Putovanje po Bosni godine 2018.

Piše: Ivan Lovrenović

Ovaj tekst odlomak je iz rukopisa Putovanje po Bosni godine 2018., koji će kao knjiga, s fotografijama Josipa Lovrenovića, izaći ujesen ove godine. Cijeli je poduhvat zamišljen kao hommage Ivanu Frani Jukiću o dvjestotoj godišnjici njegova rođenja. U uvodu knjige stoji i ovo: Continue reading “Putovanje po Bosni godine 2018.”

Oglasi

Alan Ford

Piše: Miljenko Jergović

Imaginarni prijatelj/12

Strip “Alan Ford” tipičan je proizvod talijanske konfekcije s početka sedamdesetih. Pritom, jedan od neuspješnijih. Naime, “Alan Ford” je, zahvaljujući nekom danas bezimenom uredniku u Vjesnikovoj roto ediciji Romani i stripovi, dopro do Jugoslavije, gdje je doživio neusporedivo veću slavu nego u domovini. Continue reading “Alan Ford”

Prekretna knjiga o Titu

Piše: Ivan Lovrenović

(Integralni tekst zapisa o knjizi Ive i Slavka Goldsteina Tito, pročitanoga na predstavljanju knjige u Novinarskom domu u Zagrebu 16. 6. 2015)

Iz predgovora knjizi saznajemo kako je nastajala: njezina geneza ide iz prvih godina po Titovoj smrti, kada je u zimu 1982. Slavko Goldstein u Danasu Jože Vlahovića objavio prikaz Titova života i političkih okolnosti do  1937. godine. Tomu se kasnije nadodaju višegodišnja historiografska istraživanja i publikacije profesora Ive Goldsteina o novijoj hrvatskoj povijesti, da bi na kraju, kroz nova istraživanja, rasvjetljavanja i prosudbe obojice autora, sve to rezultiralo ovom velikom biografijskom sintezom, koja je u isti mah knjiga o Josipu Broz Titu, i knjiga o jednoj epohi hrvatske i južnoslavenske povijesti. Continue reading “Prekretna knjiga o Titu”

Jerry Lee Lewis i čudesni koncert u Hamburgu

Jedan kritičar ocijenio je da se ne radi o koncertu nego o ‘mjestu zločina’.

Živi album je riskantna forma jer nije lako, ili je možda nemoguće, koncertnu atmosferu uvjerljivo prenijeti na audio snimak.

Jedan od najboljih ikada snimio je Jerry Lee Lewis, legenda iz prvog ešalona rock glazbenika. Album se zove Live at the Star Club, a snimljen 5.4.1964. u Star klubu u Hamburgu. Na Rolling Stoneovoj listi najboljih živih uradaka nalazi se na 16. mjestu, što se čini nepravedno niskim. Continue reading “Jerry Lee Lewis i čudesni koncert u Hamburgu”

Leonardo da Vinci: 500 godina nakon smrti njegov genij sjaji kao i uvijek

Piše: Gabriele Neher

Rijetko je koji stari majstor poštovaniji i prepoznatljiviji od Leonarda da Vincija. Međutim, razmišljati o Leonardu kao o starom majstoru – što podrazumijeva uobičajenost, tradicionalizam, staromodnost i dosadu – čini ozbiljnu nepravdu ovom izuzetnom umjetniku. Nema baš ničeg ustajalog ili predvidivog kod čovjeka čije osobne mane iritiraju i frustriraju suvremenike, jednako kao što ih njegova blistavost i kreativnost zasljepljuju i uzbuđuju. Jedno je sigurno: što god Leonardo bio, nije bio star i dosadan.

Drugog svibnja ove godine navršava se 500 godina od Leonardove smrti, u Amboiseu u Francuskoj. Ovaj iznimno važan datum obilježava se velikim brojem aktivnosti, između ostalog i sjajnom i maštovitom serijom od 12 istovremenih izložbi diljem Velike Britanije, od kojih svaka sadrži dvanaest umjetnikovih crteža iz kraljevske zbirke u Windsoru.

Crteži pružaju uvid u to kako je ovaj pionir i inovator vidio svijet oko sebe. Stoga nema prikladnije proslave njegova života od prikazivanja 144 crteža. Bilo bi lijepo i zabavno baviti se „Leonardo turizmom“, jer se svaka od dvanaest izložbi fokusira na određenu temu.

file-20190201-108334-6ornsdNa primjer, muzej i umjetnička galerija u Bristolu izložili su crteže koji prikazuju životinje i njihove pokrete, uključujući uistinu zavodljive Mačke, lavove i zmaja (između 1513-18). Radi se o crtežu koji bi napokon trebao upokojiti ideje o Leonardu kao starom, nemaštovitom majstoru.

Leonardo gleda mačku koja se čisti, ali ono što na kraju bilježi nije mačka već najčudesniji mali zmaj, čije su obline istovjetne onima mačaka u istome djelu. Leonardov um nikada nije mirovao i upravo kroz njegove crteže možete na djelu vidjeti kako funkcionira um umjetnika koji je naslikao veličanstvenu Posljednju večeru, a jednako se zabavljao crtajući mačke.

Šegrt u radionici

Leonardovi počeci kao umjetnika slijedili su tradicionalni put šegrta u radionici renomiranog majstora, u ovom slučaju u studiju Andrea del Verrochia, vrlo uspješnog umjetnika koji se kretao u krugu obitelji Medici i koji je bio jednako uspješan poslovni čovjek kao što je bio umjetnik.

file-20190201-127151-qfw470Renesansne radionice proizvele su mnoštvo talenata. Radionica je u bilo kojem trenutku mogla raditi slike po mjeri za bogate pokrovitelje, a istovremeno surađivati ​​s drugom radionicom na velikim freskama, konstrukcijskim radovima ili na dizajniranju i proizvodnji pozlaćenih dekoracija od kaširanog papira za bankete. Od umjetnika se očekivalo da mogu proizvesti izuzetne dizajne za nakit, odjeću i životinjsku livreju za bogate trgovce renesansne Firence. Istovremeno su pravili popularne prigodne ukrasne pladnjeve za poklon novim majkama, slike na ploči za jeftinije tržište te kopirali heraldičke dizajne i skicirali karte.

Renesansne radionice bile su uspješne zbog raznolikosti vještina koje je pod jednim krovom okupljao majstor poput Verrochia. Tim je uvijek bio jači od zbroja pojedinaca i održavao se kroz svoje šegrte. Što se Leonarda tiče, on je bio majstor svih zanata, umjetnik koji se ne ističe u samo jednoj vrsti umjetnosti nego u svima.

Dvorski umjetnik

Leonardo je bio posve svjestan svojih izvanrednih talenata i vrijednosti za pokrovitelje, što je pokazao u pismu u kojem traži posao na jednom od najekstravagantnijih europskih dvorova, onome koji je pripadao Ludovicu il Moro Sforzi, vojvodi od Milana.

Leonardo u pismu spominje stručnost u dizajniranju i izgradnji efektivnih topničkih i oborinskih mostova, opisuje svoje vještine u izradi strateških rovova za opsade kao i uređenju okoliša. Također govori o stručnosti koju posjeduje kao arhitekt i kipar i obećava da može “slikati sve što može učiniti bilo tko drugi, tko god da je on”.

file-20190201-75085-q29vu6

Vojvoda od Milana mu je naravno dao posao. Na Sforzinom dvoru, kamo je došao u dobi od gotovo 30 godina, Leonardo je sljedeća dva desetljeća proveo stvarajući svoja najpoznatija djela (Mona Lisu, Posljednju večeru, Bogorodicu na stijenama, Damu s hermelinom). Cijelo to vrijeme usporedno je radio na narudžbi koja je bila najbliža srcu njegovog pokrovitelja – izradi konjaničke statue u prirodnoj veličini koja slavi Sforzinog oca.

Leonardo kao umjetnik nije se mjerio sa svojim suvremenicima. Njegovi pravi takmaci bili su veliki majstori klasične antike. Jedini način na koji je mogao postići trajnu slavu svojim radom bio je da njegovi radovi – osobito spomenik Sforzinom ocu – postanu remek djela i ogledni primjerci. Leonardove namjere bile su da pokaže nenadmašnu vještinu i znanje.

Najvažnije naslijeđe koje nam je Leonardo ostavio iz svojih milanskih godina su njegova bilježnice i crteži (uključujući neke koji se sada prikazuju). Jedan od razloga za ove crteže bila je želja da ovlada svime što mu je bilo potrebno kako bi najbolje završio Sforzin spomenik.

file-20190201-108338-1y72ov

Morao je razumjeti anatomiju životinje i njenog jahača. Njegova bilježnica pokazuje nevjerojatne studije ljudske i životinjske anatomije, pokreta i izražavanja, s Leonardom koji se iznova vraća istom motivu i beskrajno radi na malim varijacijama.

Da bi izradio veliki spomenik, morao je razumjeti kako se ponašaju metal, vatra i minerali, kao i mehanički procesi lijevanja i podizanja spomenika. Proučavao je strojeve, crtao postojeće i poboljšavao stare dizajne i izumio nove. Leonardo je želio znati o pojedinostima tekstura, a morao je i holistički sagledati i razumjeti krajolik.

file-20190201-124043-mua440Bilježnice su u nekim svojim temama enciklopedične i oduzimaju dah u svojoj zamršenosti i ljepoti. Upravo je beskrajna upornost u njegovim crtežima ključ za razumijevanje bezvremenske privlačnosti ovog, najvećeg, umjetnika.

Leonardo je umro prije 500 godina u Amboiseu, na dvoru Franje I. gdje se povukao nakon što je radio za neke od najvećih mecena početkom 16. stoljeća. Putovao je s vojskom Cesarea Borgie i crtao neke od najranijih mapa urađenih iz ptičje perspektive.

file-20190201-124043-wldmvy

Ostao je na Papinskom dvoru Lea X (Giovanni de’ Medici), gdje eksperimentira s mehaničkim satovima i sve se više usredotočuje na proučavanje meteoroloških fenomena kao što su oblaci i prolomi oblaka. Jedina konstanta bilo je crtanje.

Zato uživajte u ovim crtežima u kojima se ogleda 500 godina povijesti umjetnosti. I znajte cijeniti to što možete zaviriti u um najvećeg renesansnog čovjeka od svih.


(The Conversation)

Što je nama danas Predrag Matvejević?

Piše: Mile Lasić

“Hoće li naši provincijalni kulturni korifeji išta naučiti iz tragedije koju smo proživjeli i koja još traje? – zapitao se Predrag Matvejević, na kraju eseja enciklopedijske kakvoće “Kalamovi”, objavljenog i u časopisu “Most”

 ***

 I prvi  i drugi dio mojeg „posljednje zbogom“ Predragu Matvejeviću, objavljen u Dnevnom listu prije dvije godine, u međuvremenu  je objavljen i u mojoj prešućenoj knjizi „Mostarsko-europske priče 2015-2017“ (Art RABIC, Sarajevo, 2018.). Naslovljen je bio „Šta je nama, Mostarcima, danas Predrag Matvejević?“ i  oslonjen na „last tribute to…“,  kojeg su Predragu Matvejeviću uputili: Ivan Anđelić, Bora Ćosić, Nadažda Čačinovič, Nino Gvozdić, Elvedin Nezirović, Boris A. Novak,  Tonino Picula, Marko Tomaš i Velimir Visković. No neću in extenso prepričavati dvije godine poslije što je rečeno u ovom mostarskom hommageu vjerojatno najumnijem Mostarcu svih vremena, nego tek dotaći ono što se mora ponoviti. U stvari,  ponovit ću ovdje ono što govorim mojim studentima na kolegijima o Europskoj uniji i najdražem mi kolegiju Interkulturalno razumijevanje. A govorim im o čovjeku i autoru „višestrukih identiteta, s kojim bi se sve kulture kojima pripada morale ponositi, a hrvatska prije svega“. Zbog toga se i ovdje dotičem, kao i u susretima sa studentima, njegovih eseja  „Kalamovi“ i „Jugoslavenstvtvo danas“, zapravo što je ostalo od te velike ideje „poslije svega“ što smo uradili jedni drugima …

 Jugoslavenstvo

 “Hoće li naši provincijalni kulturni korifeji išta naučiti iz tragedije koju smo proživjeli i koja još traje? – zapitao se Predrag Matvejević, na kraju eseja enciklopedijske kakvoće “Kalamovi”, objavljenog i u časopisu “Most” (188-189/2005.) dok ga je uređivao rahmetli Alija Kebo – to jest “sagledati koliko su joj sami pridonijeli”. I dogodilo mu se potom da se (polu)službeni ili lažni hrvatski “korifeji” na isti način odnose i prema njemu – da ga i u smrti ignoriraju, dok se na drugim stranama nerijetko koriste Matvejevićevim likom i djelom tako što ga neukusno svode na svoje majušne (političke i kulturološke) gabarite. Srećom je i u hrvatskoj i svim kulturama b-h-s-cg jezika veliki broj i onih koji s mjerom izražavaju pijetet i prema Matvejevićevoj osobnosti i književnosti i društvenom angažmanu. Osobno činit ću sve što je u mojoj moći na opisani način, sve dok me budu trpjeli tamo gdje sam djelatan i dok budem djelatan …

Ne želim se u „večeri sjećanja“ u Pavarotti centru u Mostaru dvije godine poslije Matvejevićeve smrti baviti iscrpnije ni sljepoćom ni gluhoćom, na jednoj, ni bezočnom instrumentalizacijom Matvejevićevih političkih izjava u ratu i poraću, na drugoj strani, izuzev što ću zaključiti da se u oba slučaja radi o svođenju Pokojnikove ličnosti i djela na palanačke kriterije razumijevanje Dobra i Zla. Pri tomu bih postavio ovdje hipotezu o Matvejevićevom nepripadanju samo jednoj kulturi, te o distanciranju od silnika i njihovih politika ma otkuda dolazili, te solidarnosti sa slabijima i ugroženima. Nije u svojoj dobroti i političkoj naivi imao nikad dilemu da se treba postaviti na stranu slabijih i ugroženih, ali je znao i griješiti, o čemu nije večeras i ovdje ni ukusno ni uputno govoriti. Kazat ću, ipak, toliko: i iz osobnih iskustava znadem da se iz daljine ne vidi uvijek sve u svojoj isprepletenosti, ružnoći i zloći, kao kad se vratite u Zavičaj. Barem u mojemu razumijevanju, ovdje i nema dobrih u izobilju, iako ima puno onih koji se takvim smatraju.

Iako s njim osjećam mnogostruku kulturološku bliskost, posebice mi je važan zbog opredjeljenja za život “između azila i egzila” u trajanju od 18 godina, točno koliko je trajao i moj boravak u drugoj kulturi i jeziku, pri čemu ne mislim na boravke u jugoslavenskim središtima, nego onima izvan prostora b-h-s-cg jezika. Otuda godinama i posredujem Predragovu lucidnu misao kako je identitet uvijek pitanje plurala a ne singulara, bio njegov nositelj tog svjestan ili ne! Vrlo mi je važna i Predragova ocjena da je u SFRJ postojalo deset vrsta ‘jugoslavenstva’ i da su više-manje bila kompatibilna, izuzev s tzv. vojnim jugoslavenstvom oslonjenim na pravnu i političku i golu silu, koje je SFRJ u konačnici i zadavilo! I, uistinu, već prije pojave njegove važne knjige “Jugoslavenstvo danas” (Zagreb, 1982.), Matvejević je na jednom savjetovanju u Marksističkom centru CK SK Srbije, daleke 1981., upozorio da se ne smije ni nadnacionalni ni bilo koji identitet braniti snagom oružja.

U eseju „Šta je jugoslavenstvo danas“, objavljenom 2014., takorekući pred smrt, Matvejević je post festum vema razložno ustvrdio: „Postoji jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne briše zajednički dio prošlosti i povijesti u kojima su naraštaji dijelili ideje i ideale, nade i zablude, oduševljenja i razočaranja.“ Sukladno njegovom razumijevanju, „jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom. Raspad Jugoslavije, način na koji se odigrao i posljedice koje je ostavio, potisnuo je tu ideju na rub prošlosti.“ No, još je intrigantnija Matvejevićeva procjena: „Uočljivi stanoviti pokušaji, rijetki i bojažljivi, koji pokazuju da bi se moglo – prihvaćajući nove državne granice i prevladavajući nepotrebna ograničenja – saobraćati ili surađivati na civiliziran način, s uzajamnom korišću za svakoga ponaosob. Moguće su razmjene i doticaji koji ne dovode u pitanje ničije identitete i posebnosti, nego – naprotiv – potiču plodonosan protok ideja i obogaćujuću razmjenu iskustava. Takve je težnje nužno osloboditi predrasuda kakve su često uvriježene u nacionalnim kulturama malih naroda.“ Pri tom se izravno pozvao i na poznatu misao Antuna Gustava Matoša: „Naša će umjetnost biti nacionalna tek kad bude europska», pa se zapitao: „Moramo li doista poricati ili prikrivati postojanje takvih stavova samo zato da bismo zadovoljili ostarjelu nacionalnu ideologiju? Nije li moguće govoriti o južnoslavenskim kulturama i njihovim vezama kao što se govori, primjerice, o nordijskim, o srednjoevropskim ili latinoameričkim kulturama i literaturama – a da se pritom ni jednoj od njih ne oduzima ni najmanji dio njezine posebnosti?“

I u širem yu kontekstu i u užem hrvatskom, te i posebice unutar bh. kulturološkog i političkog konteksta od iznimne je važnosti i Matvejevićev esej o „kalamovima“,objavljen 2005. godine i u  specijalnom broju čuvenog časopisa „Most“, rahmetli Alije Kebe. Uostalom, znano je da je  i Predrag bio „kalam“, matoševski kazano, i u jugoslavenskoj i europskoj i u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj kulturi, te da je i zbog toga bio istinski prijatelj Bosne i Hercegovine.  Usput kazano, o „kalamovima“ u hrvatskoj kulturi govore i  imena stranoga porijekla koja nose Strossmayer, Šenoa, Gaj, Demeter, Štoos, Vraz, Zajc, Lisinski, Šulek, Bukovac (prezivao se zapravo Faggione), Medulić (Mendola), Papandopulo, Gavella, Ružička (naš prvi Nobelovac, Čeh porijeklom), Sorkočević – iz albanske obitelji koja je prodavala Dubrovniku sijerak: sorgo ) itd., dok je gotovo zaboravljeni Harambašić srpskoga roda, kao i Tesla, Preradović ili Desnica, među inim, piše Matvejević. Lista bi se lako dala produžiti i upotpuniti, ona sama po sebi obvezuje jednom vrstom, moglo bi se reći, ekumenske otvorenosti, koju u hrvatskoj kulturi ističu i potvrđuju spomenuti predstavnici. Svaki od njih stoji nasuprot onim shvaćanjima koja se ne uspijevaju osloboditi jalovog samoljublja i provincijalne uskogrudnosti. Davno je to shvatio Vatroslav Jagić i povjerio Franji Račkome: „Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin“ (godine 1890).

Posebno mi se priča o „kalamovima“ i potisnutom „kalemljenju“, na koje nas podsjeća i mrtav Predrag Matvejević,  čini važnom u njegovom rodnom Mostaru, kakav je postao tijekom i poslije rata, jer je pred posljednji rat u ovom gradu živjelo 18,4% obitelji u tzv. miješanim brakovima. „Moraš li se odricati polovice sebe samoga?“, piše Matvejević, uz konstataciju da „takve veze nemaju gotovo ništa zajedničkog s preživjelim oblicima unitarizma i asimilacije, kojima ideolozi plaše ili ohrabruju svoju klijentelu.“ A vjerojatno i najvažnija je njegova poruka: „Jugoslavenska ideja često je zapisivana lošim rukopisom na stranicama naše povijesti“, uz obrazloženje – „ove riječi ne zapisujem ovdje kao utjehu ili opravdanje – tješiti se ne mogu a pravdati ne želim“!

 “Nismo umjeli slušati profesora”

“Nismo umjeli slušati profesora”, ocijenio je vrlo smisleno u nekrologu Matvejeviću mladi mostarski književnik Marko Tomaš, čemu bi se mirne duše smjelo dodati: ni u prošlom sustavu, ni u ne-sustavima nastalim na razvalinama bivše SFRJ. Marko Tomaš je ukazao, inače, na nepobitnu činjenicu da je Predrag bio “korektor u društvima u kojima je živio“, prvo u jugoslavenskom a napose u hrvatskom društvu. „Uvijek je ispravno skenirao neuralgične točke i probleme i o njima otvoreno govorio“, zaključuje Tomaš, koji se nedavno preselio baš u Zagreb, „taj njegov intelektualni angažman bio je od velikog značaja svakome tko pokušava sačuvati zdrav razum u vremenima kojima najviše nedostaje upravo zdravog razuma, u vremenima ludim i bijesnim, punim mržnje, beznađa, vremenima koja kao da nemaju svoje sutra.“ Nekrolog Marka Tomaša je vijedan spominjanja i na „večeri sjećanja“ ovdje u Pavarotti centru, dvije godine poslije, jer je ukazao i na povijesnu koincidenciju da su istog datuma  (2. veljače, u razmaku od 93 godine), umrli i Aleksa Šantić i Predrag Matvejević. Tu su koincidenciju uočili, naravno, i drugi Mostarci, ali je od iznimne važnosti upravo ono što u vezi sa Šantićevim sprovodom poručuje Tomaš: “Njegov je sprovod bio do tada a i zauvijek neviđen u Mostaru. Sa džamije se učila molitva za pokojnika, zvonila su zvona svih gradskih crkava i ljudi su ispraćajući Šantića zapravo odlučno počeli sanjati novi, bolji, sretniji Mostar u kojem će to jedinstvo biti pravilo, a ne incident. U tom snu, nikada do kraja dosanjanom, rodio se i odrastao Predrag Matvejević. Profesor je umro 2. veljače 2017. godine. A mi i dalje jedino možemo sanjati onakav Mostar kakav je ispratio Aleksu Šantića. Svaki grad je san. I Mediteran je san. Kada prestanemo sanjati tada se prestajemo odupirati zlu. Čovjek se mora boriti da bude dobar i da živi u dobrom svijetu. Puno je nekrologa napisano za profesora Matvejevića, ali mostarske crkve i džamije su šutjele”.

U mojemu kompendijskom hommageu pokojnom Predragu Matvejeviću od prije dvije godine našle su se, također, veoma dirljive reakcije predsjednice PEN centra Hrvatske Nadažde Čačinovič, hrvatskog književnika i enciklopediste Velimira Viskovića, potpredsjednika Međunarodnog PEN centra Borisa A. Novaka, “berlinskog apatrida” Bore Ćosića, čovjeka i književnika slične sudbine, a zbog neprijeporno važne mediteranske dimenzije Matvejevićeva života i djela i reakcija rođenog Šibenčanina Tonina Picule, kao i iznimno važan nekrolog Elvedina Nezirovića s temeljnim pitanjem: što je nama danas Predrag M., te mostarskog odvjetnika Nine Gvozdića i ravnatelja HLI iz Mostara Ivana Anđelića. S obzirom da je Elvedin jedan od sudionika večerašnjeg mostarskog prisjećanja na Matvejevića, izdvojit ću samo da mu se pravovremeno posrećilo i najdirljivije i najsmislenije pitanje: “Što je nama, Mostarcima, danas Predrag Matvejević?”, te ključnu poruku: “Prošao sam jutros Bulevarom i zaustavio se pored mjesta na kojem se nekada nalazila kuća Predraga Matvejevića …, kameni zidovi zarasli u travu savršeno opisuju odnos gradskih vlasti prema ovom velikanu. Odbačen od svih – i od onih koje je, u posljednjem ratu, branio, i od onih koje je napadao – nije dočekao da se useli u kuću u kojoj je rođen. Prvi mu, valjda, nikada nisu oprostili to što se zvao Predrag i što mu je otac Ukrajinac, a mati Hrvatica, katolkinja, a potonji to što je digao glas protiv njihove politike rušenja i protjerivanja s početka devedesetih. Takve greške se u ovom novom, postratnom Mostaru nikome ne praštaju. I kako to već obično biva u pričama o velikim ljudima i malim, zaostalim sredinama, tamo, u toj dalekoj Europi, Predrag Matvejević bio je i prihvaćen i cijenjen više od bilo kog drugog intelektualca s ovih prostora.“

Večeras bi imao potrebu  samo dometnuti: tko Matvejevićev lik i djelo iščitava izvan razumijevanja da je patio zbog toga što se događalo njegovom gradu i ljudima u BiH, ma koje nacionalnosti bili, tko njegov angažman ne razumije kao prosvjed istinskog prijatelja Bosne i Hercegovine, pogotovu tko njegovu solidarnost u ratu i poraću koristi za viktimološki transagresijski narativ i politike, taj i nije ništa razumio o čovjeku i autoru Predragu Matvejeviću. Svi oni, pak, koji i ovih dana ignoriraju lik i djelo Predraga Matvejevića u njegovoj kompleksnosti pokazuju kako se nisu u stanju ophoditi s činjenicom da je ovaj veliki mediteranski um živio “plural” kao rijetko tko drugi, s lakoćom, poštujući sve svoje identitete i situirajući sebe samog u Mediteranski pojas, u epicentru s rodnim gradom i ušćem Neretve, otkud su njegovi s majčine strane, ne zaboravljajući ni očevu rodnu Odesu na obalama Crnog mora, ni na oplemenjivanja koja je doživio kao sveučilišni profesor u Zagrebu, Parisu i Rimu.

O tomu uvjerljivo svjedoči i samo letimičan pogled na njegovu knjišku bibliografiju: “Sartre” (esej, Zagreb, 1965.); “Razgovori s Krležom” (Zagreb, 1969., 1971., 1974., 1978., 1982., Beograd, 1987, Zagreb, 2001.); “Prema novom kulturnom stvaralaštvu” (Zagreb, 1975., 1977.); “Književnost i njezina društvena funkcija” (Novi Sad, 1977.); “Te vjetrenjače” (Zagreb, 1977., 1978.); “Jugoslavenstvo danas” (Zagreb, 1982., Beograd, 1984.); “Otvorena pisma” (Beograd, 1985., 1986.); “Mediteranski brevijar” (Zagreb, 1987., 1990., 1991, 2002.; Milano 1991., Pariz 1992., Barcelona, 1992., Prag, 1992., Zürich, 1993., Amsterdam, 1994., Lisabon, 1995., Sarajevo, 1998., Atena, 1998., Los Angeles, 1999., Istanbul, 1999., Casablanca, 2000., Tel Aviv, 2001., Podgorica, 2002., Ljubljana, 2002., Cluj-Napoca, 2002., Helsinki, 2002., Skopje, 2002., Sejny-Warszawa, 2003., Tirana, 2003., Tokyo, 2003., Budimpešta, 2006., Kairo, 2007.); “Istočni epistolar” (hrvatskom nakladniku knjige pomogla je Fondacija Soros, Zagreb, 1994; Pariz, 1993., Rim, 1998.); “Gospodari rata i mira” (s V. Stevanovićem i Z. Dizdarevićem, Split, 2000., 2001.); “Druga Venecija” (Zagreb, 2002; Split, 2005; Warszawa, 2002, Milano, 2003, Pariz, 2004.); “Kruh naš” (2009.) …

Objava sabranih djela

 Matvejevićevim knjigama se večeras ne možemo pozabaviti, pa ću moje obraćanje na ovoj „večeri sjećanja“ Matvejeviću u čast završiti izvodom iz eseja Ivana Anđelića o Matvejevićevoj knjizi  “Kruh naš”, objavljenom i u sarajevskom „Oslobođenju“, čiji smo i Ivan i ja dugo godina i desetljeća bili izvanjski suradnici. “Prije četiri tjedna bio sam u Zagrebu i u Bogovićevoj se susreo sa književnikom Predragom Matvejevićem. Iako smo se samo jednom osobno sreli prije više od 20 godina u mom Konjicu zaustavio sam ga da mu prenesem pozdrave moje gospođe kojoj je bio profesor francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu potkraj 60-tih godina prošlog stoljeća i kojem se neizmjerno divila zbog izuzetnih predavanja, silne erudicije i ljubavi prema književnosti. Sjetio se gospođe i tog studentskog doba i pošto sam mu priopćio da živimo u Mostaru i da nipošto ne bi selili iz Bosne i Hercegovine i pored teškoća u kojima živimo, da i Mostar ima svijetlih točaka, da su ljudi u Zagrebu loše informirani o stanju u našoj zemlji i da zaključke donose na temelju TV i novinstva u kojima se političari permanentno svađaju, uporno tvrdeći da su svi ugroženi, a u stvari mi ovdje živimo na način kako umijemo, družimo se, trgujemo, švercamo kao da političara i nema. Pokušao sam ga uvjeriti da Bosna i Hercegovina nije tamni vilajet i da će se kad-tad ona naći sama u sebi i za sebe. Oduševljen mojim optimizmom koji nije bio bez osnove, lagano se složismo da popijemo kavu koja je trajala znatno više od sata. Naravno, govorilo se i o književnosti o projektima na kojima radi i pitao sam ga gdje bi mogao naći njegovu knjigu Kruh naš o kojoj je pisalo i Oslobođenje. Nakon mog povratka u Mostar za tjedan dana mi je poštom, uz posvetu, stigla ova knjiga. Iščitavajući stranice javila mi se želja da napišem mali esej, koliko da je pokušam približiti čitatelju i sa skromnim mogućnostima odškrinuti vrata pogledu u unutrašnjost jedne složene književne strukture o kojoj će se tek pisati pravi esejistički uradci …“ No, najvažnijim mi se u „večeri sjećanja“ na Predraga Matvejevića u njegovom rodnom Mostaru čini Anđelićeva uzdržana rezignacija: „ … Sa žaljenjem moram konstatirati da nitko do sada nije objavio njegova sabrana djela što je kruna uspjeha svih književnika i priznanje kulturne javnosti. Ovakva gesta se uglavnom upriličuje velikim još za njegovog života. Adio poštovani profesore”!

___

Izgovorena besjeda na „Večeri sjećanja…“ , 02. veljače 2019., u Muzičkom centru Pavarotti u Mostaru

Vedad Hasanović: Slijepo zaljubljeni, kanite se ćorava posla!

U BiH stanje redovno. Zbijeni smo u redove.

Ako nastavimo s ovakvim napretkom, ubrzo ćemo svi živjeti u EU. Ali ne i u domovini.

Bijeli hljeb nije hljeb sa sedam kora.

Partijski uhljebi ne idu trbuhom za kruhom, već traže hljeba preko pogače.

Narod je gladan, ali i svega sit.

Građani se plaše, a političari se boje – raznim bojama.

Zemlja sa rotirajućim predsjedništvom se vrti u krug. Ipak se (o)kreće.

Nema Bosne nigdje. Rečenica koju stalno ponavljaju bosanski domoljubi i Mile Dodik.

Željko Komšić, zlatni ljiljan kojeg je biralo hrvatsko cvijeće.

Bakir i Sebija su bračni par excellence.

Kad nas niko nije htio, htjele su nas Srbija i Hrvatska.

Prošlost je naša sadašnjost, a budućnost status quo.

Historija je stara, dosadna učiteljica koja se stalno ponavlja.

Neki su dobili Nobelovu nagradu za mir, a BiH je dobila Holbrukovu kaznu za rat – Dejtonski mirovni sporazum.

Neradnička klasa u BiH se bavi nečasnom rabotom- vlašću.

Klasni neprijetelj je neprijatelj Prve klase.

To što je nešto trulo u državi Danskoj, najveći krivac je Štokholmski sindrom.

One koji žele da upale svjetlo, najčešće pojede mrak.

Neki su sebi dali za pravo da drugima (od)uzimaju pravo.

Ljudi na Balkanu nisu nemoralni. Oni imaju dvostruki moral.

Nije dobro spominjati poštenje. Ono nije tu.

Vrijeđanje inteligencije nije vrijeđanje na koje je zakon osjetljiv.

Kada smo neravnopravni, onda smo pravno neravni. Dakle, krivi smo.

Našim dužnicima smo postali krivi, a našim krivcima smo ostali dužni. Nikome ugoditi.

 

Slijepo zaljubljeni, kanite se ćorava posla!

Laku ženu je teško odbiti.

Homoseksualci su ljubavnici koji rade iza leđa.

Udatoj ženi uvijek p(r)ogledam kroz prste(n).

Ne dirajte žene već prevarenih muževa. Ne vrijedi se s rogatim bosti.

Zlato na srednjem prstu je zlatna sredina.

Sreća je u malim stvarima, izuzev kada je u pitanju simbol muškosti.

 

Novine su pune raznih starina.

X i Y su poznate kao nepoznate.

Oni koji negiraju teoriju evolucije živi su dokaz da je Darvin ipak bio u krivu. Nisu svi majmuni evoluirali.

Problem i ljudi se međusobno prožimaju: problem je u ljudima, a i ljudi su u problemu.

Zlopamtilo dobro pamti šta mu je ko uradio.

Neki su brzi kao zec dok tjeraju kera.

Oni koji nemaju jaka leđa, imaju diskus herniju.

Ivan Lovrenović, Sizifova sreća

U izdanju Otvorenog kulturnog foruma (Cetinje) i Synopsisa (Sarajevo) upravo je objavljena moja knjiga Sizifova sreća.

Knjiga ima četiri dijela. Prvi dio pod naslovom Moćni smo u zlu sadrži izbor iz intervjua u razdoblju od 1989. do 2018. godine. U drugom dijelu što se zove Zemlja grobalja uvrštene su kronike objavljivane u medijima i na ovoj web-stranici 2015. i 2016. godine. Između ostalih, tu su kratki eseji Legenda o Enveru ČolakovićuDva  hercegovačka hrvatstvaBogotražiteljižedni nasiljaMilorad Ekmečić: „Budućnost gledamo kroz tamu“Rat za jezikPrst pro totoLažni pisac Meša SelimovićSrpski MostarSarajevo – muslimanski grad?Mirna savjestRadovana Karadžića… Treći dio, nazvan Dijalog, zaprema razgovor koji smo vodili Enver Kazaz i ja 2009. godine, ovdje pod naslovom uzetim od Rogera Bacona: „Duša se ne može smiriti u istini dok se tijelo ne opeče na vatri iskustva.“  Četvrti dio (Prilozi) namijenjen je tekstovima drugih autora i mojim, kojima se objašnjavaju ili nadopunjuju neke teme iz prethodnih poglavlja.

U kratkoj uvodnoj bilješci napisao sam:

Desetljeća koja obuhvaćaju tekstovi u ovoj knjizi, po dubini promjena i po drastičnosti lomova što su ih unijela u privatne živote ljudi i u njihov društveni život, vrtoglavija su od stoljeća. Jednoga će dana o tim promjenama i o tim desetljećima, možda, pisati historičari istraživači s mudre distance, i znati o njima mnogo više i sigurnije od nas, svjedoka i sudionika.

I sam obuhvaćen tim promjenama i lomovima, u privatnom i u javnom životu, autor danas s određenom pouzdanošću može reći samo jedno. Na mjesto sigurnosti s kojom je – dok je trajalo svjedoštvo i sudioništvo – mislio da zna sve najvažnije što se treba i mora znati, o čemu se treba i mora svjedočiti, stupila je danas rezignacija, a na mjesto apodiktičnosti kojom se nekad izgovaralo to što se imalo izgovoriti, stupila je sumnjičavost, autoironija. To ne znači promjenu stavova o ključnim događajima, ulogama, politikama; to dolazi iz osjećaja promašenosti i uzaludnosti svih napora i nastojanja – vlastitih i tuđih – da stvari ne pođu baš onako kako su pošle, i kako idu i danas: putom sveobuhvatne atrofije društvenoga smisla i racionaliteta. I sve se češće javlja novim glasom kojim, kao iz potaje, skeptično došaptava: ne daje li ti nova stvarnost razlog i nalog za provjeru svega što si nekad pisao i izgovarao?

Treba li uopće i reći da se pri tome najprije i najviše, možda i jedino, misli na Bosnu.

(ivanlovrenovic.com)

Toma Zdravković, dno života

Piše: Miljenko Jergović

Onih ranih godina, “Književni susreti Cum grano salis”, prva i do danas najznačajnija književna manifestacija zajedničkoga hrvatskosrpskog jezičnog područja (dakle: hrvatskoga, bosanskog, srpskog, crnogorskog i srpskohrvatskog jezika), gostila je pisce u starome, užasno oronulom hotelu Bristol. Kada sam prvi put zakoračio u to predvorje, kada sam stao pred recepciju, uz pult čiji je furnir bio izlizan stotinama tisuća ruku, koje su ga u posljednjih pedesetak godina nervozno gladile, kada sam zatim ušao u hotelsku sobu, jednako drevnu i socijalističku, osjećao sam neko žalostivo uzbuđenje, kao da sam se zatekao na poprištu historije, što je bezuvjetno iscurila, jadna i provincijalna, ali dovoljno intenzivna da bismo se u njoj ogledali kao u zrcalu, historije koja će ostati zauvijek neispisana. Recimo, tu u Bristolu je, čitao sam o tome u nekoj predratnoj reviji, krajem pedesetih započela pjevačka karijera Tome Zdravkovića, hude sirotinje, rođene u Pečenjevcu blizu Leskovca, kojoj Bog nije dao ništa, osim blagoga, a izražajnog glasa i dara za pisanje pjesama o životu.

U Bristolu je pjevao godinama, tu se zaljubio i doživio ljubavnu tragediju, kada mu je, u sarajevskoj bolnici, iznenada, umrla djevojka Slavica. Bila je iz Travnika, nije imala ni punih dvadeset. On jedva da je bio stariji. Ružnjikav mladić, golemog nosa, autsajderskoga stasa i držanja, Toma Zdravković bio je stvoren za jednoga od onih marljivih i naivnih socijalističkih pregalaca, osuđenih na životnu skromnost i anonimnost. Fantastičan maneken loše socijalističke konfekcije: kada danas gledamo njegove fotografije iz šezdesetih i sedamdesetih, one nam djeluju ikonografski upečatljivije, dakle smješnije, od slika svih drugih pjevačica i pjevača. Možda je takva njegova pojava još više isticala tu rijetku vrstu pjevačkoga talenta: sav životni udes, ljubavne slomove i socijalnu tugu jedne po svemu kafanske zvijezde (namjerno ovog puta inzistiram na kafani, jer kavana sugerira neko urednije mjesto, s manje očaja), Toma Zdravković umio je suobraziti sa svojim glasom, tako da je bojom, melodičnošću i dramskim potencijalom taj glas djelovao kao sinemaskop, na čijem se platnu uvijek, što god pjevao, prikazuje jedan ljudski život i dovršena sudbina. Nimalo nije pretjerano reći kako je u svome glasu Toma imao ono što su imali Vladimir Visocki, Jacques Brel, Georges Brassens ili u kasnim danima Johnny Cash.

Hotel Bristol nije bio krajputaška kafančuga, ni pajzl na kraju grada. Finome mjestu, na koje zalazi cvijet građanstva jednoga proleterskoga, industrijskog grada, trebao je šlager pjevač, ali koji umije pjevati sevdalinke i starogradske pjesme, i koji prati što se pjeva po Francuskoj i Italiji. Nije Bristolu trebao nikakav džezist, a još manje seoski bećar i veseljak. Možda je to presudno utjecalo i na budući senzibilitet Tome Zdravkovića, njegovu neobičnu pjevačku karijeru i netipičnu diskografiju, na pjesme u kojima je, nekako prirodno, spojio šlagere šezdesetih, sevdalinku i srbijansku varošku pjesmu, francusku šansonu i vlastite kantautorske ambicije. Iz toga je, na kraju, nastala modelski najčišća kafanska pjesma, koja, na žalost, nije imala svojih nastavljača, jer ju je pregazila najezda orijentalizirane novokomponirane narodne muzike.

Toma Zdravković bio je jedno od velikih Jugotonovih otkrića s kraja šezdesetih. Tadašnji magovi iz Dubrave (teško je zamisliti, ali bilo je to vrijeme prije Siniše Škarice) namijenili su mu veliku festivalsku karijeru: na Beogradskom proleću 1969. pjevao je u alternaciji s Anom Štefok, zvali su ga na Splitski festival, a na festivalu sevdalinke na Ilidži te je godine osvojio senzacionalno drugo mjesto… Ali koliko god kao čovjek bio blage naravi, nije ga se moglo uklopiti, nego je nastavio pjevati mimo estradnih pravila i time činiti štetu svojoj karijeri. Ničega nasilnog i neprirodnog nije u tome bilo, samo što je on svojom pojavom i glasom spajao ono što je za druge bilo nespojivo: Himzu Polovinu i, recimo, Arsena Dedića ili Dragana Stojnića. Za jugoslavensku estradu svoga doba, kao i za bilo kakvu estradu, bile su to pjesme prejakog intenziteta, šansone koje su se prirodno mogle pjevati po balkanskim kafanama i koje će jednoga dana, kada Tome Zdravkovića više ne bude, obilježiti svijet balkanskih kafana, gdje god ih, po cijelome svijetu, od Požarevca do Gospića, od Frankfurta do Toronta, od Ljubljane do Pariza, bude bilo.

On je, početkom sedamdesetih, napisao i otpjevao vjerojatno najkarakterističniju, a valjda i najbolju, pjesmu balkanskih kafana “Što će mi život”. Namijenio ju je Silvani Armenulić, tragičnoj figuri toga doba, plavuši bujnih grudi, dobroga i čistog glasa, koja će ubrzo stradati u fatalnoj prometnoj nesreći, što će ovoj pjesmi i njezinom refrenu dodati još nečega čega je ionako u njoj bilo prekoviše. Tragika jednoga vremena jednako zna biti sadržana u velikom romanu ili, prije dvije tisuće godina, u antičkoj drami, kao i u nekome popularnom songu. Uostalom, nije li Bertolt Brecht upravo s tom mišlju pisao songove? Osim što se Silvanina i Tomina interpretacija razlikuju u rodu (Što će mi život bez tebe draga/dragi), važnija razlika je u glasu i u intonaciji. Vedrim, skoro optimističnim, kafanskim sopranom, Silvana je najavljivala vlastiti nestanak i uzašašće, dok je on pjevao mirnom, utišanom šansonjerskom manirom, kao da se nesreća prethodno već dogodila.

“Prokleta je ova nedelja” ili “Dotakao sam dno života” bile su valjda i najpoznatije njegove pjesme iz dugoga autobiografskog ciklusa, koji bi, povremeno, narušavale, namjenske ljubavne pjesme, obično s nekim ženskim imenom u naslovu. Nastupao je mnogo i često, ne trudeći se da stvara iluziju o svome zvjezdanom statusu. Jedini put kada sam ga, i to slučajno, gledao na koncertu, nastupio je u sali za vjenčanja zeničkoga hotela Metalurg, jedne ledene zimske noći, sedamdesetih, dok su magla i željezarski smog gušili grad. Bio sam dječak, nisam volio takvu muziku, neću je voljeti sve dok se zemlja u kojoj je svirana i pjevana ne uruši i ne nestane, ali me fascinirala lakoća s kojom je Toma Zdravković pjevao. Drugima bi poiskakale žile na vratu, dobro bi se preznojili, pucali bi im glasovi, svejedno jesu li pjevali zabavnjake ili narodnjake, ili su bili Smak i Bijelo dugme, a on je pjevao tako da se i ne umori. Sjećam se, imao je na sebi nekakav smiješni sako s velikim reverima i rešetkastim dezenom. Ljudi koji su sjedili za hotelskim stolovima, jeli, pili i slušali ga, imali su tužne izraze lica, i nisu pokušavali pjevati skupa s njim.

Bolovao je dugo, i umro 30. rujna 1991, u Beogradu. Vijest o tome objavile su sve novine u zaraćenoj zemlji, pa i one zagrebačke. Iako se Jugoslavija već bila raspala, samo što je raspad valjalo zacementirati sa što više prolivene krvi, još uvijek se smatrala važnom smrt jednoga pjevača. Dvadeset godina kasnije, kada su njegove pjesme na repertoaru svih hrvatskih kafanskih orkestara – naravno, čim dežurnih domoljuba nema u blizini – Toma Zdravković više nije netko koga bi se u Zagrebu bilo pristojno sjećati. Ili bi, možda, bilo prikladno reći da je Toma bio nekakav narodnjak, a kako čitamo na patriotskom bilbordu, u središtu metropole, preko puta Muzeja za suvremenu umjetnost, tu se narodnjaci ne emitiraju čak ni na radiju koji se zove Narodni.

Toma Zdravković se o svoje slušatelje u ona prljava vremena ničim nije ogriješio, premda je imao jasne političke stavove. Napisao je i pjesmu, koju nikada nije snimio, pod naslovom “Ej, Stari, Stari”. A u jednom intervjuu je, u najnezgodnije doba za te stvari, pripovijedao kako je 1981. imao koncert na Kosovu, čini mi se u Peći, i da je tamo došao pun predrasuda. Dočekala ga je puna dvorana, ljudi su pjevali s njim, i patili su s njim, a on je, kaže, razmišljao: pa nije moguće da su sve ovo Srbi. Poslije su došli neki mladići da traže autograme i da se slikaju s njim. Toma tad nije izdržao, nego ih je upitao znaju li, je li na koncertu, možda, bilo i Albanaca. Jedan se mladić nasmijao, pa okružio rukom i rekao: Svi smo mi Albanci! Bilo je to, čini mi se, one ružne 1989, u vrijeme kada je Milošević držao govor na Gazimestanu, i kada su rudari Trepče odlučili da ne izlaze iz jame, sve dok im se ne prizna pravo da budu ljudi. Tiho i diskretno, u nekoj smiješnoj reviji s televizijskim programom u sredini, Toma Zdravković pokušao je ljudima objasniti što su to predrasude i kako se uz predrasude ljudski živi i umire.


Prenosimo sa stranice jergovic.com

Recenzija knjige Mustafe Čengića “Protiv Zemlje u ime Neba”

Piše: Mile Lasić

Zamoljen od sarajevskog nakladnika Art Rabic za ocjenu rukopisa Mustafe Čengića „Protiv Zemlje u ime Neba“ („Šta da se radi sa prokletim Muslimanima“), rukopisa od circa 390 stranica (incl. sadržaj), nakon pažljivog iščitavanja ispisujem sljedeću:

 

R E C E N Z I J U

Čitajući Uvod u Čengićev rukopis pomislio sam kako bi najpametnije bilo odustati od ponuđene „futurologije“, jer sam u mojim ranijim životima prevodio i najprofiliranijeg američkog futurologa Raya Kurzweila, nositelja devet počasnih sveučiilišnih doktorskih titula, autora smionih predviđanja o „srastanju čovjeka i stroja“, o „simbiozi biološke i nebiološke inteligencije“, o ljudima bez tijela u budućnosti, u kojoj će čovjek funkcionirati kao „čisti software“ i biti besmrtan, o „beskrajno ubrzanom napretku u kojem više ni prognoze neće biti moguće…“, pa mi se Čengićeva „bosno-futurologija“ učinila popriličito naivnom. Ali, nisam odustao, nego pažljivo prošao i kroz Uvod i 18 poglavlja i Epilog.

Problem s ovim rukopisom je, prvo, što bi svako poglavlje moglo biti i zasebna studija, te što je ovom Ćengićevom rukopisu teško odrediti žanr. Posve izvjesno, Čengićev rukopis nije ni znanstveno djelo ni klasična politička publicistika, pa ni zahtijevna futrologija, nego od svega toga ima pomalo ili ponešto. Nije ni književno djelo, pa ni osobna ispovijest, ali jeste u rukopis ugrađen autorov život sa svim njegovim tegobama i izazovima, te strahovi za budućnost jednog bh identiteta i BiH u cijelosti. Utoliko je nezgodnije sugerirati autoru rukopisa bilo kakve preinake, pa ipak predložio bih da se dijelovi rukopisa krate ili pojednostave, primjerice da se već Uvod rastereti izostavljanjem prvih stranica, zapravo sve do pasusa koji započinje, kako slijedi: „Budućnost je teško zamisliti bez istraživanja prošlosti…“ Odmah ovdje ću sugerirati i da se rukopis pažljivo lektorira, te izbjegnu greške poput „typfehlera“ u naslovu poglavlja „Snaka kulture“ (jasno je da se mislilo na „snagu“). Odmah ću sugerirati i da se ne koristi onaj radni naslov „Šta da se radi s prokletim Muslimanima“, dovoljno je provokativan i naslov „Protiv Zemlje u ime Neba“. Eventualno bi se moglo u podnaslov buduće knjige staviti i „O budućnosti Bošnjaka i Bosne i Hercegovine“…

Potrebno je primiti s velikim razumijevanjem na znanje i ravnanje eksplicitno priznanje gosp. Čengića u Uvodu: „Iako se zasniva na činjenicama, ova zbirka političkih tekstova sadrži dosta ocjena i mišljenja zbog kojih se kazivanje, donekle, udaljava od znanstvene sociološke literature i naginje političkoj esejistici. Od znanstvene literature knjigu odvajaju i autobiografske vinjete na temelju kojih pojedina pitanja ilustriram vlastitim iskustvom. U knjigu sam uvrstio i desetak pasusa iz moje prethodne knjige ‚Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira‘. Jednostavno, smatrao sam ih neophodnim a nisam pronašao bolji način da ideje koje prenosim iskažem jasnije i snažnije nego što sam to već učinio.“ Dodao bih kako je u ovoj vrsti literature sve navedeno dopušteno, samo je potrebno korektno obilježiti ono što je već objavljivano u ranijim knjigama.

Autor je preciznije nego što bi to mogao uočiti bilo koji recenzent ukazao i na brojnost “upitnika” – pitanja na koje samo vrijeme može dati odgovore koji se tiču sudbine i Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, te time i drugih oformljenih bh. nacija i drugih identiteta u BiH. Rekao bih da je i dobro je što je takva teška pitanja ostavio neodgovorenim.

Pogledajmo, ilustracije radi, kako objašnjava temeljnu ambiciju njegova rukopisa autor Mustafa Čengić: „Knjigu cjelinom čine njeni glavni likovi – Bosna i Hercegovina i Bošnjaci i njena osnovna tematika – budućnost. Knjiga se bavi i prošlošću Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u onoj mjeri koja je potrebna da se na osnovu prošlog raspoznaju ona iskustva i tradicija koju treba dosljedno slijediti ili potpuno odbaciti. Mnogo je toga što nam se danas kroz vjersku i političku ideologiju nameće kao sudbinska vrijednost bez koje je opstojnost BiH i Bošnjaka, navodno, nezamisliva. To su, uglavnom, potpuno retrogradna iskustva, shvatanja i mentalitet koji Bošnjake vode u sukob sa stvarnošću, vode ih u kulturnu izolaciju i odvajaju od životnih interesa. Istovremeno, mnogo je iskustava i stremljenja koja su od suštinske vrijednosti i značaja, a koja vladajuća vjerska i politička ideologija nastoji potpuno odbaciti i obezvrijediti zarad svojih klerikalnih i vlastodržačkih interesa.“

I iz ovoga pasusa i iz cjeline rukopisa gosp. Mustafe Čengića prozilazi da je autor beskrajno veliki zaljubljenik u „SR BiH“, i BiH u njezinoj složenosti, te da je beskrajno zabrinut za budućnost svoje zemlje, pa mu se mogu oprostiti raspjevani narativi i oni pasusi u kojima priznaje kako nam je ranije u BiH mnogo toga nedostajalo, ali smo i imali sve što nam je bilo potrebno za dostojanstven život. S tim se mnogi Bošnjaci i Bosanci i Hercegovci neće moći složiti, ali bi bilo važno da čitaju ovaj podsticajani rukopis odnosno knjigu čija je glavna ambicija provociranje promišljanja i dijaloga prije nego što postane prekasno, prije nego što svi zajedno u BiH potonemo u kulturološki i politički „Srednji vijek“.

Autoru Mustafi Ćengiću se mora čestitati na smjelosti da postavlja teška pitanja u vremenima kada se o njima u pravilu šuti, ili govori pristrasno. Kao malo tko drugi, dakle, Mustafa Čengić se bavi surovom stvarnošću i neizvjesnom budućnošću i Bošnjaka i BiH, zbog čega bi ovaj njegov rukopis mogao biti čitano štivo. Utoliko ga nakladniku Art Rabic sa zadovoljstvom i preporučam za objavljivanje, a čitateljima, već sada na pažljivo iščitavanje.


Mostar, 17. svibnja 2018.

Prof dr. sc. Mile Lasić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru

Branko Ćopić: Pismo Ziji Dizdareviću

Dragi moj Zijo,

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.

Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluho doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.

Pišem, dragi Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.

U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.

Tih istih godina, ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?

Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.

Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli. Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze: “Crni su im konji, crne potkovice.” Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.

Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.

Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata.

Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.

Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…


Književniku Ziji Dizdareviću, ubijenom u logoru Jasenovac 1942.

Iz knjige Bašta sljezove boje

Više od „sociologijskih marginalija“ o životu u Hercegovini!

Riječ Mile Lasića na predstavljanju knjige akademika Ivana Cvitkovića „Ganga – pjesma o životu u Hercegovini“ (University Press, Sarajevo, Plejada, Zagreb, prosinac 2017.) na prvom „Salonu akademske knjige“ u Mostaru, 22. rujna 2018. godine Continue reading “Više od „sociologijskih marginalija“ o životu u Hercegovini!”

Dvjesto godina Frankensteina i zašto je Mary Shelley bila mnogo više od zbroja dijelova svog čudovišta

Piše: Angela Wright

Frankenstein ili moderni Prometej Mary Wollsonecraft Shelley objavljen je anonimno prije dvjesto godina, u siječnju 1818. Roman je u međuvremenu postao najanaliziranijim i najosporovanijim romanom svih vremena. Continue reading “Dvjesto godina Frankensteina i zašto je Mary Shelley bila mnogo više od zbroja dijelova svog čudovišta”

Sinan

Piše: Edin Smailović

Ne znam ni sam kako smo došli na temu o Sinanovoj smrti, ali sam odlično zapamtio komentar prijatelja iz Mostara koji je ovih dana boravio u Bijelom Polju. Kaže da mu je od sijaseta manje-više sličnih tekstova o Sinanu Sakiću bilo mnogo zanimljivije čitati komentare ispod tih tekstova. Posebno mu se dopao jedan od komentara koji je glasio: ”Sinane zbog tebe nikada nisam uradio fasadu na kući”. Continue reading “Sinan”