Ponovno izbijanje nasilja na sjeveru Kosova podsjeća nas da dijelovi zapadnog Balkana moraju prijeći dug put do oporavka od ratova iz 1990-ih koji su razbili bivšu Jugoslaviju. Unatoč desetljećima zapadnih nastojanja da je stabiliziraju, ova regija i dalje je zaglibljena u više međusobno povezanih sukoba, kojima manipuliraju i koje iskorištavaju lokalni političari.

Posljednji takav slučaj dogodio se kada su nedavno izabrani albanski gradonačelnici pokušali preuzeti dužnost u tri grada s većinskim Srbima na sjeveru Kosova. Jake policijske snage nastojale su osigurati gradonačelnicima pristup općinskim zgradama u Zvečanu, Leposaviću i Zubinom Potoku, tako što su pokušale rastjerati lokalne srpske prosvjednike.

Ovo je samo posljednji u nizu zabrinjavajućih događaja u odnosima Albanaca i Srba na Kosovu i između Kosova i Srbije. Prošlog studenog, gradonačelnici četiri grada sa srpskom većinom podnijeli su ostavke. Pridružili su im se lokalni vijećnici, srpski članovi kosovskog parlamenta, pravosuđa i kosovske policije.

Ovu masovnu ostavku koordinirala je Srpska lista, najutjecajnija politička stranka Srba na Kosovu, a što je dovelo do daljnjeg jačanja postojećih paralelnih administrativnih struktura koje financira Beograd.

Ostavka je bila prosvjed zbog pokušaja prisiljavanja vozača Srba da prihvate službene kosovske tablice. Ali iznad svega, Srbi su bili nezadovoljni beskrajnim odgodama uspostavljanja samouprave za svoje općine, kako je dogovoreno u dijalogu Beograda i Prištine uz posredovanje EU 2013. i ponovno potvrđeno 2015.

Nakon znatnih odgoda, lokalni izbori konačno su održani 23. travnja. Bojkotirani su od strane Srba, a prosječni odaziv u četiri općine bio je nešto ispod 3,5%.

Odgovor zapada

S obzirom na to da je demokratski legitimitet novoizabranih gradonačelnika doveden u znatnu sumnju, EU je odmah nakon izbora izdala oštro saopćenje. Rečeno je da ovi izbori “ne nude dugoročno političko rješenje” za četiri općine.

Tijekom sljedeća četiri tjedna, zapadni su diplomati nastojali spriječiti daljnju eskalaciju, ali s malo uspjeha. Nakon četiri tjedna, dali su si konačno oduška 26. svibnja, u zajedničkoj izjavi takozvane Kvinte (SAD, Francuska, Italija, Njemačka i UK). U izjavi se osuđuje “odluka Kosova da nasilno dobije pristup općinskim zgradama na sjevernom Kosovu unatoč našem pozivu na suzdržanost”. Također se zahtijeva da se “kosovske vlasti … odmah povuku i deeskaliraju, i … blisko koordiniraju s EULEX-om i KFOR-om [civilna misija EU-a za potporu vladavine prava i NATO-vih mirovnih snaga na Kosovu].” Teško je zamisliti jasniju raspodjelu krivnje za eskalaciju nasilja.

Kao pokazatelj koliko se situacija smatra ozbiljnom, NATO je odlučio rasporediti dodatnih 700 vojnika na Kosovo, pojačavajući trenutne snage KFOR-a od 3.700 vojnika.

Možda još značajnije, SAD, tradicionalno najjači zapadni saveznik Kosova, otkazale su daljnje sudjelovanje Kosova u zajedničkim vojnim vježbama Defender Europe 23 . Američki veleposlanik u Prištini, Jeff Hovenier, bio je nedvosmislen u svojoj osudi nedostatka spremnosti od strane kosovskog premijera, Albina Kurtija, da deeskalira krizu na sjeveru. Nije ostavio nikakve sumnje da SAD-u ponestaje strpljenja s kosovskom vladom i da razmatra daljnje kaznene mjere.

Ukorijenjene podjele

Dugoročniji problem je to što je ova kriza dio dugotrajnog spora oko statusa Kosova. Nekada autonomna pokrajina u sastavu Srbije za vrijeme bivše socijalističke Jugoslavije, status Kosova daleko je od riješenog. Sukob između Srba i Albanaca seže desetljećima u prošlost i nadograđuje se na selektivna sjećanja, i na navodno višestoljetnu konfrontaciju između različitih etničkih skupina.

Sukob je dosegao prijelomnu točku kasnih 1990-ih, što je zahtijevalo intervenciju NATO saveza 1999. i na kraju dovelo do jednostranog proglašenja neovisnosti Kosova 2008. Iako ga danas priznaje oko 100 zemalja diljem svijeta, i dalje mu se protive Srbija, Kina i Rusija. Osim toga, Kosovo ne priznaje pet država članica EU-a, od kojih su četiri članice NATO-a.

Već dulje od desetljeća, dijalogom Prištine i Beograda, uz posredovanje EU-a, pokušava se riješiti ovaj sukob tako što se dvije strane potiču na ustupke i kompromise. Ostale su dvije ključne sporne točke: odustajanje Srbije od blokiranja članstva Kosova u međunarodnim organizacijama i kosovsko prihvaćanje lokalne autonomije za Srbe u područjima u kojima oni čine većinu stanovništva. Prijedlog EU-a od kraja veljače za rješavanje ova dva pitanja i dalje je sporan za obje strane.

Čini se da su napori EU-a doveli do slijepe lice, a situacija je dodatno pogoršana zbog nedostatka napretka od strane kosovske vlade u provedbi dogovora o lokalnoj samoupravi za Srbe. Da stvar bude još gora, čini se da je vlada Kosova svojim nepromišljenim pokušajima nametanja novoizabranih gradonačelnika s njihovim vrlo upitnim demokratskim legitimitetom unazadila i ono malo napretka što je postignut.

Ovo ne znači da su srpske paralelne vlasti sjevernom Kosovu imalo legitimnije ili da su faktor stabilnosti – baš suprotno. Trenutna situacija zahtijeva deeskalaciju od strane kosovskih vlasti, ali dublji temeljni problemi u odnosima između Prištine i Beograda zahtijevaju sveobuhvatnije i uključivije rješenje koje odražava interese Kosova, Srbije i kosovskih Srba.

Kao što je visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove, Josep Borrell, dirljivo primijetio 30. svibnja: “Imamo dosta nasilja, previše nasilja. Već danas imamo previše nasilja u Europi – ne možemo si priuštiti još jedan sukob.”

Međutim, pozivi na racionalnost vjerojatno neće impresionirati sebične političare u ovom dijelu zapadnog Balkana. Stoga ostaje nejasno može li združeni zapad prikupiti potrebnu snagu ne samo za obuzdavanje trenutnog nasilja, već i za trasiranje puta prema stabilnoj budućnosti za građane Kosova.

Stefan Wolff, The Conversation

Autor je profesor međunarodne sigurnosti na Sveučilištu Birmingham

Foto: Laura Hasani / Reuters