Tko je bio George Orwell? – Staze Erica Blaira

George Orwell (pravim imenom Eric Blair, 1903-1950) poznatiji je našoj publici kao romanopisac nego publicist i esejist. Četiri toma njegovih sabranih eseja, novinskih članaka i pisama (Secker&Wafburg, London 1968, Penguin Books 1970), na osnovi kojih je napravljen ovaj izbor, cjelovito prikazuju životnu sudbinu, ličnost i poglede Georgea Orwella. Ne zanemarujući vrijednost njegovih najpoznatijih romana 1984 i Životinjska farma, te imajući na umu još nekoliko romana koje je napisao, usudio bih se ustvrditi da je Orwell po vokaciji ipak prvenstveno bio esejist i žurnalistički kroničar svog doba. To se, uostalom, može nazreti i iz njegovih romana. Stanovita proračunatost, unaprijed zadana konstrukcija, svjesno odricanje od neiscrpnih poetskih mogućnosti jezika, nesmiljena analiza svake premise do kraja, do potpunog razrješenja, u romanu ponegdje mogu zasmetati, dok u esejima kakve piše Orwell to postaju dragocjene vrline. Uz to, u eseju on se zna opustiti, dati maha svojoj mašti, originalnosti mišljenja i duhovitosti, pa bi neupućeni čitalac teško mogao pogoditi da je natmureni i zamišljeni pisac 1984 i Životinjske farme napisao nadasve šarmantne eseje kao što su Zalaz engleskog umorstva ili Umjetnost Donalda McGilla. U eseju svoju socijalnu i političku angažiranost Orwell ne mora stilizirati, podređivati fabuli, kontrolirati svaku emociju. Tako se iza eseja kao što su O vješanju, Kako umiru siromašni i Sjećanje na španjolski građanski rat do kraja otkriva onaj pravi Orwell – hipersenzibilnost osuđena na patnju, odnosno čovjek koji je u sukobu s realnim svijetom uvijek na izvjestan način osuđen da gubi. U takvoj genezi na izgled stroge i smirene racionalnosti vjerojatno se krije i tajna njene obuhvatnosti – ratio i emocije nisu dva zasebna ili suprotna pola, već su sliveni u nerazdvojnu cjelinu koja svjedoči o kompleksnom nazoru na svijet.

Rijetko je koji pisac tako dosljedno, iskreno i oštroumno govorio o svakodnevnim dilemama intelektualca svog vremena. Čitavo njegovo djelo svojevrstan je dnevnik, ispovijest moralna čovjeka koji je bio zaokupljen većinom bitnih javnih duhovnih zbivanja svog doba. Orwell je bio čovjek koji nije mogao stajati »sa strane«; međutim, ulazeći u sve vrste polemika, on je iznad svega čuvao i tražio vlastiti integritet, upravo fanatično težeći individualnom poštenju kao ishodištu svog sudjelovanja u zbivanjima oko sebe. Koliko god je u tim zbivanjima djelovao, nije se dao zavesti njihovom vlastitom, unutarnjom akceleracijom, koja je prividnom zakonitošću svog gibanja, s toliko različitih posteriornih opravdanja, na izgled vrlo razložnih, mnoge moralno naružila. U svom djelovanju Orwell je pronašao ravnotežu između iskrenog pristajanja, kad je to trebalo, i razumskog odstojanja kojim je čuvao dostojanstvo individualnog pogleda na svjjet i koje je izazivalo poštovanje i kod onih koji se s njim nisu slagali, a tih je, zaista, bilo mnogo. Orwell nikada nije dijelio puritanske lekcije; on nije bio »pošten« zato što je tome stremio, već zato što je, jednostavno, takav bio. Uostalom, sjetimo se njegove rečenice iz teksta o Gandhiju: »Svece valja uvijek smatrati krivima, sve dok ne dokažu svoju nevinost.«1 Njegovu »nevinost« ne treba ni pokušati dokazivati, jer je oduvijek bio blizak svakodnevnom životu, s puškom u ruci, bombama o pasu, ako je trebalo (u Španjolskoj 1936/37.), što ga, međutim, nije spriječilo da ustraje u svojim stavovima, dapače.

Jedna od bitnih karakteristika Orwellovog publicističkog djelovanja jest da je za čitava života bio napadan i zdesna i slijeva, i da je cijelo vrijeme svoje polemike i bitke vodio sam, ne vežući se čvršće ni za jednu organiziranu grupaciju. Njegova vizija demokratskog socijalizma nije se mogla uklopiti u Staljinove recepte, koji su tridesetih godina bili vrlo popularni kod britanskih intelektualaca lijeve orijentacije, i koji su ih, kao i mnogi drugi u to doba, prihvaćali bez rezerve. Za njih je Orwell bio anarhistični individualac koji nije shvaćao potrebu besprijekorne poslušnosti, reda i discipline radi ostvarenja »viših ciljeva«. U tim prepirkama Orwell im, s punim pravom, ali bez djelotvornijeg odjeka, nije ostajao dužan. Za drugog svjetskog rata, među ostalim, napisao je i ovu rečenicu, koje težina nadilazi čarkanja u britanskom lijevom pokretu: »Grijeh gotovo svih ljevičara od 1933. naovamo jest da su željeli biti antifašisti, a da pritom ne budu i protiv totalitarizma.«2 Jedna druga misao još preciznije obuhvaća pravu prirodu Orwellovog poimanja svijeta dnevne politike početkom četrdesetih godina: »’Realizam‘ (nekad se to nazivalo nepoštenjem) jest dio političke atmosfere što vlada našim vremenom.«2-1

I površni poznavalac Orwellovog djela znat će da se iza te tvrdnje ne krije odstupanje od odgovornosti, koje su mu dogmatici u ime nekog apsoluta predbacivali, već empiričko uvjerenje da »prodavanje prijatelja nije baš posljednja riječ političke mudrosti«3 i iskustvo čovjeka koji je za svoje stavove bio spreman ginuti, ali stoga nikako i pravdati zakulisne manevre političkih stranaka, što su češće proizlazili iz neobaviještenosti i pogrešaka onih koji su ih tvrdokorno vodili, nego iz takozvanih povijesno datih nužnosti. Zato ni povijest za Orwella nije skup sakrosanktnih činjenica koje su se morale dogoditi, kako se to često prikazuje, pod plaštom ravnomjernih i neizbježivih društvenih zakonitosti, već zbir okolnosti u kojima je ljudski faktor često imao neusporedivo veće značenje nego što smo spremni priznati, odnosno, nego što nam je predočeno.

Problemi individualne slobode i istinitosti činjenica, kako nam ih predstavlja Orwell, i njegovo inzistiranje na njima nisu mušičavosti zadrtog moralista. To su bitni problemi koji određuju strukturu čitavog suvremenog svijeta – ukoliko se ne osigura barem minimum slobode i uporište zdravom razumu, same osnove civilizacije i njezina daljeg razvoja dolaze u pitanje. 1984 je u književnoj kritici gotovo redovno svrstana u žanr »negativne utopije«, a Životinjska farma u sarkastičnu bajku koja korespondira sa zloćom Swiftovih Gulliverovih putovanja. Ako promatramo Orwellova iskustva i publicistički rad, ta će nam se djela učiniti znatno ostvarljivijim i konkretnijim nego što u prvi mah izgleda i nego što su mnogi spremni prihvatiti. »Moralni svinjac«4 o kojem Orwell govori nije stvar prljavštine jednih i čistoće drugih, kao što košmar koji je nastao rušenjem osnovnih normi ljudskog ponašanja nije pitanje sekundarnog značenja koje se olako može opravdati tehnološkim razvojem, fiktivnom razuzdanošću novog doba ili, kao što se to najčešće činilo, stjecajem okolnosti. Za Orwella je pojam »moralnog« i svakodnevnog, normalnog ljudskog ponašanja važan u tolikoj mjeri jer obuhvaća suviše širok spektar oblika komuniciranja da bi se mogao bezbolno kršiti bez većih posljedica po sudbinu čovječanstva, koje, po njemu, srlja u totalitarizam.

A fantomom totalitarizma Orwell nije bio opsjednut bez razloga, jer i njegov mladenački period i gotovo sve što je vidio u posljednjih petnaestak godina svog prerano prekinutog života davalo je njegovim strepnjama puno opravdanje.

2

Sve do španjolskog građanskog rata, koji je bio prijelomni događaj u njegovu životu, jer je do kraja formirao njegove političke nazore, Orwell je o društvenim pojavama uglavnom razmišljao na razini pravda-nepravda, ne bilježeći ih doduše kao izolirane slučajeve, ali njihovo uopćavanje nije se uzdizalo do globalne slike društva koje neminovno valja mijenjati iz temelja.

S nipodaštavanjem koje sa sobom nosi siromaštvo, što će mu nakon nekoliko godina biti opsesija i tema prve knjige, autobiografskih zapisa Nitko i ništa u Parizu i Londonu (1933), Orwell se suočio već u počecima svog školovanja u školi Svetog Ciprijana, u kojoj je bio jedan od rijetkih učenika čije je školovanje plaćala država. U opširnom zapisu pod ironičnim naslovom »Takve su, takve bile radosti«, opisao je brojna poniženja kojima je bio podvrgnut: od batina – kojih su bogata djeca bila pošteđena, do trauma rođendana bez torte uobičajene za slavljenike, trostruko manjeg džeparca, lišavanja pribora za kriket ili svih slobodnih aktivnosti koje su zahtijevale i najmanji trošak. Naravno, nije se tu radilo o minimalnim troškovima, koje bi i roditelji siromašne djece lako platili, već o sistemu školovanja koji je od najmanjih nogu pojedincu jasno davao na znanje kakav mu je status i što ga očekuje u jednom davno petrificiranom društvu. U spomenutom tekstu Orwell piše: »Ali u svakom slučaju bila je to velika, trajna lekcija mog dječaštva: živio sam u svijetu u kojem mi nije moglo biti dobro. Dvostruke batine bile su za mene prekretnica, jer tada sam prvi put shvatio okrutnost sredine u koju sam bio bačen. Život je bio strašniji, a ja zločestiji nego što sam ikada zamišljao.«5

Nakon mirnog razdoblja u koledžu u Etonu (gdje je pisao satiričke pjesme i surađivao na izdavanju više školskih magazina), umjesto da ode na studij, Orwell sljedećih pet godina provodi u Burmi služeći u više mjesta u Indijskoj imperijalnoj policiji. Ako imamo na umu čitav Orwellov životni put, taj podatak zazvučat će u najmanju ruku bizarno. Nisu sasvim jasni razlozi Orwellove odluke, ali iskustvo u Burmi bilo je vrlo značajno za njegov kasniji razvoj. U Burmi je upoznao okrutnost i apsurdnost imperijalizma, tamo se razvio njegov prezir prema nacionalizmu, koji je u Engleskoj, središtu Britanskog imperija, bio veoma razvijen. Jedanaestogodišnji dječak, koji se javnosti prvi put predstavio u lokalnim novinama patriotskim pjesmicama »Probudite se, mladići Engleske« i »Kitchener«, petnaestak godina kasnije, nakon burmanskog iskustva, pisat će: »Nacionalizam je glad za vlašću ublažena samozavaravanjem. Svaki nacionalist sposoban je počiniti najsramnije svinjarije, ali je pri tome, jer je svjestan da služi nečemu većem od sebe, nepokolebljivo uvjeren da je u pravu.«6

Kraj dvadesetih i početak tridesetih godina ovoga stoljeća Orwell provodi lutajući po Parizu, Londonu i južnoj Engleskoj, živeći od danas do sutra, više gladan nego sit, obavljajući sve moguće poslove, družeći se sa siromasima, prosjacima i skitnicama. U Parizu se susreće s bezočnim izrabljivanjem, opisuje niz sudbina ljudi koji rade sedamnaest sati dnevno i kojima je jedina razonoda opijanje subotom uveče. Međutim, iako je u potpunosti svjestan frapantnih socijalnih razlika, u to doba, na pitanje svog pariškog sudruga u neimaštini, ruskog emigranta Borisa, ima li kakve određene političke stavove, Orwell će, još uvijek, kratko i jasno odgovoriti – »Ne.«7 Politika ga još uvijek ne zanima, ne zna ništa pouzdanije o kretanjima na političkoj sceni Engleske. Pa ipak, već se da naslutiti da njegov interes za društvena kretanja neće ostati samo na povremenim britkim opaskama. Cenzura u Engleskoj, njegov prvi »profesionalni« novinarski tekst, objavljen je 1928. u »Mondeu« Henrija Barbussea. Pišući o položaju sudopera u spomenutoj knjizi Nitko i ništa u Parizu i Londonu, on kaže: »Ne bi se moglo reći da je njihov položaj takav samo zbog lijenosti, jer lijenčina ne može biti plongeur; oni su jednostavno uhvaćeni u klopku rutine koja onemogućava razmišljanje. Da plongeuri uopće razmišljaju, oni bi već odavno oformili sindikat i štrajkali radi boljih uvjeta rada. Ali oni ne razmišljaju, jer za to nemaju vremena; njihov život stvorio je od njih robove.«8 Zaključujući svoje razmišljanje o prosjacima u Engleskoj, piše: »Novac je postao velik test vrline. Na tom testu prosjaci propadaju i zato su prezreni. Kada bi rosjačenjem mogli zaraditi deset funti tjedno, to bi odmah postala ugledna profesija. Gledajući realno, prosjak je jednostavno poslovni čovjek koji, poput ostalih poslovnih ljudi, zarađuje za život na način koji mu je moguć. On nije prodao svoju čast više od ostalih modernih ljudi; jedino je pogriješio što je odabrao profesiju u kojoj je nemoguće postati bogat.«9 Takva razmišljanja, međutim, nisu karakteristična za vrlo smireni ton knjige pisane bez ikakve gorčine. Orwell se mnogo više bavi osobenjaštvom i bizarnošću likova koje je sretao, opisivanjem njihovih čudesnih priča i sudbina negoli društvenim uzrocima položaja u kojem su se našli. On je promatrač koji pažljivo i bez predrasuda gleda jedan novi svijet koji je imao priliku dobro upoznati, i zato ova knjiga u dobrom smislu te riječi pripada literaturi, a ne sociologijskoj reportaži ili nečem sličnom. 1932. Orwell sređuje svoju egzistenciju i do 1936. radi kao učitelj u više škola, prodavač knjiga, počinje redovito pisati književne recenzije i u to vrijeme završava četiri knjige – tri romana i knjigu zapisa o rudarskom sjeveru Engleske.

3

9. juna Orwell se ženi s Eileen O’Shaughnessy. 18. jula 1936. počinje španjolski građanski rat, koji je bitno obilježio Orwellov intelektualni život sve do njegove smrti.

Orwell je u Španjolsku otišao potkraj 1936, a vratio se sredinom 1937, nakon što je bio teško ranjen – fašistički snajper probio mu je grlo, povrijedio jednu glasnicu i još je nekoliko mjeseci poslije izgledalo da više nikada neće moći govoriti. Što se zbivalo u Španjolskoj i što ga je do tolike mjere uzbudilo, Orwell je opisao u knjizi Kataloniji u čast (1938). Spomenimo da godinu dana nakon povratka iz Španjolske Orwell nije bio u stanju pisati ni o čemu drugom – od toga doba započinju njegove dugotrajne bitke protiv dogmatizma i ideološke zaslijepljenosti, od tih dana on postaje strastven polemičar koji osjeća svojom dužnošću da sudjeluje u političkim previranjima svoje zemlje i lijevog pokreta uopće.

Po dolasku u Španjolsku s kontingentom koji je organizirala Nezavisna laburistička partija (ILP), koju ne valja miješati s komformističkom Laburističkom partijom, Orwell se prijavio u Lenjinovu diviziju, koju su uz internacionalne dobrovoljce većinom sačinjavali pripadnici POUM-a (Radničke partije marksističkog ujedinjenja). Orwell je bio fasciniran Barcelonom decembra 1936 – »… čitav grad živio je u revolucionarnoj groznici, vladao je duh proleterskog bratstva, sve važne zgrade bile su u rukama radnika, kavane i radnje bile su kolektivizirane, javne kuće ukinute, napojnica zabranjena, a taksiji i tramvaji kružili su gradom obojeni u crveno i crno – boju anarhista. Zidovi su bili oblijepljeni revolucionarnim plakatima, ispisani parolama, iscrtani srpovima i čekićima, sa zvučnika su se orile revolucionarne pjesme, a svakog podozrivog predstavnika civilizacije engleskog jezičnog područja – piše Orwell – morala je ganuti i ponijeti prilično patetična doslovnost kojom su idealistički Španjolci provodili revolucionarne parole. Prevladavala je vjera u revoluciju i budućnost, osjećanje da je iznenada nastupila era jednakosti i slobode.«10 Orwell je iz takve Barcelone otišao na aragonski front, gdje je proveo oko četiri mjeseca relativno mirne pozicione borbe, s povremenim čarkanjima i manjim manevrima. Na fronti se, u dugim razgovorima s vojnicima, Orwell prvi put upoznao s razlikama koje su vladale među borcima za Republiku. Međutim, tada te razlike još uvijek nije uzimao suviše ozbiljno niti se jače priklonio kojoj stranci. Čak se po povratku u Barcelonu kanio pridružiti Internacionalnoj brigadi i otići boriti se u Madrid, gdje je očekivao žešće bitke.

Četiri mjeseca poslije, potkraj aprila 1937, Barcelona je, piše Orwell, bila drugi grad. Duh jednakosti prvih nekoliko mjeseci svjesno je potisnut, nastupila je sveopća »buržoazifikacija«,11 ono što je u početku bilo radnička država promijenilo se u običnu građansku republiku s uobičajenom podjelom na bogate i siromašne. Teze o nedjeljivosti rata i revolucije, iza kojih su stajali anarhisti i POUM, potisnute su, a prevladala je teorija o potrebi očuvanja buržoaske demokracije kao primarnom i tada jedinom cilju. Staljin je svoju vojnu pomoć uvjetovao političkim utjecajem. Godina je 1937 (sjetimo se što se u to doba zbivalo u Sovjetskom Savezu), i tajna policija uskoro počinje nesmiljen lov na sve ljevičare koji su bili izvan oficijelne Komunističke i Socijalističke partije. Nakon majskih nereda u Barceloni fabriciraju se optužbe protiv POUM-a koji se proglašava »trockističkom« strankom i Francovom petom kolonom. Deset hiljada ljudi koji su se svim srcem borili protiv fašizma odjednom se našlo izvan zakona Republike. Krivotvore se priznanja (njih dvjesta), za koja čak i predstavnici vlade tvrde da se njihova vjerodostojnost nikako ne može održati. Njihovu lažnost potvrđuje i ministar pravde Irujo,12 a ministar obrane Prieto12-1 izjavljuje da hapšenja vođa POUM-a nisu izvršena po nalogu vlade, već samovoljom policije. Zugazagoitia, ministar unutrašnjih poslova, u decembru 1937. izjavljuje jednoj engleskoj delegaciji: »Primili smo pomoć od Rusije i stoga im moramo dopustiti neke akcije koje nam nisu po volji.«13

Pripadnici Radničke stranke marksističkog ujedinjenja i oni koji su se zajedno s njima borili zatvarani su i mjesecima držani u tajnim zatvorima bez ikakvih optužbi i suđenja, a mnogi su tu i zaglavili. Te vijesti nisu stizale do fronta, na kojem su POUM-ovci i dalje ginuli boreći se protiv fašista. Ovdje se očito radilo o još jednoj od sumanutih Staljinovih ideja, koje je čak i u dalekoj Španjolskoj provodio jednakom efikasnošću. POUM-ove trupe sačinjavali su radnici, internacionalni dobrovoljci i velikim brojem dječaci od petnaest, šesnaest godina, koji su, vojnički slabo uvježbani i još slabije naoružani, nemilice ginuli. Njih optužiti za »trockističku« zavjeru bila je stvar doista bizarne maštovitosti. Evo što Orwell piše o svom prijatelju, dvadesetdvogodišnjem Bobu Smillieju, koji je očito ubijen u zatvoru, i svom komandantu s fronta Georgeu Koppu. »Smilliejevu smrt ne mogu lako oprostiti. Taj hrabri i talentirani dječak bio je ovdje, odbacio je karijeru na Glazgovskom sveučilištu da bi se došao boriti protiv fašizma; svoj posao na frontu obavljao je, vidio sam to na svoje oči, s nevjerojatnom hrabrošću i voljom; a sve što su se sjetili da s njim učine bilo je baciti ga u zatvor i pustiti da umre kao zanemarena životinja. Znam da usred velikog i krvavog rata nema smisla praviti odviše buke oko jedne individualne smrti. Jedna avionska bomba koja padne na napučenu ulicu izaziva više patnji nego popriličan broj političkih ubojstava. Ali ono zbog čega bjesnim nad ovom smrti jest njena potpuna besmislenost. Biti ubijen u bitki – u redu, to se očekuje, ali biti bačen u zatvor, čak ni na osnovi izmišljene optužbe, već samo zbog potpuno slijepog prkosa i umrijeti u samoći – to je druga stvar. Ne mogu vidjeti kako takve stvari – a Smilliejev slučaj nije bio izuzetak – mogu približiti pobjedu.«14

O Koppu piše slično: »On je bio čovjek koji je sve žrtvovao – porodicu, nacionalnost, življenje – samo da dođe u Španjolsku i bori se protiv fašizma. Napuštajući ilegalno Belgiju i pridružujući se stranoj vojsci, dok je bio rezervist u Belgijskoj armiji, i pomažući prije ilegalnu proizvodnju municije za španjolsku vladu, osigurao je sebi godine zatvora ako bi se ikada vratio u svoju zemlju. Bio je na frontu od oktobra 1936, od običnog vojnika postao je major, bezbroj puta bio je u akciji, jedanput je i ranjen. Za vrijeme majskih nereda, sam sam to vidio, spriječio je jedan okršaj i vjerojatno spasio deset ili dvadeset života. A sve što je dobio za uzvrat jest da je bačen u zatvor.«15

Orwell se, prostrijeljena grla, skrivao u Barceloni, izbjegao sudbinu svojih brojnih drugova, i Španjolaca i internacionalnih dobrovoljaca, i zajedno sa svojom ženom, koja je također bila pod prismotrom, nakon neuspjelog pokušaja intervencije za Koppa, uspio se živ izvući iz Španjolske. George Orwell, dobrovoljac u svim opasnim akcijama svoje čete, šest mjeseci prije ne bi ni u snu pomišljao da će njegov povratak tako izgledati. Dok se u vrijeme kad je došao u Španjolsku sumnjičavo gledao svaki građanski pristojno obučen čovjek s kravatom, šest mjeseci kasnije život mu je spasio izgled dobro stojećeg engleskog turističkog para (on i Eileen) koji za bogatom trpezom u vagon restoranu – uz dobro vino i »Lucky Strike« cigarete koje su na »crno« vrijedile malo bogatstvo – uz smjeran pozdrav i letimičnu kontrolu graničara, zadovoljni boravkom napuštaju jug. Kad su prešli granicu, utučenost, bol i mora besmislenog košmara potisnuli su svaku radost, kao u progonjene životinje koja se spasila slučajem. Njegove misli bile su okrenute prijateljima, sudbini Španjolske, pokušajima da jednu potpuno alogičnu situaciju smjesti u logičan okvir, da bezrazložnim postupcima nađe razložno objašnjenje. Tada, obrvan teškim mislima, slomljen onim što je vidio, još nije pretpostavljao da će desetak godina kasnije u 1984 napisati: »Moć se sastoji u tome da se ljudski duh razbije na komade, a potom sastavi u željeni oblik. Da li ti sada biva jasno kakav svijet mi stvaramo?«16

Sveti Ciprijan, Eton, Burma, Pariz, London, rudarski sjever i pitomi jug Engleske, učiteljevanje, recenziranje, pisanje romana do tada, sve su to bile usputne stanice. Španjolsko iskustvo, aragonski front, Barcelona, tajna policija u rukama Staljinovih podanika, nestali prijatelji i pali suborci zaokružili su nevjerojatno bogate trideset i tri godine života Erica Blaira. Od sredine 1937. bio je na novom početku. Gotovo sve iznenađujuće što se moglo doživjeti bilo je doživljeno – ostajalo je zrenje i literarno zaokruživanje more, kojoj se, kao što će se kasnije vidjeti, može dati logičan okvir. Objašnjenje, međutim, nikada. Ono leži u nedostižnim ponorima ljudske duše, najvećim majdanima zla.

4

1938. Orwell je, nakon višegodišnjeg pobolijevanja, obolio od tuberkuloze.17 Zbog bolesti imu provodi u Maroku. Nakon što je izbio rat (septembra 1939.) ne primaju ga u vojsku zbog slabog zdravstvenog stanja. Za vrijeme rata piše više knjiga (Lav i jednorog, U kitovoj utrobi, Životinjska farma), planira roman u tri dijela koji, po svemu sudeći, nikada nije ni počeo, te razvija bogatu publicističku djelatnost (»Tribune«, »Partisan Review«, »Horizon«, BBC). Posebno mu je bila draga suradnja u tjedniku o kojem je 1943. zapisao slijedeće: »’Tribune’ nije savršen… ali mislim da je to jedini postojeći tjednik koji iskreno nastoji biti i progresivan i human – što znači da kombinira radikalnu socijalističku politiku s poštovanjem slobode govora i civiliziranog odnosa prema literaturi i ostalim umjetnostima.«18

  1. Eileen i Eric posvajaju bebu, rođenu 14. maja, i daju joj ime Richard Horatio Blair.

1945. umire mu žena, Eileen Blair, u 39. godini. U to vrijeme Orwell je ratni dopisnik »Observera«. Sredinom iste godine počinje pisati prvu verziju 1984, a nakon osamnaestomjesečnih peripetija s izdavačima izlazi Životinjska farma, koja će se krajem godine u SAD prodati u više od pola milijuna primjeraka i tako prvi put u životu Orwella riješiti financijskih briga.

1947. zdravlje mu naglo ide nagore. Potkraj 1948. završava 1984, a u aprilu 1949. piše posljednji tekst. Tri mjeseca prije smrti ženi se Sonijom Brownell.

Umire 21. januara 1950. od tuberkuloze pluća.

5

Posljednja rečenica koju je Orwell zapisao, pronađena u fragmentarnim bilješkamai datirana 17. IV 1949, glasi: »U  pedesetoj, svatko ima lice koje zaslužuje.«19 Pedesetu nije doživio, ali je svoj život proživio časno.

Za razliku od mnogih, Orwell nije napisao ni redak koji nije mogao potpisati mirne savjesti. Opredijelivši se za dosljednost, odrekao se mnogo čega što godi taštini, tom poroku kojem pisci podliježu s toliko ushićenja. Četvrt stoljeća nakon smrti (danas već pedeset i osam) slobodno se može reći da Orwell nije posebno omiljen i da u zamišljenoj povijesti pisane riječi prve polovine dvadesetog stoljeća ne zauzima mjesto koje zaslužuje. Istinu je govorio suviše glasno i jasno da bi mu se tako lako oprostilo u svijetu »cjepidlaka, popova i igrača golfa«.20 Uostalom, usprkos svoj engleskoj pristojnosti, njegov se stil odlikovao rečenicama tipa: »Naraštaj nedotupavnih objesio nam se o vrat poput ogrlice nanizane leševima.«21

Aktualnost mnogih stavova ne obećava mu ni veliku ljubav u bližoj budućnosti – međutim, za autora 1984 to i ne bi mogao biti kompliment. U svijetu u kojem su etičke norme relativizirane do kraja, u kojem se pragmatizam cijeni više od ideala, čak i onih provedivih, Orwell svojim poštenjem zaista djeluje pomalo kao anakronizam. Nije stoga čudno da se manje čita a više koristi u manipulativne svrhe političke prirode. Tu dolazimo do paradoksa – oni koji su ga za života najviše mrzili, proglašavali za sotonu koji blati svoju domovinu i naciju, danas su najspremniji da mašu Orwellom kao pouzdanim dokazom o besperspektivnosti ideja za koje se zalagao. Rijetko je koji pisac poslije svoje smrti bio toliko krivo interpretiran, da ne kažemo falsificiran, kao Orwell. To je samo međutim, razlog više da ga se čita, i to pomno. Jer, čini mi se da valja povjerovati onom kritičaru koji je rekao da se radi o jednom od »najprosvjećenijih umova prve polovice dvadesetog stoljeća«.22

6

Od Orwellovih djela u Jugoslaviji do sada su prevedeni jedino romani 1984 i Životinjska farma. U proteklih pet godina, davno prije nego što sam se mogao nadati da ću imati priliku za jedan ovakav izbor, povremeno sam prevodio pojedinačne eseje (Zalaz engleskog umorstva, Sjećanje na španjolski građanski rat, Granice umjetnosti i propagande, Književnost i totalitarizam, Književnost i ljevica), ali u našoj periodici, začudo, nisam primijetio interes za Orwellovu publicistiku. S obzirom na našu prilično razgranatu prevodilačku djelatnost, tom se podatku i dan-danas čudim. On je, možda i nesvjesno, vjerojatno utjecao na ovaj izbor, koji se prilično razlikuje od brojnih izbora Orwellovih eseja na engleskom jezičnom području. (Ova konstatacija, naravno, ne znači da Orwellova misao nije prisutna u našem podneblju. Koliko je meni poznato, trenutačno u Jugoslaviji u rukopisu postoje četiri različite dramatizacije 1984.) Radeći ovaj izbor s pretpostavkom da se kod nas neće tako skoro pojaviti još neka zbirka Orwellove publicistike, nastojao sam dati što obuhvatniji prikaz njegovih interesa. Imajući na umu »političnost« njegovih prevedenih romana, a i mnogih tekstova u ovoj knjizi, posebno mi je stalo da upozorim na Orwella kao književnog kritičara i ležernog kroničara svakodnevice. Ne znam u kojoj ću mjeri ovim izborom uspjeti uvjeriti čitaoca da je Orwell kao književni kritičar imao izuzetno rafiniran ukus. U njegovim kritikama i esejima o književnosti nema ni traga tvrdoći, jednostranosti, ishitrenoj tendencioznosti, vulgarnom sociologiziranju – osobinama koje tako često srećemo u sličnim tekstovima kod ljudi koji su u tolikoj mjeri bili uronjeni u politiku. Pogreške koje u književnoj kritici predbacuje drugima, sam Orwell ne ponavlja. Pisao je velike eseje o Swiftu i Dickensu, cijenio Wildea, Melvillea i Twaina, već zarana uočio epohalno značenje Joycea i Elliota, volio Lawrencea, Conrada, Yeatsa i Henryja Millera, kao i čeprkanje po manje poznatim podacima iz književne baštine (dva teksta o odnosu Shakespearea i Tolstoja). Želio bih ukazati i na četiri teksta pri kraju ovog izbora, jer ni Orwell nije bio pošteđen propagande koja ljevičare optužuje da su vječno tmurna čangrizala što ne vole i ne poznaju život i sve podređuju ideji. Orwellova buntovnost i stanovit moralizam zacijelo ne proizlaze iz nepoznavanja ili neprihvaćanja čulnosti života. Njegova vrsta buntovnosti i moralizma, između ostalog, izviru iz njegove želje da se omoguće preduvjeti što šireg ostvarenja te čulnosti. To se, vjerujem, može naslutiti i iz ovog izbora. Izbora iz djela pisca koji je, kako je to lijepo zamijetio Robert A. Lee,22-01 na paradoksalan način povezao osjećanje »vječitih vrijednosti«, staromodnog humanizma, s najpoznatijom vizijom čovjekove budućnosti dvadesetog stoljeća.

Vladimir Roksandić, 1977

 1 The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell,

Penguin Books, London 1970, Volume III, str. 523.

2 Andrew Sarris, The Primal Screen, Simon and Schuster, New

York 1973, str. 295.

2-1 The Collected Essays, Journalism and Letters of George

Orwell, Penguin Books, I.ondon 1970, Volume II, str. 367.

3 Ibid., str. 367

4 Ibid., str. 367

5 The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell,

Penguin Books, London 1970, Volume IV, str. 383.

6 The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell,

Penguin Books, London 1970, Volume III, str. 412.

7 George Orwell, Down and Out in Pariš and London, Penguin

Books, London I % 8, str. 41.

8 Ibid., str. 104.

9 George Orwell, Down and Out in Paris and London, Penguin

Books, London I % 8, str. 41. Ibid., str. 104.

10 George Orwell, Homage to Catalonia, Penguin Books, London

1968, str. 10.

11 Ibid., str. 55.

12 Ibid., str. 167.

12-1 Ibid., str. 168.

13 Ibid., str. 168.

14 Ibid., str. 206 , 207.

15 Ibid., str. 200.

16 George Orwell, Nineteen Eighty-Four, Penguin Books, London

1968, str. 214.

17 Podaci za ovaj pasus uzeti su iz opširne kronologije Orwellovog

života koju je za The Collected Essays, Journalism ana Letters of

George Orwell, Volume I-IV, priredio Ian Angus.

18 The Collected Essays, Journalism and Letters of George

Orwell, Penguin Books, London 1970, Volume III, str. 462.

19 The Collected Essays, Journalism and Letters of George

Orwell, Penguin Books, Volume IV, str. 579.

20 The Collected Essays, Journalism and Letters of George

Orivell, Penguin Books, l.ondon 1970, Volume II, str. 171.

21 Ibid., str. 106.

22 Andrew Sarris, The PrimalScreen, Simon and Shuster, New

York 1973, str. 300.

22-01 Robert A. Lee, Notes on George Orwell’s Works, Coles,

Toronto 1973, str. 162.

22-1 Paradise Lost, John Milton (1608—1674), engleski pjesnik.


 

Ovaj tekst predgovor je knjizi “Zašto pišem i drugi eseji”. Knjigu možete kupiti ovdje i ovdje.

 

 

 

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

A WordPress.com Website.

Gore ↑

%d bloggers like this: