Otto Sendtner (1813 – 1859) bio je bavarski botaničar, koji je godine 1847. s potporom Bavarske kraljevske akademije poduzeo znanstvenoistraživačko putovanje po Bosni. Detaljan opis Sendtnerova putovanja i istraživanja pod naslovom Reise nach Bosnien. Von einem botanischen Reisenden, objavljivan je u časopisu Das Ausland. Ein Tagblatt fur Kunde des geistigen und sittlichen Lebens der Volke (München) u nastavcima od 26. siječnja do 29. kolovoza 1848.
Sa Sendtnerovim putopisom i s biografijom ovoga znanstvenika davno je našu javnost iscrpno upoznao dr. Jozo Džambo u svojim člancima Bavarski botaničar Otto Sendtner u Bosni 1847. godine[1] i „Niki botanik dojde iz Nimačke“. Bavarski botaničar Otto Sendtner i njegov boravak u Travniku 1847. godine.[2] (Vidi i ovdje: https://www.ivanlovrenovic.com/clanci/bosna-argentina/jozo-dzambo-niki-botanik-dojde-iz-nimacke-eseji-ii-). Oba ta članka uvrštena su i u velebnu knjigu Joze Džambe O staroj Bosni u riječi i slici. Književno-povijesni pogledi (Synopsis, Sarajevo-Zagreb 2022).
Prije dvije godine u izdanju mostarske kuće Fram-Ziral objavljen je potpun prijevod Sendtnerova putopisa po Bosni koji je uradio dr. Ivica Petrović.[3] Koliko je poznato, to je prvi put da se taj putopis na bilo kojem jeziku objavljuje kao cjelina, u knjizi. Budući da se radi o izuzetno vrijednom povijesnom dokumentu i vrlo zanimljivom tekstu, to bi već samo po sebi bio važan događaj. Važnost mu, nažalost, umanjuje to, što prijevod nije popraćen neophodnim bilješkama i komentarima, a ni svrhovitim referiranjem na obiman kontekstualizacijski posao što ga je ranije obavio dr. Džambo. O kvaliteti prijevoda nemam kompetenciju da sudim, a da je prevodiočev jezik hrvatski sintaktički i leksički manje drven i gipkiji, ne bi bilo naodmet.
Iz knjige Sendtnerova putopisa ovdje donosim cjelovit odlomak o atentatu na botaničara što ga je izveo fanatik Osman na padinama Vlašića iznad Travnika. Odlomak je važan, jer odstupa od stereotipnih predočaba. (I. Lovrenović)
Otto Sendtner
TUŽAN DAN DO KRAJA ŽIVOTA
(Odlomak)
Navečer sam netom prije zalaska sunca otišao u šetnju uzbrdo od našega stana koji se nalazio na padini, udaljen desetak minuta. Na jednoj ograđenoj livadi pored kukuruzišta našao sam lijepe biljke.[4] Sada se općenito moglo vidjeti neusporedivo više cvjetnica nego u bilo koje drugo doba godine, a među njima i relativno više rariteta. Grad i nad njim pitoreskni Vlašić ne izgledaju ni s jedne točke ljepše nego odavde, a posebice u lijepom osvjetljenju ljetne večeri. Općenito su večeri ovdje bile nevjerojatno bogate koloritom dajući tako savršenstvo draži raskošne prirode, kakvu samo može dočarati najodvažnija slikarska mašta. Privlačnu sliku također su oživljavali slavlje stanovnika i dječja igra, i to ugodno, jer se ponašanje te mladosti činilo miroljubivijim nego inače; gdje su ratničke igre činile isključivu zabavu, sada su to bili plesovi pa čak vrlo graciozni, u kojima su se momci i djevojke udružili, gdje se u izvođenju posebno razvila istinska gracioznost ženskoga dijela. Nešto kasnije su vesele skupine okružili svjetlaci.
6. srpnja ostat će mi tužan dan do kraja života! Jutro se opremilo svim čarima ljetnoga jutra kada sam u četiri sata napustio smještaj i počeo s pripremama za izlet. Nakon nekog vremena pojavio se Ciganin s konjem, ali konj nije imao sedla; vrlo je moguće da su ga muslimani nagovorili da mi ne da sedlo, jer je kršćanima za jahanje doista zabranjeno koristiti bilo koje sedlo osim samara, ali se ta zabrana kao i poneka druga ne poštuju, a posebice su kršćani u pašinoj službi uživali privilegije protiv prorokovog zakona, što je moglo biti kamen spoticanja za pravovjerne muslimane.
Bez sedla nisam htio koristiti konja, a budući da sam, kako sam rekao, bio preslab za pješačenje dalekim, pomalo nezgodnim putem, odgodio sam uspon na planinu za drugi dan i ograničio se danas na mali izlet do stjenovitih padina prema Bukovici, gdje sam već na mojim ranijim izletima našao lijepe stvari od kojih sam sada namjeravao donijeti sjeme. Nikola me kao i uobičajeno pratio, ali smo sada krenuli bez ikakva naoružanja jer smo namjeravali napraviti samo kratku šetnju i okolica Travnika se uvijek smatrala sigurnom. Stigavši do prvih litica udaljenih oko 200 koraka od tvrđave pronašao sam neke biljke,[5] a da bismo ih sakupili, Nikola i ja morali smo se uspeti nekoliko hvati strmom liticom. Dok smo obavljali taj posao, prišao nam je Turčin koji se spuštao odozgo stazom, preplanulog, bradatog lica, naoružan sabljom, najprije pjevajući, a onda, nakon što je sišao sa staze i popeo se liticom iznad nas, uputio nam je izbliza ovdje uobičajene psovke (jebem ti mater, jebem ti viru, jebem ti dušu!), što radimo tu? Nikola, ne sluteći ništa dobro, ljubazno mu je objasnio da samo tražimo biljke, međutim, to objašnjenje nikako nije zadovoljilo brutalnog momka, već nam je naredio da se gubimo i naše biljke kupimo u čaršiji, poprativši svoj govor snažnim bacanjem kamena prema Nikolinoj glavi; Nikola, koji ga u svom fatalnom položaju na strmoj stijeni nije mogao izbjeći, uhvatio je kamen rukom i pritom se ozlijedio te smo se obojica odmah udaljili odatle i vratili na put koji je vodio prema gradu, oprezno izbjegavajući kamenice kojima nas je taj čovjek obilato gađao. Došavši do kuća mislio sam da smo ga se riješili, ali još nismo stigli daleko kada nam je na obližnjem putu brzo prišao preko turskog groblja; budući da je Nikola uplašeno pobjegao, došao je najprije do mene i s leđa uz psovku: jebem ti mater! žestoko udarivši koricom sablje u bok primorao da se okrenem prema napadaču. U istom trenu izvukao je sablju iz korica i bez daljnjeg odugovlačenja učinio žestok udarac prema mojoj glavi; ne mogavši više izbjeći udarac koji bi mi raskolio lubanju s obzirom na oštrinu i silinu oružja te snagu kojom je izveden, savio sam desnu ruku preko ugrožene glave i primio braneći se od napadača udarac koji je ruka dovoljno jako osjetila, iako je pogođena samo pedalj iznad drške. Prije nego je uspio zadati drugi udarac, na koji se već bio pripremio, uspio sam svojom ljevicom uhvatiti njegovu desnu ruku te je otpočela borba na život i smrt. Koliko god je moj položaj bio težak, očaj mi je dao dovoljno snage da protivnika duže vrijeme spriječim u opasnoj uporabi oružja, tako da sam primio još samo jedan udarac drškom u čelo te rez oštricom u bedro. Ozljeda snažne, sada neaktivne desne ruke i moja tjelesna snaga koja je ionako bila oslabljena uslijed bolesti lišili su me svake nade da ću se moći dulje odupirati ili čak osloboditi protivnika koji je posjedovao znatnu tjelesnu snagu. Već sam osjećao kako mi nestaje snage kad je Nikola, koji se povukao tijekom prvog napada, shvaćajući moju situaciju, smatrajući je već izgubljenom te uvjerivši se da je njegova pomoć bez rizika sada presudna, došao te svojom divovskom snagom udario na bijesnog protivnika.
Ova se scena odigrala u šest sati ujutro usred čaršije pred očima više od pedeset gledatelja, koji su vjerojatno svi bili muhamedanci naslađujući se vjerojatnoj propasti đaura.
Dok se Nikola sada sa svježom snagom hrvao s Bosancem nastojeći mu oduzeti sablju, povukao sam se s borilišta nesposoban dalje aktivno sudjelovati u tome i stigao do obližnjeg bunara, gdje sam držao ruku pod mlazom vode i tom prilikom primijetio da su mišići s nadlaktice u blizini lakta, dužine oko četiri cola, visjeli iz rastrgane odjeće; od boli izazvane neposrednim kontaktom hladne vode u rani s izloženim ili ozlijeđenim živcima sam se onesvijestio, ali sam se brzo oporavio. Nastavio sam ići kroz grad: neki dječak je donio moju botaničku kutiju koju sam ostavio nakon što sam izgubio svijest i bacio mi je pred noge; podigao sam je, bila je to mala zelena kutija koju je Hoppe koristio ranijih godina i koja je kasnije prešla u Tommasinijev posjed; s Benthamom je već bila na vrhu Triglava. Tommasini mi ju dao za ovo putovanje na moju zamolbu, iako mu je mnogo značila ova uspomena na moga pokojnog zemljaka; sada je bila otvorena i sadržaj djelomice izgubljen. U tom trenutku se nisam htio upustiti u traženje rasutih biljaka, već sam želio doći do Zennarove kuće, kamo sam konačno nasreću došao; bilo je dobro što mi je moj domaćin mogao odmah pružiti liječničku pomoć. Udarac je prodro kod zgloba lakta i blizu kosti s koje je skinuo pokosnicu, nastavljajući se do trećeg dijela nadlaktice gdje se ponovno približio koži, tako da su se ona i meso samo držali na tankom komadu. Razdvojeni mišići su odrezani i zakopani, a ostatak kože, koliko je moglo, prevučen preko rane te je poduzeto daljnje prilagođeno liječenje hladnim oblozima.
Nakon nekog vremena napokon je vrlo uzrujan došao i Nikola. Uspio je, doduše ne bez napora, Turčinu otrgnuti oštricu i baciti ga na pod. Pritom se nije mogao suzdržati da ga još jedanput ne udari oružjem po glavi dok je ležao, ali ga je kamen onemogućio da postigne puni učinak. Potom je bacio sablju koja je nanijela toliko zla i požurio kući.
Nedugo zatim se u mojoj sobi pojavio šef policije s trojicom Albanaca i dvojicom kavasa da se raspita o stvari i mome stanju. Počinitelj je već, nakon što se ustao i došao u posjed svoga oružja, uhvaćen te odveden u zatvor.
Nedugo nakon što je ovaj posjet završio, došao je kavas kojeg je poslao vezir i upitao me za zdravlje, ujedno izražavajući zgražanje koje je vezir izrazio zbog moje nesreće.
Čovjek koji me doveo u neugodnu situaciju, po imenu Osman, bivši je pravoslavac i trgovac iz Skoplja. Loše ponašanje koštalo ga je posla. Kako bi se zaštitio od svojih istovjernika, prihvatio je islam, koji je međutim, kako su Turci kasnije kazivali, uskraćen zbog psihičke rastresenosti koju je možda samo prividno pokazivao. Potom je došao u Travnik i stanuje kao pustinjak u spilji nedaleko od mjesta gdje nas je napao kamenicama. U gradu je zbog svoje opake prirode već imao poneku lošu svađu, ali se uvijek znao nasreću poslužiti svojim ludilom kako bi izbjegao kaznenu odgovornost. Međutim, u posljednjem slučaju mu pravedni vezir više nije priznao ovu popustljivost, naredivši da ga se iz običnog zatvora, u koji je bio odveden odmah nakon incidenta, premjesti u stroži u blizini Konaka. Tijekom svoga saslušanja, kako je došao u posjed oružja, zašto nas je napao itd., znao se vrlo vješto ponašati, vjeran svojoj ulozi luđaka.
Mišljenje, koje je od kršćana općenito izraženo o meni, da je napad na nas bio manje zbog Osmanove ludosti, a više zbog nagovaranja od Turaka, čini se da je dijelio i vezir, utoliko što je o njemu ovisilo vođenje inkvizicije. Budući da se Nikola nije mogao suzdržati od hvalisanja Turcima zbog našeg predstojećeg putovanja, svrhe i prednosti povezanih s njime, iz toga se lako može zaključiti zavist i namjera da spriječi putovanje, ako se posebice uzmu u obzir razlozi koji će, kako sam već pokazao, odvratiti kršćanske i muhamedanske Bosance od pronalaska plemenitih metala. Osmanova rana na glavi nije se dobro razvijala, što se na zagušljivom zatvorskom zraku i bez liječničke pomoći i nije moglo drukčije očekivati. Dr. Franz me 19. srpnja obavijestio o njegovoj smrti.
Moja rana je bila bolje, premda se isprva činila opasnijom s obzirom na oštećenje živaca i moje oslabljeno stanje. Upala je bila beznačajna i povezana samo s malom vrućicom treći dan, gnojenje je prošlo dobro i uskoro se počela stvarati nova tvar. Nakon četrnaest dana uspio sam ustati iz kreveta, ali je rana još uvijek bila širine dva prsta otvorena, a zglob lakta nije se mogao savijati.
17. srpnja nastupio je događaj koji se još negativnije odrazio na moje putovanje nego ranjavanje. U tri sata popodne je 21 topovski plotun s utvrde najavio dolazak časnoga fermana, koji je za posljedicu imao premještaj vezira Ćamil-paše u Carigrad. Nije bilo poznato u kojem svojstvu. Njegov nasljednik bio je vezir Edirnea, Tahir-paša. Već za nekoliko tjedana trebao je uslijediti odlazak Ćamil-paše.
Iako je moje ranjavanje uzrokovalo kašnjenje putovanja do Prokletija, možda do sredine kolovoza, izgledi za to su još uvijek ostali nepromijenjeni. Zaliha papira, osam rizmi, došla je iz Trsta već 15., a dr. Franz, koji se jako zanimao za stvar, iskazao je spremnost osobno me pratiti.
Zbog novonastalih okolnosti sada je nestala svaka nada za putovanje. Ne samo da su nestale prednosti koje bi donijelo izvršenje vezirova naloga, nego i daljnja zaštita od vlade te mogućnosti koje su od toga ovisile, da obilazim zemlju, tj. planine. U Bosni je potpuno nemoguće bez izravnih i namjenski izraženih dozvola razgledati izvan utabanih puteva, u što su me uvjeravali oni koji točno poznaju prilike, ali i moje vlastito iskustvo.
Budući da zbog ranjavanja nisam mogao koristiti nazočnost dosadašnjeg vezira za moje daljnje izlete, a od nasljednika, koji je opisan kao ratoboran i pravedan čovjek, međutim, kojega znanstvena istraživanja nisu zanimala, nikako nisam mogao očekivati obnavljanje moje dozvole, bio sam primoran, slušajući Zennarov savjet, pripremiti svoj odlazak iz Bosne.
[1] Jozo Džambo, Bavarski botaničar Otto Sendtner u Bosni 1847. godine. U: Spomen-spis. Povodom 90. obljetnice rođenja dr. fra Ignacija Gavrana, ur. Jozo Džambo, Anto Jeličić i Ivo Pranjković, Zagreb 2004.
[2] Jozo Džambo, „Niki botanik dojde iz Nimačke“. Bavarski botaničar Otto Sendtner i njegov boravak u Travniku 1847. godine. U: Franjevački samostan u Gučoj Gori. Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 150. obljetnice samostana u Gučoj Gori održanog 25. i 26. rujna 2009. u Gučoj Gori.
[3] Otto Sendtner, Putovanje u Bosnu. Od putujućeg botaničara, Fram-Ziral, Mostar 2024.
[4] Tu sam pronašao: Agrostis vulgaris L., β. pumila L., A. Spica venti P. P. Beauv., Poa compres- sa L., Bromus arvensis L., Asperula cynanchica L., Centaurea scabiosa L. var., Erigeron acre L., Senecio Jacobaea L., Achillea nobilis L., Campanula rapunculoides L., C. patula L.., Stach Stachys recta L., St. silvatica L., Betonica officinalis L., Linaria vulgaris Mill., Trifolium arvense L., Brassica Napus L. var. oleifera Koch, Helianthemum vulgare Gärtn. el tomentosum Koch., Epilobium montanum L., Ranunculus acris L., Dianthus Armeria L., Agrostemma Githago L., Malva moschata L., Geum urbanum L., Potentilla argentea L., chrysantha Griseb.
[5] Barkhausia fötida DC., Teucrium montanum L., Melissa Acinos Benth., Sedum anopetalum DC., S. album L., Erysimum odoratum Ehrh., Farsetia incana R. Br. Anthriscus trichosperma Schult., Chaerophyllum temulum L., Nigella arvensis L.
Izvor: ivanlovrenovic.com
digitalnademokracija.com 