Lobiranje i zastrašivanje nije pomoglo. Opća skupština Ujedinjenih naroda izglasala je rezoluciju kojom je 11. srpnja postao Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici. Vlade Srbije i Republike Srpske ocijenile su ovu rezoluciju antisrpskim činom, kojim se udara na političku stabilnost i dovodi u pitanje postojanje RS-a. Međutim, prava istina je da rezolucija niti u jednom trenutku ne govori o odgovornosti Srbije, niti bosanskih Srba.

Borba za srca i umove je dugoročna, i zanimljivo je stoga čitati tuđe perspektive. Guillem Pursals, novinar španjolskog elektronskog glasila El Independiente, naglašava da su za srebreničku rezoluciju glasali Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Slovenija, Sjeverna Makedonija i Hrvatska. Sve države bivše Jugoslavije (osim Srbije, dok Kosovo nije članica UN-a) bile su za to da se ovaj zločin prizna kao genocid i da Srebrenica ima svoj međunarodni dan sjećanja. Ako pogledamo takozvanu pravoslavnu osovinu, Rumunjska i Bugarska su glasale za, dok su Grčka i Cipar bili suzdržani. Grčki dobrovoljci surađivali su s vojskom bosanskih Srba u Srebrenici, što možda pomaže u razumijevanju grčke apstinencije.

Dalje se navodi kako su samo Rusija, Bjelorusija i Mađarska podržale srpsko ne. Kina i neke države saveznice Moskve i Pekinga također su glasale protiv. Izrael je bio suzdržan. Albanija je bila za. Konačan rezultat bio je 84 glasa za, 19 protiv i 68 suzdržanih, čime je 11. juli potvrđen kao dan sjećanja na genocid u Srebrenici.

Srbija je najavila hitne mjere ako se to dogodi, dok je vlast bosanskih Srba kao mjeru pritiska mobilizirala policiju u samoj Srebrenici da prestraši one koji su bili na spomen obilježju. Osim toga, Srbija je započela kampanju s porukom da je glasova protiv i suzdržanih bilo više od glasova za. Ideja je da se pokuša prikazati kako međunarodna zajednica zapravo ne smatra genocidom ono što se dogodilo u Srebrenici. Međutim, u Ujedinjenim narodima morate dobiti više glasova za nego protiv da bi neka mjera bila odobrena, i to je ono što se dogodilo.

Cijela kampanja pritiska Srbije bila je uzalud. Čak je i Crna Gora, gdje je SPC organizirala spontane demonstracije i prosvjede, na kraju glasala za. Nitko od susjeda Srbije nije glasao protiv, osim Mađarske, i to uglavnom zbog trojnog saveza s Rusijom.

Autor smatra da na ovom primjeru donekle možemo vidjeti dokle seže utjecaj Rusije, ali i njenih saveznika u Europi, poput Mađarske i Srbije. Čak je i Slovačka Roberta Fica, premijera koji se još oporavlja od pokušaja atentata, bila suzdržana kako ne bi s dijelila stavove s ovim državama.

Za Srbiju je situacija, dakle, nepovoljna na europskoj razini jer pokazuje se da je Europska unija više na strani BiH nego Srbije. To će biti još više slučaj ako se nastavi autoritarni i revizionistički zanos predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Vlada Milorada Dodika objavila je plan mirnog razlaza nakon rezolucije kojom se Srebrenica priznaje kao genocid. Smatraju da rezolucija ugrožava postojanje ovog entiteta kao političkog subjekta jer je genocidom označeno ono što ta vlada smatra manipulativnim i dirigiranim, pa čak i pretjeranim.

Podsjetimo, Međunarodni kazneni sud za Jugoslaviju već je priznao Srebrenicu kao genocid u presudama Momčilu Krajišniku, Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. Na taj način se kampanja Srbije i bosanskih Srba može iščitati ne samo kao političko pitanje, već i kao negiranje sudski dokazane činjenice.

Na kraju se zaključuje kako ćemo i ubuduće morati pratiti vijesti iz Sarajeva i Beograda.