Drevna  Atena pokazala nam je što treba učiniti, a stari Rim što ne treba.

“Čemu služe gradovi?” i “Tko ih posjeduje?” Ovo su pitanja kojima se bavi nagrađivani novinar Charles Montgomery u svojoj knjizi ”Sretan grad”. Kao što naslov knjige sugerira, Montgomery povezuje ova dva pitanja s temom sreće. Ako nam je potraga za srećom nešto važno, onda i način na koji gradimo gradove i živmo u njima treba odražavati našu predodžbu o tome što je sreća, smatra Montgomery.

Montgomery govori o dva drevna grada – Ateni i Rimu – da bi ilustrirao različite poglede na  sreću i kako je ona predstavljena u dizajnu ova dva grada. U staroj Grčkoj Atena je koncipirana i napravljena na osnovu pojma “eudaimonia”, terminu koji je uveo Sokrat i koji znači stanje čovjekovog boljitka ili duhovne sreće. Za stanovnike Atene grad je bio više od mjesta za život i rad – radilo se i o ideji i konceptu na koji način živjeti. Stanovnici Atene su voljeli grad zbog načina na koji je on podupirao bogat kulturni i građanski život. Za njih je sreća značila mnogo više od sretnih okolnosti i materijalnog bogatstva – ona je obuhvatala i razmišljanje i djelovanje, što je neminovno podrazumijevalo i aktivan građanski angažman. U njihovome je načinu razmišljanja aktivno sudjelovanje u javnom životu od pojedinca stvaralo cjelinu. Nažalost, određene skupine ljudi bile su isključene iz aktivnog sudjelovanja u životu grada: žene, djeca, robovi i stranci koji su živjeli u Ateni.

Antička Atena je napravljena tako da se omogući i potakne aktivno sudjelovanje u životu grada. Agora (veliki trg) je bila srce drevne Atene. Ljudi su ovdje šetali, išli u kupovinu i nalazili se da raspravljaju o javnim poslovima. Cvjetali su demokracija i građanski angažman. Sokrat i suvremenici tu su raspravljali o pitanjima poput filozofskog značenja sreće.

S druge strane, stari Rim je reflektirao drugačije ideje o značenju sreće. Iako je u početku stvoren da odražava duhovne vrijednosti, Rim se s vremenom usredotočio na moć i individualnu slavu više nego na opće dobro. U čast rimske elite izgrađeni su ogromni spomenici. Javni prostor i dobrobit većine ljudi bili su brutalno zanemareni. Grad je postao neugodno mjesto za život a mnogi koji su si mogli priuštiti povukli su se na selo.

Što možemo naučiti iz ove priče o dva drevna grada u smislu traganja za srećom? Možemo početi definiranjem što mislimo pod pojmom sreće. Da li mislimo da se sreća sastoji isključivo od osobnog uspjeha i blagostanja, ili sreću vidimo kao nešto što je povezano sa sveukupnim društvenim boljitkom? Drugim riječima, možemo li biti sretni u društvu koje je nesretno? Možemo li biti sretni ako nismo uključeni u proces oblikovanja dobrobiti društva? Kada nam postane jasno što sreća znači za nas, moći ćemo osmisliti i urediti naše gradove na način koji odražava i podržava našu ideju sreće.

Više od polovice ljudske populacije danas živi u urbanim sredinama. Vrijeme je da se zapitamo jesu li to mjesta gdje se sretno živi. Da li naši gradovi podržavaju naše pojedinačnu i kolektivnu dobrobit? Ako je odgovor negativan, kako da ih učinimo takvima? Tu dolazimo do Montgomeryevih pitanja: “Čemu služe gradovi?” i “Tko ih posjeduje?” Ako pogledamo mnoge moderne gradove doći ćemo do zaključka da je njihova svrha da osiguraju mjesto za život, podupiru gospodarsku aktivnost i pomjeranje ljudi i roba s jednog mjesta na drugo. Osim toga, neki gradovi također podižu spomenike u slavu povijesnih osoba i događaja.

Drugo pitanje koje trebamo postaviti je tko su vlasnici grada. Tko su vlasnci ulica, pločnika i spomenika? Tko treba odlučivati kako će se u gradovima živjeti, koje aktivnosti će se održavati na gradskome trgu i gdje automobili mogu ili ne smiju ići? Stanovnici drevne Atene nisu imali poteškoća pri odgovoru na ova pitanja. Znali su da je grad njihov i stvarali su ga kao mjesto gdje je sretan život bio moguć. S druge strane, čini se da smo mi pomalo zbunjeni. Tvrdimo da imamo pravo na potragu za srećom, ali onda dopustimo da naši gradovi prestanu biti u skladu s onim što tražimo.

Pogledajte gotovo bilo koji grad. Sumja li itko da su automobili preuzeli vlasništvo nad našim gradovima? Da li to odražava naš pojam sreće? Većina nas voli svoje automobile i voli to što su praktični, što nam omogućuju da idemo kud god poželimo. Međutim, jasno je da je život koji se vrti oko uporabe automobila zapravo smanjio naš užitak življenja u gradu. Vrijeme provodimo u saobraćajnim gužvama, a dragocjeni urbani prostor upotrebljavamo za izgradnju parkirališta i garaža što čini hodanje i biciklizam opasnim i neugodnim. Postajemo sve više izolirani od svijeta prirode i od drugih ljudi u našim gradovima. Montgomery je studirao gradove diljem svijeta i došao do zaključka da oni – osobito gradske ulice – mogu biti dobre za ljude ili za auta, ali ne i za oboje.

Pa što da radimo? Naši gradovi su već izgrađeni, a ulice su betonirane. Ipak, to ne znači da smo zapeli. Inspiraciju možemo naći u ‘uskrsnuću’ gradova.  Ovaj koncept nam možda pomogne redefinirati i redizajnirati naše gradove tako što bi bili više u skladu s našim poimanjem sreće. Mi ne moramo prihvatiti gradove onakve kakvi su sada. Možemo uskrsnuti ideju grada kao mjesta koje ‘njeguje našu cjelovitost’ i koje nas okuplja. Možemo vratiti vlasništvo nad gradovima tako što ćemo se više uključiti u građanski život. Možemo također inzistirati na tome da naši gradovi posluže kao sredstvo kojim bi se omogućio život na način na koji ga mi želimo, a da ne bude samo ‘kulisa za život’. Za početak mogli bismo upotrijebiti predmete poput biljki u velikim vazama, klupa itd. i spriječiti automobile da ulaze u središnje gradske ulice. Te gradske prostore oslobođene od automobila mogli bismo pretvoriti u staze za pješake i bicikliste, kao i u prostore gdje bi se ljudi okupljali te stvarali i ojačavali lokalne zajednice. Pozdravimo ideju o zajedničkoj dužnosti da sudjelujemo u društvenom životu i da kroz to sudjelovanje otkrijemo što je istinska sreća.

Ruth Wilson, On the Commons