Nedavna potraga za naoružanim belgijskim vojnim časnikom koji je prijetio istaknutom zdravstvenom stručnjaku i kojeg se sumnjičilo da priprema napad na džamiju, otkrila je mnogo o usponu radikalne desnice u Belgiji. 

Časnik, koji je nekoliko puta bio raspoređen u operacijama u Afganistanu između 2011. i 2017. godine, pronađen je mrtav prošlog mjeseca, nakon nekoliko tjedana provedenih u bjekstvu. U samo nekoliko dana, Facebook grupa koja podržava ovog čovjeka dobila je više od 50000 članova prije nego što ju je ova društvena mreža izbrisala. Jedan od slogana na stranici bio je: „Onaj koji se usudio naglas reći ono što mislimo“. 

Diskurs ekstremne desnice u porastu je u Belgiji, posebno u dijelu države koji govori flamanski, gdje regionalna ekstremna desnica Vlaams Belang osvaja  oko 20% glasova.  

Theo Francken, tadašnji državni tajnik za azil i migracije i član nacionalističke stranke New Flemish Alliance, objavio je 2017. na svom Twitter profilu anketu o operacijama spašavanja migranata u sredozemnom moru (anketa je potom izbrisana nakon nekoliko sati). Velika većina onihj koji su glasali (približno 900 od 1000) glasala je za isključenje muslimanskih brodolomnika iz operacija spašavanja. Ankete su pokazale da su Franckenovi ekstremni stavovi o migraciji ovog političara učinili popularnim među biračima, ali što je također dovele do raspada vladajuće koalicije. 

Nekoliko tjedana ranije, jedna anketa pokazala je da 74% Belgijanaca islam doživljava kao netolerantnu religiju, 60% ga vidi kao prijetnju, 43% smatra da je biti Belgijanac i musliman nespojivo, a 40% da su muslimani na neki način povezani s terorizmom. 

Ograničenja za muslimane 

Belgija iza sebe ima više od tri desetljeća javnih rasprava oko integracije islama i muslimana. Iako je vjerojatno teško procijeniti učinak takvih rasprava, ono što se može primijetiti jeste da su ove rasprave probile barijere onoga što je u javnosti dozvoljeno reći o islamu ili muslimanima. Većina rasprava i komentara fokusirala se na javnu vidljivost islama i vjerskih praksi, što je potom dovelo do određenih ograničenja za muslimane, uvedenih od strane vlade. 

Muslimanski veo zasigurno je najčešća tema i prva koja se pojavila u javnim raspravama. Argumenti o ovom pitanju kreću se od toga da ga se doživljava kao simbol islamizma i ženskog pokoravanja ili naprotiv, kao simbol slobode javnog izražavanja vjere. Rasprave se vode često, posebno u kontekstu visokog obrazovanja i zapošljavanja u javnoj upravi. 

Ustavni sud je 2012. godine potvrdio zabranu nošenja vela preko cijelog lica, nakon dva kruga parlamentarnih rasprava u kojima su – što je ironično – parlamentarci otišli toliko daleko da su citirali Kur’an kako bi pokazali da se ne radi o vjerskoj obvezi. 

2015. godine jedna belgijska tvrtka dobila je halal certifikat za svoj proizvod, poznatu belgijsku deliciju nazvanu Liège sirup, napravljenu od šećera, soka od jabuke i kruške, kako bi ga izvezla u Indoneziju. Kao odgovor, lokalni političar vratio je tvrtki svoju limenku sirupa tvrdeći da je to “izdaja naše tradicije” i da ovaj proizvod više nikada neće jesti, iako sirupu nisu promijenjeni sastojci da bi dobio ovaj certifikat. Predsjednica senata, Christine Defraigne rekla je da razumije nelagodu zbog certifikata jer “otkriva prilagođavanje kulturnoj etiketi (kurziv dodan, op.prev.) koja nije naša”. 

2017. godine obje regije ove komplicirane zemlje (Flandrija i Valonija) odlučile su zabraniti ritualno klanje kurbana, koje je bilo dopušteno pod određenim uvjetima i koje je ponekad dovodilo do rasprava u vezi organizacije ovog rituala, informacija o porijeklu i patnji životinja. 

Glavni argument tijekom ovakvih rasprava je onaj o dobrobiti životinja, uz tvrdnje da je ritualno klanje mnogo bolnije od ne-ritualnog, unatoč tome što ritualno klanje predstavlja samo oko 20% od ukupnog broja, i unatoč mnogim videozapisima snimljenim od strane aktivista za prava životinja koji pokazuju patnje životinja u ne-ritualnim klaonicama. 

Suprotno belgijskom identitetu 

Iz ovih rasprava postalo je jasno kako se islamu kao religiji i muslimanima redovito pripisuju negativne kulturne vrijednosti (ugnjetavačka, barbarska, nasilna, neliberalna itd.) i suprotstavlja ih se prirodno tolerantnom ‘belgijskom’ identitetu. U tom kontekstu, već više od dva desetljeća islamistički teroristički napadi personificiraju prijetnju novim trojanskim konjem, kao i podjele između „nas“ (autohtonih ne-muslimanskih Belgijanaca) i „njih“ (ljudi stranog i muslimanskog porijekla). 

Kao primjer, nekoliko dana nakon terorističkih napada 22. ožujka 2016. godine, kada su tri napada bombaša samoubojica usmrtila 32 osobe u zračnoj luci u Bruxellesu i metro stanici u gradu, Jan Jambon, tadašnji zamjenik premijera (danas premijer) Flandrije i član New Flemish Alliancea, ustvrdio je da je “značajan dio muslimana plesao na ulicama nakon napada”, bez ikakvih dokaza za te navode. 

Takav ekstremno desničarski politički diskurs još uvijek ne postoji u dijelu zemlje koji govori francuski, ali i tamo se politička retorika oko islama i muslimana pogoršava. Jednako kao u Francuskoj i Nizozemskoj, akademike koji prave iznijansirane analize situacije maltretiraju i vrijeđaju na društvenim mrežama i, što je još važnije, optužuju da tako pomažu islamistima. 

Sloboda izražavanja ključno je načelo liberalnih demokracija, a javne rasprave nikada nisu podrazumijevale  konsenzus. Međutim, trenutni stupanj polarizacije oko islama i muslimana, koji je doveo ne samo do manjka pristojnosti u debatama već i do prijetnji nasiljem, potkopava samu ideju javne rasprave. 

---

Corrine Torrekens, Open Democracy