Udruga koja normalizira različitosti na fakultetu

U Bosni i Hercegovini ne postoji udruga preko koje bi se studenti i studentice borili protiv nasilja i diskriminacije nad LGBT+ osobama. Iako je inicijativa „Nisam tražila“ odškrinula vrata za tu problematiku još uvijek ništa nije formalizirano. Kao primjer pozitivne prakse može poslužiti udruga ZA-Pravo LGBTIQ+ (ZA Pravo) osnovana u Republici Hrvatskoj prije dvije godine na zagrebačkom Pravnom fakultetu, koja se bori protiv diskriminacije i radi na vidljivosti kvir osoba u fakultetskom i sveučilišnom prostoru.

Nastavi čitati “Udruga koja normalizira različitosti na fakultetu”

Europska unija se mora obračunati s Orbánom

Prezir koji mađarski premijer pokazuje prema normama EU zahtijeva odgovor

Posljednjih godina, dok je Viktor Orbán učvršćivao svoju vlast nad mađarskim političkim sustavom, stekao je kult sljedbenika među američkom republikanskom desnicom. Taj status potvrđen je prošli tjedan kada su američki konzervativci organizirali posebnu konferenciju u Budimpešti, čiji je vrhunac bilo obraćanje od strane ponovno izabranog premijera. Govoreći o temi konferencije “Bog, domovina, obitelj”, samozvani stjegonoša “neliberalne demokracije” nije se suzdržavao. Delegatima je rečeno da “ideološki obučeni birokrati” u Washingtonu i Bruxellesu, u dosluhu s progresivnim liberalima i “neomarksistima”, nastoje potkopati tradicionalne zapadne vrijednosti. Gospodin Orbán potom je objasnio strategiju koju je poduzela Mađarska za iskorijenjivanje ove prijetnje. “Prva točka u mađarskoj formuli,” rekao je, “je igranje po vlastitim pravilima.”

Nastavi čitati “Europska unija se mora obračunati s Orbánom”

Top lista regionalnih dezinformatora

Tijekom pandemije Covida-19 potvrdilo se da dezinformacije ne poznaju granice. Netočne tvrdnje vezane za bolest koju uzrokuje novi koronavirus i za cjepiva protiv te bolesti se putem digitalnih komunikacijskih kanala ubrzano šire svijetom. Posebno to vrijedi za države među kojima ne postoje jezične barijere, kakav je i prostor bivše Jugoslavije.

Najveći problem pritom predstavljaju dezinformacije koje plasiraju znanstvenici/e i liječnici/e, tj. ljudi koji netočne tvrdnje u javnu sferu iznose iz pozicije znanstvenog autoriteta.

Nastavi čitati “Top lista regionalnih dezinformatora”

Svi moji izgubljeni EURI

Prvi izgubljeni EURO

Taj EURO devedeset i šeste nije po dobrom zapamtila domaćin Engleska, tada stabilna članica ujedinjene Evrope. Godina 1996. bila je godina početka mira u Bosni i Hercegovini. 24. aprila 1996. fudbalska selekcija BiH igrala je u Zenici prijateljski meč sa prijateljskomi Albanijom. Završilo je miroljubivih 0:0. To je bio naš drugi zvanični (prijateljski) meč. Prvi smo odigrali također sa Albanijom u Tirani, deset dana nakon uzbudljive potpis-završnice u Dejtonu 1995.

Nastavi čitati “Svi moji izgubljeni EURI”

Ivan Lovrenović, „Andrićevstvo“, turkofilija, turkofobija

Mislilo se do sada da je o Ivi Andriću čaršija „znala“ sve: za hrvatsko-katoličku bio je nacionalni prebjeg i vjerski konvertit, posrbica i prodana duša, za građansku srpsku – fra Ivan-beg, politički suncokret koji je iznevjerio kralja i monarhiju a za pun tanjur i miran život prihvatio Tita i komuniste, za bošnjačko-muslimansku mrzitelj islama, Bosne i muslimana. Još koješta se nadodavalo. Neki su mudri hrvatski književni povjesničari pouzdano znali da je fratarsko kopile, bošnjački znalci su ih korigirali: ne, no je begovsko pa mu otuda genijalnost, a osim toga napisao je po naredbi Udbe roman Derviš i smrt , to kukavičje jaje koje je morao potpisati Meša Selimović da bi muslimani lakše progutali prijevaru (vidi ovdje: Lažni pisac Meša Selimović). A u svim čaršijama jednako se „znalo“ i da je bio beskrupulozni erotoman, mizantrop, škrtac, itd.

Nastavi čitati “Ivan Lovrenović, „Andrićevstvo“, turkofilija, turkofobija”

Enver Kazaz: Ivan Lovrenović – pisac estetskih uzleta i hroničar društvenog poraza

Sadržaj:

  1. Putovanje kao semantički prostor teksta
  2. Romaneskni hibridi s mozaikom bola
  3. Izgubljeni zavičaj – civilizacijski oblutak i čelične gusjenice čiste Nacije, čiste Vjere
  4. Čitanje prostora i zaboravljena kultura smrti
  5. Unutarnja zemlja – strukturni obrasci pluralnosti i kulturnog poliloga
  6. Razaranje unutarnje zemlje – princip kulturnog poraza
  7. Publicistička hronika društvenog poraza
  8. U središtu kanona
Nastavi čitati “Enver Kazaz: Ivan Lovrenović – pisac estetskih uzleta i hroničar društvenog poraza”

Sedam mitova o vakcini protiv koronavirusa

Kako vakcine protiv koronavirusa postaju sve prisutnije, tako se sve više šire i lažne informacije, mitovi i pogrešne pretpostavke o njima. Ovo nije dobro zato što takve laži usporavaju prihvatanje vakcina, a široko prostranjena imunizacija je najbrži i najbolji način da se polako počnemo vraćati normalnijem načinu života. Ono što slijedi su sedam najučestalijih mitova koje sam čuo od pacijenata, prijatelja i kolega, zajedno sa mojim protuargumentima.

Nastavi čitati “Sedam mitova o vakcini protiv koronavirusa”

(Ni)je li ona, Jedna od nas?

Film Jedna od nas, hrvatskog redatelja Đure Gavrana, iako istoimenog naslova kao bestseler autorice Osne Sejerštad, ne vuče gotovo nikakve paralele s ovim književnim ostvarenjem, osim univerzalnih mjesta o (ne)pripadnosti glavne protagonistice zajednici i njezinoj potrazi za identitetom, ali i o tome šta se događa kada ga ne pronađe.

Nastavi čitati “(Ni)je li ona, Jedna od nas?”

Brisel, Sarajevo, Moskva, CNN i majka Šefika

povodom *Međunarodnog dana Majki

Brisel

Negdje s početka strateški osmišljene, **lenjingradoidne-samo-nešto-duže-opsade Sarajeva u mirnodopskom europskom ozračju (1992-1995), CNN je u ostatku svijeta bio, bez današnje konkurencije, primarni izvor izravnih audio i video informacija o dvostrukoj agresiji na malu Jugoslaviju. Nastavi čitati “Brisel, Sarajevo, Moskva, CNN i majka Šefika”

Ovo su naši najčitaniji tekstovi u 2019.

Ovo je naših top 5 u prošloj godini. Mislimo da ih vrijedi pročitati pa ih ovdje i preporučamo. Teme koje su dominirale prošle godine uglavnom su političke, a zadovoljstvo nam je da nam raste broj čitatelja. Hvala svima.

Sretna Nova godina. Idemo dalje.

  1. Uspavanka za političkog klauna O „karikaturalnom probosanskom mesiji“ Željku Komšiću, šteti koju je napravio i o njegovim građanskim navijačima kojima se možda napokon upalila lampica.
  2. Enver Hoxha: luđak koji je upravljao ludnicom O jednom nevjerojatnom režimu i o njegovom neupitnom vođi.
  3. SPD: Zar im još nije dosta? O nezasitnim bivšim SDP-ovcima koji imaju novi ‘projekt’.
  4. Denis Bećirović je problem za multietnički SDP O političaru iz SDP BiH koji se baš i ne uklapa u koncept dijaloga i diplomatske obazrivosti u multietničkom društvu.
  5. Dodik i njegove korisne budale O političarima koji već godinama nasjedaju na jeftine provokacije Milorada Dodika i tako mu pomažu.

Zašto Kosovo nije Srbija

Piše: Sofija Mandić

Najvažniji dokaz da Kosovo više nije Srbija možemo pronaći u izjavama političara na vlasti. Samo nam se čini da javnost polako kuvaju za trenutak otvorenog priznanja kosovske nezavisnosti. Stvar je zapravo već neko vreme rešena. Kako to znamo? Recimo tako što najviši zvaničnici učestalo prolivaju suze nad manjkom ljudskih sloboda i nepoštovanjem prava na Kosovu.

Pre samo nekoliko meseci, mada se slični primeri protežu i dalje u prošlost, Vlada Srbije je na najavu transformacije Kosovskih snaga u Vojsku Kosova zavapila kako je ovaj potez „protiv međunarodnog prava“. Zamerila je Vlada i to što Kosovo ne poštuje ni sopstvene ustavne norme što je „svojevrstan apsurd“. Vlada se, razume se, nije izjasnila kojim stepenom apsurda ocenjuje svakodnevno nepoštovanje međunarodnih obaveza i Ustava Srbije u Srbiji.

Poslednji primer zgražavanja nad nepravnom državom Kosovo stiže od predsednice Vlade, koja „ne očekuje ništa dobro“ od toga što su kosovski sudovi preuzeli slučajeve ratnih zločina, uključujući i one nad Srbima, od Euleksa. Brnabić je ovakav stav obrazložila time što „Priština ima političke lidere koji sprečavaju ljudska prava Srba“. Dakle, predsednica Vlade misli da se politički lideri na Kosovu mešaju u rad kosovskih sudova i zbog toga – sada dobro pazite – nema poverenja u njihov rad!

Ovo zapažanje bi bilo sasvim u redu da je predsednica Vlade makar jednom do sada primetila da se politički lideri u Srbiji, na čelu sa njenim mentorom Aleksandrom Vučićem, svakodnevno mešaju u to ko će biti uhapšen, pritvoren, osuđen, oslobođen ili čak neovlašćeno pomilovan. Možemo garantovati da Brnabić neće nimalo smetati što je Vrhovni kasacioni sud zauzeo pravni stav o bankarskim kreditima u švajcarskim francima tek nakon jasnog uputstva predsednika i uprkos tome što je predsednik ovog suda praktično do juče tvrdio da sud „ne može unapred zauzimati pravne stavove, već će odlučivati samo u konkretnim predmetima“. Neće joj smetati ni što je predsednik istog trenutka pohvalio odluku suda.

Dakle, imamo situaciju da domaće predstavnike vlasti strahovito tišti nepoštovanje prava, ali samo ako se to ne odnosi na prava građana Srbije. Pošto im je kosovska pravda na srcu, to je najpouzdaniji znak da ova teritorija ne samo da nije deo Srbije, nego da nije ni u najdaljem interesu domaćih vlasti. Da jeste, zalagali bi se za ono što im je u zemlji najmilije – nepravo i kriminal.

Kao šlag na torti stiže jadikovka Ane Brnabić o tome kako je Srbima na Kosovu uskraćeno pravo na informisanje. Zbog ovoga se čak obratila OEBS-u, tražeći njegovu reakciju. Međutim, kako predsednica Vlade vidi kršenje prava na informisanje Srba? Tako što novine na srpskom jeziku ne stižu na Kosovo (ona kaže – čak!) od novembra 2018. godine.

Osim što smo zaključili da zbog naprednjačkog apela za poštovanjem ljudskih prava Kosovo sigurno više ne može biti Srbija, možemo zaključiti i da Srbi van Srbije teško mogu pobeći od progona propagandnom štampom. Ako i pokušaju, predsednica Vlade će se pobrinuti da ovaj beg ne potraje.

Nakon nepreglednog niza izjava o tome da Srbija ima slobodne medije i da vlast ne utiče na njihovu uređivačku politiku, Ana Brnabić je ipak prevazišla sebe. Ovaj skok se može formulisati kao – našim najcrnjim neprijateljima dajte tu vladavinu prava. Našima su dosta Informer i Alo.


(Peščanik)

Ovo su naši najčitaniji tekstovi u 2018.

Ovo je naših top 5 u prošloj godini. Mislimo da ih vrijedi pročitati pa ih ovdje i preporučamo. Zadovoljstvo nam je da nam raste broj čitatelja, te da su teme koje obrađujemo dosta raznolike.

1. Dva loša i Boriša O kandidatima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. O nacionalizmu, ispraznom populizmu i ‘glasu budućnosti’.

2. Enver Hoxha: luđak koji je upravljao ludnicom O jednom nevjerojatnom režimu i o njegovom neupitnom vođi.

3. Kraftwerk brani Sarajevo O koncertu najutjecajnije grupe svih vremena i o Sarajevu.

4. Zaista, ima li išta napornije od žena i njihovih prava? O jednome ružnom, uznemiravajućem skandalu u Hrvatskoj.

5. Poetika driblinga O nogometu općenito i o Diegu Maradoni.

Trump “prodao” pa “spasio” Kosovo

Manje od 24 sata trajala je panika u srbijanskim tabloidima zbog pisma američkog predsjednika Donalda Trumpa kojim se prekjučer na Facebooku pohvalio kosovski predsjednik Hashim Thaçi. U pismu, za koje je zbog diplomatskog jezika izvjesno da ga nije pisao ni diktirao Trump, daje se načelni poticaj nastavku pregovora Beograda i Prištine o normalizaciji odnosa. To je u pojedinim publikacijama dramatično i rasistički nazvano “podrškom Šiptarima”. Par sati kasnije, teške riječi su povučene, kada je potvrđeno kako je pismo gotovo identičnog sadržaja poslano i srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Očekivano, šund-štampa nije imala nikakvih problema da okrene pilu i cijelu stvar nazove srpskom pobjedom.

No protokolarno pismo naravno nije ni jedno ni drugo, već je samo slabašan pokušaj američke diplomacije da s mrtve točke pomakne pregovore kojima je trebalo nekoliko godina da se pokrenu, samo da bi ih zadnjih tjedana niz poteza potpuno zaustavio. A pregovore je, izgleda, zaustavio Vučićev i Thaçijev pokušaj da presjeku gordijski čvor tako što bi razmijenili teritorij po etničkom ključu. Srbiji bi tako pripao jedan komad sjevernog Kosova, Kosovu znatno manji komad juga Srbije, a Beograd bi uz to Kosovo priznao kao samostalnu državu. Teritorijalne akvizicije bi Vučiću olakšale da sporazum “proda” kod kuće. Ovaj prijedlog trampe izazvao je miješane reakcije u obje zemlje, kao i među stranim diplomatima.

Plemenska logika

Najžešće su bile reakcije na Kosovu, gdje se brzo ispostavilo da je Thaçijeva inicijativa zapravo njegova solo-igra, za koju nema potporu. To je doprinijelo tome da se od trampe manje-više odustane. Srbija je na to reagirala pokušajem da poveća pritisak na Kosovo “nagovaranjem” karipskih i pacifičkih otočja da “povuku” svoja priznanja Kosova, te pojačavanjem akcija sabotaža kosovskog pristupa međunarodnim institucijama. Kosovski odgovor bio je još dramatičniji i uključivao je prije svega na uvođenje carina na proizvode iz Srbije, odnosno neki tip kosovskih “sankcija” Srbiji, a zatim i na formalno “osnivanje” Vojske Kosova, što je zapravo samo preimenovanje snaga koje postoje od ranije.

Još važnije od toga, kosovski premijer Ramush Haradinaj najavio je “platformu” koja kao uvjet za daljnje pregovore postavlja konačno srpsko priznanje Kosova i to cjelovitog. To je upravo ono što Srbija neće prihvatiti, unatoč činjenici da nad Kosovom de facto nema nikakve kontrole već gotovo punih 20 godina. Čini se zato da – unatoč stalnim pogurancima od SAD-a i EU – uskoro neće doći do ozbiljnog pomaka. U svakom slučaju, ključni akteri izgleda ne mogu zamisliti “rješenje” koje se ne bi temeljilo na etno-šovinizmu. Jer, bez obzira na to radi li se o podjeli na kojoj inzistira Beograd ili sankcijama koje provodi Priština prije svega protiv kosovskih Srba, očito je da se radi o ljudima zarobljenima u plemensku logiku.

Mimo nje nema nikakvog razloga zašto Kosovo ne bi ostalo ono što je oduvijek i bilo: multietnička zemlja koja može služiti kao most između Albanaca i Srba. Gotovo je groteskno da se kao glavna prepreka tome nudi pitanje formalne “nezavisnosti” zemlje koja takvu nezavisnost ima već dvadeset godina. Pritom ona, kao ni srpska nezavisnost uostalom, ne vrijedi baš ništa. Što, uostalom, znači nezavisnost države koja neko protokolarno pismo “od Trumpa” proglašava svojom velikom pobjedom?


(Bilten)

Foto: AFP / Andrej Isaković

Ko pije, a ko je dužan platiti porez?

Piše: Kulović Selma

Platišama poreza se treba priključiti i do sad već legendarna brojka od 843 identifikovanih fizičkih lica u FBiH kojima novac liježe na online servise plaćanja, a govori se i o preko 50,000 ljudi koji primaju uplate iz inostranstva iz ma kojeg razloga – vlast tu ne diskiminira. Dijele oni narod po naciji, religiji, jeziku i u koju stranu pišaju, ali pare su pare. Nastavi čitati “Ko pije, a ko je dužan platiti porez?”