Labirint uličica i staza u starom dijelu grada Suzhou krije tajnu: fragmente duge povijesti islama u Kini. Učestale priče u međunarodnom tisku, koje govore o tretmanu muslimana u Ujgurskoj autonomnoj regiji Xinjiang, imaju tendenciju prikriti činjenicu da su kineski carevi nekoć visoko cijenili islam. 

Iz pisanih izvora i carskih ukaza uklesanih na stelama (kamenim pločama) jasno je da su ove islamske zajednice uživale naklonost careva, posebno za vrijeme Tanga (618. – 907.), Yuana (1271. – 1368. ), Minga (1368 – 1644) i dinastije Qing (1644-1912). Carski je dvor blagonaklono gledao na islam zbog njegove etike koja je – što se tiče careva – promicala skladne i mirne odnose između različitih naroda na carskim teritorijima. 

Prije pobuna Panthaya i Tungana u drugoj polovici 19. stoljeća u zapadnoj Kini, kada su ubijeni ili preseljeni milijuni muslimana, kršćanski misionari u zemlji (a posebno ruski znanstvenici) islam su smatrali rastućom prijetnjom. Mnogi su na zapadu smatrali da islam ima potencijal da postane nacionalna religija u Kini, što bi tu državu učinilo najvećom islamskom državom na svijetu. 

Islam i Kina: posebna veza 

Suzhou je danas uzbudljiv, bogat grad s 12 milijuna ljudi, samo 20 minuta vožnje brzim vlakom od Šangaja. Ono što je ostalo od islamskog Suzhoua nalazi se neposredno ispred gradskog zida na sjeverozapadu. Danas je otvorena je i radi samo jedna džamija: Taipingfang, u sjevernoj trgovačkoj i zabavnoj četvrti Shilu. 

Džamija Taipingfang obnovljena je 2018. godine, i to je mjesto gdje lokalni muslimani i gosti odlaze na molitvu. Nalazi se u dijelu četvrti Shilu gdje vlada gužva, u sićušnoj uličici, okružena malim restoranima i hotelima, menzama, štandovima s hranom i mesnicama koje opslužuju Uighure i Hui muslimane. Smatra se da mesari Taipingfanga – poput onih u pekinškom području Niujie, gdje živi većina muslimanske manjine u gradu – prodaju najbolje meso. 

Prije 1949. godine Suzhou je imao najmanje deset džamija različitih veličina i društvenog značaja. Mnoge od njih bile su goleme zgrade s dragocjenim namještajem i sofisticiranim ukrasima, dok su druge bile manji, intimniji molitveni prostori. Jedna od njih bila je ženska džamija u kojoj je rukovodila i molitvu predvodila žena. 

Ženska džamija, Baolinqian, bila je jedna u grupi od četiri džamije izgrađene tijekom dinastije Qing, a sve su povezane s bogatom obitelji Yang, koja je živjela unutar gradskih zidina u sjeverozapadnom dijelu grada. Izgrađena je 1923. godine, a osnovana je na inicijativu tri udane žene iz obitelji Yang koje su donirale zgradu i prikupile sredstva od drugih muslimanskih obitelji kako bi je pretvorile u žensku džamiju. Tijekom Kulturne revolucije (1966. do 1976.) oštećena je knjižnica džamije koja je sadržavala svete spise, a zgrada je pretvorena u privatne kuće. Danas više ništa ne pokazuje da je to nekada bila džamija. 

Još jedna džamija povezana s obitelji Yang – Tiejunong izgrađena je za tri godine, u vrijeme vladavine cara Qinga Guagxua, od 1879. do 1881. godine. Bila je najveća u Suzhouu, s površinom većom od 3.000 četvornih metara. Imala je i sedam dvorišta. Glavna dvorana za molitvu petkom imala je deset soba i mogla je primiti više od 300 ljudi. Dvorište je uključivalo minaret i paviljon u kojima je bila smještena carska stela. 

Iako je to sada srednja škola, Tiejunong je prepoznatljiv po vanjskoj arhitekturi i drevnim drvenim urezanim bočnim vratima. Iza monumentalnog ulaza još uvijek se nazire koncept glavnog dvorišta okruženog drvećem. Sada je to ogromno nogometno igralište, a drveće sa bočnih staza i dalje je vidljivo. Dio gdje se uzimao abdest prekriven je plavim pločicama i jasno pokazuje da je u prošlosti ovo bila džamija. 

Džamija Tiankuqian sagrađena je 1906. godine, a danas u njoj žive siromašni stanovnici grada – najvjerojatnije kao rezultat Kulturne revolucije i preinake velikih, aristokratskih ili vjerskih zgrada u mjesta za smještaj siromašnih obitelji. Nekada je džamija zauzimala površinu od gotovo 2.000 četvornih metara, s glavnom dvoranom, gostinjskom dvoranom i prostorijom za abdest. 

Struktura glavne dvorane bila je poput velike prostorije za predavanja i sadržavala je – kako nam govore lokalni povijesni zapisi – vodoravnu ploču od ginkgo drveta, koju je kaligrafski ispisao majstor Yu Yue. Budući da su mnogi muslimanski majstori žada imali biznise u istom okrugu, donacije su ovu džamiju učinile najbogatijom u cijeloj Kini. Dvadesetih godina prošlog stoljeća tamo je otvorena škola koja podučava islamske i konfucijanske tekstove. 

Mnoge džamije imale su pridružene škole u kojima su muslimanska djeca učila arapski jezik i islamske spise. Suzhou je jedno od prvih kulturnih središta u kojem su objavljeni islamski spisi na kineskom jeziku. Prijevode s perzijskog na kineski izveli su učenjaci iz Suzhoua iz 16. stoljeća, Zhang Zhong i Zhou Shiqi. To je grad činilo ranim centrom islamske intelektualne kulture. 

Ali, to je bilo islamsko središte hibridizirano u njegovom kineskom kontekstu. Taj postupak opisan je u knjizi Jonathana Lipmana, Poznati stranci: Povijest muslimana u sjeverozapadnoj Kini. Islamski tekstovi predavali su se uz konfucijanske, što je stvorilo jedan eklektičan korpus islamskih spisa. 

Najstarija džamija u gradu, Xiguan, svoje ime nosi po mostu Xiguan u središtu starog grada. Izgrađena je u 13. stoljeću za vrijeme dinastije Yuan, a vjerojatno su je financirali istaknuta muslimanska obitelj Sayyid i utjecajni guverner provincije Yunnan, Sayyid Ajall Shams al-Din Omar al-Bukhari (1211. – 1279.). 

Džamija je kasnije inkorporirana u zgradu vlade, za vrijeme dinastije Ming, tako da su o njenom postojanju u lokalnim kineskim evidencijama ostali samo pisani izvještaji. To sugerira – a što je već dobro poznata povijesna procjena – da je dinastija Yuan favorizirala muslimane iz Srednje Azije u svojoj administraciji i vladinoj službi. Ova značajna skupina stanovništva znatno je kasnije, pedesetih godina prošlog stoljeća, u Kini klasificirana kao manjina Hui i čini oko polovice kineskih muslimana danas. 

Tragovi prošlosti 

Kulturna revolucija u praksi je zabranila islam u Kini, jer su se religije bilo koje vrste smatrale oružjem za opresiju i zanemarivanje potreba naroda. 

Kao rezultat toga, od ovih vjerskih zgrada danas je ostalo malo. Ali tragovi koji još uvijek postoje – vrata, kamen, struktura fasade ili jednostavno poznata adresa, zapisana u arhivi – simbolični su prikazi prošloga života. To su naznake o raznolikom društvenom kontekstu i duhovnoj geografiji koju su ova mjesta nadahnjivala i čega su bila dio. 

Kao što je tvrdio američki sinolog, Frederick Mote (profesor povijesti na sveučilištu Princeton), prošlost Suzhoua utjelovljena je u riječima a ne u kamenju, a fragmenti islamskih zajednica Suzhou mogu se sastaviti uz pomoć povijesnih zapisa. Ovi zapisi o drugačijoj prošlosti jednako su važni i za budućnost, u zemlji u kojoj su religije – svaka religija – pod strogim nadzorom države zbog onoga što vlasti smatraju potencijalnom destabilizirajućom političkom moći. 

Nedavna izvješća o pokušajima ideološkog preodgoja koje su lokalne vlasti provodile prema ujgurskom stanovništvu na sjeverozapadu Kine čine situaciju još složenijom i vrijednom daljnjeg promatranja i istraživanja. 

---

Alessandra Cappelletti, The Conversation