postojeći poredak.

No,‭ ‬to samo‭ ‬potvrđuje ideju da tradicionalne stranke sada trebaju razmišljati izvan postojećih okvira ako žele opstati,‭ ‬jer stara debata‭ ‬-‭ ‬socijaldemokracija ili kršćanska demokracija‭ ‬-‭ ‬više nije relevantna u današnjoj Europi.‭ ‬Uvažavanje promjena i prilagodba na novu stvarnost‭ (‬sa ili bez rebrandinga‭) ‬bit će jedini način na koji tradicionalne europske stranke mogu preživjeti trenutni val populizma koja prijeti da ih preplavi.

Jan Surotchak i Thibault Muzergues, Open Democracy

Zašto je sučeljavanje Milanović-Plenković dobro za Hrvatsku

Televizijsko sučeljavanje lidera dvije naveće hrvatske stranke, HDZ-a i SDP-a, već je donijelo brojne reakcije i namjera ovoga kratkog teksta nije da ga detaljno analizira u smislu onoga što je rečeno ili obećano. Međutim, ono što je ostavilo najjači dojam na gledatelja bio je kvalitativni pomak naprijed u smislu kako je to rečeno i, iznad svega, o čemu se raspravljalo.

Kao prvo, Milanović i Plenković ophodili su se civilizirano jedan prema drugome. Ako je i bilo povišenih tonova – a nije puno – to nikada nije prešlo u otvoreno, agresivno napadanje ili vrijeđanje. Iako se privatno znaju iz vremena kada su radili kao službenici u istome ministarstvu, to nije morao biti ključni razlog. Oba političara doimali su se kao trezveni, pristojni ljudi koji će, nadajmo se, tako voditi i politiku svoje zemlje nakon novih izbora (gotovo je sigurno da će Milanović ili Plenković postati premijerom).

Ono što je daleko najvažnije – i sada i dugoročno – u vezi s ovom debatom je neosporna činjenica da je fokus cijeloga odmjeravanja bio na ekonomskim a ne na svjetonazorskim ili povijesnim temama. To definitivno pokazuje određenu političku zrelost, koja je čak impresivna s obzirom na politički i povijesni kontekst Hrvatske kao nezavisne države. Ako se uzme u obzir da je u Hrvatskoj katastrofalni rat završio prije dvadeset i jednu godinu, te ako se sjetimo svih mogućih ideoloških i političkih nebuloza iz ovoga perioda (npr. od koncepta “nacionalnog pomirenja” do “šatoraša”), televizijska debata koja je sličila mnogim drugim ‘dosadnim’ političkim bitkama u stabilnim europskim zemljama bez recentnih traumatičnih iskustava svakako predstavlja uspjeh. To ne znači da će sve i uvijek odsada biti bolje, ali također teško je povjerovati i da će biti potpunog povratka na stara, istrošena prepucavanja.

Za kraj, bilo bi lijepo vidjeti ovu vrstu i razinu političke komunikacije u drugim državama regije. Zvuči jednostavno, ali mnogi još nisu usvojili ideju da će svima u ovome dijelu svijeta biti bolje kada istinski važna, svakodnevna pitanja koja obično dominiraju u razvijenim europskim demokracijama zamijene “važne” teme poput nacionalnog pitanja, jeftinih a opasnih predizbornih prepucavanja i “slavne prošlosti”.

Sve može… pred izbore

U motelu u Konjicu Bakir Izetbegović i Milorad Dodik dogovorili pitanja koja su do tada bila višekratno i viseštrano opstruirana. Na tom sastanku 31. jula dogovoren je mehanizam koordinacije na koji se predugo i bezrazložno čeka, a konačno je potpisano i pismo namjere prema MMF-u za novu tranšu kredita. U prvi mah to je ocijenjeno kao odličan rezultat i naznaka pozitivnih kretanja, tj mogućnost dogovora i o naizgled teškim pitanjima.

Međutim, prava pozadina sastanka Izetbegović-Dodik od 31.7. nije zabrinutost za stanje u zemlji nego približavanje lokalnih izbora. Pred svake izbore najavljuju se važni dogovori i velike odluke. Najčešće od toga ne bude ništa. Namjesto dogovara, političari i političke stranke isforsiraju međusobne sukobe i tako proizvedu materijal za predizbornu kampanju kojim za sve neuspjehe optužuju druge. Najvažnije im je poslati poruku da su za sve neuspjehe krivi drugi i da ti drugi rade “protiv interesa našeg naroda”. To je provjeren recept za dobar izborni rezultat pa ga koriste sve nacionalne stranke.

Osim ovih zajedničkih predizbornih interesa, Izetbegović, Dodik i Čović imaju i svoje posebne interese. Izetbegović često čini unutrašnjo-političke i vanjsko-političke gafove koje politička javnost oštro kritizira. U zadnje vrijeme imao je nekoliko vrlo štetnih gafova, pokazujući prenaglašenu turkofiliju i slugansko udvaranje Erdoganu. Nakon pretrpljenih oštrih kritika htio je pokazati spremnost na kompromise pa i dogovore s Dodikom, vjerujući da time demonstrira državničku odgovornost. Dodiku je važno da se potpiše pismo namjere o novoj tranši sredstava od MMF-a jer RS ima velike budžetske deficite.

Čović je nezadovoljan funkcioniranjem koalicije u FBiH pa je njegova oštra reakcija na dogovor Izetbegović-Dodik poruka Izetbegoviću da je spreman na grubo zaoštravanje odnosa.

Domaćin i medijator sastanka Izetbegović-Dodik bio je specijalni predstavnik EU Lars-Gunnar Wigemark, i sigurno je da ima i njegove odgovornosti. Ima vrlo ozbiljnih i argumentiranih kritika na njegov račun, sa osnovnom porukom da su rezultati njegova rada posve nevidljivi pa je htio nekakve lake i brze poene.

SNSD neće biti dio Vijeća ministara BiH jer bi to bilo opasno za Izetbegovića i SDA. O tome govori i činjenica da su protiv dogovora od 31.7. sve stranke u FBiH – samo SBB ima neku vrstu neutralnog stava, a razlog je delikatna pozicija Fahrudina Radončića.  I Mladen Ivanić, član Predsjedništva BiH, rekao je da neće biti promjena u Vijeću ministara. On kaže da to neće dopustiti i da za to ima potrebne formalne mehanizme.

Dragan Čović održao je vlastitu konferenciju za novinare i poručio da za usvajanje dogovara o Reformskoj agendi ne postoji potrebna parlamentarna većina, što znači da će Hrvati glasati protiv. U isto vrijeme Dodik je dao izjavu medijima i uputio pismo Izetbegoviću i Čoviću, gdje kaže da podržava Čovićev zahtjev o Reformskoj agendi, tj. da se u proces odlučivanja uključe kantoni i Distrikt Brčko.

Ovaj će sukob trajati koliko političkim liderima odgovara. Sve to ide na štetu BiH jer se gubi dragocjeno vrijeme. Također je već odavno jasno da bi i Visoki predstavnik međunarodne zajednice i Specijalni predstavnik EU mogli i morali činiti više da pomognu institucijama BiH – dovoljno je samo da efikasnije koriste ovlasti koje imaju. Javnost i građani BiH iziritarni su godinama tako neodgovornim ponašanjem stranih diplomata sa tim zvučnim titulama. A to je, zapravo, već puno puta viđeno. Radi se o lošem i štetnom običaju međunarodnih činovnika. U tzv konfliktnim područjima takve persone imaju raskošne privilegije, nisku odgovornost i načelne priče koje domaćim političarima ništa ne znače. To se i u većoj mjeri nego što je rečeno odnosi na Visokog predstavnika međunarodne Valentina Inzka, a nije daleko iza njega ni Specijalni predstavnik EU Wigemark.

Dakle, ništa se novo i neobično nije desilo što na bh političkoj sceni nije viđeno baš mnogo puta. Moguće je da spektakularna pomirenja i svađe u kratkom vremenu budu nekoliko puta ponavljani, a poslije završetka izbora nastupit će primirje. Ne zna se dokle.

Zlatko Bosnić

Brexit i rast populizma

Zasigurno najveći politički pobjednik referenduma u Velikoj Britaniji je populizam u svim svojim oblicima. Populizam je sada već čvrsto ukorijenjen u Velikoj Britaniji, Europi i SAD-u. Zbog toga je važno razumjeti što on predstavlja i znači. U Europi nakon drugog svjetskog rata, dva su glavna politička pokreta koja su upravljala kako nacionalnom politikom tako i područjem međunarodne suradnje: socijaldemokracija i kršćanska demokracija (demokršćanstvo). Ova dva politička pokreta podržavaju liberalni internacionalizam i europske integracije. Međutim, oba pokreta su u padu a možda su im odbrojani i posljednji dani. Socijaldemokracija opstaje u nekim skandinavskim zemljama, dok se ostaci kršćanske demokracije mogu pronaći u Njemačkoj, Nizozemskoj i donekle u Italiji. Da bi se održala, socijaldemokracija treba jak sindikalni pokret i kejnzijanske makroekonomske politike, ali ove institucije i koncepti su u stanju raspada. Stoga je svaki projekt oživljavanja socijaldemokracije unaprijed osuđen na propast jer ne može biti spašen niti u današnjim okolnostima ni u doglednoj budućnosti. Sve progresivne snage, uključujući ljevicu, moraju razumjeti tu činjenicu. Ilustracije radi, jedan tužan aspekt današnje britanske političke scene je to da se dosadašnje tradicionalno ljevičarske sredine (dijelovi Škotske, velške doline i postindustrijski centri na sjeveru Engleske) i dalje smatraju takvima i predviđa se da bi tu moglo doći do preporoda socijaldemokracije. Ali, uvjeti za takvo što su nestali. Ove sredine danas su čvrsto u šakama raznih nacionalističkih projekata ili UKIP-a (stranke koja je nastala s ciljem da Britaniju izvede iz EU). Ovi gradovi i sredine neće se vratiti socijaldemokraciji – u britanskome slučaju, Laburističkoj stranci.

A vendor flies the confederate flag prior to a Republican U.S. presidential candidate Donald Trump rally in Pittsburgh

Što je onda zamjena za paradigme socijaldemokracije i demokršćanstva? Populistički nacionalizam raste diljem Europe i postoji opasnost da će ih u potpunosti nadmašiti. Treba naglasiti da ovi populistički pokreti dolaze i s ljevice i s desnice. Ako pogledamo naslijeđe ljevičarskog populizma u Latinskoj Americi vidjet ćemo da je rezultat ekonomski nered i demokratski deficit – što je loš znak za budućnost ovih pokreta u južnoj Europi. Odnedavno imamo i klasični primjer prelaska političkoga populizma u referendumski nacionalizam, kao što smo svjedočili u Velikoj Britaniji. Što više rastu populistički nacionalizmi, rastu šanse da će biti mnogo više poziva na referendum, kao npr. u slučaju Škotske. Ovakve pojave često su praćene bombastičnim obećanjima a populističke vođe se udvornički veličaju kao spasitelji.

I desničarski (npr. UKIP u Velikoj Britaniji, FN u Francuskoj) i lijevičarski populizam (npr. Podemos u Španjolskoj i SYRIZA u Grčkoj) naglašavaju nepovjerenje u ‘elite’. Elite su neprijatelj. Većina naroda smo jedno homogeno “mi”, a protiv smo jednako homegenih ali korumpiranih elita – “njih”. S tim da su “oni” ponekad i stranci ili imigrati. Međutim, tako jasne granice naprosto ne postoje među ljudima, elitama ili imigranatima. Nedavni događaji u Velikoj Britaniji pokazali su da je elita podijeljena. Poslovni sektor bio je podijeljen oko pitanja referenduma, jednako kao i politička klasa, mediji i financijski sektor. Također su postojale velike razlike u stavovima među tzv. običnim glasačima. To međutim ne ometa populizam u svome uobičajenom inzistiranju na jednom “fundamentalnom” jedinstvu.

Lijevi populizam naglašava solidarnost s drugim skupinama i narodima, dok je onaj desničarski nacionalno isključiv, ako ne i ksenofobičan. I naravno, postoje razlike u nacionalnim konfiguracije populizma: rani populizan u SAD-u bio je usmjeren protiv trustova i monopola. (čak i Donald Trump govori protiv njih). S druge strane, kontinentalni europski populizam je korporativnog i fašističkog porijekla i osjećaja.

brexit populism 2

Namjera mi je skrenuti pozornost na sličnosti raznolikih populizama i naglasiti da populizmi dijele temeljno ideološko jedinstvo, unatoč razlikama u podrijetlu i razlikama između suvremene lijeve i desne verzije. Sugeriram da je ovo temeljno jedinstvo opasno, da ga treba prepoznati onakvim kakvo i jeste i da se treba botiti protiv iluzija o vrlinama lijevoga populizma koje postoje među progresivnim, intelektualnim liberalima. Ali kako?

Ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje. Međutim, taj odgovar mora sadržati odlučnu privrženost pluralizmu. Da živimo u pluralnome društvu izvan svake je sumnje – ne postoji jedinstvo kako među “neoliberalnim financijsko-političkim elitama” tako ni među “širokim narodnim masama”. Razlike među tim skupinama mogu se iskoristiti u progresivne svrhe. Mogu se stvoriti savezništva koja bi premostila tradicionalne podjele. Mogu se izgraditi nove građanske institucije – i od dna prema gore i odozgo prema dolje (ekskluzivnost bilo koje od ovih ruta samo će usporiti i oslabiti zadatak). Politički pluralizam nije isto što i “individualistički liberalizam” ‘ili’ “kolektivistički socijalizam” u svim svojim različitim oblicima, iako se koncept preklapa s njima. Politički pluralizam treba pozivati na novu predanost ‘asocijativnoj demokraciji’ koju su utemeljili rani britanski pluralisti 1920ih, a u novije vrijeme ga je zagovarao pokojni Paul Hirst. Svako skretanje u potpuni populizam bio bi katastrofa za cijelu Europu i šire. Svaki pokušaj oživljavanja socijaldemokracije ili demokršćanstva samo će dovesti do nostalgičnoe čežnje za prošlošću koju je nemoguće vratiti.

Grahame Thompson, Open Democracy

 

 

Gaza – grad koji nitko ne želi

U trenutku kada Palestinci obilježavaju 68. obljetnicu Nakbe (“katastrofa” na arapskom), kada je autohtoni narod Palestine otišao u progonstvo i kada je nastala država Izrael, odvija se nova Nakba. Ovaj puta to je politička podjela između Hamasa i Fataha.

Dan u životu naroda Gaze najbolje je predstavljen sljedećim vicem: “Policija je uhitila stanovnika Gaze koji se nada”. Nema nade i nema budućnosti.

Granični prijelaz Rafah između Gaze i Egipta nedavno je otvoren na dva dana nakon što je bio zatvoren tri mjeseca. Broj registriranih putnika je više od 30.000, ali egipatski graničari su propustili samo 747 osoba. Putovanje, koje u uobičajenim okolnostima traje samo pet minuta autobusom ili jedan sat, uključujući i birokratske procedure, sada traje više od 24 sata, ponekad i 48 sati. Na taj način stotine Palestinaca ostaju u područjima s egipatske strane granice, kao u nekom zatvoru, što je kršenje osnovnih ljudskih prava.

Egipat je vladao Gazom od 1948. do 1967. Od tada stanovnici Gaze studiraju na egipatskim sveučilištima, stvarajući čvrstu vezu s Egiptom. Međutim, Egipat je promijenio stav i stanovnici Gaze danas se tretiraju kao neprijatelji. Prošle godine Izrael mi je zabranio da posjetim Palestinu, ali sam bio puno bolje tretiran nego Palestinci u egipatskim lukama i na egipatskim granicama. Ono što je posebno teško u ovoj situaciji je činjenica da Palestinci nikada nisu imali bilo kakav sukob s egipatskom vojskom, za razliku od Jordana, Libana ili Sirije. Stoga treba postaviti pitanje: zašto Egipat Palestince iz Gaze tretira tako loše? Zašto ih tretira kao manje vrijedne ljude? Čini se da Egipat želi poslati snažnu poruku: “Ne zanima nas Gaza, njeni stanovnici i njihove nevolje. Neka pate daleko od nas “.

Problemi Gaze nisu ograničeni samo na južnu granicu. To se također odnosi na Jordan. Kad je izraelska vojska počela dozvoljavati stanovnicima Gaze da putuju kroz Jordan, Jordan  je pojačao svoje sigurnosne mjere. Kao da stanovnike Gaze vide kao sigurnosnu prijetnju. Izrael također igra ključnu ulogu za Gazu. Oni su je opsjedali deset godina. Njezina vojska ubila je više od 5000 Palestinaca između 2008. i 2014. godine tijekom tri napada. Izrael u konačnici želi pripojiti Zapadnu obalu, ostavljajući Gazu kao državu za Palestince. Godine 1987. Martin Gouterman predložio je da Gaza postane Singapur Bliskog istoka.

Palestinska samouprava (PS) i rukovodstvo Fataha u Ramallahu nisu puno bolji. Oni nisu zainteresirani za preuzimanje Gaze od Hamasa. Unatoč činjenici da su spremni pregovarati s Hamasom o pomirenju i o Hamasovim manipulacijama nacionalnim i regionalnim naporima, rukovodstvo PS ne može jamčiti pozicije, diplomatske zaposlenike i druge prednosti ne samo za Hamas, nego čak ni za obične stanovnike Gaze. Čini se da je Gaza napuštena i ostavljena u rukama Hamasa da čini što god žele. Ovakva politika Gazu pretvara, polako ali sigurno, u leglo radikala koje će jednom zasigurno eksplodirati.

Podjela između Hamasa i Fataha, izraelska opsada i tvrdoglavo rukovodstvo Hamasa doveli su do katastrofalnih posljedica u pojasu Gaze: visoka stopa nezaposlenosti, povećanje stope samoubojstava, nestašice struje, vode i medicinskih pomagala, visoke stope siromaštva,  povećanih poreza na potrebne robe (nametnutih od strane Hamasa), korupcije, nepovjerenja, političke represije i proizvoljnih uhićenja aktivista. Da bi se izbjegao katastrofalan ishod, mjere se moraju poduzeti odmah. Svijet na situaciju u Gazi ne bi trebao gledati kao na humanitarnu, već prije kao na političku krizu. Palestinska samouprava se prema Gazi mora odnositi kao prema entitetu koji joj pripada, i mora predstavljati interese i potrebe svoga naroda.

PS radi za ograničenu skupinu ljudi koji postaju nova buržoazija Gaze, dok velika većina i dalje pati svaki dan. Egipat i Jordan također bi trebali razmisliti kako se nositi s populacijom Gaze. Nisu svi sigurnosna prijetnja. Zapravo, nitko od njih ne bi predstavljao takvu opasnost ukoliko bi imali osnovna ljudska prava.

Pisac i aktivist iz Rafaha Mahmoud Jouda napisao je na svojoj Facebook stranici:

“Ne slušajte nikoga tko kaže da postoji nada u Gazi. Čak i ako se ostvari političko pomirenje, to neće donijeti promjene jer se temelji na političkoj podjeli kvota, a to neće funkcionirati. Problem Gaze je veći od njenih zemljopisnih granica. Gaza je potonuo brod. Jedino rješenje je individualno spasenje. Skok iz tonućeg broda prije nego što umrete. “

To je bolna realnost Gaze i priča o gradu koji nitko ne želi.

Abdalhadi Alijla, Open Democracy

Fotografija: Stefano, Flickr

Sramotno razbacivanje javnim novcem ali može i drugačije

Tužno je i zabrinjavajuće koliko toga građani Bosne i Hercegovine toleriraju svojim političarima. Ovo je nažalost jedna od najsiromašnijih europskih država, ali to ne biste znali ako pogledate plaće ili vozne parkove BiH vladara.

Najnoviji biser je vijest da je član Predsjedništva BiH, Mladen Ivanić, dobio službeni automobil koji je koštao oko 200.000 konvertibilnih maraka (100.000 eura). On sigurno nije iznimka – malo je vjerojatno da se druga dva člana Predsjedništva voze  u npr. polovnim Nissanima.

Da li je stvarno potrebno biti tako rastrošan u državi poput BiH? Što se želi pokazati? Još važnije, kada će građani napokon početi reagirati, u smislu da glasaju protiv onih koji troše ogromne javne novce za svoj komfor? Ako bi političari znali da je cijena takve – za osiromašene građane ponižavajuće – rastrošnosti gubitak izbora, vjerojatno bi brzo prestali.

Da može drugačije, čak i u regiji, pokazuje primjer gradonačelnika Prištine, Shpenda Ahmetija, koji na posao ide javnim prevozom. Prilog je napravila Aljazeera Balkans.

Novi izbori su najbolje rješenje za Hrvatsku

Hrvatska je u velikoj krizi. To vide građani Hrvatske, a znaju se i razlozi: potpuni gubitak povjerenja u predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, svađa između dva potpredsjednika vlade, Karamarka i Petrova, te blokiranje reformi obrazovnog sustava. Čini se da hrvatska vlada uopće ne funkcionira, turistička sezona je tu, a posla i inače ima preko glave i da je sve u najboljem redu.

U ovakvoj situaciji novi izbori su vjerojatno najpoštenije i najučinkovitije rješenje: najpoštenije jer hrvatskim građanima treba dati da odluče što misle o ovakvoj vladi, a najučinkovitije jer jedina druga opcija je patetično traženje nove saborske većine. Prioriteti moraju biti jasni: ili je to opstanak ovakve vlade ili su to interesi hrvatskih građana. Tu ne bi trebalo biti dilema.

Ako se novi izbori dogode, bit će zanimljivo vidjeti na koji način je kriza utjecala na popularnost glavnih aktera. Koalicija Most mogla bi izgubiti veliki broj glasova, ali to se može desiti i HDZ-u koji ima stabilno biračko tijelo. Živi zid mogao bi biti veliki dobitinik, ali u tome slučaju postoji mogućnost – s obzirom da oni sigurno ne bi podržali novu desnu vladu na čelu s HDZ-om – da  u nekoj novoj SDP-ovoj vladi budu ono što je Most bio HDZ-u. Takvo preslaganje ne bi dovelo do stabilne vlade, a stabilna vlada je upravo ono što Hrvatska treba. Jedino što je sigurno predvidjeti jeste da predstoje zanimljivi dani i tjedni.

DD

Kad kultura postane politika

Naviknuti smo na priču o globalizaciji i ekonomiji, na priču kako i jedna i druga utječu na naše navike, potrebe i kulturu. Međutim, rijetko mislimo o ekonomiji i kulturi kao o dva elementa koji se međusobno prožimaju. U Googleu sam pretražila pojam “kulturna industrija” i našla sljedeću definiciju: “Pojam kulturne industrije skovan je da bi opisao ‘tvornicu’ za proizvodnju standardiziranih kulturnih djela – filmova, radio programa, časopisa i sl. koji se koriste za manipuliranje i pasiviziranje širokih narodnih masa. Konzumacija jednostavnih užitaka popularne kulture koji su nam na raspolaganju zahvaljujući masovnim medijima ljude prave poslušnim i zadovoljnim, bez obzira na to koliko su teške njihove ekonomske okolnosti”.

Ne treba niti spominjati koliko je kultura je korisna. Možda smo toliko naviknuti da je smatramo važnom a da je uopće ne vidimo kao nešto što se može iskoristiti. Međutim, ovakva uporaba kulture postoji i ona je rasprostranjena, što potvrđuje i definicija kulturne industrije. Ne mislim pri tome na razinu pismenosti u nekoj državi ili na određena istraživanja. Kultura je politički i diplomatski alat, često podcijenjen kada o njoj mislimo na taj način.

Primjera radi, evo dvije zemlje koji nisu zanemarile ovaj “sekundarni” aspekt kulture: SAD i Japan. Kultura se manifestira na različite načine, a ono što su te dvije zemlje izabrale strogo je povezano s njihovom poviješću i običajima. U Japanu je strip poznat kao Manga postao najvažniji medij kroz koji se promiče novi koncept japanske vojske. U ovoj zemlji se raspravlja o ustavnim promjenama koje bi dovele do jačanja vojne sile. S obzirom na japansku povijest, glavni problem je uvjeriti javno mnijenje da bi se jačanje vojske isključivo koristilo u obrambene svrhe. Da bi se postigli ovaj cilj, japansko Ministarstvo obrane i Ministarstvo kulture rade zajedno na medijskoj kampanji, koristeći Mangu i japanski crtić “Anime” kako bi japansku vojsku prikazali u dobrom svjetlu. U tu svrhu koriste se svijetle boje i likovi koji u japanskome naroda izazivaju pozitivne osjećaje. S druge strane, SAD koristi bejzbol kao alat koristan za vanjske odnose. Barack Obama posjetio je Kubu nakon nekoliko desetljeća zamrznutih odnosa između dviju zemalja, a prvi korak u poboljšanju odnosa bio je organizirati bejzbol utakmicu, baš kao što se dogodilo i 2002. kada je bivši predsjednik Carter bio u posjetu.

Japan i SAD naravno nisu jedine zemlje koje kulturu koriste kao instrument za širenje političkih pogleda ili projekata. U Italiji, primjerice, premijer Renzi želi osamnaestogodišnjacima dati tzv. “kulturni bonus” od 500 eura, koji bi bio utrošen na knjige, kazališta, muzeje, koncerte i druga kulturna događanja. Jedini preduvjet? Ljudi moraju glasati na izborima kako bi dobili taj bonus.

Je li u redu dobivati novčanu pomoć koja kulturu čini pristupačnijom? Ja mislim da jeste, barem dok tu pomoć koristimo za osobno kulturno usavršavanje i dok učimo kako birati informacije između onih koje su nam na raspolaganju.

Chiara Merlino, The Global Panorama

Patriotizam na brdovitom Balkanu

Kažu da je patriotizam ljubav prema domovini. Ako je patriotizam ljubav, to znači da smo u sferi emocija. Ljubav je slijepa, i kad smo zaljubljeni suženi su nam filteri za objektivno rasuđivanje. Tada ne vidimo stvari onakvima kakve jesu nego onakvima kakve želimo da jesu. Ako slijepo volimo svoj narod ili svoju domovinu, onda možda ne vidimo da se u ime domovine ili u ime naroda čine i neke loše stvari. Možda ćemo te loše stvari nekako i priznati, ali ih i uvijek relativizirati sa tim čuvenim relativizirajućim ALI. Tako vrlo lako postajemo dobar materijal za manipulaciju. I tada nam je lako prodati patriotizam kao neupitni ideal. Patriotizam računa na to.

Patriotizam je na Balkanu ideologija, vrlo moćna i opasna. Ona se manifestira kroz fetišiziranje vlastitog naroda i domovine, dogmatsko tumačenje dalje i bliže prošlosti. Cilj takvog patriotizma je da flertuje sa masama, da ih zavede i probudi im emocije. Ovladati nečijim emocija znači kontrolirati ga. Tako je ideja patriotizma na Balkanu u startu kompromitirana oslanjanjem na nacionalističke mitove, fantazije i neistine. Na Balkanu je jako teško utvrditi granicu između patriotizma i nacionalizma. Ta je linija vrlo tanka, gotovo nevidljiva.

Patriotizam i nacionalizam zapravo su dvije strane istog novčića, ili barem dva brata blizanca koji vrlo uspješno vladaju emocijama prosječnog balkanskog čovjeka. I jedan i drugi hrane tog balkanskog čovjeka mitovima i floskulama o slavnoj prošlosti, o napaćenom ali hrabrom narodu, o krvlju natopljenoj domovini i kostima naših slavnih predaka, o nepravdi i zavjeri bjelosvjetskih moćnika, uz razne druge srodne i jednako patetične dodatke poput onog kako je važno da volimo svoju državu, svoj narod i sl. Osim što je već toliko klišeiziran, dosadan i jezički neinventivan, takav govor ima i potencijal da ljude podsjeti na traumu koju su proživjeli u ne tako davnoj prošlosti i u njima probudi negativne emocije, ne dopuštajući im da razmišljaju izvan tako zadatih okvira. U njihovim mislima tada nema mjesta za dijalog, razumijevanje i kritičko propitivanje, pa predrasude i isključitvost pronalaze svoju oazu u njihovim konfliktnim glavama. Njihovim ponašanjem tada je lako upravljati. Patriotizam postaje oruđe kojim se vrlo efikasno eutanizira kritičko mišljenje.

Patriotizam je gotovo pa savršen instrument kontrole nad ljudima. Znaju to dobro balkanski politički prvaci koji su ga lijepo usavršili u svojoj političkoj praksi. Patriotizam je religija koja ima svoje vjerne poklonike. Guy de Maupassand je još u 19 stoljeću prepoznao zloćudni karakter takvog patriotizma: ‘’Patriotizam je vrsta religije, to je jaje iz koga se izležu ratovi.’’  De Maupassand je bio književnik, a odnos patriotizma i nacionalizma na Balkanu sa književnošću posebno je zanimljiv. Nacional-patriotski narativi vrlo brzo su tokom 90-ih preplavili obrazovne sisteme na Balkanu. Književnost postaje glavno oruđe takvog obrazovanja i ideološko sredstvo par excellence. Patriotizam je u takvoj konstelaciji glavni kriterij vrednovanja nekog pisca ili djela, dok su estetika i stručnost neželjeni i prezreni pojmovi

Politika i ideologija računaju na patriotizam kao sredstvo kolektivne mobilizacije. Politika, ideologija, mediji i obrazovanje vrlo su moćni pokretači kolektivnih emocija. Recimo, dovoljno moćni da od ljudi naprave političke kretene i moralne idiote koji će na stadionima isticati najgnusnije moguće parole i transparente. Ko se još ne sjeća tih divnih poruka koje promiču ljubav, zajedništvo i najsvjetlije humanističke vrednote: Nož, žica Srebrenica, Za dom spremni, Juden auf wiedersehen, Ubij, ubij… (dopisati po želji) i slično. Nacional-patriotskim šovinizmom umno osakaćeni balkanski homo sapiensi širit će mržnju i predrasude po društvenim mrežama i internet forumima, lupajući po tastaturama i lupajući generalno. Ali oni samo vole svoje, reći ce neko u odbranu nacional-patriotskih tekovina. To što možda mrze tuđe tek je mala kontraindikacija na koju se nije računalo. Ili možda jeste. Prosječan balkanski nacional-patriotski zanesenjak često će reći kako ima i dobrih Srba. Ili poštenih Albanaca. Hrvata. Bošnjaka. Crnogoraca. Sigurno da ima.

Ali nije to ništa čudno. Kada si dvadeset godina odgajan unutar nacionalističke obrazovne prakse, kada ti je u startu amputiran dio mozga za kritičko mišljenje, kada ti tvoje predrasude redovno potvrđuju politički prvoborci, intelektualci i mediji, kada, uostalom, sve to čuješ i od vlastitih roditelja, nema ti druge nego da budeš patriot. Ili nacionalist, svejedno je. Na balkanski način. To što možda misliš da smo ‘mi’ čisti i nevini ko suza a ‘oni’ ružni, prljavi i zli, to su samo konfuzija i magla koje je u tvojoj glavi stvorio patriotizam. Ili nacionalizam, svejedno je. Patriotizam je otupio tvoje kognitivne i moralne reflekse i ti naprosto ne umiješ drugačije. Jer put do vajne gluposti popločan je patriotskim floskulama. Ili nacionalističkim, svejedno je.

Ovako opisanom patriotizmu valjalo bi suprotstaviti pojam odgovornosti. Višak patriotske retorike balkanskih vinovnika ionako nije ništa drugo do kompenzacija manjka građanske odgovornosti. Kada (i ako) patriotizam bude značio odgovornost a ne idolopoklonstvo, kada se njime ne bude služilo kao političkim sredstvom u postizanju nekih zasebnih političkih ciljeva, kada ne bude smokvin list za razne vrste korupcije, kada ne bude posljednje utočiste za hulje i neznalice, onda će i potpisnik ovih redova rado biti patriot. Bilo bi lijepo kada bi patriotizam prije svega značio odgovornost prema svom individualnom integritetu i prema svojoj vlastitoj društvenoj zajednici, kada bi značio onu vrstu odgovornosti kakva, recimo, krasi Dansku ili Švicarsku. No, iskustvo i logika kazuju da mora proći još dosta vremena dok ta vrsta političke kulture i odgovornosti ne zaživi na Balkanu.

Naravno da patriotizam ima svoje sociološko, socijalno-psihološko i kulturološko objašnjenje, svoju kontekstualnu uvjetovanost koja mu pomaže da se na ovakav štetan i isključiv način realizira, no to je već tema za neki drugi tekst. Ovo je ipak samo kratki uvid u jedan fenomen koji već predugo traje na brdovitom Balkanu. I koji će, po svojoj prilici, još dugo imati svoju brojnu i nezahtjevnu publiku.

Neven Šimić

Post scriptum: O patriotizmu je na sebi svojstven način progovorio i mladi crnogorski pjesnik Edin Smailović. Evo njegove poeme:

 

PATRI(J)OTIZAM

Patriotizam se najbolje

konzumira uz načeto pivo

i šljivovicu

Patriotizam najlepše miriše

pod šatorima i na vašarima

na pljeskavicu, sarmu i ćevape.

Najljepše patriotske pjesme

nastaju u kafanama

uz polugole pevaljke

i zveket kucanja pivskih flaša

Neuspješni očevi, muževi i sinovi

slave kolektivni uspjeh u fudbalu,

na evroviziji ili boćanju.

Najveći patriote su

oni koji imaju manje zuba

nego očiju u glavi.

Patriotizam pomaže,

jeftina droga koja

čini da makar trenutno

zaboraviš da si marginalac

socijalni slučaj i izopštenik iz društva,

Ako odavno nisi bitan ni užoj porodici,

osjećam da si ozbiljan kandidat za patriotu,

ako već, u međuvremenu nisi postao navijač.

Hvala ti Bože, pa eto, priznajem, nisam patriota


Pratite nas na Facebooku i Twitteru.

Turska i Njemačka: satira kao neprijatelj?

Prije nekoliko tjedana satiričar njemačkog kanala ZDF Jan Böhmermann postao je najnovija žrtva turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegove međunarodne inicijative da ušutka glasove i mišljenja s kojima se ne slaže – pogotovo kada ti glasovi dolaze od onih koji mu nisu skloni. Nažalost svi smo se već navikli na spremnost Ankare na sužavanje slobode govora, na hapšenje i zatvaranje novinara, akademika i komičara. Sada se čini da je i Berlin postao dio te nepoželjne priče. Nakon što je Böhmermann pročitao nekakvu opscenu pjesmu protiv Erdogana, njemačka kancelarka Angela Merkel osudila je ponašanje njemačkoga komičara kao nešto neobranjivo. Takav stav sugerira da bi se Böhmermann mogao suočiti s posljedicama. Naime, njemački zakon zabranjuje vrijeđanje stranih šefova država. Da, dobro ste pročitali: Njemačka ima zakon koji zabranjuje svojim građanima da napadaju npr. Vladimira Putina, ili do prije osam godina George W. Busha. Böhmermann može biti optužen za prekršaje iz stavka 103 koji nosi do tri godine zatvorske kazne (usput rečeno, njemačka vlada planira ukinuti taj kontroverzni zakon 2018. godine).
Böhmermannova pjesma, koja sadrži osvrte na miris Erdoganovih fekalija, nastranu ljubav prema životinjama i malome penisu, niti ima političku vrijednost niti je smiješna. Međutim, to je i dalje satira s obzirom na to kako i gdje je prikazana – na Böhmermannovom televizijskom programu Neo Magazin Royale. Svaki TV gledatelj će ovaj program prepoznati kao satirički, po uzoru na klasične sheme: uvod, malo stand-up komedije, nekoliko pjesama, par skečeva i ponekad razgovor s gostom (inače, Böhmermann i njegovo osoblje otišli su na pauzu najmanje do svibnja 2016.). Premda to nije jedina stvar koju treba uzeti u obzir, mjesto prikazivanja pjesme ukazuje da se ovaj zapravo neukusni napad na Erdogana tretira kao oblik slobode govora, a to je nešto što je kancelarka Merkel navodno spremna beskompromisno braniti. Međutim, kao što su mnogi analitičari istaknli, Berlinu trebaju njegovi sve više paranoidni i autoritarni turski partneri kako bi se zaustavio nekontrolirani priliv izbjeglica i imigranata.
U takvome političkom okruženju vidimo da su europske vrijednosti slobode izražavanja možda malo fleksibilnije nego što se nekada mislilo. Na prijelazu u novi milenij kazahstanski diplomati u Londonu tražili su od vlade Tonyja Blaira da zabrani Borata (tj Sachu Baron Cohena) i njegov satirični portret ove centralnoazijske republike. Britanski odgovor, srećom, bio je predvidiv: pristojan odgovor o političkom humoru kao prirodnom pravu u liberalnim demokracijama. Međutim, kao što smo vidjeli iz reakcija na izazivačku satiru francuskog magazina Charlie Hebdo, mnogi u Europi postaju sve oprezniji da ne uvrijede osjetljive čitatelje izvan granica Europske unije. To je možda i razumljivo s obzirom da su mnoge od kritika francuskog magazina usmjerene na vjerske skupine, tj. na grupe privatnih osoba, dok su napadi na javne osobe poput Pape prihvaćeni kao dio francuske tradicije društvene kritike.
Slučaj Böhmermann – ako optužnica bude podignuta – predstavlja nešto sasvim drugačije s obzirom da šefovi država, posebno ako su imbecili ili općenitno grozni, zaslužuju biti predmet ismijavanja. Čemu onda satira služi ako ne možete ismijavati one na vrhu političke piramide? Čak i u srednjem vijeku u Europi su se ismijavali vlastima koristeći dvorske lude i podrugljive pjesme. Moramo zapravo biti zahvalni Erdoganu zato što smo saznali za ovaj smiješni njemački zakon koji predstavlja opasan primjer političke korektnosti u svom najgorem obliku. Kao što je primijetio jedan komentator, “Ovaj slučaj nije Watergate (skandal koji je doveo do ostavke Richarda Nixona, op. prev.), ali je vjerojatno imao puno više utjecaja na politiku nego što ga prosječan novinar ima u cijelome svom životu.”
Ova osovina (Berlin-Ankara) koja želi nametnuti svoju viziju ‘ukusa’ u satiri pokazuje koliko je važno da kulturni djelatnici ukazuju na važna pitanja u današnjem svijetu u kojem je pisana riječ mrtva, vijest zabava, a Facebook osnovno sredstvo informiranja. Vraćajući se s radionice Europske asocijacije međunarodnih studija prošao sam kroz željezničku stanicu u Frankfurtu. Vidio sam veliki znak na arapskom i engleskom jeziku koji izbjeglice usmjerava do informacijskih centara i zamislio sam se. Iako izbjegavam aktivizam u svome pisanju, moram iskoristiti ovu priliku da pozovem sve koji rade na područjima obrazovanja i politike da zahtijevaju od naših vođa – svakog od njih – da im se imamo pravo rugati. Ako erdogani ovoga svijeta nadvladaju merkelove, svijet će postati mjesto bez smijeha.

Robert A. Saunders, E-IR

Što je Europska konvencija o ljudskim pravima ikada učinila za nas? (VIDEO)

Treba li Velika Britanija ostati u Europskoj uniji ili je napustiti, pitanje je koje zadnjih mjeseci zaokuplja britansku javnost. O tome će Britanci odlučiti na referendumu  zakazanom  23. juna. Javnost je polarizirana na one koji manje-više argumentirano ističu prednosti ostanka u EU i one druge koji ukazuju na neke objektivne nedostatke Unije kao višenacionalne zajednice. Među ovima drugima dosta su glasni i paranoidni nacionalisti koji veoma snažno zagovaraju izlazak Britanije iz EU i nacionalno čistunstvo, smatrajući da niti jedan aspekt britanske demokracije ne smije biti iskvaren bilo kakvim uplivom sa strane.  Ismijavajući ovakav stav, poznati glumac Patrick Stewart napravio je urnebesan skeč koji je vrlo brzo postao popularan na društvenim mrežama. Stewart ovdje konkretno ismijava tvrdnju ministrice unutarnjih poslova Therese May da bi Velika Britanija trebala odstupiti od Europske konvencije o ljudskim pravima. Skeč je ujedno i posveta legendarnim montipajtonovcima.

Video sadrži titlove i uz određeno znanje engleskog jezika može se pratiti bez problema.

 

Lekcije za budućnost: kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj

 

Aktualna vlast u Hrvatskoj bit ce upamćena kao neosporni rekorder. Nažalost, ti rekordi se ne mjere uspjesima nego uvjerljivim minusima. Za samo tri mjeseca učinili su štetu hrvatskom društvu i državi koju je nemoguće popraviti za mnogo više vremena od ta tri mjeseca. Zadnjih nekoliko godina narasle su ideološke podjele pa hrvatsko društvo funkcionira kao podijeljeno tijelo. Ta situacija nelogična je i teško objašnjiva, tim više što se kulturna i civilizacijska dostignuća Hrvatske mogu svrstati u srednjo-europski i mediteranski kontekst jer tamo i pripadaju. A kako onda nazvati ovo što se sada dešava u Hrvatskoj? Dešava se vrlo vidljiva nacionalizacija, fašizacija i klerikalizacija društva. Slične regresije počele su za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatska je tada bezočno i kukavički napadnuta od moćne JNA. Razarani su gradovi i sela, stanovništvo ubijano i protjerivano. Ratna stradanja, neosjetljivost i nepravda međunarodnih politika spram nečijih stradanja u pravilu proizvode revanšizme. To se desilo i u Hrvatskoj. Vlast predsjednika Franje Tuđmana podržavala je narastanje i fetišizaciju novonastale države. Međutim, Tuđman je znao da to može nositi i opasnosti, te autoritarnom vlašću i vlastitom karizmom nije dopustio da nacionalistički revanšizam ode predaleko.

Nakon 2000. godine hrvatsko društvo postupno se oslobađa štetnih zabluda i sve su rijeđi pregrijani nacionalistički tonovi. U četiri sljedeća izborna mandata, dva HDZ-ova i dva SDP-ova, vlast je pozitivnim činjenjem obeshrabrila ekstremizme i društvo se kretalo normalnim ritmom građanskoga života. Demokratska posrnuća pojavljuju se ponovo dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a prije četiri godine. Karamarko je netalentirani političar, slabo obrazovani i prosječan špijun, on je čovjek koji vjeruje da je država samo represivni aparat, druge državne funkcije ne razumije pa ih zato i ne cijeni. Novi predsjednik Stranku je organizirao po strogim kriterijima centralističkog upravljanja. Politički program HDZ-a ideologiziran je i oslonjen na kategorije ekstremnog nacionalizma i ultradesničarske netolerancije. Tako spolna i rodna diskriminacija biva tolerirana, a sve vrste manjinskih prava postaju upitne. Apsurd je da i ovakav HDZ ima punu podršku većine katoličkih biskupa, vjerskih medija i emisija. Zahvaljujući toj podršci i neuspješnoj SDP-ovoj vladi HDZ je relativni pobjednik izbora iz novembra 2015.

Vrlo tijesna izborna pobjeda diktirala je formiranje koalicijske vlade. Koalicijski partner HDZ-a MOST neobična je politička pojava (nije politička stranka, nego savez neovisnih izbornih lista). Imao je MOST i neke čudne zahtjeve, npr da predsjednik Vlade bude nestranačka ličnost. Morao je HDZ udovoljiti njihovom zahtjevu, jer bez glasova MOST-a nije bilo moguće formirati vladu. Tako je premijer postao Tihomir Orešković, državljanin Kanade rođen u Hrvatskoj koji uopće nije sudjelovao na izborima i nema nikakav izborni legitimitet. Zbog neobičnog načina izbora premijera Vlada također funkcionira neuobičajeno. Umjesto da je premijer najutjecajniji i najodgovorniji, osim njega postoje još dvije moćne adrese: Karamarko i šef MOST-a Božo Petrov. Tako umjesto premijera postoje tri kvazi-premijera pa u takvoj konstelaciji Vlada ne funkcionira kao tim, nego je to labava unija tri tima. U takvom formatu Vlada neće moći ispunjavati svoje obaveze, a vjerojatno neće ni dugo trajati.

Hrvatska javnost u početku je začuđeno šutjela, a kasnije je uslijedila bujica pitanja. O slabim rezultatima i o načinu rada Vlade i Parlamenta počela su prvo argumentirana i dobronamjerna propitivanja, ali su ubrzo počela i ona suprotnog predznaka. Sve vrste medija puni su komentara. Govore pravni i ekonomski eksperti, biznismeni, novinari, umjetnici, sindikalni aktivisti. U manjini su oni koji imaju razumijevanja za ovakvu vladu, čak i među HDZ-ovim pristašama. Napisano je i objavljeno stotine i stotine rasprava i registara neuređenih ili pogrešno urađenih vladinih obaveza. Samo površan pregled svega rečenoga zahtijevao bi veliki i ozbiljan posao. Kao ilustraciju predhodno rečenog, dovoljno je spomenuti i zainteresirane uputiti na kvalitetnu i intelgentnu inventuru Jurice Pavičića, uglednog intelektualca, novinara i književnika. Brojnim tekstovima i izjavama akcentira se vladino nečinjenje, nekompetentno tretiranje važnih pitanja, sporost i neodlučnost. Ove odrednice odnose se na sve oblasti društvenog života: na ekonomiju, infrastrukturu, kulturu, unutrašnju i vanjsku politiku.

Prve oštre kritike, čak i prosvjedi građana i umjetničkih udruga, desile su se zbog imenovanja Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture. Hasanbegović je Karamarkov prijatelj i to mu je bila ulaznica za ministarsku poziciju. Njegove izjave i autorski tekstovi relativiziraju antifašističke tradicije i vrijednosti iz Drugog svjetskog rata i poslije njega. Hasanbegović je ujedno nostalgičan spram zločinačko-marionetske Pavelićeve Nezavisne države Hrvatske (NDH). Saznanja o ovakvoj političkoj orijentaciji ministra kulture  i njegove aktualne izjave, te izjave i postupci drugih političara vladajuće koalicije, isprovocirali su veliki politički i međunacionalni skandal. Državna komemoracija i odavanje počasti žrtvama zloglasnog ustaškog logora Jasenovac održava se svake godine u aprilu mjesecu. Zvanična državna komemoracija ove godine će se održati 22. aprila. Savez židovskih općina Hrvatske, Srpsko narodno vijeće i Savez antifašista Hrvatske odbijaju prisustvo tom činu. Židovske općine svoju komemoraciju održali su 13. aprila, a Srpsko narodno vijeće će komemorirati 22. aprila, samo u različitom terminu od zvanične državne komemoracije. Komemoracija Saveza antifašista Hrvatske održat će se 24. aprila. Na komemoraciji Saveza židovskih općina Hrvatske 13. aprila osim organizatora prisustvovao je i veliki broj uglednih građana Zagreba i Hrvatske te ambasadori SAD i EU, što je znakovita poruka vladinoj politici.

Potpuni poraz nacionalističke politike Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar Kitarović, predsjednice Hrvatske, počinje se dešavati 12. aprila. Toga dana su u odvojenim izjavama predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Orešković govorili apsolutno drugačijim političkim jezikom od onoga kojeg inače koriste. Morali su snažno progovoriti protiv režima Pavelićeve NDH i priznati strašne ustaške zločine, što do tada nikada nisu činili. Poslje njih učinit će isto i Tomislav Karamarko. Nikako to nije slučajno, jer je 12. aprila u Zagrebu u službenom posjetu boravio Nicholas Dean, specijalni izaslanik Vlade SAD za pitanje Holokausta i sastao se s predsjednicom i premijerom. Brzo će se pokazati hoće li hrvatski visoki dužnosnici ostati na tim pozicijama ili je to bilo samo jednokratno savijanje kičme pod teretom pritiska politike SAD-a.

Zapletena i mučna politička situacija u Hrvatskoj osim depresivnih učinaka na hrvatsko društvo ima i loše vanjsko-političke odjeke. Šteta i neinteligentan pokušaj blokade Srbije na putu ka EU ima naročito negativne odjeke u državama bivše Jugoslavije. Taj postupak osuđen je i u nekoliko zemalja EU pa neke od tih reakcija prenose i mediji u RH i BiH. Često je citirana oštra kritika predsjednika odbora za EU njemačkog Bundestaga Gunthera Krichbauma (CDU) koji kritizira blokadu otvaranja poglavlja o pravosuđu Srbije. Isti dan predsjednik Parlamenta Hrvatske Željko Reiner potpuno relativizira kritiku gospodina Krichbauma i kaže da mediji tome daju nepotrebno veliku pažnju. Istoj kritici pridružio se Josip Juratović (SPD), zastupnik u Bundestagu i član vanjsko-političkog odbora. Juratović (porijeklom Hrvat) kaže da je Hrvatska iznevjerila očekivanja EU.

Vrlo je štetan i gaf koji Hrvatska čini u odnosu na kandidaturu bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić na mjesto generalnog sekretara UN-a. Bivša vlada dala je podršku gospođi Pusić, sadašnja vlada ili je ne podržava ili je potpuno indolentna prema toj činjenici. A sama kandidatura, bez obzira na konačan ishod, mogla bi se iskoristiti za promociju Hrvatske. Veliki korak nazad nova hrvatska vlada učinila je i ograničavanjem slobode medija. Već su vidljivi i rezultati; zabrana pojedinih emisija na javnoj tv i prestanak finansiranja nekoliko neprofitnih medija zato što se ministru kulture ne sviđaju njihovi sadržaji. Ta je pojava toliko očita da su se njome počeli baviti i akreditirani diplomatski predstavnici u Zagrebu. Austrijski ambasador Andreas Wiedenhoff na Twiteru je 14. aprila objavio da je održan zanimljiv sastanak o slobodi medija na kojem su prisustvovali ambasadori SAD, Norveške, Njemačke, Velike Britanije i Austrije. Isti dan je hrvatska predsjednica reagirala na tu izjavu. ‘’Veleposlanici se ne mogu i ne smiju miješati u unutrašnje stvari zemlje primateljice ‘’, izjavila je Grabar-Kitarović, ali nije se dotakla teme o kojoj su ambasadori raspravljali.

Hrvatska je na krivom putu. Njezina vlast upustila se u štetnu ideologizaciju društva vjerovatno i zbog toga što je nesposobna za rješavanje znatno težih pitanja. Unutarkoalicijski nesporazumi i sukobi, brojni nacionalistički i šovinistički ispadi za koje niko ne odgovara čine Hrvatskoj štetu i u društvu proizvode nervozu. Zbog toga će padati i međunarodni rejting Hrvatske. Nestabilna vlada i podijeljeno društvo zaustavljaju svaki napredak. Kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj ima destimulativan utjecaj i na Bosnu i Hercegovinu jer se od Hrvatske očekivala podrška i pomoć za priključivanje BiH međunarodnim asocijacijama. Hrvatska neće brzo riješiti svoje unutrašnje nesporazume, ali će zbog štete koja joj se time dešava naučiti lekciju koja će joj u budućnosti koristiti.

DD

Foto: Wikipedia

Da li su bombaški napadi u Turskoj tek stare vijesti na vašem Facebooku?

Sjedim u kafiću i po prvi put otkako sam ovdje osjećam nelagodu. Prije nekoliko tjedana u Ankari su odjeknule bombe, a onda je stradao Taksim – u srcu Istanbula, na europskoj strani.

Ova dva događaja već su stare vijesti za sve koji ne žive u Turskoj, nešto čega se pomalo sjećate da ste vidjeli, npr. na vašem Facebooku. Međutim, ovdje u Turskoj riječima je teško opisati bol koju je ova zemlja doživjela tijekom proteklih nekoliko mjeseci. Danas kada su društvene mreže postale platforme putem kojih internet aktivisti mogu odlučiti da li pojedine zajednice i događaji zaslužuju našu sućut ili ne, u Turskoj je došlo je opravdane ljutnje zbog odsustva međunarodnog razumijevanja za njihovu bol.

Jednu objavu na društvnim mrežama koja je privukla veliku pažnju i podršku napisao je Britanac koji živi u Turskoj. Opisao je ljutnju koju je osjećao spram naizgled poptpune ravnodušnosti međunarodne zajednice u ovome slučaju. Elokventno je opisao licemjerstvo onih koji su ‘bili’ Charlie Hebdo, koji su zamijenili svoje profilne slike francuskom zastavom nakon što je Pariz pogođen strašnim i koordiniranim terorističkim napadom: nije ih bilo nigdje kada je Turska trebala podršku. Autor je savršeno opisao bijes, frustraciju i poniženje nakon ove internetske verzije bešćutnog slijeganja ramenima. U svojemu tekstu pretpostavio je da je mogući razlog za nedostatak suosjećanja zapadnjaka to što Tursku vide kao dio Bliskog istoka, a s čim se on nikako ne slaže. Mi nismo na Bliskom istoku, mi smo Europa i nevjerojatno je da nas se tretira kao da je nasilje ovdje nešto normalno i dopušteno.

Ova argumentacija je već dugo uvriježena u Turskoj, vjerojatno od osnutka moderne turske države, a sada je još više došla do izražaja jer je kaos eskalirao: mi nismo Bliski istok, mi smo u Europi – ovakve stvari se ne događaju i ne smiju se događati ovdje. Mi smo moderni, ‘pozapadnjačeni’ i svaka druga sugestija je uvredljiva pogreška.

Prije nego što odem predaleko, želim komentirati moj izbor riječi ‘mi’. Ja nisam ni Turkinja niti državljanin Turske. Ja sam Amerikanka koja živi u Turskoj. To je pozicija koja mi pruža ogromne privilegije: u Turskoj mogu ostati koliko god mi se sviđa, na mene ne utječu ovdašnji politički problemi i mogu otići kad god poželim. Ovdje sam tek godinu dana i nisam doživjela bol i probleme koje velika većina turskih građana proživljava u posljednjih nekoliko godina. Kad razgovaram s drugim strancima obuzme me veliki osjećaj krivnje. Mogu otići. Mnogi moji prijatelji, uključujući i mog partnera, nemaju tu mogućnost.

Dakle, kada koristim riječ “mi”, ni na koji način ne polažem ‘autorsko pravo’ na bilo koji aspekt ovdašnje situacije i ovdašnjih problema.  Naprotiv, ovo je poziv na akciju upućen nama zapadnjacima i drugim strancima koji žive i dalje namjeravaju živjeti u Turskoj. Prošlo je vrijeme kada se moglo biti blaženo gluh i slijep za krizu koja se ovdje događa. Kako živjeti ovdje, uživati u najboljem što ova zemlja nudi, a ignorirati probleme naših prijatelja, suradnika i njihovih obitelji? To je neodrživo. Zato kažem ‘mi’, jer vjerujem da smo i mi stranci upleteni u ovdašnju politiku, u smislu da su mnoge vlade naših matičnih država sukrivci za ovdašnje probleme te stoga imamo odgovornost i obvezu podržati Tursku kako god možemo.

Ovo je moj glas i moj prijedlog: vrijeme je da Turci i stranci koji ovdje žive prestanu braniti Tursku tvrdnjom da Turska nije Bliski istok. Bliski istok je sam po sebi ideja, imaginarna granica nacrtana oko skupine proizvoljno stvorenih država za koje se smatra da imaju slične osobine. Svidjelo se to nama ili ne, ostatak svijeta je odlučio da mi također spadamo u tu skupinu.

Prošlo je vrijeme za tvrdnje da mi ne zaslužujemo nasilje poput onoga na Bliskome istoku jer mislimo da smo bolji  – nismo Arapi, sekularniji smo, demokratskiji itd. To je samodestruktivna i besmislena taktika. Nitko ne zaslužuje normalizaciju nasilja i nitko ne zaslužuje bombe i korumpirane političke stranke koje ih tako često prate. Došlo je vrijeme da se udružimo s drugima koji misle isto, kojima je muka od strašnih događaja u zadnjih nekoliko godina i kojima je muka od međunarodne zajednice kod koje postoji samo prolazni osjećaj sažaljenja za ‘one tamo zemlje’ prije nego što im se  pažnja usmjeri negdje drugo. I da, to znači formiranje saveza s drugima na Bliskom istoku. Naša bol je sada identična. Što prije to prepoznamo, prije ćemo krenuti naprijed.

U našem je interesu da se stvore prekogranični i trans-kulturalni ‘pokreti otpora’. Ljevičarske studentske grupe, feministički kolektivi, akademske zajednice, radnički sindikati, prosvjednici protiv vlade, progresivne vjerske organizacije, grupe podrške za one koji su izgubili najmilije te svi ostali koji se zalažu protiv postepene normalizacije ekstremizma i krvoprolića u našim zajednicama. Kada se borimo sami, borimo se tiho. I kao što je moj partner nedavno istaknuo, u Turskoj ima mnogo ljutnje zbog zapadnjačke ravnodušnosti, ali da li se Istok pokazao boljim?

Suočeni smo s neobičeno sličnim problemima, ali i dalje jedni druge gledamo s oprezom, nejasno svjesni da postoje ljudi i zajednice u drugim istočnim zemljama koje proživljavaju iste probleme, ali nemamo sposobnosti ili volje da se ujedinimo s njima. Svijet je manji nego ikada prije, sukobi se prelijevaju preko državnih granica i stvaraju im egzistencijalne prijetnje. Vrijeme je da otpor i solidarnost putuju preko granica s istom lakoćom.

Janine Rich, Open Democracy

Tekst je prilagođen

Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji

Ove godine navršava se 30 godina od nastanka Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), dokumenta koji je imao presudan utjecaj na srpsku politiku druge polovice 80-ih i početkom 90-ih u tadašnjoj Jugoslaviji. Memorandum je ugledao svjetlo dana u jesen 1986. godine. Izrada tog dokumenta trajala je nekoliko mjeseci, a sama ideja o jednom takvom programu trajala je znatno duže. Memorandum SANU je, ustvari, nacionalistički program ostvarivanja velikosrpske ideje, a ta ideja u srpskim političkim i intelektualnim krugovima ima dugačku historiju. Ipak, Memorandum je proizveo najveće političke posljedice, uključujući i tragične ratove na prostoru bivše Jugoslavije. Autori Memoranduma, ugledni intelektualci i akademici toga vremena, ovim su dokumentom izrazili zabrinutost zbog, kako kažu, nepovoljnog položaja Srbije i srpskog naroda u Jugoslaviji i oštro kritizirali federalno uređenje zemlje. Jugoslovenski Ustav iz 1974. godine bio je prva i glavna meta napada.

No krenimo redom.

Još za vrijeme života Josipa Broza Tita, autoritativnog predsjednika Jugoslavije i vođe jugoslovenskih komunista, počeli su se oglašavati pripadnici različitih nacionalističkih grupacija i krugova unutar srpskog političkog i intelektualnog miljea. Nakon Titove smrti nosioci velikosrpske ideje počeli su se otvorenije i konkretnije izjašnjavati. Te su ideje oblikovane ponajviše u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti (SANU) i u Društvu književnika Srbije.

Političke prilike u svim jugoslovenskim republikama postupno su se počele destabilizirati. Javnost je zahtijevala demokratizaciju društva i više građanskih sloboda. Međunarodna politička scena utjecala je na takva politička kretanja u jugoslovenskim republikama, naročito se to odnosi na pokušaje demokratizacije u zemljama tzv. istočnog bloka. U takvoj situaciji srpski nacionalisti osjećaju da će Srbija imati sve manje utjecaja na odlučivanje u Jugoslaviji. U političkim tijelima, u medijima, na javnim skupovima počinju se otvoreno, a potom i dramatično iznositi tvrdnje da je srpski narod u Jugoslaviji ugrožen. Naročito se isticao loš položaj Srba na Kosovu i u Hrvatskoj, a Bosna i Hercegovina u to vrijeme još nije označena kao republika u kojoj su Srbi ugroženi. Takva retorika jos više je zagrijana pobunom Albanaca na Kosovu 1981. godine.

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća Jugoslaviju je zahvatila snažna ekonomska kriza koja je bila dio globalne ekonomske krize, ali se u Jugoslaviji zbog nepovoljnih političkih i društvenih prilika koje su u toj zemlji vladale jos jače reflektirala. Prilike na Kosovu, ekonomska kriza i sve veća samostalnost republika, naročito Slovenije i Hrvatske, potakle su snažno bujanje srpskog nacionalizma. Najistaknutiji književnici i članovi SANU-a javno su raspravljali o svom viđenju Srbije i Jugoslavije, a tajno su radili na dokumentu kojeg su nazvali Memorandum SANU. Autori Memoranduma su neka od najpoznatijih imena tadašnje srpske intelektualne scene među kojima su najistaknutiji Dobrica Ćosić, Antonije Isaković, Mihajlo Marković, Vasilije Krestić, Stojan Čelić i dr. Cjelokupni sadržaj Memoranduma bavi se problemom ugroženosti srpskog naroda u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i sve većeg narastanja protusrpskog raspoloženja. Kao glavni neprijatelji srpskog naroda označeni su Hrvati i Albanci, što se pokušalo ilustrirati uglavnom konstruiranjem lažnih pokazatelja o dramatičnom pogoršavanju položaja Srba na Kosovu i u Hrvatskoj. Zahtijevane su brze i konkretne akcije da se spriječi, kako akademici navode, propadanje srpskog naroda.

Provođenje ideja Memoranduma bio je glavni politički projekt Slobodana Miloševića koji u drugoj polovini osamdesetih godina postaje centralna figura srpske politike. Prvo je došao na čelo Saveza komunista Srbije, a potom je početkom 1988. godine izabran i za predsjednika Srbije. Tako brzi uspon Miloševiću je ponajviše omogućio tadašnji predsjednik Srbije Ivan Stambolić, koji je kasnije postao jedna od najpoznatijih žrtava Miloševićevog režima. To je samo jedna od činjenica koja upućuje na prirodu režima Slobodana Miloševića i koja će devedesetih godina doći do punog izražaja. Takav beskrupulozan i kriminalan način vladanja Milošević je koristio u obračunu sa svojim političkim neistomišljenicima i sa cijelim narodima.

Milošević je prvo na nelegalan način smijenio rukovodstva Saveza komunista Kosova, Vojvodine i Crne Gore i u tim jedinicama jugoslovenske Federacije instalirao svoje poslušnike i preuzeo potpunu vlast i kontrolu. Sljedeća etapa njegovog djelovanja bili su odlučni i uporni pokušaji da destabilizira političke i društvene prilike u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji. U tu svrhu koristio je već ranije pokrenute vaninstitucionalne aktivnosti koje su poznate kao “antibirokratska revolucija”. Za ostvarenje tih svojih planova Miloševićev režim organizirao je tzv. mitinge istine: to je bila forma okupljanja velikog broja ljudi gdje su govore držali i parole izvikivali Miloševićevi profesionalni mitingaši. Na stotine ljudi prevožene su autobusima uz osigurane sve troškove od strane Miloševićevog režima, gdje su po mjestima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije optuživane vlasti tih republika kao antisrpske i antijugoslovenske. Time je već jugoslovenska kriza ulazila u svoju najopasniju fazu, a ideje iz Memoranduma SANU pokušavaju se sprovesti u djelo.

Već je rečeno da je Ustav SFRJ iz 1974. godine bio glavna meta srpskih akademika. U Memorandumu se tvrdi da su Srbija i srpski narod tesko oštećeni rješenjima iz tog Ustava, a da su svi drugi zadovoljili svoje interese na račun srpskog naroda. Nezadovoljstvo je bilo u tome sto su tadašnje republike dobile jedan broj nadležnosti koje su do tada bile na nivou Jugoslavije. Ustavom iz 1974. godine dvije pokrajine u sastavu Republike Srbije, Vojvodina i Kosovo, dobile su širu autonomiju i postale su konstitutivni elementi jugoslovenske federacije. Time utjecaj Srbije na proces odlučivanja u saveznim organima Jugoslavije jeste bio djelimično umanjen.

Iz današnje perspektive, Memorandum SANU je čudan i zlokoban dokument. Memorandum počinje izlaganjem ekonomskih problema u zemlji. Tu nalazimo smislene opaske o uzrocima ekonomske krize, tromoj reakciji jugoslavenske vlade, inflaciji, nerealnom životnom standardu i reakcijama na pad istoga. Međutim, čini se da ovaj dio zapravo služi kao uvod u glavnu temu i cilj Memoranduma, a to je nezadovoljstvo položajem Srbije i Srba u Jugoslaviji i traženje promjena. Već u prvom dijelu Memoranduma, autori su izrazili nezadovoljstvo i zabrinutost što su se republike i pokrajine sve više osamostaljivale. Time već postaje jasno, što je kroz cijeli dokument i vidljivo, da je u pitanju otvoreno zagovaranje unitarističkog koncepta u svim oblastima života. Naročito su zabrinuti što se decentralizacija, kako autori kazu, “izrodila u decentralizaciju po teritoriji i po privrednim granama”.

Dalje se u Memorandumu raspravlja o krizi društva, s nastojanjem da se naučno analizira stanje u zemlji i uzroci krize. Kao razlog zaostajanja stalno i uporno se ponavlja jačanje decentralizacije. Žali se za periodom kada je u centraziliranom upravljanju zemljom došlo do uspješne industrijalizacije. Uočljivo je da se sredina šezdesetih godina često navodi kao period velikih promašaja i početka stagnacije. Očito je da autori stalno imaju na umu smjenu kontroverznog Aleksandra Rankovića 1966. godine i iskazuju neslaganje s tim činom, ali nigdje ne navode Rankovićevo ime. Ranković je bio osnivač i šef jugoslovenske tajne policije (UDBA-e) i jedna od najmoćnijih političkih ličnosti u Jugoslaviji. Njegova smjena često se tumači kao Titov obračun sa velikosrpskom strujom unutar Saveza komunista Srbije.

Autori Memoranduma konstantno upiru prstom na ustavne promjene iz 1974. godine koje se smatraju neodrživima. Bave se analizom sveopće krize u Jugoslaviji, s naglaskom na moralnu krizu društva. Kao najvažniji aspekt moralne krize navodi se kriza kulture, koja se ogleda u tome što prave vrijednosti ne dolaze do izražaja. Po autorima, kultura se sve više regionalizira i postupno nestaje njezinog univerzalnog, svejugoslavenskog obilježja. I kultura se, smatraju akademici, stavlja u službu republičkih državotvornih aspiracija, gdje nacionalizam i separatizam bivaju sve uočljiviji. Dakle, i ovdje se, u polju kulture, dosljedano insistira na unitarističkim koncepcijama.

Nadalje, na jednome mjestu spominje se kampanja protiv “precenjenog i izmišljenog unitarizma”. Izgleda da autori Memoranduma nisu imali previše smisla za ironiju, jer upravo je ovaj dokument više nego očigledan pledoaje za unitarno uređenje Jugoslavije i centralizam. Autori Memoranduma – koji je nedvojbeno imao ogroman utjecaj na vlast i javno mijenje u Srbiji – smatraju da je jačanje republika i pokrajina unutar Jugoslavije ‘antiistorijski’ a ne demokratski proces, pravdajući svoje viđenje jeftinim floskulama o tome kako se cijeli svijet ujedinjuje. Za njih je Ustav SFRJ iz 1974, kojim su ojačale republike i pokrajine, nešto najgore što se moglo dogoditi Srbiji i Jugoslaviji.

Iz svega ovoga je vidljivo da je Memorandum izvršio golem uticaj na tadašnju srpsku politiku i Slobodana Miloševića. Razvojem kasnijih događaja ispostavilo se da su ideje iz Memoranduma SANU kao i njihov glavni izvršilac doživjele poraz.

Neven Šimić

Memorandum SANU možete pročitati i preuzeti dolje.

Memorandum SANU

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Bezgrešno rusko proljeće

Rusija obilježava drugu godišnjicu aneksije Krima. Osim likovanja, postoji li i osjećaj krivnje?

Na Krimu je opet proljeće. Rusi sebe i dalje vide kao najneviniji narod na svijetu, potpuno čist i neokaljan. Smatraju da su kroz cijelu svoju povijest uvijek bili žrtve – mučenici, paćenici, oni koji nose breme. U njihovim zamislima Rusija je okružena grabežljivim i prijezira vrijednim susjedima kojima su Rusi otvorili svoja srca i pružili ruku, a ovi su ih zauzvrat iskoristili i povrijedili. Ruski popis pritužbi protiv njih beskrajan je. Ovi susjedi duguju Rusiji zbog njene ‘velike kulture’, zbog Jurija Gagarina i ruskih mistika. Rusi pak susjedima ne duguju niti jednu kopejku. Zato, ako zatreba, Rusija će sva sretna uzvratiti udarac, jer se osjeća prevarena od svih.

Krivnja je neugodna stvar s kojom je teško živjeti. Nijemci su joj se uporno i dugo odupirali. Povjesničar i teoretičar Aleida Assman pisao je da je Nijemcima bilo lakše izmisliti ispriku za svoje postupke nego, naprosto, priznati da su bili u krivu. Među političkim autorima jedno je vrijeme bilo popularno naciste predstaviti kao bezprizorna čudovišta, kao krvožedne zvijeri koje su pokrenule globalno krvoproliće. Prema ovom gledanju, obični Nijemci nisu imali nikakve veze s nacizmom. Druga vrsta pristupa ovoj temi bila je ta da se Nijemci sjećaju svih zlodjela prouzrokovanih od strane nacista: milijuna ubijenih ljudi, sravnjenih drevnih njemačkih gradova, okupacije i podjele svoje zemlje na dvije države. Zatim, tu je bio njihov ugled – nakon nacista, Njemačka se više nije mogla posmatrati isključivo kao domovina Martina Luthera. U ovome viđenju, patnje koje su Nijemci proživjeli pod nacističkim režimom stavljaju ih u istu razinu s Židovima koji su preživjeli holokaust. Nakon što su se riješili tih zlih Nacista, Nijemci sada ponovno mogu prigrliti narode koji su trpili pod nacističkim jarmom. Nijemci su dakle bili žrtve, kao i svi ostali.

Ipak, bez obzira na sva izbjegavanja odgovornosti i pogreške, Nijemci su prihvatili svoju krivnju.

Sličan proces kao da se događao i u Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza. Bilo je pokušaja da se prizna vlastita prošlost onakvom kakva je doista i bila – i to ne samo komunistička prošlost nego i ona  ruskoga carstva koje je živjelo od iskorištavanja svojih kolonija. Međutim, ako je suditi po onome što se govori sada, kolektivno sjećanje Rusa funkcionira na vrlo različit način od onoga u Nijemaca. Evo nekoliko primjera: streljana Butovo gdje je ubijeno više od 20 000 političkih zatvorenika za vrijeme Staljinove strahovlade, potresni film ‘Tajni policajac’ snimljen 1992. (u kojem se radnja događa ubrzo nakon boljševičke revolucije) te spisi Solženjicina i Shalamova možda su otkrili i pokazali strahote toga vremena, ali nisu imali željeni učinak.

Kao prvo, Rusi općenito smatraju da nemaju nikakve veze sa zločinima počinjenim tijekom sovjetske ere. Što se većine Rusa tiče, zločini su počinjeni od strane komunista, a komunisti nisu bili Rusi. Estonci, Židovi, Gruzijci i Kinezi bili su odgovorni za sve. Oni su bili financirani iz njemačke ‘centrale’ i od neke vrste globalne zavjereničke klike. Neka onda ti ljudi preuzmu krivicu.

Isto tako, Rusi nisu krivi za deportaciju Krimskih Tatara 1944., a način na koji Tatari još uvijek jadikuju o tome je u najmanju ruku neukusan. Rusi su propatili ništa manje od Tatara. Iz ruske perspektive gledano, kada se Tatari žale na svoju patnje koju su prouzročili Rusi, trebali bi također spomenuti i patnje Rusa pod komunizmom, inače se radi o običnim lažima i provokaciji. Osim toga, zapravo nije ni bilo zločina. Naprosto se radilo o teškim vremena, okrutnoj vojnoj logici i bilo bi zapravo najbolje da se sve to davno zaboravilo.

Najveći problem je što Rusi svoje probleme objašnjavaju manjkom nacionalističke svijesti i imperijalnih ambicija, tj smatraju da je to zbog toga što su ‘loši Rusi’. Posljedica takvog razmišljanja je da jedini spas vide u više autokracije, više državnog pravoslavlja, više Kozaka, antisemitizma, ratova i pripajanja teritorija. Slijedeći ovakvu logiku, Rusija pod dinastijom Romanova nije uspjela jer je bila premekana, tj. prestala je biti svoja. Stoga se nameće očigledan zaključak da Rusi ne bi trebali skretati sa svoga ‘pravoga puta’. Taj pravi put znači biti supersila. Sve što su Shalamov, Solženjicin i drugi učinili jeste da su naučili Ruse da moraju opet postati imperij i ići do kraja. Kao što kaže engleska poslovica, ako se prvi puta ne uspije – nastavi pokušavati.

Streljana Butovo (sada spomenik Staljinovim žrtvama), koja je trebala braniti Ruse od povratka u prošlost na isti način kao što holokaust štiti Nijemce od povratka u nacional-socijalizam, pretvorila se u ulazna vrata u još dalju i krvaviju prošlost. Sjećajući se ‘crvene’ represije koja je bila loša, Rusi čekaju novu, ‘bijelu’ represiju koja će biti dobra. U njihovom kolektivnom slavlju zbog osvajanja Krima, Rusi ne samo da slave svoju pobjedu nego i svoj nedostatak krivnje. Između to dvoje možda i nema razlike.

Maxim Goryunov, Open Democracy

Foto: Alexander Aksakov / Getty Images

Potvrda poznatoga

Postoje pojave i događaji za koje znamo da će se desiti. Predosjećamo u kojoj će se formi dogoditi i kojom će se ‘kvalitetom’ realizirati. Nemamo sumnji i dilema, nismo nestrpljivi jer znamo da će doći. Kako se može znati nešto što će se tek dogoditi? Pa tako što i u ovakvom svijetu kakav je naš ima ponešto što je slično kao u prirodi, može se odvijati samo na jedan način. Ne može, dakle, izostati osuda Radovana Karadžića. Kakav god bio sud, a znao je Haški tribunal svakakav biti, nije imao drugo rješenje. Godinama dokazivano i sa kojeg god aspekta mjerili Karadžićevu krivnju, ona realno postoji, dokaziva je i dokazana. U ovakvim slučajevima radi se o formalnoj potvrdi poznatoga, pa je i vijest o haškoj presudi Karadžiću iz te kategorije.

Tu bi mogao biti kraj priče, javnosti je ponuđena očekivana informacija. Nema se što novo saznati niti dodati. Međutim, to je samo najobičnija logična priča. Javnost, nekoliko vrsta javnosti, hoće više. Šansu za svoje minute slave rijetki propuštaju. Baš zbog toga provalila je oluja i mećava mišljenja i komentara. Ima kazivanja realističnih i logičnih, ali je mnogo više onih suprotnih od toga. Sve su to manje ili više pregrijani govori, napadno podijeljeni u dvije međusobno isključivo navijačke grupacije. Jednima je svaka kazna nedovoljna, ravna napravdi; drugima je ista ta kazna prestroga i nedokazana. Kao što je to kod nas redovito ‘dobar’ običaj ove su grupe određene etničkom pripadnošču.

Može li se očekivati da vremenski odmak učini svoje, da se ova presuda i sve druge haške presude doživljavaju realnije i bez stroge primjene etničkog ključa? Samo bi tako bilo moguće da ratni zločini svih ‘strana’ i sva ratna viđenja prestanu biti prostor stalnog ratovanja ‘drugim sredstvima’. Samo se tako može početi graditi istinsko pomirenje i povjerenje. Ima dovoljno primjera u Evropi za takvo što. To bi trebala biti velika i važna zadaća obrazovanja, znanosti i kulture. To je put da se zauzdaju dosadašnje i sadašnje šovinističko-kriminalne politike koje stalno truju i nazaduju sve aspekte društva. I poslije nakane da se pošalju bilo kakve smislene i dobronamjerne poruke korisno je prisjetiti se atmosfere neposredno nakon objave (nepravomoćne) presude. Samo što je presuda donesena uslijedilo je očekivano svrstavanje za ili protiv. Reakcije u Republici Srpskoj i Srbiji jednoglasne. Vlast i opozicija; intelektualci, umjetnici i novinari; odvjetnici i suci svi uglas – nepravda! U Federaciji BiH i u Hrvatskoj posve oprečno, svi presudu vide kao nedovoljno strogu.

Očito je da je izgradnja međusobnog povjerenja, vjera u suđenje i pravdu još daleko. Ima ipak koristi od ove presude. Karadžić je osuđen za teška nedjela, za njega najteža a za BiH najvažnija je presuda za genocid. Da je ovakva presuda postojala kada je sklepan Daytonski mirovni ugovor Republika Srpska ne bi imala sadašnju ustavno-pravnu i političku poziciju. Poruka presude Karadžiću, jer to je presuda i prvom predsjedniku i osnivaču Republike Srpske, je da su temelji ovoga bh entiteta postavljeni na teškim zločinima, pa i genocidu. Može li se očekivati da će svi domaći i inozemni politički faktori imati ove činjenice u vidu.

Zlatko Bosnić

Foto: CNN

 

Dokle Sejdić-Finci?

Zaslužuje li Bosna i Hercegovina biti članicom EU ako diskriminira svoje građane? Slučaj Sejdić i Finci.

Bosna i Hercegovina diskriminira dio svojih građana. Da stvar bude još puno gora, Bosna i Hercegovina diskriminira svoje Rome i Židove, a i druge koje politika imenuje ostalima. Biti europska država nakon Drugog svjetskoga rata i diskriminirati ova dva naroda tužno je i porazno. Svi oni kojima je važna dugoročna dobrobit BiH moraju biti zabrinuti sporošću i nemarom vlasti i javnosti u ovome slučaju.

Treba reći da ova diskriminacija nije namjerna. Ona je posljedica Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je doslovno sklepan od strane administracije SAD-a da bi se završio tragični rat u zemlji. Trebalo je tražiti kakvo-takvo rješenje, jer milijuni građana bivše Jugoslavije preplavili su Europu, Sjedinjene američke države i Kanadu, a dešavao se i snažan pritisak javnosti na politike Zapada.Taj mirovni sporazum i novi ustav napravljeni su s namjerom da se na neki način udovolji trima konstitutivnim narodima (Bošnjaci, Hrvati, Srbi), njihovim nacionalnim vođama i prioritetima. Tek poslije su se sjetili da postoji još netko osim njih.

U Bosni i Hercegovini, ako niste pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda ne možete biti birani u Predsjedništvo BiH i Dom naroda BiH. Ova očita diskriminacija dovela je do tužbe koju su predstavnici BiH Roma i Židova, Dervo Sejdić i Jakob Finci, pokrenuli pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Sud je naravno presudio u njihovu korist, odlučivši da se pripadnicima manjina u BiH mora omogućiti kandidiranje za Predsjedništvo i Dom naroda BiH. Odluka Suda donesena je 22.12.2009., ali otada se ustavno-pravni položaj bh Roma, Židova, ali i svih ostalih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda ni u kojoj mjeri nije promijenio.

Bosna i Hercegovina je zvanično aplicirala za članstvo u EU 15.2.2016. godine.  Pristupni proces će, blago rečeno, biti dug i kompliciran. Komesar za evropsku politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannes Hahn poručio je bh zvaničnicima da nastave s reformama. Da je dobre volje i spremnosti za dogovore unutar BiH te bi reforme mogle biti samo administrativno-birokratski postupak. Nažalost nije tako, jer u BiH je sve politika.

Međutim, čini se upravo nevjerovatnim da će EU Bosnu i Hercegovinu primiti u svoje članstvo bez promjene ovih diskriminirajućih ustavnih odredbi. Već imamo neka nezvanične komentare koji jasno ukazuju da je to tako.  Josip Juratović, zastupnik Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) u Bundestagu i član vanjskopolitičkoga odbora Bundestaga (inače podrijetlom iz Hrvatske) izjavio je da “Bosna i Hercegovina bez implementacije sudske odluke Sejdić-Finci, bez uspostave građanskih prava, neće ući u Europsku uniju”.

Na koncu, da li bi bilo pravedno da ovakva Bosna i Hercegovina postane članica kluba koji je, sa svim svojim opterećenjima i manjkavostima, ipak primjer i predvodnik u globalnim demokratskim procesima i ostvarivanju ljudskih prava? To bi bila svojevrsna nagrada nacionalistima koji će i dalje upotrebljavati vlast kao i sve godine do sada.

Važno je dodati da su svi građani Bosne i Hercegovine žrtve trome i neodgovorne vlasti kojoj je glavni cilj opstnak i ispunjavanje samo minimuma neophodnog za održavanje na vlasti. Međutim, građani su birali i biraju te i takve političare na skoro svim izborima od uspostave demokracije u BiH, što je velika tema sama po sebi. Interesantna je činjenica da je javnost u BiH vrlo skeptično reagirala na predaju aplikacije za članstvo u EU, pitajući se čime je ovako nespremna BiH to uopće zaslužila.

Ipak je dobro da se krenulo u proces priključivanja EU, ali treba znati da će promjena Ustava u slučaju Sejdić-Finci biti apsolutni uvjet za članstvo, što je jedino moguće i ispravno rješenje.

DD

Foto: Aljazeera Balkans

Enver Hoxha: luđak koji je upravljao ludnicom

‘’Enver Hoxha: željezna pesnica Albanije” je čudesna priča o tome kako je jedan čovjek nekažnjeno držao cijelu zemlju taocem punih četrdeset godina.

Između 1944. i 1985. Albanijom je vladao jedan čudni, zapravo potpuno ludi sociopat i diktator po imenu Enver Hoxha. Iako je staljinizam u Europi nestao sa smrću svoga osnivača (ili barem s Hruščovljevim reformama) u Albaniji je ostao neupitan sve do 1990. Kada je Hoxha umro 1985., Albanija je službeno bila treća najsiromašnija zemlja u svijetu. BNP je bio veličine maloga grada a prosječna primanja bila su petnaest američkih dolara mjesečno. Četiri desetljeća kolektivizacije dovelo je skoro do gladi na selu, gdje je Hohxin agresivni izolacionizam značio da su ljudi za poljoprivredu još uvijek koristili tehnologiju iz 1920-ih. Kada se režim konačno srušio, nekoliko godina nakon Hoxhine smrti, za sobom je ostavio umorno, gladno, konfuzno i preplašeno stanovništvo.

Dok su Albanci i albansko društvo uspostavljali demokratsko društvo malo tko je imao vremena ili volje razmišljati o čovjeku koji je vladao zemljom s nezamislivom okrutnošću više od četiri desetljeća. “Enver Hoxha: željezna pesnica Albanije”, knjiga novinara Blendi Fevziua, prvi je pravi životopis diktatora. Iznimno popularna i veoma kontroverzna knjiga u Albaniji prevedena je na engleski, a za nadati se uskoro i na druge jezike.

Enver Hoxha rođen je 1908. u gradu Gjirokasteru na jugu Albanije (tada dijelom Otomanskoga carstva). Čini se da je izbjegavao oca, prostodušnog hodžu koji ga je napustio I otišao raditi u SAD, ostavivši sina svome ujaku Hysenu Hoxhi, gradonačelniku i radikalnome ateistu i anti-kolonijalistu. Fevziu tvrdi da Hoxha nije pokazivao interes za politiku. Otišao je studirati botaniku na sveučilištu u Montpellieru unatoč tome što ga, prema vlastitim riječima, ova oblast nije zanimala. Napustivši studije otputovao je u Pariz gdje se uspješno predstavljao kao predstavnik albanskog komunističkog pokreta te se priključio društvenom krugu komunističkih izdavača i avangardnih umjetnika. Ostao je frankofil cijeloga života, a Francuska je bila jedna od rijetkih zemalja s kojom je Albanija imala bilo kakve odnose.

Nakon povratka u Albaniju Hoxha je imao nekoliko poslova prije nego se priključio pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata. U roku od nekoliko godina, malo poznati i još manje omiljeni Hoxha nekako je uspio doći u vodstvo komunističke stranke. Kako je to ostvareno ostaje, po priznanju autorice životopisa, “jedna od najvećih misterija albanske povijesti”.  Čini se da je dobar dio tajne njegova uspjeha bilo slučajno prijateljstvo s dva jugoslavenska tajna agenata koji su albansku komunističku stranku vodili kao podružnicu jugoslovenske partije i Titovih partizana. Fevziu je posvetila puno vremena ovome poglavlju, tvrdeći da su Jugoslaveni bili ključni u dovođenju Hoxhe na vlast i da su mu pomogli da je učvrsti u nemirnim poslijeratnim godinama. Unatoč tome, Hoxha je prekinuo veze s Titom 1948. zajedno s ostatkom Varšavskog pakta. Poslije se razišao i sa SSSR-om (tvrdio je da je Hruščhov bio izdajica i revizionist), stvorivši neobično savezništvo s Kinom koje je trajalo sve do otvaranja te zemlje prema Zapadu 1970-ih. Kad se razišao s Kinom 1978., Hoxha je uistinu ostao sam.

Jedan depresivni lajtmotiv koji se ponavlja kroz cijelu knjigu su Hoxhine paranoidne čistke. U početku, one imaju nekog kontekstualnog smisla: naravno da će ukloniti suradnike okupatora i političke protivnike – stvari su se naprosto tako rješavale. Međutim, uskoro počinje ubijati suparnike u vlastitoj stranci, uključujući one koje je samo nekoliko godina ranije hvalio kao ratne heroje. Disidenti su bili uklonjeni, a isto će se desiti i svećenstvu i aristokraciji. Stari školski prijatelji i simpatije iz srednje škole također su eliminirani. Osoba koja je Hoxhi dala stipendiju za studij u Francuskoj je pogubljena, kao i prijatelj koji mu je dao besplatno živjeti u svome pariškom stanu. Bivši premijeri, potpisnici albanske Deklaracije o neovisnosti 1912. i osnivači komunističkg pokreta bili su među mnogim žrtvama smaknuća koja su bila uobičajena sve do kasnih 1980-ih.

Hoxha je intelektualce eliminirao u toj mjeri da u vrijeme njegove smrti gotovo nitko u Politbirou Komunističke stranke nije imao više od srednjoškolskog obrazovanja. Jedna od najopasnijih funkcija tijekom Hoxhine vladavine bio je ministar unutarnjih poslova – ubio ih je sve osim jednoga. Kao što jedna žena – čiji je muž bio pogubljen od strane Hoxhe – objašnjava u knjizi: mnogi Albanci imali su grandiozne ideje o tome kako voditi zemlju nakon oslobođenja, ali samo je Hoxha bio spreman ubiti vlastitoga šuru da ih i ostvari.

1967. Hoxha je pretvorio Albaniju u prvu ateističku državu na svijetu. Zatvorio je sve crkve i džamije, a čak je uništio i nekoliko vjerskih građevina od neprocjenjive kulturne vrijednosti. Svećenstvo je bilo jedna od najugroženijih skupina i malo ih je preživjelo strahovladu. U jednoj depresivnoj epizodi, svećenik je likvidiran za „zločin“ krštenja u privatnome domu. Hoxha je čak zabranio i brade zbog njihove povezanosti s islamom i pravoslavljem. Albanski diktator njegovao je kult ličnosti usporediv možda samo s Kim Jong-ilom u dvadesetome stoljeću. Njegovi pisani radovi bili su obvezni čitanja u školama. Hoxha – ili „ujak Enver“ kako je preferirao – poticao je svoj kult tako što je dao pomno prepisati povijesne knjige da bi se,između ostalog, predstavio kao osnivač albanskog komunizma, osnivač albanske Komunističke partije i najvažnija figura partizanske borbe protiv okupatora. To je, naravno, izazvalo ogorčenje među veteranima tih pokreta, ali jedini koji su preživjeli čistke bili su oni koji su živjeli izvan zemlje.

Hoxha je svoj narod držao u konstantnome strahu pozivajući se na opasnost od strane invazije. Dao je izgraditi oko 750 000 betonskih bunkera diljem zemlje, uglavnom na obali i duž granice s Grčkom i Jugoslavijom, ali i u gradovima, parkovima i drugim naizgled slučajnim lokacijama. Osim što su koštali dobar dio BDP-a, bunkeri su koštali života mnoge graditelje koji su uglavnom bili na prislinome radu. Arhitekt bunkera Josif Zagali na kraju je poslan u radni logor u jednoj od Hoxhinih redovnih i uglavnom besmislenih čistki.

Početkom 1960-ih Hoxha i drugi vodeći članovi stranke počeli su živjeti u samoodrživoj četvrti Tirane poznatoj kao Blloku (doslovno: blok). Hermetički zatvoren od ostatka Albanija, Hoxha i njegovi poslušnici rijetko su se usuđivali ići vani. Odluke su radije donosili u svojim dnevnim sobama i salonima.

Enver Hoxha – čudni sociopat, tiranin i masovni ubojica umro je kao slobodan čovjek. Njegova smrt obilježena je sa sedam dana dotada neviđene žalosti. Njegovi memoari, koje je napisao u trinaest svezaka, bili su dokaz Oscar Wildeove poznate maksime da nitko nije dovoljno bogat da otkupi svoju prošlost. Knjiga Blendi Fevziua ukazuje na ovu nepravdu. Njegova pedantna istraživanja, pomognuta otvaranjem prethodno zatvorenih komunističkih arhiva, opisuje strahote diktatora i njegovog režima. Ova knjiga također je važna i na drugi način: daje glas mrtvima, nestalim, prognanim i očišćenima. To što im je dao glas i omogućio da čujemo njihovu priču, nešto što im je Hoxha očajnički pokušao oduzeti, možda je i najveće Fevziuevo dostignuće.

Alex Sakalis, Open Democracy

Šta referendum o Evropskoj uniji u Ujedinjenom Kraljevstvu znači za Bosnu i Hercegovinu?

Datum je određen. Britanska javnost će 23. juna glasati o tome da li Ujedinjeno Kraljevstvo treba ostati u EU ili je napustiti. Britanska vlada nije neutralna po ovom pitanju. Nakon što je osiguran poseban status Ujedinjenog Kraljevstva, Vlada je jasno rekla da vjeruje da će Ujedinjeno Kraljevstvo biti jače i sigurnije i da će biti u boljoj poziciji u reformisanoj EU.

Već sam primjetio neke komentare o tome kako su pregovori Ujedinjenog Kraljevstva pokazali slabost EU kao institucije i da će u budućnosti UK biti u poziciji da bira do koje će mjere implementirati odluke iz Brisela. Nijedno nije tačno. Pa, šta se onda zaista desilo? I šta to znači za Bosnu i Hercegovinu?

Pregovori Ujedinjenog Kraljevstva vođeni su oko četiri prioriteta koji odražavaju pitanja koja najviše brinu britanski narod: ekonomsko upravljanje, konkurentnost, suverenitet i socijalna davanja/sloboda kretanja. Ali, uvijek smo jasno davali do znanja da želimo rezultat koji će biti dobar i za Britaniju i za EU. I mislimo da je to upravo ono što smo dobili.

  • Na polju ekonomskog upravljanja, dogovorili smo pravno-obavezujuću odluku da zemlje članice ne smiju trpiti diskriminaciju ako su van Eurozone. Ovo je važno za trgovanje u sklopu jedinstvenog tržišta. I iako vjerujemo da veće političke i ekonomske integracije imaju smisla za zemlje koje koriste Euro, važno je da sve zemlje članice zadrže pravo glasa u pitanjima koja se tiču Unije u cjelini. Ova vrsta fleksibilnosti – priznanje da jedna veličina ne odgovara svima – je ključna za EU u njenom rastu i razvoju.
  • Po pitanju konkurentnosti, dogovorili smo ambicioznu reformsku agendu koja će pomoći da se zaokruži jedinstveno tržište u važnim poljima kao što su usluge, energija i digitalna tehnologija, kako bi se radilo na sporazumima o slobodnoj trgovini sa najdinamičnijim ekonomijama u svijetu i kako bi se smanjilo regulativno opterećenje kompanijama. Vjerujemo da će ovaj dogovor pružiti osnovu da EU, kao najveće svjetsko jedinstveno tržište koje predstavlja 500 miliona ljudi i četvrtinu svjetskog BDP-a, nastavi rasti i da preživi u globalnoj ekonomiji sa rastućom konkurencijom.
  • Po pitanju suvereniteta, osim što UK više nije obavezana na “što bližu uniju”, mi smo osigurali veću moć za nacionalne parlamente, koje ćemo moći kombinirati kako bi blokirali neželjene zakonodavne prijedloge EU. Uspostaviće se i novi mehanizam koji će osigurati da se odluke donose na državnom nivou kada je to moguće, a na nivou EU samo kada je to neophodno, a biće potrebno samo minimalno djelovanje da bi se postigli regulatorni ciljevi. Ovdje nije riječ o državnom vetu za UK, nego o potvrdi da je demokratija najjača na kućnom pragu.
  • I na kraju, po pitanju socijalnih davanja i slobode kretanja, došli smo do prepoznavanja jedinstvenih izazova sa kojima se UK suočava zbog unutrašnje migracije velikog broja radnika unutar EU, uz nova ovlaštenja da se ograniči zloupotreba slobode kretanja i da se smanji privlačnost našeg sistema socijalnih davanja novo-pridošlim.

Iako su ove mjere zaštite izuzetno važne za UK, većina ovih promjena nije samo povoljna za UK. Naprotiv, one su korak ka ispunjenju našeg viđenja EU koja je vodeća u svijetu po konkurentnosti, magnet za start-upe, vodilja u otvaranju radnih mjesta i rasta. Evropske unije koja je dovoljno fleksibilna da odgovori na potrebe svojih različitih članica – velikih ili malih, sa istoka ili zapada, onih koji koriste euro ili koji ga ne koriste. Evropske unije koja poštuje suverenitet državnih parlamenata i, kada je to moguće, vraća ovlaštenja zemljama članicama.

Mi vjerujemo da su ovo dobre vijesti za UK. Dobre su vijesti i za druge postojeće članice Evropske unije. A dobre su vijesti i za potencijalne buduće članice EU, jer će se pridruživati međunarodnoj organizaciji koja je spremnija da odgovori na zahtjeve 21. vijeka.

Ovo nije kraj priče. Da bi se išlo u korak sa globalnom ekonomijom, moramo nastaviti sa reformama. Koliko god da ostanemo u Evropskoj uniji, Britanija će voditi jedinstveno tržište naprijed, raditi na smanjenju regulativa, biti prvak u slobodnoj trgovini i raditi na tome da Evropa ostane otvorena prema ostatku svijeta i snažna nasuprot prijetnji i izazova.

Britanska vlada vjeruje da ćemo biti jači u reformisanoj Evropi jer možemo imati ulogu u jednoj od najvećih i najuticajnijih svjetskih organizacija, pomagati pri donošenju velikih odluka o trgovini i sigurnosti koje određuju našu budućnost.

Vjeruje da ćemo ostankom u reformisanoj Evropi biti sigurniji jer možemo raditi sa našim evropskim partnerima u borbi protiv prekograničnog kriminala i terorizma, što će nam dati brojčanu prednost u sve opasnijem svijetu.

I vjeruje da će za nas biti bolje ako ostanemo u reformisanoj Evropi jer će britanske kompanije imati puni pristup slobodnoj trgovini na jedinstvenom tržištu od 500 miliona ljudi koje donosi nova radna mjesta, investicije i niže cijene.

Edward Ferguson, FCO Blogs

Autor je ambasador Velike Britanije u BiH

Kako naći posao (ako si mlad i bez praktičnih vještina)?

Nezaposlenost mladih u Bosni i Hercegovini je bolna tačka te države. Dostupni podaci su prilično šokantni: 54% nezaposlenih u 2012., s tim da do danas ne postoji ozbiljniji trend u suprotnome pravcu. Razloge za ovu situaciju treba tražiti u politici i odnosu vlasti prema ovome problemu, te u obrazovnome sustavu. Važan dio slike svakako je i dijagnoza BiH ekonomije kao cjeline.

Preporuke za bavljenje ovim problemom postoje: od politike jačanja konkurentnosti, do bolje statističke evidencije, aktivnije uloge službi za zapošljavanje i drugih. Ako vas zanima ova problematika, svakako vrijedi pročitati analize koje možete naći preko poveznica na ovome tekstu.

Međutim, ono na što treba dodatno odgovoriti, analizirati i iz čega treba tražiti izlaz je sljedeće, sadržano u par važnih pitanja. Prvo pitanje je koliko su mladi motivirani u ovakvoj državi npr. u kontekstu percepcije o dobivanju posla preko veze. Drugo pitanje je koje vještine mladi posjeduju i koliko su osposobljeni natjecati se na tržištu rada.

Ovo su nažalost dva ogromna problema koja se naprosto moraju rješavati, i sada (hitno) i dugoročno.

U tome smilu zanimljivo je pismo čitatelja objavljeno na portalu Republika i koje prenosimo u cjelosti. Vrijeme je da ovu situaciju shvatimo ozbiljno.

“Sada kada sam zagazio, ne baš tako hrabro, u dvadeset šestu godinu života i već naginjem ka dvadeset i sedmoj, a samim tim sam bliže tridetoj, jer je dvadeseta ostala daleko iza mene, podrugljivo se smješkajući, star sam i već se vidim u četrdesetoj, jer godine prolaze brže nego što to primjetimo.
Dakle, u toj prelaznoj godini, sve se sruši na tebe. Odjednom te roditelji pitaju kad ćeš se ženiti? Ti zastaneš začuđeno, pogledaš starog pa se nasmiješ, jer očigledno je u pitanju neka šala. Ali nakon toga, iz dana u dan, to pitanje postaje učestalije (vrag odnio šalu); kao i ona da bi trebao naći ozbiljan posao, da misliš na budućnost i na svoju djecu. Uzmajući u obzir da si prosječan mladi čovjek, koji je završio fakultet, možda i ne, nezaposlen, konobariš negdje ili se vucaraš, dan – noć po recepciji nekog prljavog motela, hostela, šta već; i sve to za pet stotina konvertibilnih maraka. A on tebe pita kada ćeš se ženiti? Ma evo sutra se ženim odmah! A isto tako, tražim ozbiljan posao (samo kada bi znao šta je to)? To je ono nešto za što mi treba štela jel’? Kada smo kod toga, prijatelj i ja sjedimo za stolom, razgovaramo na kafi, da kada bi se pojavio neki čiko stao ispred tebe i ozbiljno ti rekao:
„Sinko, izaberi posao koji ćeš da radiš i sredit ćemo to“, šta bi mu rekao?
Tajac.
I dalje.
Minuta šutnje.
Sada već postaje malo neugodno, koliko šutiš.
Napokon progovaraš:
– „Pa eto… ono… može konobar u Cheersu, City pub. To znam. E, da, Sloga zapravo, tamo je, ono ludilo, puno uvijek, ima dobrih treba i to.
“ „Pa ti nemaš pojma o životu“ – prolazi ti kroz glavu, „čovjek ti nudi posao, a ti ne znaš šta bi rekao, jer ništa i ne znaš raditi.
“ Zašto je to tako? Kriviš državu, jer te ništa nije naučila. Školovao si se toliko godina, a uraditi ništa ne znaš. Samo teorija. Nakon teorije, ponovo teorija! A praksa? Ništa! Možda znaš sve o Aristotelu ili Platonu? Možda si pročitao knjiga, da više i ne pamtiš broj? I čak znaš povezati sve boje sa brojevima koje izlaze na bingu, u svakoj kladionici. U biti ti si stvarno ogroman kapacitet.
Objavljuješ „pametne“ statuse po fejzbuku, ispunjava te to, ako pređeš preko dvadeset lajkova, odlično. Ako još tu izleti neka pozitivna kritika, onda ne možeš jesti od sreće. Dalje misliš, ma oni, roditelji su krivi! Čuvaju te dvadeset i pet godina i govore, “završi školu, da imaš diplomu. Bitan je papir”.
Ne tjeraju te da radiš, da se lomiš, da upoznaješ svijet, da saznaš da nije sve tako idealno kao što misliš i da ne čekaš kada će se pojaviti neko ko će u tebi prepoznati ono najbolje, pozvati te i sve ti dati. A ako u dvadesetim samo sjediš, piješ kafe, normalno je da se to odrazi na tvoj život i da ćeš postati, običan, lijeni uhljup. I sada u dvadeset i šestoj godini svi odjednom očekuju nešto od tebe: da se ženiš da radiš “ozbiljan posao”? E pa ne ide.
Ko je kriv? Ma ima još krivaca, samo to nisam ja! Al’ džaba sve, džaba ti roberto, džaba ti kavali, kad te niko ne razumije.”

DD