Piše: Mile Lasić

Boji li se Katolička crkva povijesti?

Kako je i najavio već prošle godine, aktualni poglavar Rimske katoličke crkve papa Franjo je  02. ožujka 2020. konačno i u cijelosti otvorio onaj  dio Vatikanskih arhiva koji svjedoči  o djelovanju kontroverznog pape Pija XII. tijekom Drugog svjetskog rata, što već desetljećima traže ne samo židovske udruge. Kontroverzni papa Pio XII., kojemu je pontifikat trajao od 1939. do 1958. godine, nije dovoljno jasno i glasno osudio holokaust, tvrdi primjerice Američki židovski kongres, dok službeni Vatikan desetljećima govori da je Pio XII. tiho i iza scene spašavao Židove kako javnim djelovanjem ne bi pogoršao situaciju.  Papa Franjo je u prošlogodišnjoj najavi otvaranja tajnog arhiva o djelovanju Pija XII., upravo u govoru pred članovima Vatikanskog tajnog arhiva, kako je zabilježio i portal NET.hr, kazao da se “Crkva ne boji povijesti”, te da se na nasljeđe Pija XII. gleda s “predrasudama i pretjerivanjem”.  O svemu ovome se i radilo u mojemu feljtonu „Vatikan i holokaust“ (I-V),  objavljenom u vremenu od 26. kolovoza 2014.  do 23. rujna 2014. godine na zagrebačkom portalu Autograf.hr  s kojim sam ranije surađivao o čemu i svjedoči moja knjiga iz 2015. „Uzaludni proeuropski pledoaje – prilozi refleksivnim modernizacijama“, iako u nju nije uključen i ovaj feljton. On se u nastavku izlaže sudu čitatelja portala Digitalna demokracija u cijelosti, u pet dijelova, tek uz tehnička kraćenja …

 

Vatikan i holokaust (1)

U komentaru ”Papa i tajne holokausta“ novinara i publiciste Drage Pilsela (prenijetom 16. veljače 2014. godine iz tjednika Express.hr na portal Autograf.hr), mogao se pročitati i ulomak iz razgovora pape Franje s njegovim dobrim prijateljem rabinom Abrahamom Skorkom, vođenim 2010. dok je Jorge Mario Bergoglio još bio nadbiskup Buenos Airesa (naravno i kardinal), a koji se može i kod nas pročitati u obliku knjige (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74).

Prema ovomu izvoru, odgovarajući na argument rabina Skorke da Svjetski židovski kongres traži da se otvore Vatikanski arhivi, Papa kaže da se s time slaže i to baš ovako: ”Otvaranje arhiva o Šoi (holokaust, D. P.) čini mi se odličnom idejom. Neka se otvore i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti (za spašavanje Židova tijekom pontifikata pape Pija XII., D. P.), pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo reći: ‘Pogriješili smo u tome i tome’. Toga se ne treba bojati. Naš cilj treba biti istina. Kada čovjek počne prikrivati istinu, on odbacuje Bibliju.”

Po svemu sudeći, zaključuje Pilsel, papa Franjo priprema veliko iznenađenje u povodu realiziranog posjeta Svetoj Zemlji, židovskoj kolijevci kršćanstva, koji je izveden između 24. i 26. svibnja ove godine. Čini se da Papa priprema izjavu, koja bi trebala biti izrečena ili objavljena skoro, da je donio odluku i da je odobrio, zapravo naredio, da se otvore vatikanski arhivi koji se tiču ponašanje vrha Katoličke crkve u doba spornoga pontifikata Pija XII., za trajanja holokausta.

Oni koji su se već bavili ”spornim pontifikatom“ i pape Pija XI. i pape Pija XII. glede holokausta znaju da je prije više od deset godina tadašnji papa Ivan Pavao II. izdao naredbu o djelomičnom otvaranju vatikanskih arhiva koji se tiču odnosa Svete stolice s vlastima koje su oličavale i fašizam i nacionalsocijalizam. Otuda bi se u komentaru ove ”Pilselove najave“ moralo dodati kako se očekivana naredba pape Franje može odnositi na daljnje, ili čak potpuno otvaranje vatikanskih arhiva iz vremena holokausta.

Uostalom, sukladno i najstrožim vatikanskim propisima o arhivskoj građi, krajnji rok tajnosti od 80 godina od protoka ovih žalosnih događaja je tu pred nama. Implicite se, zapravo, i u Pilselovoj najavi priznaje da su ”istražitelji“ već obavili dio posla. Pomnom proučavanju Pacellijeva diplomatskoga služenja u Njemačkoj dvadesetih i tridesetih godina istražitelji su došli do stanja ”moralnog šoka”, poručuje Pilsel: ”Materijali koje su do sada sakupili nisu samo potvrdili nego i proširili optužbe o Pacelliju kao beskrupuloznom ciniku u težnji prema dotad neviđenoj papinskoj moći koja je do 1933. godine Katoličku crkvu uvukla u savezništvo s najmračnijim silama toga doba…“

Temeljem brojnih izvora, specijalnih izdanja i feljtona povodom otvaranja vatikanskih arhiva (primjerice, Klaus von Wiegrefe, Der Weg in die Diktatur: PAKT ZWISCHEN HIMMEL UND HÖLLE, http://www.spiegel.de), tim povodom i neposredno uoči dolaska tadašnjeg pape Ivana Pavla II. u Banja Luku, pripremio sam u lipnju 2003. godine feljton ”Pakt o nenapadanju između Neba i Pakla”. Svega ovoga sam se prisjetio ovih dana ne samo zbog “Pilselove najave”, nego i brojnih manifestacija ur-fašizma i/ili puzajućeg fašizma u regiji jugoistoka Europe …

I

Činjenica da je Vatikan nedavno po prvi put otvorio vlastite arhive o vremenu nacional-socijalizma ostala je skoro nezamijećena u moru vijesti o novim nesrećama, novim ratovima, novim ljudskim stradanjima, početna je rečenica mojega feljtona  iz lipnja 2003. godine. Pa ipak, o tomu su izvijestili seriozni listovi, o tomu se počinje pisati, a tek će se razmahati publicisti i znanstvenici. Jer treba znati da Vatikan ne nosi slučajno naziv “mjesto tajni”, niti se pri tomu misli primarno na njegovu posebnu ulogu u posredovanju “Božijih tajni”, nego na najstrožiji arhivski propis u Europi, po kojem vlastite arhive imaju “zabranu otvaranja” svih 80 godina.

To što su se arhive iz vremena nacional-socijalizma ipak otvorile nešto ranije ima se zahvaliti samo osobnoj naredbi pape Ivana Pavla II., koji je za jednu od svojih najvažnijih misija proglasio – “pomirenje sa Židovima”. Kao što je poznato, Papa je u tu svrhu putovao u Jeruzalem, molio i plakao na Zidu plača, a u židovskom svetilištu Jad Washemu u Jerusalemu rekao: “Kao biskup Rima i naslijednik apostola Petra potvđjujem židovskom narodu da Katolička crkva osjeća najdublje žaljenje zbog mržnje, progona i svih antisemitskih čina koji su bilo kada i bilo gdje izvršeni protivu Židova od strane kršćana”!

Ivan Pavao II. (izabran je 16. listopada 1978.) uzrastao je u figuru mira, što se dade potkrijepiti ne samo činjenicom da se zalagao za mir u BiH i na Balkanu ili da se odlučno suprotstavljao američkoj agresiji u Iraku, nego se tijekom svoje vladavine Vatikanskom državom i Katoličkom crkvom susreo s tisuće državnika i političara, proputovavši cijeli svijet uzduž i poprijeko više puta. Posjet Hrvatskoj 2003., primjerice, bio je njegov 100. jubilarni posjet jednoj zemlji. Dakako, one koji su ogrezli u osionosti, uključujući i naše vlastodršce, ogrezle u bezobrazluk i bezbožništvo ma koliko se kleli u raspelo i ma koliko da se busali u njihova katolička, pravoslavna ili islamska prsa uzalud je opominjao stari, već dobro oboljeli Sveti otac, koji će i umrijeti nekoliko godina poslije.

Tadašnji Sveti otac, kako se uobičajeno titulira biskupa grada Rima, bio je, dakle, posve osebujna ličnost u nizu “svetih otaca”, od Svetog Petra do Benedikta XVI. i pape Franje. Pomenut niz, inače, nije više moguće u potpunosti ustanoviti. No, najpouzdaniji izvor za to je “Annuario Pontifico”, dokument koji je ispostavio Vatikan, koji je rekonstruirao papsku vladavinu unazad sve do petog stoljeća poslije Krista. Pa ipak, znalci uobičavaju reći da još ne egzistira posve siguran “papinski katalog”. Nije, zapravo, sigurno da li je Ivan Pavao II. bio 263. ili 264. papa po redu koji je zasjeo na vruću “papinsku stolicu” u Rimu.

Sveti otac Ivan Pavao II. se u civilnom životu zvao Karol Woytila, bio je krakovski nadbiskup i kardinal, i oduvijek je važio za izrazitog antikomunistu, što je imalo svoje geo-političke, povijesne i nacionalne uzroke (u veoma zamršenim poljsko-ruskim odnosima kroz povijest), ali i ideološke korijene. Na “vatikanskim stranicama” društvenih mreža, primjerice, mogu se naći bezbrojna mjesta koja ga opisuju kao “ključu figuru u rušenju bivšega SSSR-a”, odnosno “ključnim borcem protivu komunizma”, pa se čak kaže kako je “stvorio antikomunističku alijansu zajedno s Ronaldom Reganom”, bivšim američkim predsjednikom, prosječnim glumcem i političarem, koji je, ipak, uzrastao u kultnu figuru na američkoj konzervativnoj sceni.

No ostavimo ovaj krak priče; kardinal Karol Woytila uzima 16. listopada 1978. godine  – nakon puštanja “bijelog dima” s kardinalskog sabora koji ga je izabrao – ime svoga nesretnog prethodnika Ivana Pavla I., koji je bio Petrov nasljednik toliko kratko da ga se malo tko više može po ičemu sjetiti. No zli jezici kažu da je htio mnogo, čak isuviše, naime ,uvesti reda u financijski nered u Vatikanu, te da je to mnogima zasmetalo. Uostalom, verziju mogućih spletki oko kratkotrajne vladavine Ivana Pavla I ponudio je čuveni film “Kum III”! Naravno, moguće je da se radi samo o filmskoj mašti.

Smisao uzimanja imena Ivan Pavao II. je bilo u naglašavanju direktne veze s njegovim velikim prethodnicima – “ekumenistima”  Ivanom XXIII. i Pavlom VI., a ekumenizam i jest bio i ostao središtem politike pape Woytile, prvog Poljaka i Slavena koji je zasjeo na Božje prijestolje iliti Ssvetu stolicu u Vatikanu. Uzgred kazano, Karol Woytila je u mladosti znao napisati i pokoju ljubavnu zbirku poezije, pa i pokoji erotski stih …

II

No, vratimo se konačno temi otvaranja vatikanskih arhiva i prije nego što je takvo što obvezno prema zakonu. Ivanu Pavlu II. je očigledno postalo beskrajno jasno da bez svestranog osvjetljavanja “vatikanskih arhiva” o vremenu nacional-socijalizma cijela istina, ma kakva bila, ne može biti spoznata, a bez nje nema pomirenja ni sa Židovima, ni s drugima. Taj nauk je Ivan Pavao II. poznao veoma dobro. Konzervativni poglavar Katoličke crkve je, uzgred rečeno, bio otvoren za dijalog ne samo sa Židovima, nego i s predstavnicima islamskih vjerskih zajednica, s drugim velikim religijama, te gotovo sa svim drugim “sestrinskim” kršćanskim crkvama.

No, taj put je bio isuviše dugačak i naporan za ostarjelog Papu, a ne idu niti svi njegovi potezi u tom pravcu. Buru u Njemačkoj, primjerice, je uoči Uskrsa iz 2003. godine izazvala papska zabrana katolicima da zajednički obilježavaju Veliki petak s evangelistima/protestantima, a u njenoj pozadini stoje stare doktrinarne razlike u tumačenju crkvenih simbola i rituala. Ta Papina naredba nije prilog ekumenizmu, kazali su otvoreno ne samo u vrhu Evangeličke crkve u Njemačkoj (EKD), nego i pojedini njemački katolički biskupi. Uostalom, prijepor među “ekumenskim crkvama” i u ovom momentu izgleda neprevladiv. Pri čemu nisu toliko bitne doktrinarne razlike u tumačenju “Božjih tajni”, koliko je riječ o svojevrsnom paternalizmu Katoličke crkve u odnosu na druge religijske zajednice i “sestrinske crkve”.

Čuveni Prvi vatikanski ekumenski koncil ostavio je, u tom pogledu, minsko polje iza sebe ne dodirnuvši “primat Pape” u odnosu na vlastitu i druge crkve i vjere. Iz pogleda mnogih kršćana “jurisdikcioni primat Pape i njegova nepogrešivost” su “najteža prepreka za ponovno ujedinjenje crkvih”! Tek kada bi se pozicija “biskupa od Rima” vidjela kao “izabrana služba” jednog od crkvenih prvaka, koji ne pretendira na “nepogrešivost” i na “primat”, moglo bi se nadati “crkvenom ujedinjenju”. No, taj put je za sada nemoguće sagledati. U uvodniku međunarodnog teološkog časopisa Concilium, broj 5 za 2013. godine, u cijelosti posvećenom reformi Rimske kurije, ističe se, dodajmo ovoj priči, kako je 2013. godina obilježena događajima koji će imati neslućene posljedice za život Katoličke crkve, posebno glede odnosa sa svojim središtem Rimom.

“Prvo je odstupio Benedikt XVI., što predstavlja eklezijalni čin bez presedana u suvremenoj povijesti”, poručuju vodeći katolički teolozi, čime je postavio “papinstvo u novu dimenziju suvremenog doba…” U ovomu kontekstu, dakako, mora se sagledavati i sjajno započeti pontifikat pape Franje, za kojega brojni ljudi strepe danas, pa i kada nisu katolici, iz istih razloga zbog kojih se žali za preranim odlaskom Ivana Pavla I.

Nas ovdje u prvom redu zanima, ipak, što je do sada novog na svjetlo dana donijelo otvaranje “vatikanskih arhiva” vezanih za vrijeme nacional-socijalizma u Njemačkoj.

Uloga Katoličke crkve tijekom Drugog svjetskog rata je, doduše, neprestano problematizirana u cijelom svijetu, no pri tomu su često olako dijeljene lekcije Vatikanu i njegovim “nacionalnim filijalama”, i kada su zaslužili i kada nisu. Možda će zato naredba Ivana Pavla II. o prijevremenom otvaranju Vatikanskog arhiva iz perioda nacional-socijalizma biti bolje vrednovana u povijesti, nego neki njegovi drugi potezi, primjerice česte i nerijetko sporne beatifikacije.

Jer, “konzervativni Poljak”, koji je upravljao Vatikanom duže od dvije i pol decenije, s javno proklamiranim geslom – “Crkva mora na vlastitu inicijativu preispitati tamne strane njezine povijesti i vrednovati ih u svjetlu Evenđelja”, time je nastupio – i prije vremena pape Franje – u najboljem duhu europskog prosvijeteljstva. A s naredbom za otvaranje “vatikanskih arhiva”, iako ne i otvaranja u potpunosti (vidjet ćemo hoće li to učiniti konačno papa Franjo) učinio je više nego što su se usudili i pomisliti svi njegovi dotadašnji prethodnici.

 

Vatikan i holokaust (2)

Vatikan je od Lateranskih ugovora s Musolinijem iz 1929. godine bio suverena “državna oblast”, koja zauzima svega 44 ha površine i ima oko tisuću stanovnika, što opet ne smeta da bude jedna od najmoćnijih država na svijetu. No, vatikanska moć, kao što je poznato, ne počiva na njezinoj veličini i oružanoj sili, nego na “tajnim vezama” sa Svevišnjim, gospodarom Neba i Zemlje, što je teško dokazivo, ali je još uzaludniji posao dokazivati da nije tako.

No, ostavimo nebesku mistiku i simboliku. Neprijeporno je da je Vatikan, po logici svog bitka, okrenut ne samo božanskim nego i ovozemaljskim stvarima, da se gotovo 2000 godina ljudske povijesti ne da razumjeti bez razumijevanja vatikanske uloge u njoj.

I krvava povijest ljudska je povezana sa činjenjem Vatikana na Zemlji. Ili nečinjenjem, što je još relevantnije za našu priču o tajnim vatikanskim arhivima (“Archivio Segreto Vaticano”). Tu, gdje bi predstavnici Dobra i Neba trebali očuvati mnogo dokaza i za takvu svoju ulogu, istraživači se, u pravilu, susreću s dokazima da je zemaljski život pakao, u kojem vlada Zlo.

“Između Neba i Pakla”, kako je glasio feljton u Der Spiegelu u povodu otvaranja tajnih vatikanskih arhiva, odakle i preuzimamo dobar dio građe za našu priču, predstavnici “Neba” nisu uvijek “dobri momci”, koji po definiciji stoje prekoputa “Pakla”, oličenog u Adolfu Hitleru i nacistima. Najgore po njih, mjereno ovozemaljskim i Božjim kriterijima, nije njihovo činjenje, nego nečinjenje! Unatoč tomu koliko su o “paklu” znali!? A znali su previše, zapravo, gotovo sve!

Dakako, čitatelje mogu zanimati još poneki podaci o Vatikanu prije nego što se i definitivno vratimo temi – neotkrivenim tajnama u vatikanskim arhivama o politici Rimske kurije u olovnim vremenima talijanskog fašizma i njemačkog nacionalsocijalizma. Primjerice, da je Vatikan u političko-pravnom smislu “apsolutna izborna monarhija”, što ne znači ni više ni manje nego da je Papa “suveren”, koji u svojim rukama ima – po Ustavu od 7. lipnja 1929. godine – svu zakonodavnu, izvršnu i sudbenu silu.

Doduše, u vršenju izvršne i sudbene vlasti (podijeljene na tri razine) pomažu mu njegovi pomoćnici-kardinali i biskupi, čineći tako “vatikansku vladu”, ali njegov autoritet ostaje neupitan.

Vatikan ne posjeduje vlastite oružane snage (izuzev čuvene Švicarske garde), ali posjeduje grb i zastavu, posjeduje vlastite medije – čuveni Radio Vatikan (osnovan 1931.) emitira programe na 35 jezika, vlastitu televiziju – Centro Televisio Vaticano (osnovanu 1983.), časopise, mjesečnike i dnevnike (L’Osservatore Romano), novinsku agenciju itd., itd.

Do uvođenja eura u zemlje Europske unije u Vatikanu je oficijelna valuta bila talijanska lira, na osnovu posebnog “valutnog ugovora” s Italijom, a od 2002. godine je na snazi euro. Vatikan je jedan od najmoćnijih financijskih centara na svijetu, a ujedno i jedan od najatraktivnijih, naprosto jer unutar Vatikana ne vlada obveza plaćanja poreza. Vatikan je, shodno tomu, vlasnik nesagledivog broja (ne)kretnina (i mobilija i imobilija), poput primjerice autocesta u Italiji. Izdaje vlastite poštanske marke i kovani novac, posjeduje tiskare, posjeduje raznorodne radionice, ptt-službu, pa čak i vlastiti kolodvor koji je uvezan i u talijansku željezničku mrežu…

Vatikan je i središte izuzetnih umjetničkih zbirki i muzeja, u kojima se nalaze neka od najsuptilnijih tvorevina ljudskog duha. Počeci “vatikanskih zbirki umjetnina” se vežu za papu Julija Drugog (1503.-1513.), koji je unutar vatikanskih zidina dao izložiti čuvene antičke statue (Hermesa iz grčke Olimpije, grupnu figuru Laokona, i tsl.), a iz vremena Benedikta XIV. oko 1756. godine potječe “Museo Sacro”, muzej kršćanske arheologije, čemu od 1907. godine pripada i blago Capelle Sancta Sanctorum. Tu je i čuvena Pinakotheka (iz 1932. godine) i mnogo čega drugoga.

No, ispod minijaturne države Vatikan, u tajnim arhivima i katakombama, nalazi se Archivio Segreto Vaticano, možda i najznačajniji europski arhiv, u kojem su sačuvani bezbrojni dokazi o vrhunskim ljudskim dometima, ali i dokazi o suodgovornosti Crkve za ovozemaljsko zlo.

“Vatikanski arhiv” je posebice na glasu za europsku povijest između 13. i 16. stoljeća, ali i za recentniju povijest. Inače, ima indicija za postojanje “vatikanskog arhiva” već u kasnoj antici, ali njegovi očuvani dokumenti u sistematičnoj formi vežu se tek za 1198. godinu. U današnjem smislu “vatikanski arhiv” se veže, pak, za ime pape Pavla V., koji je u periodu između 1611. i 1614. godine dao objediniti postojeće arhive i biblioteke i uvezati ih pod jedan krov. Interesantno je napomenuti da je arhiv ogromnim dijelom bio izmješten u vrijeme Napoleona Prvog u Pariz, pri čemu je uništena polovina njegovog sadržaja.

No, nazad u sadašnjost.

Stoljećima čuvanu arhivsku građu radoznalci su već mogli vidjeti nakon papinske naredbe iz 2003. godine, te samo uz strogi nadzor i stroge mjere predostrožnosti kojih se svatko mora pridržavati. Unošenje sredstava za pisanje s mastilom, kemijskih olovki i slično je najstrože zabranjeno, a bilješke se smiju činiti samo suhom olovkom, pri čemu su video kamere stalno uključene, a nadzornici neprestano marširaju “čitaonicama”. Pokušaja falširanja je već bilo, daljnja bi se trebala izbjeći.

Uzgred rečeno, jedan dio današnjeg “vatikanskog arhiva” je smješten u istom kompleksu u kojem je bio i 1612. godine, kada ga je “centralizirao” papa Pavao V. No, ti regali su već odavna bili prepunjeni, pa je Ivan Pavao II. 1980. godine otvorio dodatni golemi bunker, za koji se kaže da je siguran i u slučaju atomskog napada. U njemu, na dvije etaže, uvijek uz istu tempereturu i stupanj vlažnosti zraka, smješteni su milijuni dokumenata, koji bi, kada bi se “poredali jedan do drugoga”, bili dugi 100 kilometara. Vrata ovih dveri – vrata najtajnovitijeg mjesta na svijetu – od sada su, dakle, i po pitanju nacionalsocijalizma otvorena svim “nezavisnim istraživačima”. Privilegiranima su to bila i do sada!

Pred  “nezavisnim istraživačima” leže konačno otvoreni vatikanski regali s više od stotinu tisuća stranica tajne vatikanske prepiske, koja se najvećim dijelom odnosi na vrijeme Pia XI., znači do 1939. godine, a nastala je u trokutu vatikanskih nuncijatura (veleposlanstava) u Berlinu i Münchenu i “centrale” u Rimu. A ta “centrala” i nije ništa drugo do malo vatikansko ministarstvo vanjskih poslova, u to vrijeme sastavljeno od 20 kardinala i većeg broja visokih i nižih službenika.

Dok diplomatska pošta papskih nuncija iz Münchena i Berlina stoji složena u “tamnim mapama”, u “zelenim mapama” na raspolaganju tzv. nezavisnim istraživačima leže brojni interni papiri i uputstva vatikanske diplomatske centrale,  pod kompliciranim naslovom “Sacra Congregazione degli Affari Eccleasiastici Straordinari”, ili pod akrynomom “AES”.

Kažimo odmah (Der Spiegelovim jezikom) kako dostupni dokumenti svjedoče o “fatalnom paktu o nenapadanju između Neba i Zemlje”, pri čemu bi “Nebo” trebao oličavati Vatikan, a “Zemlju” je ionako u to vrijeme oličavao Adolf Hitler, vjerojatno najveći zločinac u povijesti, unatoč žestoke konkurencije i u prošlosti i u vremenu u kojem živimo.

Iz jednog “strateškog papira” vatikanskog državnog tajnika kardinala Pietra Gassparija (naravno do sada “tajnog”, datiranog 30. lipnja 1933. godine, proizlazi sljedeća “pregovaračka strategija” Vatikana s Hitlerom: “Sve dok Hitler Svetoj stolici i katoličkim dostojanstvenicima u Njemačkoj nije objavio rat…, trebaju i Sveta stolica i katolički dostojanstvenici u Njemačkoj odustati od osude Hitlerove stranke”!

Tako je sklopljen “savez s đavlom”, nažalost, pri čemu je najgore što se na toj strategiji insistiralo isuviše dugo! Dok se “neman” učvrstila na vlasti, dok je postala prihvatljiva kao pregovarački partner u Europi i u svijetu, dok…

 

Vatikan i holokaust (3)

O odgovornosti Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu napisane su tisuće i tisuće knjiga, kako od strane crkvenih apologeta tako i od autora koji se trude da potvrde stereotipije, priličito raširene i u zemljama bivše Jugoslavije, poput onih koje Katoličku crkvu  u cjelini poistovjećuju s fašizmom i koncentracijskim logorima. Istina se može vidjeti, naravno, tek ako se odustane od oba apriorna  pristupa, ako se kritički razobliče izvori i knjige na kojima svoje tvrdnje zasnivaju i apologeti i tzv. bespoštedni kritičari svega što je katoličko, koji veoma često i nisu ništa drugo do bojovnici nekih drugih vjera ili nacija.

U tom pogledu je i samo djelomično otvaranje “vatikanskih arhiva”, koji se odnose na nacističko vrijeme dobro za sve ljude dobre volje. Za znanost u prvom redu, kao i za samu Katoličku crkvu. Jer, bez tog čina male su šanse i za dekonstrukciju i za demistifikaciju tog užasnog perioda u ljudskoj povijesti, s čijim posljedicama još uvijek živimo.

Čitav je niz knjiga koje bi trebalo podvrći serioznoj kritici kako bi se izbjegle pojave novih mistifikacija kakvih je, primjerice, prepuna knjiga i Daniela J. Goldhagena “Katolička crkva i holokaust”, kojoj je, uzgred rečeno, izrečena zabrana dok se ne poduzmu korekcije u njoj, točnije dok se ne isprave neki natpisi uz objavljene fotografije.

No, s pogrešnim potpisima uz fotografije je mnogo lakše postupiti, nego s onim što je suštinska namjera knjige. Nije, naime, lako korigirati svu onu gomilu predrasuda i pogrešnih ocjena, kao i iz njih izvučenih zaključaka kojima vrvi Goldhagenova knjiga, koja se – po gotovo jednoglasnoj ocjeni stručne javnosti – pokazala više-manje običnim pamfletom.

Ocjena je teška, pogotovu kada se zna da se radi o istom onom autoru čija je knjiga “Hitlerovi dragovoljni dželati” ocijenjena i kao “genijalna” i “bizarna”. Put od slave do ponora se tako u Goldhagenovu slučaju pokazao i suviše kratak.  No, vratimo se njegovoj knjizi “Katolička crkva i holokaust”.

Temeljnu tezu o  antisemitizmu pape Pija XII., poglavara Katoličke crkve u vrijeme Drugog svjetskog rata, američki Židov Daniel Jonah Goldhagen je zasnovao na privatnom pismu svećenika Eugenia Pacellija iz 1919. godine u kojem se, zaista, govori o “židovsko-boljševičkoj revoluciji” i o Židovima na veoma skaradan način. Treba spomenuti da je u  vremenu između 1917. do 1925. godine Eugenio Pacelli bio apostolski nuncij u Münchenu, te da 14 godina poslije postaje papom pod imenom Pio XII. i da je  u povijest ušao kao netko tko je “prešutio holokaust”.

U spomenutom i još jednom raspoloživom spisu tadašnji “apostolski nuncij” Pacelli govori o “odvratnosti” i o “sumnjivom izgledu”, te o “provokativnom  ponašanju” nekih Židova njegova vremena. Drugim riječima, Goldhagen ima pravo za papu Pija XI. ustvrditi da je šutio dok je Hitler “iskorjenjivao” europske Židove, jer to odgovara tužnoj istini, no da se više potrudio, ili da je knjigu pisao nakon otvaranja Vatikanskog arhiva mogao je za Pija XII. – osim što mu je priznao da je diplomatskim sredstvima pokušao posredovati između Hitlerove  Njemačke i Velike Britanije 1940. godine – kazati i da “nije bio obožavatelj Hitlera”, te pridodati još neke olakotne okolnosti, koje ništa ne mijenjaju na tužnoj sudbini šest milijuna ubijenih europskih Židova, niti, pak, na  odgovornosti Katoličke i drugih kršćanskih crkava koje su više-manje šutjele.

O tim olakotnim okolnostima za nesretnog Pacellija/Pija XII. bit će još govora, a ovdje kažimo samo da je Pacelli korektno izvještavao svoje nadređene o tomu što se zbiva u Njemačkoj u vrijeme prvih znakova nacizma, da je više-manje već tada spoznao opasnost koju nacizam donosi katolicima u Njemačkoj. No, kada postane papom Pijom XII. (1939.), nastavit će praviti kompromise s Hitlerom, kao što ih je već pravio njegov prethodnik Pio XI.

“Ledena šutnja” je karakteristika gotovo cjelokupne visoke katoličke hijerarhije, uz časne izuzetke,  iako je uglavnom znala za “satansku suštinu nacizma”, tako Der Spiegel. I prije ovog otvaranja arhiva objektivni istraživači su našli dovoljno dokaza za tvrdnju da Pio XII. nije bio ni zločinac, ni svetac. Njegova je glavna briga bila “okončanje rata”, pri čemu je smatrao da je “neutralnost” mudrija od stajanja na bilo čiju stranu. Ali, poznato je da je (ne)činjenje direktno povezano s (ne)moralnošću, i ne samo u slučaju pape Pija XII. i Katoličke crkve u vrijeme fašizma i nacionalsocijalizma…

Goldhagenovu knjigu “Katolička crkva i holokaust” smo uzeli samo kao primjer brzopletosti, odnosno da bismo i tako potkrijepili tvrdnju o važnosti otvaranja “vatikanskih arhiva”, kako onog već učinjenog, tako i onih koji slijede. Jer, Goldhagen se sam zapleo u “trice i kučine”, tako što je na veoma skromnim izvorima zasnovao vrlo problematičnu tvrdnju kako je kompletan katolički kler, na čelu s Pijom XII., bio antisemitski, te da je to i danas.

Njegova knjiga, doduše, s razlogom vrvi sramnim primjerima “crkvenih dostojanstvenika” koji su se izjasnili za nacizam, ali prešućuje primjere druge vrste, jer bi da su navedeni makar dijelom opovrgli njegovu generalnu optužbu. A u međuvremenu se i o jednima i o drugima znade dovoljno, pa se  Goldhagenova knjiga ne može uzeti kao “otkriće” bilo čega novoga.

Goldhagen, međutim, ide još dalje, pa tvrdi da je “antisemitizam povezan s katoličkim učenjem” i sa “samim bićem kršćanstva”. A i time je diskvalificirao sam sebe prosto jer je ostao daleko ispod razine diskusija koje se vode unutar Katoličke crkve i drugih kršćanskih crkava, te u europskoj i svjetskoj javnosti,  najkasnije od 1963. godine naovamo. Bolji poznavatelji ove materije, naime, znaju da se od tada vodi veoma živa diskusija o odgovornosti Pija XI. za “ledenu šutnju” unutar Katoličke crkve o odnosu Vatikana prema nacionalsocijalizmu…

Barem u SR Njemačkoj je sve započelo čuvenom teatarskom predstavom  “Zamjenik” (“Stellvertreter”) Rolfa Hochhutha u kojoj je papa Pio XII. direktno optužen za suodgovornost u holokaustu, to jest bezmilosnom uništenju europskih Židova. U SR Njemačkoj se, doduše, i nešto ranije započeta diskusija ticala mnogih visokih glavešina Katoličke i Evangeličke crkve, kojima je čak i prvi poslijeratni njemački kancelar Konrad Adenauer javno prigovorio “moralno zakazivanje”.

Uzgred rečeno, historičari su u Njemačkoj i diljem svijeta skloniji da “moralno posrtanje” njemačkih biskupa, pa i pape Pija XII., ne vide primarno u antisemitizmu, nego u “karakternoj grešci” koja se jednostavno zove kukavičluk.

A tim ključem se – neka bude dozvoljeno dometnuti –  mogu otključati brojne prešućene nesreće i od strane klera na Balkanu, kako tijekom Drugog svjetskog rata tako i tzv. jugoslavenskih ratova tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća. Ukratko, puna usta optužbi na račun onih drugih, a jako malo brige za zločine u vlastitom narodu, one koji su navodno počinjeni u ime svoje vjere i nacije. Nije li zločin uvijek i posvuda samo zločin, ma koliko se zaklanjao ovim i sličnim omiljenim floskulama za utočište svih nacionalističkih hulja u svim vremenima?

Ovdje se mora ponoviti istine radi – i ne samo kao kontrapunkt Goldhagenovim “istragama” o “krivnji i ispaštanju”  – da je o nesretnom vremenu pape Pija XII. i o njegovoj “ledenoj šutnji” objavljeno samo u periodu između 1965. i 1981. godine više od 5000 dokumenata, od kojih ga neki dodatno opterećuju, no drugi ga dijelom i “rasterećuju”.

No, Goldhagen prešućuje napore drugih istraživača, pa i neprijeporne znanstvene istine, te se ne obrušava samo na “moralne zakazivače”, nego i na Katoličke crkvu i njezino učenje. U knjizi Daniela Jonaha Goldhagena je najapsurdnija ideja/prijedlog, naime, da bi se iz “Biblije” morale izbrisati sve neistine o  Židovima. Goldhagen zbog toga predlaže održavanje konferencije svih kršćanskih crkava, uz sudjelovanje židovskih promatrača! Riječju, Goldhagenova “istraga” o “krivnji i ispaštanju” vrvi od generalnih optužbi i neobičnih prijedloga koji ponekad zvuče, čak, glupo ili smiješno.

Spomenimo ovdje još jednu takvu, onu kako Katolička crkva, navodno, želi sve Židove preobratiti na kršćanstvo. Time se Goldhagen na apsurdan način približio falsifikatima ili “originalima” koji govore već stoljećima o “svjetskoj židovskoj zavjeri”…

Da se o zbivanjima u nacističkoj Njemačkoj i njezinim zločinima diljem Europe u Vatikanu znalo više, dakle, nema nikakve sumnje. Smije se zaključiti, i prije očekivane naredbe pape Franje o potpunom otvaranju vatikanskih arhiva o vremenu holokausta, da je Vatikan ostao više-manje zarobljenikom pogrešnih procjena i početnih grešaka. To se smatra u objektivnim znanstvenim krugovima neoborivom istinom, s kojom se Katolička crkva mora kad-tad suočiti. Kao i s pretpostavkom da su i zbog taktiziranja u Vatikanu, između ostalih, i milijuni katolika završili u Hitlerovim raljama kao počinitelji zločina, kao strastveni pripadnici “novog poretka”.

Nema osnova, dakle, za Goldhagenove tvrdnje da je Katolička crkva Židovima “namjerno, aktivno i konsekventno priređivala štete”, tj. da je bila ortak u Hitlerovom holokaustu, ali to ju ne oslobađa krivnje za ”ledenu šutnju“.

Već je spomenuto da je Vatikan u periodu između 1965. i 1981. godine publicirao oko 5000 dokumenata iz vremena Drugog svjetskog rata, koji ga najvećim dijelom rasterećuju “generalne optužbe” za šurovanje s nacistima. Takve optužbe bi ga, definitivno, mogao osloboditi samo uvid “nezavisnih istraživača” u kompletnu arhivu iz vremena nacionalsocijalizma, ukoliko tako bude glasila očekivana naredba pape Franje.

Jer, pri tomu se treba imati na umu da se glavnina već “otvorenog arhiva”, po naredbi Ivana Pavla II., odnosila na vrijeme pape Pija XI., koji je prije nego što je postao “Sveti otac”, nosio građansko ime Achille Ratti. A njega je nakon smrti godine 1939. na “Petrovom prijestolju” naslijedio nuncij Pacelli, Pio XII.

Odmah poslije prvog i djelomičnog otvaranja vatikanskih arhiva koji se tiču holokausta, spekuliralo se, naime, kako će i dokumenti koji se odnose na Pacellijevu vladavinu (1939-1958) biti uskoro “obrađeni” i stavljeni na raspolaganje istraživačima. Doduše, Pacelli i u već dostupnim dokumentima igra izuzetno važnu ulogu. Podsjećanja radi, nuncij Pacelli je autor pisma u kojem se antižidovskim i antiboljševičkim vokabularom izvještava iz Njemačke u prednacističko vrijeme.

U neku ruku, Pacelli je – nakon povratka u Rim – u Vatikanu bio “ekspert za Njemačku”, a prije nego što će postati papom postaje kardinalom i državnim tajnikom u Vatikanu, što će reći šefom vatikanske diplomacije. On sam piše, doduše, već 1923. godine da je nacizam “antikatolički pokret”, a uoči  nacističkog dolaska na vlast upozorava da je nacionalsocijalizam “možda najopasniji jeres našega vremena”.

U jednom pismu iz rane faze nuncij Pacelli izvještava i da je “jedan pištolj bio uperen prema mojoj glavi”, redovno protestira protivu napada nacističkih napada na katoličke svećenike, a ponekad i protivu antisemitizma.

U jednoj promemoriji njemačkoj vladi iz 1934. godine kaže kako je “apsolutizacija rasnog mišljenja pogrešan put, čiji nezdravi plodovi neće dugo čekati da se pojave”.

I Pacellijev kolega, nadbiskup Cesare Orsenigo, nuncij u Berlinu, piše 1933. godine,  primjerice, o sramotnoj i suludoj nacističkoj antižidovskoj politici. Iz već pregledanih dostupnih dokumenata proizlazi, također, da se nuncij Orsenigo – na izričitu uputu pape Pija XI. – trebao izjasniti protiv bojkotiranja Židova u toj ranoj fazi nacističkog ludila, te da je 1937. godine otkazao kao doajen diplomatskog kora sudjelovanje na nekoj proslavi gdje je trebalo hvaliti “Vođu”.

No, sve je to ostalo zakovano tajnama interne komunikacije. U javnosti je na snazi bio “pakt o nenapadanju” između Hitlera i Vatikana. Otuda i važnost očekivane naredbe pape Franje o definitivnom stavljanju na raspolaganje vatikanskih arhiva iz vremena holokausta, odnosno Pija XII..

 

Vatikan i holokaust (4)

… Papa Pio XI. je, kao što je poznato iz povijesti, ovlastio svoje nuncije da isposluju konkordate, međunarodne pravne sporazume, to jest obvezujuće ugovore s Hitlerovom Njemačkom, koji su regulirali odnose Svete stolice i Hitlerove Njemačke kao posve normalne države. Pri čemu treba kazati da se na konkordatima radilo i prije dolaska Hitlera na vlast, kao i da je Sveta stolica znala da u nacističkom programu stoji propisano tzv. pozitivno kršćanstvo, odnosno da je Hitler govorio kako se osobno Isus Krist borio ”protiv židovskog otrova”.

Ali u početnoj fazi njemačkog ludila nije bilo neuobičajeno što je, primjerice, Ordinariat Mainz zabranio da nacionalsocijalisti primaju ”svete sakramente”, čemu su se pridružili i drugi ordinarijati, što je još krajem 1932. godine samo svaki sedmi katolik u Njemačkoj bio članom Hitlerove partije, a i to je Svetoj stolici bilo previše.

Dolaskom Hitlera na vlast 1933. godine sve se promijenilo i u Njemačkoj i u odnosima Vatikana i Hitlerove Njemačke. Papa Pio XI., svjedoče već otvoreni arhivi, u jednom razgovoru početkom ožujka 1933. godine kaže: ”Hitler je prvi i jedini državnik koji otvoreno govori protiv boljševika”. U toj slijepoj antiboljševičkoj odbojnosti Sveta stolica je uletjela pravo u ”Hitlerov zagrljaj”, a njemački katolici, do jučer tako indiferentni spram nacista, postaju masovno članovi nacističkog pokreta. Evangelici/protestanti su to već masovnije bili; u njih se pokret otpora Hitlerovoj državi ionako brojao na prste.

Iz jednog već dostupnog pisma vatikanskog nuncija Orseniga iz Berlina proizlazi, naime, i sljedeće: ”Ne da se, nažalost, sporiti da su se katolici, uz rijetke izuzetke, s entuzijazmom okrenuli režimu”. Nešto kasnije vatikanski nuncij piše: ”Za nas strance je prije svega iznenađujuća brzina kojom se ovaj narod, koji važi kao težak i koga se teško može impresionirati, sve do ivice misticizma oduševio za novi režim. Hitlerova vlada ima mase u rukama i može s njima činiti što hoće”. Nažalost, to se pokazalo sto posto točnim.

U vezi s ”katoličkim oduševljenjem” za Hitlera Der Spiegel, doduše, tvrdi da je Orsenigo malo pretjerao, jer su ”njemački katolici bili značajno manje oduševljeni nacionalsocijalizmom od protestanata”! Ali u Vatikanu se ovim izvještajima iz ”državnih razloga” pridavao neadekvatan značaj, što će u krajnjem odrediti vatikansku sudbinu glede nacionalsocijalizma.

Već početkom travnja 1933. godine počet će pregovori između Svete stolice i Hitlerove Njemačke, a rezultatom pregovora bit će Hitler oduševljen. Vatikan je mislio da je sklopljenim ”konkordatima” ostvario taktičku i suštinsku premoć nad Hitlerom, a Hitleru je bilo važno jedino ”papsko priznanje” njegova režima. O sadržaju ”konkordata” nije se previše brinuo. Kada dođe vrijeme, stavit će ih van snage, uostalom kao i sporazume Njemačke s drugim državama.

Ovdje još treba dodati da je 28. ožujka 1933. godine Biskupska konferencija u Fuldi ukinula sve dotadašnje ”opće zabrane” i ”upozorenja” in puncto NSDAP, pa je čak pozvala njemačke katolike na vjernost i odanost ”pravnom poretku”!

Time je prvotni ”katolički otpor” Hitleru i nacistima bio i definitivno slomljen.

Uslijedit će, kao što je već spomenuto, ”oduševljenje na ivici misticizma”. U čemu se više generalno nisu razlikovali katolici i protestanti. Oporba se smanjivala svakim danom, intelektualna elita je šutjela ili je bila u egzilu. Možda je i najgore u cijelom tom kontekstu bilo što su odluke Vatikana i Biskupske konferencije Njemačke o priznavanju Hitlerovog režima, de facto i de iure putem sklopljenih konkordata, učinile Hitlera prihvatljivim – na početku njegove strahovlade – i ogromnom dijelu svijeta, posebno katoličkog.

U tomu je jedan od vatikanskih najtežih grijeha za zlo koje će uslijediti; to neće moći dovesti u pitanje nikakva nova otkrića u posve otvorenim vatikanskim arhivima!

U jednoj depeši već spominjanog berlinskog nuncija Orseniga iz 1935. godine, primjerice, se kazalo: ”Ako, kako izgleda, nacionalsocijalistička vlada duže ostane na vlasti, Židovima je određeno da nestanu iz ove nacije”. Pa ni tada nije iz Vatikana ništa procurilo u javnost. Tek kada je 1936. godine postalo i Vatikanu jasno da Hitlerov režim nije voljan ”poštivati prava katolika”, ponudio je Pio XI. njemačkim biskupima mogućnost da se ”javno izjasne protiv diktatora”.

A na rastanku s jednom njemačkom biskupskom delegacijom u siječnju 1937. godine je izjavio: ”Nacionalsocijalizam nije po svom cilju i svojoj metodi ništa drugo do boljševizam”. Dodao je tomu: ”Ja bih to i gospodinu Hitleru rekao!”

Međutim, u jednoj enciklici, upućenoj – neposredno poslije ovog susreta s njemačkim biskupima – svim katolicima, nacionalsocijalizam je spomenut samo riječima da se iz Vatikana prati ”s gorućom pažnjom”. Moguće je, ipak, misle dobri poznavatelji ove materije, da bi se Vatikan odlučnije suprotstavio Hitlerovoj diktaturi da Pio XI. nije umro 1939. godine. Znakovi u prilog tomu postoje u nekoliko već pročitanih dokumenata, primjerice u pismu Pija XI. katoličkim sveučilištima i fakultetima iz 1938. godine, u kojem im daje uputu da se pozabave nacizmom kao ”greškom”.

A ključni argument u obranu Pija XI. je činjenica da je na njegovom radnom stolu u trenutku smrti ostao ležati nepotpisani nacrt nove enciklike “Humanis generis unitas“ (O jedinstvu ljudskog roda, kojom je želio osuditi nacizam i rasističke teorije), a koja je za sva vremena ostala samo nacrt. Nuncij Pacelli, u međuvremenu  papa Pio XII., nije tu encikliku ni potpisao ni poslao svojoj pastvi!

Već sada se sa sigurnošću smije tvrditi da se u Vatikanu znalo i za Hitlerove koncentracijske logore, makar za neke, ako ne i za sve. U jednom internom vatikanskom papiru iz 1943. godine, naime, spominju se ”specijalni logori smrti u blizini Lublina (Treblinka) i kod Brest-Litowska”. Informacije o razmjerima židovske nesreće stizale su u Vatikan direktnim diplomatskim vezama s njihovim nuncijima u Trećem Reichu, putem direktne komunikacije s biskupima, ali i putem pisama običnog katoličkog puka i svećenika, koji se nisu dali upregnuti u ”Hitlerovo kolo smrti”.

Jedan od usamljenih ”boraca pokreta otpora”, sve usamljenijih kako je Hitlerov režim postajao okrutniji, bio je i berlinski biskup Konrad von Preysing, koji 6. ožujka 1943. godine svom ”prijatelju u Rimu” piše: ”Ne bi li bilo moguće da Vaša Svjetlost još jednom pokuša nastupiti u zaštitu mnogih nesretnih-nedužnih. Ovo je posljednja nada mnogih”! Treba li reći da je primatelj pisma bio nitko drugi do papa Pio XII., a da su nedužni-nesretnici iz pisma berlinski Židovi. No, Pio XII. nije uslišao molbu svog prijatelja iz Berlina da se obrati ”svjetskoj javnosti”, nego je u svom odgovoru biskupu Preysingu poručio da progonjenim Židovima ne može drugačije pomoći nego molitvom (!?). Cinizam nerijetko natkrili i najveće nesreće!

Inicijative biskupa Preysinga na javnom protestu makar njemačkih katoličkih biskupa blokirala je odmah crkvena hijearhija u Fuldi, gdje je bilo glavno sjedište njemačke katoličke hijerarhije. Tadašnji  predsjednik Biskupske konferencije kardinal Adolf Johann Bertram, naime, ne samo da je blokirao Preysingove i slične inicijative nego je ”pobunjenike” slao u izolaciju, u male crkvene zajednice, daleko od centara i očiju javnosti.

Bertram je insistirao na ”lojalnosti NS-režimu” i opirao se kazati javno bilo kakvu zamolbu u korist Židova, jer ”nije imao mandata da govori u njihovo ime”. Opet onaj spominjani cinizam, kojega kasnije pronađu istraživači poput Goldhagena, pa koriste kako im se prohtije. Bertramova servilnost dostignula je, inače, vrhunac za Hitlerov rođendan 1940. godine, kada mu je u pismu izrazio i lojalnost i pokornost. Tim povodom je spomenuti biskup Preysing direktno od pape Pija XII. zatražio razrješenje od službe, što je ovaj odbio. I to je dobro što je učinio. Jer, biskup je u Berlinu osnovao ”pomoćnu službu” (Hilfswerk’ pri Ordinarijatu u Berlinu), koja je skupljala podatke o progonima Židova i o drugim zločinima. O svemu tomu je direktno informirao Pija XII.

Najkasnije 1943. godine su, dakle, i Vatikan i svi drugi njemački biskupi znali ono što su znali Preysinger i njegovi ljudi. Nitko više nije mogao u katoličkoj crkvenoj hijerarhiji u Njemačkoj, i posljedično u Rimu, kazati – ne znam ništa o tomu.

Dodajmo o biskupu Preysingu tek toliko da je 1945. godine primio ”kardinalski purpur” iz ruku svog prijatelja Pacellija, pape Pija XII., te da je pet godina poslije umro u borbi protiv ”lijevih crkvenih neprijatelja”, u sovjetskoj zoni, u tadašnjem DDR-u. Nažalost, u Njemačkoj je bilo i suviše malo Preysinga, a suviše mnogo Bertrama. Uostalom, kao i na Balkanu.

 

Vatikan i holokaust (5)

… Teško je izrijekom kazati da li je Pio XII. znao sve detalje i razmjere fašističkog i nacional-socijalističkog zla, o šest milijuna ubijenih Židova i o genocidu nad drugim nevinim religioznim i etničkim skupinama.

Neprijeporno je pak, i prije definitivnog otvaranja sviju arhiva u Vatikanu koji se tiču holokausta, da je znao mnogo, ali se odlučio za ”ledenu šutnju”.

U referentnim njemačkim izvorima, posve izrijekom i ovdje već obimno korištenom specijalističkom svesku magazina Der Spiegel (Klaus von Wiegrefe, Der Weg in die Diktatur…), ne postoje dileme – jesu li se pape bojale za sebe ili za ”milijune talaca-katolika” u Hitlerovom režimu, posebice za ”katolike židovskog korijena”, kojih nije bio mali broj u Hitlerovom carstvu.

Papa Pio XII. se bojao, dakle, da bi Führer ”mogao poduzeti generalni napad protivu Rimske crkve”, kako stoji u bilješci iz 1943. godine Hitlerovog veleposlanika pri Svetoj stolici Diega von Bergena, jer bi tako ”brojni katolici izgubili život”.

Iluzije o Hitleru nisu imali, dakle, i nisu mogli imati ni Pio XI. ni Pio XII. Iz jednog već otkrivenog dokumenta proizilazi čak da je papski nuncij u Berlinu Orsenigo, po nalogu Pija XII., početkom studenoga mjeseca 1943. godine izrijekom skrenuo pažnju Hitleru na ”progon Židova”. Iz tog dokumenta proizlazi sljedeća verzija nuncijskog posjeta ”velikom diktatoru” i još većem zločincu, vjerojatno najvećem u ljudskoj povijesti:

”Primljen sam od Führera i kancelara Hitlera, ali čim sam dotaknuo pitanje Židova i židovstva, blagosti i ljudskosti u tretmanu, okrenuo se Hitler, otišao do prozora i počeo bubnjati prstima po prozorskom oknu. Možete zamisliti kako mi je bilo nezgodno izlagati moje namjere mome partneru u razgovoru okrenutom leđima. Ja sam učinio to, unatoč tomu. U jednom trenutku se Hitler iznenada okrenuo, otišao do jednog stola, gdje je stajala časa s vodom, uzeo ju je i tresnuo njom bijesno o zemlju…”

Branitelji Vatikana i uloge Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu pridat će ovoj bilješci vjerojatno više značenja nego što ona zaslužuje, ali se ovakva svjedočenja više ne mogu ignorirati. Tko je dobre volje i čista razuma i srca umjet će i druga optužujuća i oslobađajuća svjedočenja, koja će se tek otkriti, situirati tamo gdje im je mjesto, u kritičku kulturu sjećanja.

Privedimo kraju priču o vatikanskim arhivama i njihovim tajnama, o papinskim vrlinama i manama, o njihovim zaslugama i grijesima u vremenu nacional-socijalizma tako što ćemo citirati završnu rečenicu iz magazina Der Spiegel, koja se odnosi na (ne)sretnog i (ne)spretnog Pacellija, tj. papu Pija XII.

”U krug svetaca ne treba biti primljen, Jer za nebesko carstvo bi, po kanonskom pravu Crkve, čiji je poglavar bio 19 godina, morao ostaviti dokaze putem prolijevanja svoje krvi ili kroz herojsko prakticiranje vrlina”, a to je ”Eugenio Pacelli propustio.”

Propustiti učiniti je, pak, upravo u crkvenom nauku veliki grijeh. Posebno u ”zla vremena”, u vremenima ”velikih jeresi”. Nepopravljiv! No, unatoč tomu, konzervativni Poljak na čelu Vatikana želio je proglasiti, kao i mnoge slične nesretnom Piju XI. i Piju XII., za svece. Čime je mnogo ljudi izgubilo i posljednje iluzije o ”Nebu”.

Uostalom, ima li ”Neba” uopće ako u njemu ”odsjedaju” razni nunciji i pape, koji su se bez ”božanskih kriterija” i ”prakticirajućih vrlina” prošvercali za ”svece”? Jer znamo, svetost ne mora biti zasnovana samo na (J)evanđelju ili Kur’anu, nego na ljudskoj dobroti i poštenju, koje ne može biti rezervirano samo za vjernike!

---

Mile Lasić, feljton „Vatikan i holokaust“ (I-V),  objavljen na zagrebačkom portalu Autograf.hr u periodu između 26. 08.  i 23. 09. 2014.