Pokušaji Europe da se izolira od globalne krize riskiraju pogoršanje ionako očajne situacije

Prema riječima preživjelih, ribarski brod koji je prevozio uglavnom afganistanske i pakistanske migrante prema Italiji prevrnuo se gotovo trenutačno u srijedu. Znamo je da je poginulo najmanje 78 ljudi, ali pravi broj mogao bi biti puno veći. Stotine ljudi bile su nagurane u neadekvatno plovilo koje je potonulo 50 milja od grčkog obalnog grada Pylosa.

U Grčkoj, političke stranke obustavile su predizbornu kampanju i proglašena je trodnevna žalost. Međutim, postoji razlog zašto je stradali brod putovao pučinom, u jednom od najdubljih dijelova Mediterana. Brodovi s migrantima izlažu se većim rizicima i putuju dulje kako bi izbjegli patrole i ilegalna odbijanja koja su dokumentirana u Grčkoj. Tijekom kampanje za ponovni izbor za premijera, Kyriakos Mitsotakis iskoristio je priliku i oponašaoTrumpove metode obećavši proširenje graničnog zida s Turskom.

Kao što ovotjedna tragedija ilustrira, drakonske mjere odvraćanja ne zaustavljaju neregularne migracije – one tjeraju očajne ljude na još opasnije akcije. Ali nije samo Grčka ta koja bi trebala dobro razmisliti o svome pristupu. U cijeloj Europi vlade neiskreno tvrde da se podizanje visokih zidova i ograda od bodljikave žice, te prebacivanje odgovornosti za tražitelje azila na treće zemlje može tumačiti kao moralni čin. “Razbijanje poslovnog modela krijumčara ljudima” postalo je opravdanje za strategiju Fortress Europe (tvrđava Europa), a to je izoliranje nekih od najbogatijih svjetskih društava od posljedica globalnih kriza.

Pokretači prisilnog raseljavanje (sukobi, vanredna klimatska situacija, napadi na ljudska prava i ekonomska nesigurnost) postali su obilježja geopolitičkog pejzaža 21. stoljeća. Ali ova nova Europa, pod sve većim utjecajem radikalne desnice, užurbano eksternalizira svoju savjest putem sumnjivih poslova. EU je u nedjelju dala obrise potencijalnom sporazumu s tuniskim autoritarnim vođom Kaisom Saiedom, prema kojem će ova sjevernoafrička država dobiti ekonomsku pomoć u zamjenu za pojačanu kontrolu granica i olakšanu repatrijaciju iz Italije.

Gospodin Saied nedavno je promovirao teoriju zavjere da se crni afrički migranti upućuju kao prijetnja arapsko-muslimanskoj kulturi Tunisa, što je dovelo do nasilnih napada na subsaharske izbjeglice. Čini se da niti ovo, niti užasno zlostavljanje migranata u susjednim libijskim pritvorskim kampovima koje financira Italija, nisu dali EU razlog da se zamisli. Naprotiv. U skladu sa željama talijanske premijerke Giorgie Meloni, prošlog su tjedna ublažena pravila o “sigurnim” odredištima izvan EU za podnositelje zahtjeva kojima je odbijen zahtjev za azil. Britanija, naravno, još uvijek planira po hitnom postupku slati ilegalne migrante u Ruandu, što je u suprotnosti s međunarodnim pravom.

Ovog je tjedna UNHCR izvijestio o rekordnom porastu prisilnih raseljavanja – 19,1 milijuna iz godine u godinu. Europa, na svoju trajnu sramotu, uglavnom prepušta siromašnijim zemljama svijeta da se nose s posljedicama. Ali, bez sigurnijih i legalnih ruta do europskih zemalja, vrlo mali dio tih ljudi pokušat će ipak nekako doći ovamo. I kao što je bio slučaj ovaj tjedan, neki će umrijeti u pokušaju. Potrebna je promjena pristupa i promjena stava.

The Guardian