Kroz London

Nemoguće je znati sa sigurnošću, ali razumno je pretpostaviti da na svijetu nema još jedan grad koji u sebi sadrži takve i tolike razlike kao London: geografske, klasne, obrazovne i populacijske. Dok hodate gradom, i danas ponekad prolazite kroz zasebne svjetove sa svojom poviješću, tradicijama, ili sa svojim akcentom.

Možda neke od tih razlika polako nestaju, ali nastavljaju se i produbljuju opet neke druge. U širem smislu riječi centar grada, ili ono što spada u prvu i, sve više, drugu od šest zona, polako postaje kolonija bogatih, gdje običan čovjek nema što tražiti ako tu hoće živjeti i skućiti se. Ovaj krajolik sve više je carstvo međunarodne poslovne i druge elite, već dugo je raj posjednika, mjesto gdje vladaju ekonomija znanja i raznorazne uslužne djelatnosti. Običan čovjek i dalje je tu, koprca se ali sve ga je manje. Povlači se ka periferiji i polako nestaje, kao glečer u zatopljelom moru. Ako nastavi ovako, skoro sav onaj poznati London postat će elitni geto i turistički poligon.

Sve se mijenja pa vrijedi zabilježiti kako je bilo nekada, barem na osobnoj mikrorazini, meni i inače. Usamljene šetnje iz dva različita životna perioda dobro su mjerilo. Tužne i pomalo patetične u svoje vrijeme, za simpatiju i sažaljenje, dok sada uviđaš da su bile ljekovite i da su otvorile oči za pametni pragmatizam, ljepotu i sklad u kaosu.

Pošao si u centar, kasne 1995. iz Vauxhalla, na jugozapadu grada. Vauxhall je tih godina jedna pomalo nesigurna četvrt, ili se barem tako čini nama novopridošlima. Nezahvalno je porediti ga s dijelovima grada koji ga okružuju, pogotovo onima na sjeveru. Nije mu išlo u prilog ni što je blizu samog centra ni što je s ‘pogrešne strane rijeke’. Naime, Temza je oduvijek granica između tradicionalnog, slavnog, bogatijeg sjevera grada i novijeg, siromašnijeg juga, dok se i to jednom ne promijeni, a hoće. Vauxhall je bivši industrijski kraj, a nekada davno bio je i veliki povrtnjak za opskrbu centra. Teško da može biti različitije od onoga kamo si namjerio.

Krenuo si glavnom ulicom, na sjever, pored parka, do podvožnjaka koji vodi prema rijeci. S druge strane podvožnjaka je veliko prometno čvorište, koje zna zbuniti one koji se tu zateknu prvi put. Prelaziš ga i dolaziš do nedavno dovršene zgrade, zeleno-bijele kakofonije oblika. To je MI6, nova centrala britanske tajne službe. Kakva je, svima upada u oči, što ti je čudno s obzirom na namjenu. Ostavljaš MI6 s desne strane i hodaš preko mosta. Dolaziš u Pimlico i već si kao na drugoj planeti.

Pimlico je izbijeljeni komad raja i tvoj imaginarni kvart otkad si ga prvi put vidio. Dominiraju redovi otmjenih bijelih kuća sa starinskim štukaturama i ukrasnim rozetama. Ulice koje vode na rezidencijalne trgove sa savršenim parkovima, i anglikanske crkve koje kao da su tu da dopune estetski dojam a ne za svoju pravu svrhu. Mali dućani i biznisi koji izvana znaju biti varljivo neugledni a unutra itekako skupi. Jedan dio Pimlica je zaštićena zona, što ne iznenađuje. Logično ti je i da su ovdje nekada živjeli Churchill i  Olivier, te mnogi drugi poznati i moćni. Usred grada a zavučeno i mirno. Sve nadohvat ruke, a bez vreve i stresa. Sve čisto i neusiljeno lijepo.

Ako ne ulaziš u sam kvart nego ideš ‘svojom’ ulicom, kako je najčešće i bilo, ovo se vidi na mahove u sporednim ulicama, kao bljesak u procjepu, kao bajkovito priviđenje od nekoliko koraka. Ljepota je blagotvorna. Pimlico ide dobro uz tadašnju brigu i očaj, pozadinsko zujanje misli i sveprisutni umor, uz organski osjećaj izuzetosti od ostalog svijeta. Ozari i skrene misli.

Hodaš dalje prema buci i sve većoj gužvi. Iako pomalo plaši, korisno je biti skoro sam u velikom gradu, bez oslonca. Otkriva ti se u stidljivim slojevima tvoja osobnost, poneka vrlina i više mana. Spoznaš i važnost rutine, one koja daje strukturu a ne satire i zatupljuje.

Vreva je sve očitija, ljudi polako izbijaju odasvud. Prolaziš Argos na kutu i stižeš do pred kraj ulice, s malim kafićem s desne i malim ulazom na ogroman željeznički kolodvor s lijeve strane. Tu po navici počinješ promatrati ljude, i osjećaš se ugodnije u gužvi.

Victoria je dio grada, ulica i glavni željeznički kolodvor. Znatno je drukčije od onoga otkud si maloprije došao. Ovo je komercijalna četvrt i transportni centar. Svi su u pokretu, fokusirani na sebe i svoje poslove.

Kao izvan tijela a ukopan gledaš ljude kako kuljaju iz podzemne, ubrzani i karikaturalno utegnuti kao u Chaplinovim filmovima. Promatraš a ne znaš što te zanima. Prizor ti je već neko vrijeme poznat, i sam si više puta bio jedan od tih nadirućih ljudi. Okrećeš se nadesno, pa u glavnu ulicu. Tu su staro kazalište, katedrala, dvije robne kuće i najbolja mjenjačnica u gradu.

Gledaš i dalje oko sebe, s nadom da je nenametljivo. Ne ideš do kraja, do parlamenta i Big Bena. Prolaziš mjenjačnicu i robne kuće pa skrećeš lijevo, u ulicu kojoj se nikada ne sjetiš imena. Pored lijepog, starinskog hotela i banke gdje si, uz muku, morao redovito dolaziti. Polako izbijaš na poznatu širinu. S lijeve strane, malo dijagonalno je čuvena palača. Za turiste svi putevi vode tamo, dok ti ideš suprotno, preko ceste i u park.

St James’s je tvoje privatno mjesto svakakvih lutanja, bivša močvara (što je prikladno) i najstariji kraljevski park. Povelika zelena površina, s jezerom i dva otočića. Zbog palače nema puno turista, što je blagoslov jer nije napučeno. Ovdje dođeš često, zbog varljivog parkovskog mira i zbog životinja. Pitome vjeverice koje jedu iz ruke i agresivni pelikan koji ih nadgleda. U paviljonu, na čistini usred parka sviraju crveni mundiri iz tvojih dječjih stripova – ovdje se zovu Chelsea Pensioners. Ima još i loša kava, puno cvijeća na jednom kraju i dosadnjikavi travnjak. Ti se vrtiš ukrug kao i obično, pa napokon odlaziš prema trgu, pored instituta ICA, prototipnog hipsteraja.

Trafalgar Square je, recimo, centar Londona, nedovoljno impozantan i nevoljen. Kao i mnogi drugi, prelaziš ga blago nervozno i ubrzano, kao da ti je nešto skrivio. Cilj ti je Charing Cross Road, pokraj St Martin-in-the-Fields, lijepe sakralne građevine koju si izbjegavao posjetiti, čak i koncerte klasične glazbe, zbog nelagode koju danas baš i ne razumiješ.

Charing Cross Road je poznat po malim specijaliziranim knjižarama, a tu je i Foyles, nekada najveća knjižara na svijetu. Puno je turista ali ne kvare dojam, naprotiv. Blago i pristojno promičemo trotoarima, mimoilazimo se bez sudaranja, oni što razgledaju i fotografiraju i mi koji idemo nekamo. Turizam i kulturna industrija koegzistiraju za primjer. Jednom, kao kratkotrajnog agresivnog uljeza, vidio si ljutito mnoštvo kako u malim grupama zaobilazi policijske patrole i traži izgovor za nasilje, nakon jednog slavnog nogometnog poraza. Ubrzavaš i došao si do Oxford Streeta. Tu je kraj kakvog-takvog intimnog svijeta pa se okrećeš natrag, u neki svoj dom.

Svi koji misle da poznaju London su u zabludi, činjeničnoj i dubinskoj. Može se znati dio u kojem živite, gdje su, ako ih ima, familija i prijatelji, gdje radite i centar grada, donekle. Ostatak je, svima, jedan pregolemi, stalno evoluirajući izazov. Promjene se mogu pratiti „uživo“ ako s vremenskim razmakom dođete u isti dio grada. Osjetit ćete kako vam, brže nego drugdje, izmiče poznato, što ste mislili da je nekako vaše, po zasluzi provedenih godina. Zgrade su uglavnom iste ali drugi su zvuci, ljudi, emocionalna dimenzija. I tako konstantno, svakome i u nedogled.

Ove šetnje Londonom su davna prošlost, ali žive su kao unutarnja slika i osobna skica malog dijela grada, u uspomeni i zapisu. U toj jednostavnoj činjenici barem donekle leži plemenita misija sjećanja i pisanja.

Dražen Šimić

Prethodno objavljeno na portalu knjizevnost.hr

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s