JIM CARROLL (1951-2009), rock kantautor, pjesnik i pisac, bio je prisutan na njujorškoj književnoj i muzičkoj sceni još od početka 70-ih kada je kao dvadesetdvogodišnjak objavio prvu i vrlo zapaženu knjigu pjesama Living at the Movies (Živjeti u kinematografima). Ubrzo mu izlazi i glasoviti roman Basketball Diaries (Košarkaški dnevnici), po kojemu je 1995. snimljen cjelovečernji film s Leonardom DiCapriom u glavnoj ulozi. Riječ je o svojevrsnom bildungs romanu koji se bavi životom mlade košarkaške zvijezde. Carroll je, naime, u ranoj mladosti doživio razmjeran uspjeh kao košarkaš, ali su ga umjetničke sklonosti i buntovnički senzibilitet uskoro izgurali iz svijeta profesionalnog sporta i približili rokenrolu, tako da je 1978. osnovao The Jim Carroll Band s kojim je snimio tri albuma za Atlantic Records: Catholic Boy, Dry Dreams i I Write Your Name. Uz Patti Smith Band, Ramonese, Television, New York Dollse, Richarda Hella i Blondie, Carrollov band također na svoj način doprinosi kreiranju scene oko kultnog njujorškog kluba CBGB, i uopće otvaranju medijskog prostora prema novom valu američkog rocka kasnih 70-ih i ranih 80-ih. Po raspadu grupe Jim Carroll se bori s heroinskom ovisnošću i ponovno se usredotočuje na književnost. Godine 1986. objavljuje The Book of Nods (Knjiga kljucanja) koja tematizira njegovo ovisničko iskustvo, 1987. dnevničku knjigu Forced Entries (Prisilni unosi), a 1993. izlazi mu dugo očekivana zbirka pjesama Fear of Dreaming (Strah od sanjanja). U međuvremenu radovi su mu objavljivani u uglednim časopisima kao što su Rolling Stone, Poetry iParis Review. Carrollova čitanja zabilježena su na albumu Praying Mantis (Giant Records, 1991), a kompilacija Rhino Recordsa iz 1991. pod naslovom A World Without Gravity: The Best of Jim Carroll Band pruža iscrpan uvid u rockersku fazu Jima Carrolla. Nakon više godina medijske šutnje Carroll se krajem 90-ih ponovno javio knjigom pjesama Void of Course (Lišen putanje) (Penguin, 1998), koja je s obje strane Atlantika popraćena dobrim kritikama. Jim Carrol je umro 11. rujna 2009. od srčanog udara za pisaćim stolom u svom stanu na Manhattanu.
…
LIŠEN PUTANJE
(IZBOR IZ POEZIJE)
8 krhotina za Kurta Cobaina
1/
Genij nije darežljiva stvar
osvetnički gorko
prezire slavu
i traži veće kamate
negoli ih mogu pokriti tantijemi
Pilule i prahovi stišaju ga tek
na neko vrijeme da bi te zatim digao
do onog mjesta gdje zamjenjuju se polovi planeta
i struje mijenjaju smjer
Tijelo postaje magnet što privlači
očaj i gnjile zube,
sirni namaz Cheez Whiz i pištolje
Okidača uobličenih nježno
poput lažnog bluda
u bezvremenoj tlapnji
2/
Kandže gitare, pretpostavljam,
stegle su se oko stabljike srca.
Omče feedbacka i distrorzije
provučene pravo
kroz Luciferove umnjake
neprestano su ti zvonile
u glavi
Sva ta lica tamo
ispod pozornice izgledala su tako zdrava
puna uzaludna nerazumijevanja
U njihovim si očima bio
tako visok i živ u lastinom skoku
A u biti si plazio močvarom
duboko dolje
sve dok nisi kušao krv zemljane utrobe
brbljajući s insektima zujavih očiju,
tim nakotom heroina
3/
Trebao si češće pričati s majmunom
navike. Na pregovore on je uvijek spreman;
i sâm mu još uvijek plaćam danak…
Što veći su novac i slava
to sporije se klatno sreće njiše
Voljom si ga mogao ubrzati…
ali nju si ostavio u avionu
jer ne bi prošla carinsku i imigracijsku kontrolu
4/
Evo malo sinkroniciteta za tebe:
Tvoja kazeta bila je u mom walkmanu
kad me je moj najbolji frend nazvao iz kampa
s ljetovanja prenijevši mi vijest o tebi
A slušao sam tad…
i sve je bilo tu!
Tvoja glazba dubila je sve dublje i dublje doline
zvuka
uz sve manje i manje svjetla
dok na koncu nisi tresnuo o stijenu
polomivši svrdlo
a dolina postala
mali usjek neprohodan u vremenu
koje je ionako prestalo teći.
Zidovi se stišću poput mengela
briljantnih tonova preše…
Prešanjem
se prave dijamanti
ali ponekad ti se sve
naprosto sruči na glavu
5/
Prevodio sam tvoje mucave riječi
i fraze poput
„inkognito libido“
ili „svijanje kredabijele kože“
zvučale su zbilja čudno
Riječi su se smanjivale
sve više i više
sve dok se odijeljene od glazbe
nisu pretočile u patrone ispljunutih slova
što pristaju jedino puščanoj cijevi
6/
I gurnuo si tu cijev što dublje si mogao
jer otuda je stizao bol
tu su rovarili demoni
Vani te čekao prazan svijet
Svaki njegov uzrok bio je tek nastavak
naredne nerazjašnjene posljedice
7/
Ali Kurte…
zar te pomisao da više nikad nećeš napisati
pjesmu
ili izbaciti grozničavi redak ili rif
nije natjerala da se predomisliš?
To je ono što nikako ne razumijem jer mene je pomisao
na to održala na životu i pomogla mi da zacijelim mnoge rane
8/
Da bar nisi u Rimu
pao u komu…
Mogao si otići u Firenzu
i gledati u oči Bellinijevih ili Rafaelovih
portreta
Možda bi u njima opet
našao onaj prag preko kojeg se kroči u naručje ljepote
to mjesto iskonskog početka
I bez obzira što si mislio da ti je okrenula leđa,
to je uvijek cijena
kao što Frank reče
za nepokajničku strast umjetnika u mladosti
koja počinje poput poljupca,
a slijedi te kao kletva.
Činjenice
Njihova je mudrost
ostavila Nizozemsku u ruševinama.
Ponavljaš li riječi
„Medulla Oblongata“
dovoljno dugo i uporno
skljokat ćeš se na zemlju i čuti zvuk
prvog bubnja homo erectusa.
Kad je Oscar Wilde ležao na samrti,
obesparen i obeščašćen,
u jeftinom prenoćištu u Francuskoj,
u jednom je trenu pogledao odsutno kroz prozor
i rekao: „Ove zavjese su naprosto grozne;
jedno od nas mora van!“
Da bi tu potonuo u jastuk, sklopio oči i ispustio dušu
Da je Angela Lansbury[1] kihnula
dok je plivala pod vodom
dostajala bi točno sekunda
da zvuk prevali milju
i da ga čuju, naprimjer, morske vidre ili delfinidi
Iako se pokušavalo zatrti činjenice
preostalo je ipak dovoljno dokaza
u prilog priči da je jedno jato kosova
kad je Wallace Stevens umro
uletjelo kroz prozore mrtvačnice
i kljunovima mu iskljuvalo oči
Odletjevši s njegovim očima
prema Florida Keysu gdje su ih pažljivo
odložili u zelenu vodu iznad koraljnih grebena.
Pjesma
Satelitima je utvrđeno
da magnetska sila Mjeseca
usporava
vrtnju Zemlje otprilike
za jednu sekundu dnevno
Prije 8 milijuna godina
dan je trajao jedva
osamnaest sati
Rokovi su bili vražje kratki
Što znači da će do moje smrti
ako sudbina prihvati moj trik
obični dan trajati trideset i dva sata
Rokovi će biti vražje kratki
Ali mnogi će moći plesati
i zabavljati se bukvalno 24 sata dnevno
i još uvijek dospjeti odspavati svojih 8 sati
kao što preporučuje „liječnik u kući“
Osim ako ne patiš od nesanice
Jer u tom slučaju postoje dobre šanse da potpuno poludiš.
Zenonov zakon visokih potpetica
Svaki naredni inč njihovih potpetica
nosi mi čežnju od koje
sve niže padam na koljena
Svaka naredna polovica inča njihovih potpetica
tjera me da tražim noćnu sovu i iscrpljuje me tako da
sve niže padam na koljena
Svaka naredna četvrtina inča njihovih potpetica
pomaže mi da sve bolje rješavam križaljke i
sve niže padam na koljena
Svaka naredna osmina inča njihovih potpetica
udaljuje me od mog doba i baca
sve niže na koljena
Svaka naredna šesnaestina inča njihovih potpetica
nova je cigla u zidu svetišta koja me gura
sve niže na koljena
Svaka naredna tridesetdrugina inča njihovih potpetica
rješava po neko ubojstvo i potiče me na novo bacajući me začaranog
sve niže na koljena
Svaka naredna šezdesetčetvrtina inča njihovih potpetica
dodaje po jednu kariku lancu beskonačnog koji me poteže
sve niže na koljena
I nakraju eto me na koljenima kao obožavatelja žena i spokojnog
obličja brojeva
Uhoda
Topiv pod snijegom
čekam te pred crvenom
zgradom punom kobaca
& ženstvene prašine
Crne strehe lete gore-dolje
I ja nepomičan s njima kolebljiv strmoglavljen
Oštar kao snijeg
Vjetar šiba u lice poput zrnevlja riže
Vrat moje gitare zmijoliko se uvrće
Kao suho riječno korito pod ruševinama neona
Uskoro vidim žene kako ulaze
i izlaze
Mirisne kao smrzli potoci
Stvarne, zaboravne, suhe
Ne želim seks
Samo bih ti dao
Lekciju iz violončela.
Posljednje riječi moga oca
Na samrtnoj postelji
Pružio je ruku i zgrabio me za zapešće
vukući me bliže k sebi kako bih ga čuo:
„Obećaj mi da nikad nećeš jesti
ništa od one japanske hrane. Obećaj!“
Možda zvuči rasistički i vjerojatno i jest
ali imajmo na umu da je moj otac
proveo cijeli Drugi svjetski rat u borbama na Pacifiku.
Uglavnom na otoku Saipanu.
Ja se divim Japancima, ali moram
poštovati posljednju želju svoga oca,
s čim bi se uostalom i oni sami složili.
Ironija je da mi se japanska hrana nikad nije sviđala.
Ironija je
da je na njegovom sprovodu
svećenik koji je izgovarao misu
bio Japanac.
Pjesma
U redu
Buddha će dobiti propusnicu
za prolaz iza pozornice
Ali njegovi prijatelji moraju platiti kartu
Što mi je rekao Burroughs
Jesi li ikad vidio fjordove?
Moraš vidjeti fjordove prije nego umreš.
Mala oda na Svetu Anu
Rasteš
i kiša kao da ostaje
na granama drveća
koje će jednom vladati zemljom
dobro je
što postoji kiša
ona čisti Mjesec
od tvog tužnog izraza duge
i čisti ulice
od tihih vojski
da bi mi zaplesali
Kalifornijska pjesma
Prešao me ocean
mislio sam da je mjehurić
a bio je smrzla pjena
bolan san
dva splavljena drveta
i ahat
daskaši s gumenim maskama
i odijelima……….poput kožnih anđela
što se naginju na koljenima
na dokovima uz Desetu aveniju pod svjetlom Mjeseca
N.Y…..grad kaubojskih fantazija
i mojih vlastitih snova pod ovim plavokosim suncem
heroina i biljarskih rupa djetinjstva tamo kod kuće
nikad se nećeš vratiti
a uvijek ćeš se vraćati
nalazeći da su razlike sve veće i veće…
tamo gdje me sva moja povijest
čeka u osunčanim lokvama na prljavim pločnicima
tijelo mi probadaju tisuće kišobrana
ne bi li mi ranili srce
a ovdje pjesnici cijeli dan spavaju na plaži
strahujući od Japana dok im brončana djeca
odranjaju kamenje nad glavom.
Tajnim pjesnicima Kansasa
Samo zato što vas ne razumijem
ne znači da vas mrzim… kao kad
razvežete nadugo i naširoko kako ne podnosite
nebodere i vozače taksija
manijačka lica na Petoj, dakle
meni to ništa ne predstavlja
ja to samo najčešće ignoriram
ili promijenim brzinu ili čitam Popea ili
nekog dosadnog ruskog lunatika… budućnost ne možeš opovrgnuti
ili naprosto učiniti da izblijedi
i ako već nisi spreman ovdje pretrčavati ulice
tada će te netko jednostavno pregaziti, a to znači bol i dosadu…
sad, zar nije fantastično kako samo izvlačite logiku iz mojih pjesama.
Ja u stablu ne vidim ništa osim lijene hladovine i prirode
i to nije ništa posebno, to je znanost
a sav taj beton i čelik i buka,
dakle, razdijelili su najobičniji zrak na pjesme
nekih jutara, osim toga ne možemo se uvijek oslanjati na „Ljepotu“ ili bogove
morate se učiti
i to često na našim gubicima…. i našim suzama.
Naravno…
Imam
špricu
Koristim
je za špricanje
pure u rerni
[1] Angela Lansbury (1925), britansko-američka kazališna i filmska glumica čija karijera se proteže na gotovo osam desetljeća.
Priredio i preveo: Damir Šodan.
Izvor: zurnal.info
digitalnademokracija.com 