Kako čitanje fikcije može studentima pomoći u razumijevanju stvarnoga svijeta

Stvarni svijet često se doima iznimno kompliciranim. Književnost tu može pomoći, između ostalog i sveučilišnim studentima. Tečajevi komparativne književnosti mogu dati dodatne uvide u ono što studenti proučavaju tako što će im ukazati na nove, drugačije perspektive. Kako npr. oni koji studiraju političke znanosti mogu istinski pojmiti užas diktature? Možda mogu čitajući Jarčevu feštu Marija Vargasa Llose, prekrasan povijesni roman o tiranskom režimu Rafaela Trujilla u Dominikanskoj Republici. Studenti koji pročitaju ovu knjigu teško će zaboraviti nevjerojatne političke intrige iz doba hladnoga rata koje su dovele do toga da SAD najprije podrži Trujilla, a poslije da uvede sankcije protiv njega i njegova režima.

Čitanje UNESCO-vog biltena Area Studies studentima služi za proučavanje postkolonijalne vladavine. Roman Čovjek iz naroda nigerijskog autora Chinua Achebe objavljen je 1966. godine, a istražuje kako se ubrzo nakon neovisnosti revolucionarno nadahnuće pretvorilo u nešto nepošteno i potkupljivo nakon što su korumpirane, pohlepne postkolonijalne elite preuzele vlast i samo dodatno zajašile svoj narod. Čini mi se da se proučavanje ovih i drugih tema (povijesti, ekonomije, sociologije, geografije i mnogih drugih) može poboljšati ako standardnim materijalima pridodamo romane, kratke priče i umjetničke filmove. Studenti će također imati koristi od izučavanja metode kritičkog čitanja koja je inherentna studijima književnosti. U ovome članku istražit ću zašto je tomu tako, s naglaskom na važno, ali osporavano područje međunarodnih razvojnih studija.

Međunarodni razvojni studiji (international development studies) vape za književnom komponentom upravo zato što se dobrim dijelom radi o ideološkom, normativnom predmetu. Razvoj je pojam koji sam po sebi iziskuje ideološku procjenu. To je više od ekonomije što postaje jasno ako pogledate UN-ove milenijske ciljeve kao i ciljeve održivog razvoja. Oni potvrđuju da razvoj također podrazumijeva kulturološke promjene poput jednakosti spolova.

Gotovo bilo gdje da pogledate, nastavni plan i program međunarodnih razvojnih studija sadrži mnoštvo razvojnih ekonomista: Amartya Sen, Joseph Stiglitz ili Jeffrey Sachs. Ako je pak profesor malo više lijevo orijentiran, tu će se naći djela antropologa kao što su James Ferguson i Arturo Escobar ili sjajni profesor političkih znanosti Timothy Mitchell. Ali zašto samo oni? Radi se naravno o području u kojem su knjige o humanističkim znanostima relevantne, ali u ovim nastavnim programima nikada nećete naći postkolonijalni roman. Iskreno, to je strašno. Razvoj kao područje studija i prakse nastao je u godinama dekolonizacije nakon Drugog svjetskog rata. To je isti vremenski period koji je iznjedrio i ono što danas zovemo postkolonijalnom književnošću. Međutim, tečajevi međunarodnih razvojnih studija rijetko postavljaju temeljno pitanje o tome što doista znači razvoj. Razvoj prema čemu? Za čiju korist i pod čijim okriljem? To pitanje međutim postavlja se u mnogim sjajnim književnim djelima.

Svojim studentima dala sam da pročitaju knjigu Pokloni Nuruddina Faraha objavljenu 1993. godine. Knjiga je inspirirana Poklonima, klasičnom etnografijom Marcela Maussa. Osamdesetih godina prošloga stoljeća razvojna pomoć moćnih zemalja daje se osiromašenoj Somaliji. Brzo se međutim uviđa kako je mala razlika između Zapada koji daje i Somalijaca koji primaju. Knjiga je jedna dugačka meditacija o svojevrsnom hodanju po užetu, balansiranju između donacije i dominacije. Dakako, moji su učenici naučili iz ovog romana više o tome kako se stvarno osjeća primatelj pomoći nego iz bilo kojeg našeg čitanja društvene znanosti koja je pisana uglavnom s pozicije donatora.

To ne znači da romane poput Poklona (kao i lokalne autore) treba tretirati kao izvorne pripovjedače koje se percepira kao stručnjake o određenoj kulturi, rasi ili mjestu samo zato što pripadaju zajednici o kojoj pišu. Upravo suprotno: njih treba čitati kao književnost, što književni kritičari poput Mihaila Bahtina opisuju kao mješavinu različitih gledišta koja ovise o jeziku koji se stalno muči prenijeti pravu istinu.

Jedno određeno gledište možda je u prvi mah za studente jednostavniji koncept od Bahtinove teorije. To je jednostavna narativna tehnika koja se proučava npr. u članku Literary Criticism 101 zato što može promijeniti način na koji je priča ispričana ili zamišljena. U filmu Bamako iz 2006. godine narod Malija podiže optužbu protiv Svjetske banke s ciljem da se utvrdi kako je je njihov otrovni dar razvojne pomoći nestao iz zemlje koja ima takve strašne dugove. Iz perspektive Svjetske banke razvoj može značiti samo jedno, dok za korisnike nihove pomoći razvoj može biti nešto sasvim drugo. Umjetnost ima moć izložiti ovako različito gledište na jedan visceralan način. Nije li to upravo krucijalno za studente međunarodnih razvojnih studija kojima je cilj pomoći onim drugima da se razviju?

 Zadnji stadij razvoja, koji se podrazumijeva, ali o kojem se gotovo nikada eksplicitno ne raspravlja u međunarodnim studijama razvoja jeste modernost, tj. postajanje modernim. Ovo je tema o kojoj književnost i književne teorije mogu ponuditi mnogobrojne uvide. Zakes Mda u svom divnome romanu Srce crvenila (Heart of Redness) donosi priču o suvremenom selu u Južnoj Africi nakon aparthejda. Dvije skupine mještana imaju radikalno različite stavove o tome što je razvoj. Znači li razvoj ulične svjetiljke i kasino koji će privući turiste ili je to održavanje tradicionalnog, ekološki održivog načina života uz poneke moderne sadržaje? Različite pozicije o razvoju također su uvjetovane njihovim različitim stajalištima o vlastitoj povijesti kolonizacije.

Povijest je naravno bitna za razumijevanje bilo kojeg predmeta. Iz toga razloga nisam ograničena samo na postkolonijalnu književnost na svojim satovima. Robinson Crusoe, prvi put objavljen 1719., izvrstan je roman kojim se može otpočeti studij britanskog imperijalizma, a što je preduvjet za razumijevanje naše suvremene globalne kulturne ekonomije.

 U našem globaliziranom svijetu ulozi ne mogu biti veći. Mnogi naši studenti postat će oni koji izrađuju politike, dodijeljuju potpore i upravljaju globalnim gospodarstvom. Oni će promijeniti svijet. Literatura i humanistička razmišljanja omogućit će im da ga promijene nabolje.

Melissa Tandiwe Myambo, The Converasation

Autorica je stručna suradnica u Centre for Indian Studies in Africa pri Witwatersrand sveučilištu u Johannesburgu.

Preneseno iz magazina za književnost NEMA

Foto: Wikimedia


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s