Kosovo i Srbija: brzi dogovor, brza pogreška

Piše: Artan Sadiku

Postalo je uobičajeno odnose Kosova i Srbije promatrati kroz reakcije vlada obiju država koje su u pravilu reakcija na prethodne postupke druge strane. Srpski veto na kandidaturu Kosova za članstvo u UNESCO-u, pa odluka kosovske vlade o uvođenju 100-postotne trgovinske tarife za srpske i bosanske proizvode te otežavajuća retorika između čelnika dviju zemalja ne ukazuju na pravi problem u odnosima dviju zemalja. Oni su tek simptom duboko ukorijenjenog nepovjerenja i skepticizma čijem se rješavanju nikada nije ozbiljno pristupilo. Nastavi čitati “Kosovo i Srbija: brzi dogovor, brza pogreška”

Zašto Kosovo nije Srbija

Piše: Sofija Mandić

Najvažniji dokaz da Kosovo više nije Srbija možemo pronaći u izjavama političara na vlasti. Samo nam se čini da javnost polako kuvaju za trenutak otvorenog priznanja kosovske nezavisnosti. Stvar je zapravo već neko vreme rešena. Kako to znamo? Recimo tako što najviši zvaničnici učestalo prolivaju suze nad manjkom ljudskih sloboda i nepoštovanjem prava na Kosovu.

Pre samo nekoliko meseci, mada se slični primeri protežu i dalje u prošlost, Vlada Srbije je na najavu transformacije Kosovskih snaga u Vojsku Kosova zavapila kako je ovaj potez „protiv međunarodnog prava“. Zamerila je Vlada i to što Kosovo ne poštuje ni sopstvene ustavne norme što je „svojevrstan apsurd“. Vlada se, razume se, nije izjasnila kojim stepenom apsurda ocenjuje svakodnevno nepoštovanje međunarodnih obaveza i Ustava Srbije u Srbiji.

Poslednji primer zgražavanja nad nepravnom državom Kosovo stiže od predsednice Vlade, koja „ne očekuje ništa dobro“ od toga što su kosovski sudovi preuzeli slučajeve ratnih zločina, uključujući i one nad Srbima, od Euleksa. Brnabić je ovakav stav obrazložila time što „Priština ima političke lidere koji sprečavaju ljudska prava Srba“. Dakle, predsednica Vlade misli da se politički lideri na Kosovu mešaju u rad kosovskih sudova i zbog toga – sada dobro pazite – nema poverenja u njihov rad!

Ovo zapažanje bi bilo sasvim u redu da je predsednica Vlade makar jednom do sada primetila da se politički lideri u Srbiji, na čelu sa njenim mentorom Aleksandrom Vučićem, svakodnevno mešaju u to ko će biti uhapšen, pritvoren, osuđen, oslobođen ili čak neovlašćeno pomilovan. Možemo garantovati da Brnabić neće nimalo smetati što je Vrhovni kasacioni sud zauzeo pravni stav o bankarskim kreditima u švajcarskim francima tek nakon jasnog uputstva predsednika i uprkos tome što je predsednik ovog suda praktično do juče tvrdio da sud „ne može unapred zauzimati pravne stavove, već će odlučivati samo u konkretnim predmetima“. Neće joj smetati ni što je predsednik istog trenutka pohvalio odluku suda.

Dakle, imamo situaciju da domaće predstavnike vlasti strahovito tišti nepoštovanje prava, ali samo ako se to ne odnosi na prava građana Srbije. Pošto im je kosovska pravda na srcu, to je najpouzdaniji znak da ova teritorija ne samo da nije deo Srbije, nego da nije ni u najdaljem interesu domaćih vlasti. Da jeste, zalagali bi se za ono što im je u zemlji najmilije – nepravo i kriminal.

Kao šlag na torti stiže jadikovka Ane Brnabić o tome kako je Srbima na Kosovu uskraćeno pravo na informisanje. Zbog ovoga se čak obratila OEBS-u, tražeći njegovu reakciju. Međutim, kako predsednica Vlade vidi kršenje prava na informisanje Srba? Tako što novine na srpskom jeziku ne stižu na Kosovo (ona kaže – čak!) od novembra 2018. godine.

Osim što smo zaključili da zbog naprednjačkog apela za poštovanjem ljudskih prava Kosovo sigurno više ne može biti Srbija, možemo zaključiti i da Srbi van Srbije teško mogu pobeći od progona propagandnom štampom. Ako i pokušaju, predsednica Vlade će se pobrinuti da ovaj beg ne potraje.

Nakon nepreglednog niza izjava o tome da Srbija ima slobodne medije i da vlast ne utiče na njihovu uređivačku politiku, Ana Brnabić je ipak prevazišla sebe. Ovaj skok se može formulisati kao – našim najcrnjim neprijateljima dajte tu vladavinu prava. Našima su dosta Informer i Alo.


(Peščanik)

Trump “prodao” pa “spasio” Kosovo

Manje od 24 sata trajala je panika u srbijanskim tabloidima zbog pisma američkog predsjednika Donalda Trumpa kojim se prekjučer na Facebooku pohvalio kosovski predsjednik Hashim Thaçi. U pismu, za koje je zbog diplomatskog jezika izvjesno da ga nije pisao ni diktirao Trump, daje se načelni poticaj nastavku pregovora Beograda i Prištine o normalizaciji odnosa. To je u pojedinim publikacijama dramatično i rasistički nazvano “podrškom Šiptarima”. Par sati kasnije, teške riječi su povučene, kada je potvrđeno kako je pismo gotovo identičnog sadržaja poslano i srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Očekivano, šund-štampa nije imala nikakvih problema da okrene pilu i cijelu stvar nazove srpskom pobjedom.

No protokolarno pismo naravno nije ni jedno ni drugo, već je samo slabašan pokušaj američke diplomacije da s mrtve točke pomakne pregovore kojima je trebalo nekoliko godina da se pokrenu, samo da bi ih zadnjih tjedana niz poteza potpuno zaustavio. A pregovore je, izgleda, zaustavio Vučićev i Thaçijev pokušaj da presjeku gordijski čvor tako što bi razmijenili teritorij po etničkom ključu. Srbiji bi tako pripao jedan komad sjevernog Kosova, Kosovu znatno manji komad juga Srbije, a Beograd bi uz to Kosovo priznao kao samostalnu državu. Teritorijalne akvizicije bi Vučiću olakšale da sporazum “proda” kod kuće. Ovaj prijedlog trampe izazvao je miješane reakcije u obje zemlje, kao i među stranim diplomatima.

Plemenska logika

Najžešće su bile reakcije na Kosovu, gdje se brzo ispostavilo da je Thaçijeva inicijativa zapravo njegova solo-igra, za koju nema potporu. To je doprinijelo tome da se od trampe manje-više odustane. Srbija je na to reagirala pokušajem da poveća pritisak na Kosovo “nagovaranjem” karipskih i pacifičkih otočja da “povuku” svoja priznanja Kosova, te pojačavanjem akcija sabotaža kosovskog pristupa međunarodnim institucijama. Kosovski odgovor bio je još dramatičniji i uključivao je prije svega na uvođenje carina na proizvode iz Srbije, odnosno neki tip kosovskih “sankcija” Srbiji, a zatim i na formalno “osnivanje” Vojske Kosova, što je zapravo samo preimenovanje snaga koje postoje od ranije.

Još važnije od toga, kosovski premijer Ramush Haradinaj najavio je “platformu” koja kao uvjet za daljnje pregovore postavlja konačno srpsko priznanje Kosova i to cjelovitog. To je upravo ono što Srbija neće prihvatiti, unatoč činjenici da nad Kosovom de facto nema nikakve kontrole već gotovo punih 20 godina. Čini se zato da – unatoč stalnim pogurancima od SAD-a i EU – uskoro neće doći do ozbiljnog pomaka. U svakom slučaju, ključni akteri izgleda ne mogu zamisliti “rješenje” koje se ne bi temeljilo na etno-šovinizmu. Jer, bez obzira na to radi li se o podjeli na kojoj inzistira Beograd ili sankcijama koje provodi Priština prije svega protiv kosovskih Srba, očito je da se radi o ljudima zarobljenima u plemensku logiku.

Mimo nje nema nikakvog razloga zašto Kosovo ne bi ostalo ono što je oduvijek i bilo: multietnička zemlja koja može služiti kao most između Albanaca i Srba. Gotovo je groteskno da se kao glavna prepreka tome nudi pitanje formalne “nezavisnosti” zemlje koja takvu nezavisnost ima već dvadeset godina. Pritom ona, kao ni srpska nezavisnost uostalom, ne vrijedi baš ništa. Što, uostalom, znači nezavisnost države koja neko protokolarno pismo “od Trumpa” proglašava svojom velikom pobjedom?


(Bilten)

Foto: AFP / Andrej Isaković

Cliffhanger

Piše: Dejan Ilić

Kada sledeći put poseti Kosovo, Vučić će objasniti šta je rekao ovaj put. A onda će posle toga, u jednoj novoj poseti objasniti svoje objašnjenje. A to novo objašnjenje će pak objasniti – kada bude ponovo došao na Kosovo… I tako, ako se on pita, u nedogled. Pitanje je krajnje jednostavno: čemu služe govori koje naknadno treba objasniti, iako su najavljeni upravo kao govori u kojima će sve biti objašnjeno? Reklo bi se da je i odgovor prost: ničemu. Ali, to nije tačan odgovor. Nastavi čitati “Cliffhanger”

Tomislav Marković: Dobar dan, mirdita – šta albanska kultura traži u Beogradu?

Festival “Mirdita, dobar dan”, koji se već pet godina održava u Beogradu i predstavlja kosovsku kulturnu scenu, postao je pravi trn u oku srpskim desničarima. Prošle godine su samo pripadnici Srpskog sabora Zavetnici upali u Dom omladine i ometali otvaranje festivala, a ove godine u borbu protiv kulturne razmene uključio se znatno veći broj organizacija.  Nastavi čitati “Tomislav Marković: Dobar dan, mirdita – šta albanska kultura traži u Beogradu?”

Evo zašto Katalonija nije Balkan (gdje počinju i prestaju sličnosti između Španjolske i bivše Jugoslavije)

Piše: Vassilis Petsinis

Kriza u Kataloniji, bogatoj autonomnoj oblasti na sjeveroistoku Španjolske, stavila je u fokus pitanjâ o državnoj suverenosti i samoodređenju diljem Europe. Jedna značajna nuspojava ove političke debate je široko rasprostranjena tendencija među političkim analitičarima i novinarima u različitim dijelovima srednje i istočne Europe da prave analogije između svoga i katalonskog slučaja. Slijedom toga, kriza u Kataloniji ‘prevedena’ je, tj. stavljena u kontekst drugih problema u Europi, poput  kontroverzi glede mađarske manjine u Slovačkoj i Rumunjskoj, aneksije Krima i previranjima u istočnoj Ukrajini. Nastavi čitati “Evo zašto Katalonija nije Balkan (gdje počinju i prestaju sličnosti između Španjolske i bivše Jugoslavije)”

Sramotno razbacivanje javnim novcem ali može i drugačije

Tužno je i zabrinjavajuće koliko toga građani Bosne i Hercegovine toleriraju svojim političarima. Ovo je nažalost jedna od najsiromašnijih europskih država, ali to ne biste znali ako pogledate plaće ili vozne parkove BiH vladara.

Najnoviji biser je vijest da je član Predsjedništva BiH, Mladen Ivanić, dobio službeni automobil koji je koštao oko 200.000 konvertibilnih maraka (100.000 eura). On sigurno nije iznimka – malo je vjerojatno da se druga dva člana Predsjedništva voze  u npr. polovnim Nissanima.

Da li je stvarno potrebno biti tako rastrošan u državi poput BiH? Što se želi pokazati? Još važnije, kada će građani napokon početi reagirati, u smislu da glasaju protiv onih koji troše ogromne javne novce za svoj komfor? Ako bi političari znali da je cijena takve – za osiromašene građane ponižavajuće – rastrošnosti gubitak izbora, vjerojatno bi brzo prestali.

Da može drugačije, čak i u regiji, pokazuje primjer gradonačelnika Prištine, Shpenda Ahmetija, koji na posao ide javnim prevozom. Prilog je napravila Aljazeera Balkans.

Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji

Piše: Neven Šimić

Ove godine navršava se 30 godina od nastanka Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), dokumenta koji je imao presudan utjecaj na srpsku politiku druge polovice 80-ih i početkom 90-ih u tadašnjoj Jugoslaviji. Nastavi čitati “Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji”