Rasplet koji treba da štima svima: Sarajevo, balkanski Brisel

Melodrama sa naprasnim upadom odlazećeg (odskora i bivšeg) Visokog predstavnika u BiH u  bh. zakonodavni prostor neminovno se bliži svom kraju. Ostaje da se u to uvjeri i najglasniji, ali i sve usamljeniji čuvar ‘izvornog’ Daytona gospodin Milorad Dodik, član nikad ozbiljnije posvađanog Trijumvirata u vrhu postdaytonske BiH. Najnoviji međunarodni napori u tom pravcu se upravo dešavaju dok nastaje ovaj tekst.

Detalje i ishod još ne znamo, ali znamo kako je sve fermentiralo u ovo što imamo danas. Koliko god je to paradoksalno glede visoke funkcije koju obnaša na najvišem nivou postdaytonske BiH, gospodin Dodik se već predugo samoeksponirao kao njen državni neprijatelj broj jedan. Nakratko se Dodik bio primirio nakon nemilih rezultata izbora za 46. predsjednika SAD. Da ne bude zabune, sjetimo se one njegove vesele „baj baj Baznia“ u plenumu NS Republike Srpske prije nego se saznalo za konačan izbor američkih građanki i građana, a čuli smo neki dan i onu njegovu „da je Trump opet pobjedio, sve bi ovo već bilo završeno“(!). Da bi posljednjih mjeseci i dana ponovo krenuo da srlja u nepoznato, sa odnekud nabrijanom energijom(?).  

Ozbiljni insajderi u RS-u vele da je zapravo zgrabio nabačenu temu, odnosno slamku spasa i krenuo da frontalno odbacuje politički sasvim pristojan ali u pogrešnom času ‘nametnuti Inzkov zakon’. Konzekventno, postao je nepokolebljiv negator legitimiteta novog Visokog predstavnika, herr Christiana Schmidta. Koji na to, poput Vijeća sigurnosti UN, ne daje ni pet centi (oops, pfeninga), dakle ne izdvaja niti sekunde dragocjenog vremena.

Poznavajući ranije metamorfoze i kopernikanske lupinge srpskog člana Predsjedništva BiH, teško da će ovoga puta ustrajati. Jer ozbiljan i konzistentan pritisak relevantnih regionalnih i svjetskih igrača već daje rezultate. O tome govore svježa događanja u bivšem predgrađu Sarajeva (Lukavica) koje raste i neka raste pod imenom Istočno Sarajevo. Tamo gospodin Dodik, nakon što je glasno prijetio ‘mirnom’ secesijom manjeg bh. entiteta, izlazi pred tv kamere u tandemu sa predsjednicom RS-a i uljudno pledira za dijalog i ”samostalnu Republiku Srpsku u okviru Bosne i Hercegovine.”

II.

Naravno, bilo bi neuporedivo pametnije da je taj, realno nasušni i politički pomno izbalansiran europski standard, pravnički besprijekorno sročen – dakle, amandman postojećem krivičnom zakonu BiH o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločina – gospodin Zabrinuti donio na početku, a ne na kraju njegovog šupljeg dvanaestogodišnjeg mandata. Ili pak da je isti donesen u krovnom parlamentu daytonskog paradžemata. Ipak, budimo realni, na takvu odluku aktuelnih bh. zakonodavaca bi se načekala nadolazeća pokoljenja presuđenih zločinaca i nevinih žrtava.

Dakle, nije se pravovremeno iskoristio momentum neumoljivih odluka i prebogate dokumentacije dva međunarodna suda u Den Haagu – ICTY i ICJ (Tribunal za zločine počinjene na tlu bivše SFRJ Međunarodni sud pravde). Plus, takav je kakav je, a donesen je kako je donesen – prevashodno zbog morbidnog folklora naslikavanja sa ‘našim’ haškim mučenicima svih boja, muralima sa njihovim i likovima iz bliže ili dalje grozomorne prošlosti, te šenlučenja i bezdušnog, najprimitivnijeg izrugivanja žrtvama, nazivima ulica i ustanova, po sportskim stadionima i halama, prigodarskim misama, opelima i hudbama. I što je najgrozomornije – sve je već nanovo posijano u školskim udžbenicima istorije za poduku budućim naraštajima, junaka, vitezova i gazija.

Da skratimo priču, ovo što danas imamo na tlu bivše, međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine jeste: (1) odsustvo unutrašnjeg konsenzusa i stvarne ‘posvećenosti’ mogućoj BiH, po mjeri njenih komparativnih prednosti i dobrih konstitutivnih i nekonstutivnih Bošnjana, otpornih na zov sirena iz komšiluka i susjedstva; (2) kapilarna korupcija vulgaris i sablasna kadrovska politika porodili su El Dorado za organizovani kriminal u regionu i šire;  (3) neusaglašen i ‘prepoznatljiv’ vanjsko politički kalimero nastup ‘rakove djece’ iz Predsjedništva BiH. 

Oni koji već nisu, neka pogledaju snimak dugo iščekivanog intervjua sinoć odličnog i okomitog Borisa Breze (N1 BiH) sa novim, superkul Visokim predstavnikom. Prema Schmidtu, osim tekuće retorike, nema i neće se dopustiti stvarna ugroza teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine, ali sa oba entiteta – Federacijom BiH i Republikom Srpskom. Slijede nužne promjene i prilagođavanja daytonskih institucija na svim nivoima BiH, sukladno njenim legitimnim euroatlantskim aspiracijama. Iste će biti urađene po ukusu i volji njenih građana, a ne aktuelnih političkih lidera. Prioriteti u tom kontekstu su poznati, a on je tu u svojstvu Visokog predstavnika međunarodne zajednice na ozbiljnom zadatku da *učinkovito pomogne, i hoće.

III.

Autor ovog osvrta nije usamljen u dojmu da izložena situacija dosta podsjeća na početnu političku averziju prema mrskom Zapadu koji je pokvario pobjedničko slavlje na Palama i u Banjaluci, neposredno nakon potpisivanja dokumenta iz Daytona i Pariza 1995. Ta averzija potrajala je i u narednih nekoliko godina, da bi u prvoj deceniji ovog stoljeća tranzitirala u punu vjeru i kooperativnost u implementaciji DPPA – Dayton/Paris Peace Agreements. Mada još podaleko od idealnih, bitne stvari su se tada posložile – BiH je uz Hrvatsku izbila na čelo kolone zemalja-aspiranata za integraciju u EU proizišlih raspadom SFR Jugoslavije. Da da da. Imalo se, moglo se. Nota bene: ne iz Brisela, iz Sarajeva je (1999) urbi et orbi lanisran Pakt stabilnosti – taj najveći mirovni projekat u Europi poslije pada Berlinskog zida.

Potom, slijedi dvogodišnja utrka (2006/2008) za sjedište RCC-a u Sarajevu (RCC – Regional Cooperatio Council; Regionalno vijeće/savjet za saradnju). Upućeni znaju ko je bio king maker ove (ne)moguće misije, ali nemojmo sada i ovdje o tome.

Istinabog, u međuvremenu RCC nije u potpunosti iskoristio realne potencijale u smislu artikulacije zajedničkog nastupa zemalja regiona u Briselu, Strazburu i sličnim političkim arenama, kao što to odavno radi Nordijsko vijeće, Višegradska škvadra i dr. Ali nikad nije kasno da se na tome ozbiljno poradi. Dobar iskorak u tom pravcu ne bi trebao biti nikakav poseban podvig. Jer RCC ima sve što je potrebno da pomiri i u najkraćem vremenu primi pod zajednički krov dva posvađana, a sasvim komplementarna  ‘beskućnika’: *Berlinski proces i *Otvoreni Balkan.

Evo izvoda iz onda i danas dobitne argumentcije:

‘…Svim DKP BiH u inostranstvu, data je instrukcija da tokom završne faze kampanje za  sjedište Sekretarijata RCC intenziviraju kontakte na najvišoj diplomatskoj razini, da u razgovorima sa prijateljima i partnerima u tom kontekstu posebno istaknu slijedeće prednosti Sarajeva:

na globalnom političkom planu

konačna odluka o izboru Sarajeva – glavnog grada zemlje koja je u proteklom postkonfliktnom periodu konsolidacije mira i stabilizacije bila predmetom posebne međunarodne pažnje – ima izuzetnu vrijednost političke poruke građanima i vlastima u BiH, susjedima, regionu i sirem međunarodnom okruženju;

  • na planu regionalne saradnje

iz Sarajeva je svojevremeno pokrenuta realizacija Pakta stabilnosti za Jugoistočnu Europu, koji se tekućom transformacijom praktično vraća kući

  • ostale komparativne prednosti

prva, u geografskom središtu regiona, BiH nudi izuzetan, reprezentativan i funkcionalan prostor za rad Sekretarijata RCC, koji Savjet ministara BiH ustupa Sekretarijatu RCC bez naknade (sa izuzetkom, kako je uobičajeno, režijskih troškova, za el. energiju, korištenje tel. linija i sl.). Predviđene prostorije površine veće od 600 m2 nalaze se u “Zgradi prijateljstva BiH i Grčke” (V sprat, u tzv. parlamentarnom kompleksu u srcu Sarajeva, na Marijin Dvoru); i  druga, elaborirani nacrt Sporazuma kojim Bosna i Hercegovina daje Sekretarijatu RCC međunarodno-pravni status, odnosno status pravnog subjekta sa značajnim privilegijama i imunitetskim pravima za Generalnog sekretara i osoblje Sekretarijata koje takvim institucijama pripadaju po važećim međunarodnim konvencijama. 

***

To je to. Plus politička mudrost i volja.

/** Jer,  u poplavi nadobudnih, manje-više ispraznih što po partijskom zadatku neotklonjivih, što dežurnih kolumnaških naklapanja između pristalica tzv. Berlinskog procesa sa ponudom virtualnih miliona eura i onih koji jesu, pa nisu, pa opet jesu za Otvoreni Balkan (‘mini Schengen’). Samo nam još to treba, dok ostatak planete svim silama nastoji da anticipira odgovore na nove realne probleme koji vrebaju nakon pandemijom pokidanih svjetskih lanaca snabdjevanja, sve brutalnijim antivakserskim pokretom, galopirajućom inflacijom sa neviđenim porastom cijena energenata etc.


Nedžad S. Hadžimusić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s