Mali životopisi: Ladin

Završio sam svoju novu knjigu i poslao je izdavaču, Seidu Serdareviću, u Zagreb. Dok je to još bilo moguće, unosio sam sitnije i krupnije izmjene u tekstu. Mijenjao sam naslov nekoliko puta. U kratkom vremenskom rasponu, dopisivao sam nove stranice, bio sam nervozan, a moj izdavač strpljiv i pun razumijevanja. Sada je knjiga završena i spremna za objavljivanje. Ali kako mi znamo da je pisanje knjige završeno? Ne znamo. Uvijek postoji nešto što bismo rado naknadno dopisali. Cioran kaže da je knjiga spremna za objavljivanje onda kad nam se njeno pisanje ogadi. Nastavi čitati “Mali životopisi: Ladin”

Dva pisma iz Sarajeva

Dragi katolički kleru, uvažena hrvatska inteligencijo,

Za početak, čestitke na uspješno organiziranom Bleiburg-derneku u Sarajevu. Nema veze što je isti proizveo rijetko viđenu ideološku i međuetničku napetost u postdaytonskoj BiH i što su kordoni policije spriječili vrlo izvjesne incidente. Lijepo je i nadasve odgovorno što ste uzeli u obzir kontekst i historijsku simboliku Sarajeva, preuzimajući u svoje evanđeoske ruke vruć revizionistički krompir iz Hrvatske. Riječju, lijepo je što ste Za Revizionizam Spremni. Nastavi čitati “Dva pisma iz Sarajeva”

Jesu li Bosna i Hercegovina u istoj državi?

Prije nego išta napišem o temi održavanju mise za žrtve Bleiburga u sarajevskoj katedrali, moram reći da nitko ne bi bio sretniji od mene da barem rasprave o događajima iz Drugog svjetskog rata, kad već ne mogu one o ratovima devedesetih godina, prestanu biti pogonsko gorivo za podgrijavanje nacionalizma, poticanje novog nepovjerenja među ovdašnjim narodima i histeriju u javnom prostoru. Međutim, to će nažalost biti moguće tek kada svi ključni politički akteri i vjerske zajednice jednostavno prihvate antifašističko opredijeljenje kao temeljnu civilizacijsku odrednicu i prestanu relativizirati zločinačke režime i pokrete, pokušavajući ih u najmanju ruku izjednačiti sa socijalističkim razdobljem kroz priču o dva totalitarizma. Nastavi čitati “Jesu li Bosna i Hercegovina u istoj državi?”

MALI ŽIVOTOPISI: Nezavršena partija šaha

Sredinom marta ove 2020. godine, prije nego što su zbog korona virusa zatvoreni restorani i obustavljen gradski saobraćaj, na putu do hotela Evropa prolazio sam kroz onu usku ulicu pored Muzeja književnosti. Iz čiste radoznalosti otvorio sam teška drvena vrata i ušao u dvorište. Nikoga nije bilo, napravio sam krug i osmatrao fasadu kuće. Otkad sam se vratio, prolazim kroz grad i zagledam poznata mjesta. Nastavi čitati “MALI ŽIVOTOPISI: Nezavršena partija šaha”

Nelagoda

Čudesno je kako neke naizgled sporedne slike iz djetinjstva ostanu s nama sve ove godine, i nadžive mnoge strašne i nemoguće stvari koje smo vidjeli i iskusili.

Ne znam točno gdje, ali stanovao je u našem naselju. Bio je nekako neobičan mladić. Visok, izrazito mršav, blijedog izduženog lica, tamnih očiju, isturenih jagodica i pravilnog nosa. Blago valovita kosa do pola čela. Ako nije bio u trenirci, nosio bi široke hlače na zvono i uvijek iste, jednostavne bijele platnene tenisice. Oko sebe je gledao kao da se nečega ustručava. Tih i povučen, a u isto vrijeme popularan jer je bio daleko najbolji nogometaš u naselju. Nastavi čitati “Nelagoda”

Dok motaš joint ispred granapa u Švrakinom

Piše: Neven Šimić

Izmislili smo umjetnost da ne bi propali od istine, parafraza je poznate Nietzscheove misli, gdje najpoznatiji brko među filozofima propituje umjetničke epohe i estetske kategorije, dajući umjetnosti duhovna i terapeutska svojstva. Nietzschea je i u slobodnijoj interpretaciji prilično nategnuto dovesti u kontekst humora. Osim ako baš nemate uvrnuti pogled na svijet poput onih likova iz Monty Pythona. Nije poznato jesu li u Helem Nejse timu razmišljali o Nietzscheu kada su stvarali crtani film Bruca, Braca, Bruda i Brada. Nastavi čitati “Dok motaš joint ispred granapa u Švrakinom”

Građani Sarajeva ne smiju zaboraviti smjenu ove vlade

Promjene nabolje dragocjena su rijetkost u bosanskohercegovačkoj politici. Donedavna kantonalna vlada u Sarajevu jedna je od tih pozitivnih anomalija. Bila je trn u oku Bakiru Izetbegoviću i njegovim patriotskim privjescima. Zajedničkim naporima uspjeli su je srušiti i isporučiti Kanton SDA mešetarima. Nastavi čitati “Građani Sarajeva ne smiju zaboraviti smjenu ove vlade”

Teta razapeta teško diše

Jedan od prepoznatljivijih simbola Sarajeva je skulptura kolokvijalno znana kao Teta razapeta. Izvorno ime same skulpture je Figura na stolici, a njen autor je poznati bh. umjetnik Alija Kučukalić. Teta razapeta važan je sarajevski toponim, mjesto pogodno da se nađete sa prijateljicom, ljubavnikom, poslovnim partnerima ili školskim drugom. Tetu razapetu neko je oplemenio zanimljivim modnim dodatkom. Naime, ona je jučer osvanula sa gas maskom, poručujući građanima Sarajeva da se u ovom gradu teško diše. Nastavi čitati “Teta razapeta teško diše”

Uspavanka za političkog klauna

Piše: Neven Šimić

Puno je ovih decembarskih dana proliveno tinte i žuči zbog Željka Komšića. Razlog je samo jedan: dotični lijevi protagonist omogućio je desnoj SDA da ponovo uspostavi vlast u najvažnijem kantonu. Mnoge je to nasekiralo. Naročito se snebivaju oni koji svih ovih godina uporno glasaju za njega pa se onda još upornije čude zašto im je zemlja u kojoj žive tako podijeljena. Elem, zabavno je posmatrati donedavne Komšićeve adorizatore i fanove kako se posipaju pepelom ili zgražavaju. Čitava ta bujica zgražavanja može se svesti na žalopojku da je Komšić prodao obraz. Time se valjda želi reći da je ovaj imao obraz i prije nego je javno obznanio da su kafana i SDA njegova sudbina. Nastavi čitati “Uspavanka za političkog klauna”

Studirati u Sarajevu

Piše: Edin Smailović

Studentski dom

Oktobar je. Miholjsko ljeto. Prozor naše sobe gleda na naselje Vojničko polje. Bezbrižni smo. Zalegli smo na krevete. Glumac pali cigaru i odvrće cd plejer. Ubrzo se čuje ,,Balkane moj“ od Azre. Bila je to kompilacija Azrinih hitova kupljena na ogromnoj divljoj pijaci na Stupu. Sjećam se da sam posljednje pare dao za nju. Briga me, pomislio sam, imam bon za večeru. Nastavi čitati “Studirati u Sarajevu”

Zašto je devetogodišnji dječak mislio da je započeo opsadu Sarajeva

Početkom 1990-ih, etničke napetosti u bivšoj Jugoslaviji rezultirale su nizom ratova. Opsada Sarajeva jedna je od najbrutalnijih epizoda ovih ratova. Devetogodišnji Igor Drljača, učenik trećeg razreda sarajevske osnovne škole Simon Bolivar kada je rat počeo, uvjeren je da je to njegova krivica. Osjećajući se nervoznim zbog loše ocjene iz likovnog, molio se da se više nikada ne mora vratiti u školu. Želja mu se na sudbonosan način ispunila. Nastavi čitati “Zašto je devetogodišnji dječak mislio da je započeo opsadu Sarajeva”

Ima izać

Piše: Miljenko Jergović

Majstore, ima izać! – čulo se negdje od sredine prepunog autobusa.

Ono – Majstore – služilo je da odobrovolji šofera, jer je na njemu hoće li stati ili neće stati. I majstor bi ponekad stao. A nekad i ne bi. Ovisno o njegovoj volji.

Danas je opet – ima izać! Ali danas je samo do vas. Nema više majstora. Nastavi čitati “Ima izać”

Metropola mora bolje

Piše: Zlatko Bosnić

Ima javnih i društvenih fenomena, zbivanja i tema sveprisutnih, a nikada jasno definiranih i podrobno objašnjenih većini, tzv. prosječnom građaninu.

Šta bi značilo i kako bi izgledalo kada bi medijski prostor i vrijeme makar povremeno bili otvoreni i posvećeni pravim temama. U tom slučaju u medijima bi bilo, u tzv. općoj javnosti, mjesta i za pitanja zanimljiva i važna većini. Takva pitanja mogla bi država regulirati da važe za elektronske i printane medije, za javne i privatne servise. Mogla bi ali iz nekih razloga neće. To je suvišan luksuz za državu kakva je današnja Bosna i Hercegovina. Kada bi bilo i mnogo više vremena i medijskih načina i oblika za javne nastupe ni to ne bi bilo dostatno političarima da građanima nude svoj neartikulirani ego. Njihova već odavno bajata, nerealna obećanja i samohvalisanje građani su već odavno dešifrirali: jasno im je da nesposobni i amoralni politikanti tako čuvaju svoje ničim zaslužene pozicije. U daytonskoj BiH to glatko prolazi, a OHR i ‘’marljivi’’ Inzko dodaju svoj bahati obol – misli se na njihove plate.

I nije to sve. Mediji u najvećoj mjeri žive od donacija, od državnog budžeta sa različitih nivoa, i ponajviše od sveprisutnih reklama. Taj oblik komunikacije (reklame) čitatelja, slušatelja i gledatelja obavještava o svemu sve što se gdje i pod kojim uvjetima može kupiti. Sve je iz te masivne ponude kvalitetno, zdravo i domaće (hrana) pa još jeftino.

Važno je reći da mi u BiH nismo izmislili niti do ovoga nivoa razvili ovakve medijske programe i sadržaje. Cijela bogatstva sličnih ideja koriste se i u društvima zrelijim i razvijenijim nego što smo mi. To zapravo znači da ima smisla i rezona makar djelimično relativizirati gore izrečene stroge ocjene. Postoji i jači argument za djelimičnu relativizaciju rečene strogosti. Baš tragom jedne takve pojavnosti ispisani su ovi retci.

Subota je, 23. mart. BH Radio 1 najavljuje svoju poznatu emisiju ”Ovo je moja zemlja”. Koncepcija te emisije je jedan na jedan: novinar/ka javnog servisa i jedna osoba koja može ”iznijeti’’ tu temu. Kada je najavljeno ime govornika pisac ovih redaka pojačao je radijski ton i izoštrio svoju slušnu aparaturu. Gost govornik poznati je likovni umjetnik, ugledni građanin Sarajeva i BiH, poznat i priznat na mnogo širem prostoru. Izlagao je od Pariza do Tokija, od Moskve do Madrida, od Beča do Praga… U većini važnih muzeja i galerija bivše Jugoslavije.

Bez imalo pretjerivanja nastup ovoga važnog umjetnika i skromnog čovjeka trebao bi biti primjer i orijentir onima koji su često u javnosti, po bilo kojoj osnovi. Umjetnik o kojem je ovdje riječ ujedno je i intelektualac široke naobrazbe i znanja, a govoreći javno ništa od toga nije gurao u prvi plan. Sve mu je u priči jednostavno i skromno, ne zbog toga da ‘’kapitalizira’’ te atribute nego zato što je istina takva. A istina je njegov umjetnički i intelektualni put. Nema u toj priči nerealnog optimizma ni suvišnog pesimizma. Tu je samo realnost običnih dana, onakvih kakve sami kreiramo u datim okolnostima. Krene priča o događajima, putovanjima, susretima. Očekujete uzbudljiva sjećanja svečano upakirana u moćne slikareve boje. Ništa od toga, i dalje pulsira samo svakodnevna realnost, jer sve što se dešava desilo se baš onako kako su okolnosti nametale. Dobar je primjer za takve relacije kada gost emisije ”Ovo je moja zemlja” govori o cjelodnevnom druženju i ručku sa Ivom Andrićem, o večeri sa Kočom Popovićem, o kafi sa Zukom Džumhurom… Svjedok i učesnik tih zbivanja govori važne podatke i istine o tim velikim ličnostima, a nikako o svojim zaslugama što je u mogućnosti da javnosti posreduje takva saznanja.

Zaslugom spomenutog radio kanala i sposobne novinarke koja je moderirala razgovor, i ponajviše glavnom liku emisije, najširoj javnosti pokazano je kakva može biti medijska kompetencija i kultura. Dobro je što se to može dešavati u Sarajevu, a tek bi bilo dobro da nadležni ministri, direktori i urednici na takvim primjerima i sami uče kako u medijima može i mora biti više istine i tolerancije. Sadašnje i dosadašnje stanje funkcioniranja medija zaslužuje najniže ocjene. Ima Sarajevo, metropola evropske države, i u nekim drugim oblastima sličnih ili još problematičnijih stvarnosti. O tome nekom drugom prilikom.


Foto: Pixabay