Piše: Boris Dežulović
Lako je zamisliti dramu među našima u Irskoj, koji se ovih dana podozrivo zagledaju po Penneysovim dućanima pokušavajući otkriti koji je to jedan od njih što je glasao za HDZ. Nije takve drame među Hrvatima bilo još otkako se siječnja 2010. hercegovačkim gradićem Ravnom pročulo da je jedan u općini glasao za Ivu Josipovića Continue reading “Tko je glasao za HDZ?” →
Piše: Marko Kostanić
Europa ipak može odahnuti, složni su mejnstrim komentatori u svojim ocjenama izbora za Europski parlament diljem kontinenta. Ovi su izbori predstavljani kao ključni za budućnost Europe i zapravo potencijalni kraj trilogije: Brexit, Trump i kraj Unije. Međutim, takav rasplet po kojem bi većinu u europarlamentu činile snage koje se protive njegovu postojanju nismo vidjeli. Ni blizu. Continue reading “Ništa od trilogije: Brexit, Trump, kraj Unije” →
Piše: Nedžad S. Hadžimusić
(…) nakon povlačenja SAD iz tzv. nuklearnog sporazuma sa Iranom, pa podrške proglašenju Jerusalema za glavni grad Izraela, rečeno ‘spašavanje’ aktuelnog izraelskog premijera predizbornim dream poklonom (podrškom Bijele kuće suverenitetu Izraela nad Golanom) dodatno će stigmatizirati golgotu naroda Palestine i pojačati izraelsko-arapske animozitete. Osim što će izazvati ozbiljne osude i kontaminirati medjunarodne odnose u regionu, ali i drugdje po plavoj planeti – Izvod iz 2. dijela Continue reading “Raskol na Zapadu – 3. dio” →
Milorad Dodik je populist i provokator. To bi dosad trebali znati svi u BiH. Vjerojatno je dovoljno inteligentan da ne uradi nešto ozbiljno protiv države od koje sjajno živi. S druge strane, dovoljno je bahat da nastavi provocirati, kad treba i koliko god treba. Tako si održava i bilda popularnost kod svojih glasača. Pod uvjetom da mu pali. Continue reading “Dodik i njegove korisne budale” →
Piše: Haris Ćutahija
Političke stranke u Bosni i Hercegovini su poseban univerzum u kojem važe posebni zakoni fizike i u kojem su pravila puno drugačija od onih u društvu. Funkcionišu na način koji nije baš jasan onima koji nisu, ili nisu bili, dio toga i u ovom tekstu pokušat ću publicumu približiti i pojasniti unutarstranačke nadripolitičke procese i klasnu podjelu članstva. Continue reading “Političke stranke u BiH ili kontinuirani populistički skeč” →
U Sarajevu se najavljuje osnivanje Socijaldemokratskog pokreta. Sudeći po imenima koja se spominju, treba biti itekako na oprezu. Pogotovo ako ste BH blok ili ako iskreno želite dobro socijaldemokraciji.
Nebitno je hoće li ova stvar biti politička stranka, nevladina organizacija, nešto treće ili osmo. Ono što je bitno nije forma nego namjere ovih ljudi i njihovog projekta. Continue reading “BH blok treba biti na oprezu” →
Piše: Nikola Vukobratović
Socijalistička radnička stranka Španjolske (PSOE) pobjednik je jučerašnjih izvanrednih parlamentarnih izbora u Španjolskoj. Ova tradicionalna stranka lijevog centra uspjela je osvojiti tek nešto manje od 30% glasova, no broj glasova koji su dobili gotovo je dvostruko veći od onog njihovog tradicionalnog konkurenta – desničarske Pučke stranke (PP). Pučani su osvojili mizernih 16,7% glasova, što je najgori rezultat glavne stranke desnice još od pada diktature Francisca Franca 1970-ih, diktature čiji su bivši dužnosnici zapravo i osnovali PP. Socijalisti su još prošle godine preuzeli vlast “preslagivanjem” u parlamentu, no sada su svoju dominaciju potvrdili na izvanrednim izborima koje su sami izazvali. Sasvim je sigurno da se više nikakva vlada bez njih na čelu ne može formirati. Continue reading “Španjolski izbori: varljivi trijumf lijevog centra?” →
Piše: Dan Stone
Petoga travnja objavljeno je da je Matteo Salvini, čelnik talijanske Lige (bivša Sjeverna liga) i kontroverzni zamjenik premijera, pozvao čelnike europskih desničarskih stranaka na konferenciju u Milanu, zakazanu za 8. travnja (konferencija je međuvremenu održana, op. prev.) Salvinijev cilj je stvoriti blok desnih populista koji bi bio veći od grupacije Europa nacija i slobode (ENF) u Europskom parlamentu. ENF je najmanja skupina u parlamentu, s 36 poslanika, dok Salvini očito želi nešto više. Continue reading “Je li paneuropska radikalna desnica kontradikcija u pojmovima?” →
Piše: Petar Vidov
Na trgu pred Europskim parlamentom u Briselu postavljen je niz plakata sa sloganima koji bi trebali podsjetiti birače zašto je Europska unija važna. Poruka je da su problemi poput klimatskih promjena, masovnih migracija, digitalne sigurnosti i terorizma globalne ugroze, kojima se nijedna pojedinačna članica EU ne može sama oduprijeti. Posebno je dramatičan prvi slogan u tom nizu: „zato što svijet neće čekati iduću priliku“. Continue reading “Najvažniji izbori dosad: Može li EU preživjeti nacional-populizam?” →
Piše: Tomislav Jakić
Predsjednica mirno tvrdi kako je Hrvatska, a to znači i Jugoslavija, bila, držite se čvrsto, na drugoj strani Željezne zavjese, sa svim drugim zemljama tzv. istočnog bloka. A to je, nema drugoga izraza kojim se takva tvrdnja može opisati, notorna laž Continue reading “Tako se sramoti Hrvatska” →
Tragikomična sapunica oko Demokratske fronte i njihovog sudjelovanja u antinacionalističkom BH bloku je okončana. DF je otišao u koaliciju s SDA. Time su definitivno i zauvijek postali dio bošnjačkog političkog bloka, bez obzira na sva negiranja. Continue reading “Odlazak DF-a iz BH bloka je odlična vijest” →
Piše: Nikola Vukobratović
Vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) na jučerašnjim je lokalnim izborima u Turskoj izgubila kontrolu nad gotovo svim većim gradovima, uključujući Ankaru i (vjerojatno) Istanbul. Ovo predstavlja ozbiljan izazov za autoritarnog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, koji je tijekom prošle dvije godine – prvo promjenom Ustava, a onda i izvanrednim izborima u za njega najpovoljnijem trenutku – nastojao konsolidirati svoju vlast. AKP i predsjednik još službeno nisu priznali poraz u Istanbulu, nekadašnjoj Erdoğanovoj bazi i gradu u kojem sekularna opozicija nije bila na vlasti od ranih 1990-ih.
Ipak, zajedno s koalicijskim partnerima s ekstremne desnice, AKP se može pohvaliti kako je još uvijek stranka s najvećim brojem lokalnih i regionalnih čelnika te vijećnika. No sada su oni ponovo uglavnom u manjim gradovima i ruralnim područjima u unutrašnjosti Anadolije, koja je i ranije bila islamistička utvrda. Dobar dio gradova preuzela je Republikanska narodna stranka (CHP), koja potporu uživa među liberalnije orijentiranim urbanim biračima. No CHP-u su potporu u mnogim krajevima zemlje, uključujući i Istanbul, dale druge opozicijske stranke. Osobito važna bila je potpora Narodne demokratske stranke (HDP), široke koalicije kurdskog pokreta i socijalističkih organizacija.
Tek početak borbe
Kako za Bilten objašnjava bivši generalni sekretar HDP-a, Alp Altınörs, “Uspjeh CHP-a u gradovima omogućila je potpora HDP-a”. Ljevica je potporu opoziciji dala u krajevima gdje su druge stranke imale veće šanse poraziti AKP. HDP se pak zadovoljio povratkom kontrole nad općinama i regijama u kurdskim dijelovima zemlje koje je izgubio nakon što je vlada smijenila i zatvorila dobar dio lokalnih dužnosnika pod optužbom za nelojalnost. Pravi šok izazvali su pak rezultati u regiji Dersim gdje je pobijedio kandidat Komunističke partije, jedne od rijetkih legalnih socijalističkih stranaka u Turskoj, koja je uspjeh ostvarila uz ključnu potporu dijela vanparlamentarne ljevice. I dok se čeka što će od rezultata vlast zapravo prihvatiti, očito je kako su se neke stvari ovim izborima promijenile.
“Unatoč potpunoj kontroli države, Erdoğan je izgubio gradove i to je ogroman poraz, no još je velika borba pred nama”, dodaje Altınörs. “Unatoč smanjenoj društvenoj potpori, još uvijek su na vlasti. Mi ćemo nastaviti svoju demokratsku borbu iako će CHP vjerojatno nastojati naći neki način da surađuje s vlastima. Turski kapitalizam je trenutno na vrhuncu krize i sada se vodi klasna borba oko toga tko će platiti cijenu te krize.”
(Bilten)
Dok se Republika Srpska zadužuje milione maraka kako bi se smanjio broj radnika u „Željeznicama Republike Srpske“, preduzeće čuva radna mjesta i onima koji ne dolaze na posao.
Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)
Početkom prošle godine radnik „Željeznica Republike Srpske“ (ŽRS) Mladen Panić je otišao na odsluženje jednogodišnje zatvorske kazne jer je skrivio saobraćajnu nesreću u kojoj je poginuo njegov drug.
Iako je zbog dužine kazne morao dobiti otkaz, njega je čekao posao kada se vratio. U ŽRS nikada nije stiglo obavještenje o kazni pa su se uposlenici u Doboju pravili da ne znaju gdje je njihov kolega. Panićev šef i kum Mirko Ostojić lažno je pravdao njegove nedolaske na posao − prihvatao je potvrde o bolovanju i davao mu godišnji odmor kako bi opravdao njegovo višemjesečno odsustvo. Tako je Panić uspio zadržati i posao i platu.
Republika Srpska se godinama zadužuje kod međunarodnih kreditora kako bi ŽRS stao na svoje noge. Značajan dio tog novca je namijenjen za otpremnine prilikom otpuštanja viška radnika, a preduzeće istovremeno zadržava i plaća radnike koji se gotovo nikada ne pojavljuju na poslu.
Jedan od njih je i Rajo Šiljak iz Istočnog Sarajeva. On je dugo zaposlen u ŽRS-u, ali je rijetko na svom radnom mjestu u Doboju. Njegovi pretpostavljeni nisu mogli sa sigurnošću objasniti novinarki Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) šta on tačno radi i gdje. Iako svi znaju da nije redovan na poslu, očekuju da će se problem riješiti sam od sebe – kada Šiljak ode u penziju.
U međuvremenu, on bi mogao nastaviti primati platu i mjesečnu naknadu za prevoz od Istočnog Sarajeva do Doboja gdje ga kolega/pretpostavljeni svakodnevno evidentira kao prisutnog na poslu.
Mladen Panić, radnik ŽRS-a, vrijeme provedeno u zatvoru je pravdao bolovanjem i godišnjim odmorom, a kolege su ga i lažno evidentirale kao prisutnog na poslu (Foto: CIN)
Dvadesetpetogodišnji Mladen Panić je prije šest godina skrivio veliku nesreću. Na povratku iz noćnog izlaska izgubio je kontrolu nad vozilom u kojem je bilo još devetero mladih ljudi. Jedan od njih je tada poginuo.
Okružni sud u Doboju je osudio Panića na godinu dana zatvora zbog čega je morao dobiti otkaz. Naime, prema Zakonu o radu RS-a, radni odnos mora biti prekinut ako je radnik osuđen na zatvorsku kaznu dužu od šest mjeseci, ali ŽRS to nije učinio u ovom slučaju. Umjesto da Panić u preduzeće donese presudu, zatražio je neplaćeno odsustvo od godinu dana. Pošto mu je zahtjev odbijen, on je otvorio bolovanje i otišao na služenje kazne u Istočno Sarajevo, a njegov kum i šef Mirko Ostojić, rukovodilac Sekcije za vuču vozova u Doboju, pomogao mu je da sačuva radno mjesto. Tokom boravka u zatvoru kući je dolazio svaki mjesec po nekoliko dana.
Doktor iz Doma zdravlja u Doboju mu je davao bolovanje pa je Panić imao opravdano odsustvo sa posla za tri mjeseca. Uprava Doma zdravlja odbila je CIN-u odgovoriti da li je doktor koji je Paniću dao bolovanje znao da je on u zatvoru i na osnovu čega je upućen na bolovanje.
Nakon toga Ostojić je Paniću potpisao i rješenje za godišnji odmor i narađene dane iz prethodne godine. Kako sve skupa nije bilo dovoljno da pokrije boravak u zatvoru, još dva mjeseca ga je lažno prijavljivao kao da je prisutan na poslu.
Ipak, u razgovoru za CIN je svu odgovornost za ove poteze preuzeo Novo Panić, Mladenov otac i Ostojićev nadređeni. On je direktor Sektora za vuču vozova koji rukovodi svim radnim jedinicama koje su raspoređene po gradovima RS-a.
Na pitanje da li je znao da je to kršenje zakona, Panić stariji je kratko odgovorio novinarki CIN-a: „Da“.
Iako su obojica svjesni da su prešli zakonske granice, kažu da su to uradili kako bi pomogli Mladenu da otplati dugove u kojima se našao zbog plaćanja odštete za nesreću koju je izazvao prije šest godina.
„Ako je taj život spašen, tog djeteta, da ono u nekakav život sa 22 godine uđe sa teretom od 100 hiljada maraka, (…) znači, po meni, vrijedi sve kršiti − i zakon i svaki đavo“, kaže Mirko Ostojić.
U međuvremenu, Mladen Panić je dobio amnestiju od Osnovnog suda u Doboju pa je uz prijevremeni otpust izašao iz zatvora nakon sedam i po mjeseci i vratio se na posao. On nije želio pričati za CIN.
Novo Panić, direktor Sektora za vuču vozova u ŽRS-u, znao je da se zakon krši zbog njegovog sina Mladena: „Ako ja ne kažem da sam svjesno to radio, šta onda?“ Novo i Mladen Panić nisu disciplinski odgovarali za lažno prikazivanje Mladenovog prisustva na poslu (Foto: CIN)
Desetak dana nakon Mladenovog povratka na posao u ŽRS-u su, zahvaljujući anonimnoj prijavi, saznali za prevaru. Pokrenut je disciplinski postupak, a sektor kojim rukovodi Mladenov otac Novo Panić dobio je zadatak da utvrdi ko je odgovoran i kako će biti kažnjen.
Kako to nije mogao učiniti sam, Panić je ovlastio svog zamjenika Zorana Vasiljevića koji je procijenio da je riječ o „lakšoj povredi radne obaveze“.
„Oni su time odredili tok postupka i ishod postupka jer su različite disciplinske mjere predviđene za težu povredu radne obaveze, a različite za lakšu“, objasnio je CIN-u advokat Željko Rašević.
O sankcijama za ovakav prestup u ŽRS-u odlučuje rukovodilac pa je Panić opet morao ovlastiti nekoga da to učini umjesto njega. Drugi zamjenik, Predrag Pecikoza, odlučio je da se Ostojiću oduzme po deset posto od dvije plate, a drugi odgovorni, evidentičar Branko Pašalić, u svojoj je radnoj jedinici dobio pismenu opomenu. Panići nisu disciplinski odgovarali za svoje postupke.
Novo Panić i ne smatra da je odgovoran: „To je kao da ja kažem da je odgovoran i generalni direktor. (…) Ja kao direktor ne moram znati to. Kao roditelj moram znati, a ne moram ni to znati ako nismo u dobrim odnosima. Ali jesmo u dobrim odnosima, ne mogu reći da nismo“.
ŽRS je ovom prevarom oštećen za 5.898 KM, a štetu su izmirili Ostojić, Pašalić i Mladen Panić. Sektor za vuču vozova, kojim rukovodi Mladenov otac, pokušao je smanjiti iznos štete na 2.677 maraka što nije prihvaćeno.
Vršilac dužnosti generalnog direktora ŽRS-a Zoran Ilinčić kaže da preduzeće trenutno nema način da strožije sankcioniše kršenje Zakona o radu RS-a u slučajevima kada naknadno sazna za to.
Rajo Šiljak, radnik ŽRS-a, rijetko je na svom radnom mjestu u Doboju, a preduzeće mu uz platu isplaćuje i troškove prevoza od Istočnog Sarajeva (Foto: CIN)
ŽRS je, prema podacima nadležnog ministarstva, 2018. godinu zaključio sa akumuliranim gubitkom od 111,5 miliona maraka. Za plate i doprinose radnika troši oko 38 miliona maraka godišnje.
Predstavnici Sindikata preduzeća već godinama javno govore da ŽRS ima radnike koji ne dolaze na posao, a primaju platu.
„Ako nema novca, onda snosimo teret svi zajedno. Nema novca − nema rasipanja, nema rashoda. Ovo je za nas klasičan rashod − da nekome se to može evidentirati, a da ne dolazi“, kaže za CIN predsjednik Samostalnog sindikata mašinovođa ŽRS-a Simo Cvjetković.
I neki od bivših i sadašnjih članova Uprave kažu da je mnogo ovakvih slučajeva.
Republika Srpska je prošle godine uzela 100 miliona maraka kredita od Svjetske banke kako bi poboljšala finansijsku održivost i restrukturirala ŽRS. Sedam miliona maraka je predviđeno za smanjenje broja radnika, odnosno za njihove otpremnine i prekvalifikacije. Vlada RS-a i ŽRS će ovaj kredit vraćati u naredne 32 godine.
Draženko Todorović je bio izvršni direktor Poslova operacija i član Uprave do 2015. godine. Iako za ovaj problem kaže da je općepoznata stvar, nije učinio ništa da ga riješi. „Pa ne dajem ja platu, nisam ja ni vlasnik preduzeća.“
Većinski vlasnik preduzeća je Republika Srpska koja se zadužuje kako bi ovo preduzeće smanjilo gubitke. Uz to, Vlada RS-a godišnje daje još oko 25 miliona KM za održavanje ŽRS. Vlasnici preduzeća biraju Nadzorni odbor koji imenuje Upravu i Statutom je obavezuje da radi u interesu preduzeća.
Jedan od trojice članova Uprave, v. d. izvršnog direktora Dragan Subašić, kaže za CIN da je zaposlene tako velikog preduzeća teško nadzirati. On nije uradio ništa da prekine zloupotrebu ni u slučaju koji mu je poznat. To nisu učinili ni njegovi prethodnici.
Rajo Šiljak ima dvadesetak godina staža u ŽRS-u. Živi u Istočnom Sarajevu, a radno mjesto mu je u Doboju. On je samostalni stručni saradnik u Sektoru za vuču vozova, a šef mu je Novo Panić.
Panić kaže da ga rijetko viđa, iako redovno evidentira njegov dolazak na posao. Šiljak u Doboj dolazi u prosjeku jednom mjesečno i to u zgradu Uprave, a ne na radno mjesto.
Šiljak je prije četiri godine sa bivšim generalnim direktorom Draganom Savanovićem dogovorio da bude „čovjek za komunikaciju“ za uskotračnu prugu u Višegradu.
„Bilo mi je potrebno i neophodno da imam čovjeka koji će komunicirati kada je u pitanju uskotračna pruga sa turističkim organizacijama i sa vlašću lokalnom”, objasnio je svoju odluku Savanović.
Bivši izvršni direktor Poslova operacija Draženko Todorović je potpisao ovlaštenje u kojem to piše. Međutim, ovlaštenje nije dokument kojim se u radnom pravu rješava raspored radnika na drugo radno mjesto i ono ne može isključiti obavezu radnika da dolazi na posao gdje je raspoređen ugovorom o radu, objašnjava advokat Rašević: „Trajni rasporedi pretpostavljaju zaključenje ugovora, odnosno aneksa ugovora“.
Međutim, Šiljkov ugovor o radu nije promijenjen pa je Panićev kabinet u Doboju nastavio voditi evidenciju o njegovim (ne)dolascima na posao. Tako je do danas.
“Samo je ostala ta administracija što su oni vodili, ali ja sam vamo i znaju − zna i Draženko, zna i Savanović”, kaže Šiljak. Izričit je da svoje poslove dogovara samo sa izvršnim i generalnim direktorom.
Dok v. d. generalnog direktora Ilinčić vjeruje da Šiljak radi u Doboju, ne znajući da ima zaduženja i u Višegradu, v. d. izvršnog direktora Subašić zna da on rijetko dolazi na posao, ali prelazi preko toga:
„Ponekad vam izađe skuplja pita nego tepsija pa mu kažete sjedi tamo i ćuti, bježi, pusti me, jer vam je lakše da mu date tu platu, pa bez obzira na sve, nego da mu plaćate i prevoz od Sarajeva do Doboja“.
Međutim, novinarka CIN-a je otkrila da ŽRS ipak plaća Raji Šiljku i prevoz do posla na koji ne ide. Uz platu od 1.200 maraka dobija i 150 maraka za troškove puta od Istočnog Sarajeva do Doboja.
U narednih nekoliko mjeseci ispunit će uslove za penzionisanje, a Subašić će sačekati da se problem riješi na taj način: „Ako su ga svi sve ove godine trpili, ovo njegovo, dajte, molim Vas, ostavite me na miru da i ja istrpim ovo da se sa njim pozdravim“.
Piše: Nedžad S. Hadžimusić
‘(…) aktuelna antiimigrantska pomama u SAD i Europi je samo vrh ledenog brijega i populistička mantra za preuzimanje i održavanje na vlasti. Uporediva jedino sa onom iz 30-tih godina prošlog stoljeća u pripremi nacističkog projekta pogroma Jevreja. Potom, sa cvjetanjem mase – kako tada, tako i sada – dolazi na red nepatvorena agenda izbornih pobjednika – sa okusom džungle, krvi i tla...) – Izvod iz prvog dijela Continue reading “Raskol na Zapadu – drugi dio” →
Piše: Franjo Šarčević
Razumljivo je kada je bilo kome od tzv. običnih građana preko glave bilo kojeg radovana karadžića i kada ne žele dopustiti da im 24 godine nakon rata, a to je nečiji čitav život, neko takav pokvari dan. U osobne motive bilo kojeg običnog građana bilo bi bezobrazno ulaziti: možda se radi o nekome kome je ideologija Karadžić Radovana ili nekog drugog karadžića donijela mnogo patnje i nesreće, ko je barem svjestan toga da je on kriv što je odrastao u zemlji u kakvoj nije zdravo odrastati, ali baš zato je želio provesti 20. mart 2019. u šetnji obalom ili šumom, a ne u proklinjanju i (b)analiziranju na društvenim mrežama.
Nije razumljivo kada neko ko je profesionalni političar i pri tome još tobože jedini legalni, legitimni i stožerni predstavnik jednog konstitutivnog naroda u BiH, a ime mu je Dragan Čović, na drugostepenu presudu Haškog suda koja Radovana Karadžića osuđuje na kaznu doživotnog zatvora zbog ratnih zločina, etničkog čišćenja i genocida u BiH, nema reći niti jednu riječ. Na službenoj stranici HDZ-a BiH, kako stvari stoje do momenta kad pišem ovaj redak (17:00 po srednjoevropskom vremenu) nema vijesti, saopćenja ili izjave koja se dotiče jučerašnje presude. Nema je ni na drugim mjestima, jer je jednostavno nije ni bilo.
Možda će do reakcije doći nekad kasnije, kada mediji iznude poneku riječ od Čovića, pa od njega ili njegove stranke dođe neka poruka načelne osude svih ratnih zločina koja više neće značiti ništa, no pogledajmo što su do sada prešutjeli tobožnji zaštitnici hrvatskog naroda u BiH.
Ne želim se u tekstovima ponavljati, stoga za opširnije uvide u odnose hadezeovske i dodikovske politike, prethodno – odnose dviju velikodržavnih politika, srpske i hrvatske, koje su obje došle glave bosanskim Hrvatima, upućujem na tekst Što je Hrvatima Republika Srpska? objavljen 10. januara. Dovoljno je ovdje reći: Više od 150 tisuća Hrvata protjerano je iz Republike Srpske, tisuće njih su prošli kroz logore, na desetke i stotine je ubijano u brojnim masovnim zločinima. HDZ i Čović su to prešutjeli, njima nestali Hrvati iz Republike Srpske ne znače onoliko koliko im znači Milorad Dodik. Pokazalo se to i na portalu novina koje služe kao neslužbeni bilten HDZ-a BiH: jedina vijest objavljena nakon presude bila je prenošenje Dodikove izjave kako je „presuda Radovanu Karadžića prilično arogantna i cinična“. Sve se udesilo kao da se to Hrvata ne tiče. A i da se ne tiče, tiče se drugih, Bošnjaka, kojima je Karadžićeva ideologija bila namijenila sudbinu nestanka.
Iz HDZ1990 jučer je stiglo saopćenje koje odudara od čovićevske šutnje. Pod naslovom Presuda velikosrpskoj ideologiji, iz te stranke poručuju:
Niti jedna presuda, a ni ova današnja Radovanu Karadžiću, u Haagu osuđenom na doživotni zatvor, ne može vratiti u život ubijene i ublažiti bol njihovih obitelji, ali mora jasno osuditi pogubnost zločinačke ideologije. Ideologije koja je na ove prostore prije 28 godina donijela nemjerljive količine bola, patnje i stradanja.
Ideologije koja je, nažalost zauvijek, raselila stotine tisuća Hrvata iz velikog dijela Bosne i Hercegovine. Ovakve presude su podjednako važne za suočavanje sa prošlošću, izgradnju pravednijeg društva i bolje budućnosti.
Pravo i pravda su vrlo često suprotni pojmovi, no današnja presuda ipak je djelomična satisfakcija žrtvama te ideologije.
Bilo bi dobro kada u HDZ1990 ne bi stali na osudi velikosrpske ideologije i kada bi smogli hrabrosti za kritički odnos prema onom dijelu hrvatske politike koji je – kako tada, tako i danas – bio vjerni sluga i saveznik rečenog velikosrpstva.
Haški sud utvrdio je neke činjenice kroz višegodišnje sudske procese i to je najjači fakttest vezan za rat 1991-1995. Neprihvaćanje tih činjenica, laganje i izvrtanje, za Milorada Dodika znači demonstraciju moći koja se temelji na trenutnom rasporedu snaga na geostrateškoj mapi svijeta, koji jamči opstanak Karadžićeve tvorevine kojom Dodik trenutno gazduje.
Za Dragana Čovića i većinsku hrvatsku politiku u BiH, šutnja vezana za ovu presudu i – vidjeli smo ranije nakon presude herceg-bosanskoj šestorci – njihovo neprihvaćanje činjenica, laganje i izvrtanje, znači ruganje nad sudbinom nestalih bosanskih Hrvata i delegitimiranje svih hrvatskih političkih zahtjeva u BiH. Čovićeva politika dovela je Hrvate u BiH ispod civilizacijskog minimuma. Nakon mnogo godina praćenja politike i društva u BiH, s iskustvom stotina tekstova, mogu reći jednu jasnu i jednostavnu rečenicu: Nisu ni drugi za pohvaliti, ali Dragan Čović i HDZ su najveći neprijatelji hrvatskog naroda.
P.S. Kraj je 21. marta, Čović i HDZ još ne znaju što bi rekli.
Tekst je objavljen i na portalima Prometej.ba i Fokus.ba
