Prije par dana objavila sam na insta story-u isječak novog spota Jasmina Fazlića i Amara Hodžića poznatijih kao Jala Brat i Buba Corelli. Scena je postala interna šala u mom društvu. Smijeh isprovociran idejama ovog viralno popularnog dua uvijek je zagarantovan među meni bliskim prijateljima. Reply na instagramu bio je dominantno šaljivog karaktera. Ipak, jedna od mojih prijateljica izrazila je nevjericu da i ja slušam takav kič.

“Bez uvrede Hanči” napisala mi je. “To nije ukus, to je nevjerovatan neukus”.

Takvim situacijama uvijek pristupam ležerno. Ne objašnjavam, ne ubjeđujem, ne forsiram i ne pravdam se. Čisto radi prijateljskog protoka konverzacije, odgovaram: “Slušam ih. Ne tvrdim da je to muzika za dušu, ali je dobar izbor za zezanciju i zabavu“. Pišem joj dok sam u teretani, na pauzi između dva seta vježbi. “Alternativa Darama, Cicama i Micama“ dodajem uz smijeh koji nije mogla čuti.

“Dosta ljudi mi je reklo da ih slušaju jer ne osjećaju ništa”odgovorila mi je.

Ta rečenica me je navela na razmišljanje. Da, za mene je takva muzika određeni vid relaksacije i zabave sa društvom. Ne zasnivam svoj sistem životnih vrijednosti ili stil života na tekstovima tih pjesama. Ali, postoje oni i one koji zaista proživljavaju svaki stih. Nekada se najviše vrednovala muzika koja ti pobudi emocije, a sada ona koji ih ubije. Pa da, biti emotivan uopće nije IN.

“Zna nas svaki klub i svaka mahala, mala. A došli smo iz kraja” stih je koji sažima životnu priču Jale i Bube.

Trud, rad, autentičnost, vlastita priča, kreiranje brenda od skice na papiru, pa i greške (manje i veće). Sve je to put ka uspjehu, te lagodnijem i sadržajnijem životu.

Ubijanje emocija ili relaksacija? Stvar (ne)ukusa, ili da budem preciznija preferenci.

Hana Imširović