Osam krhotina za Kurta Cobaina

JIM CARROLL (1951-2009), rock kantautor, pjesnik i pisac, bio je prisutan na njujorškoj književnoj i muzičkoj sceni još od početka 70-ih kada je kao dvadesetdvogodišnjak objavio prvu i vrlo zapaženu knjigu pjesama Living at the Movies (Živjeti u kinematografima). Ubrzo mu izlazi i glasoviti roman Basketball Diaries (Košarkaški dnevnici), po kojemu je 1995. snimljen cjelovečernji film s Leonardom DiCapriom u glavnoj ulozi. Riječ je o svojevrsnom bildungs romanu koji se bavi životom mlade košarkaške zvijezde. Carroll je, naime, u ranoj mladosti doživio razmjeran uspjeh kao košarkaš, ali su ga umjetničke sklonosti i buntovnički senzibilitet uskoro izgurali iz svijeta profesionalnog sporta i približili rokenrolu, tako da je 1978. osnovao The Jim Carroll Band s kojim je snimio tri albuma za Atlantic Records: Catholic Boy, Dry Dreams i I Write Your Name. Uz Patti Smith Band, Ramonese, Television, New York Dollse, Richarda Hella i Blondie, Carrollov band također na svoj način doprinosi kreiranju scene oko kultnog njujorškog kluba CBGB, i uopće otvaranju medijskog prostora prema novom valu američkog rocka kasnih 70-ih i ranih 80-ih. Po raspadu grupe Jim Carroll se bori s heroinskom ovisnošću i ponovno se usredotočuje na književnost. Godine 1986. objavljuje The Book of Nods (Knjiga kljucanja) koja tematizira njegovo ovisničko iskustvo, 1987. dnevničku knjigu Forced Entries (Prisilni unosi), a 1993. izlazi mu dugo očekivana zbirka pjesama Fear of Dreaming (Strah od sanjanja). U međuvremenu radovi su mu objavljivani u uglednim časopisima kao što su Rolling Stone, Poetry iParis Review. Carrollova čitanja zabilježena su na albumu Praying Mantis (Giant Records, 1991), a kompilacija Rhino Recordsa iz 1991. pod naslovom A World Without Gravity: The Best of Jim Carroll Band pruža iscrpan uvid u rockersku fazu Jima Carrolla. Nakon više godina medijske šutnje Carroll se krajem 90-ih ponovno javio knjigom pjesama Void of Course (Lišen putanje) (Penguin, 1998), koja je s obje strane Atlantika popraćena dobrim  kritikama. Jim Carrol je umro 11. rujna 2009. od srčanog udara za pisaćim stolom u svom stanu na Manhattanu. 

LIŠEN PUTANJE

(IZBOR IZ POEZIJE)

8 krhotina za Kurta Cobaina

1/

Genij nije darežljiva stvar

osvetnički gorko

prezire slavu

i traži veće kamate

negoli ih mogu pokriti tantijemi  

Pilule i prahovi stišaju ga tek

na neko vrijeme da bi te zatim digao

do onog mjesta gdje zamjenjuju se polovi planeta

i struje mijenjaju smjer  

Tijelo postaje magnet što privlači

očaj i gnjile zube,

sirni namaz Cheez Whiz i pištolje

Okidača uobličenih nježno

poput lažnog bluda

u bezvremenoj tlapnji

2/

Kandže gitare, pretpostavljam,

stegle su se oko stabljike srca.

Omče feedbacka i distrorzije

provučene pravo

kroz Luciferove umnjake

neprestano su ti zvonile

u glavi

Sva ta lica tamo

ispod pozornice izgledala su tako zdrava

puna uzaludna nerazumijevanja

U njihovim si očima bio

tako visok i živ u lastinom skoku

A u biti si plazio močvarom  

duboko dolje

sve dok nisi kušao krv zemljane utrobe

brbljajući s insektima zujavih očiju,  

tim nakotom heroina

3/

Trebao si češće pričati s majmunom

navike. Na pregovore on je uvijek spreman; 

i sâm mu još uvijek plaćam danak…

Što veći su novac i slava

to sporije se klatno sreće njiše

Voljom si ga mogao ubrzati…

ali nju si ostavio u avionu

jer ne bi prošla carinsku i imigracijsku kontrolu

4/

Evo malo sinkroniciteta za tebe:

Tvoja kazeta bila je u mom walkmanu

kad me je moj najbolji frend nazvao iz kampa

s ljetovanja prenijevši mi vijest o tebi  

A slušao sam tad…

i sve je bilo tu!

Tvoja glazba dubila je sve dublje i dublje doline

zvuka

uz sve manje i manje svjetla

dok na koncu nisi tresnuo o stijenu

polomivši svrdlo

a dolina postala

mali usjek neprohodan u vremenu

koje je ionako prestalo teći.

Zidovi se stišću poput mengela

briljantnih tonova preše…

Prešanjem

se prave dijamanti

ali ponekad ti se sve

naprosto sruči na glavu

5/

Prevodio sam tvoje mucave riječi

i fraze poput

„inkognito libido“

ili „svijanje kredabijele kože“

zvučale su zbilja čudno

Riječi su se smanjivale

sve više i više

sve dok se odijeljene od glazbe

nisu pretočile u patrone ispljunutih slova

što pristaju jedino puščanoj cijevi

6/

I gurnuo si tu cijev što dublje si mogao

jer otuda je stizao bol

tu su rovarili demoni

Vani te čekao prazan svijet

Svaki njegov uzrok bio je tek nastavak

naredne nerazjašnjene posljedice

7/

Ali Kurte…

zar te pomisao da više nikad nećeš napisati

pjesmu

ili izbaciti grozničavi redak ili rif

nije natjerala da se predomisliš?

To je ono što nikako ne razumijem jer mene je pomisao

na to održala na životu i pomogla mi da zacijelim mnoge rane  

8/

Da bar nisi u Rimu

pao u komu…

Mogao si otići u Firenzu

i gledati u oči Bellinijevih ili Rafaelovih

portreta

Možda bi u njima opet

našao onaj prag preko kojeg se kroči u naručje ljepote

to mjesto iskonskog početka

I bez obzira što si mislio da ti je okrenula leđa,

to je uvijek cijena

kao što Frank reče

za nepokajničku strast umjetnika u mladosti

koja počinje poput poljupca,

a slijedi te kao kletva.

Činjenice

Njihova je mudrost

ostavila Nizozemsku u ruševinama.

Ponavljaš li riječi

„Medulla Oblongata“

dovoljno dugo i uporno

skljokat ćeš se na zemlju i čuti zvuk

prvog bubnja homo erectusa.

Kad je Oscar Wilde ležao na samrti,

obesparen i obeščašćen,

u jeftinom prenoćištu u Francuskoj,

u jednom je trenu pogledao odsutno kroz prozor

i rekao: „Ove zavjese su naprosto grozne;

jedno od nas mora van!“

Da bi tu potonuo u jastuk, sklopio oči i ispustio dušu  

Da je Angela Lansbury[1] kihnula

dok je plivala pod vodom

dostajala bi točno sekunda

da zvuk prevali milju

i da ga čuju, naprimjer, morske vidre ili delfinidi  

Iako se pokušavalo zatrti činjenice

preostalo je ipak dovoljno dokaza

u prilog priči da je jedno jato kosova

kad je Wallace Stevens umro

uletjelo kroz prozore mrtvačnice

i kljunovima mu iskljuvalo oči

Odletjevši s njegovim očima

prema Florida Keysu gdje su ih pažljivo

odložili u zelenu vodu iznad koraljnih grebena.   

Pjesma

Satelitima je utvrđeno

da magnetska sila Mjeseca

usporava

vrtnju Zemlje otprilike

za jednu sekundu dnevno

Prije 8 milijuna godina

dan je trajao jedva

osamnaest sati

Rokovi su bili vražje kratki

Što znači da će do moje smrti

ako sudbina prihvati moj trik

obični dan trajati trideset i dva sata

Rokovi će biti vražje kratki

Ali mnogi će moći plesati

i zabavljati se bukvalno 24 sata dnevno

i još uvijek dospjeti odspavati svojih 8 sati

kao što preporučuje „liječnik u kući“  

Osim ako ne patiš od nesanice

Jer u tom slučaju postoje dobre šanse da potpuno poludiš.

Zenonov zakon visokih potpetica  

Svaki naredni inč njihovih potpetica

nosi mi čežnju od koje  

sve niže padam na koljena

Svaka naredna polovica inča njihovih potpetica

tjera me da tražim noćnu sovu i iscrpljuje me tako da

sve niže padam na koljena

Svaka naredna četvrtina inča njihovih potpetica

pomaže mi da sve bolje rješavam križaljke i   

sve niže padam na koljena

Svaka naredna osmina inča njihovih potpetica

udaljuje me od mog doba i baca

sve niže na koljena

Svaka naredna šesnaestina inča njihovih potpetica

nova je cigla u zidu svetišta koja me gura  

sve niže na koljena  

Svaka naredna tridesetdrugina inča njihovih potpetica

rješava po neko ubojstvo i potiče me na novo bacajući me začaranog    

sve niže na koljena

Svaka naredna šezdesetčetvrtina inča njihovih potpetica

dodaje po jednu kariku lancu beskonačnog koji me poteže

sve niže na koljena

I nakraju eto me na koljenima kao obožavatelja žena i spokojnog

obličja brojeva

Uhoda

Topiv pod snijegom

čekam te pred crvenom

zgradom punom kobaca

& ženstvene prašine

Crne strehe lete gore-dolje

I ja nepomičan s njima    kolebljiv      strmoglavljen

Oštar kao snijeg

Vjetar šiba u lice poput zrnevlja riže 

Vrat moje gitare zmijoliko se uvrće

Kao suho riječno korito pod ruševinama neona

Uskoro vidim žene kako ulaze

i izlaze

Mirisne kao smrzli potoci

Stvarne, zaboravne, suhe

Ne želim seks

Samo bih ti dao

Lekciju iz violončela.

Posljednje riječi moga oca

Na samrtnoj postelji

Pružio je ruku i zgrabio me za zapešće

vukući me bliže k sebi kako bih ga čuo:

„Obećaj mi da nikad nećeš jesti

ništa od one japanske hrane. Obećaj!“

Možda zvuči rasistički i vjerojatno i jest

ali imajmo na umu da je moj otac

proveo cijeli Drugi svjetski rat u borbama na Pacifiku.   

Uglavnom na otoku Saipanu.

Ja se divim Japancima, ali moram

poštovati posljednju želju svoga oca,

s čim bi se uostalom i oni sami složili.

Ironija je da mi se japanska hrana nikad nije sviđala.

Ironija je

da je na njegovom sprovodu

svećenik koji je izgovarao misu

bio Japanac.  

Pjesma  

U redu

Buddha će dobiti propusnicu

za prolaz iza pozornice

Ali njegovi prijatelji moraju platiti kartu

Što mi je rekao Burroughs

Jesi li ikad vidio fjordove?

Moraš vidjeti fjordove prije nego umreš.  

Mala oda na Svetu Anu

Rasteš

i kiša kao da ostaje

na granama drveća

koje će jednom vladati zemljom

dobro je

što postoji kiša

ona čisti Mjesec

od tvog tužnog izraza duge

i čisti ulice

od tihih vojski

da bi mi zaplesali

Kalifornijska pjesma

Prešao me ocean

mislio sam da je mjehurić

a bio je smrzla pjena

bolan san

dva splavljena drveta

i ahat

daskaši s gumenim maskama

i odijelima……….poput kožnih anđela

što se naginju na koljenima

na dokovima uz Desetu aveniju pod svjetlom Mjeseca

N.Y…..grad kaubojskih fantazija

i mojih vlastitih snova pod ovim plavokosim suncem

heroina i biljarskih rupa djetinjstva tamo kod kuće

nikad se nećeš vratiti

a uvijek ćeš se vraćati  

nalazeći da su razlike sve veće i veće…

tamo gdje me sva moja povijest

čeka u osunčanim lokvama na prljavim pločnicima

tijelo mi probadaju tisuće kišobrana

ne bi li mi ranili srce

a ovdje pjesnici cijeli dan spavaju na plaži

strahujući od Japana dok im brončana djeca

odranjaju kamenje nad glavom.

Tajnim pjesnicima Kansasa

Samo zato što vas ne razumijem

ne znači da vas mrzim… kao kad

razvežete nadugo i naširoko kako ne podnosite

nebodere i vozače taksija

manijačka lica na Petoj, dakle

meni to ništa ne predstavlja

ja to samo najčešće ignoriram

ili promijenim brzinu ili čitam Popea ili

nekog dosadnog ruskog lunatika… budućnost ne možeš opovrgnuti

ili naprosto učiniti da izblijedi

i ako već nisi spreman ovdje pretrčavati ulice

tada će te netko jednostavno pregaziti, a to znači bol i dosadu…

sad, zar nije fantastično kako samo izvlačite logiku iz mojih pjesama.

Ja u stablu ne vidim ništa osim lijene hladovine i prirode

i to nije ništa posebno, to je znanost

a sav taj beton i čelik i buka,

dakle, razdijelili su najobičniji zrak na pjesme

nekih jutara, osim toga ne možemo se uvijek oslanjati na „Ljepotu“ ili bogove

morate se učiti

i to često na našim gubicima…. i našim suzama.

Naravno

Imam

špricu

Koristim

je za špricanje  

pure u rerni


[1] Angela Lansbury (1925), britansko-američka kazališna i filmska glumica čija karijera se proteže na gotovo osam desetljeća.  


Priredio i preveo: Damir Šodan.

Izvor: zurnal.info

Album ‘Blue’ legendarne Joni Mitchell slavi 55. godišnjicu

Blue je četvrti studijski album kanadske kantautorice Joni Mitchell, objavljen 22. lipnja 1971. za Reprise Records. Album je napisala i producirala Mitchell, a snimljen je 1971. u A&M Studios u Hollywoodu u Kaliforniji. Nastao neposredno nakon prekida s Grahamom Nashom i tijekom intenzivne veze s Jamesom Taylorom, album Blue istražuje različite aspekte odnosa, od ljubavi u pjesmi “A Case of You” do nesigurnosti u pjesmi “This Flight Tonight”. Pjesme sadrže jednostavnu pratnju na klaviru, gitari i apalačkom dulcimeru. Album je dosegao 3. mjesto u Velikoj Britaniji, 9. mjesto na kanadskoj RPM Albums Chart i 15. mjesto na Billboard 200.

Retrospektivno gledano, Blue se od strane glazbenih kritičara smatra jednim od najvećih albuma svih vremena; kohezija njenih tekstova, kompozicija i vokala česta su područja pohvale. U siječnju 2000. godine, The New York Times je odabrao Blue kao jedan od 25 albuma koji predstavljaju “prekretnice i vrhunce u popularnoj glazbi 20. stoljeća”. Godine 2020., Blue je ocijenjen kao treći najveći album svih vremena na Rolling Stoneovoj listi “500 najvećih albuma svih vremena”, što je najviši plasman ženske izvođačice.Također je izglasan za 24. mjesto u trećem izdanju Colin Larkinove liste 1000 najboljih albuma svih vremena (2000.). U srpnju 2017., NPR je odabrao Blue kao najveći album svih vremena koji je napravila žena.

Nastavi čitati “Album ‘Blue’ legendarne Joni Mitchell slavi 55. godišnjicu”

Enver Kazaz: Bodlja u srcu planete

Sedam pjesama iz nove knjige

Od augusta prošle godine ovdje su se redovito pojavljivale nove pjesme Envera Kazaza. Moglo se vidjeti da je po srijedi još jedan karakterističan kazazovski pjesnički tour de force – nastojanje da se jedno snažno stanje duha nepopustljivo istraži, iscrpi, obuhvati i poetski izrazi u svim svojim modulacijama. Sad je sve to uobličeno u rukopis knjige naslova Bodlja u srcu planete, stilski i motivacijski tako koherentne i dramaturški smislene, da poprima neke značajke romaneskne strukture.

S ovom knjigom, više nego ikada ranije, biva jasno: i u životnom stavu i u književnosti Enver Kazaz je temeljno – neoromanticist. Ne po (književnom) izboru, nego po najdubljoj vokaciji bića, po autentičnom, rusoovski neprevarljivom osjećaju jedinstva sa svijetom, stvorenim i nestvorenim. Odatle u ovoj poeziji dramatičnost; ono antitetično klatno između lirizma i aktivizma, kozmizma i zemaljskoga konkretizma, između ljubavi za svijet i negacije svijeta, gorčine i blagosti, pobune i melankolije. A sve to ovjereno snažnim pečatom ličnoga doživljaja i pjesničkoga izraza. (I. Lovrenović)

Nastavi čitati “Enver Kazaz: Bodlja u srcu planete”

Legendarni “Paket aranžman” slavi 45. rođendan

Na današnji dan prije 45 godina objavljen je jedan od najboljih i najutjecajnijih albuma u tadašnjoj Jugoslaviji.

Paket aranžman glazbeni je album objavljen 1981. u izdanju Jugotona.

Izvođači su tri beogradske rock grupe: Idoli, Šarlo akrobata i Električni orgazam. Smatra se jednim od najboljih i najznačajnijih albuma tadašnje YU rock scene čime je započeo novi val.

Nemamo namjeru pisati ono što je već napisano, a dobro je napisano dosta toga (recimo OVDJE, i OVDJE). Želimo podsjetiti na jednu važnu kulturnu činjenicu, kojoj se vrijedi vraćati, redovito.

Nastavi čitati “Legendarni “Paket aranžman” slavi 45. rođendan”

Album “Station to Station” slavi 50. rođendan

Ove godine navrša se deset godina otkako nas je prerano napustio David Bowie, te pedeset godina od izlaska albuma Station to Station.

Station to Station je deseti studijski album engleskog glazbenika Davida Bowieja, objavljen 23. siječnja 1976. od strane RCA Recordsa . Smatra se jednim od njegovih najznačajnijih djela. Album je predstavio Bowiejev alter ego pod imenom Thin White Duke. Station to Station, koji su koproducirali Bowie i Harry Maslin, uglavnom je snimljen u Cherokee Studios u Los Angelesu krajem 1975., nakon što je Bowie završio snimanje filma The Man Who Fell to Earth. Na naslovnici albuma je slika iz filma. Tijekom snimanja albuma Bowie je patio ovisnosti o raznim drogama, ponajviše kokainu, te je naknadno izjavio da se gotovo ničega ne sjeća iz produkcije.

Nastavi čitati “Album “Station to Station” slavi 50. rođendan”

Pojavio se drugi, neobjavljeni album grupe Kongres, 40 godina kasnije

Sarajevska grupa Kongres izdala je 1984. izvanredan album Zarjavele trobente, i ubrzo potom nestala.

Prije nekoliko godina pisali smo da “ako danas slušate pjesme s jedinog Kongresovog albuma, prvi utisak je da je to znatno bolje, kreativnije i plemenitije od velike većine onoga što je današnja sarajevska, bh. i regionalna scena”.

Grupa je bila i “jedan od najinventivnijih i najprepoznatljivijih bendova koji su se pojavili na sarajevskoj alternativnoj sceni početkom 1980-ih. Kombinirajući elemente new wavea, art-rocka, alternativnog popa i poetskog lirizma, Kongres je stvorio zvuk koji je bio istovremeno sofisticiran i emocionalno izravan”.

Nedavno je na Bandcampu osvanuo njihov neobjavljeni album, Samo da se obogatim. Umjesto Mahira Purivatre pjevač je Emir Cerić, a ostatak benda čine Adam Subašić, Igor Ivanović i Neno Jeleč.

Ovi snimci “predstavljaju važan arhivski dokument i posvećeni su očuvanju naslijeđa benda i uspomeni na preminule članove i saradnike benda Aljošu Buhu, Nenu Jeleča, Zorana Erkmana, Dražena Draleta Jankovića, Davora Papića i Rajka Bartulu Doktora”.

Album sadrži neizbježne zvučne i tekstualno-referentne dodirne točke s objavljenim prvijencem, što je svakako dobro, ali Samo da se obogatim predstavlja i dosta radikalan odmak u nekim svojim elementima – recimo u vokalnoj izvedbi.

Topla preporuka za sve radoznale, za sve ljubitelje novog vala i sarajevske alternativne scene. Zapravo, preporuka svima.

Album možete preslušati i kupiti OVDJE.

Ivan Lovrenović: Mrak gust kao tijesto

Iz dnevnika

1995.

Posestrima hrvatskoj i srpskoj, nepovratno se uobličuje bošnjačko-muslimanska povijesna i politička mitologija o naciji i državi. Hiljadugodišnji kontinuitet, linearan, neprekinut i čvrst, od „bogumila” i Crkve bosanske, do današnjih Bošnjaka-muslimana. Neprekinut kontinuitet države Bosne od Kulina do Alije, islam: idealna religija, Turci i islamizacija: ništa traumatično, dapače, dobrodošlo, Hrvati i Srbi: došljaci. Nemaš nikakvih iluzija. Primjeri srpski i hrvatski sasvim uvjerljivo pokazuju da otrežnjenja od te vrste pjanstva nema. Barem da se zabilježi i zna ironični paradoks: bajka o „bogumilima“ izvorno je konstrukt Rima i Katoličke crkve, snažno ju je forsirala austrougarska kulturna politika u Bosni, učvršćivali su je Hrvati, hrvatska književnost i znanost: bosanski fratarski pisci kroz XVII, XVIII, XIX stoljeće, zagrebački svećenik Rački svojom monografijom 1870, polihistor Truhelka, pa sve do Šidaka i do Krleže s njegovom protoreformacijskom i „socijalističkom“ tezom o bogumilima. (Po Račkome Krleža uči o bogumilima i Račkim se oduševljava još u mladim danima: „Franjo Rački. Jedan od naših historijskih preteča: bogumilstvo. Bogumili su prvi koji su na ovom terenu tjerali svoju vlastitu politiku, a to nam je morao objasniti i pokazati jedan pop. Sve je otkriveno tek jučer. Ima tek da se napiše hrvatska historija. Sve je još uvijek na veoma bijednom, mucavom, barbarskom početku.“ – piše u januaru 1918.) I Safvet-beg i Mak Dizdar bogumilsku su bajku uzeli iz te, druge ruke. I iz ruke Solovjeva, Aleksandra Vasiljeviča, genijalnoga rusko-srpskoga fantasta o bogumilima-manihejcima-dualistima. I velikoga nesretnika.*

Nastavi čitati “Ivan Lovrenović: Mrak gust kao tijesto”

Književnost na društvenim mrežama: od boomera do zoomera

U dosadašnjim nastavcima ovog serijala skrolali smo po profilima autora i projekata kojima je Facebook poslužio kao odskočna daska za uspjeh – ili barem ono što na domaćoj književnoj sceni od milja zovemo uspjehom – a sada krećemo suprotnim smjerom. Provjerit ćemo kako se na mrežama snalaze autorice i autori koji su se već etablirali, a platforme im nude priliku za dodatnu promociju i komunikaciju s publikom. Takvih je, jasno, mnogo više: nema danas književnika ni književnice koji imalo drže do sebe a da nemaju profile barem na Instagramu i Facebooku. I eto prvog problema: kako da ih se, makar provizorno, razmjesti i kategorizira? Kako da ih se podijeli na osnovne tipove i pospremi u odgovarajuće ladice, čisto radi orijentacije?

Tko zna, možda se rješenje skriva na samim mrežama. S usponom društvenih mreža, znamo, u opću upotrebu ušle su dublje nego ikada ranije generacijske podjele: na boomere i na zoomere, na alfe i na milenijalce, na ove i na one i na sve ostale. Netko će, doduše, reći da takve podjele nisu pretjerano ozbiljne. Netko će dodati da, ako nam je zaista stalo da shvatimo šta se u društvu događa, na raspolaganju imamo čitavu lepezu klasnih, rodnih, etničkih i ostalih kategorija koje nude kudikamo suvislije rastere. Netko će primijetiti da generacijske podjele u praksi redovno plešu na rubu ejdžizma, a često taj rub i prelaze.

I svi će oni biti u pravu.

Nastavi čitati “Književnost na društvenim mrežama: od boomera do zoomera”

O Vanji Albahariju

Moj prijatelj Vanja Albahari bio je dobar i težak čovjek. I jedno i drugo u starinskom smislu tih riječi, s tim da je ovo prvo bio daleko više, a drugim je, koliko sam mogao vidjeti, štetio uglavnom sam sebi.

O Vanji kao glumcu i javnoj ličnosti, u rodnom Sarajevu i šire, ne mogu govoriti jer njegov rad i taj dio života ne poznajem dovoljno. Bili smo londonski prijatelji, pa je moj uvid, takav kakav je, neizbježno ograničen kontekstom i vremenskim periodom – nakon što je uradio sve to svoje javno. Mogu samo reći ponešto o čovjeku kojeg sam poznavao.  

Nastavi čitati “O Vanji Albahariju”

Obljetnica albuma: Prince and The Revolution, “Around The World In A Day”

“Open Your Heart Open Your Mind / A Train Is Leaving All Day / A Wonderful Trip Through Our Time / And Laughter is All U Pay.”

Ovo su prve riječi koje je Prince otpjevao nakon legendarnog albuma Purple Rain. I osim što su evocirale potpuno novu vrstu slatke psihodelije koju će album pružiti slušatelju, taj metaforički vlak bio je na potpuno novim tračnicama.

Nastavi čitati “Obljetnica albuma: Prince and The Revolution, “Around The World In A Day””

Sarajevske sveske – Interkulturalna časopisna biblioteka

Sarajevske sveske su, bez sumnje, najbolji i najveći interkulturni časopisni projekat nastao poslije krvavog raspada Titove Jugoslavije na prostoru zemalja formiranih nakon rata 1991-1995. Kad se izrekne ovakva ocjena, onda je nužno podastrijeti neke argumente za nju.

Prvi i najvažniji argument jeste rušenje granica koje je uspostavio nacionalizam između nekada jedinstvene književne prakse u kojoj su nacionalne književnosti bile toliko isprepletene da se, pogotovo kad su u pitanju književne nagrade, moglo govoriti o njihovom zajedničkom kanonu. On je bio prisutan i u čitankama, pa su na prostoru Socijalističke federativne republike Jugoslavije učenici čitali praktično isti književni kanon. To je bio plod duge tradicije književnog zajedništva na južnoslavenskom području, koja je začeta još u antikolonizatorskom stavu romantičara, a ovjerena u ideji bratstva i jedinstva i Krležinoj borbi za autonomiju književnosti iz Dijalektičkog antibarbarusa, pisanog između dva svjetska rata i kasnijeg Referata, izloženog na Kongresu jugoslavenskih pisaca u Ljubljani 1952. Titova Jugoslavija bila je emancipatorska književna i prevodilačka radionica u kojoj se ovdašnja književnost ogledala u onoj svjetskoj.

Nastavi čitati “Sarajevske sveske – Interkulturalna časopisna biblioteka”

„Tvrđava“ Meše Selimovića – amblematski znak socijalističkog estetizma i primjer modusa modernističke proze sa junakom apsurdnog iskustva

Na primjeru jezičko-stilskih struktura romana „Tvrđava“ Meše Selimovića ukazivaće se na temeljne postulate poetike socijalističkog estetizma, bez namjere da se pruži sveobuhvatna analiza svih značenja iskazanih ovim romanom. Djelo pripada kategoriji romana koji su modelovani oko tzv. junaka apsurdnog iskustva koji je utemeljio Ivo Andrić u „Prokletoj avliji“, a koji su dalje, između ostalih, uobličavali Mihailo Lalić u „Lelejskoj gori“, Ranko Marinković u „Kiklopu“, Slobodan Novak u „Mirisi zlato i tamjan“ i Vladan Desnica u „Proljeće Ivana Galeba“ (Kazaz 2010, 40). Dakle, Selimovićev roman posmatra se kao amblematski znak čitave poetike socijalističkog estetizma, ali i kao primjer za potkategoriju unutar ove poetike koja je, prema Kazazu, nazvana „romani modelovani oko junaka apsurdnog iskustva“.

Nastavi čitati “„Tvrđava“ Meše Selimovića – amblematski znak socijalističkog estetizma i primjer modusa modernističke proze sa junakom apsurdnog iskustva”

Podsjećanje na jedan jako zanimljiv projekt: Via Talas, ‘Perfektan dan za banana ribe’

Danas zaboravljena, grupa Via Talas imala je potencijala uraditi mnogo više. Kako piše Rockomotiva, Sarajevo Disk je 1983. objavio jedini album beogradskog sastava Via Talas pod nazivom “Perfektan dan za banana ribe”.

Via Talas su bili novovalna grupa bas gitariste Bojana Pečara, a vokalna solistica je bila Mira Mijatović, kćerka Cvjetina Mijatovića (političar, obnašao dužnost predsjednika Kolektivnog predsjedništva Jugoslavije od 1980. do 1981. godine). Ostali članovi grupe su bili Dušan Gerzić Gera (saksofon, bubnjevi) i Miško Petrović Plavi (bass, gitara, prateći vokal).

Nastavi čitati “Podsjećanje na jedan jako zanimljiv projekt: Via Talas, ‘Perfektan dan za banana ribe’”

The Hahas and the Blablas – album prvijenac i europska turneja

Nakon pet najavnih singlova, zagrebačka grupa The Hahas and the Blablas ovih je dana izbacila istoimeni album. Pjesme se žanrovski kreću od new-wavea, preko synth punka, pa sve do power popa. Ludistički pristup tekstovima i reference iz pop-kulture konstanta su ovog uratka od nekih 25 minuta. Album je donekle namjerno alternativan, što je mala zamjerka, ali uz dobre sviračke dionice dojam je na kraju pozitivan.

Nastavi čitati “The Hahas and the Blablas – album prvijenac i europska turneja”

Teofil Pančić: Ljudi sa bilborda

Dobro, do centra Zemuna bilo je lako, tu tek počinju problemi. Pozni je decembar, onaj raspomamni vakat između Božića i Nove godine, i čini ti se da su ama baš svi koji žive u ovom gradu odlučili da se utrontaju i provozaju se Preko, tek da vide šta ima. A nema ništa, ili bar ništa što bi opravdalo toliku gnjavažu. Ipak, eto i mene kod Robne kuće, tu se, puf-pant, jedvice utrpavam u prepuni 706 iz ustaničke Batajnice, u onaj neprevaziđeni Ikarusov model “limena kanta”, onaj u kojem je vazda mračno, hladno i smrdi, a sada je još i nepodnošljiva gužva; što sam stariji, to sam neotporniji na stisku, na uzbibani, šmrktavi, mnogoglavi GSP-organizam, na svo to prisilno sardinisanje ljudskih telesina, a znam da me čeka dug put, prelazak preko Brankovog mosta u pet-šest popodne mesecima je već ozbiljan i dugotrajan posao, za to bih vreme lako stigao do Novog Sada, i to sve idući kroz obe pazove i ostale inđije. Odustajem na Karađorđevom trgu, sačekaću ovde neku petnaesticu, njih bar ima mnogo, sigurno je manje strašno. I nailazi jedna takva, model kraći i noviji, svetliji i topliji, a bogme i bez preteranog krkljanca, parkiram se preko puta srednjih vrata, oslanjam se o one horizontalno položene rukohvatne šipke koje podsećaju na cevi centralnog grejanja, gnjezdeći se u pozu u kojoj ću moći da uposlim ruke držeći novine, a da ipak ne posrnem pri prvom majstorovom kočenju, prvom od mnogih koje nam predstoji u višekilometarskoj koloni onih koji bi da prođu kroz Uska Vrata Beograda, sa ili bez biblijskih konotacija.

Nastavi čitati “Teofil Pančić: Ljudi sa bilborda”