U zadnjih nekoliko godina snimljeno je mnogo filmova o dirigentima. Početkom ove godine imali smo Tar, nastao prema dirigentici Marin Alsop. Uskoro će premijerno biti prikazani Divertimento, film o stvaranju istoimenog orkestra dirigentice Zahie Ziouani, te Maestro, biografski film o karizmatičnom Leonardu Bernsteinu.

U ovakvim filmovima može se naslutiti aura misterije koja okružuje lik dirigenta, kojeg je skladatelj i glazbeni kritičar Robert Schumann još 1836. nazvao “nužnim zlom”.

Za nevješto oko, dirigent stoji na podiju i divlje gestikulira ispred grupe glazbenika, koji već jako dobro znaju partiture koje izvode. Dirigent je jedini član orkestra koji nema instrument i ne proizvodi nikakav zvuk tijekom izvedbe. Postavlja se onda pitanje: kakav doprinos dirigent daje kvaliteti zvuka orkestra? Ovdje ćemo se usredotočiti na dvije osnovne funkcije dirigenta: tehničko i izražajno vodstvo.

Održavanje takta

Ako pozorno promatramo dirigentove pokrete tijekom koncerta, ubrzo ćemo uočiti jednu od tih uloga, a to je držanje skladbe u taktu.

Najstarije reference o potrebi održavanja glazbenog ritma u zapadnoj kulturi mogu se pronaći u raspravama iz 16. stoljeća, kada se glazbenicima preporučivalo da se vode lupkanjem rukama ili nogama. Međutim, prvi simfonijski orkestri u 18. stoljeću (doba glazbenog klasicizma koje povezujemo sa skladateljima poput Haydna ili Mozarta) imali su tri karakteristike zbog kojih je postojanje dirigenta bilo nepotrebno.

Prvo, broj glazbenika u ansamblima bio je mali, što je olakšavalo koordinaciju. Drugo, ritam je općenito ostajao isti u većini skladbi, što ga je činilo lakšim za održavati bez vanjskog utjecaja. Na kraju, glazbenici su tada svirali gotovo neprekidno od početka do kraja djela. Često su i sami skladatelji, svirajući čembalo ili violinu, bili ti koji su vodili jednostavan početak i kraj djela.

U prvoj trećini 19. stoljeća, u vrijeme kada je Beethoven (1770.-1827.) ostavljao svoj trag u zapadnoj kulturi, pojavila se potreba za orkestralnim dirigentima. Njegov rad predstavljao je kvantni skok u smislu složenosti kompozicija. Veličina orkestara znatno se povećala, a instrumenti su počeli mijenjati svoje uloge u sofisticiranijim orkestracijama.

Ovakav razvoj događaja značio je da su formalne probe morale biti organizirane prije nastupa, a često su ih vodili sami skladatelji. S obzirom na to da simfonijski orkestar broji minimalno osamdesetak članova, lako je razumjeti potrebu da vođa sinkronizira glazbenike, te ritam i tempo skladbe. Dok glazbenici ispred sebe imaju napisane samo svoje dionice, dirigent gleda kompletnu partituru i stoga je jedina osoba koja ima cjelokupnu viziju djela koje se izvodi.

Jedinstven stil

Sposobnost izvođenja djela skladatelja bez njihove prisutnosti, koja je nastala kao rezultat međunarodnog tržišta glazbenih izdavača, vodi nas do druge temeljne funkcije dirigenta: izražajnog i umjetničkog vodstva.

Postupno razvijanje notnog zapisa omogućilo je skladateljima da prenose posebne upute o karakteru i izvedbi svojih djela. Međutim, notni zapis nije ni blizu sveobuhvatnom prenošenju željenog utjecaja glazbenog djela. To znači da jedno isto djelo može imati beskonačan raspon interpretacija, i tu orkestralno dirigiranje postaje iznimno važno.

Bilješke skladatelja i dirigenta Gustava Mahlera dobar su primjer te otvorenosti. Zamijetio je u odlomku svoje Druge simfonije da “tromboni, violine i viole trebaju svirati samo ako je potrebno kako bi spriječili da se refren ispuše”, ostavljajući konačnu odluku dirigentu. Druge njegove naznake, poput “s maksimalnom snagom” ili “neprimjetno, malo uznemirenije” daju nam ideju o višestrukim potencijalnim iščitavanjima karaktera djela.

Uz takvu marginu interpretativne slobode dirigent ima mogućnost stvoriti vlastiti mentalni model o tome kako bi se određeno djelo trebalo izvoditi, što rezultira osobnim verzijama koje mogu biti vrlo različite. Te se razlike mogu jasno uočiti ako usporedimo početne taktove Karajanove, Fürtwanglerove ili Savallove verzije Beethovenove uvertire Coriolan.

Vođa grupe

Sljedeći korak za dirigenta je uvjeriti grupu od desetaka, možda čak i stotina, glazbenika da usklade svoje individualne izvedbe s istom izražajnom namjerom.

Taj zadatak zahtijeva značajno liderstvo, jer uključuje prisiljavanje ansambla da slijedi dirigentovu interpretaciju i upute. Ovo ne obuhvaća samo tempo, već i relativnu glasnoću svakog solista ili instrumentalne skupine, fraziranje i prenošenje nijansi koje će obojiti cjelokupni učinak djela.

Kao i u mnogim drugim područjima, takvo se liderstvo kroz povijest provodilo putem hijerarhijskih struktura moći i kroz autoritarne stavove. Stoga postoji mnogo anegdota o takvim dirigentima. Ljuti Toscanini koji je često vrijeđao orkestar. Hiroviti von Karajan koji je dirigirao zatvorenih očiju i gotovo da i nije razgovarao s glazbenicima. Claudio Abbado, koji je bio nježan i pristojan u svom ponašanju, ali je bio poznat po tome što je svom umjetničkom direktoru na kraju proba šaputao imena glazbenika za koje je želio da ne budu na njegovim koncertima.

Danas glazbenici imaju više utjecaja u institucijama. Također postoji i veća raznolikost u orkestrima, činjenica koja zahtijeva bliži, otvoreniji i uvjerljiviji oblik liderstva.

Venezuelanski dirigent Gustavo Dudamel, koji će uskoro dirigirati Njujorškom filharmonijom, Kirill Petrenko, koji je na čelu Berlinske filharmonije, i vrlo mladi Klaus Makkela koji je nedavno imenovan glavnim dirigentom nizozemskog Kraljevskog Concertgebouwa, sjajni su primjeri dirigenata koji dodaju na vrijednosti i koji ostvaruju utjecaj. Sposobni su stvoriti okruženje u kojem se glazbenici osjećaju stimulirano, da mogu umjetnički rasti i motivirani su za izvođenje glazbe prema najvišim mogućim standardima.

Cristina Simón, The Conversation

Fotografija: Pixabay