Usred brojnih i ogromnih problema širom svijeta, kriza u Libanonu dobila je relativno malo pozornosti. Ovo je ozbiljan previd. Nije nemoguće da Libanon uskoro postane propala država, poput Libije ili Jemena. To bi bila katastrofa prije svega za libanonski narod ali, kako pokazuje nedavna povijest, i za regiju, te za Europu.
Ova kriza ima mnogo elemenata. Najvažniji je sve veća patnja običnih građana. Kronična devalvacija libanonske funte – koja je izgubila oko 90% vrijednosti u posljednjih 18 mjeseci – uzima užasan danak na prosječne obitelji. Oko 30% libanonske djece ide u krevet gladno, kako tvrdi UN. Većini domaćinstava nedostaje hrana, a najmanje polovica stanovništva gurnuta je u siromaštvo.
Rezultat hiperinflacije (uzrokovane nepovoljnim uvjetima trgovanja tijekom pandemije, ali i krajnje neodgovornim financijskim upravljanjem libanonskih političara i bankara) je taj da subvencije osnovnih prehrambenih proizvoda poput lijekova i goriva više ne pokrivaju njihov stvarni trošak. Osobe s teškim zdravstvenim problemima poput dijabetisa ili srčanih bolesti ne mogu dobiti pomoć koja im je potrebna.
Više od 30% radne snage je nezaposleno. Oni koji rade gledaju kako vrijednost njihovih plaća naglo pada. Nestaje štednja umirovljenika. Jadima uzrokovanim nestašicom uvezene robe treba pridodati redovita isključenja električne energije. Unicef upozorava da je zapušteni javni sustav vodoopskrbe “na izdisaju”. Njegov kolaps izravno bi doveo do kritične situacije za 71% stanovništva, što je više od četiri milijuna ljudi.
Posljedice krize otišle su i mnogo dalje. Nedostatak sigurnosti i bezakonje sve više rastu. Vojska traži 100 milijuna dolara samo za pokrivanje najosnovnijih potreba svojih 80000 vojnika. Prosječna mjesečna plaća vojnika prije krize bila je oko 800 dolara, doke je sada oko 80 dolara. Vojska navodno ima problema i patrolirati granicu sa Sirijom i Izraelom, zbog nedostatka goriva.
Ovakva situacija podgriva strahove da bi teroristi mogli iskoristiti krizu za prekogranične napade i krijumčarenje oružja. Prošli tjedan ispaljene su rakete na Izrael, što je izazvalo kratkotrajnu vojnu odmazdu. Pojačavanje granične sigurnosti pokazuje da izraelska vojska brine da bi se libanonska država mogla raspasti na sektaške teritorije, gdje bi onda Hezbolah kontrolirao šiitska područja u dolini Beka’a i na jugu.
Raspad ove države također bi mogao imati ozbiljne posljedice na nedovršeni sukob u Siriji i na tekući rat u sjeni u koji su uključeni Izrael, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Iran. Prošlog tjedna objavljeno je da se neke sirijske izbjeglice vraćaju kući jer je situacija u Libanonu toliko loša . Kolaps Libanona mogao bi potaknuti ogroman odljev izbjeglica, koji bi najviše pogodio Tursku, zemlje EU i Veliku Britaniju.
Svi ovi elementi libanonske tragedije pojačavaju argumentaciju za snažno političko djelovanje. Međutim, ako se Libanonci u bilo čemu slažu, to je da su njihovi svađalački, korumpirani i nesposobni političari glavni krivci za nastalu situaciju. Primjerice, početkom ovog mjeseca, u poznatom stilu punom prepirki i upiranja prstom, politički čelnici još jednom se nisu uspjeli dogovoriti o formiranju nove vlade.
Aranžman raspodjele moći između libanonske kršćanske maronitske, te šiitske i sunitske muslimanske zajednice nekoć je smatrani uzorom. Međutim, ovaj sustav, koji je bio odličan za elite, već godinama ne funkcionira . Smrtonosna eksplozija koja je opustošila luku Bejrut prije gotovo točno godinu dana te neuspjeh u kažnjavanju odgovornih na sumoran način simboliziraju ovu endemsku političku nesposobnost.
U nedostatku novih ideja i nedostatku fleksibilnosti, političari se nadaju da će izbori zakazani sljedeće godine donijeti rješenje. Međutim, kriza je sada, hitna je i ne može čekati. Zbog libanonskog naroda i iz očitog vlastitog interesa, međunarodna zajednica mora preuzeti vodstvo. Konferencija koja će se održati uz podršku UN-a u Parizu 4. kolovoza možda je i posljednja prilika da se Libanon spasi od potpune katastrofe.
Naslov je urednički
digitalnademokracija.com 