Prije par dana održana je sjednica Izborne komisije Stranke demokratske akcije, u okviru priprema za 8. Kongres stranke koji će se održati 14. oktobra. Nakon obavljene procedure, Izborna komisija je konstatirala da je jedini kandidat za predsjednika koji ispunjava statutarne uvjete Bakir Izetbegović.

Prijavljeno je čak 112 kandidatura, ali jedini ozbiljan suparnik bio je Šemsudin Mehmedović. Ovaj kandidat odbačen je jer je “imao osam kandidatura općinskih/gradskih odbora, što nije bilo dovoljno za ovjeru kandidature s obzirom da je za njenu ovjeru prema Statutu Stranke potrebna podrška najmanje tri kantonalne/regionalne organizacije ili 15 općinskih/gradskih organizacija”.

Odbačeni Mehmedović reagirao je, najavivši tužbu Apelacionoj komisiji SDA i dodao da je “sprečavanje njegove kandidature nedostatak hrabrosti predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, njegov nedemokratski i autokratski način upravljanja političkom partijom i nedostatak hrabrosti rukovodstva da dozvole pluralizam i mogućnost kandidovanja većeg broja kandidata za poziciju predsjednika”.

Što god na kraju bude s Mehmedovićevom kandidaturom, za bosanskohercegovačku politiku i demokraciju bilo bi odlično da gospodin Izetbegović ostane na čelu najveće stranke u zemlji.

SDA, kao jedna od tri velike nacionalne stranke u Bosni i Hercegovini, navikla je na permanentno prisustvo u vlasti, u dugotrajnim koalicijama s “najboljim neprijateljima” iz HDZ BiH i SNSD. Ako ništa drugo, gubljenje vlasti, makar privremeno, dobar je signal da ništa nije vječno i da se birači i koalicijski partneri ne mogu uzimati zdravo za gotovo.

Osim toga, za vrijeme vladavine gospodina Izetbegovića SDA je otišla drastično udesno, te u javni diskurs uvela, tj. preuzela radikalno nacionalistički diskurs o manjinama i većinama, matematičkim i drugim. Pojavila se izražena turkofilija, u toj mjeri da neki ozbiljno uzimaju teze o problematičnom turskom predsjedniku koji je Bosnu i Hercegovinu dobio “u amanet”. Takve ideje su opasne i duboko uvredljive za (matematičku) većinu bh. građana, svih naroda, koja se ipak gnuša srednjevjekovnih koncepata, odioznih zaštitnika te radikala i fanatika svih boja. Stoga bi bilo jako dobro da SDA ostane u zapećku, koji joj je s Bakirom Izetbegovićem izgledan, dok ponovno ne nauči neke osnovne političke i demokratske postulate.

Čini se također da gospodin Izetbegović smatra da ima metafizičko i prirodno pravo biti na čelu SDA, s obzirom da je njegov otac stranku osnovao i vodio do smrti. Ovdje smo opet na terenu srednjevjekovnog, ali i trećesvjetskog. Ako ima i najmanje istine u sumanutim idejama o nasljednom upravljanju političkom strankom, gospodin Izetbegović gura narod i građane koje pretendira voditi duboko u pretpolitički i anticivilizacijski glib. Treba se nadati da je ovo izrazito manjinsko viđenje stvari, inače ideja o Bakiru Izetbegoviću kao vječnom lideru više nije ni smiješna ni bezopasna, jer bi ohrabrila druge wannabe političke dinastije, po sistemu “i tata bi sine” (tojest, “i sin bi, tata”).

Dobra vijest je da je gospodin Izetbegović nedovoljno vješt i nepopularan. Nema niti koalicijskog (što se ipak može promijeniti) ni liderskog potencijala. O prosuđivanju i donošenju odluka sasvim dovoljno govori fijasko s tužbom protiv Srbije. Takav lider teško da će SDA vratiti na vlast, a garantirano je nikada neće vratiti tamo gdje je bila kada je stranku vodio Sulejman Tihić. Ako se SDA s Izetbegovićem jednom i vrati na vlast, šanse su da će lider opet negdje uprskati stvari.

Postoje ljudi, osim možda u vrhu ove stranke, koji razumiju da je za njih dobro da je Bakir Izetbegović na čelu SDA. To su prije svega političari i stranke Trojke, donekle SDP a nadasve Elmedin Konaković i Narod i pravda. U političkom nadmetanju, Konaković je naprosto bolji, lucidniji, brži i karizmatičniji. Njemu sasvim sigurno odgovara da SDA nastavi po starom.

Bakir Izetbegović odgovara i vođama HDZ-a i SNSD-a, koji ubuduće mogu licitirati. SDA s ovakvim liderom upala je u pogubni zagrljaj ekstremnih nacionalista (i njihovih naivnih, ili karijerističkih privjesaka) koji se vole smatrati građanima. Dok god traje ovaj ideološki i moralni mutant, SDA će biti u podređenoj poziciji u odnosu na svoje dojučerašnje partnere. Oni će sa svakim novim izborima naplaćivati sve veću cijenu za eventualni povratak SDA u vlast. SDA će im morati dati sve, pa onda svojim glasačima pravdati “izdaju” za koju sada urnebesno optužuju stranke Trojke.

Univerzitetski profesor i javni intelektualac Enver Kazaz ispravno je zaključio da je ostanak Bakira Izetbegovića na čelu SDA “dobar za BiH, katastrofalan po SDA”, jer “demokratija će ostati, ali je ovo kraj demokratije u SDA”, te da su “sve one glasine koje su se širile oko SDA, a koje su bile zasnovane na tezi da je Izetbegović naslijedio stranku od oca, sada postaju neka vrsta realnosti”. Prije ili kasnije, SDA glasači i građani općenito shvatit će o kojoj vrsti politike se radi, i tu će biti kraj jedne karijere.

U zamišljenom, neželjenom svijetu, u kojem autor ovog skromnog teksta može odlučivati o sudbinama političara kao u video igrici, lideri tri najveće nacionalne stranke doživjeli bi dijametralno suprotan tretman. Dragan Čović i Milorad Dodik bili bi odstranjeni, jer su snalažljivi i za svoj račun dobri. Bakir Izetbegović bio bi nametnut kao doživotni predsjednik SDA, s nasljednim pravom, jer nitko tu stranku neće srozati tako uspješno i temeljito, te tako otvoriti prostor boljim alternativama.

Dražen Šimić