Rat u Gazi istinska je tragedija. Prije svega za nevine ljude koji ginu u Gazi i za njihove obitelji, a onda i za cijelu Palestinu, te za Izrael.

Kako piše ugledni kolumnist The Guardiana Jonathan Freedland, Izrael se po prvi put suočava s izolacijom od strane država saveznika i prijatelja, a razlog za zadovoljstvo ima Hamas.

“Na prvi pogled, mogli biste pretpostaviti da će Hamas biti razočaran rezultatima svojih ubojitih napada 7. listopada. Imali su velike ambicije: ovaj je tjedan jedan bivši dužnosnik iz Gaze otkrio da su čelnici Hamasa bili toliko uvjereni da će poraziti Izrael da su ga počeli dijeliti na kantone, što bi sproveli u djelo nakon osvajanja. (Pristupili su tom bivšem dužnosniku da bude guverner kantona.) Nije tako ispalo. Umjesto osvajanja, Hamasovo divljanje po južnom Izraelu donijelo je paklenu vatru stanovnicima Gaze, izazvavši izraelski odgovor koji je ostavio nevjerojatnih 2% stanovništva mrtvim, a ostatak raselio.”

Međutim, Hamas ima razloga misliti da pobjeđuje.

“Hamas će sebe smatrati sve samo ne gubitnikom u ovom šestomjesečnom ratu. Unatoč svim pričama Benjamina Netanyahua o “potpunom porazu” Hamasa, on je još uvijek tu. Većina njegovih ključnih vođa u Gazi ostali su živi. Hamas je i dalje “važan akter” u Gazi, i nema realnih izgleda da će bilo koja alternativa zauzeti njegovo mjesto. Unatoč svemu što su ljudi u Gazi pretrpjeli, njihovo odobravanje Hamasove uloge u ratu iznosi 70%, kako tvrdi iskusni palestinski anketar Khalil Shikaki.”

Glavni pak razlog za zadovoljstvo Hamasa je ono što se događa njegovom smrtnom neprijatelju, Izraelu.

“Izrael nikad nije bio izoliraniji. Predsjednik Sjedinjenih Država, koje su desetljećima doista neizostavan saveznik Izraela, toliko je “ogorčen” (njegova riječ) zbog izraelskog ubojstva sedam humanitarnih radnika da je u četvrtak navečer izdao jedva prikriveni ultimatum premijeru Izraela: učinite kako ja kažem ili više neće biti oružja. Prijetnja jedva da je prazna: drugi zapadni saveznici već su prekinuli opskrbu oružjem ili to razmatraju.”

Freedland dalje tvrdi da čak i oni saveznici poput Bidena, koji prihvatili da će Izraelov rat protiv Hamasa imati ogromno visoku cijenu ne vide “nikakvu logiku ili opravdanje u obrascu restrikcija i prepreka koje ne nanose patnje Hamasu već običnim Palestincima. Ljutnja zbog nestašice hrane i lijekova, zbog gladi, dosegla je prijelomnu točku nakon ubojstva humanitaraca u ponedjeljak. Nakon Bidenovog demarša, Netanyahu je obećao da će se stvari promijeniti i da će otvoriti nove prijelaze za pomoć u Gazi, iako je prošlog mjeseca bilo obećanja o “poplavi pomoći” iz Izraela, ali ona nikada nije stigla.”

Palestinski civili daleko su najveća žrtva ovoga rata, ali ni Izrael neće ostati bez dugoročnih posljedica.

“Rezultat je da Izrael, čiji su osnivači čeznuli biti svjetlo narodima, danas stoji kao gubavac među narodima. Mnogi Izraelci jedva da su svjesni ove promjene: njihovi mediji ne prikazuju rat koji ostatak svijeta vidi i osuđuje. Oni su umjesto toga usredotočeni na prijetnju odmazde iz Teherana, koja bi mogla doći u bilo kojem trenutku nakon izraelskog atentata na dva iranska generala u Damasku, i na prijeteću opasnost od Hezbollahovog arsenala na sjeveru.”

Krivnja je nesumnjivo na liderima Izraela. Oni su se morali izdignuti iznad “bijesa i užasa tog trenutka” (napad 7. listopada), i morali su razmišljati smireno i strateški. Shvatiti da se bore “protiv Hamasa, a ne protiv cijelog stanovništva Gaze. Umjesto toga, posijali su mržnju u srca nove generacije i izolirali zemlju koja ne može funkcionirati sama.”

Autor ispravno zaključuje da nema pobjednika u ovom strašnom ratu, ali da Hamas može likovati: postavio je smrtonosnu zamku, a Benjamin Netanyahu je Izrael odveo ravno u nju.