Rječnik turcizama nisam otvarao dugo, baš dugo, sve do prije neki dan, nakon slušanja Fazlinih pjesama. “Ne znaš ti mene, i meni sličnu jaliju, kako god me baciš, ja padnem na jaziju” – jazija je, između ostalog, strana novčića sa oznakom vrijednosti, a jalijaš iz refrena, kaže kontekst pjesme, snalažljivi mladić koji se u haman svakoj neprilici spretno dočeka na noge. Tako je autor zgodno i pomalo duhovito, tomsojerovski, sažeo logiku tipičnog kvartovskog junaka. Jedna, pa druga, i tako redom – stisnuo sam, inače vazda ugašenu, autoplej tipku na jutjubu i dobar sahatak slušao Fazlin mahalski intermeco. Nije prvi koji je pjevao o opštim i specifičnim motivima čaršijske svakodnevnice (radilo je to, vjerovatno glasnije i jasnije od svih, Zabranjeno pušenje), ali se, barem nakon rata, gušći i mekši kantautorski ćilim u Bosni nije istkao.
Nastavi čitati “Fazlin dnevnik melanholije”
digitalnademokracija.com 