Doajen bh. novinarstva Senad Avdić napisao je feljton u tri dijela o Draženu Ričlu Pari. Objavljen je na stranicama Slobodne Bosne prije dvadesetak dana.

Kultura sjećanja važna je društvena stavka, pa su ovakvi tekstovi, pogotovo od strane suvremenika i donekle saučesnika, vrijedan dokument. Feljton je izrazito zanimljiv kao podsjetnik iz prve ruke na zlatni period sarajevske pop-rock scene i Sarajeva uopće. Osim toga, jako je duhovit, što ne bi trebalo iznenaditi Avdićeve čitatelje.

Tekstovi su najavljeni kao “priča o jednom vremenu u kojem je živjeti u ovom gradu (i pri tom biti mlad) predstavljalo jedinstvenu, ogromnu privilegiju”. Neka na tome ostane.

Prvi dio

Prije nekoliko mjeseci dok je medijskim pejzažom regiona dominirala polemika između Davora Sučića Sule i Nenada Jankovića-Karajlića oko autorstva nad predratnim pjesmama „Zabranjenog pušenja“, jedan beogradski list objavio je fotografiju koju prije toga ne samo što nikada nisam vidio nego joj ne mogu utvrditi ni vrijeme ni mjesto porijekla. Tu i ne bi ništa čudno bilo, da se negdje u pozadini slike ne vidi i moja ništavnost u razgovoru sa nekim likom koga danas ne mogu identificirati. U drugom planu sam prepoznao Hamdiju Karalića, nedavno preminulog novinara Radija Sarajeva i mog fakultetskog kolegu. Smio bih se zakleti da prepoznajem i Zlatka Zlaju Arslanagića, dakle, slika je nastala prije nego što je nastala „Crvena jabuka“(1985).

Ostatak pročitajte OVDJE.

Drugi dio

Goran Bregović je svojedobno, objašnjavajući razliku između sarajevskih, sa jedne, i beogradskih i zagrebačkih, sa druge strane (u kontekstu uloge u muzičkoj industriji) govorio) da te „sarajevski mediji mogu afirmisati, ‘pogurati’, ali te ne mogu uništiti kao što mogu beogradski i zagrebački“.

Mediji u Sarajevu, sa izuzetkom omladinske štampe (odnosno „Naših dana“ u kojima sam tada pisao), te Drugog programa Radio Sarajeva sa oprezom, pa i neprijateljstvom su tretirali novi muzički talas početkom 80-ih godina. Generalno, uređivačka politika na radiju i televiziji tih godina bila je konzervativna i rigidna. Postojale su interne „crne liste“ na kojima su se manje-više nalazili svi izvođači jugoslovenskog „novog talasa“, „Azra“, „Idoli“, „Šarlo Akrobata“, „Haustor“, kao i oni nešto stariji poput „Buldožera“, ili „Riblje Čorbe“.

Ostatak pročitajte OVDJE.

Treći dio

Godine 1984. i 1985. za sarajevsku muzičku scenu su predstavljale njen kreativni i komercijalni vrhunac, kao što su to 1976-77 bile za London, ili 1980-81 za Beograd i Zagreb. Dok se u ostalim dijelovima Jugoslavije stišavala novotalasna euforija pretvarajaći se u u pomalo konfekcijsku, upristojenu muzičku robu, Sarajevo je živjelo svoj veliki povratak na davno izgubljeno mjesto prijestolnice jugoslovenske popularne muzike.

Ostatak pročitajte OVDJE.