Mile Lasić: O knjizi Ivana Cvitkovića „Ganga – pjesma o životu u Hercegovini“

“Gango moja ja te ganga ne bi’ / da se nisam rodio u tebi”, čuo sam tisuću puta u djetinjstvu, ali moram priznati da me je tada ganga ostavljala totalno ravnodušnim, jer se već moja generacija odricala ove hercegovačko-imotske pučke pjesme u korist popa and rock and rolla. Uostalom, tako što je ustvrdio i akademik Ivan Cvitković u njegovim „sociologijskim marginalijama o gangi“, kako je nepretenciozno podnaslovio knjigu „Ganga –  pjesma o životu u Hercegovini“. I sam Hercegovac, rođen 05. svibnja 1945. u mostarskom prigradskom naselju Cim, baš tamo gdje izvire Radobolja, akademik Cvitković se svojom 35. sociološkom studijom izravno „odužio“ Zavičaju kao ni jednom svojom knjigom do sada. Nastavi čitati “Mile Lasić: O knjizi Ivana Cvitkovića „Ganga – pjesma o životu u Hercegovini“”

Oglasi

Poezija nikada nije bila popularnija, no nisu svi pjesnici sretni zbog toga

Pjesnici se često šale da nikada nije dobro kada poezija završi u vijestima. Od  skandala izazvanih plagiranjem do kontroverzi oko dodjela nagrada, povremenim bi se čitateljima moglo oprostiti ako pomisle da takozvani “pjesnički svijet” postoji u stanju trajnog ogorčenja. U nedavnom članku The Guardian piše o eseju objavljenom u časopisu PN Review koji je uzrokovao “razdor unutar pjesničkog establišmenta”. Nastavi čitati “Poezija nikada nije bila popularnija, no nisu svi pjesnici sretni zbog toga”

Tko je bio George Orwell? – Staze Erica Blaira

 

George Orwell (pravim imenom Eric Blair, 1903-1950) poznatiji je našoj publici kao romanopisac nego publicist i esejist. Četiri toma njegovih sabranih eseja, novinskih članaka i pisama (Secker&Wafburg, London 1968, Penguin Books 1970), na osnovi kojih je napravljen ovaj izbor, cjelovito prikazuju životnu sudbinu, ličnost i poglede Georgea Orwella. Ne zanemarujući vrijednost njegovih najpoznatijih romana 1984 i Životinjska farma, te imajući na umu još nekoliko romana koje je napisao, usudio bih se ustvrditi da je Orwell po vokaciji ipak prvenstveno bio esejist i žurnalistički kroničar svog doba. To se, uostalom, može nazreti i iz njegovih romana. Stanovita proračunatost, unaprijed zadana konstrukcija, svjesno odricanje od neiscrpnih poetskih mogućnosti jezika, nesmiljena analiza svake premise do kraja, do potpunog razrješenja, u romanu ponegdje mogu zasmetati, dok u esejima kakve piše Orwell to postaju dragocjene vrline. Uz to, u eseju on se zna opustiti, dati maha svojoj mašti, originalnosti mišljenja i duhovitosti, pa bi neupućeni čitalac teško mogao pogoditi da je natmureni i zamišljeni pisac 1984 i Životinjske farme napisao nadasve šarmantne eseje kao što su Zalaz engleskog umorstva ili Umjetnost Donalda McGilla. U eseju svoju socijalnu i političku angažiranost Orwell ne mora stilizirati, podređivati fabuli, kontrolirati svaku emociju. Tako se iza eseja kao što su O vješanju, Kako umiru siromašni i Sjećanje na španjolski građanski rat do kraja otkriva onaj pravi Orwell – hipersenzibilnost osuđena na patnju, odnosno čovjek koji je u sukobu s realnim svijetom uvijek na izvjestan način osuđen da gubi. U takvoj genezi na izgled stroge i smirene racionalnosti vjerojatno se krije i tajna njene obuhvatnosti – ratio i emocije nisu dva zasebna ili suprotna pola, već su sliveni u nerazdvojnu cjelinu koja svjedoči o kompleksnom nazoru na svijet.

Rijetko je koji pisac tako dosljedno, iskreno i oštroumno govorio o svakodnevnim dilemama intelektualca svog vremena. Čitavo njegovo djelo svojevrstan je dnevnik, ispovijest moralna čovjeka koji je bio zaokupljen većinom bitnih javnih duhovnih zbivanja svog doba. Orwell je bio čovjek koji nije mogao stajati »sa strane«; međutim, ulazeći u sve vrste polemika, on je iznad svega čuvao i tražio vlastiti integritet, upravo fanatično težeći individualnom poštenju kao ishodištu svog sudjelovanja u zbivanjima oko sebe. Koliko god je u tim zbivanjima djelovao, nije se dao zavesti njihovom vlastitom, unutarnjom akceleracijom, koja je prividnom zakonitošću svog gibanja, s toliko različitih posteriornih opravdanja, na izgled vrlo razložnih, mnoge moralno naružila. U svom djelovanju Orwell je pronašao ravnotežu između iskrenog pristajanja, kad je to trebalo, i razumskog odstojanja kojim je čuvao dostojanstvo individualnog pogleda na svjjet i koje je izazivalo poštovanje i kod onih koji se s njim nisu slagali, a tih je, zaista, bilo mnogo. Orwell nikada nije dijelio puritanske lekcije; on nije bio »pošten« zato što je tome stremio, već zato što je, jednostavno, takav bio. Uostalom, sjetimo se njegove rečenice iz teksta o Gandhiju: »Svece valja uvijek smatrati krivima, sve dok ne dokažu svoju nevinost.«1 Njegovu »nevinost« ne treba ni pokušati dokazivati, jer je oduvijek bio blizak svakodnevnom životu, s puškom u ruci, bombama o pasu, ako je trebalo (u Španjolskoj 1936/37.), što ga, međutim, nije spriječilo da ustraje u svojim stavovima, dapače.

Jedna od bitnih karakteristika Orwellovog publicističkog djelovanja jest da je za čitava života bio napadan i zdesna i slijeva, i da je cijelo vrijeme svoje polemike i bitke vodio sam, ne vežući se čvršće ni za jednu organiziranu grupaciju. Njegova vizija demokratskog socijalizma nije se mogla uklopiti u Staljinove recepte, koji su tridesetih godina bili vrlo popularni kod britanskih intelektualaca lijeve orijentacije, i koji su ih, kao i mnogi drugi u to doba, prihvaćali bez rezerve. Za njih je Orwell bio anarhistični individualac koji nije shvaćao potrebu besprijekorne poslušnosti, reda i discipline radi ostvarenja »viših ciljeva«. U tim prepirkama Orwell im, s punim pravom, ali bez djelotvornijeg odjeka, nije ostajao dužan. Za drugog svjetskog rata, među ostalim, napisao je i ovu rečenicu, koje težina nadilazi čarkanja u britanskom lijevom pokretu: »Grijeh gotovo svih ljevičara od 1933. naovamo jest da su željeli biti antifašisti, a da pritom ne budu i protiv totalitarizma.«2 Jedna druga misao još preciznije obuhvaća pravu prirodu Orwellovog poimanja svijeta dnevne politike početkom četrdesetih godina: »’Realizam‘ (nekad se to nazivalo nepoštenjem) jest dio političke atmosfere što vlada našim vremenom.«2-1

I površni poznavalac Orwellovog djela znat će da se iza te tvrdnje ne krije odstupanje od odgovornosti, koje su mu dogmatici u ime nekog apsoluta predbacivali, već empiričko uvjerenje da »prodavanje prijatelja nije baš posljednja riječ političke mudrosti«3 i iskustvo čovjeka koji je za svoje stavove bio spreman ginuti, ali stoga nikako i pravdati zakulisne manevre političkih stranaka, što su češće proizlazili iz neobaviještenosti i pogrešaka onih koji su ih tvrdokorno vodili, nego iz takozvanih povijesno datih nužnosti. Zato ni povijest za Orwella nije skup sakrosanktnih činjenica koje su se morale dogoditi, kako se to često prikazuje, pod plaštom ravnomjernih i neizbježivih društvenih zakonitosti, već zbir okolnosti u kojima je ljudski faktor često imao neusporedivo veće značenje nego što smo spremni priznati, odnosno, nego što nam je predočeno.

Problemi individualne slobode i istinitosti činjenica, kako nam ih predstavlja Orwell, i njegovo inzistiranje na njima nisu mušičavosti zadrtog moralista. To su bitni problemi koji određuju strukturu čitavog suvremenog svijeta – ukoliko se ne osigura barem minimum slobode i uporište zdravom razumu, same osnove civilizacije i njezina daljeg razvoja dolaze u pitanje. 1984 je u književnoj kritici gotovo redovno svrstana u žanr »negativne utopije«, a Životinjska farma u sarkastičnu bajku koja korespondira sa zloćom Swiftovih Gulliverovih putovanja. Ako promatramo Orwellova iskustva i publicistički rad, ta će nam se djela učiniti znatno ostvarljivijim i konkretnijim nego što u prvi mah izgleda i nego što su mnogi spremni prihvatiti. »Moralni svinjac«4 o kojem Orwell govori nije stvar prljavštine jednih i čistoće drugih, kao što košmar koji je nastao rušenjem osnovnih normi ljudskog ponašanja nije pitanje sekundarnog značenja koje se olako može opravdati tehnološkim razvojem, fiktivnom razuzdanošću novog doba ili, kao što se to najčešće činilo, stjecajem okolnosti. Za Orwella je pojam »moralnog« i svakodnevnog, normalnog ljudskog ponašanja važan u tolikoj mjeri jer obuhvaća suviše širok spektar oblika komuniciranja da bi se mogao bezbolno kršiti bez većih posljedica po sudbinu čovječanstva, koje, po njemu, srlja u totalitarizam.

A fantomom totalitarizma Orwell nije bio opsjednut bez razloga, jer i njegov mladenački period i gotovo sve što je vidio u posljednjih petnaestak godina svog prerano prekinutog života davalo je njegovim strepnjama puno opravdanje.

2

Sve do španjolskog građanskog rata, koji je bio prijelomni događaj u njegovu životu, jer je do kraja formirao njegove političke nazore, Orwell je o društvenim pojavama uglavnom razmišljao na razini pravda-nepravda, ne bilježeći ih doduše kao izolirane slučajeve, ali njihovo uopćavanje nije se uzdizalo do globalne slike društva koje neminovno valja mijenjati iz temelja.

S nipodaštavanjem koje sa sobom nosi siromaštvo, što će mu nakon nekoliko godina biti opsesija i tema prve knjige, autobiografskih zapisa Nitko i ništa u Parizu i Londonu (1933), Orwell se suočio već u počecima svog školovanja u školi Svetog Ciprijana, u kojoj je bio jedan od rijetkih učenika čije je školovanje plaćala država. U opširnom zapisu pod ironičnim naslovom »Takve su, takve bile radosti«, opisao je brojna poniženja kojima je bio podvrgnut: od batina – kojih su bogata djeca bila pošteđena, do trauma rođendana bez torte uobičajene za slavljenike, trostruko manjeg džeparca, lišavanja pribora za kriket ili svih slobodnih aktivnosti koje su zahtijevale i najmanji trošak. Naravno, nije se tu radilo o minimalnim troškovima, koje bi i roditelji siromašne djece lako platili, već o sistemu školovanja koji je od najmanjih nogu pojedincu jasno davao na znanje kakav mu je status i što ga očekuje u jednom davno petrificiranom društvu. U spomenutom tekstu Orwell piše: »Ali u svakom slučaju bila je to velika, trajna lekcija mog dječaštva: živio sam u svijetu u kojem mi nije moglo biti dobro. Dvostruke batine bile su za mene prekretnica, jer tada sam prvi put shvatio okrutnost sredine u koju sam bio bačen. Život je bio strašniji, a ja zločestiji nego što sam ikada zamišljao.«5

Nakon mirnog razdoblja u koledžu u Etonu (gdje je pisao satiričke pjesme i surađivao na izdavanju više školskih magazina), umjesto da ode na studij, Orwell sljedećih pet godina provodi u Burmi služeći u više mjesta u Indijskoj imperijalnoj policiji. Ako imamo na umu čitav Orwellov životni put, taj podatak zazvučat će u najmanju ruku bizarno. Nisu sasvim jasni razlozi Orwellove odluke, ali iskustvo u Burmi bilo je vrlo značajno za njegov kasniji razvoj. U Burmi je upoznao okrutnost i apsurdnost imperijalizma, tamo se razvio njegov prezir prema nacionalizmu, koji je u Engleskoj, središtu Britanskog imperija, bio veoma razvijen. Jedanaestogodišnji dječak, koji se javnosti prvi put predstavio u lokalnim novinama patriotskim pjesmicama »Probudite se, mladići Engleske« i »Kitchener«, petnaestak godina kasnije, nakon burmanskog iskustva, pisat će: »Nacionalizam je glad za vlašću ublažena samozavaravanjem. Svaki nacionalist sposoban je počiniti najsramnije svinjarije, ali je pri tome, jer je svjestan da služi nečemu većem od sebe, nepokolebljivo uvjeren da je u pravu.«6

Kraj dvadesetih i početak tridesetih godina ovoga stoljeća Orwell provodi lutajući po Parizu, Londonu i južnoj Engleskoj, živeći od danas do sutra, više gladan nego sit, obavljajući sve moguće poslove, družeći se sa siromasima, prosjacima i skitnicama. U Parizu se susreće s bezočnim izrabljivanjem, opisuje niz sudbina ljudi koji rade sedamnaest sati dnevno i kojima je jedina razonoda opijanje subotom uveče. Međutim, iako je u potpunosti svjestan frapantnih socijalnih razlika, u to doba, na pitanje svog pariškog sudruga u neimaštini, ruskog emigranta Borisa, ima li kakve određene političke stavove, Orwell će, još uvijek, kratko i jasno odgovoriti – »Ne.«7 Politika ga još uvijek ne zanima, ne zna ništa pouzdanije o kretanjima na političkoj sceni Engleske. Pa ipak, već se da naslutiti da njegov interes za društvena kretanja neće ostati samo na povremenim britkim opaskama. Cenzura u Engleskoj, njegov prvi »profesionalni« novinarski tekst, objavljen je 1928. u »Mondeu« Henrija Barbussea. Pišući o položaju sudopera u spomenutoj knjizi Nitko i ništa u Parizu i Londonu, on kaže: »Ne bi se moglo reći da je njihov položaj takav samo zbog lijenosti, jer lijenčina ne može biti plongeur; oni su jednostavno uhvaćeni u klopku rutine koja onemogućava razmišljanje. Da plongeuri uopće razmišljaju, oni bi već odavno oformili sindikat i štrajkali radi boljih uvjeta rada. Ali oni ne razmišljaju, jer za to nemaju vremena; njihov život stvorio je od njih robove.«8 Zaključujući svoje razmišljanje o prosjacima u Engleskoj, piše: »Novac je postao velik test vrline. Na tom testu prosjaci propadaju i zato su prezreni. Kada bi rosjačenjem mogli zaraditi deset funti tjedno, to bi odmah postala ugledna profesija. Gledajući realno, prosjak je jednostavno poslovni čovjek koji, poput ostalih poslovnih ljudi, zarađuje za život na način koji mu je moguć. On nije prodao svoju čast više od ostalih modernih ljudi; jedino je pogriješio što je odabrao profesiju u kojoj je nemoguće postati bogat.«9 Takva razmišljanja, međutim, nisu karakteristična za vrlo smireni ton knjige pisane bez ikakve gorčine. Orwell se mnogo više bavi osobenjaštvom i bizarnošću likova koje je sretao, opisivanjem njihovih čudesnih priča i sudbina negoli društvenim uzrocima položaja u kojem su se našli. On je promatrač koji pažljivo i bez predrasuda gleda jedan novi svijet koji je imao priliku dobro upoznati, i zato ova knjiga u dobrom smislu te riječi pripada literaturi, a ne sociologijskoj reportaži ili nečem sličnom. 1932. Orwell sređuje svoju egzistenciju i do 1936. radi kao učitelj u više škola, prodavač knjiga, počinje redovito pisati književne recenzije i u to vrijeme završava četiri knjige – tri romana i knjigu zapisa o rudarskom sjeveru Engleske.

3

9. juna Orwell se ženi s Eileen O’Shaughnessy. 18. jula 1936. počinje španjolski građanski rat, koji je bitno obilježio Orwellov intelektualni život sve do njegove smrti.

Orwell je u Španjolsku otišao potkraj 1936, a vratio se sredinom 1937, nakon što je bio teško ranjen – fašistički snajper probio mu je grlo, povrijedio jednu glasnicu i još je nekoliko mjeseci poslije izgledalo da više nikada neće moći govoriti. Što se zbivalo u Španjolskoj i što ga je do tolike mjere uzbudilo, Orwell je opisao u knjizi Kataloniji u čast (1938). Spomenimo da godinu dana nakon povratka iz Španjolske Orwell nije bio u stanju pisati ni o čemu drugom – od toga doba započinju njegove dugotrajne bitke protiv dogmatizma i ideološke zaslijepljenosti, od tih dana on postaje strastven polemičar koji osjeća svojom dužnošću da sudjeluje u političkim previranjima svoje zemlje i lijevog pokreta uopće.

Po dolasku u Španjolsku s kontingentom koji je organizirala Nezavisna laburistička partija (ILP), koju ne valja miješati s komformističkom Laburističkom partijom, Orwell se prijavio u Lenjinovu diviziju, koju su uz internacionalne dobrovoljce većinom sačinjavali pripadnici POUM-a (Radničke partije marksističkog ujedinjenja). Orwell je bio fasciniran Barcelonom decembra 1936 – »… čitav grad živio je u revolucionarnoj groznici, vladao je duh proleterskog bratstva, sve važne zgrade bile su u rukama radnika, kavane i radnje bile su kolektivizirane, javne kuće ukinute, napojnica zabranjena, a taksiji i tramvaji kružili su gradom obojeni u crveno i crno – boju anarhista. Zidovi su bili oblijepljeni revolucionarnim plakatima, ispisani parolama, iscrtani srpovima i čekićima, sa zvučnika su se orile revolucionarne pjesme, a svakog podozrivog predstavnika civilizacije engleskog jezičnog područja – piše Orwell – morala je ganuti i ponijeti prilično patetična doslovnost kojom su idealistički Španjolci provodili revolucionarne parole. Prevladavala je vjera u revoluciju i budućnost, osjećanje da je iznenada nastupila era jednakosti i slobode.«10 Orwell je iz takve Barcelone otišao na aragonski front, gdje je proveo oko četiri mjeseca relativno mirne pozicione borbe, s povremenim čarkanjima i manjim manevrima. Na fronti se, u dugim razgovorima s vojnicima, Orwell prvi put upoznao s razlikama koje su vladale među borcima za Republiku. Međutim, tada te razlike još uvijek nije uzimao suviše ozbiljno niti se jače priklonio kojoj stranci. Čak se po povratku u Barcelonu kanio pridružiti Internacionalnoj brigadi i otići boriti se u Madrid, gdje je očekivao žešće bitke.

Četiri mjeseca poslije, potkraj aprila 1937, Barcelona je, piše Orwell, bila drugi grad. Duh jednakosti prvih nekoliko mjeseci svjesno je potisnut, nastupila je sveopća »buržoazifikacija«,11 ono što je u početku bilo radnička država promijenilo se u običnu građansku republiku s uobičajenom podjelom na bogate i siromašne. Teze o nedjeljivosti rata i revolucije, iza kojih su stajali anarhisti i POUM, potisnute su, a prevladala je teorija o potrebi očuvanja buržoaske demokracije kao primarnom i tada jedinom cilju. Staljin je svoju vojnu pomoć uvjetovao političkim utjecajem. Godina je 1937 (sjetimo se što se u to doba zbivalo u Sovjetskom Savezu), i tajna policija uskoro počinje nesmiljen lov na sve ljevičare koji su bili izvan oficijelne Komunističke i Socijalističke partije. Nakon majskih nereda u Barceloni fabriciraju se optužbe protiv POUM-a koji se proglašava »trockističkom« strankom i Francovom petom kolonom. Deset hiljada ljudi koji su se svim srcem borili protiv fašizma odjednom se našlo izvan zakona Republike. Krivotvore se priznanja (njih dvjesta), za koja čak i predstavnici vlade tvrde da se njihova vjerodostojnost nikako ne može održati. Njihovu lažnost potvrđuje i ministar pravde Irujo,12 a ministar obrane Prieto12-1 izjavljuje da hapšenja vođa POUM-a nisu izvršena po nalogu vlade, već samovoljom policije. Zugazagoitia, ministar unutrašnjih poslova, u decembru 1937. izjavljuje jednoj engleskoj delegaciji: »Primili smo pomoć od Rusije i stoga im moramo dopustiti neke akcije koje nam nisu po volji.«13

Pripadnici Radničke stranke marksističkog ujedinjenja i oni koji su se zajedno s njima borili zatvarani su i mjesecima držani u tajnim zatvorima bez ikakvih optužbi i suđenja, a mnogi su tu i zaglavili. Te vijesti nisu stizale do fronta, na kojem su POUM-ovci i dalje ginuli boreći se protiv fašista. Ovdje se očito radilo o još jednoj od sumanutih Staljinovih ideja, koje je čak i u dalekoj Španjolskoj provodio jednakom efikasnošću. POUM-ove trupe sačinjavali su radnici, internacionalni dobrovoljci i velikim brojem dječaci od petnaest, šesnaest godina, koji su, vojnički slabo uvježbani i još slabije naoružani, nemilice ginuli. Njih optužiti za »trockističku« zavjeru bila je stvar doista bizarne maštovitosti. Evo što Orwell piše o svom prijatelju, dvadesetdvogodišnjem Bobu Smillieju, koji je očito ubijen u zatvoru, i svom komandantu s fronta Georgeu Koppu. »Smilliejevu smrt ne mogu lako oprostiti. Taj hrabri i talentirani dječak bio je ovdje, odbacio je karijeru na Glazgovskom sveučilištu da bi se došao boriti protiv fašizma; svoj posao na frontu obavljao je, vidio sam to na svoje oči, s nevjerojatnom hrabrošću i voljom; a sve što su se sjetili da s njim učine bilo je baciti ga u zatvor i pustiti da umre kao zanemarena životinja. Znam da usred velikog i krvavog rata nema smisla praviti odviše buke oko jedne individualne smrti. Jedna avionska bomba koja padne na napučenu ulicu izaziva više patnji nego popriličan broj političkih ubojstava. Ali ono zbog čega bjesnim nad ovom smrti jest njena potpuna besmislenost. Biti ubijen u bitki – u redu, to se očekuje, ali biti bačen u zatvor, čak ni na osnovi izmišljene optužbe, već samo zbog potpuno slijepog prkosa i umrijeti u samoći – to je druga stvar. Ne mogu vidjeti kako takve stvari – a Smilliejev slučaj nije bio izuzetak – mogu približiti pobjedu.«14

O Koppu piše slično: »On je bio čovjek koji je sve žrtvovao – porodicu, nacionalnost, življenje – samo da dođe u Španjolsku i bori se protiv fašizma. Napuštajući ilegalno Belgiju i pridružujući se stranoj vojsci, dok je bio rezervist u Belgijskoj armiji, i pomažući prije ilegalnu proizvodnju municije za španjolsku vladu, osigurao je sebi godine zatvora ako bi se ikada vratio u svoju zemlju. Bio je na frontu od oktobra 1936, od običnog vojnika postao je major, bezbroj puta bio je u akciji, jedanput je i ranjen. Za vrijeme majskih nereda, sam sam to vidio, spriječio je jedan okršaj i vjerojatno spasio deset ili dvadeset života. A sve što je dobio za uzvrat jest da je bačen u zatvor.«15

Orwell se, prostrijeljena grla, skrivao u Barceloni, izbjegao sudbinu svojih brojnih drugova, i Španjolaca i internacionalnih dobrovoljaca, i zajedno sa svojom ženom, koja je također bila pod prismotrom, nakon neuspjelog pokušaja intervencije za Koppa, uspio se živ izvući iz Španjolske. George Orwell, dobrovoljac u svim opasnim akcijama svoje čete, šest mjeseci prije ne bi ni u snu pomišljao da će njegov povratak tako izgledati. Dok se u vrijeme kad je došao u Španjolsku sumnjičavo gledao svaki građanski pristojno obučen čovjek s kravatom, šest mjeseci kasnije život mu je spasio izgled dobro stojećeg engleskog turističkog para (on i Eileen) koji za bogatom trpezom u vagon restoranu – uz dobro vino i »Lucky Strike« cigarete koje su na »crno« vrijedile malo bogatstvo – uz smjeran pozdrav i letimičnu kontrolu graničara, zadovoljni boravkom napuštaju jug. Kad su prešli granicu, utučenost, bol i mora besmislenog košmara potisnuli su svaku radost, kao u progonjene životinje koja se spasila slučajem. Njegove misli bile su okrenute prijateljima, sudbini Španjolske, pokušajima da jednu potpuno alogičnu situaciju smjesti u logičan okvir, da bezrazložnim postupcima nađe razložno objašnjenje. Tada, obrvan teškim mislima, slomljen onim što je vidio, još nije pretpostavljao da će desetak godina kasnije u 1984 napisati: »Moć se sastoji u tome da se ljudski duh razbije na komade, a potom sastavi u željeni oblik. Da li ti sada biva jasno kakav svijet mi stvaramo?«16

Sveti Ciprijan, Eton, Burma, Pariz, London, rudarski sjever i pitomi jug Engleske, učiteljevanje, recenziranje, pisanje romana do tada, sve su to bile usputne stanice. Španjolsko iskustvo, aragonski front, Barcelona, tajna policija u rukama Staljinovih podanika, nestali prijatelji i pali suborci zaokružili su nevjerojatno bogate trideset i tri godine života Erica Blaira. Od sredine 1937. bio je na novom početku. Gotovo sve iznenađujuće što se moglo doživjeti bilo je doživljeno – ostajalo je zrenje i literarno zaokruživanje more, kojoj se, kao što će se kasnije vidjeti, može dati logičan okvir. Objašnjenje, međutim, nikada. Ono leži u nedostižnim ponorima ljudske duše, najvećim majdanima zla.

4

1938. Orwell je, nakon višegodišnjeg pobolijevanja, obolio od tuberkuloze.17 Zbog bolesti imu provodi u Maroku. Nakon što je izbio rat (septembra 1939.) ne primaju ga u vojsku zbog slabog zdravstvenog stanja. Za vrijeme rata piše više knjiga (Lav i jednorog, U kitovoj utrobi, Životinjska farma), planira roman u tri dijela koji, po svemu sudeći, nikada nije ni počeo, te razvija bogatu publicističku djelatnost (»Tribune«, »Partisan Review«, »Horizon«, BBC). Posebno mu je bila draga suradnja u tjedniku o kojem je 1943. zapisao slijedeće: »’Tribune’ nije savršen… ali mislim da je to jedini postojeći tjednik koji iskreno nastoji biti i progresivan i human – što znači da kombinira radikalnu socijalističku politiku s poštovanjem slobode govora i civiliziranog odnosa prema literaturi i ostalim umjetnostima.«18

  1. Eileen i Eric posvajaju bebu, rođenu 14. maja, i daju joj ime Richard Horatio Blair.

1945. umire mu žena, Eileen Blair, u 39. godini. U to vrijeme Orwell je ratni dopisnik »Observera«. Sredinom iste godine počinje pisati prvu verziju 1984, a nakon osamnaestomjesečnih peripetija s izdavačima izlazi Životinjska farma, koja će se krajem godine u SAD prodati u više od pola milijuna primjeraka i tako prvi put u životu Orwella riješiti financijskih briga.

1947. zdravlje mu naglo ide nagore. Potkraj 1948. završava 1984, a u aprilu 1949. piše posljednji tekst. Tri mjeseca prije smrti ženi se Sonijom Brownell.

Umire 21. januara 1950. od tuberkuloze pluća.

5

Posljednja rečenica koju je Orwell zapisao, pronađena u fragmentarnim bilješkamai datirana 17. IV 1949, glasi: »U  pedesetoj, svatko ima lice koje zaslužuje.«19 Pedesetu nije doživio, ali je svoj život proživio časno.

Za razliku od mnogih, Orwell nije napisao ni redak koji nije mogao potpisati mirne savjesti. Opredijelivši se za dosljednost, odrekao se mnogo čega što godi taštini, tom poroku kojem pisci podliježu s toliko ushićenja. Četvrt stoljeća nakon smrti (danas već pedeset i osam) slobodno se može reći da Orwell nije posebno omiljen i da u zamišljenoj povijesti pisane riječi prve polovine dvadesetog stoljeća ne zauzima mjesto koje zaslužuje. Istinu je govorio suviše glasno i jasno da bi mu se tako lako oprostilo u svijetu »cjepidlaka, popova i igrača golfa«.20 Uostalom, usprkos svoj engleskoj pristojnosti, njegov se stil odlikovao rečenicama tipa: »Naraštaj nedotupavnih objesio nam se o vrat poput ogrlice nanizane leševima.«21

Aktualnost mnogih stavova ne obećava mu ni veliku ljubav u bližoj budućnosti – međutim, za autora 1984 to i ne bi mogao biti kompliment. U svijetu u kojem su etičke norme relativizirane do kraja, u kojem se pragmatizam cijeni više od ideala, čak i onih provedivih, Orwell svojim poštenjem zaista djeluje pomalo kao anakronizam. Nije stoga čudno da se manje čita a više koristi u manipulativne svrhe političke prirode. Tu dolazimo do paradoksa – oni koji su ga za života najviše mrzili, proglašavali za sotonu koji blati svoju domovinu i naciju, danas su najspremniji da mašu Orwellom kao pouzdanim dokazom o besperspektivnosti ideja za koje se zalagao. Rijetko je koji pisac poslije svoje smrti bio toliko krivo interpretiran, da ne kažemo falsificiran, kao Orwell. To je samo međutim, razlog više da ga se čita, i to pomno. Jer, čini mi se da valja povjerovati onom kritičaru koji je rekao da se radi o jednom od »najprosvjećenijih umova prve polovice dvadesetog stoljeća«.22

6

Od Orwellovih djela u Jugoslaviji do sada su prevedeni jedino romani 1984 i Životinjska farma. U proteklih pet godina, davno prije nego što sam se mogao nadati da ću imati priliku za jedan ovakav izbor, povremeno sam prevodio pojedinačne eseje (Zalaz engleskog umorstva, Sjećanje na španjolski građanski rat, Granice umjetnosti i propagande, Književnost i totalitarizam, Književnost i ljevica), ali u našoj periodici, začudo, nisam primijetio interes za Orwellovu publicistiku. S obzirom na našu prilično razgranatu prevodilačku djelatnost, tom se podatku i dan-danas čudim. On je, možda i nesvjesno, vjerojatno utjecao na ovaj izbor, koji se prilično razlikuje od brojnih izbora Orwellovih eseja na engleskom jezičnom području. (Ova konstatacija, naravno, ne znači da Orwellova misao nije prisutna u našem podneblju. Koliko je meni poznato, trenutačno u Jugoslaviji u rukopisu postoje četiri različite dramatizacije 1984.) Radeći ovaj izbor s pretpostavkom da se kod nas neće tako skoro pojaviti još neka zbirka Orwellove publicistike, nastojao sam dati što obuhvatniji prikaz njegovih interesa. Imajući na umu »političnost« njegovih prevedenih romana, a i mnogih tekstova u ovoj knjizi, posebno mi je stalo da upozorim na Orwella kao književnog kritičara i ležernog kroničara svakodnevice. Ne znam u kojoj ću mjeri ovim izborom uspjeti uvjeriti čitaoca da je Orwell kao književni kritičar imao izuzetno rafiniran ukus. U njegovim kritikama i esejima o književnosti nema ni traga tvrdoći, jednostranosti, ishitrenoj tendencioznosti, vulgarnom sociologiziranju – osobinama koje tako često srećemo u sličnim tekstovima kod ljudi koji su u tolikoj mjeri bili uronjeni u politiku. Pogreške koje u književnoj kritici predbacuje drugima, sam Orwell ne ponavlja. Pisao je velike eseje o Swiftu i Dickensu, cijenio Wildea, Melvillea i Twaina, već zarana uočio epohalno značenje Joycea i Elliota, volio Lawrencea, Conrada, Yeatsa i Henryja Millera, kao i čeprkanje po manje poznatim podacima iz književne baštine (dva teksta o odnosu Shakespearea i Tolstoja). Želio bih ukazati i na četiri teksta pri kraju ovog izbora, jer ni Orwell nije bio pošteđen propagande koja ljevičare optužuje da su vječno tmurna čangrizala što ne vole i ne poznaju život i sve podređuju ideji. Orwellova buntovnost i stanovit moralizam zacijelo ne proizlaze iz nepoznavanja ili neprihvaćanja čulnosti života. Njegova vrsta buntovnosti i moralizma, između ostalog, izviru iz njegove želje da se omoguće preduvjeti što šireg ostvarenja te čulnosti. To se, vjerujem, može naslutiti i iz ovog izbora. Izbora iz djela pisca koji je, kako je to lijepo zamijetio Robert A. Lee,22-01 na paradoksalan način povezao osjećanje »vječitih vrijednosti«, staromodnog humanizma, s najpoznatijom vizijom čovjekove budućnosti dvadesetog stoljeća.

Vladimir Roksandić, 1977

 1 The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell,

Penguin Books, London 1970, Volume III, str. 523.

2 Andrew Sarris, The Primal Screen, Simon and Schuster, New

York 1973, str. 295.

2-1 The Collected Essays, Journalism and Letters of George

Orwell, Penguin Books, I.ondon 1970, Volume II, str. 367.

3 Ibid., str. 367

4 Ibid., str. 367

5 The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell,

Penguin Books, London 1970, Volume IV, str. 383.

6 The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell,

Penguin Books, London 1970, Volume III, str. 412.

7 George Orwell, Down and Out in Pariš and London, Penguin

Books, London I % 8, str. 41.

8 Ibid., str. 104.

9 George Orwell, Down and Out in Paris and London, Penguin

Books, London I % 8, str. 41. Ibid., str. 104.

10 George Orwell, Homage to Catalonia, Penguin Books, London

1968, str. 10.

11 Ibid., str. 55.

12 Ibid., str. 167.

12-1 Ibid., str. 168.

13 Ibid., str. 168.

14 Ibid., str. 206 , 207.

15 Ibid., str. 200.

16 George Orwell, Nineteen Eighty-Four, Penguin Books, London

1968, str. 214.

17 Podaci za ovaj pasus uzeti su iz opširne kronologije Orwellovog

života koju je za The Collected Essays, Journalism ana Letters of

George Orwell, Volume I-IV, priredio Ian Angus.

18 The Collected Essays, Journalism and Letters of George

Orwell, Penguin Books, London 1970, Volume III, str. 462.

19 The Collected Essays, Journalism and Letters of George

Orwell, Penguin Books, Volume IV, str. 579.

20 The Collected Essays, Journalism and Letters of George

Orivell, Penguin Books, l.ondon 1970, Volume II, str. 171.

21 Ibid., str. 106.

22 Andrew Sarris, The PrimalScreen, Simon and Shuster, New

York 1973, str. 300.

22-01 Robert A. Lee, Notes on George Orwell’s Works, Coles,

Toronto 1973, str. 162.

22-1 Paradise Lost, John Milton (1608—1674), engleski pjesnik.


 

Ovaj tekst predgovor je knjizi “Zašto pišem i drugi eseji”. Knjigu možete kupiti ovdje i ovdje.

 

 

 

 

 

Mile Lasić: I ove su godine opojno zamirisale lipe u Mostaru!

Na kraju 20.og, jubilarnog „Mostarskog proljeća“ ljubitelje likovne umjetnosti u gradu na Neeretvi obradovat će istinska poslastica: retrospektivna izložba Safeta Zeca pod nazivom „Svjetlost“  – retrospektiva slika, crteža i grafika iz sarajevskog ateljea i zbirke Zec“. Ona se svečano otvara u utorak, 05. lipnja 2018., u 19 sati, u Galeriji kraljice Katarine Kosače i ostat će dostupna Mostarcima sve do sredine ovoga ljeta. Nastavi čitati “Mile Lasić: I ove su godine opojno zamirisale lipe u Mostaru!”

Mile Lasić: Philip Roth, „Profesor požude“ iz New Jerseya

U povodu smrti književnika Philipa Rotha (1933. – 2018.)

Američki književnik Philip Roth, rođen 1933. godine u New Jerseyu, pripada bez sumnje najznačajnijim američkim pripovjedačima. O tomu svjedoče kako brojne nagrade za knjige s visokim tiražima, tako i mnogobrojni prijevodi u svijetu. U Americi je, naime, Roth stvarna veličina, o čemu svjedoče, izmedju ostalog, dodijeljene mu National Book Critics Circle Avard, PEN/Faulkner Award, National Book Award, te Pulitzerova nagrada. Nastavi čitati “Mile Lasić: Philip Roth, „Profesor požude“ iz New Jerseya”

Omar Brkan: Himzo Polovina, čuvar svetog grala

Kompilacijski album „Hasanagin sevdah“ iz 1976. obuhvata pjesme koje najjasnije zaokružuju i definiraju Polovinin pjevački izraz. Te su interpretacije ključne za razumijevanje njegovog značaja i pozicije u okviru sevdalijske muzičke tradicije. Na albumu iz 1976. našle su se: Emina, Hasanagin sevdah, Na prijestolju sjedi sultan, Azra i Voljelo se dvoje mladih. Osim njih treba spomenuti poznate i prihvaćene Prošetala Suljagina Fata i Stade se cvijeće rosom kititi, ali manje važne u kontekstu ove teme. Himzo Polovina, uslovno rečeno, pripada drugoj generaciji (poznatih) izvođača sevdalinke. Generaciji koja se okupila oko tadašnjeg Radio Sarajeva, od njegovog osnutka 1945. pa sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ranije, u periodu između dva rata, pjevali su Vuka Šeherović, Rešad Bešlagić, Sofka Nikolić i drugi. Nastavi čitati “Omar Brkan: Himzo Polovina, čuvar svetog grala”

Podrška kulturi je podrška Europi!

Važna inicijativa organizacije Culture Action Europe, „mreže kulturnih organizacija i pojedinaca posvećenih promicanju kulture kao nužnog uvjeta za održivi razvoj na lokalnoj i europskoj razini“. Cilj njihove kampanje je osigurati da se u budućem proračunu Europske unije 1% odvaja za kulturu kao jedan od temelja europskog identiteta. Peticiju možete potpisati ovdje. Njihov ‘kulturni manifest’ prenosimo u nastavku: Nastavi čitati “Podrška kulturi je podrška Europi!”

Miljenko Jergović: Kongres, zahrđale trube i sjećanje na neke žive i mrtve sarajevske dječake

Kada je 13. veljače 2018. u Zagrebačkom kazalištu mladih Zoran Predin na svome predvalentinovskom koncertu na bis zapjevao “Zarjavele trobente” i kada se neka čudna, malo postarija, građanska publika krenula njihati u ritmu jednostavne cirkuske melodije, upitao sam se zna li itko od tih ljudi, osim Siniše Škarice koji sjedi negdje u prvom redu, tko je napisao ovu pjesmu? Nastavi čitati “Miljenko Jergović: Kongres, zahrđale trube i sjećanje na neke žive i mrtve sarajevske dječake”

F.M. Dostojevski, o ljepotama Sibira

U dalekim i zabitim krajevima Sibira, usred stepa, planina i neprohodnih šuma, sretaju se ponekad neugledni gradići sa jednom, retko dve hijade stanovnika. Kuće su im od drveta, imaju po dve crkve – jednu u centru a drugu na groblju – i više liči na uređeno selo u Podmoskovlju nego na grad. Obični imaju napretek policijskih pisara, porotnika i drugih malih činovnika. Uopšte uzevši, službovanje u Sibiru vrlo je unosno i udobno i pored surove hladnoće. Tamo živi prost i konzervativan svet; način života je starinski, stabilan i vekovima osveštan. Činovnici – koji s pravom igraju ulogu sibirskog plemstva – ili su meštani-starosedioci ili došljaci iz Rusije, i to većinom iz prestonica[1]. Njih su primamili dobra plata, dvostruki putni troškovi i sablažnjive nade u budućnosti. Oni koji umeju da odgonetnu zagonetku života, vrlo rado se tamo nastanjuju, skoro uvek ostaju u Sibiru, i docnije ubiraju bogate i slatke plodove. Međutim, lakomislenim ljudima, koji ne umeju da odgonetnu zagonetku života, Sibir brzo dosadi, pa se pitaju s tugom: „Zašto su tamo dolazili?“ Oni sa nestrpljenjem odsluže zakonski rok od tri godine, odmah zatim mole za premeštaj i vraćaju se kući, rugajući se Sibiru i psujući ga. Takvi činovnici nisu u pravu, jer se u Sibiru može uživati ne samo u pogledu službe već i u mnogo čemu drugom. Klima je odlična, ima mnogo veoma bogatih i gostoljubivih trgovaca i imućnih domorodaca neruske narodnosti. Devojke su rumene kao ruža i neobično moralne. Divljač leti i juri po ulicama i sama naleće na lovca. Šampanjac se pije neprirodno mnogo. Ajvar je izvanredan. U nekim krajevima letina petnaestostruko plati trud… Uopšte uzevši, to je blagoslovljena zemlja. Treba je samo umeti iskoristiti. A u Sibiru to umeju.


[1] Do Petra Velikog prestonica Rusije bila je Moskva, a kasnije Petrograd. Međutim, Moskvu su i dalje nazivali prestonicom. – Prim. prev.

Odlomak, Zapisi iz mrtvog doma, izdavačko preduzeće Rad, Beograd, 1967., str 7-8.      

Kraftwerk brani Sarajevo

Piše: Neven Šimić

Revolucija. Već podobro ofucana riječ s fensi prizvukom. Iz područja političke borbe odavno se preselila na t-shirt majice i u metaforiku svakodnevnog. O njoj raspravljaju namrgođeni čuvari tradicionalnih vrijednosti i dokoni teoretičari boljeg svijeta. O njoj raspravljaju dežurni kafanski mudroslovi i nadobudni hipsteraj sklon površnom intelektualizmu. Ako zakoračimo na teren semantike i semiotike, onda znamo da je revolucija u suštini svaki prevrat. U društvu, u nauci, u umjetnosti. U muzici i pop kulturi. Bend iz naslova teksta kreator je možda i najvećeg prevrata u pop kulturi 20. stoljeća. Neka se ne ljute Beatlesi, Andy Warhol i Mitar Mirić. Nastavi čitati “Kraftwerk brani Sarajevo”

Feministička i queer čitanja popularne kulture

Piše: Mirza Halilčević

Feministička i queer čitanja popularne kulture, zbornik radova (Udruga LibertaMo, Mostar, 2017., uredili Ivan Šunjić i Anita Pajević)

Popularna kultura može biti sve i ništa. Popularnim bi se po nekom trećerazrednom značaju moglo označiti sve ono što se sviđa većini ljudi, što je zapravo načelno za prijedlog dao već Raymond Williams 1976. godine. Netom će poslije njega Tony Bennett krenuti da razlikuje primarnost i sekundarnost iste, i to preko kanala masovne produkcije i načina lokalne reprodukcije, dok će marksistička vizura ponuditi i u fokus razmatranja staviti i način korespondiranja onoga što zovemo popularna i visoka kultura. S tim u vezi marksistički radovi dodatno će kontekstulizirati i ukazati na neomeđenost i svepristunu relativnost termina popularna kultura, kao i na odnos i utjecaj dominantnih političkih strujanja na istu.  Nastavi čitati “Feministička i queer čitanja popularne kulture”

Kritika bosanskog uma: Ova je knjiga fantom slobode!

Piše: Zlatko Paković

Stvarnost je simptom dominirajuće ideologije. U manjoj ili većoj meri, ili simptom prosvetiteljstva, humanističkih nazora, entuzijazma razuma i kritičkog preispitivanja inače neupitnih vrednosti, ili simptom ideološkoverske dresure, ekstaze dogmatizma i bezumlja. Nije teško pogoditi u koji od ova dva vilajeta spada stvarnost nacionalnih država nastalih razaranjem Jugoslavije.

Nastavi čitati “Kritika bosanskog uma: Ova je knjiga fantom slobode!”

Dubioza kolektiv ima jako zanimljiv dokumentarac

Prije nekoliko dana Dubioza kolektiv postavila je dokumentarac Film za djecu i odrasle na svoj Youtube kanal. Iako je film premijerno prikazan par mjeseci ranije, ovim je postao dostupan gledateljima širom svijeta.  Nastavi čitati “Dubioza kolektiv ima jako zanimljiv dokumentarac”

Iz vremena kada očevi nisu znali protiv koga to pjevaju njihova djeca

Piše: Miljenko Jergović

Negdje u stanu na Sepetarevcu, odakle je prije četiri godine iznesena moja pokojna majka, trebala bi biti i jedna plava fascikla s novinskim izrescima, i u toj fascikli nešto što se – parafraziram po sjećanju – zvalo “Otvoreno pismo gospodinu Goranu Bregoviću”. Objavljen na dvolisnici zagrebačkog Starta, u to vrijeme najelitnijoj kulturnoj i političkoj platformi u državi, bio je to manifest benda koji u to vrijeme nije imao snimljenu ploču i za koji izvan sarajevske kotline nije znao apsolutno nitko. Potpisnik je bio Elvis J. Kurtovich. Grupa se zvala Elvis J. Kurtovich & His Meteors. A menadžer koji je, vjerojatno, ishodio nečuvenu novinsku objavu, kakve nikad prije nije bilo, niti će je ikada biti – bilo je to kao da u središnjem televizijskom dnevniku mladi, kurčeviti i nečuveno duhoviti pisac najavi svoju prvu knjigu otvorenim pismom najvažnijem piscu u zemlji – zvao se Malkolm Muharem. Ustvari zvao se nekako drukčije, kao i Elvis, kao i svi drugi koji će se pojaviti u ovoj priči, ali njihova su privatna imena bez većeg značaja i služe, uglavnom, samo tome da novinar pokaže svu svoju obaviještenost ili, što je još iritantnije, privatnu bliskost s likovime jedne ponajvećma fikcionalne priče. Nastavi čitati “Iz vremena kada očevi nisu znali protiv koga to pjevaju njihova djeca”

Parodije Predraga Lucića: žonglirati i pjevati jezikom zločinaca

Piše: Mirnes Sokolović

Prateći ukorak po štampi citate nove (ratne) stvarnosti, o čemu ostaju tragovi u Feralovoj rubrici Greatest shits, Predrag Lucić će, kao pjesnik, početkom devedesetih godina nalaziti svoj materijal koji je autentičniji i življi, luđi i apsurdniji, nego da ga izmišlja. I Lucića, kao Karla Krausa, okupira to što što su ovdje najnevjerovatniji razgovori doslovce izgovoreni, a sve ono što izgleda kao izmišljotine jesu ustvari citati, izvađeni iz novinskih članaka, kao stvarnost apsurdnija i humornija od književnosti. Loveći aktuelnost iz dana u dan i popunjavajući tim zbivanjima dobro poznate forme, Lucić je osjetio potrebnim da pobijedi lažnu ravnotežu, kao (mirnodopska) iluziju, koju stvaraju ti svakodnevni registri i umrtvljeni jezici, pred stvarnošću koja hita u dotad neviđeno, u sasvim izvjesne sukobe i ratove. Nastavi čitati “Parodije Predraga Lucića: žonglirati i pjevati jezikom zločinaca”

Kongres, ili o jednom zaboravljenom sarajevskom bendu

Piše: Dražen Šimić

Koliko pjevača ili bendova ostavi traga s malim opusom, godinama nakon što prestanu s radom? Recimo, s jednim albumom? Jako malo, čini se. U svjetskim razmjerama može se govoriti o Derek and the Dominoes, The La’s, Lauryn Hill i drugim, manje poznatim imenima. U ex-yu, vjerojatno će vam prvi na pamet pasti Šarlo akrobata. Rijetko ćete, međutim, naći grupu koja je skoro pa nestala iz glazbene povijesti ovih krajeva a čije pjesme i danas zvuče drugačije, pametno i kreativno. Ovim želimo podsjetiti na jednu takvu grupu.

Sarajevska pop-rock scena bila je jedna od dominantnih u tadašnjoj Jugoslaviji. Po prodaji nosača zvuka vjerojatno je premašivala sve ostale. Lista popularnih pjevača i grupa iz ovoga grada prilično je impresivna: Indexi, Bijelo dugme, Zabranjeno pušenje, Plavi orkestar, Crvena jabuka, Kemal Monteno, Merlin, Zdravko Čolić, Hari Mata Hari i Valentino samo su neka od poznatijih imena.

Gore spomenuta imena ona su koje bi prosječan slušatelj ex-yu glazbe vjerojatno nabrojao bez previše muke. Međutim, jedno ime s te scene skoro nitko ne zna. Grupa Kongres bila je možda jedini ‘pravi’ sarajevski novovalni bend (u ‘lokalnoj’ originalnosti parira im samo neponovljivi SCH). Izdali su jedan (sjajan) album, imali jedan hit, a onda se razišli. Osim podsjećanja na ovu važnu grupu, zanimljivo je zapitati se zašto su promakli široj slušateljskoj publici, iako iz sredine koja je osamdesetih bila skoro pa osuđena na (glazbeni) uspjeh.

Prema dostupnim izvorima, grupu su u proljeće 1982. osnovali pjevač i gitarist Mahir Purivatra, basist Aljoša Buha, pjevač Emir Cerić, klavijaturist Jadranko Džihan i bubnjar Adam Subašić. Grupu  su prije izlaska albuma napustili Cerić i Džihan. Isti izvor navodi da su prvi koncert održali „u jesen 1982. godine u sarajevskom klubu Sloga zajedno sa Zabranjenim pušenjem i grupom Elvis J Kurtovich. U samom početku surađivali su s dizajnerom Davorom Papićem, prema čijoj ideji su na svojim nastupima dijelili letke, puštali filmove i slajdove“.

1984. godine izdaju album Zarjavele trobente (Zahrđale trube) kao trojac. Naslovna pjesma bila je hit, barem u lokalnim okvirima. Osim nje, vrtile su se Zabava i Alisa prodaje zemlju čudesa. Kako to često biva, ubrzo po izlasku albuma krenuli su problemi. O tome se ne zna puno, ali može se pretpostaviti da nije bilo nešto beznačajno, jer grupa prestaje s radom već 1985. Aljoša Buha odlazi u Crvenu jabuku s kojom objavljuje prvi album, a tragično gine 1986. godine u prometnoj nesreći, zajedno s Draženom Ričlom Zijom.

Ako danas slušate pjesme s jedinog Kongresovog albuma, prvi utisak je da je to znatno bolje, kreativnije i plemenitije od velike većine onoga što je današnja sarajevska, bh. i regionalna scena. Naslovna pjesma i većina albuma puno su originalniji u odnosu na tadašnju, megapopularnu sarajevsku produkciju. Zarjavele trobente je u isto vrijeme pomalo ekscentrična i pamtljiva pop pjesma. Alisa u zemlji čudesa zvuči kao Urban prije Urbana. Zabava i Optimist u najboljem su smislu riječi sasvim novovalne. Lavabo je otkačen i veseo. I tako dalje, skoro svaka pjesma ima ono nešto.

Legitimno je stoga zapitati se zašto Kongres nije opstao i (zasluženo) postao mnogo uspješniji. Jedan od razloga mogao bi biti (djelomično) pjevanje na slovenačkom. Naime, Zarjavele trobente i Zabava otpjevane su na tom jeziku, uz pomoć Zorana Predina iz grupe Lačni Franc. Ovo je kuriozitet i svakako hrabar čin, ali moguće je da je ograničio potencijalni komercijalni domet grupe, bez obzira na to to što je naslovna pjesma bila hit.

Druga ideja, sasvim izgledna i već iznošena drugdje, jeste da je u to vrijeme Sarajevo imalo velike adute u vidu pokreta New primitivs (predvođene Zabranjenim pušenjem i Elvisom) kao autentičnim i veoma uspjelim lokalnim odgovorom na novi val. Nakon toga 1985. dolaze teen idoli Plavi orkestar, pa Merlin. Sigurno nije bilo lako izboriti se za svoje mjesto pod suncem pored takvih rivala.

Osim toga, mogla je zakazati reklamna kampanja, moglo je nedostajati novca ili mnogo toga što može zakočiti potencijalno uspješan projekt. O tome bi bilo lijepo jednom porazgovarati s članovima benda. Ovako, ostaje žaljenje za karijerom koja je mogla biti puno veća. Ali i ovaj jedan uradak vrijedan je i važan doprinos ovdašnjoj glazbi i zaslužuje da se za njega zna mnogo više. U idealnom svijetu napravio bi se dokumentarac o grupi, a možda bi vidjeli i reizdanje albuma.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

U susret 75. rođendanu Ivana Lovrenovića

Ivan Lovrenović je i naš ovovremeni Ivan Frano Jukić, pa i Ivo Andrić i Miroslav Krleža i Radomir Konstatinović, samo što smo i oglušili i oslijepjeli, pa ne prepoznajemo vrijednosti i ne razlikujemo Mudrost i Prostotu, Dobrotu i Lošoću, Istinu i Lagačinu

Prije niza godina je na kolegiju „Interkulturalno razumijevanje“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, za koji sam još uvijek nadležan, gostovao književnik, enciklopedista i što sve već nije Ivan Lovrenović, erudita koji 18. travnja ove godine navršava 75-u godinu života. I ovoj značajnoj obljetnici u Ivanovom životu prijeti, nažalost, da postane još jedna  „nezapažena godišnjica“, kako je onu prije pet godina već naslovio mladi sarajevski sociolog i kulturolog Neven Šimić u magazinu „BH Dani“.

Prvi Ivanov susret sa studentima na FF-u odvijao se pod motom „Neznanje o drugima – slabo znanje o sebi“ i bio je ljekovit i za pamćenje. U Mostaru je Ivan Lovrenović ovom prigodom govorio i osloncem na oca etnopsihoanalize, rumunjsko-francusko-američkog znanstvenika po imenu Georges Devereux, te vlastitih višedesetljetnih traganja za objašnjenjima sličnosti i razlika među oformljenim kulturnim (i političkim) identitetima u BiH.  Kazao je, između ostalog, i sljedeće: „Kulturni identitet Hrvata u Bosni i Hercegovini potvrđuje se istovremeno u dva modusa: kao integralan dio sociokulturnoga konteksta Bosne i Hercegovine, koji Hrvati dijele i suoblikuju s Bošnjacima i Srbima, i kao dio cjelovite hrvatske nacionalne kulture s njezinim policentričnim i pluralnim karakterom kroz pripadanje trima povijesno-civilizacijskim krugovima: srednjoevropsko-panonskome, mediteransko-romanskom i balkansko-orijentalnom. Kulturni identitet bosanskohercegovačkih Hrvata unutar obaju ovih modusa ima karakter varijeteta. Unutar bosansko-hercegovačkoga konteksta varijetetan je po specifično hrvatskim elementima koji čine razliku prema drugim nacionalnim kulturama u Bosni i Hercegovini, a unutar hrvatske nacionalne kulture varijetetan je po elementima koji su mu, kao bosanskohercegovački, zajednički s drugim nacionalnim kulturama u BiH.“

„Kulturne tradicije i identiteti u BiH“

Ove sličnosti i razlike ilustrirao je i u Mostaru s dvije slike koje govore o „zajedničkom B-S-H supstratu u prošlosti“ i o međusobnim prožimanjima između B-S-H identiteta i nakon svih vjerozakonskih i geopolitičkih poigravanja s identitetima u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, te u otomanskoj periodi BiH, u kojoj B-H-S narodi i nisu bili „europski narod“, ustanovit će Lovrenović u eseju „Ivo Andrić, paradoks o šutnji“. U završnom pasusu kompleksnog eseja o Andriću kriju se, inače, brojni porazni odgovori na pitanje što nam se to dogodilo i u prošlosti i u posljednjih četvrt stoljeća: „Tako je Ivo Andrić, njegova književnost – uza sve drugo što jest i čemu ‘pripada’ – danas zapravo jedino čvrsto i sigurno mjesto kompleksnoga bosanskohercegovačkoga identiteta, mjesto u koje je taj identitet pohranjen i iz kojega je razgovijetno čitljiv. I tu nastaje turobni paradoks: proces stvaranja i divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini – koji bi se lako mogao pokazati nepovratnim – proizvodi kulturnu situaciju u kojoj je takva vrsta identiteta, zapravo, nepoželjna. Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni.“

U međuvremenu je Ivan Lovrenović na Filozofskom fakultetu izveo tijekom par semestara i veoma zahtijevan kolegij „Kulturne tradicije i identiteti u BiH“, izloživši u osnovi kratku kulturnu povijest BiH temeljem njegove knjige „Unutarnja zemlja“, koja je i u engleskom i njemačkom prijevodu naslovljena kao „kulturna povijest BiH“. Kako je kulturnoj javnosti u Regiji sigurno poznato, u prosincu prošle godine pojavilo se i peto izdanje „Unutarnje zemlje“, u nakladi Synopsisa, s dopunama i izvjesnim reaktualizacijama! Tumačim je i to ću činiti na taj način sve dok budem na FF-u izvodio „Kulturne tradicije i identitete u BiH“, jer je  Ivanovu „Unutarnju zemlju“ netko već razložno preporučio svim strancima koji po prvi put dolaze u BiH,  kao „first book“ o BiH, a ja je želim preporučiti i mojim studentima i svim ljudima u BiH, kako bi imali svijest o kompliciranoj povijesti i sadašnjosti, te nerozirnoj budužnosti ove naše lijepe i teške zemlje, istovremeno  …

Zašto su sumnjivi upravo pisci „nulte estetske vrijednosti“?

U Ivanovoj kovanici „Ivo Andrić, paradoks o šutnji“ krije se objašnjenje i prešućivanja i krivotvorenja Ive Andrića, ali i ignoriranja samog Ivana Lovrenovića. No, srećom, Ivana se ne može posve ignorirati, ma koliko mainstream akademske zajednice u službi dominantnih politika bile moćne, pa je i u posljednjih pet godina bilo tu i tamo ozbiljnog govora o Ivanovom djelu, primjerice povodom dodjele mu „Mešine nagrade“ za roman-rijeku „Nestali u stoljeću“ u časopisu Matice hrvatske iz Mostara „Motrišta“. A nisu, srećom, posve prešućene ni ona, možda, i najosobnija i najpoetskije, u svakom slučaju najnježnija nova knjiga „Ulazeći u Varcar“, ili knjiga Ivanovih eseja „Isus u Ahmićima“, nagrađena i Nagradom Mirko Kovač u Rovinju. I Andrić i Lovrenović se, nažalost, mnogima čine suspektni ili „grešni“ što su u njihovim književnim, fikcionalnim, ili esejističkim djelima izgovorili teške istine o nama, pa su im kontraproduktivne ignorancije bile prosto suđene.

Za par dana, 18. travnja, napunit će Ivan Lovrenović 75. godinu života, pa bi se opet moglo raditi o „nezapaženoj godišnjici“, kako je već u ožujku 2013. prokomentirao Neven Šimić u tadašnjim BH Danima Ivanovu 70. obljetnicu. „Poznati bosanskohercegovački i hrvatski književnik i intelektualac Ivan Lovrenović ovih dana navršava 70 godina života (Zagreb, 18. 4. 1943.)“, napisao je Neven Šimić, pa „ova obljetnica ne bi trebala proći gluho jer je nedvojbeno da se radi o važnome autoru i vrlo zanimljivome djelu“, čak što više Ivan Lovrenović je jedan od „najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika i jedan od najangažiranijih intelektualaca u BiH“. A mogao je Neven i bez onog „jedan od“, no najvažnije je u njegovom upozorenju bilo skretanje pažnje na ogoljenu činjenicu da je Ivan  Lovrenović par excellence „mislilac Bosne“, te da  „kulturna mozaičnost, povijesna i politička složenost, prošlost i sadašnjost Bosne njegova je inspiracija i trajna tema njegovog sveukupnog angažmana“.

U Nevenovom obrazloženju se, također, kazalo: „U svim Lovrenovićevim knjigama i tekstovima, bili oni književni, književno-teorijski, ili kulturološke studije, politički eseji – svugdje je na odgovarajući način stalno prisutna tema Bosne. Takva punina senzibiliteta za kulturu i povijest ove zemlje, za složenost i prepletenost identitetã i upornost da se o tim složenim pitanjima govori slobodno, ne uvažavajući nacionalne i ideološke stereotipe, traži kompetenciju, upornost i hrabrost. Lovrenović je očigledno fasciniran Bosnom i njezinom prošlošću, ali ne na način da ta fasciniranost utječe na njegov analitički diskurs i kritičko promišljanje. Naprotiv, on je uvijek prepoznavao ideologizirana tumačenja bosansko-hercegovačke povijesti i vrlo kritički pisao o tim pojavama. Zbog toga nikada nije bio previše omiljen u nekim nacionalnim, ideološkim i kulturnim krugovima. Nerijetko je bio na različite načine i raznim ideološkim atributima etiketiran i diskvalificiran.“

U Šimićevoj korektnoj interpretaciji s pravom se ukazuje kako su u Lovrenovićevim studijama propitana i razobličena razna ideologizirana čitanja Andrića. Andrićevi fikcionalni tekstovi su u srpskom ideologiziranom tumačenju korišteni, između ostalog, i kao dokaz da je Bosna zemlja mržnje. Da bi se potkrijepila ova tvrdnja najčešće je kao dokaz uzimana Andrićeva priča Pismo iz 1920, te roman Na Drini ćuprija. Ovi Andrićevi tekstovi se u srpskom ideologiziranom tumačenju koriste propagandistički, odnosno, kako bi rekao Lovrenović, kao neka vrsta zamjene za historiju. Slična stvar je i sa tumačenjima Andrića kao bosnomrsca i islamomrsca koje je proizvod bošnjačkog ideologiziranog čitanja. I ovo tumačenje, ustvari, polazi od pogrešne premise da je Andrićeva književnost neka vrsta alternativne historiografije, upozorio je Šimić. U tom su pogledu ova dva ideologizirana čitanja, srpsko i bošnjačko, analogna. I jedno i drugo čitanje zanemaruje polifonu strukturu Andrićevog djela, vulgarno ga reducirajući i svodeći na ideologiju – u srpskom čitanju na ideologiju u kojoj se pronalaze argumenti i opravdanje za vlastiti nacionalizam, a u bošnjačkom na ideologiju koja je antiislamska i antibošnjačka.

Preko Andrićevog djela se, u Šimićevoj reinterpretaciji Lovrenovićeva razumijevanja isprepletene povijesti, prelamaju različita ideologizirana gledanja na osmansko razdoblje. Prema jednom tumačenju (srpskom) osmanska epoha je razdoblje kulturne i civilizacijske zaostalosti, socijalnog i pravnog ugnjetavanja nemuslimanskog stanovništva, općenito mračno i represivno doba. Prema drugom tumačenju (bošnjačkom) to je razdoblje multikulturnoga sklada, tolerancije i uvažavanja drugih neislamskih vjerskih zajednica, općeg kulturnog razvoja, itd. Ova dva pristupa osmanskoj epohi samo su “lice i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijem središtu nije čežnja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i ekskluzivizma”. Nasuprot tomu, „u svome dugom bavljenju književnim radom i isto tako dugom istraživanju i pisanju o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine Lovrenović je već do sada uradio veliki i važan posao“, zaključuje Neven Šimić,  a „isto vrijedi i za njegovo stalno praćenje i pisanje o društveno-političkim temama. Može se reći da se po obimu i kvalitetu radi o opusu kojemu nije lako naći pandan. Sedamdeset godina života i više od četrdeset godina umjetničkog rada i javnog intelektualnog angažmana nije samo dobar povod nego i velika prilika da se o Lovrenoviću i njegovom djelu, o vremenima u kojima je ono nastajalo, sazna više nego što danas znamo. Uobičajeno je da se ovakvim povodom organiziraju različiti forumi, stručne i znanstvene rasprave. Raspoložive informacije govore da taj običaj u Lovrenovićevom slučaju neće biti ispoštovan.“

Putovanje  Ivana Lovrenovića!

U mojoj knjizi „U zemlji zarobljenog uma“ (RABIC, Sarajevo, 2012.) objavljena je i neizgovorena besjeda u čast Ivanu Lovrenoviću (prvo u časopisu „Motrišta“, No 59-60 / 2011.). U toj „besjedi“ kazao sam kako je svaka od Ivanovih knjiga  vrijedna znanstvenoga doktorata, te da bi ih Ivan i imao pregršt da živi u nekom drugom svijetu a ne u posunovraćenoj BiH. U prosvjedu protivu prešućivanja tako rijetkih intelektualaca pozvao sam u pomoć i sveučilišnog profesora literature u Konstanzi Davora Beganovića, koji je povodom pojave zajedničke studije Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića „Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata“ (Novi Liber, Zagreb, 2010., str. 253.) kazao kako ga osobno zapanjuje što se u BiH ponajviše stigmatiziraju „u kloakama našeg parauma“ one osobe koje to ponajmanje zaslužuju, to što upravo one postaju „redovitom žrtvom resentimana zreloga za hospitalizaciju“.

Beganović je o Ivanovom sveukupnom djelu kazao: „Tolike čiste misli o aktualnoj političkoj situaciji ali i o povijesti Bosne i Hercegovine danas  se u zemlji koja se bavi svim prije negoli samom sobom (na pravi način, podrazumijeva se) ne može naći nigdje osim kod njega. A opet gotovo svaki njegov tekst, a oni gotovo nikad nisu polemički (u smislu ratnički) intonirani, izaziva zapjenjene reakcije sa svih strana ideološkoga spektra: pseudo-žižekovska ljevica u njemu želi pronaći nacionalistu, nacionalisti ga drže za osporavatelja njihovih prava na supremaciju u duhovnome prostoru zemlje, dok ga neprofilirana i nedefinirana građanska opcija ne može svariti zbog ustrajnog negiranja konzistencije njihove slike o budućnosti Bosne i Hercegovine. Sve se to miješa u sliku o Ivanu Lovrenoviću – angažiranome intelektualcu kojemu se poriče intelektualnost (ta, on je tek publicista!), ali ipak se o njemu toliko piše da to poricanje postaje suspektno.“ (Davor Beganović, Na presjecištu oralnog i lokalnog, KUN, Oslobođenje, 20. 01.2011.)

U mojoj neizgovorenoj besjedi, u eseju u „Motrištima“ i ja sam se pozabavio lapidarno Jergovićevom i Lovrenovićevom knjigom, ali ponajviše Lovrenovićevim kratkim  romanom „Putovanje Ivana Frane Jukića“,  kazavši kako sam među onima koji ga smatraju kulturološko-prosvjetiteljskim užitkom, jer je i kad se pojavio jednako kao i danas odškrinuti prozor u tamu bosansko-hercegovačkih zamagljenih povijesnih bespuća. U ovom  Ivanovom dragocijenom romanu dekonstruirana je, između ostalog, tužna sudbina jednog svestrano obrazovanog, politički i duhovno darovitog bosansko-hercegovačkog franjevca, svojevrsnog bosansohercegovačkog, hrvatskog i katoličkog “Prometeja”, što je vrijednost po sebi i za sebe, ali je uočljivo svakom pažljivom čitatelju i da je Ivan Lovrenović pišući o Jukiću ispisao i svojevrsni program vlastitog prosvjetiteljskog i umjetničkog djelovanja: boriti se protivu duhovne i političke zaostalosti, boriti se i kada stvar izgleda izgubljenom, boriti se za civilizacijske i ljudske vrijednosti u zemlji u kojoj je tih i takvih vrijednosti  oduvijek bilo samo u zamecima.

“Putovanje Ivana Frane Jukića” je, inače, objavljeno u nakladi “Prve književne komune” iz Mostara, 1975., a zasluge za tu kulturološku svetkovinu pripadaju jednom neobičnom Mostarcu po imenu Ihsan Ico Mutevelić, koji je Ivana i obitelj mu pazio i mazio kada se drugi nisu usuđivali niti pružiti mu ruku. Ivan je, naime, bio stigmatiziran i u prošlome sustavu od tadašnjih “nadirućih prostaka”, ali i poštovan od prosvijećenih ljudi, slično kao i u ovovremenim demokraturskim tranzicijskim vremenima. Usput kazano, nedavno sam od prvog čovjeka „Synopsisa“ gosp. Ivice Pandžića dobio i kompletno drugo kolo biblioteke „Iz Bosne Srebrene“ u kojemu su i „Izabrani spisi“ Ivana Franje Jukića, koje je Ivan Lovrenović i priredio i opremio predgovorom „On je svoje uradio“.

Riječ je, dakle, o Ivanu Frani Jukiću, bosanskom franjevcu i čovjeku i prosvjetitelju koji će biti prognan i umrijeti u inozemstvu zbog svojih političkih ideja, zbog zalaganja za bolju i drugačiju Bosnu i Hercegovinu, čovjeku koji je bio – po Lovrenovićevom osjećaju za mjeru stvari – i autor “nacrta prvog svjesno formuliranog evropskog građanskog ustava u historiji Bosne i Hercegovine”. Otuda se u njegovoj znamenitoj promemoriji iz 1850. godine  upućenoj Porti pod imenom “Želje i molbe krstjanah u Bosni i Hercegovini…” već u prvom zahtijevu kazalo: “Da se više ne zovemo raja, već građani i državljani cjelokupnog turskog carstva…”  Intimno se Jukić nadao – razabire se u Ivanovom romanu –  ujedinjenju slavenskih zemalja, braći srodnih jezika, običaja i podrijetla, ali je bio dovoljno realan da rješenje traži u okviru Turskog carstva i to kao ravnopravan građanin. Ništa neće biti od toga, Jukić će biti izdan i napušten od sviju, pa zatočen od Omer paše Latasa, kojemu je Jukić spjevao odu dok se nadao da će kako tako reformirati Bosnu i Hercegovinu. Jukićeve se ode Latasu objavljuju – da apsurd bude savršen –  dok  Jukić trune u zatvoru, pa  slijedi njegov  izgon iz zemlje i konačno umiranje u Beču 1857. godine. Jukić je prije smrti okusio i izbjegličkog života i u Carigradu i u Dubrovniku i u Rimu, gdje je konačno shvatio da tadašnje velike sile zanima jedino “mirna Bosna”, u kojoj se ništa “ne talasa”. Kako tada tako i danas, dodao bih ovdje …

Potresne su stranice u Lovrenovićevom romanu u kojima je opisano europsko, ugarsko i njemačko nerazumijevanje problema u BiH, kao i mirenje sa sudbinom u samoj BiH. Potresna je i vjera Lovrenovićevog “Prometeja” u snagu prosvjete i obrazovanja, u ulogu pisane riječi u nepismenoj zemlji, odnosno Jukićevo sagorijevanje i u radu na prvom časopisu u književnoj historiji BiH – “Bosanskom prijatelju”, čiji je bio pokretač, urednik i glavni suradnik. Jukić  je prva dva broja “Bosanskog prijatelja” pripremio u Varcaru (1850. i 1851.), a treći u izbjeglištvu, tiskan posthumno 1861. godine. Zamišljen kao popularna enciklopedija izišao je još jednom. Letimice dotaknut lik u Lovrenovićevom romanu, varcarski i Jukićev đak fra Anto Knežević tiskao je 1870. godine i četvrtu knjigu “Bosanskog prijatelja”.

U stvari, iz ovog čudesnog Ivanovog varcarskog mikrokozmosa (svi junaci ovog romana imaju ne slučajno  fizičke i duhovne sveze i s Ivanovim najvažnijim toponimom na svijetu, dakle Mrkonjić Gradom, nekadašnjim Varcar Vakufom) nastala je – kao već jednom u prošlosti – velika literatura na malom broju stranica, na skoro svakoj od njih čitatelja čeka iznenađenje u vidu nove spoznaje ili estetsko-političkog užitka. Mene se ponajviše dojmila Jukićeva tirada u Rimu, izlijev gnjeva nad totalnim nerazumijevanjem ideje Bosne i Hercegovine, te tužnom sudbinom posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače. Jukić se, u Lovrenovićevoj obradi,  suprotstavlja tadašnjoj i sadašnjoj  vatikanskoj verziji Katarinine sudbine, otkrivajući nam dijelom i prokletost aktualnog bosansko-hercegovačkog usuda.

“Kakva li odanost ‘Svetoj stolici’ i ‘potvrda stoljetnih neraskidivih veza između napaćenog bosanskog puka i Svetog oca’ “, urla gnjevni Jukić, “tu ženu su u samrtnom strahu protjerali; uostalom, ne tako brzo te ne bi stigla ponijeti sa sobom svoje kraljevske dragocijenosti i svoju kraljevsku blagajnu. Toj ženi su i djecu oteli i odveli ih u Stambol, i nikad ih više nije vidjela, rođenu djecu… Ta žena je, čim je došla, morala potpisati, čujete li, potpisati, da sve svoje, i ovdje i tamo u Bosni – i blago i političke nasljedne vladarske kompetencije – ostavlja svojim ‘zaštitnicima’, da bi je, zauzvrat, pustili da živi, uostalom, kao emigrant, kao politička valuta… Uostalom, bolje bi bilo da mi objasnite, ako možete, zašto je maknuta odavde ploča s bosanskim jezikom i bosanskim pismenima?  I s kojim pravom?… Ili možda taj barbarski jezik i ta barbarska pismenost vrijeđaju sveti latinski rimski kapitolski hram i ukus?”

Toliko ovdje o Lovrenovićevom Jukiću, iznjedrenom iz njegove duše prije više od četiri desetljeća. Posve sam siguran da se Ivanu ovo neće dopasti, ali za mene je Ivan Lovrenović u osnovi naš ovovremeni Ivan Frano Jukić. Ma koliko njihov ljudski i intelektualni angažman dijelilo 150 i više godina, u BiH i u okruženju se unatoč svim potresima tako malo promijenilo u civilizacijskom kodu, pa je i  angažman protivu silne političke i duhovne zapuštenosti naših naroda i narodnosti, protivu moćnih silnica i silnika domaćeg i inozemnog podrijetla, u biti slično važan, ma koliko u pravilu znači “sipanje vode u rešeto”. Ivanu Lovrenoviću je upravo kao nekoć Ivanu Frani Jukiću, zapalo u dužnost sizifovski uporno razgrtanje bosansko-hrecegovačkih magli i sumaglica. Pri čemu je zadivljujuće kako se i Ivanov, kao nekoć Ivan-Franin, intelekt povija samo teškoj istini, uključivo i o “mrkoj ljepoti” zemlje kojoj je odan iznutra na skeptični, andrićevsko-lovrenovićevski način. Moguće je da se samo putem ove privrženosti i skepticizma Lovrenovićeva tipa i može izroditi ideja uljuđene, obzirne i racionalne, europske Bosne i Hercegovine?

Da, Ivan Lovrenović je i naš ovovremeni Ivan Frano Jukić, pa i Ivo Andrić i Miroslav Krleža i Radomir Konstatinović, samo što smo i oglušili i oslijepjeli, pa ne prepoznajemo vrijednosti i ne razlikujemo Mudrost i Prostotu, Dobrotu i Lošoću, Istinu i Lagačinu. Otuda je i za Ivanov sedamdeset peti rođendan jedino skoro izvjesno da će ignorancija i njegova književnog rada i građanskog angažmana biti još bešćutnija!

Mile Lasić

 


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Jesen je 1968.

Piše: Ivan Lovrenović

Jesen je 1968, tek si stigao iz vojske i odmah nastavio raditi u mrkonjićkoj Gimnaziji 25. novembar. Škola je dobila zadatak da za proslavu 25. godišnjice prvoga zasjedanja ZAVNOBiH-a pripremi tzv. „recital poezije“, a uprava škole taj posao povjerila tebi. Maturanti, momci i djevojke, legli su strasno i poneseno na Ujevića (Visoki jablaniPobratimstvo lica u svemiru…) i Miljkovića (Zajednička pesmaOdbrana zemlje…), bilo je i pjesnika i pjesama slabih ali prigodno nezaobilaznih, priredba je prošla odlično, dijelio se i šapirografirani gimnazijski časopis s tekstovima učenika. Prvi red staroga negrijanog kina bio je pun republičkih rukovodilaca, svi smo u zimskim kaputima, glavni gost bješe Rodoljub Čolaković. Sjedio si negdje pri kraju trećega reda škripavih stolica. Nastavi čitati “Jesen je 1968.”

Od Pariza do Tel Aviva

Piše:  Hannah Arendt

Pariz, april-maj 1952.
Bila sam u Chartresu… Čovječe, kakva divota! I ovo božanstveno proljeće, i sunce koje je prodiralo kroz plave vitraže, pri čemu je njihovo plavetnilo postajalo još plavlje.  Tek su mi se sada otvorile oči za arhitekturu. Dosad još nisam znala kakvo je to savršeno čudo od ljepote… Nastavi čitati “Od Pariza do Tel Aviva”

Anđelko Vuletić, I ja sam ovdje ubijao

Ivan Lovrenović piše da: “Ima jedna velika hrvatska pjesma koju nitko neće, koju nitko ne zna. Ni od Hrvata, ni od inih. Od Hrvata zato što žeže kao nož, spasonosan, ali komu je još do spasa kad je lijepo u kálu hrvatskome. Od inih zato, što od njih nikoga ne zanima hrvatska muka. A i što bi! Da jest kao što nije, pjesmu bi na svoj barjak stavljali slobodari svih vrsta, pjevali bi je kao svoju internacionalu. Ne bi silazila s barjaka, ni s usta”.

Teško je, zapravo nemoguće, nešto dodati ili oduzeti ovome. Treba pročitati pjesmu.

Anđelko VuletićI ja sam ovdje ubijao

Unutar tvrđave svijetle imena.
Umorenih.
David. Oskar. Jahiel. Eli. Rahela … i tako u nedogled

Kad bi se tek samo slova slagala jedno
Na drugo
Ni sunce im ne bi ostalo daleko.

Kad bi se tek samo od imena gradio novi grad
Bio bi tri puta veći od Sarajeva.

Ali ja nisam tu
Da vidim kako se podižu
Gradovi.

Došao sam da se na sav glas zapitam.
Pa zar je to zaista naša slika,
(Koliko sam tada imao godina).

I neka se upamti premda se to što ću reći otima razumu.
I ja sam ovdje ubijao 1941.

Oko tvrđave proljeće
Pogled na Sarajevo
Kao što je i tada bilo proljeće i kao što je i tada
Bio pogled na dolinu s gradom i rijekom
A ja sam zatomljen u svoju sumnju
Hoću li reći istinu kad kažem:
I ja sam ovdje ubijao.

Zato što je ubijao onaj što je kao i ja imao
Dvije ruke
Dva oka
Kolijevku
Osmijeh
Ognjište
Oca i sina i braću i zvijezdu
Svoje ime i svoje sarajevsko
Proljeće.

(Bio iz istog grada i od istog jada
Od istog roda i od istog snova).

Pa zato ne mogu a da ne vrisnem
Na sav glas:
I ja sam ovdje ubijao.

(Križaljka za čitanje sudbine, Sarajevo 1985)


Izvor: jergovic.com

Foto: Wikipedia

 

Književnost bosanskih franjevaca

(Enciklopedijski prikaz)

Pojam „književnost bosanskih franjevaca“ označava četiri stoljeća dugu kulturnu akciju i spisateljsku tradiciju, te veoma raznorodan skup literarnih žanrova i tekstovnih oblika.
Nekad je bilo uobičajeno da se njezino vrijeme i karakter, u užem  kulturnopovijesnom i  književnotipološkom određenju, ograničuju na starije povijesno razdoblje (do prvih pojava nereligiozne autorske književnosti u XIX stoljeću) u kojemu je spisateljska djelatnost franjevaca bila motivirana dominantno religijsko-odgojnom, utilitarnom svrhom, pa su iz toga proizlazili i njezini glavni oblici, motivi i postupci. No, u bosanskih  franjevaca spisateljska praksa nikada nije zamirala, živa je i danas, nastavljajući i preinačujući stare tradicije u suvremene izraze i postupke, a stvarajući i nove. Pa pošto je u novijim teorijskim konceptima napušteno ograničavanje književnosti na fikcionalne žanrove za ljubav mnogo šire shvaćenoga određenja u koje ravnopravno ulaze mnogi hibridni oblici spisateljskih praksi, to pruža mogućnost da se književnost bosanskih franjevaca promatra kao dinamičan i raznovrstan, promjenama podložan a ipak cjelovit književnopovijesni proces, koji nije historijski zaključen ni dovršen.

Prostor djelovanja i zračenja književnosti bosanskih franjevaca mijenjao se kroz povijest onako kako se mijenjao organizacijski status i područje djelovanja franjevačke provincije Bosne Srebrene. U svome najširem obuhvatu, do kraja XVII stoljeća, to se područje steralo i daleko od Bosne – u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), u Ugarskoj, Transilvaniji, Srbiji, Bugarskoj… Postupno, s novim političkim granicama i provincijalnim podjelama, ono se smanjivalo, da bi se nakon odjeljivanja Hercegovačke franjevačke provincije u XIX stoljeću svelo samo na Bosnu. Klasično, pak, područje bosanskoga franjevačkog literariteta, područje koje je on sustavno prožeo svojim duhom i na kojemu je ostvario velike i trajne kulturne rezultate, jest ono područje koje u religijskom i narodnosno-jezičnom pogledu kroz povijest karakterizira manja ili veća prisutnost katolika štokavskoga govora (Bosna i Hercegovina, dijelovi Dalmacije, Slavonija, južna Ugarska, odnosno Srijem i Vojvodina).

Generički, književnost bosanskih franjevaca treba promatrati u odnosu prema „univerzalnoj pramatici, tj. prema okvirima koje je zacrtala antičko-mediteranska književna tradicija“ (Rafo Bogišić). Književnohistorijski, pak, ona pripada dvama kontekstima: hrvatskoj književnosti i književnosti Bosne i Hercegovine, obama kao njihov integralni dio, ali na različit način. U povijesti hrvatske književnosti  i povijesti hrvatskoga književnog jezika bosanska franjevačka književna i jezična praksa igrala je u XVII i XVIII stoljeću vitalnu ulogu, povezujući i integrirajući svu štokavsku hrvatsku književnu i jezičnu „geografiju“ od Dubrovnika i Dalmacije, preko Bosne i Hercegovine, do Slavonije, stvarajući tako osnovu za izrastanje modernoga hrvatskoga jezičnog standarda. Književnosti i kulturi Bosne i Hercegovine franjevačko spisateljstvo, pak, pripada kao svojemu primarnom sociokulturnom i povijesnom ambijentu – iz njega proizašlo, njemu namijenjeno. Pripada mu na kompozitan način, onako kako je i on sam kompozitan – kao njegova katoličko-hrvatska kulturna i književna komponenta, ali organski urasla u povijesnu cjelovitost toga ambijenta. Preko franjevačkoga literariteta Bosna i Hercegovina je u svojoj kulturnoj povijesti uvijek zadržavala, kolikogod tanku, vezu s evropskim kulturnim identitetom. Stoga je bilo logično da su upravo franjevački pisci i intelektualci (Ivan Frano Jukić, Grgo Martić i drugi) prvi u Bosni i Hercegovini otvarali horizonte evropskoga političkog, znanstvenog i kulturnog moderniteta, nastojeći pri tome prevladati duboku etnokonfesionalnu podijeljenost bosanskoga društva.

Spisateljskoga rada među franjevcima u Bosni bilo je i prije osmanskoga osvojenja, u vrijeme Bosanskoga Kraljevstva (spisi na latinskom jeziku Jakova Markijskoga, Bartula Alvernskoga, Blaža iz Zalke i drugih franjevaca iz evropskih zemalja koji su živjeli i radili u Bosni). Za povijest književnosti i književnoga jezika u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj relevantno je spisateljstvo na vernakularu, narodnom jeziku, čiji se početak podudara s velikom akcijom katoličke obnove po smjernicama Tridentskoga koncila (1545-1563) na jednoj strani, te s ustaljivanjem osmanskoga političkog i ekonomskog sistema i tursko-islamske civilizacije u Bosni i Hercegovini i na Balkanu na drugoj strani. Prirodno je da se u ovako dugom vremenu, u zavisnosti od krupnih historijskih i kulturnih promjena, franjevačka književnost mijenjala u mnogim svojim osobinama, kao što se mijenjao i profil franjevca–pisca i kulturnoga radnika. Četiristoljetna historija franjevačke spisateljske prakse može se u najgrubljim obrisima podijeliti u dva razdoblja – predmoderno i moderno. Značajno je da ta podjela slijedi opću evropsku povijest ideja i društvenih kretanja, s time da se manifestacije modernosti u Bosni pojavljuju sa zakašnjenjem, te u skromnim i hibridnim oblicima.

Prvo, predmoderno razdoblje obuhvaća XVII, XVIII i dio XIX stoljeća, a u historijsko-političkom smislu dijeli se na dva oštro različita podrazdoblja: do Bečkoga rata (1683 – 1699)  i poslije njega. Do Bečkoga rata  osmanlijska osvajanja pomaknula su granice Carstva na sjever do Budima i na zapad do jadranske obale. Redovnici franjevačke provincije Bosne Srebrene, kao jedine priznate katoličke institucije u evropskom dijelu Carstva, pastoriziraju katolike na cijelome tom ogromnom prostoru od Jadrana do Transilvanije i Bugarske, od Albanije do Panonije. Općenito govoreći, u ekonomskom i zakonskom pogledu vladaju u tom razdoblju stabilnost i red. Sasvim drukčije prilike, pak, nastaju u Bosni nakon povijesnoga poraza Osmanlija pod Bečom i utvrđivanja novih granica Carstva na Dinari, Savi i Dunavu. Bosna postaje serhat, vojna predstraža Carstva, vjerska struktura stanovništva se drastično mijenja – katolici i franjevci se masovno iseljavaju, ostaju aktivna samo tri samostana (Fojnica, Sutjeska, Kreševo), a iz prekosavskih i prekodinarskih krajeva u Bosnu slijevaju se muslimani. Provincija Bosna Srebrena našla se na teritoriju triju država (Austrije, Venecije i Osmanskoga Carstva), što će postupno dovesti do njezinoga smanjivanja u granice Bosanskoga pašaluka i do odvajanja novonastalih franjevačkih provincija u Dalmaciji, Slavoniji, Ugarskoj. Opće prilike naglo se pogoršavaju (bezakonje, korupcija, sve veće bogaćenje i povećanje autarhične moći muslimanskih feudalaca, pobune, hajdučija), pojačava se vjersko-ideološka netrpeljivost, započinje proces dugotrajnoga i nezaustavljivog propadanja osmanskoga vojno-ekonomskoga sistema.

Okvirno, franjevački spisateljski rad u Bosni iniciran je protureformacijskim ciljevima Crkve i dubinski  prožet aktivističkim i polemičkim diskursom protureformacije, ali su u njemu mnogo snažnije izražene specifične bosanske prilike. Potrebe za pravim protureformacijskim djelovanjem bilo je u dijelovima Hrvatske i Ugarske koje su pastorizirali bosanski  franjevci, dok u samoj Bosni toga nije trebalo jer reformacijski val Bosnu uopće nije dohvatio. Katolička vjera i vjernost papi ovdje su pred iskušenjima druge vrste. Integralni dio golemoga osmansko-islamskog teokratskog imperija, Bosna je s gledišta Katoličke crkve misijska zemlja, bez redovite crkvene hijerarhije, s velikom većinom muslimanskoga stanovništva, uz značajan broj pravoslavnoga življa što ga opslužuje Srpska pravoslavna crkva koja, opet, nastoji katolike podvrgnuti pod svoju jurisdikciju. To su elementi vjerskoga i socijalnog konteksta koji su u Bosni početkom XVII stoljeća bili okvir nastanka, razvoja i širenja katoličke nabožne književnosti na narodnome jeziku, i koji su joj dali glavne idejne i književno-jezične značajke. U duhu prilagođenosti domaćemu čitatelju bila je i upotreba pisma – bosanske varijante ćirilice (kasnije u literaturi nazvane bosančicom, fratarčicom, hrvatskom ćirilicom itd.), koja je među franjevcima u Bosni bila favorizirana sve do prvih desetljeća XIX stoljeća. Usporedo s pisanjem na narodnom  jeziku i s upotrebom bosančice, njegovala se i upotreba latinice  kao i pisanje na latinskom jeziku.  Latinicom je tiskan jedan od prvih i najpotpunijih bosansko-hrvatskih lekcionara, Pisctole i evangelya Ivana Bandulavića, koji će sve do duboko u XIX stoljeće biti osnovom mnogobrojnim izdanjima šćaveta – lekcionara na narodnom  jeziku.

Za ostvarivanje ciljeva koje su prvi franjevački pisci stavili preda se (Matija Divković,  Ivan Bandulavić, Stjepan Markovac-Margitić, Stjepan Matijević, Pavao Papić, Pavao Posilović, Ivan Ančić i drugi) najprikladnije su bile forme propovijedi i različite vrste katekizamskih, nabožno-poučnih spisa, koje su u njihovome spisateljstvu i najzastupljenije. Nitko od ovih pisaca ne stvara originalno, to im i nije cilj. Oni prevode, prerađuju i kompiliraju obimnu evropsku literaturu te vrste (Jakob Ledesma, Johannes Herolt, Roberto Bellarmino i drugi autori), poznat im je i književni rad dubrovačkih i dalmatinskih pisaca, a njihov književni dar i uspjeh može se mjeriti prema stupnju pripovjedačke živosti i uvjerljivosti, koja kod Divkovića zna biti na razini vrsnoga književnog pripovijedanja, „te se može reći da je fra Matija Divković bio utemeljitelj kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine“ (Midhat Begić). Njihova kulturna zasluga je, između ostaloga, i u tome što su na taj način u bosanski literarni i kulturološki horizont uveli mnoge motive, topose i likove iz evropske književnosti. Njihove knjige su bile jedino pučko štivo toga vremena, doživljavale su mnoga izdanja i brojne kasnije prerade, te su se duboko ukorijenile u kolektivnom pamćenju. U povijesti književnosti Bosne i Hercegovine spisateljska praksa koju su začeli Divković i njegovi suvremenici utemeljila je najvažnije žanrove i prozodijske obrasce: umjetničko pripovijedanje, dramski dijalog, versifikaciju. I u jezično-standardizacijskom pogledu Divković postavlja temelje jednomu dalekosežnom procesu. Jezik njegovih besieda je čist bosanski ijekavsko-ikavski govor, ali Divković ne ostavlja „prirodni“ govor u sirovom obliku; on ga s veoma razvijenim osjećajem mjere nastoji oplemeniti i učiniti gipkijim tako što u svoj bosanski jezik integrira sve hrvatske književno–jezične tradicije: slavonsku, dalmatinsku, dubrovačku, te tako stvara idiom višega reda, prihvatljiv i razumljiv na cijelome štokavskom području.

U XVIII stoljeću, sa zatvaranjem Bosne Srebrene u granice osmanske Bosne na Savi i na Dinari, te s općim pogoršanjem životnih, društvenih i vjerskih prilika, motivi za  stvaranje nabožno-poučne i teološke literature i dalje ostaju djelatni, te se i u ovome stoljeću javlja cijeli niz pisaca koji nastavljaju tu tradiciju (Filip Lastrić, Tomo Babić, Lovro Šitović, Marko Dobretić, Jerolim Filipović, Vice Vicić, Luka Vladimirović i drugi). Ali osnovni ton se mijenja: umjesto prisno srdačnoga i vedrog divkovićevskog pripovijedanja, sada se sve češće osjeća tjeskobni ton brige za sam opstanak. Razlozi za brigu su dvostruki. Ugrožen je vjerski i biološki opstanak naroda povjerenoga franjevcima, a ugrožena je i franjevačka „redodržava“ Bosna Srebrena, nekada slavna i velika provincija majka, kojoj sada prijeti snižavanje ranga pa čak i ukidanje. Radikalno je promijenjen i profil primatelja poruke franjevačkih knjiga. Do Bečkoga rata među katolicima u Bosni još je bilo društvene razuđenosti, postojao je osim seljaka, rudara i sitnih obrtnika ugledan i obrazovan sloj gradskih trgovaca i poduzetnika, kojima su kao mecenama i zaštitnicima franjevački autori posvećivali svoje knjige. Poslije kataklizmične vojne kampanje Eugena Savojskoga 1697. godine, gradovi su ostali u zgarištima a za Eugenovom vojskom u strahu od odmazde turskih vlasti izbjegao je iz Bosne ogroman broj katoličkoga stanovništva i franjevaca s njime. Trgovački i poduzetnički sloj zbrisan je s historijske scene i u Bosni se kod katolika neće pojaviti sve do polovice XIX stoljeća, a ono malo naroda što je ostalo (prema franjevačkim kronikama tek tridesetak tisuća duša i 29 franjevaca), predstavlja seosko i ostatke prigradskoga stanovništva najnižega socijalnog i obrazovnog stanja. U tim prilikama konačno se dovršava povijesno oblikovanje onoga osebujnog profila bosanskoga franjevca koji je simbiotički srastao sa svojim narodnim i sociokulturnim miljeom, i koji svojemu puku kroz duga stoljeća predstavlja sve – duhovnika, političkoga zastupnika i predstavnika u okviru osmanskoga milet-sistema, kulturnoga radnika, savjetnika u obiteljskim stvarima i praktičnim poslovima, liječnika, učitelja-prosvjetitelja…

S ovako promijenjenim životnim okolnostima počinju franjevački pisci u XVIII stoljeću njegovati neke nove oblike, ne više samo one strogo vezane uz vjersko-poučnu svrhu, što će značajno diversificirati književnu praksu i utemeljivački djelovati na kasnija intelektualna, znanstvena i književna nastojanja u epohi modernizma i laicizirane književnosti i znanosti. Dvije su pojave u tom pogledu najvažnije i najreprezentativnije: historiografski spisi i ljetopisi, a najmarkantniji autori: Filip Lastrić Oćevac (najplodniji polihistor u starijoj franjevačkoj književnosti), Jerolim Filipović, te ljetopisci od kojih su za XVIII stoljeće najpoznatiji Nikola Lašvanin, Bono Benić i Marijan Bogdanović. Motivacija za nastanak dokumentarno-historiografskoga i kroničarskog žanra karakteristična je za bosanski franjevački mentalitet i doživljaj povijesti. Primjerice, značajni historiografski rad Filipa Lastrića, koji predstavlja prvi navještaj kritičke historiografije u bosanskohercegovačkoj društvenoj znanosti uopće, potaknut je pokušajima degradiranja i ukidanja provincije Bosne Srebrene. Lastrić se tomu kao „redodržavnik“ snažno opire, putuje u Beč i Rim, a svoj angažman uobličuje i u uzorno komponiran i argumentiran spis Epitome vetustatum bosnensis provinciae, koji će pridonijeti da Bosni Srebrenoj budu vraćeni rang i stare privilegije. Za književnu historiju Lastrić je važan po živom stilu, preciznom izrazu i smislu za dinamično izlaganje i kompozicijsku cjelovitost teksta, a s njime je bosanska književnost, može se reći, prvi put izašla i na evropsku znanstvenu scenu. Sastavljajući svoju monumentalnu crkvenu povijest Illyricum Sacrum, talijanski isusovački znanstvenik Daniele Farlati doslovno je preuzeo i slogovno istaknuo dijelove o Bosni koje mu je napisao Lastrić. Za historiju znanosti i znanstvenoga nazivlja znatne su zasluge Jerolima Filipovića, svestrana i plodnog teološko-filozofskog pisca, koji je prvi u bosanskoj i hrvatskoj literaturi sustavno radio na stvaranju znanstvenoga nazivlja zasnovanoga na narodnom jeziku. „S Filipovićem se u hrvatskom ostvarilo ono što se kod Renéa Descartesa ostvarilo u francuskom – hrvatski je postao jezik filozofije. Time je, iako s jednim stoljećem zakašnjenja, doživio razvoj svojstven zapadnoj civilizaciji i dokazao da je sudionik zapadnoevropskog kulturnog kruga.“ (Ivan Pederin)

Bosanski franjevački ljetopisci, naslanjajući se na kroničarske radove starijih autora poput Stjepana Markovca Margitića, Andrije Šipračića, Bernardina Nagnanovića, a svi pod općim utjecajem matične franjevačke tradicije, koju su počeli veliki kroničari Reda Marko Lisabonski (Chronica Fratrum Minorum), Franjo Gonzaga (De origine seraphicae Religionis Franciscanae) i Luka Wadding (s osobito vrijednim djelom Annales Minorum), započinju u XVIII stoljeću sustavnije pisanje samostanskih ljetopisa.  Ti ljetopisi također imaju prvenstvenu svrhu da potvrde starinu, historijske zasluge i prava provincije Bosne Srebrene, ali obrađuju i mnogo širu suvremenu problematiku, tako da danas predstavljaju vrlo važnu historiografsku i dokumentarnu građu. Neki su pisani pretežno latinskim jezikom, s dijelovima na narodnom jeziku (Divković ga zove slovinskim i bosanskim, Margitić bosanskim ili iliričkim, Lastrić slavo-bosanskim), a Lašvaninova kronika je pretežno pisana narodnim jezikom i bosančicom. Jezik ljetopisa i u stilsko-izražajnom i u lingvističkom smislu mnogo je slobodniji i fleksibilniji od jezika nabožno-poučnih tekstova. Gibak je i bogat živim pučkim idiomima, koji ulaze i u latinski tekst kada autoru uzmanjka rješenje, a na leksičko-semantičkom planu reflektira svu kaleidoskopsku prirodu tadašnje franjevačke naobrazbe i lektire s jedne strane, i bosanskoga kulturalnoga ambijenta s druge. U njemu su prisutni elementi latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, gdjegdje madžarskoga, potom obilje turcizama kao već odomaćenih riječi. Poetički gledano, bosanske franjevačke kronike nastavljaju se na srednjovjekovnu tradiciju žanra, u kojoj se historija shvaća kao jednostavan kronološki linearitet, eshatološki usmjeren i smisleno upravljan Božijom mišlju. Ali u trenucima kada su naslonjene na stvarni život i događaje, eshatološki  stereotip redovito biva zasjenjen intenzitetom i konkretnošću kojom u tekst probija neposredna životna stvarnost svom silinom svoje slikovitosti i plastičnosti. Po svemu tomu franjevačke su kronike često primjer autentičnoga književnog kazivanja. Pisane su živo, u izravnom obraćanju čitaocu, s vrlo razvijenim osjećajem historijskoga kontinuiteta života i odgovornosti. Završavajući pripovijest o nekom od mnogobrojnih fratarskih okapanja oko potvrđivanja starih povlastica u Carigradu, ljetopisac Benić kaže: „Iznio sam ovdje ovu povijest nadugo i naširoko ni radi čega drugog nego da naši nasljednici imadnu jasniju  sliku o nama nego mi o svojim predšasnicima. Njom se oni mogu lakše voditi, ako bi i oni (Bože, zakloni!) doživjeli sličan slučaj. Ovome oni mogu lako dodati svoje nove vještine i svoje oštroumlje. Zdravo!“ Samostanski ljetopisi nisu bili namijenjeni za tiskanje i objavljivanje; tu vrstu pažnje na sebe su svratili tek s pojavom moderne povijesne znanosti krajem XIX stoljeća. No, oni su ipak imali intenzivnu recepciju – čitani su, prepisivani i nastavljani među franjevcima kroz generacije, i na taj način živo djelovali na oblikovanje povijesne svijesti i na stvaranje određenih književno-izražajnih modela. Danas, franjevački ljetopisi prepoznati su ne samo kao važna historiografska i dokumentarna građa, nego i kao specifičan oblik književnoga stvaranja.

Književnoga izražavanja u formi stiha bilo je i ranije, u divkovićevskoj epohi, a to su uvijek bile prerade nabožnih i liturgijskih motiva iz evropske i dalmatinsko-dubrovačke literature. Ta se praksa nastavlja kod mnogih pisaca u XVIII stoljeću. Vrijedan je pažnje izvanredno uspio prepjev srednjovjekovne tužaljke Stabat mater dolorosa Jacoponea iz Todija u živim ikavskim osmercima, što ga je Filip Lastrić načinio i dao tiskati u Rimu 1758. (Kratak način činiti put križa), dok je čekao na neku od brojnih i mučnih audijencija u borbi za očuvanje Bosne Srebrene. Prema tom Lastrićevu prepjevu u Bosni se pobožnost križnoga puta obavljala sve do u moderno doba. U veliki krug prevoditeljsko-prerađivačkoga pjesništva spada i duga tradicija sastavljanja pasionskih tekstova prema dubrovačko-dalmatinskim i talijanskim uzorima, koja u Bosni ide od Divkovića, a najcjelovitiju obradu, sa znatnim autorskim udjelom, dao je Petar Knežević u XVIII stoljeću (Muka Gospodina našega Isukrsta i plač Matere njegove). Kneževićev tekst u Bosni i Hercegovini do današnjih dana ostao je kod franjevaca u crkvenoj upotrebi, a puk ga osjeća kao vlastitu tradiciju. U vjersko-poučnim radovima veoma popularnoga Tome Babića pojavljuju se stihovi „na narodnu“. U Lašvaninovoj kronici zabilježena je Pisma o budimskoj kraljici u klasičnom epskom desetercu, a u dva navrata se u satiričnim osmercima komentiraju neuspjeli pokušaji pravoslavnoga vladike, „paćare“, da na turskom sudu „podloži Latine u svoj rit“.

O žanrovskoj diversifikaciji u spisateljstvu XVIII stoljeća svjedoče i prvi pokušaji originalnoga pjesničkog stvaranja. Od autora koji pišu izvorne stihove, dvojica su najpoznatijih: Vice Vicić i Lovro Šitović. Prvi piše nabožnu liriku, za koju sam komponira i glazbu (što je također važna novina), a drugi „u hrvatski jezik i pivanje“ sastavlja Pisnu od pakla – spjev koji, pisan vještim epskim desetercima, svoje čitatelje žestokim crtanjem muka paklenih odvraća od narodne epike kao grešne i na zao put navodeće.

Iako u korpusu starije tekstovne baštine bosanskih franjevaca zauzimaju rubno mjesto, sa suvremenoga filološko-literarnog i antropološkog gledišta vrlo su zanimljivi brojni primjeri tzv. likaruša – manjih ili većih zbirki liječničkih savjeta i recepata. Veće zanimanje za liječništvo u XVIII stoljeću prouzročili su, kako piše Julijan Jelenić, „učestale pojave raznih bolesti, procvat liječništva u susjednim krajevima Bosne, te veća naklonost Sv. Zbora za raširenje vjere prema onim misijonarima, koji su se bavili liječništvom“. Među franjevcima podjednaka se pažnja poklanjala narodnoj ljekarničkoj tradiciji i praksi, i znanstvenim medicinskim iskustvima, naravno, u skladu s mogućnostima. Likaruše su mahom popisi lijekova i uputa iz narodne tradicije, koju su franjevci i sami nadograđivali vlastitim pronalascima, i sve to marljivo popisivali. Mnoge od tih zbirki nepovratno su propale, a vrlo mali broj ih je publiciran i znanstveno obrađen.

Latinitet je od cjeline književnoga stvaranja bosanskih franjevaca neodvojiva a ipak umnogomu zasebna linija, koja nikada nije prekidana. Iz bosanskoga franjevačkog miljea potječe Juraj Dragišić (Georgius Benignus de Salviatis), jedno od velikih imena evropskoga humanizma i latiniteta, autor niza važnih teoloških i filozofskih rasprava, koje u današnje vrijeme sve više privlače pažnju tumača. Mnogi franjevački pisci, koje poznajemo po spisima na narodnom jeziku, bili su u isti mah vrsni latinisti (Ivan Ančić, Filip Lastrić i drugi).  Pisanje nabožno-poučnih knjiga na narodnom jeziku i pismu proizlazilo je iz same prirode franjevačke misije u Bosni i iz obrazovnoga stanja puka kojemu su se obraćali. Razloge, pak, za upotrebu latinskoga jezika  točno je opisao Rafo Bogišić: „Ako su se u nekim oblastima djelovanja služili i latinskim jezikom, onda je to bilo ili zbog toga što su kao i drugi u svijetu smatrali da se stanovite filozofsko-teološke teme mogu i smiju obrađivati samo univerzalnim latinskim jezikom, ili zbog toga što im je iznoseći problematiku svoje provincije bilo jasno da ih mjerodavni mogu razumjeti (u Rimu i drugdje) jedino ako im se budu obraćali na latinskom jeziku.“ Tek u XIX stoljeću pojavit će se latinistički autori, koji će listu ovih razloga proširiti i na pjesničke ambicije po uzoru na rimske klasike (Ambroz Matić, Andrija Barukčić, Josip Kovačević, Blaž Josić). No, istovremeno, bilo je to doba u kojemu će se latinština sve više povlačiti iz franjevačke spisateljske prakse, a franjevci početi sve značajnije participirati u sferi svjetovne kulture i književnosti.

Devetnaesto stoljeće, kao vrijeme ogromnih društvenih i duhovnih preokreta u Evropi, nije ni Bosnu ostavilo nedotaknutom. Snažni modernizacijski impulsi laičke kulture i političke emancipacije na neke mlade franjevce školovane u austrijskim učilištima djeluju magnetnom intelektualnom snagom. U Srbiji, još uvijek vazalnoj i poluneovisnoj, traje proces političkoga oslobađanja započet  ustankom iz 1804, ali se istovremeno artikuliraju obrisi jezično-kulturnoga (Vuk Stefanović Karadžić) i političkog (Ilija Garašanin) nacionalnog integralizma. U Hrvatskoj u punom je jeku tzv. ilirski preporod, s Ljudevitom Gajem i grandioznom vizijom kulturne integracije slavenskoga juga. A nakon neuspjeha iliraca da i Srbe privuku viziji jedinstvene “ilirske” kulture, te nakon sloma evropskoga revolucionarnog vala 1848, i poslije povratka bečkog apsolutizma i žestoke germanizacije, pojavljuje se Ante Starčević s hrvatskom nacionalnom idejom kao snažnom alternativom ilirizmu. Neovisno o unutarnjim protuslovnostima između svih tih tendencija, one su tada zračile privlačnošću novoga liberalnog poretka građanske jednakosti koji su najavljivale, i neodoljivom snagom nacionalno-osobodilačkih ideja i programa pod kojima su nastupale.

Osmansko Carstvo, pod dvostrukim teretom unutarnje krize i pritiska evropskih sila, proživljuje veliku dramu modernizacije i reformi, bez kojih više opstati ne može, a koje po definiciji poništavaju njegov imperijalni i teokratski raison d’être. Zbog reformi Carstvo ulazi u sukob s ogorčenim zastupnicima statusa quo – lokalnim nosiocima feudalnih privilegija, u Bosni naročito izraženih. Od ukidanja janjičarskog  vojničkoga reda 1826. i od Hatišerifa iz Gülhane 1839, do Hatihumajuna 1856. i Pariškoga mirovnog ugovora iste godine, od pobune bosanskih feudalaca  pod Husein-kapetanom Gradaščevićem 1831, do krvave pacifikacije Bosne pod okrutnom rukom Omer-paše Latasa 1850/51 – Bosna, sa svojim konzerviranim i statičnim feudalnim društvom, bit će poprište žestokih i tragičnih protivljenja reformama. Sve dublja provalija između bogatih i siromašnih, koja se velikim dijelom podudarala s vjerskom i istovremenom političkom podjelom islam – kršćanstvo, te socijalna bešćutnost gospodujućih muslimanskih slojeva, kao  i duboka vjerska podijeljenost među stanovništvom, ostat će trajnim obilježjem ovoga umornog društva na okrajcima svjetova, stvarajući eksplozivne naslage socijalnoga nezadovoljstva. Splet svih tih povijesnih okolnosti djelovao je tako da u XIX stoljeću, u epohi moderniteta, profilacija bosanskohercegovačkoga društva i kulture nije pošla u pravcu stvaranja homogenoga političkog identiteta bosanskohercegovačkoga stanovništva, kakvoga su zamišljali bosanski franjevci-ilirci poput Ivana Frane Jukića, nego u pravcu prerastanja triju predmodernih konfesionalnih zajednica u sekularizirane nacionalno-političke identitete.

I franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu potresaju krize. Najveća je svakako ona što se u prvoj polovici stoljeća javila u vezi s biskupstvom fra Rafe Barišića („Barišićeva afera“), koja je prouzročila dramatične rascjepe među franjevcima, a jedna od njezinih posljedica bila je i odvajanje Hercegovačke franjevačke provincije od Bosne Srebrene.

U franjevačkoj spisateljskoj praksi XIX stoljeća zbivaju se epohalne promjene. No, važno je napomenuti da te promjene ne znače napuštanje starih tradicija. U žanrovskom pogledu ostaje, naime, i dalje neprekinut tok stvaranja religiozno-didaktičke literature, a u idejnom – privrženost narodu i njegovanje domovinske odanosti. To je zanimljiv idejno-emocionalni amalgam koji je sliven od dviju snažnih, trajno živih povijesnih slika: bosanske franjevačke provincije, „redodržave“, i bosanske državnosti u obliku uspomene na medijevalno Bosansko Kraljevstvo. A promjene se odnose na činjenicu da se u XIX stoljeću jedan tok franjevačke književnosti i kulturne akcije, koji reprezentiraju markantni pisci i snažne ličnosti (Ivan Frano Jukić, Grgo Martić, Marijan Šunjić, Martin Nedić, Petar Bakula, Jako Baltić, Lovro Karaula, Grgo Lozić, Anto Knežević, Josip Dobroslav Božić i drugi) odvaja, napušta religiozni nabožno–didaktički koncept i u potpunosti prihvaća moderni koncept književnosti kao svjetovne individualno-autorske prakse, te se okreće u pravcu kulturno–političkoga preporoda (kao kod Jukića), književno–umjetničkih ambicija (kao kod Martića) ili političke borbe (kao kod Kneževića). Od mnogobrojnih faktora koji uzrokuju te promjene, treba spomenuti dva najvažnija. Prvo, bosanski franjevci, to jest, oni najnapredniji i najaktivniji među njima, čvrsto se vezuju za snažne kulturne i političke nacionalnooslobodilačke i preporodne pokrete u južnoslavenskim zemljama, prije svega za ilirski pokret. Drugo, među tim franjevcima snažno se osjeća novi duh koji je Evropu temeljito prožeo poslije francuske građanske revolucije — duh posvjetovljenja znanosti, kulture i književnosti. Oni, doduše, ne dovode u pitanje svoj svećenički poziv i misijsko djelovanje, ali u kulturno–političkoj akciji mnogi djeluju već sasvim svjetovno. Taj duh svjetovnosti plastično je izrazio Ivan fra Frano Jukić u polemičkom tekstu Samo za sada 1842. godine, izjašnjavajući se za emancipaciju literature od religije. On, naime, osporava stajališta onih koji „miješaju s literaturom religiju, koja u to ne bi morala upliva imati“.

Novi osjećaj svijeta na kojemu počiva ovaj tok franjevačke književnosti XIX stoljeća, i po kojemu on, makar rubno i još uvijek hibridno, već sav pripada modernitetu, analitički bi se mogao rastaviti na tri elementa. On je romantičarski – po silini, afektivnosti i individualiziranosti izraza, po žestokom zanosu spram narodne tradicije (jezik, pjesma, historija, običaji) i uopće idealizaciji naroda, napokon, po sklonosti pjesničkom artikuliranju tema. On je i prosvjetiteljski, jer počiva na bezrezervnoj vjeri u mogućnost boljega svijeta putem obrazovanja, znanosti, kulture. Također, on je osloboditeljski, jer njeguje ideju socijalne i političke, građanske emancipacije, te zahtijeva aktivizam i angažman. Naravno, ti se elementi ne mogu razdvojiti, oni su u različitim stupnjevima i u različitim kombinacijama prisutni u pisanju i u angažmanu svih ovih autora, inače tako različitih između sebe i po stvaralačkim temperamentima, i po političkim sklonostima, i po stupnju obdarenosti i ostvarenosti.

Književna produkcija zadobiva razvijenu konfiguraciju, a neki važni oblici javljaju se prvi put. Nedić, „prvi Ilir iz Bosne“, sastavlja dugačke stihovane poslanice. Martić se sav posvećuje književnom radu, s jasnim umjetničkim pretenzijama. Uz ostalo, piše goleme deseteračke epove, po kojima je u svoje vrijeme od kritike (doduše, nekritične) obasipan homerskim komplimentima. No, bez obzira na konačan umjetnički sud o Martićevu djelu, on će u bosanskohercegovačkoj kulturnoj i književnoj historiji ostati kao zanimljiva i izuzetno plodna ličnost, koja je u vidnoj mjeri utjecala na kulturno–političku i književnu klimu svoga vremena. Martićevo posvećivanje književnosti kao glavnom životnom pozivu prvi je primjer te vrste ne samo u okvirima franjevačke tradicije nego u Bosni i Hercegovini uopće. Po takvom svom opredjeljenju Martić je već sasvim u modernom vremenu i svijetu, u kojem se književnost shvaća kao profesija i poziv, a ne više utilitarno, kao sredstvo za ostvarivanje nekih drugih, izvanknjiževnih ciljeva — političkih, nacionalnih, religijskih ili kojih drugih. Od Divkovića na početku XVII do Martića na kraju  XIX stoljeća, tako se sklopio tristogodišnji luk jedne zanimljive i bogate književne tradicije, koja je u sebi prošla sve faze duge evolucije od književnosti–pismenosti u službi vjere, do književnosti kao autorskoga umjetničkog čina.

Jukić piše putopise, izvanredno značajne s mnogih gledišta – etnografsko-kulturološkog, zemljopisnog, a danas nadasve s pripovjedačko-književnoga; Zdenko Lešić je pokazao kako je Jukić u određenom smislu prvi bosanskohercegovački pripovjedač u modernom značenju. Jukić se, također, prvi bavi književnohistorijskom sistematizacijom i valorizacijom „knjižestva bosanskoga“, a poslije Lastrića prvi nastavlja i s ozbiljnim historiografskim i geografskim radovima o Bosni i Hercegovini. Martić i Jukić sistematski skupljaju narodne pjesme i zajedno ih objavljuju. Tako je, može se reći, zatvoren krug – od protureformatorske ideje o potrebi iskorjenjivanja narodne pjesme u prethodnim vremenima, do apoteoze narodnoga genija u romantizmu XIX stoljeća. Jukić, pak, prvi poklanja pažnju proznim žanrovima iz usmene književnosti, objavljujući narodne pripovijetke, poslovice, zagonetke. Također, Jukić pokreće i prvi književni časopis u historiji Bosne i Hercegovine – Bosanski prijatelj, te osniva ili anticipira mnoge kulturne ustanove koje po duhu pripadaju epohi moderniteta i građanske, laicističke kulture (svjetovno interkonfesionalno školstvo, narodne čitaonice, tiskara, kulturno-znanstveno društvo, nacionalni muzej itd.). Upućujući, pak, sultanu promemoriju za socijalnu, političku i građansku ravnopravnost (Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini), Jukić 1850. godine formulira embrio prvoga građanskog ustava u historiji Bosne i Hercegovine. U cjelini, Jukićev građansko-prosvjetiteljski i politički angažman već potpuno izlazi iz okvira koje je propisivao osmanski konfesionalizam (milet-sistem), i označava izlazak na otvorenu javnu scenu modernoga građanskog društva. Po Jukićevom kulturnom i književnom „programu“ nastavlja Anto Knežević, njegov učenik i sljedbenik, koji u svojim spisima polemički bespoštedno udara po feudalnom izrabljivanju i propagira oslobodilačke ideje, te razvija misao o jedinstvenom bosanskom narodu s tri vjere i o državno–pravnoj samostalnosti Bosne i Hercegovine na temelju vjersko–nacionalne tolerancije i građanske jednakosti.

U novi način bavljenja književnošću spada i to da svi ovi autori manje ili više redovito sudjeluju u književnom životu objavljujući svoje stihove, članke, studije, polemike, sakupljenu građu u mnogim časopisima u Zagrebu, Zadru, Beogradu, Novome Sadu itd.

Jedan od literarnih oblika s kojima se u XIX stoljeću nastavljaju neke od uvriježenih tradicija jest pisanje ljetopisa. Ivan Mirčeta i Mato Krističević pisali su (na latinskom) kroniku provincije, a najveće i najvrednije ljetopisno djelo je monumentalna kronika Jake Baltića Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882, pisana živim narodnim  jezikom. Istovremeno kronika unutarnjih zbivanja u franjevačkoj zajednici i panoramski prikaz bosanskohercegovačke stvarnosti skoro kroz cijelo stoljeće, k tomu pisan kroz optiku angažiranoga promatrača i sudionika u događajima, Baltićev rukopis ogledni je primjer postupne metamorfoze tradicijsko-zajedničarskoga u moderno-individualni, svjetovno-kritički pristup životu i svijetu, pri čemu te dvije komponente ne potiru jedna drugu nego obje ostaju žive i prepoznatljive.

Devetnaesto stoljeće obiluje i mnogim rubnim oblicima tekstovne baštine, koji još nisu sustavno istraženi, ali se vidi da posjeduju jak književno-izražajni potencijal. Tu svakako spadaju biografije koje su sami franjevci pisali o svojim suvremenicima ili predšasnicima (Lovro Karaula o Augustinu Miletiću itd.), a po onomu što je do sad istraženo i objavljeno, izvanredno je zanimljiva franjevačka prepiska iz ovoga vremena. Možda ništa tako živo i plastično ne odražava svu jedinstvenost povijesne pojave i fizionomije bosanskih franjevaca, kao pisma koja su oni međusobno razmjenjivali, ili ih pisali na razne strane svijeta, znamenitim suvremenicima poput Josipa Jurja Strossmayera, koji je vrlo važan i čest sudionik u ovoj korespondenciji. Teško je reći u kojemu su aspektu ta pisma zanimljivija i dokumentarno važnija: povijesnomu i povijesno-političkomu, socijalno-kulturološkomu, ili jezičnomu, a nimalo manju važnost nemaju i u čisto književnom smislu, pa ih se može tretirati i kao specifičan književni pod-žanr. Osobito je ta dimenzija izražena u vrsnih književnih autora kakvi su bili Ivan Frano Jukić, Grgo Martić, Marijan Šunjić, Anto Knežević, Lovro Karaula i drugi.

S odstupom osmanlijske i s dolaskom austrougarske uprave (1878), u Bosni i Hercegovini nastaju korjenite društvene promjene: nestanak teokratskoga uređenja s dominacijom jedne religije, politička i ekonomska kolonijalizacija, počeci moderne industrijalizacije, kulturno-civilizacijska europeizacija. Uvođenjem redovite katoličke crkvene hijerarhije (1881) temeljito se mijenja i položaj i uloga franjevaca i provincije Bosne Srebrene. Nove crkvene vlasti, u suglasnosti s bečkom administracijom, nastoje franjevce lišiti upravljanja župama i „vratiti u samostane“. Za franjevce, stoljećima stopljene sa svojim župama i sa svojim narodom, potpuno ostvarenje te zamisli značilo bi prekid vjekovne tradicije i načina života, kao i udarac na specifičnu materijalno-ekonomsku simbiozu u kojoj su s tim narodom živjeli. Zato se u pitanjima očuvanja povijesnog identiteta i tradicionalnih povlastica između franjevaca i hijerarhijske crkvene strukture uspostavlja odnos napetosti i neslaganja, koji će u različitim pojavnim oblicima i s različitim intenzitetom ostati trajnim. U godinama što su prethodile osnivanju Bosanskoga sabora (1910) ta dinamika prouzročila je političku polarizaciju između franjevaca i nadbiskupa Josipa Stadlera, a kod franjevaca izražavala se (sve do naših dana) i kao sklonost k pluralističkom zastupanju različitih političkih orijentacija.

Sada, nakon velike smjene carstava u Bosni, među samim franjevcima kao da se javlja osjećaj kako je nepovratno zaključena jedna velika epoha u povijesti bosanskoga franjevaštva, koja traži svoju dostojnu rekapitulaciju. Istovremeno, s novom upravom Bosna i Hercegovina se otvara evropskim znanostima i mogućnostima obrazovanja, te stasaju prve generacije moderno osposobljenih znanstvenika i istraživača. Sve to na franjevačkoj strani rezultira povećanim zanimanjem za sustavno istraživanje vlastite povijesti, pa nastaju mnogi monotematski radovi o pojedinim aspektima i likovima iz te povijesti, ili o pojedinim samostanima. A nastaju i dvije velike historiografske sinteze, prve u svojoj vrsti: Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka Mije Vjenceslava Batinića (1881) i Kultura i bosanski franjevci I, II Julijana Jelenića (1912, 1915). To zanimanje za bosanskofranjevačke i uopće bosanskohercegovačke teme ostat će trajna crta kod franjevačkih autora kroz cijelo XX stoljeće do danas, i dati niz relevantnih pisaca (Jeronim Vladić, Josip Markušić,  Leonard Čuturić, Rastislav Drljić, Berislav Gavranović, Miroslav Džaja, Dominik Mandić, Ignacije Gavran, Andrija Zirdum, Anto Kovačić, Velimir Blažević, Miro Vrgoč, Marko Karamatić, Anđelko Barun i drugi).

U skladu s modernističkim shvaćanjem književnosti kao individualnoga umjetničkog čina, i među franjevcima će se u XX stoljeću pojaviti nekoliko pjesnika, poput Branka Škarice, Augustina Čičića, Vojislava Mioča (koji je i autor filozofskih eseja), ili u naše doba Ladislava Fišića (koji je autor i nekoliko veoma dobrih monografija o pojedinim župama). Zanimljiv književni opus (mahom historijskih romana, pripovijesti i crtica) ostvario je Eugen Matić, pod književnim heteronimom Narcis Jenko. O izvornom književnom daru i o izvanrednim stvaralačkim mogućnostima koje je imao Ljubo Hrgić (heteronim Hrvoje Bor), svjedoče neke njegove pripovijesti i pjesme, ali osobito snažno posthumno objavljeni dnevnik Životni krug.

Suvremeno filozofsko-teološko i teološko-esejističko spisateljstvo bosanskih franjevaca karakterizira intelektualna bliskost s najotvorenijim i najzapitanijim filozofskim i teološkim tokovima u svijetu, a publicističko-novinarski angažman franjevačkih autora odlikuje se živom, doktrinarno neukočenom zainteresiranošću za bitna pitanja svoga svijeta i trenutka. Kod svakoga na njegov individualni način, te crte možemo naći u autora koji pripadaju nekolikim generacijama, poput Bonifaca Badrova, Augustina Augustinovića, Vitomira Slugića, Vjeke Bože Jarka, Ljube Lucića, Luke Markešića, Petra Anđelovića, Stjepana Pavića, Marka Oršolića, Ivana Bubala, Stjepana Duvnjaka, Mile Babića, Ive Markovića, Mirka Jozića, Ante Popovića, Bože Lujića, Ante Batinića, Marijana Karaule, Ivana Šarčevića i drugih. U franjevačkom krugu formiran je i renomirani suvremeni povjesničar, akademik Srećko M. Džaja, kao i povjesničar i esejist Jozo Džambo.

Za novo doba, koje počinje s dolaskom Austro-Ugarske, karakterističan je nastanak razmjerno velikoga broja periodičnih publikacija, s temama pretežno franjevačko-vjerskoga karaktera, ali uvijek uz manju ili veću otvorenost prema širem kulturnom i društvenom kontekstu. Temeljni časopis cijeloga ovog razdoblja (1878-1918) izlazio je pod različitim imenima, a najdulje kao Franjevački glasnik i Serafinski perivoj. Od 1906. franjevci su počeli izdavati u narodu veoma popularni Glasnik sv. Ante. Na osnovi te novovjeke tradicije, razvila se u naše doba u bosanskih franjevaca respektabilna nakladnička i publicistička djelatnost, s nizom dobro profiliranih časopisa (nekadašnji pučki kalendar Dobri pastir, koji je uz beogradsku Blagovestdugo bio jedina katolička publikacija poslije Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji, potom nasljednik ovoga časopisa Nova et vetera, te JukićBosna franciscanaBilten Franjevačke teologijeKalendar sv. Ante i drugi). Među novinskim naslovima izdvaja se odlična obiteljska revija Svjetlo riječi, koju izdaje istoimena franjevačka kuća, s razvijenom i raznovrsnom izdavačkom djelatnošću.

LIT.: Baltić, Jako, Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882, Sarajevo-Zagreb 2003; Barun, Anđelko, Svjedoci i učitelji – povijest franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo-Zagreb 2003; Batinić, Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka, Zagreb 1881; Begić, Midhat, Matija Divković – djelo i vrijeme (na primjeru Čudesa); u: Zbornik radova o Matiji Divkoviću, Institut za jezik i književnost, Sarajevo 1982; Benić, Bono, Ljetopis sutješkoga samostana, priredio Ignacije gavran, Sarajevo-Zagreb 2003; Bogdanović, Marijan, Ljetopis kreševskoga samostana, priredio Ignacije Gavran, Sarajevo-Zagreb 2003; Bogišić, Rafo, Suvremenost i tradicija u književnom postupku bosanskih franjevaca; u: Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu, knjiga II, Sarajevo, 1973; Bosanskohercegovačka književna hrestomatija, Starija književnost, Sarajevo 1974; Džaja, Srećko M., Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918), Mostar-Zagreb 2002; Džaja, Srećko M., Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, Zagreb 1971; Džaja, Srećko M., Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar 1999; Georgijević, Krešimir, Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Zagreb 1969; Zbornik radova sa skupa „Fra Grgo Martić i bosanskohercegovačka kulturna i književna baština“, Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti, knjiga II, Sarajevo, 1973; Jelenić, Julijan, Kultura i bosanski franjevci I, II, Sarajevo 1912, 1915; Jukić, Ivan Franjo, Sabrana djela, priredio Boris Ćorić, Sarajevo 1973; Karamatić, Marko, Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914, Sarajevo 1992; Knezović, Pavle, Poezija na latinskom u 19. stoljeću kod franjevaca Bosne Srebrene; u: Zbornik radova sa simpozija u povodu 100 obljetnice smrti fra Antuna Kneževića, Sarajevo 1991; Kovačić, Anto Slavko, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene – prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture, Sarajevo 1991; Lastrić, Filip, Pregled starina Bosanske provincije, priredio Andrija Zirdum, Sarajevo-Zagreb 2003; Lašvanin, Nikola, Ljetopis, priredio Ignacije Gavran, Sarajevo 2003; Lešić, Zdenko, Pripovjedačka Bosna – konstituisanje žanra, Sarajevo 1991; Lovrenović, Ivan, Književnost bosanskih franjevaca, hrestomatija, Sarajevo 1982; Mandić, Dominik, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Toronto-Zürich-Roma-Chicago 1982; Pederin, Ivan, Pojava neumjetničke proze u franjevačkoj književnosti Bosne i Dalmacije; u: Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti, knjiga II, Sarajevo, 1973; Rizvić, Muhsin, Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1985; Vodnik, Branko, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb 1913; Zbornik radova o Matiji Divkoviću, Institut za jezik i književnost, Sarajevo 1982; Zbornik radova sa simpozija u povodu 100 obljetnice smrti fra Antuna Kneževića, Sarajevo 1991; Zbornik radova znanstvenog skupa „Fra Grgo Martić i njegovo doba“, Zagreb 1996; Zirdum, Andrija, Filip Lastrić Oćevac, Zagreb 1982; Zirdum, Andrija, Franjevački ljetopisi u Bosni i Hercegovini; u: Croatica Christiana, Zagreb 1985; Zirdum, Andrija, Pisma bosanskih franjevaca 1850.-1870., Plehan, 1997.

Ivan Lovrenović

Izvor: ivanlovrenovic.com

Foto: Google


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Miroslav Krleža: O ljudskoj gluposti

Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti. Kad bi tuđa glupost bila neugodna kao naša vlastita zubobolja, to bi se još moglo objasniti: gnjili zubi truju raspoloženje, od zubobolje ne može se spavati. Ali ovako?

– Kako “ovako”?

– Pa ovako: sve je u životu podređeno dubljim zakonima prirode što ih nauka u posljednje vrijeme zove “prirodnim zakonima”: zašto, na primjer, buterbrot pada uvijek na onu stranu koja je namazana maslacem a nikada obratno? Slučaj? Ne! Zakon. Svemirski zakon. Ili: zašto se dim lokomotive povija uvijek na onu stranu na kojoj čovjek promatra krajinu iz jurećeg voza? To su, vidite, pitanja na koja nema odgovora, jer su to problemi sasvim nejasni, čak – moglo bi se reći – i neobjašnjivi, a ljudska je pamet tugaljivo bespomoćna, pak ako se netko uzrujava zbog ljudske gluposti, ne će biti ni sam baš pretjerano nadaren umom. Ne treba spadati među surove, polupismene “mislioce” koji “misle” da je pojam kiše materijalističkiji od pojma o bogu, pa kad velevažno, čak – moglo bi se reći – patetično izjavljuju da je kiša naprosto kiša, to jest da kiša nije ništa drugo nego to što jest, to jest – “kiša”, to jest da je kiša “prirodna pojava” a nije nikakva božja kiša, onda se od tog slobodoumnog kokodakanja ne može više progovoriti ni jedna mudra riječ, kao da je tim prebacivanjem kiše u red “prirodnih pojava” riješeno posljednje otvoreno pitanje ljudske misli od prve kiše do danas. Izvolite vi ovakvom jednom “slobodnom misliocu” izjaviti da vam pojam deteologizirane kiše nije baš sasvim jasan, i da vi lično baš ne vjerujete da su nebeske vodovodne naprave božanskog podrijetla, ali da vam je šetnja po kiši u svakom slučaju milija od ispraznog nadmudrivanja, taj će vas gospodin inkvizitor zaklati u ime “slobodne misli”, kao što vas je klao jučer u ime bilo kakvog drugog imperativa: ako ste sumnjali u to da je kiša božja, bilo je to smrtonosno upravo tako kao što je danas smrtonosno sumnjati da pojam kiše nije objašnjen time što smo je svrstali u red “prirodnih pojava”, i tako dalje, otprilike – ni sam ne znam što sam zapravo htio da kažem? Nije ni ovo što ja sada mudrujem, zanesen ovim svojim solilokvijem, bogzna kako inteligentno, ali kada sam se već dao ponijeti ljudskom glupošću i kada sam bio i sam po svojoj prirodi tako glup te nijesam to umio da spriječim, sada mi je zaludu kukati nad glupošću svemira! Ljudske gluposti odgonetati nije tako jednostavan zadatak!

Bila dakle ljudska glupost božje djelo ili ne, ona se ne gubi u svome djelovanju. Od jedne gluposti ljudske do druge put često traje stoljećima: kao svjetlost pogasle zvijezde, glupost još nikada nije propustila da ne doputuje na kraj svoga određenja. Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u višem, kišovitom, nedeteologiziranom smislu te riječi: glupost je nebeska sila koja djeluje kao teža ili kao svjetlost, kao voda i, uopće, kao svemirski elemenat. Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično. Glupost se je zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio prilično pomno, jer sam među tim cilindrijacima imao čast i sreću proživjeti čitav jedan svoj maleni, neznatni život skromnog građanskog lica, toliko skromnog, te se rasplinulo gotovo do nevidljivosti. Naš domaći, autohtoni, takoreći, narodni rasni homo cylindriacus, dakle, koji stoji po pravilu uvijek na čelu jedne takozvane “kulturne (cilindraške) ustanove”, razmišlja u sjaju svoga građanskog dostojanstva o sebi ovako: u ime sedam hiljada doktora naše cilindraške znanosti, ja stojim na čelu te iste naše znanosti kao njen najučeniji predstavnik, svakoga. poštovanja najdostojniji! Svaka moja riječ do dana današnjega bila je na svome mjestu i u mojim veleučenim raspravama što ih je štampala naša cilindraška akademija nema ni jedne jedine pravopisne pogreške, a naš je pravopis, zna se, prilično zapleten. Već sam fakat što se naši pravopisi, takoreći sezonski mijenjaju, već sam taj fakat govori o natprosječnoj nadarenosti naše cilindraške, kaligrafske, pravopisne rase! Ja sam predsjednik u dvadeset i tri društva, i vila, koja stoji nad kolijevkom svakog novorođenčeta, meni je prorekla da ću biti pokrovitelj i zagovornik, počasni predsjednik i predsjednik, pokretač, ideolog, nadgrobni govornik i govornik kod otkrića spomenika, a s vremenom i sam brončana pojava u jednom od naših perivoja. U sjeni svoga cilindra ja sam, u dostojanstvu urednog telefonskog pretplatnika, lice o kome su u knjizi telefonskih pretplatnika odštampana puna četiri retka samih naslova i podnaslova mojih građanskih funkcija, ja sam čovjek koji nikada nikome iz načela nije potpisao mjenice i koji nikada nije na otplatu kupio ni jedne kutije sardina, jer ja sam svoj uredni i ugledni život proživio u okviru svojih vlastitih plaćevnih mogućnosti, bez dugova, bez moralne, građanske ili bilo kakve mrlje, bez političke sjenke, bez rodoljubive ljage, otvoren kao trgovačka knjiga, uvijek svakome na uvid, propisan, učtiv, skladan, jasan, susretljiv, samome sebi i svojim bližnjima uzor-rodoljub, uzor-građanin i uzor-trudbenik, čovjek supružnik, koji nije spavao nikada ni s kim osim sa svojom vlastitom gospođom, koju sam odmah u prvoj noći našeg sretnog braka učinio majkom jednoga budućeg gospodina doktora i budućeg predsjednika i budućeg cilindraša, jer je nama Gospodin zapovjedio: rađajte se, cilindraška gospodo doktori, i rađajte buduću cilindrašku gospodu doktore, jer zato je i Svemir pokrenut da bismo se množili i umnožavali mi, cilindraši, govornici pred spomenicima i nad otvorenim grobovima velikana, sami u posljednjoj konzekvenciji velikani i budući naslovnici ulica i trgova u našem glavnom i prijestolnom gradu, u našoj metropoli, u našoj hiljadugodišnjoj civilizaciji.

– Je li to čovjek, takav jedan naš gospodin doktor, svijestan nosilac mnogobrojnih ordena, čovjek koji je uvijek spreman da pogine na “Predziđu kršćanstva”?

Takav prokušani borac za narodne ideale, takav trijarij naše hiljadugodišnje kulture, to je siva maska na našem doktorskom balu, pojava još neraskrinkana, a da je netko raskrinka, što bi od nje ostalo? Tri diplome, sedam naučnih rasprava u kojima je pokušao da dokaže kako se izvjesne pojave mogu množiti ili dijeliti ili razvrstavati, dvadesetidvije karijere kao dvadesetidva životna uspjeha, jedna katedra, tri katedre, jedna ostavinska rasprava, jedna neprekidna i postojana količina dosade od deset do petnaest hiljada dana, u kojoj se naročito ističu nedjeljne dosade (oko dvije hiljade dosadnih, kišovitih nedjelja), sa šetnjama po botaničkom vrtu, sa zlatnim ribicama pod vodoskokom i s cigarom na klupi pod lipom, nekoliko putovanja u sjeverne velegradove (u trećem razredu, po slabim hotelima), bez ikakvih naročitih drugih sklonosti, strasti ili uzbuđenja, dakle u jednu riječ: jedna maska s cipelama broj četrdeset i dva, sa dva ili tri zlatna mosta, s kopanjem nosa u tamnim sobicama gdje klokoće kotlić nad prošupljenom sjedalicom, sivo, dosadno lice među ostalom gomilom dosadnih, sivih lica, primjerak medu masom sličnih primjeraka, čovjek kome se uopće ne može pristupiti na ljudski način, jer nesumnjivo spada u pretpotopno doba ljudske gluposti, kad se takve jadne životinje brane oklopnim, neprodornim pločama svoje nosorožne supstancije, svakom inteligentnijem dokazu uprkos.

Jer što je drugo pamet ljudska danas, ako nije živčani nemir, zapravo neurastenično zanovijetanje u diluvijalnim prilikama stvarnosti? Mi živčano uznemireni pojedinci, okruženi smo glupanima, kućevlasnicima, vlasnicima tvornica soda-vode, gospodom građanima i malograđanima, koji nose suknene melone na glavi kad se međusobno pokapaju, i što može čovjek ovakvom jednom svom bližnjem sugrađaninu, ovakvom uzor-rodoljubu i članu središnjeg odbora te i te stranke, koji je gradski otac, vijećnik, tvorničar, dobrotvor i javni radnik, koji pod svojim vlastitim potpisom u svome vlastitom stranačkom glasilu protestira javno protiv toga što se danas “upotrebljavaju teretni automobili kad to ubija našu vlastitu konjsku spregu u prvome redu”, a zatim “kvari i uništava sistem kanalnih cijevi i odvodnih kanala, sagrađen kod nas još na staromodan ciglarski način”. Pod “teretnim automobilima” ovakav naš uglađeni građanin (ironično) podrazumijeva vojničke kamione, a kako on nema građanske smionosti da se buni protiv vojničkih parada, on objavljuje svoje dubokoumne misli u svome stranačkom organu takoreći na simboličan način. On se izražava u alegorijama. Pošto se kugla zapalila na sedamdeseti-sedam strana, pošto je njegova jednokatnica u ulici sušičavog nesposobnjaka i nazovipjesnika Hyperiona Aladara Cyprijana Balentekovića sazidana na dvadeset milijuna prorupljenih, prosviranih i prorešetanih lubanja njegovih evropskih sugrađana, pošto je ostalo razoreno ne znam koliko tuceta evropskih gradova u grmljavini i oluji što je digla Evropu kao staru zgužvanu krpu novinskoga papira, pošto se čitava jedna Azija odvalila u krv, u kugu, u požar, u propast, u katastrofu kao minirani kamenolom, gospodin gradski vijećnik i kućevlasnik iz ulice Cyprijana Hyperiona Balentekovića protestira protiv upotrebe “teretnih automobila”, jer se time “kvare odvodni kanali”, pak se prema tome ugrožava pravilno otjecanje zahodskih cijevi njegove skupocjene i velevažne jednokatnice. U foringaškoj pobuni protiv “teretnih automobila”, prisluškujući kako pucaju stijene njegove vlastite kuće, kako mu se trese krov nad glavom i čaše zvekeću u kredenci blagovaonice, gospodin vijećnik buni se protiv suvremene stvarnosti iz viteške perspektive: on živi u zlatnom okviru jedne staromodne oleografije gdje se okiopljeni vitezovi bore s nemanima na turniru, on zamišlja sebi svoje fijakerske ideale u grimizu i hermelinu, kako ginu za pojam “domovine”, u purpuru požara i vijorenju stjegova, u križarskom zanosu jedne geste, kao što su zanosne kretnje stjegonoša i barjaktara koji ginu u potoku krvi “za Krst časni i Slobodu zlatnu”, gdje “Krst časni” znači njegovu baroknu Svetu Mariju na Božić i na Uskrs, a “Sloboda zlatna” predstavlja zapravo njegovu malograđansku tvornicu Soda-vode ili njegovu mašinu za rezanje Patent-čavla, koje mu dva gologuza režu u pivnici, a gospodin senator prodaje paklić tih patent-čavala pod zaštitnim žigom heraldičkog orla koji u pandžama nosi zlatan križ kao simbol naše – hiljadugodišnje “zlatne slobode”, “zlatne” slobode rezanja Patent-čavala, punjenja Soda-flaša i zaštićivanja odvodnih kanalskih cijevi. Čovjek lebdi iznad stvarnosti nekoliko centimetara. Uđite u jedan takav zlatnouokvireni “slobodarski” pogled na svijet koji tu stoji pred nama kao četvorobojni otisak bilo koje feudalne drame ili bitke ili trijumfalnog krunisanja i objasnite takvom svome gospodinu sugrađaninu da se njegova fijakerska logika kreće na kokošjim nogama, i što će vam odgovoriti? Ili da ste moralno bolestan tip ili tuđinski plaćenik ili, u najboljem slučaju, da u vašoj glavi nije sve u potpunom redu.

Godinama živio sam u našem smrdljivom zvjerinjaku gotovo gluhonijem, pritajen i povučen u sebe kao puž i pravi puzavac, i godinama sam razmišljao o gluposti ljudskoj, osjećajući mutno kako iz raznih ljudskih postupaka izbija čudna, mračna unutrašnja snaga koja ljude smeta kod svake kretnje, koja ljudima nikako ne da da požive potpuno i neposredno, jedna opasna snaga zapravo koja ljude truje i rastvara; ja sam tu svakodnevnu pojavu ljudske gluposti tumačio kao prirodnu stvar: “Osovio se čovjek na stražnje noge, prohodao je kao dvonožac, a glupost se vuče za njim kao sjenka! Glupost je sestra mraka, glupost bi htjela da dvonošca ponovno vrati njegovim četvoronožnim rođacima u prirodi, glupost ne da čovjeku da otputuje na zvijezde, kao što mu ni sila teže ne da da leti!”

Ja sam zapravo volio ljude. Ja sam, zapravo opraštao ljudima, oduševljavao se ljudskim sposobnostima, a kad bi se pojavila glupost ljudska i privukla kakav divan uspon ljudske volje ili zanosa k sebi, u blato, u prljavštinu neopranih riječi, ja sam slom takve plemenite ljudske kretnje tumačio posve prirodno, dobronamjerno i pomirljivo: “l ptice padaju umorne i ne lete vječno, zašto da ljudi neprekidno lebde iznad svog dostojanstva?” Ili: “Pojedinac koji hoće da se uzdigne iznad svojih bližnjih nalik je na kotač na blatnoj cesti; zakotrljao se, ali i zaprljat će se!”

Ljudska je glupost mračna snaga pod nama, to je kaotična sila pratvari pod nama koju ljudi još nisu svladali, ali koju će nadvladati ipak, izvan svake sumnje, a u tome i leži značenje ljudskog napretka: stepen pojedinih civilizacija stoji u obratnom omjeru sa stepe-nom ljudske gluposti.

Do svoje pedeset i druge godine života živio sam najdosadnijim i najjednoličnijim životom prosječnog fijakerskog i cilindraškog građanina: bio sam uredna ništica među masom urednih sivih ništica, dosađivao sam se u takozvanom vršenju svojih ništičavih dužnosti, izvršio sam tri i po hiljade nedjeljnoposlijepodnevnih šetnja do ciglane ili do glorijete u perivoju na kraju grada, živio sam u mirnom i neizrecivo jednoličnom bračnom dodiru sa svojom zakonitom ženom, izrodio sam s njom tri djevojčice (tri glupe guske), imao sam sasvim pristojan građanski dohodak pravnog referenta u jednoj industrijskoj organizaciji, bio sam pravni zastupnik Domaćinskijevih poduzeća i kartela, u jednu riječ: o meni, o mom ličnom, privatnom ili javnom životu ne bi se moglo napisati ni jedne jedine rečenice koja prelazi okvir najnormalnijih propisa sive i bezlične sheme po kojoj žive hiljade i hiljade cilindraških ništica po čitavoj našoj rodoljubivoj domovini i po svim bezbrojnim rodoljubivim civilizacijama čitave zemaljske kugle.

Oko mene klepetali su sebeljubivi kosturi mojih bližnjih, ja sam se od vremena na vrijeme uzrujavao na sudbenim raspravama kao pravni zastupnik svoga poslodavca, u pravednoj obrani kartelskih takozvanih kolektivnih interesa, u stvarima Domaćinskijevih produkata, naslijedio sam od jednoga svog daljnjeg rođaka vrlo lijep vinograd s drvenim ljetnikovcem, živio sam u dosadnom obiteljskom krugu svoje gospođe, kćerke jednog ograničenog ljekarnika iz provincije, koji je svojim ljekovitim čajem za probavu iskvario crijeva čitavom jednom pokoljenju i tim istim čajem sagradio tri trokatnice u našem gradu, stanovao sam u lijepom, sunčanom, reprezentativnom stanu s balkonom u jednoj od tih čajnoprobavnih trokatnica (koja je bila moje vlasništvo, jer mi je apotekar poklonio tu kuću u znak svoje naročite simpatije), družio sam se na crti nekih ženinih rođakinja s višim činovnicima našeg činovničkog stroja, i, živeći tako potpuno kućevlasnički, činovnički, kretao sam se u krugu isto takvih činovnika kućevlasnika, ne baveći se – dakako – našom domaćom vulgarnom politikom, ne imajući nikakve naročite strasti, slušajući kada su drugi govorili o ratovima, o bitkama, o pustolovinama, o velikim planovima i uopće o velikim stvarima i događajima, i tako sam uglavnom živio slušajući, pušeći i spavajući u nedjelju do devet, a u obične dane do sedam i po sati: devet sati minimalno za odmor živaca i za dobru i mirnu probavu.

O slikarstvu slušao sam godinama, i to mnogo, jer je moja supruga tri godine pohađala slikarsku akademiju, ne zna se zapravo zašto, budući da slikarskog dara nije imala gotovo savršeno nikakvog, ali joj je ostala sklonost spram slikarstva, posjećivala je slikarske izložbe, kupovala je slike, pak su prema tome i sama gospoda slikarski umjetnici odlikovali moj dom svojim posjetama, te se kod nas mnogo govorilo o slikama, o slikanju, o prodaji slika, a i o slikarstvu – od vremena na vrijeme – kao takvom, l o muzici se je mnogo govorilo, jer su kod moje starije djevojčice Agneze bili otkrili naročito lijep sopran, te ju je moja žena izgurala na konzervatorij, i kako se Agneza spremala za pjevačicu (za veliku karijeru koloraturne pjevačice), to se kod nas mnogo sviralo, pjevalo, govorilo o operi, o koncertima i o umjetnosti, a kako je moja gospođa uopće bila svestrano nadarena i predstavljala u našim malim i zaostalim prilikama jednu kulturnu, visoko odnjegovanu, u najljepšem smislu te riječi, lijepu dušu, a kako sam ja opet došao na svijet od prirode kao naivno gostoljubiv čovjek, to je kroz moju kuću prolazila masa svijeta; ja sam goste, u društvenosti svojoj uživajući, volio, uvijek spreman na uslugu, kao ličnost, kako je meni izgledalo, uglavnom poštovana i svima više-manje draga.

Kod nas, u našem malom gradu, mnogo se ogovara i kleveće na sve strane (kao u svima malim zakucima koji hoće da igraju ulogu velegradskih centara te vrše neka poslanstva u mračnim i zaostalim provincijama iznad svoje vlastite snage), ali o meni, koliko sam ja do svoje pedeset i druge godine mogao da provjerim, nije se nikada čula ni jedna jedina naročito negativna ili naročito zlobna riječ. Bio sam, naime, potpuno bezimen i nevidljiv, toliko diskretan te nitko zapravo nije ni primijetio da živim.

Nikada za mene nije nitko izjavio da bih ja bio nekome nešto ukrao (srebrnu žlicu ili ormar), nitko nije za mene mogao ustvrditi da sam nekome nešto pojeo, da sam se na nečiji račun izgurao na bolje ili unosnije mjesto, i u tom smiješnom kolopletu naše domaće gluposti nitko moje ime nije zaprljao ničim naročitim: da sam bio spolno bolestan u najranijoj mladosti, to se uglavnom nije znalo, a osim te ljage ničeg naročitog nije bilo u mom predživotu, a sve da je ta sramota i bila poznata, to bi za naše prilike bilo nešto doista najnevinije što se moglo lansirati o jednom dragom i više-manje uglednom, cilindraškom, građanskom licu koje ima svoj ugledni položaj, svoju bogatu ženu, nekoliko kuća po glavnim ulicama, svoj ljetnikovac i svoj tekući račun kod solidnih banaka u centru. (Da sam spolno zaraženi razvratnik koji je zarazio svoju vlastitu ženu, to sam doznao tek kasnije, kad je oko mene počeo da zvižduka vjetrić, kada se je sve uznemirilo oko mene preko noći i kad sam pao u centar pažnje našeg javnog mišljenja: da sam rogonja, da mi je žena imala kućnog prijatelja već sedam godina, da sam bludnik po svom vlastitom priznanju, pa čak da ni moja vlastita djeca nisu moja vlastita djeca, to sam dočuo tek u onom dijelu svoje životne plovidbe kad se rasplinula tridesetogodišnja tišina i kad sam se kod sveopćeg čišćenja predrasuda pokazao posve drugim čovjekom nego što sam samome sebi i svojim bližnjima izgledao jednog čitavog života.) Jer čovjek može da dogura do šestog decenija, a da nikada, ni jednog trena, nije poživio svojim vlastitim ličnim životom.

Najprije razne gnjavaže slabo-umnog i rastresenog djetinjstva, poslije romantika, ratovi, pustolovine, žene i pijanstva u poluslijepom zanosu prve mladosti, sve je to bilo, kako da kažem, u galopu: čovjek nije imao vremena ni da se osvrne u onoj ludoj trci događaja i obraza, a kada sam se zaustavio da se konačno sredim i da trijezno spoznam što se to zapravo zbiva sa mnom, pokazalo se da se u ogledalu promatra oronuo starčić, s podočnjacima i s paradentozom, smiješno naduvena mješina sa salovratom šijom i podnadulim podbratkom kopunskog loja, tužna pojava ćelavog, tustog glupana i lijenčine, koja drži u ruci dječačku drvenu sablju, pomalo paranoidno uvjerena kako je ta krhka trijeska rapir čistog moralnog osvjedočenja kojim se može ratovati za čast zastave i poštenja protiv čitave jedne malene, zaostale i smiješne civilizacije. Od one kratkotrajne periode državne službe, kada sam u okviru jedne zbrkane izborne vlade kao šef kabineta jednog slaboumnika dao ostavku i kad sam se primio pravne referade u industrijskim strukama, tvornicama lavora i parnim pilanama pa sve do kraja svoga braka s gospođom Agnezom, svojom suprugom, apotekarskom jedinicom, koju sam uzeo iz čiste mladenačke ljubavi, ja sam čitav svoj život proživio zauzet tuđim pitanjima, razbijajući svoju ne pretjerano nadarenu i organiziranu glavu tuđim brigama. Ustrajno i požrtvovno, upravo samaritanski volio sam sve svoje bližnje oko sebe, i, osvjetljavajući pojedine svoje privatne neuspjehe ili neugodne doživ ljaje s ljudima trajnom simpatijom za stradalnike, tješio sam se i umirivao blagom, gotovo kršćanskom dobronamjernošću. Ako bi me tko bio prevario za potpis na mjenici, nisam se načelno nikada razljutio i nije se dogodilo da takvoj varalici ne bih potpisao mjenice i drugi put: uvijek bih znao da nađem nekakav dobar, upravo hvalevrijedan potez tog pojedinca kao protudokaz da mu se “to s mjenicom dogodilo u slabome momentu”. “Ljudi su takvi”, tako sam govorio pomirujući se u sebi sa svojom osnovnom druželjubivom idejom da ljude treba voljeti, jer su više glupi nego zli, vjerujući negdje duboko intimno u sebi da još nitko, kroz duge i duge vjekove ljudskog iskustva, nije otkrio ljudskoj gluposti lijeka i da će tako kako je danas, to jest poluljudski a poluglupavo, potrajati još prilično dugo u zbrkama oko nas i u nama.

Promatrajući ljude sa prilično svježom znatiželjom, primjećivao sam kako se ljudi uzajamno prljaju po nekoj neshvatljivoj, dubokoj potrebi koja se u čovjeku objavljuje silinom teže: postoji u ljudima mračna snaga koja vuče dolje, k zemlji, u blato. Ljudi se progone uzajamno i osjećaju se progonjenima od kretnje, od pogleda, od riječi, ljudi se njuškaju međusobno nepovjerljivo kao zvijeri, ljudi jesu zapravo dvonoge životinje, ljudi kradu jedni drugima misli i novac (kao opice u prašumama što kradu jedne drugima banane), a kad su se nakrali i kad im se sito podriguje, onda zadovoljno gunđaju valcere, mokreći u podzemnom pisoaru kakvog prljavog noćnog lokala, kamo iz daljine kroz koprenu dima i miris katrana dopire cilik slabe muzike: dobro nam ide, nažderali smo se tuđe muke, nose nas na jastucima, pijani smo, slava bogu.

Toplo meso omotano tkaninom, izdvojeno iz prirode, postavljeno na stražnje noge: u crkvu, u sudnicu, na kazališne daske, na propovjedaonicu, na katedru, u pisoare, u krčme, u kasarne, to toplo meso obučeno po tajanstvenim pravilima raznolikih historijskih kostima, razvrstano u svetotajstvene kaste, podržavljeno ljudsko meso u dresuri đavolskog stroja, to jadno ljudsko meso izgubljeno je potpuno pred beskrajno velikom količinom otvorenih pitanja, ne snalazeći se u zbrkama, odvojeno jedno od drugoga, ono osjeća isključivo sebe kao svoje vlastito meso, zaboravlja mesnatu sličnost svoga mesnatog bližnjeg i tako od straha i od gluposti grize jedno drugome grkljan, poživinčeno u stravi i u užasu pred tminom. Ljudi su ispunjeni odgojem, praznovjerjem, predrasudama i lažima kao slamom, ljudi igraju uloge kao lutke na orkestrionima, kako su ih drugi navinuli, po tuđem taktu njima kao takvima potpuno neshvatljive i nerazumljive muzike. Ljudi se tjeraju u slaboumnoj kružnici takozvanog socijalnouslovljenog carousela, i, kao na pravom sajamskom vrtuljku, ti su jahači na drvenim konjima društvenih predrasuda doista uvjereni da galopiraju nevjerojatnom brzinom u zatvorenom krugu “uspjeha”. A kad se od vremena na vrijeme takav sajamski vrtuljak raspadne, i kad ti obezglavljeni jadni konjanici neočekivano poispadaju iz kolotečine, bjesomučni jahači svojih karijera ne snalaze se bez drvenih konja, i ja nisam imao prilike upoznati još ni jednog tzv. pametnog i normalnog čovjeka koji bi bio toliko smion da pozivi svoj život sam za sebe, bez svojih poslovnih pisama, bez svojih paragrafa, bez svoga ureda s pljuvačnicom i s pečatom, u jednu riječ: bez predrasuda i bez vjere u drvene bogove. Oficiri poslije izgubljenih ratova, bez konja i bez psovke, propali bankiri bez čekovnog kredita, pjevači bez glasa, otpušteni činovnici, odbačeni političari, svi ti sajamski pajaci, kao brodolomci na poplavi, plivaju strujom predrasuda u smeće, zaboravljajući bit svoje ljudske tvari; te su slamnate lutke uvjerene, kako je karneval doista tragično svršio samo zato jer je vjetar odnio njihove klaunske kape. Da se je to kojim slučajem dogodilo drugim maskama, bilo bi im smiješno. Ljudi se uvijek raduju tuđoj nesreći, zaboravljajući da je ta tuđa nesreća njihova vlastita. Za sve Ijudsko imao sam oduvijek slabost razumijevanja po starom klasičnom receptu: da su sve slabosti ljudske upravo elementi one ljudske tajne koja od čovjeka stvara sažaljenja dostojnog bijednika.

Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu. Ljudi su sebeljubivi jer nisu siti, jer strahuju pred gladovanjem, zlovoljni su jer su poniženi i jer im je učinjeno krivo, nepravedni su, dakako, ali ni prema njima nisu pravedni njihovi bližnji, nesretni su, pozlijeđeni, ozlojeđeni, u krpama, pod smrdljivim perinama hrču, zaviđajući jedni drugima na lončiću kave, na čistoj jastučnici, na novom biciklu, zanovijetajući za svaku sitnicu kao čavke na grani kad se pravdaju (dijalektički, po svoj prilici) na strvini nekog neznanog junaka o tome koja je imala pravo prvenstva da se pogosti ljudskim okom.

Voljeti treba ljude, biti im na usluzi, pri ruci, u gostoljubivome stavu domaćina, s grimasom na obrazu dobroćudno nasmijanom, s grimasom slatkom, marcipanskom, kao novogodišnje prase u poslastičarskom izlogu, to sam propovijedao kao društveni princip i po toj osnovnoj direktivi ja sam se i vladao godinama! Treba uvijek na otvorenim vratima dočekivati ljude raskriljenih ruku, primati ljude objeručke, neposredno, biti duhovit, zabavljati ih ako su neraspoloženi, gostiti ih kupovati ribe, majonezu, divljač, hladetinu, vino, duhan, sirove (mnogo raznovrsnih sirova i južnog voća), treba se veselo vraćati kući s paketima, s buteljama, u tople, naložene, rasvijetljene sobe gdje čekaju bogato prostrti stolovi, tako sam mislio da je dobro, pak sam tako njegovao društvenost i u svojoj kući gostio čitave rulje nitkova i glupana, glupana i nitkova u beskrajnim serijama. Treba čitave noći slušati tuđe gluposti, dati se gnjaviti po crti stranog sebeljublja, diviti se tuđim šalama, slušati blesavu, nenadarenu svirku diletanata – tako sam govorio sam sebi i tako sam po svojim vlastitim autosugestivnim uputama prorajtao zapravo čitav jedan život, pod papučom svoje vlastite gostoljubivosti, na sve usluge spreman, samozatajan, dobroćudan i pomalo priglup slaboumnik, koga su njegovi vlastiti nazoviprijatelji smatrali bezazlenim, prilično dosadnim gnjavatorom, u čijem domu nije pretjerano zabavno, ali se sasvim pristojno kuha, a servira se (gotovo uvijek) relativno dobro vino. U oblacima dima, u bunilu alkohola, od glupe nametljivosti i od slaboodgojenih drskosti, od zlobe tuđih jezičina taložio se u meni godinama mučan talog zasićenja, gađenja i nekog neodređenog zapravo, ali ipak uzrujanog nemira, koji bi spram pojedinaca znao da zauzme oblik usplahirene razdraženosti. Ipak mi je od vremena na vrijeme izgledalo preglupo da čitave noći gubim s brbljavcima koji slaboumno ustrajno iz noći u noć klepeću uvijek jedno te isto: o nekakvim strankama, o stranačkim klevetama i smicalicama, o ustavima, o bitkama, u beskrajnodosadnom kvocanju, kokodakanju i prenemaganju svekoještarija. Nije da nisam već i prije primjećivao među relativno mladim ljudima očite znakove starenja, mrzovoljnu zabrinutost pred crnim danima, svaki nedostatak oduševljenja za plemenite i nesebične osjećaje, plaho sakrivanje svog uvjerenja, neobično razvijen osjećaj samoljublja a naročito vlasništva: ovo je “moj krov”, “moje znanje”, “moja žena”, “moje uvjerenje”, “moje knjige”, “moji dohoci” (uopće: “sve moje”), pa kad već mladi ljudi drže mucave monologe preuveličavajući značenje svakog, pa i najneznatnijeg poremećenja “svoje” probave, što će biti s tom mladom gospodom, nadobudnim našim intelektualcima i lučonošama za decenij-dva, tako sam samoga sebe pitao, pomalo sumnjičav spram te brbljave doktorske djece doktorskih brbljavaca, svojih školskih drugova, koji su već izrodili slijedeću senilnu doktorsku generaciju plesača, slavnih odvjetnika i asistenata po marvinskim klinikama i po ludnicama. Primjećivao sam da su ljudi pod svojom maskom zapravo nesusretljivi, hladni, okrutnoindiferentni spram svega što momentalno ne spada u sferu njihovog neposrednog interesa, da su ograničeni, dosadni, nametljivi, da se ogovaraju zbog nevjerojatne zaslijepljenosti, da ne ispunjavaju obaveze, da ne plaćaju dugove, da se majmunski slijepo, ograničeno, praznovjerno, tašto, slavohlepno guraju za životnim probicima (uglavnom probicima crijeva i tjelesne udobnosti), i u takvim potištenim, zapravo vidovitim, raspoloženjima ja bih se odbio od tog ljudskog žamora, jer mi je u štali s tim preživalcima i dvopapkarima postajalo od vremena na vrijeme suviše zagušljivo. S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo. U samoćama – prazno, l Znamo mi vrlo dobro kako zapravo izgleda pod tuđim repom, ali bez toga njuškanja ne može se živjeti.

Iz romana Na rubu pameti, 1938.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru