Politički signali koji dolaze iz Francuske zloslutni su. Prema jednoj nedavnoj anketi, stranka Nacionalno okupljanje (RN) Marine Le Pen povećala je vodstvo na nevjerojatnih 15 bodova uoči europskih izbora u lipnju. Za Emmanuela Macrona, koji je obećao iskoristiti položaj predsjednika kako bi zaustavio uspon krajnje desnice, svi pokazatelji upućuju na ponižavajući poraz koji će zasjenti ostatak njegovog drugog mandata. Ali, uoči predsjedničkih izbora 2027. koji će zasigurno biti najvažniji za cijelu jednu generaciju, brojke također šalju snažnu poruku vječito podijeljenoj francuskoj ljevici.
Ako zbrojimo podršku za četiri glavne progresivne stranke, koje vode odvojene europske kampanje, njihov zajednički udio glasova blizu je onom RN-a. Francuska politika u zadnje je vrijeme određena izborom između Macronovog tehnokratskog centrizma i nacionalističke, ksenofobne desnice, koja je profitirala zbog nestanka industrije, koja je održavala sudjelovanje radnika u političkoj ljevici. Međutim, očito postoji prostor za održivu alternativu, dok problem leži u pronalaženju načina kako uspješno zauzeti taj prostor.
Jedna od glavnih prepreka je kontinuirani utjecaj i istaknutost Jean-Luca Mélenchona, karizmatičnog ali problematičnog vođe Nepokorene Francuske. Nakon što je na predsjedničkim izborima 2022. pokazao bolje rezultate od bilo kojeg drugog kandidata ljevice, gospodin Mélenchon postao je de facto vođa novog progresivnog parlamentarnog saveza. Očekivano, savez se raspao kao rezultat njegovih nepostojanih vanjskopolitičkih stajališta, autokratskog stila i sve neumjerenijih i ekscentričnijih govora.
Mélenchon, koji ima 72 godine, tri puta se kandidirao za francuskog predsjednika ali nije uspio ući u drugi krug izbora. Pokuša li četvrti put 2027., nema razloga vjerovati da će stvari ispasti bitno drugačije. Stoga je iznimno važno prepoznavanje i pronalazak manje polarizirajuće figure kao kandidata ljevice. Iako nadolazeći europski izbori nisu savršen vodič za glasačke preferencije na nacionalnoj razini, oni pružaju priliku jednom kandidatu da zablista.
Nakon što je 2022. pala na povijesno i neugodno dno, Socijalistička stranka dramatično je oživjela nakon što je na vrh liste kandidata promovirala mladog europarlamentarca lijevog centra Raphaëla Glucksmanna. Kao proeuropski socijaldemokrat, gospodin Glucksmann ima potencijal ujediniti različite frakcije na ljevici, a posebno je privukao potporu razočaranih bivših pristaša gospodina Macrona. U međuvremenu, François Ruffin, zastupnik Nepokorene Francuske, dobio je pohvale za pozivanje na pluralističkiji pristup progresivnoj politici od onoga koji pokazuje gospodin Mélenchon.
Ovo su pozitivni znakovi, a ulozi ne mogu biti veći. Neuspjeh ljevice, lijevog centra i zelenih da se 2002. ujedine oko čelnika Socijalističke stranke Lionela Jospina omogućio je po prvi put krajnjoj desnici ulazak u drugi krug predsjedničkih izbora. Jean-Marie Le Pen tada je premoćno izgubio od Jacquesa Chiraca. Ali, jaka ‘republikanska fronta’, koja je osigurala 82% glasova za gospodina Chiraca više ne postoji, a gospođa Le Pen ima legitimne razloge vjerovati da uspjeh u lipnju može biti uvod u pobjedničku predsjedničku kampanju. Gospodin Macron će odstupiti 2027. nakon što odsluži dva mandata kao predsjednik, a budućnost centrističkog političkog pokreta koji je osnovao je nejasna. Progresivci moraju pronaći način za postizanje zajedničkog cilja, a kroz to i način za pobjedu.
digitalnademokracija.com 