Zašto konzervativci toliko ne vole London? Bivši zamjenik predsjednika Konzervativne stranke Lee Anderson nedavno je opisao laburističkog gradonačelnika glavnog grada, Sadiqa Khana, kao osobu koju kontroliraju “islamisti” – mišljenje za koje drugi članovi njegove stranke prilično zakašnjelo govore da je pogrešno, iako ne žele reći zašto. Paul Scully, bivši ministar za London, pridružio se debati izjavom da su dijelovi Londona i Birminghama “zabranjena područja “. Bivša premijerka Liz Truss kritizirala je “koaliciju protiv ekonomskog rasta” koja taksijem ide od “kuća u sjevernom Londonu do studija BBC-ja” (i tako ostvaruje društveni utjecaj, op. prev.). Rishi Sunak obilježio je prvo parlamentarno sučeljavanje kao premijer napadom na laburista Keira Starmera kao vođu koji “rijetko napušta sjeverni London”.

Uzmite ove izjave zajedno i čini se da je u kolektivnom umu torijevske stranke nakon Brexita, London postao sinonim za sve što muči modernu Britaniju. Ili vrvi od probuđenih woke liberala koji se međusobno tapšu po leđima, ili je prepun mula koji mrze britanski liberalizam i žele zemlju po šerijatskom zakonom.

Obje ove priče su konfekcija, što bi njihovi autori trebali znati. Gospođa Truss živi u Greenwichu, koji se može pohvaliti lijepim kućama, ali je usred grada s najvišom stopom siromaštva u zemlji. Kao član parlamenta, gospodin Anderson radi u Londonu gotovo pet godina, i mnogo je puta prošao pokraj Westminsterske opatije, Westminsterske katedrale i Metodističke centralne dvorane. Kad bi se potrudio pogledati posljednji popis stanovništva, vidio bi da se 40% Londonaca izjašnjava kao kršćani, što je gotovo jednako kao u njegovoj izbornoj jedinici, Ashfieldu. Elementi koju torijevci opisuju lako se mogu pronaći u gradu od nekih devet milijuna ljudi, ali veliki dio onogo što govore činjenično je neutemeljen.

Jedan dio ove vrste ignorancije izbornog je karaktera. U gradu Margaret Thatcher, Shirley Porter i Borisa Johnsona sada je ostalo jedva nešto plave boje (tradicionalna boja Konzervativne stranke, op. prev.). Najnovije ankete pokazuju da će Sadiq Khan pomesti sve protukandidate na izborima za gradonačelnika u svibnju. Umjesto da se udvaraju stanovnicima Londona, torijevci ih pokušavaju poniziti. Možda to dobro zvuči unutar stranke, s jednom anketom koja pokazuje da polovica članova smatra islam prijetnjom “britanskom načinu života”. Ali to nije u skladu s onim što šire biračko tijelo vjeruje ili drži važnim.

Drugi dio ukorijenjen je u rasizmu, poput komentara gospodina Andersona. Desničari od Enocha Powella naovamo upozoravaju su da će masovna imigracija dovesti do toga da etničke manjine pokore bijele Britance svojoj volji. To se naprosto nije dogodilo. Istraživanje Kraljičinog sveučilišta u Belfastu pokazuje da, umjesto segregacije, s jednom etničkom manjinom koja vlada nad drugima, Engleska i Wales imaju sve veću raznolikost, s etničkim skupinama koje žive jedne s drugima.

Sedam desetljeća nakon što je brod Windrush (koji je doveo prve imigrante s karipskih otoka, op. prev.) pristao u Tilburyju, etničke skupine koegzistiraju u Londonu i drugim gradovima. Žive zajedno, svađaju se i žene se – kao i ljudi posvuda. Nije utopija, ali je daleko od distopije.

London je u isto vrijeme astronomski bogat i grozno siromašan. Dom bankara i biciklista dostavljača hrane, s cijenama nekretnina od kojih vam zastaje dah i ozbiljnog problema s beskućnicima. To je glavni grad precentralizirane zemlje koja je unakažena nejednakošću. Političari bi se trebali pozabaviti tim problemima, za dobrobit Londonaca i svih ostalih, umjesto da šire netrpeljivost, strah i laži.

The Guardian