Knjige koje su obilježile moje djetinjstvo

Piše: Matea Šimić

Djeca se mogu ugrubo podijeliti u dvije skupine: djecu koju roditelji moraju tjerati da pročitaju lektiru (a često ju, umorni od vječne borbe, i pročitaju umjesto njih) i onu kojima moraju braniti pretjerano čitanje zbog straha od mogućeg kvarenja vida i nedostatka socijalizacije – ili zato što se jutrima teško ustaju jer se nisu mogli odvojiti od knjige dugo nakon što je prošlo vrijeme za spavanje. Nastavi čitati “Knjige koje su obilježile moje djetinjstvo”

Oglasi

Kad god pokušam da budem duhovit, ispadnem smiješan

Piše: Vedad Hasanović

BiH je međunarodno priznata, ali kao takva nije priznata među narodima. Njenim.

Političari i klerikalci na Balkanu preziru homoseksualce. Naprosto, ne trpe konkurenciju. Nastavi čitati “Kad god pokušam da budem duhovit, ispadnem smiješan”

Ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti

Piše: Neven Šimić

Umjetničkih i pop kulturnih asocijacija na New York je mnoštvo. To je grad čiju su umjetničku scenu i kulturni identitet oblikovali Billie Holiday i Charlie Parker, Woodie Allen i Martin Scorsese, Andy Warhol i Roy Lichtenstein, Vladimir Nabokov i Paul Auster, Anne Sexton i Sylvia Plath, Arthur Miller i Elia Kazan, Joni Mitchell i Patty Smith, Velvet underground i Ramones, Lady Gaga i Lana Del Rey, Bitnici i pop art, Broadway i Marvel comics, doo wop i CBGB, Studio 54 i hip hop… Lista je impresivna i beskonačna. Ali New York je također asocijacija na jedan strip koji s ovim gradom nema ama baš ništa. Osim činjenice da se radnja stripa dešava baš u New Yorku. Riječ je, naravno, o Alan Fordu. Nastavi čitati “Ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti”

EKV: Kao da je bilo nekad

Pogledajte dokumentarac o EKV, jednoj od zasigurno najvažnijih jugoslavenskih rock grupa. Napravljen 2008., sadrži razgovore s članovima benda, novinarima i prijateljima. Grupa je, posebno za one koji se tek upoznaju s EKV, na zanimljiv način predstavljena i kontekstualizirana (vidjet ćete između ostalog i legendarnog Šarla akrobatu i mnoge druge), uz dosta živog materijala koji govori sam o sebi. Nastavi čitati “EKV: Kao da je bilo nekad”

Selidba i pisanje o sebi

Piše: Almin Kaplan

U životu sam se selio sedam puta, a prvi put već sa sedam godina. Nikada nisam znao šta to tačno radim i uvijek sam vjerovao kako su te selidbe tek privremene i nužne promjene mjesta i da ću se na kraju vratiti tamo odakle sam i pošao, kao i da je taj proces nešto sasvim normalno. Nisam to znao – ja sam to, ustvari, osjećao. A ako ćemo još iskrenije, ne znam ni jesu li to bili osjećaji ili instinkti kojima sam se vodio kao i svako drugo hajvanče i koje mi je Svevišnji ili sam slučaj utkao u tijelo kako bih život među ljudima lakše podnosio. Ne znam – kažem – i nije ni važno zašto sam selidbe doživljavao manje traumatičnim nego što one uistinu jesu bile. Te selidbe su me u svakom pogledu odredile – i sigurno je da moj život ne bi bio ni blizu ovakav kakav jeste da nije bilo tih promjena mjesta življenja, kao i tog šireg konteksta u kojem su seljakanja bila nužna.
Nastavi čitati “Selidba i pisanje o sebi”

Putovanje po Bosni godine 2018.

Piše: Ivan Lovrenović

Ovaj tekst odlomak je iz rukopisa Putovanje po Bosni godine 2018., koji će kao knjiga, s fotografijama Josipa Lovrenovića, izaći ujesen ove godine. Cijeli je poduhvat zamišljen kao hommage Ivanu Frani Jukiću o dvjestotoj godišnjici njegova rođenja. U uvodu knjige stoji i ovo: Nastavi čitati “Putovanje po Bosni godine 2018.”

Alan Ford

Piše: Miljenko Jergović

Imaginarni prijatelj/12

Strip “Alan Ford” tipičan je proizvod talijanske konfekcije s početka sedamdesetih. Pritom, jedan od neuspješnijih. Naime, “Alan Ford” je, zahvaljujući nekom danas bezimenom uredniku u Vjesnikovoj roto ediciji Romani i stripovi, dopro do Jugoslavije, gdje je doživio neusporedivo veću slavu nego u domovini. Nastavi čitati “Alan Ford”

Prekretna knjiga o Titu

Piše: Ivan Lovrenović

(Integralni tekst zapisa o knjizi Ive i Slavka Goldsteina Tito, pročitanoga na predstavljanju knjige u Novinarskom domu u Zagrebu 16. 6. 2015)

Iz predgovora knjizi saznajemo kako je nastajala: njezina geneza ide iz prvih godina po Titovoj smrti, kada je u zimu 1982. Slavko Goldstein u Danasu Jože Vlahovića objavio prikaz Titova života i političkih okolnosti do  1937. godine. Tomu se kasnije nadodaju višegodišnja historiografska istraživanja i publikacije profesora Ive Goldsteina o novijoj hrvatskoj povijesti, da bi na kraju, kroz nova istraživanja, rasvjetljavanja i prosudbe obojice autora, sve to rezultiralo ovom velikom biografijskom sintezom, koja je u isti mah knjiga o Josipu Broz Titu, i knjiga o jednoj epohi hrvatske i južnoslavenske povijesti. Nastavi čitati “Prekretna knjiga o Titu”

Jerry Lee Lewis i čudesni koncert u Hamburgu

Jedan kritičar ocijenio je da se ne radi o koncertu nego o ‘mjestu zločina’.

Živi album je riskantna forma jer nije lako, ili je možda nemoguće, koncertnu atmosferu uvjerljivo prenijeti na audio snimak.

Jedan od najboljih ikada snimio je Jerry Lee Lewis, legenda iz prvog ešalona rock glazbenika. Album se zove Live at the Star Club, a snimljen 5.4.1964. u Star klubu u Hamburgu. Na Rolling Stoneovoj listi najboljih živih uradaka nalazi se na 16. mjestu, što se čini nepravedno niskim. Nastavi čitati “Jerry Lee Lewis i čudesni koncert u Hamburgu”

Leonardo da Vinci: 500 godina nakon smrti njegov genij sjaji kao i uvijek

Piše: Gabriele Neher

Rijetko je koji stari majstor poštovaniji i prepoznatljiviji od Leonarda da Vincija. Međutim, razmišljati o Leonardu kao o starom majstoru – što podrazumijeva uobičajenost, tradicionalizam, staromodnost i dosadu – čini ozbiljnu nepravdu ovom izuzetnom umjetniku. Nema baš ničeg ustajalog ili predvidivog kod čovjeka čije osobne mane iritiraju i frustriraju suvremenike, jednako kao što ih njegova blistavost i kreativnost zasljepljuju i uzbuđuju. Jedno je sigurno: što god Leonardo bio, nije bio star i dosadan.

Drugog svibnja ove godine navršava se 500 godina od Leonardove smrti, u Amboiseu u Francuskoj. Ovaj iznimno važan datum obilježava se velikim brojem aktivnosti, između ostalog i sjajnom i maštovitom serijom od 12 istovremenih izložbi diljem Velike Britanije, od kojih svaka sadrži dvanaest umjetnikovih crteža iz kraljevske zbirke u Windsoru.

Crteži pružaju uvid u to kako je ovaj pionir i inovator vidio svijet oko sebe. Stoga nema prikladnije proslave njegova života od prikazivanja 144 crteža. Bilo bi lijepo i zabavno baviti se „Leonardo turizmom“, jer se svaka od dvanaest izložbi fokusira na određenu temu.

file-20190201-108334-6ornsdNa primjer, muzej i umjetnička galerija u Bristolu izložili su crteže koji prikazuju životinje i njihove pokrete, uključujući uistinu zavodljive Mačke, lavove i zmaja (između 1513-18). Radi se o crtežu koji bi napokon trebao upokojiti ideje o Leonardu kao starom, nemaštovitom majstoru.

Leonardo gleda mačku koja se čisti, ali ono što na kraju bilježi nije mačka već najčudesniji mali zmaj, čije su obline istovjetne onima mačaka u istome djelu. Leonardov um nikada nije mirovao i upravo kroz njegove crteže možete na djelu vidjeti kako funkcionira um umjetnika koji je naslikao veličanstvenu Posljednju večeru, a jednako se zabavljao crtajući mačke.

Šegrt u radionici

Leonardovi počeci kao umjetnika slijedili su tradicionalni put šegrta u radionici renomiranog majstora, u ovom slučaju u studiju Andrea del Verrochia, vrlo uspješnog umjetnika koji se kretao u krugu obitelji Medici i koji je bio jednako uspješan poslovni čovjek kao što je bio umjetnik.

file-20190201-127151-qfw470Renesansne radionice proizvele su mnoštvo talenata. Radionica je u bilo kojem trenutku mogla raditi slike po mjeri za bogate pokrovitelje, a istovremeno surađivati ​​s drugom radionicom na velikim freskama, konstrukcijskim radovima ili na dizajniranju i proizvodnji pozlaćenih dekoracija od kaširanog papira za bankete. Od umjetnika se očekivalo da mogu proizvesti izuzetne dizajne za nakit, odjeću i životinjsku livreju za bogate trgovce renesansne Firence. Istovremeno su pravili popularne prigodne ukrasne pladnjeve za poklon novim majkama, slike na ploči za jeftinije tržište te kopirali heraldičke dizajne i skicirali karte.

Renesansne radionice bile su uspješne zbog raznolikosti vještina koje je pod jednim krovom okupljao majstor poput Verrochia. Tim je uvijek bio jači od zbroja pojedinaca i održavao se kroz svoje šegrte. Što se Leonarda tiče, on je bio majstor svih zanata, umjetnik koji se ne ističe u samo jednoj vrsti umjetnosti nego u svima.

Dvorski umjetnik

Leonardo je bio posve svjestan svojih izvanrednih talenata i vrijednosti za pokrovitelje, što je pokazao u pismu u kojem traži posao na jednom od najekstravagantnijih europskih dvorova, onome koji je pripadao Ludovicu il Moro Sforzi, vojvodi od Milana.

Leonardo u pismu spominje stručnost u dizajniranju i izgradnji efektivnih topničkih i oborinskih mostova, opisuje svoje vještine u izradi strateških rovova za opsade kao i uređenju okoliša. Također govori o stručnosti koju posjeduje kao arhitekt i kipar i obećava da može “slikati sve što može učiniti bilo tko drugi, tko god da je on”.

file-20190201-75085-q29vu6

Vojvoda od Milana mu je naravno dao posao. Na Sforzinom dvoru, kamo je došao u dobi od gotovo 30 godina, Leonardo je sljedeća dva desetljeća proveo stvarajući svoja najpoznatija djela (Mona Lisu, Posljednju večeru, Bogorodicu na stijenama, Damu s hermelinom). Cijelo to vrijeme usporedno je radio na narudžbi koja je bila najbliža srcu njegovog pokrovitelja – izradi konjaničke statue u prirodnoj veličini koja slavi Sforzinog oca.

Leonardo kao umjetnik nije se mjerio sa svojim suvremenicima. Njegovi pravi takmaci bili su veliki majstori klasične antike. Jedini način na koji je mogao postići trajnu slavu svojim radom bio je da njegovi radovi – osobito spomenik Sforzinom ocu – postanu remek djela i ogledni primjerci. Leonardove namjere bile su da pokaže nenadmašnu vještinu i znanje.

Najvažnije naslijeđe koje nam je Leonardo ostavio iz svojih milanskih godina su njegova bilježnice i crteži (uključujući neke koji se sada prikazuju). Jedan od razloga za ove crteže bila je želja da ovlada svime što mu je bilo potrebno kako bi najbolje završio Sforzin spomenik.

file-20190201-108338-1y72ov

Morao je razumjeti anatomiju životinje i njenog jahača. Njegova bilježnica pokazuje nevjerojatne studije ljudske i životinjske anatomije, pokreta i izražavanja, s Leonardom koji se iznova vraća istom motivu i beskrajno radi na malim varijacijama.

Da bi izradio veliki spomenik, morao je razumjeti kako se ponašaju metal, vatra i minerali, kao i mehanički procesi lijevanja i podizanja spomenika. Proučavao je strojeve, crtao postojeće i poboljšavao stare dizajne i izumio nove. Leonardo je želio znati o pojedinostima tekstura, a morao je i holistički sagledati i razumjeti krajolik.

file-20190201-124043-mua440Bilježnice su u nekim svojim temama enciklopedične i oduzimaju dah u svojoj zamršenosti i ljepoti. Upravo je beskrajna upornost u njegovim crtežima ključ za razumijevanje bezvremenske privlačnosti ovog, najvećeg, umjetnika.

Leonardo je umro prije 500 godina u Amboiseu, na dvoru Franje I. gdje se povukao nakon što je radio za neke od najvećih mecena početkom 16. stoljeća. Putovao je s vojskom Cesarea Borgie i crtao neke od najranijih mapa urađenih iz ptičje perspektive.

file-20190201-124043-wldmvy

Ostao je na Papinskom dvoru Lea X (Giovanni de’ Medici), gdje eksperimentira s mehaničkim satovima i sve se više usredotočuje na proučavanje meteoroloških fenomena kao što su oblaci i prolomi oblaka. Jedina konstanta bilo je crtanje.

Zato uživajte u ovim crtežima u kojima se ogleda 500 godina povijesti umjetnosti. I znajte cijeniti to što možete zaviriti u um najvećeg renesansnog čovjeka od svih.


(The Conversation)