Turbo zvuci domaćeg folka

‘’ Brate, fol je u tome što su Turci bili 500 godina ovde. Pa ne možeš ti to tek tako da zaboraviš. Pola klope je Turska ostavila, od pasulja do sarme i baklave. A orijental je u krvi. Ta se muzika slušala i sve to ide sa generacije na generaciju.’’ Džej Ramadonovski, doajen turbo-folka

Peti je august, pola dva iza ponoći, malo turističko mjesto na hrvatskom Jadranu, diskoteka na otvorenom, krcata ljudima, raspamećeni svijet vrišti poznati refren, očito neki refren iz domoljubnog repertoara, logički to zaključujete, jer dobro znate da je peti august fešta domoljublja, i nacionalnog ponosa, dan je to pobjede, nad mrskim neprijateljem, i pravo vrijeme da se razgalite uz refren ‘’Ti moje zlaaatooo’’…  Ali ček malo, to nije Thompson, niti Dražen Žanko, to je Milica Todorović, heroina srpskih turbo zvukova, baš na peti dan augusta, na Dan pobjede, nad mrskim neprijateljem… Ok, prošla je ponoć, tiješi se neki domoljubni čistunac, pa veli da tehnički gledano nije više peti, nego šesti august, al odmah shvata da je to slaba i klimava utjeha, i rezignirano se pita, jel moguće da je i domoljublje ustuknulo, i tako lako pokleknulo, pred turbo zvucima balkanskog pop-folka.

Turbo-folk je rijetko otporan fenomen, jak kao NATO i izdržljiv kao Kenenisa Bekele. Nije li još Mitar Mirić, s razdrljenom košuljom ispod koje buja tapiserija, poručivao da nam ne može niko ništa i da smo jači i od sudbine. Čak i od sudbine. Mogu samo da nas mrze oni što nas ne vole, bio je nezaboravni nastavak ovog besmrtnog refrena. Refren je to uz koji Zdravko Mamić i Mile Dodik padaju u trans. I prave vječne budale od sebe. Mirićev vizionarski refren ostvario se već početkom 90-ih kada se jugoslovenski folk transformirao u neofolk i duboko penetrirao u rtv sisteme i tabloidnu štampu. Turbo-folk je pušten s lanca i postao balkanski mainstream.

No vratimo se na Džeja. U gornjem citatu Džej je objasnio zašto je prosječan Balkanac lud za orijentalnim tonovima. Osvrnuo se također na kulturološki background i transgeneracijski momentum turbo zvukova, dajući im pritom i genetske konotacije. Zagovornik genetskog determinizma unutar popularne kulture je i Marko Perković Thompson (‘’Geni kameni’’), uz Matu Bulića i Sinišu Vucu glavni predstavnik turbo-folka u Hrvata. Svako gorenje naroda je turbo-folk, ako je vjerovati Rambu Amadeusu. Pa tako i Thompson po toj (i ne samo po toj) odrednici obitava pod istim žanrovskim krovom kao i Džej. S tim da je Džej puno zabavnija i bezazlenija pojava od domoljuba iz Čavoglava.

Je li balkanski folk uvijek bio na turbo pogon? Klasični jugoslovenski folk imao je pitomije tonove i sofisticiranije forme. Silvana Armenulić pjevala je o ljubavi koja boli, Vera Ivković je maštala o Duletu koji travu kosi dok kiša rosi, dok je Toma Zdravković s čašicom u ruci i boemskom pozom doticao dno života, priznajući da je kafana njegova sudbina. Tozovac je tih godina vadio hitove iz rukava, a i Miroslav Ilić je bivao sve popularniji. Ipak, paralelno s njima, rađala se jedna nova struja unutar jugoslovenske folk kulture, snažan kontrapunkt koji je udario temelje turbo zvucima balkanskog folka. Sinan Sakić je, s osmijehom na licu, pjevao da sreće nije imao odkad se rodio, Šemsu Suljaković tih su godina izdali prijatelji pa čak i brat, a ni Mile Kitić nije propuštao priliku da se obračuna sa životom i kurvom sudbinom.

Zvuči paradoksalno, ali turbo-folk je u Jugoslaviji bio svojevrsna subverzija, jugoslovenski punk s orijentalnim primjesama, ako bi se razmetali nategnutim paralelama. Sinan Sakić bi u toj nategnutoj usporedbi bio Johnny Rotten, Miodrag Ilić (aka Mile Bas) bio bi Malcolm McLarren, a Kawai klavijature zamjena za sirovi gitarski punkoidni zvuk. Ko bi bio Vivien Westwood, neka ostane visiti u zraku. Ali nećemo o nategnutim paralelama. Razne komisije za šund stalno su ga šikanirale, dio javnosti se zgražavao, no pune dvorane i respektabilne tiraže pokazivale su da prosječan balkanski čovjek radije sluša Južni vetar i Mitra Mirića nego EKV i Štulića. Jugoslovenski kulturni establishment nije ih volio, baš kao ni britanski punkere. I ta paralela nije nategnuta.

Svoju zvučnu bazu turbo-folk ima zahvaliti Sinanu Sakiću i Južnom Vetru, dok prvobitni vizualni identitet duguje Lepoj Breni. On je zvučno-vizualni hibrid koji je spojio orijentalne tonove Turske i Magreba sa popularnim zapadnim ritmovima, kombinirajući ih kasnije sa vulgarnijim dijelom MTV-ijevske estetike. Često mu se zamjeraju trivijalni tekstovi i banalne forme. Ali turbo-folk nikada nije bio šansona ili Bob Dylan pa da u njemu trazimo poeziju ili intelekt. On je poetski i intelektualno nevin.

Imao je jugoslovenski folk i svoje netipične pojave. Svojevrsno seksualno oslobođenje žene afirmirala je u svojim šaljivim i dvosmisleno intoniranim pjesmama Milica Ostojić, poznatija kao Mica Trofrtaljka. Mica pa još trofrtaljka. Micino ime jedna je od simpatičnijih estradnih dosjetki, s očitom aluzijom na njene fizičke gabarite. Mica je razbijala predrasudu da je selo jedna učmala i zatvorena sredina. Selo je, ako se Micu pita, otvoreno za seksualnu revoluciju. I prijemčivo za ideje hipi pokreta. Bilo bi neopravdano ne spomenuti još jednog folkerskog asa i seoskog poetu. Da, Boro Drljača, dobro ste pogodili. Ne kopni sjećanje na veliki hit ‘’Plači, mala, plači’’ i Borinu sugestivnu izvedbu. ‘’Plači, mala, plači’’ dokaz je da neobuzdani krkanluk ruralno-zavičajnog podtipa može biti i zabavan, zabavniji od velike većine manifestacija urbanog krkanluka. Borin nastup, popraćen pokretima tijela koje je Senad Avdić nazvao ‘’međed koreografijom’’, legendarni je tv trenutak koji se ne zaboravlja lako.

Hitom ‘’Tek, tek (ti je 16 godina)’’ Kemal Malovčić, jedna od perjanica Južnog vetra, nije baš odagnao stalno prisutne sumnje da voli mlade lolite. Osim ako pjesma ‘’Tek, tek’’ nije omaž Vladimiru Nabokovu. Zašto odbaciti mogućnost da je ovom pjesmom Kemal samo izražavao svoju čitalačku sklonost prema literarnim opscenostima iz Nabokovljeve književne radionice. Ali daleko od toga da je Malovčić samo pjevao o mladim curicama koje se šminkaju. Svoju tematsku šarolikost Kemal je potvrdio pjesmom ‘’Ameriko čemeriko’’,  turobnim emigrantskim i radničkim vapajem. Kemal se u ovdje ukazuje kao zamišljeni pojedinac sa izraženom klasnom sviješću, a hrabro je zakoračio i na teren geopolitike. Ok, malko smo zločesti prema Kemalu Malovčiću. Ipak je on legenda žanra. A i već smo ranije rekli da nema smisla tražiti poeziju ili intelektualnu dubinu unutar turbo-folka, niti perjanice ovog žanra imaju takve ambicije. Njihova je glavna ambicija da zabavljaju, a ne da propituju i uznemiruju. Ako želite umjetnost koja će vas uznemiriti, ili potaknuti na razmišljanje, čitajte Kierkegaarda, slušajte Wagnera, gledajte francuske novovalne filmove…

Vremenom su se desile i značajne vizualne promjene unutar turbo-folka. Muškarci su uredno depilirani i podšišani. Ljubavni tepih Mitra Mirića otišao je u legendu, baš kao i perika Šabana Šaulića. Ženske grudi više ne poskakuju u ritmu jer su krute od silikona, krute kao prepone mladog mužjaka dok dvogledom šara po nudističkoj plaži. Botoks je učinio da svaka pevaljka izgleda kao nepriznata kćer Stevena Tylera, a sve veći broj neprirodno velikih usana nateklih od botoksa samo je dodatno podgrijavao sumnje da su Mick Jagger i Hanka Paldum imali aferu. Kad je već spomenut Šaban Šaulić, treba reći da je riječki Let 3 obradio njegovu ‘’Dođi da ostarimo zajedno’’, obukavši Šabana u ruho Pink Floyda i Deep purplea. Psihodelično i hard rock ruho za Šabana, fuzija za vječnost.

Turbo-folk je sinkretički fenomen, fenomen žanrovskog pa čak i identitetskog pluralizma. Nije neobično da unutar turbo-folka koegzistiraju i transvestiti, i patrijahalni mužjaci ruralnog tipa, i heteroseksualni mačo mužjaci, i androgine ženske pojave, i nezavisne, samosvjesne žene… Neki će sigurno reći da je kulturna i žanrovska šarolikost turbo-folka samo odraz liberalne političke kulture na sferu popularne kulture. Te da je turbo-folk emancipatorski projekt koji je zbližio ljude na Balkanu. Te da su kulturni rasisti oni što ga stigmatiziraju i nazivaju smećem. Neki drugi će pak reći da je turbo-folk kulturni i društveni odron koji je 90-ih bio sluga nacionalizma. Te da i tada i danas sistematski zaglupljuje ljude. Te da srozava estetske i moralne kriterije. Te da su to zvuci naše propasti. Neki treći će reći da pretjeruju i prvi i drugi.

Turbo folk jeste pop kulturni fenomen, ali i šire-društveni fenomen. On je davno izašao iz ilegale, iz zadimljenih kafana ibarske magistrale, i preselio se u elitne diskoteke i klubove. Sve ex Yu metropole, neke manje, neke više, otvorile su svoja vrata zvijezdama ovog žanra. Turbo-folk ima i svoju ekonomsku logiku koja kaže da je to profitabilna industrija zabave od koje dosta ljudi sasvim solidno živi. On jeste srozao estetske kriterije i afirmirao kič, ali to su uradile i telenovele sa tv produkcijom, pa se oko toga ne diže prašina. Uvijek možete pogledati HBO seriju ili BBC-ijev dokumentarac ako vas mrske sapunice ne zanimaju. Koristite blagodati slobode izbora. Sigurno će se neko zapitati kakva je politička i društvena svijest prosječnog konzumenta turbo zvukova. Za koga će na izborima glasati neko iz čijeg ofucanog kabrioleta trešti nazalni glas Šake Polumente, legitimno je pitanje i može biti tema za neku buduću raspravu. Ali zašto odmah pretpostaviti da će neko ko voli Laibach ili operu automatski pametnije glasati. Možda i hoće, ali nije baš empirijski dokazivo.

Dug je put pređen od Vere Ivković i naivnog zazivanja Duleta koji travu kosi dok kiša rosi, do Jane koja, u hardcore maniri, poručuje neznanom junaku da je slobodno troši ove noći. Otprilike jednako trnovit i krivudav kao put koji je prošao američki pop od Diane Ross do Nicky Minaj. No on, turbo-folk, nikada nije imao pretenzije da postane dio elitne kulture, niti je takvo što objektivno moguće. Šako Polumenta i Mile Kitić neće se jednog lijepoga dana ukazati u Operi, niti ćete ih vidjeti kako u pratnji filharmonije pjevaju svoje bezvremene hitove. Osim, možda, ako ne konzumirate LSD.

Neven Šimić

Ilustracija: Ochif, Deviant Art


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Advertisements

Ivan Lovrenović, Jedan san i jedno sjećanje

Džip Ive Andrića

Književna turneja, nekakav mali rasklimani autobus, ima nas desetak-petnaest, Jergović, Andrić. Na Andriću iznošene sive hlače i košulja bez boje, pogužvana. Nosi one naočale jakih okvira, poznate s fotografija. Ide se u Bijelo Polje. Zastalo se negdje u drumskoj birtiji, naručuje se jelo, piće. Svi se malo snebivaju pred Andrićem, a on jest zakopčan i nepristupačan. Odjedanput se  promijeni, smije se, počinje izvoditi plesno-cirkuske figure, čini to lagano i znalački, poput Freda Astairea, uz to kao da nešto i pripijeva. Zatim se žovijalno raspituje kod domaćina o rakiji – kakvu ima, je li dobra, je li prava, pa naručuje za sve, ultimativno.

Druga slika: autobus je već otišao, zbog nečega sam zakasnio, zovem Jergovića na mobitel, on mrzak, neće da surađuje, zamjeri mi što sam, neodgovoran, zakasnio, kao – pravo mi i budi. Tragam za taksijem po nekoj crnogorsko-orijentalnoj vukojebini da stignem autobus, nigdje taksija, nikako da izbasam iz tijesnih sokačića i čikmi.

Novi rez: na makadamskoj cesti, napola u jarku, sivomaslinasti džip willys. Oko njega dvojica-trojica oficira JNA, zagledaju, procjenjuju štetu, nije velika, samo ga treba izvući. Jedan od njih, očito najviši po činu, službenim tonom: „Ovo je džip Ive Andrića, lični.“

Prva politička odluka, prvi politički grijeh

Nije mu više od sedam-osam, u drugom je ili u trećem razredu osnovne. Blizu je kraj školske godine, zreli svibanj, jarki bljesak bojā, svjetla – vas je svijet u njemu.

Škola se sprema za doček Titove štafete. Razredi sa svojim učiteljima i učiteljicama dobili su svaki svoj raspored na cesti ponad grada pod planinom – sve tamo od Previla, kuda će štafeta naići iz Jajca, pa do vrela Kasimovca, otkuda će otići dalje, put Ključa. Njegova je nova učiteljica Momirka Miletić, krupna i glasna, nekako nemila i sirova nakon Terezije Buble, Dalmatinke, koja je bila sva topla i nježno đavolasta, svi su žalili za njom kada se s mužem vratila u Dalmaciju.

Dobili su stroga i jasna naređenja: tada i tada doći pred školu, tako i tako biti odjeven i obuven, pionirske kape i marame obavezno, ponijeti nešto za pregristi… Prvi će put obuti nove bijele teniske s gumenom kapicom na vrhovima – o, dugo se sanjalo o njima. Sve je to majka spremila i ispratila ga s avlijskih vrata, ali kako. Nema u njezinu izrazu radosti ni ponosa, sve obratno: stegnuta, brižna, sa sjenom u očima, osjeća on i vidi u tim očima da bi ga najrađe sklonila, sakrila, da ne ide, a ne smije, ne smije nipošto, mora ići, važno je da ide. Upozorava: radi sve ko i drugi, nemoj strȁnjati…

U školskom dvorištu grupirali su se razredi, a djeca u njima dvoje i dvoje, i kolona je krenula. Dok se uspinju sokakom pored starih dućana na desnoj strani Kolobare red se malo poljulja i razbije. On hitro zamakne iza zida, u hlad i memlu, među nekakvo smeće, u užasnoj panici: je li ga tko vidio. Zatvori oči čvrsto-čvrsto, do bola. Čeka, čeka.

Kad žagor dječijih glasova i učiteljičine komande sasvim utihnu, izvuče se iz skrovišta, teniske su mu uprljane, vidi to i žao mu je, duša ga boli, ali sad mu je glavna briga – gdje se skloniti dok ne dođe vrijeme za povratak kući.

Okolnim uličicama, sve kroz muslimansku Riku, pokraj velikoga mezarja na početku Uspolja, pa uz groblje na Ćeliji, dohvati se djedove njive pod Grabežom, a u njoj onoga najdubljega kuta gdje pada veliki hlad krošnje oraha iz susjedove njive. Tu napokon smiri tijelo i povrati dah.

A onda – brige, strahovi. Što će lagati majci? Što će biti u školi, jer je učiteljica morala vidjeti da ga nema na dočeku? Što će uraditi njemu, što će majka misliti o njemu i njegovom postupku kada se sve razotkrije, a kako će se njegov grijeh vratiti majci?

I pitanje: kako ništa od svega toga nije imao u glavi kad je, ni ne znajući dobro što radi, ali najedanput tvrd u odluci, iskočio iz reda i sakrio se u onu smradnu rupu? A što je ono što mu jest bilo u glavi, pa ga natjeralo na skok?

Ni u tom trenutku, a ni sada, kada je prošao cijeli život, nema jasan odgovor. Ali zato je u potpunoj svježini živ, danas kao i onda, osjećaj koji je cijelim njime vladao, i koji je umjesto njega odlučio. Danas zna: bio je to osjećaj nepripadanja i poraženosti, bolan, plačan i gord u isto vrijeme, i tako moćan da je mogao nadvladati strah, do nebesa ogroman.

Što znači ova jarka svježina sjećanja preko cijela života, koja ga zapanjuje?

Ivan Lovrenović

Izvor teksta i fotografije: ivanlovrenovic.com


Pratite nas na Facebooku Twitteru

Vedad Hasanović: aforizmi

Alfred Nobel je ostao bez nagrade. Njegovu nagradu dobili su drugi.

 

Pravdu istjerujemo, a nepravdu puštamo.

 

Goli otok je ostrvo koje nema veze sa golotinjom i nudističkim plažama.

 

Zajednički jezik u 4 ex-Yu republike zove se Jezik Mržnje.

 

Politikom se uglavnom bave muškarci jer je politika kurva.

 

„Nema Bosne nigdje“. Rečenica koju stalno ponavljaju bosanski domoljubi i Mile Dodik.

 

Bogatstvo se temelji na razlikama. Zato postoje bogati i siromašni.

 

Fudbal je igra u kojoj uvijek pobjeđuju kladionice.

 

Građani se plaše, a političari se boje- raznim bojama.

 

Desila joj se ljubav na prvi pogled, a drugi je izvisio.

 

Iz BiH najviše izvozimo omladinu.

 

Sada je lako biti fin, konkurencija je prilično loša.

 

Nije dobro spominjati poštenje. Ono nije tu.

 

Mile Dodik je pomirio stare neprijatelje: Arape i Irance. Otkako je Sarajevo proglasio Teheranom, u Sarajevu je sve više Arapa.

 

Rekli su nam: „Bistro“, iako smo lovili u mutnom.

 

U ratovima i nema baš puno dobrovoljaca. Uglavnom su svi loše volje.

 

Ne negirajte Bosnu. Opasna je kad poplavi.

 

Dok jedni brane slobodu, drugi se brane sa slobode.

 

Divokoza je koza kojoj se svi dive.

 

Holandija i nije baš zemlja slobode. U to su se uvjerile brojne haške mušterije.

 

Francuski predsjednik je galski pijetao, a supruga mu je stara koka.

 

Facebook je socijalna mreža puna asocijalnih individua.

 

U Sarajevu i dalje zagušljivo, Ronhil ga napada – Valter ga brani.


Foto: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Evo zašto je Kraftwerk najutjecajnija grupa svih vremena

Je li Kraftwerk utjecajniji od Beatlesa? Teško je odlučiti se, iz očitih razloga. Beatlesi su bili briljantni, revolucionarni i jako utjecajni. Međutim, nakon samo sedam godina genijalnog rada i slave bend je bio potrošen, i raspao se. Kraftwerk, s druge strane, još uvijek postoji i ide im odlično čak i u 47. godini rada. Imaju i novi album – zapravo osam novih uradaka, a idu i na prvu turneju po Britaniji nakon četrnaest godina.

Vratimo se u 1974. Kasni je studeni te godine i Kraftwerk je upravo objavio svoj četvrti album – Autobahn. Cijela A strana albuma sastoji se od naslovne numere, 22-minutne elektronske kompozicije o vožnji po njemačkim autocestama. Iako je u Njemačkoj prošao prilično nezapaženo, danas znamo da je Autobahn zauvijek promijenio popularnu glazbu dvadesetog stoljeća.

Nakon prve revolucije, kada je Elvis Presley kao bijelac ‘preuzeo’ glazbu crne Amerike, Kraftwerk je potaknuo novu promjenu paradigme u popularnoj glazbi: bubnjeve i gitare zamjenjuju sintesajzerima i glazbenim strojevima.

Dugo vremena vjerovalo se da je Autobahn prvi čisto elektronski uradak u povijesti pop glazbe, ali to nije sasvim točno – član i jedan od osnivača grupe Florian Schneider svira flautu u pjesmi, a ako slušate pažljivo možete čuti i malo gitare. Ipak, Nijemci iz Düsseldorfa otvorili su novi put ka budućnosti u kojoj dominira elektronska glazba. Upravo ona budućnost koja je postala dominantno obilježje današnje glazbe.

Man machine

Kada se trominutna verzija Autobahna počela penjati na američkim top listama bend je krenuo na svoju prvu turneju po SAD-u.  Koristili su iznimno zanimljiv plakat za reklamiranje svojih koncerata – plakatom dominira retro-futuristička slika urbanog pejsaža koja snažno podsjeća na Fritz Langov ekspresionistički klasik Metropolis. Grupa je s ponosom predstavljena  na njemačkom jeziku kao “Kraftwerk – Die Mensch Maschine” (Man Machine ili ljudi strojevi).

Ono što na prvi pogled izgleda kao najava njihovog albuma Mensch-Maschine (koji je objavljen kao Man Machine za englesko govorno područje) iz 1978. godine zapravo je dokaz da su od trenutka kada su evoluirali u pionire elektronske glazbe također imali osmišljen  sveobuhvatan estetski izraz, temeljen na umjetničkom konceptu čovjek-stroj. Korak po korak, album po album, Kraftwerk je konstruirao ono što se na njemačkom zove „Gesamtkunstwerk“ – cjelokupni umjetnički iskaz koji je najprije osmislio Richard Wagner u pokušaju da se svi aspekti umjetnosti kombiniraju u jednu novu vrstu fuzije.

Stoljeće nakon Wagnera Kraftwerk je odlučio uraditi isto to, što je osnivač grupe Ralf Hütter objasnio u razgovoru iz 2015. godine:

„Potičemo iz kasnih 60-ih, sa umjetničke scene u Düsseldorfu i oduvijek smo bili kombinacija likovne umjetnosti, glazbe, zvuka, poezije… Naša glazba oduvijek je bila jedan živući performans“

Kako je Wagnerov Gesamtkunstwerk umjetnički ukrašen može se vidjeti na godišnjim festivalskim nastupima opernog ciklusa Ring des Nibelungen (Prsten Nibelunga) na Bayreuth Festspielhausu. Vizija koja je nadahnula Kraftwerkov futuristički uzbudljivi “živući performans” može se iskusiti u vodećim muzejima, opernim kućama i simfonijskim dvoranama širom svijeta, uključujući MoMA u New Yorku, londonski Tate Modern, Neue Nationalgallerie Berlin ili Burgtheater u Beču.

Kraftwerk_live

3D

Nakon što je 2009. Florian Schneider otišao iz grupe, Hütter je Kraftwerk poveo na naizgled beskrajnu turneju na kojoj izvodi retrospektive njihovih albuma od Autobahna do danas. Svaka večer posvećena je jednom od osam albuma, a nastupi su spektakularni. Zvuk je vrhunski, glasan i svjež, a najsuvremenija 3D tehnologija koristi se za vizualne efekte sinkronizirane s glazbom.

Članovi publike između ostalog vidjet će glazbene note kako izlaze iz radija tijekom Autobahna i koje im naizgled idu ravno u lice. Čut će i Trans Europa Express vlak dok tutnja po dvorani. Tijekom pjesme Tour de France biciklisti kao da jure lijevo i desno kroz auditorij.

Za to vrijeme 70-godišnji Hütter i ostala tri člana grupe su u svojim odorama i uglavnom stoje nepomično iza svojih uniformnih konzola koji izgledaju poput laboratorija, što gledateljima otežava da prepoznaju tko svira na kojem komadu elektroničke opreme. Suprotno glasinama, Kraftwerk zaista svira uživo što se može vidjeti iz povremenih grešaka tijekom koncerta.

Članovi Kraftwerka njeguju svoj poznati minimalistički odnos spram scenskog nastupa. Doduše, dok izvode The Robots na sceni se pojavljuju četiri robotske lutke identične članovima benda. Ovakva fuzija zvuka i vizualnih elemenata  predstavlja u potpunosti razvijeno utjelovljenje koncepta čovjek-stroj koji je predstavljen još sredinom sedamdesetih.

Ulaznice za turneju po Velikoj Britaniji i Irskoj (koja započinje 2.6. u Dublinu) rasprodane su za nekoliko minuta. Za one bez ulaznice postoji utjeha u vidu box seta izdanog 26. svibnja. On obuhvaća sve albume od Autobahna do njihovog zadnjeg studijskog uratka Tour de France iz 2004. u live verzijama, snimljenih između 2012. i 2016. godine.

Ovo izdanje svojevrsni je izazov konceptu “izvorne verzije albuma”. Ovi živi snimci omogućuju nam da Kraftwerk i njihove revolucionarno inovativne pjesme slušamo na način na koji su oduvijek i trebale zvučati: kao suvremenu glazbu budućnosti. Novi box set također služi kao podsjetnik na to da dok su drugi bendovi, poput Beatlesa ili Rolling Stonesa, nesumnjivo ogromni u smislu prodaje, oni su samo bolje radili ono što su drugi radili u njihovo doba.

S druge strane, Kraftwerk je ustanovio sasvim novi način razmišljanja o tome kako popularna glazba treba zvučati da bi postala dominantna umjetnička forma 21. stoljeća. Ali, da se razumijemo, Kraftwerk morate čuti i vidjeti na pozornici da biste se uvjerili da su bend koji zvuči najbolje na planeti.

Uwe Schütte

Izvor: The Conversation

Fotografija 1: Wikimedia

Fotografija 2: Wikimedia


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Kako čitanje fikcije može studentima pomoći u razumijevanju stvarnoga svijeta

Stvarni svijet često se doima iznimno kompliciranim. Književnost tu može pomoći, između ostalog i sveučilišnim studentima. Tečajevi komparativne književnosti mogu dati dodatne uvide u ono što studenti proučavaju tako što će im ukazati na nove, drugačije perspektive. Kako npr. oni koji studiraju političke znanosti mogu istinski pojmiti užas diktature? Možda mogu čitajući Jarčevu feštu Marija Vargasa Llose, prekrasan povijesni roman o tiranskom režimu Rafaela Trujilla u Dominikanskoj Republici. Studenti koji pročitaju ovu knjigu teško će zaboraviti nevjerojatne političke intrige iz doba hladnoga rata koje su dovele do toga da SAD najprije podrži Trujilla, a poslije da uvede sankcije protiv njega i njegova režima.

Čitanje UNESCO-vog biltena Area Studies studentima služi za proučavanje postkolonijalne vladavine. Roman Čovjek iz naroda nigerijskog autora Chinua Achebe objavljen je 1966. godine, a istražuje kako se ubrzo nakon neovisnosti revolucionarno nadahnuće pretvorilo u nešto nepošteno i potkupljivo nakon što su korumpirane, pohlepne postkolonijalne elite preuzele vlast i samo dodatno zajašile svoj narod. Čini mi se da se proučavanje ovih i drugih tema (povijesti, ekonomije, sociologije, geografije i mnogih drugih) može poboljšati ako standardnim materijalima pridodamo romane, kratke priče i umjetničke filmove. Studenti će također imati koristi od izučavanja metode kritičkog čitanja koja je inherentna studijima književnosti. U ovome članku istražit ću zašto je tomu tako, s naglaskom na važno, ali osporavano područje međunarodnih razvojnih studija.

Međunarodni razvojni studiji (international development studies) vape za književnom komponentom upravo zato što se dobrim dijelom radi o ideološkom, normativnom predmetu. Razvoj je pojam koji sam po sebi iziskuje ideološku procjenu. To je više od ekonomije što postaje jasno ako pogledate UN-ove milenijske ciljeve kao i ciljeve održivog razvoja. Oni potvrđuju da razvoj također podrazumijeva kulturološke promjene poput jednakosti spolova.

Gotovo bilo gdje da pogledate, nastavni plan i program međunarodnih razvojnih studija sadrži mnoštvo razvojnih ekonomista: Amartya Sen, Joseph Stiglitz ili Jeffrey Sachs. Ako je pak profesor malo više lijevo orijentiran, tu će se naći djela antropologa kao što su James Ferguson i Arturo Escobar ili sjajni profesor političkih znanosti Timothy Mitchell. Ali zašto samo oni? Radi se naravno o području u kojem su knjige o humanističkim znanostima relevantne, ali u ovim nastavnim programima nikada nećete naći postkolonijalni roman. Iskreno, to je strašno. Razvoj kao područje studija i prakse nastao je u godinama dekolonizacije nakon Drugog svjetskog rata. To je isti vremenski period koji je iznjedrio i ono što danas zovemo postkolonijalnom književnošću. Međutim, tečajevi međunarodnih razvojnih studija rijetko postavljaju temeljno pitanje o tome što doista znači razvoj. Razvoj prema čemu? Za čiju korist i pod čijim okriljem? To pitanje međutim postavlja se u mnogim sjajnim književnim djelima.

Svojim studentima dala sam da pročitaju knjigu Pokloni Nuruddina Faraha objavljenu 1993. godine. Knjiga je inspirirana Poklonima, klasičnom etnografijom Marcela Maussa. Osamdesetih godina prošloga stoljeća razvojna pomoć moćnih zemalja daje se osiromašenoj Somaliji. Brzo se međutim uviđa kako je mala razlika između Zapada koji daje i Somalijaca koji primaju. Knjiga je jedna dugačka meditacija o svojevrsnom hodanju po užetu, balansiranju između donacije i dominacije. Dakako, moji su učenici naučili iz ovog romana više o tome kako se stvarno osjeća primatelj pomoći nego iz bilo kojeg našeg čitanja društvene znanosti koja je pisana uglavnom s pozicije donatora.

To ne znači da romane poput Poklona (kao i lokalne autore) treba tretirati kao izvorne pripovjedače koje se percepira kao stručnjake o određenoj kulturi, rasi ili mjestu samo zato što pripadaju zajednici o kojoj pišu. Upravo suprotno: njih treba čitati kao književnost, što književni kritičari poput Mihaila Bahtina opisuju kao mješavinu različitih gledišta koja ovise o jeziku koji se stalno muči prenijeti pravu istinu.

Jedno određeno gledište možda je u prvi mah za studente jednostavniji koncept od Bahtinove teorije. To je jednostavna narativna tehnika koja se proučava npr. u članku Literary Criticism 101 zato što može promijeniti način na koji je priča ispričana ili zamišljena. U filmu Bamako iz 2006. godine narod Malija podiže optužbu protiv Svjetske banke s ciljem da se utvrdi kako je je njihov otrovni dar razvojne pomoći nestao iz zemlje koja ima takve strašne dugove. Iz perspektive Svjetske banke razvoj može značiti samo jedno, dok za korisnike nihove pomoći razvoj može biti nešto sasvim drugo. Umjetnost ima moć izložiti ovako različito gledište na jedan visceralan način. Nije li to upravo krucijalno za studente međunarodnih razvojnih studija kojima je cilj pomoći onim drugima da se razviju?

 Zadnji stadij razvoja, koji se podrazumijeva, ali o kojem se gotovo nikada eksplicitno ne raspravlja u međunarodnim studijama razvoja jeste modernost, tj. postajanje modernim. Ovo je tema o kojoj književnost i književne teorije mogu ponuditi mnogobrojne uvide. Zakes Mda u svom divnome romanu Srce crvenila (Heart of Redness) donosi priču o suvremenom selu u Južnoj Africi nakon aparthejda. Dvije skupine mještana imaju radikalno različite stavove o tome što je razvoj. Znači li razvoj ulične svjetiljke i kasino koji će privući turiste ili je to održavanje tradicionalnog, ekološki održivog načina života uz poneke moderne sadržaje? Različite pozicije o razvoju također su uvjetovane njihovim različitim stajalištima o vlastitoj povijesti kolonizacije.

Povijest je naravno bitna za razumijevanje bilo kojeg predmeta. Iz toga razloga nisam ograničena samo na postkolonijalnu književnost na svojim satovima. Robinson Crusoe, prvi put objavljen 1719., izvrstan je roman kojim se može otpočeti studij britanskog imperijalizma, a što je preduvjet za razumijevanje naše suvremene globalne kulturne ekonomije.

 U našem globaliziranom svijetu ulozi ne mogu biti veći. Mnogi naši studenti postat će oni koji izrađuju politike, dodijeljuju potpore i upravljaju globalnim gospodarstvom. Oni će promijeniti svijet. Literatura i humanistička razmišljanja omogućit će im da ga promijene nabolje.

Melissa Tandiwe Myambo, The Converasation

Autorica je stručna suradnica u Centre for Indian Studies in Africa pri Witwatersrand sveučilištu u Johannesburgu.

Preneseno iz magazina za književnost NEMA

Foto: Wikimedia


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

 

Suprotno očekivanjima, izgleda da je budućnost glazbene industrije ružičasta

Glazbena industrija već neko vrijeme posustaje, uspinje se i općenito pokušava se prilagoditi i uklopiti u novi, digitalizirani svijet. Velike promjene dogodile su se od kada se početkom ovoga stoljeća pojavio Napster. Glazbenici su se morali prilagoditi svijetu u kojem se prodaje drastično manje CDova. Što onda budućnost nosi za industriju i same glazbenike? Izgleda da se odgovori naziru i da su vijesti ipak dobre.

Glazbena industrija i glazbenici suočavaju se sa izazovom zvanim tehnologija. Ona se mijenja vrtoglavom brzinom i doista je teško snaći se i prilagoditi. Osim novih sprava tu su i nove platforme za distribuciju glazbe te novi glazbenici-poduzetnici koji stvari žele preuzeti u svoje ruke i komunicirati s publikom direktno, bez posrednika.

Ubrzani rast streaming servisa kao što su Spotify, Deezer, Apple Music, Google Play i drugi (kao i legalnih downloada) nesumnjivo je doprinio oporavku glazbene industrije i ponovnom optimizmu. U 2015. godini streaming i legalno downloadiranje bespovratno su premašili prodaju diskova. Milijuni slušatelja širom svijeta prešli su s ilegalnog skidanja MP3 pjesama na nove platforme. Iako su zarade na streaming servisima male (od, 0.006 do 0.0084 centa po preslušanoj pjesmi), barem za najveća glazbena imena one ipak znače veliku dobit. Primjera radi, procjenjuje se da je na vrhuncu popularnosti pjesme Uptown Funk njen autor Mark Ronson zarađivao oko stotinu tisuća dolara tjedno samo od streaminga.

Osim besplatnog servisa koji nudi većina streaming platformi i koji uključuje oglase koji prekidaju vaše slušanje, postoje i premium servisi koji podrazumijevaju mjesečnu pretplatu i nude slušanje glazbe bez oglasa, slušanje i kada niste spojeni na net, skidanje pjesama i neke ekskluzivne sadržaje. Spotify, naprimjer, razmišlja da određena izdanja privremeno ili stalno ograniči na svoje premium pretplatnike. Slušatelji koji su voljni plaćati pretplatu u zamjenu za određene privilegije nesumnjivo doprinose stabilnosti glazbene industrije. Analitičari financijskog giganta Morgan Stanley-a, Benjamin Swinburne i Ryan Fiftal, čak misle da će se premium servisi pokazati kao spasitelji glazbene industrije.

Iako gorenavedene audio platforme rastu velikom brzinom, najveći straming servis i dalje je Youtube. Problem s Youtubeom je ‘piraterija’ slušatelja koji neovlašteno postavljaju pjesme i tako ‘otimaju’ statistike zvaničnim kanalima muzičara i izdavača. U vezi toga prošle godine 1000 glazbenika, među njima Paul McCartney i Lady Gaga, uputilo je pismo europskim liderima i požalilo se da servisi poput Youtubea „na nepravedan način uzimaju od glazbene zajednice“.

Nadalje, važnost tehnologije za glazbenu industriju može se jasno vidjeti na primjeru pametnih telefona i tableta. Oni su iznimno važni jer veliki broj korisnika (u SAD-u nekih 90%) ima jednu od ovih sprava, a slušanje glazbe dok ste u pokretu (na putu u školu, na posao, dok se krećete po gradu itd.) postala je nešto sasvim normalno. Još jedan tehnološki iskorak koji pomaže glazbenoj industriji i glazbenicima su naravno društvene mreže. One omogućuju brzo dijeljenje glazbe i direktan kontakt s velikim brojem potencijalnih slušatelja.

Jedan od relativnih noviteta s kojim glazbena industrija ozbiljno računa i u koje ulaže novce su podcasti. Spotify i Google Play počeli su nuditi vlastite podcaste, Showstopper i City Soundtrack. Na ovaj način izdavači namjeravaju doprijeti do najzagriženijih slušatelja od kojih vjerojatno imaju i najveću zaradu. Ovo bi moglo dodatno ugroziti poziciju radija. Prije pojave brzog interneta radio je imao ključni utjecaj na slušatelje. Očekuje se da će radio i dalje imati ulogu u promoviranju glazbe ali dosta manju u odnosu na analognu prošlost.

Što onda u budućnosti očekuje glazbenike? Velika imena i dalje će prosperirati. Pitanje novih glazbenika i kako im omogućiti da dođu do publike jako je važno. Paradoksalno, čini se da upravo njima treba jaka glazbena industrija. Za nove glazbenike problem predstavlja kako se promovirati u moru novih izdanja. Da biste se probili ipak vam treba marketing izdavačkih kuća. Činjenica je da izdavači ulažu velike novce u otkrivanje i promoviranje novih talenata i tu leži obostrani interes. I naravno, osim što im treba marketing da njihova glazba dođe do slušatelja, jednom kada postanu popularni njihovi koncerti donosit će im dodatnu, možda veliku zaradu.

Za kraj treba reći da je David Bowie bio u pravu. Još 2002. u jednom intervjuu rekao je da će se „apsolutna transformacija svega što smo o glazbi ikada mislili dogoditi u narednih deset godina. Glazba će postati roba poput tekuće vode ili struje“. Ovakva formulacija možda zvuči pomalo okrutno, ali popularnost streaminga dovela je do rasta glazbene industrije od 7% u 2016. godini (ili za 1.1 milijardu dolara). To su doista impresivne brojke i veliki korak naprijed za industriju za koju se mislilo, a neki i dalje misle, da je na koljenima.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Foto: Economically Inclined

Andrić u Mostaru

Kako zloupotrijebiti književno djelo velikog pisca zarad najprizemnijih ideoloških ciljeva? Ili: kako iskoristiti pisca za najvulgarnija dnevno-politička prepucavanja? Ili opet: kako pisca prokazati kao moralnu hulju koja perfidno piše protiv našeg naroda? Ili još: kako od pisca stvoriti nacionalnu ikonu, bez obzira na činjenicu što je u nacionalnom smislu bio nešto sasvim drugo?

Iskustvo i praksa kazuju da je sve od pobrojanog apsolutno moguće ostvariti. Praksa je to koja se jako dobro primila u regiji koju volimo zvati Zapadnim Balkanom. Ako želite izučavati i usavršiti kako od pisca napraviti monstruma ili nacionalnog idola, kako mu pridodati atribute koji nemaju nikakve veze s onim što je pisao i radio – dakle, bezočno ga falsificirati – Zapadni Balkan je sigurna adresa za valjanu edukaciju. Ipak, jednu važnu seansu već ste propustili. Prije tri dana u Mostaru je održana promocija knjige ‘’Andrićevstvo: protiv etike sjećanja’’, autora Rusmira Mahmutćehajića.

Na rečenoj promociji mogli ste puno toga zanimljivog saznati o Ivi Andriću. Recimo, da je bio rasist, islamofob, ideolog genocida, bosnomrzac, suradnik Ravnogorskog pokreta… Na momente je bilo toliko zanimljivih iskaza da je neke šteta doslovno ne citirati, poput ovog: ‘’Argumenti da je Andrić bio pametan pa kao takav nije mogao biti nacionalist ne stoje, jer kao da pametni nisu bili Adolf Hitler, Dobrica Ćosić, Vojislav Šešelj.’’ Zahvalnost za ovu lucidnu opasku dugujemo Nerinu Dizdaru, po nacionalističkim ispadima već solidno afirmiranom SDP-ovskom građaninu multietničke provenijencije. ‘’Zapitajmo se, zašto Andrić uvijek, kada govori o različitim šeširima dekadencije, bira samo fes kao oličenje negativnosti’’, nepokolebljiv je Dizdar u zaštiti Bošnjaka od islamofobnog rasiste Andrića. Ništa manje pregnantno i intelektualno uzbudljivo nije bilo je niti izlaganje Senadina Lavića, profesora sa sarajevskog FPN-a. Lavić je, s urođenom intelektualnom profinjenošću, podsjetio da je Andrićeva književnost perfidni antibosanski projekt, uperen prije svega na njenu muslimansku komponentu kao strano tijelo, a Andrić velikosrpski ideolog koji je tajno šurovao sa Dražom i Nedićem. Sve je to, smatra Lavić, jedan pomno razrađen scenarij koji on, Lavić, veoma kreativno naziva ‘’antibosanskom matricom’’.

Čovjek spontano osjeti radost i nemali ponos kad vidi da na bh univerzitetima rade i djeluju takvi rasni (vidi vraga!) predstavnici filozofske i književno-estetske misli poput Lavića i Dizdara. Ali daleko od toga da su oni bili jedine zvijezde mostarskog sijela. Da Feral Tribune kojim slučajem nije upokojen, sigurno bi u znamenitu rubriku Greatest shits ušli i dijelovi izlaganja drugih sudionika mostarske promocije, poput Mirsada Kunića ili Sanjina Kodrića. Uglavnom, bio je to otužno nizak nivo izlaganja na razini najprimitivnijih teorija zavjere. Jedino racionalno i ideološke ostrašćenosti lišeno izlaganje imao je na mostarskoj promociji germanist Vahidin Preljević, čije su riječi mediji pogrešno prenijeli i potpuno izvrnuli njihov smisao. Preljević se kritički osvrnuo na selektivna i stereotipna čitanja i izvrtanja Andrićevog djela, založivši se pritom i za drugačija čitanja, odnosno za tumačenja iz različitih perspektiva, ali ne sa apriornim uvjerenjima, i ne sa rigidnih ideoloških osnova. Stoga ostaje nejasno otkud Preljević na ovakvim opskurantskim nacionalističkim seansama.

Nacionalističko cipelarenje Andrića stara je priča, koja je već lagano tinjala za vrijeme jugoslovenskog socijalizma, a oblike prave ideološke hajke na pisca dobila sa studijom Muhsina Rizvića ‘’Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu’’, te zbornikom radova ‘’Andrić i Bošnjaci’’. Ukratko, u ovom tumačenju Andrićevom djelu se učitava ideologija koja je uperena protiv Bošnjaka kao baštinika orijentalno-islamske civilizacije, te ga se optužuje da je falsificirao povijest i Bošnjacima pokušao nametnuti historijsku krivicu. U Andrićevom djelu pronalaze se “dokazi” da je to u suštini velikosrpska ideologija u svojoj književno-literarnoj verziji. To se konkretizira tvrdnjama da je Andrić u svojim djelima Bošnjake prikazao kao nasilnike i psihopate, da je Bosnu prikazivao kao zemlju mržnje, kao “tamni vilajet” u kojem su represija, ugnjetavanje i netolerancija konstante. Mostarski promotori samo papagajski ponavljaju ono što su ranije pisali i govorili Šukrija Kurtović, Muhsin Rizvić, Esad Duraković, Muhamed Filipović i drugi Andrićevi denuncijatori.

Frapantna je sličnost između srpskog i bošnjačkog nacionalističkog čitanja Andrića. I jedno i drugo tumačenje polazi od premise da je Andrićeva fikcionalna književnost neka vrsta alternativne historiografije. I jedno i drugo čitanje zanemaruje polifonu strukturu Andrićevog djela, vulgarno ga reducirajući i svodeći na ideologiju: u srpskom čitanju na ideologiju u kojoj se pronalaze argumenti i opravdanje za vlastiti nacionalizam, a u bošnjačkom na ideologiju koja je antiislamska i antibošnjačka.

Metodološki postupak kojim se ‘’analiziraju’’ Andrićevi tekstovi vrlo je sličan ‘’metodologiji’’ Geerta Wildersa ili nekog drugog islamofobnog mu istomišljenika kojom ‘’analiziraju’’ Kuran. Ali nacionalistička paranoja neobuzdana je sila koja će u svakom tekstu koji nacilja kao metu pronaći željenu inkriminaciju. Ona će ako treba i u novinskim sportskim rubrikama naći dokaze da se ugrožavaju domovina i nacionalna stvar. Na takav metodološki postupak osvrnuo se i Ivan Lovrenović. U eseju ‘’Ivo Andrić, paradoks o sutnji’’ Lovrenović piše: ‘’Kada bi netko krenuo u pretraživanje Andrićevog opusa rizvićevskom metodom a u obrnutom smjeru – tražeći primjere koji pobijaju tezu o ‘negativnom prikazivanju muslimana’, našao bi materijala za cijelu kontratezu”. Drugim riječima, takvom metodom lako bi se dalo dokazati da je Andrić bio najveći bošnjački pisac, beznadno zaljubljen u muslimanski orijentalni svijet. Ali i takva metoda je sama po sebi besmislena, jer bi i u tom slučaju bio zanemaren ukupan kontekst i Andrićev književni svijet.

Sve to po ko zna koji put povlači (retoričko) pitanje: kakav se ideološki sumrak uvukao u obrazovne institucije i okupirao fakultetske katedre i akademske govornice? Naravno, čast sjajnim pojedincima koji svojim angažmanom svjedoče da ideološki mrak još uvijek nije progutao ono malo preostalog racionaliteta. O razmjerama akademskog šarlatanstva u više navrata pisao je Tarik Haverić. U svojoj knjizi ‘’Kritika bosanskog uma’’ Haverić primjećuje da pojedini bošnjacki tumači Andrićevog djela, poput Muhsina Rizvića, zamjeraju piscu sto je braću Moriće prikazao kao razbojnike i ubojice, ili da je tendeciozno prikazao posljednje dane osmanske uprave u Bosni. Zanimljivo je, primjećuje Haverić, da se Andriću zamjera ono što se, recimo, ne zamjera nekim drugim, bosansko-muslimanskim autorima poput Hamdije Kreševljakovića, Safvet-beg Bašagica ili Mula Mustafe Bašeskije. Ili Haverićevim riječima: ‘’Andrić (…) povijesne ličnosti kakve su braća Morići karakterizira kao razbojnike i ubice, slijedeći u tome Bašeskiju i Bašagića; a za oslikavanje posljednjih dana osmanske uprave služi se istim izvorima kao i Kreševljaković. Ipak nije zabilježeno da je Rizvić igdje išta zamjerio Bašeskiji, Bašagicu ili Kreševljakoviću, čime se posredno potvrđuje njegova pristrasnost i tendecioznost u ocjeni Andrićevog djela…’’

Jedino što provincijska nauka i publicistika mogu je da truju dio javnog prostora svojim nacionalističkim optužnicama protiv književnih nepoćudnika. One će to i raditi na svoj mediokritetski i neznalački način, konstruirajući nakaradne optužnice spram svojih najvažnijih pisaca. Nažalost, određeni broj ljudi će te besmislene konstrukcije usvojiti kao istinite i biti trajno uskraćeni za užitak čitanja velike literature.

I na kraju, vratimo se još jednom na početku spomenutom Zapadnom Balkanu. Društva su to koja olako odbacuju ili ideološki zloupotrebljavaju svoje najvažnije pisce. Nije mnogo važno da li pisca poput Andrića želite ocrniti (Sarajevo), proglasiti nacionalnom ikonom (Beograd) ili ga naprosto želite zaboraviti jer se ne uklapa u vašu panetničku viziju svijeta (Zagreb). Važno je da ga što bolje upotrijebite za nacionalnu stvar. Ivo Andrić najizrazitiji je primjer takve zloupotrebe. Ta vrsta ideološkog nasilja nije zaobišla ni druge pisce poput Meše Selimovića ili Branka Ćopića, uvijek je tu neki dežurni nacional-patriotski pravovjernik da kaže koju lošu o Miroslavu Krleži ili Danilu Kišu, ali Andrić je bio i ostao najpoznatiji primjer nacionalističkog iživljavanja prema piscu i njegovom djelu. Naravno da provincijska zluradost i svemirska glupost ne mogu naštetiti piščevom djelu. Najveću štetu trpe kultura i društvo koji su nemoćni da se izbore sa tim ideološkim virusom koji ih duhovno osiromašuje i progresivno zatupljuje.

Sredina u kojoj su Senadin Lavić i Nerin Dizdar relevantni tumači Andrića i njegovog djela, osuđena je na intelektualni šrot najgore vrste. Sredina u kojoj Esad Duraković predlaže pedagošku prevenciju protiv najvažnijeg pisca Bosne, osuđena je na rigidni nacionalizam u akademskim institucijama. Sredina u kojoj Rusmir Mahmutćehajić određuje kriterije tumačenja književnosti, osuđena je na religijski dogmatizam i primordijalizam u znanosti. I, konačno, sredina u kojoj svi pobrojani predstavljaju akademske i intelektualne autoritete, osuđena je da joj univerziteti i obrazovne institucije budu među najgorima u Europi i svijetu.

Neven Šimić

Članak je također objavljen na portalu Prometej.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru.

Mono zvuk kao novi trend?

Ako govorimo o glazbi i reprodukciji zvuka, je li moguće da nas novi trend vraća u prošlost – nešto što sasvim sigurno nismo očekivali? Kvaliteta zvuka česta je tema audiofila: npr. stalna sporenja o vinilu i njegovom ‘autentičnom’ zvuku u odnosu na digitalni audio (možda se sjećate debata oko MP3 datoteka i njihovog “reduciranog” zvuka). Međutim, nikada nije dovedeno u pitanje da je stereo zvuk bolji nego mono – sve dosad.
The Conversation piše da je prije par godina objavljena kompilacija The Beatles in Mono, a da će im se drugi najpoznatiji bend šezdesetih uskoro pridružiti sa The Rolling Stones in Mono. Ako se to pokaže komercijalno isplativim, sigurno će biti još mnogo sličnih projekata.
Zašto se mono zvuk vraća, barem u uskome krugu entuzijasta? Postoje navodno dva razloga: prvi se tiče miksanja zvuka (nijedan miks, što znači niti rezultat rada u studiju, ne može biti ponovljen), a u drugome se radi o razlikama u tome kako percepiramo stereo i mono, o homogenosti zvuka koji je dio jedne veće cjeline.
Dodatni razlozi koji se spominju su umanjena dominacija gitarskoga sola u stereo miksu te ozvučenje, “iskrenost” mono zvuka, rad koji je treba uložiti za kvalitetu zvuka i drugi. Jedna od najinteresantnjih opaski je preporuka da mono slušate na samo jednome zvučniku.
Je li u pitanju još jedan prolazni trend ili je ovo svojevrsni ‘povratak korjenima’, barem za okorjele audiofile?

Trideset godina Walk This Way

Ovih dana navršava se trideset godina otkako je objavljen singl Walk This Way, jedna od najutjecajnijih pjesama u povijesti popularne glazbe. Ove četiri minute uvele su hip-hop kao žanr na velika vrata te oživjele i produžile karijeru Aerosmitha.
Kako piše The Guardian, ideju za suradnju dva benda imao je danas legendarni producent Rick Rubin. Članovi Aerosmitha bili su skeptični (ovo je uostalom bio njihov singl deset godina ranije) ali su ipak otišli u studio u New York i zajedno s Run-DMC sve obavili za jedan dan.
Ne samo da je pjesma postala veliki hit – to je bio i video. Probijanjem zida između dva studija simbolički su srušene barijere između dva dotada prilično odvojena svijeta, rocka i hip-hopa. Na vrhuncu popularnosti, MTV je video emitirao dva puta na sat.
Aerosmith je nastavio karijeru koja traje do danas (navodno spremaju oproštajnu turneju za iduću godinu), dok Run-DMC nikada nije doživio isti uspjeh. Danas su jedno od legendarnih imena rane faze invazije hip-hopa.

Kad kultura postane politika

Naviknuti smo na priču o globalizaciji i ekonomiji, na priču kako i jedna i druga utječu na naše navike, potrebe i kulturu. Međutim, rijetko mislimo o ekonomiji i kulturi kao o dva elementa koji se međusobno prožimaju. U Googleu sam pretražila pojam “kulturna industrija” i našla sljedeću definiciju: “Pojam kulturne industrije skovan je da bi opisao ‘tvornicu’ za proizvodnju standardiziranih kulturnih djela – filmova, radio programa, časopisa i sl. koji se koriste za manipuliranje i pasiviziranje širokih narodnih masa. Konzumacija jednostavnih užitaka popularne kulture koji su nam na raspolaganju zahvaljujući masovnim medijima ljude prave poslušnim i zadovoljnim, bez obzira na to koliko su teške njihove ekonomske okolnosti”.

Ne treba niti spominjati koliko je kultura je korisna. Možda smo toliko naviknuti da je smatramo važnom a da je uopće ne vidimo kao nešto što se može iskoristiti. Međutim, ovakva uporaba kulture postoji i ona je rasprostranjena, što potvrđuje i definicija kulturne industrije. Ne mislim pri tome na razinu pismenosti u nekoj državi ili na određena istraživanja. Kultura je politički i diplomatski alat, često podcijenjen kada o njoj mislimo na taj način.

Primjera radi, evo dvije zemlje koji nisu zanemarile ovaj “sekundarni” aspekt kulture: SAD i Japan. Kultura se manifestira na različite načine, a ono što su te dvije zemlje izabrale strogo je povezano s njihovom poviješću i običajima. U Japanu je strip poznat kao Manga postao najvažniji medij kroz koji se promiče novi koncept japanske vojske. U ovoj zemlji se raspravlja o ustavnim promjenama koje bi dovele do jačanja vojne sile. S obzirom na japansku povijest, glavni problem je uvjeriti javno mnijenje da bi se jačanje vojske isključivo koristilo u obrambene svrhe. Da bi se postigli ovaj cilj, japansko Ministarstvo obrane i Ministarstvo kulture rade zajedno na medijskoj kampanji, koristeći Mangu i japanski crtić “Anime” kako bi japansku vojsku prikazali u dobrom svjetlu. U tu svrhu koriste se svijetle boje i likovi koji u japanskome naroda izazivaju pozitivne osjećaje. S druge strane, SAD koristi bejzbol kao alat koristan za vanjske odnose. Barack Obama posjetio je Kubu nakon nekoliko desetljeća zamrznutih odnosa između dviju zemalja, a prvi korak u poboljšanju odnosa bio je organizirati bejzbol utakmicu, baš kao što se dogodilo i 2002. kada je bivši predsjednik Carter bio u posjetu.

Japan i SAD naravno nisu jedine zemlje koje kulturu koriste kao instrument za širenje političkih pogleda ili projekata. U Italiji, primjerice, premijer Renzi želi osamnaestogodišnjacima dati tzv. “kulturni bonus” od 500 eura, koji bi bio utrošen na knjige, kazališta, muzeje, koncerte i druga kulturna događanja. Jedini preduvjet? Ljudi moraju glasati na izborima kako bi dobili taj bonus.

Je li u redu dobivati novčanu pomoć koja kulturu čini pristupačnijom? Ja mislim da jeste, barem dok tu pomoć koristimo za osobno kulturno usavršavanje i dok učimo kako birati informacije između onih koje su nam na raspolaganju.

Chiara Merlino, The Global Panorama

Što je Europska konvencija o ljudskim pravima ikada učinila za nas? (VIDEO)

Treba li Velika Britanija ostati u Europskoj uniji ili je napustiti, pitanje je koje zadnjih mjeseci zaokuplja britansku javnost. O tome će Britanci odlučiti na referendumu  zakazanom  23. juna. Javnost je polarizirana na one koji manje-više argumentirano ističu prednosti ostanka u EU i one druge koji ukazuju na neke objektivne nedostatke Unije kao višenacionalne zajednice. Među ovima drugima dosta su glasni i paranoidni nacionalisti koji veoma snažno zagovaraju izlazak Britanije iz EU i nacionalno čistunstvo, smatrajući da niti jedan aspekt britanske demokracije ne smije biti iskvaren bilo kakvim uplivom sa strane.  Ismijavajući ovakav stav, poznati glumac Patrick Stewart napravio je urnebesan skeč koji je vrlo brzo postao popularan na društvenim mrežama. Stewart ovdje konkretno ismijava tvrdnju ministrice unutarnjih poslova Therese May da bi Velika Britanija trebala odstupiti od Europske konvencije o ljudskim pravima. Skeč je ujedno i posveta legendarnim montipajtonovcima.

Video sadrži titlove i uz određeno znanje engleskog jezika može se pratiti bez problema.

 

Zašto je zapravo kultura važna

Kultura je prostor u kojemu nastaju i u kojemu se oblikuju identiteti pojedinaca, grupa i nacija. To je općeprihvaćeno mišljenje struke, znanosti i politike. Dakle, kultura kao sadržaj bitan je dio identiteta, pogotovo to važi za male zemlje i narode (premda je u biti svaka izvorna i originalna kultura i anacionalna). Uspješni sportski i kulturni projekti šansa su i tzv. malim narodima da dospiju u centar međunarodne pozornosti. Stoga je ulaganje u kulturu pitanje zdravog razuma, jer kultura pozitivno oblikuje društvo i nadilazi kratkoročne političke ili ekonomske interese. U tome smislu kultura treba biti i društveno-državni projekt od posebne važnosti.

Kako stvari stoje s kulturom naprimjer u Hrvatskoj? Ideološke hajke kojima je izložen Oliver Frljić, možda i jedini radikalno inovativni i suvremeni kazališni djelatnik u toj zemlji, ne daju mjesta velikome optimizmu. Osim toga, izjave novoga ministra kulture – k tomu i povjesničara – o razdoblju NDH porazne su same po sebi, pa je upitno i na koji će način takva vlast vrednovati složenost kulturnih činjenica i pojava.

Druga važna tema je kriterija u što ulagati novce namijenjene za kulturu – da li u naizgled okoštale manifestacije poput Dubrovačkih ljetnih igara ili u nove projekte; u potporu novim umjetnicima ili u neprofitne online medije?

U Bosni i Hercegovini, kulturni radnici u većini smatraju da im država ne daje dovoljnu podršku, pogotovo ne pokušajima iskoraka na međunarodnu scenu. Dodatni prigovor je da se državna potpora kulturi u nekim sredinama namjerno zaobilazi. Možda je Sarajevo Film Festival jedna iznimka, jer taj festival marketinški zanimljiv i uspješan, a osim toga izdašno je podržan javnim sredstvima. Isto tako, stječe se dojam da javnost slabo reagira na sistemsko zanemarivanje kulture, ali da jako dobro prihvaća pojedinačne uspjehe na ovome polju.

Kultura i njena važnost u društvu su teme koje zaslužuju puno više od skromnoga teksta, ali potrebno je i na taj način govoriti o mjestu kulture u društvu. I to je, nadajmo se, mali korak ka promjenama nabolje.

Za kraj prilažemo razgovor o BiH kulturi vođen s Danisom Tanovićem, bosanskohercegovačkim redateljem i dobitnikom Oscara za najbolji strani film 2001. te nedavnim osvajačem Srebrenog medvjeda na Berlinaleu.

Zašto je Dubioza kolektiv uspješnija od regionalne konkurencije

U čemu je ‘tajna’ uspjeha Dubioze kolektiv? Jesu li u pitanju samo talent i lako pamtljivi hitovi? Zasigurno nisu jedini regionalni bend koji je usviran, čiji članovi govore engleski i mogu pjevati na njemu. Zašto su onda jedini s ovih prostora koji ‘dobacuju’ puno dalje od regije i po tome su daleko ispred konkurencije, ako je uopće imaju?

Kao prvo, izgleda da dečki iz Dubioze non-stop rade. Ako nisu na turnejama, snimaju novu muziku, prave duhovite spotove, rade na svome prisustvu na društvenim mrežama itd. Sami obavljaju sve ili većinu potrebnih poslova. Osim rada u bendu, dva člana djeluju i kao audio-vizuelna ekipa Diskobajagi. Čini se da jedino što ovi ljudi ne rade jeste da sjede u Sarajevu ili Zenici i žale se na ‘situaciju’.

Nadalje, za slušatelja-konzumenta na zapadu njihov zvuk je idealna mješavina poznatog (ska, reggae, rock) i egozotičnog (balkanski melos). Za regionalnu publiku, Dubioza je spoj poznatoga s primjesama ‘bijelog svijeta’ u smislu miješanja žanrova, produkcije i vizualnog elementa (crno-žute uniforme). Ukoliko je u pitanju namjeran koncept, ispostavio se pametnim i pun je pogodak.

Dubiozini tekstovi su angažirani ali nisu pretenciozni. Dapače, duhoviti su, a počesto na varljivo jednostavan način ukažu na naše probleme („vaš nacionalizam nije moj patriotizam“). Članovi banda također su spremni djelovati u lokalnoj zajednici, bez želje ili potrebe za dodatnim publicitetom (npr. podrška demonstrantima u Sarajevu, tvornici Dita ili djeci s posebnim potrebama u Pazariću) i u tome smislu su autentični .

Osim toga, nisu se bojali riskirati. U jednome su intervjuu izjavili da su ostavili ‘prave poslove’ kad su se odlučili baviti isključivo Dubiozom i srodnim aktivnostima. U blago rečeno slaboj BiH ekonomiji to je moralo biti hrabro i treba im čestitati na odluci.

Za kraj, osobni odnosi unutar benda moraju biti barem zadovoljavajući. Kada provodite puno vremena na turnejama, nakon puno godina putovanja članovi benda moraju biti dobri ‘diplomati u kombiju’ (ili naprosto puno duvaju). Svađe zbog dugo vremena provedenog zajedno prouzročile su probleme bendovima širom svijeta. Izgleda da su članovi Dubioze našli način da ih pametno prevaziđu i da funkcioniraju dugoročno, što baš i nije balkanski specijalitet.

Možda u ovome ima i neka pouka za sve nas.

DD

O jednoj nezapaženoj godišnjici

Dobar je običaj podsjećanje na važne godišnjice, tzv. jubileje. To su prigodne aktivnosti, ali i kao takve mogu koristiti kulturi pamćenja, pomoći pri vrednovanju ili prevrednovanju recentnog djela pojedinca ili institucije, a također i onih iz bliže ili dalje prošlosti. Poznati bosanskohercegovački i hrvatski književnik i intelektualac Ivan Lovrenović ovih dana navršava 70 godina života (Zagreb, 18. 4. 1943.). Ova obljetnica ne bi trebala proći gluho jer je nedvojbeno da se radi o važnome autoru i vrlo zanimljivome djelu.

Ivan Lovrenović jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika i jedan od najangažiranijih intelektualaca u BiH. Njegov put pisanja i govorenja dug je više od četiri decenije. Traje i dalje Lovrenovićev hod kroz labirinte bosanske kulturne i političke povijesti. Osim književnosti, područje njegovog zanimanja i tematika njegovih tekstova pokrivaju jako širok dijapazon pitanja vezanih za umjetnost, kulturu i politiku u Bosni i Hercegovini. Kulturna mozaičnost, povijesna i politička složenost, prošlost i sadašnjost Bosne njegova je inspiracija i trajna tema njegovog sveukupnog angažmana. Zato se za Lovrenovića s pravom može reći da je mislilac Bosne.

U svim Lovrenovićevim knjigama i tekstovima, bili oni književni, književno-teorijski, ili kulturološke studije, politički eseji – svugdje je na odgovarajući način stalno prisutna tema Bosne. Takva punina senzibiliteta za kulturu i povijest ove zemlje, za složenost i prepletenost identiteta i upornost da se o tim složenim pitanjima govori slobodno, ne uvažavajući nacionalne i ideološke stereotipe, traži kompetenciju, upornost i hrabrost. Lovrenović je očigledno fasciniran Bosnom i njezinom prošlošću, ali ne na način da ta fasciniranost utječe na njegov analitički diskurs i kritičko promišljanje. Naprotiv, on je uvijek prepoznavao ideologizirana tumačenja bosanskohercegovačke povijesti i vrlo kritički pisao o tim pojavama. Zbog toga nikada nije bio previše omiljen u nekim nacionalnim, ideološkim i kulturnim krugovima. Nerijetko je bio na različite načine i raznim ideološkim atributima etiketiran i diskvalificiran.

Lovrenović je posebno fasciniran kulturnom poviješću Bosne i nesumnjivo je veliki znalac na tom području. Njegovo zanimanje za ovu oblast rezultiralo je zanimljivim i vrlo važnim kulturno-historijskim studijama, medju kojima posebno treba izdvojiti dvije: Unutarnja zemlja iBosanski Hrvati – esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture.

Biti umjetnik, intelektualac, kritičar, mislilac – biti sve to i još biti neovisan od političkih i ideoloških “istina” i mitologija – za pojedinca je pretežak zadatak. Biti sve to u dvije posljednje decenije bivše Jugoslavije i dvije decenije države Bosne i Hercegovine veliki je izazov. To je vrijeme opasnih vrenja i velikih promjena. U takvim vremenima nije lako prepoznati objektivnu istinu, a zna biti opasno i samo traganje za njom. U tim decenijama dešava se opća politizacija svih društvenih segmenata. Ta je politizacija zasnovana na nacionalnim i jos češće nacionalističkim “istinama”.

Tek kada se posmatra i razumijeva u tom političko-povijesnom kontekstu, samo tada i tako mogu se sagledati značenja i značaj Lovrenovićevog javnog djelovanja. Kontekst je to u kojem postoje najmanje tri različite istine o istom pitanju. To je vrijeme u kojemu pojave i događaji bivaju mjereni sa tri različita moralna i tri različita normativna kriterija. Javni angažman pojedinaca i institucija strogo je na liniji jedne od triju istina, što ujedno znači suprotstavljenost ostalim dvjema istinama. Lovrenović je skeptičan i razložno kritičan prema svakoj od tih istina. Ipak je, kad se sve ukupno sagleda, najkritičniji i najskeptičniji prema jednoj od njih – prema onoj koju artikulira hrvatski politički milje.

Ako se cjelovito i analitički pristupi Lovrenovićevom djelu može se zaključiti da su pojava i rast nacionalizama jedna od frekventnijih tema njegovog pisanja. Posmatrajući periodično, moglo bi se reći kako je Lovrenović prije rata najviše kritizirao srpski nacionalizam i njegove unitarističke koncepcije i hegemonističke karakteristike. Neposredno prije rata, u toku i u godinama nakon rata vrlo je oštar kritičar svehrvatskog nacionalizma koji dolazi iz Zagreba i koji ima presudan utjecaj na veći dio hrvatske političke i intelektualne elite u BiH.

Njegovo kritičko-analitičko pero zadnjih je godina vidljivo više nego ranije usmjereno prema raznim manifestacijama bošnjackog nacionalizma. Sve to nikako ne znači da on u određenim razdobljima samo i isključivo kritizira jedan od spomenutih nacionalizama. Naprotiv, u svim tim fazama Lovrenović nije ostajao dužan nijednom od njih. Može se zaključiti da Lovrenović u određenom trenutku sa najviše pažnje i kritičke energije analizira onaj nacionalizam koji u tom datom momentu smatra najopasnijim, najofanzivnijim ili po mogućim posljedicama najštetnijim.

Lovrenović je vrlo kritičan prema konceptu svehrvatstva, konceptu koji o Hrvatima govori kao o homogenom, monolitnom nacionalnom fenomenu unutar kojeg ne smije biti nikakvih razlika. Prema Lovrenoviću, ukupan hrvatski identitet nije monolitan, on je zapravo izrazito hibridan i u sebi sadrži najmanje tri diferencirana kulturno-civilizacijska kruga: srednjoevropsko-panonski, mediteransko-romanski, balkansko-orijentalni.

U svom eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji Lovrenović iznosi zanimljivu ideju. On svaki od ova tri kulturno-civilizacijska kruga objasnjava i kroz djelo triju književnih velikana: Krleže, Ujevića i Andrića. Svaki od njih simbolizira jedan od spomenuta tri kulturno-civilizacijska kruga. Tako srednjoevropsko-panonski krug simbolizira Miroslav Krleža, mediteransko-romanski Tin Ujević, a balkansko-orijentalni Ivo Andrić. Međutim, svehrvatska nacionalna ideologija odbacuje koncept hibridnosti hrvatske kulture, insistirajući na modelu monocentričnosti i monolitnosti. Lovrenović insistira na dvije važne kulturološke karakteristike hrvatskoga ideniteta: ukupan hrvatski identitet izrazito je pluralan; identitet bh. Hrvata neodvojiv je od ukupnoga bosanskohercegovačkog konteksta.

Nacionalna ideologija i panetnički koncepti još od kraja 19. stoljeća uvijek su imali manjak razumijevanja za spomenute dvije kulturološke karakteristike. Neodvojiv dio identiteta bosanskohercegovačkih Hrvata svakako je i njihovo balkansko-orijentalno naslijeđe. Koncept svehrvatstva ne uvažava specifičnost i kompleksnost identiteta bosanskohercegovačkih Hrvata.

Jedna od važnih tema Lovrenovićevog pisanja su i kritičko-književne studije o Andrićevom djelu u kojima je autor razobličavao razna ideologizirana čitanja Andrića, prije svega njegovih književnih tekstova. Andrićeva je književnost izrazito polifona i u tom smislu “zahvalna” za različita tumačenja. To daje dosta prostora i materijala književnoj i svakoj drugoj teoriji da se njegovo djelo proučava iz različitih aspekata. Međutim, to također daje prostora i materijala raznim politikantskim ideologijama da instrumentaliziraju i zloupotrijebe književni tekst za svoje ideoloske interese. Lovrenović u svojim tekstovima ukazuje na tri takva ideologizirana pristupa Andriću i njegovom djelu: srpskom, bošnjačkom i hrvatskom.

Andrićevi fikcionalni tekstovi su u srpskom ideologiziranom tumačenju korišteni, između ostalog, i kao dokaz da je Bosna zemlja mržnje. Da bi se potkrijepila ova tvrdnja najčešče je kao dokaz uzimana Andrićeva priča Pismo iz 1920. godine, te roman Na Drini ćuprija. Ovi Andrićevi tekstovi se u srpskom ideologiziranom tumačenju koriste propagandistički, odnosno, kako bi rekao Lovrenović, kao neka vrsta zamjene za historiju.

Slična stvar je i sa tumačenjima Andrića kao bosnomrzca i islamomrzca koje je proizvod bošnjačkog ideologiziranog čitanja. I ovo tumačenje, ustvari, polazi od pogrešne premise da je Andrićeva književnost neka vrsta alternativne historiografije. U tom su pogledu ova dva ideologizirana čitanja, srpsko i bošnjačko, analogna. I jedno i drugo čitanje zanemaruje polifonu strukturu Andrićevog djela, vulgarno ga reducirajući i svodeći na ideologiju – u srpskom čitanju na ideologiju u kojoj se pronalaze argumenti i opravdanje za vlastiti nacionalizam, a u bošnjačkom na ideologiju koja je antiislamska i antibošnjačka.

Preko Andrićevog djela se, zapravo, prelamaju različita ideologizirana gledanja na osmansko razdoblje. Prema Ivanu Lovrenoviću, jedan od ključnih problema u tom smislu je “pitanje historijskog i kulturnog vrednovanja osmanske epohe u povijesti Bosne”. Prema jednom tumačenju (srpskom) osmanska epoha je razdoblje kulturne i civilizacijske zaostalosti, socijalnog i pravnog ugnjetavanja nemuslimanskog stanovništva, općenito mračno i represivno doba.

Prema drugom tumačenju (bošnjačkom) to je razdoblje multikulturnoga sklada, tolerancije i uvažavanja drugih neislamskih vjerskih zajednica, općeg kulturnog razvoja, itd. Ova dva pristupa osmanskoj epohi samo su “lice i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijem središtu nije čeznja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i ekskluzivizma.” (Ivan Lovrenović, Ivo Andrić, paradoks o šutnji) Ovakvim čitanjima ne nanosi se šteta Andrićevom djelu, nego kulturama koje ga na taj način čitaju.

Hrvatsko malograđansko nacionalističko čitanje Andrića svodi se na osudu Andrićevog navodnog konvertitstva i bijega u srpsku književnost i kulturu. Takvim krugovima najdraži je zaborav Andrića, što zadnjih decenija dobrim dijelom i jeste na djelu.

Bez obzira o kojoj oblasti piše, sve što je Lovrenović napisao napisano je takvim stilom i jezikom da se može svrstati i u njegov književni opus. Široki spektar tema i područja kojima se Ivan Lovrenović kao angažirani javni intelektualac bavi uzima dio prostora koji bi bio posvećen književnom stvaralaštvu. Može se pretpostaviti da bi bez tako širokog i intenzivnog Lovrenovićevog djelovanja književnost bila bogatija za neke nenapisane romane, poeziju i druge književne forme.

Lovrenović književnik osebujan je i relevantan autor. Kao i u svom ukupnom javnom intelektualnom djelovanju tako isto i u svom književnom opusu Lovrenović opservira i promišlja bosansku političku i kulturnu povijest. On se i u svojoj književnosti prepoznaje kao zainteresiran i zabrinut mislilac za stanje i sudbinu Bosne. Njegovi književni likovi, i fikcionalni i stvarni, u potpunosti su dio bosanskog miljea iz odgovarajućeg vremena. Na uvjerljiv način i po uzusima književne estetike Lovrenovićevi likovi svojom snažnom osjećajnošću i mentalitetom uvjerljivo slikaju Bosnu svoga vremena.

Umjetnika i njegovu umjetnost najbolje se može upoznati preko preko njegovog ukupnog djela ili preko nekih od njegovih pojedinačnih djela. Tako i Ivana Lovrenovića kao književnika možemo upoznati preko jedne ili više njegovih knjiga, kao što su na primjer Obašašća i basanja, Putovanja Ivana Frane Jukića, Liber memorabilium, Sedam dana po Bosni…

Lovrenovićev književni rad i značaj može se sagledavati i kroz njegov uredničko-izdavački opus. I taj dio Lovrenovićevog rada slobodno se može okarakterizirati kao impresivan kulturni poduhvat. Tek kada bude sistematizirana bibliografija njegovih uredničkih izdanja biće vidljiv zaista veliki rezultat tog vida Lovrenovićevog rada.

Brojne su knjige i edicije koje su objavljene sa njegovim uredničkim potpisom, i mnoga od tih izdanja povezana su sa kulturom i kulturnom poviješću Bosne i Hercegovine. Lovrenović je kao glavni urednik Svjetlosti iz Sarajeva bio jedan od najzaslužnijih što je ta izdavačka kuća postala jedan od najprepoznatljivijih sarajevskih i bosanskohercegovačkih brandova u bivšoj Jugoslaviji. Pod njegovom uredništvom objavljena su brojna važna djela svjetske i domaće književnosti. Tom obliku Lovrenovićevoga rada svakako treba dodati i njegov urednički i novinarski rad u više časopisa i novina.

Njegova autorska i urednička suradnja u sarajevskom Odjeku, Danima, Forumu Bosnae, zagrebačkom Danasu, Tjedniku, Erasmusu, splitskom Feral Tribuneu i dr. bitno je obilježila ta izdanja. I na stranicama tih izdanja Lovrenović je pisao o kulturi, kulturnom naslijeđu, o političkim i društvenim zbivanjima i kretanjima u Bosni i Hercegovini.

Autori koji svojim djelom i javno iznošenim stavovima ne povlađuju nadmoćnim strujama u kulturi, umjetnosti i politici bivaju osporavani i proizvoljno sumnjičeni za koješta. S tim u vezi, treba reći da takav intelektualni angažman doprinosi uspostavi i čuvanju standarda kvaliteta i etičkih kriterija.

U svome dugom bavljenju književnim radom i isto tako dugom istraživanju i pisanju o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine Lovrenović je već do sada uradio veliki i važan posao. Isto vrijedi i za njegovo stalno praćenje i pisanje o društveno-političkim temama. Može se reći da se po obimu i kvalitetu radi o opusu kojemu nije lako naći pandan.

Sedamdeset godina života i više od čedrdeset godina umjetničkog rada i javnog intelektualnog angažmana nije samo dobar povod nego i velika prilika da se o Lovrenoviću i njegovom djelu, o vremenima u kojima je ono nastajalo, sazna više nego što danas znamo. Uobičajeno je da se ovakvim povodom organiziraju različiti forumi, stručne i znanstvene rasprave. Raspoložive informacije govore da taj običaj u Lovrenovićevom slučaju neće biti ispoštovan.

Neven Šimić

Uz 70. rođendan Ivana Lovrenovića

Prvi put objavljeno 23. 4. 2013. u tjedniku BH Dani.

Također dostupno na stranici Ivana Lovrenovića: