O pjesmi ”Heroin” Velvet Undergrounda

Brian Eno jedne je prilike rekao kako su Velvet Undeground prodali samo po 500 primjeraka svakog od svoja prva četiri albuma, ali da je njihova vrijednost u tomu što je svaki kupac tih albuma osnovao svoj bend. Velveti su fenomen koji si do dan-danas pokušavam objasniti. U ono vrijeme šezdesetih, doći sa nečim tako eksperimentalnim, pomaknuto je iznad svih okvira “pomaknutosti”, čak i za prilike New Yorka iz druge polovice šezdesetih, čak i kad druguješ sa Andy Warholom. Velvet Undeground nisu bili nikakva psihodelija, oni su bili teška psihoza. Stajali su sa kontra strane onoga što se smatralo psihodelijom. Sa jedne strane djeca cvijeća, ljubav za sve bez granica, LSD kao pokretač kreativnosti, duhovnih vizija. Sa druge Velveti, bez grama ljubavi za same sebe, navučeni na heroin, autodestrukcija, mazohizam, seksualna izopačenost, sve to uz zvučnu kulisu koju do tad nitko nije čuo i ono što je meni, kao piscu, najbitnije – kvalitetnu poeziju. Lou Reed je kao mladić na sveučilištu studirao kreativno pisanje, ali je također kao mladić bio podvrgnut elektroškovima pri pokušaju da ga izlječe od navodne homoseksualnosti. Kad na sve to dođe heroinska ovisnost u životu ti se otvaraju samo dva moguća pravca – kult ili smrt.

Sedam minuta i trinaest sekundi teške hipnoze, u kojoj te autor diže i spušta, bez bilo kakve tvoje kontrole. Heroin će uvijek biti moj omiljeni fiks, ali isključivo kao muzička numera – genijalno djelo rock umjetnosti. Zahvaljujući toj pjesmi spoznao sam u ovome životu kakav je to osjećaj ubrizgati si heroin – Velvet Undeground mi je pomogao da osjetim što je heroin, bez da ga sam probam. Tek nakon njihovog uvjerljivog, detaljnog i konciznog objašnjenja, izgubio sam potrebu da o njemu razmišljam kao potencijalnom rješenju svojih problema. Sve one priče kako je to orgazam, kako je to neopisiv osjećaj, zvučale su mi dosta šuplje, meni to nikad nije bilo dovoljno. Sve je na ovome svijetu opisivo, ako čovjek ima talent za opisivanje. Heroin nikoga ne čini umjetnikom – može ti jedino poslužiti kao tema.

Nema ovdje prostora nikakvoj romantizaciji. Djeca cvijeća su ponekad romantizirala droge, Velvet Undeground to nikad nije radio – obični rock realizam. Za razliku od “Mi djeca s kolodvora Zoo”, koji je nažalost imao tu nuspojavu da regrutira nove narkomane, sve one pogubljene mlade duše kojima su ta knjiga i taj film bili jako cool, Velveti nisu ostavili bilo kakav prostor mistificiranju. Zahvaljujući toj pjesmi saznao sam da to nije orgazam – samo potraga za orgazmom koji nikako da dođe, iako ga cijelim tijelom osjećaš, taman kad osjetiš da je pred vratima, on ti pobjegne. Heroin tako na mene djeluje. Kreće sporo, tmurno, bezvoljno, pa odjednom ubrzava, diže iz mrtvih, postroji svaku dlaku na tijelu u stav mirno, uživaš u tome kao u ničemu prije, treseš se cijelim tijelom. Taman kad očekuješ vrhunac, eksploziju, vatromet – naglo te spušta. Ne tamo gdje si bio, još jednu stepenicu ispod. Pa te opet diže, pa te opet spušta, ali ti nikad ne dopusti da odeš do kraja, da osjetiš to za čime žudiš, o čemu maštaš. Sedam minuta i trinaest sekundi, od predorgazmičkog stanja do teške depresije, gore-dolje, naizmjenično. Od osjećaja da si Božji sin, do totalne zbunjenosti. Na kraju te ostavlja totalno sjebanog, mnogo sjebanijeg nego što si bio prije nego što si je poslušao. Nema katarze – ostaješ žedan, dehidriran, ispucalih usana. Ne da ti se ustati sa mjesta, noge teške kao olovo. Stavi slušalice na uši, pojačaj do kraja, ufiksaj se ponovno.

Činjenica, kako niti jedan od albuma Velvet Undergrounda nije ušao na top liste u svoje vrijeme, ne treba nikoga previše čuditi. Te pjesme nisu skladane i pisane sa bilo kakvom ambicijom, osim one umjetničke, da se pročistiš od svega što se u tebi nakupilo – koliko se već pročistiti može. Da kažeš nešto što se mora reći. Možda, da nije bilo Andy Warhola, kao producenta na papiru, koji im je svojim imenom želio dati umjetnički legitimitet, da nije bilo trik ideje sa Nico, njemačkim fotomodelom koju je odnekud izmislio, da nije bilo najbolje omotnice na svijetu sa kultnom napola gnjilom bananom, da nije bilo Warholove Tvornice na Manhattanu – veliko je pitanje da li bi Velveti postali ono što danas jesu, referentna točka u povijesti rock glazbe na koju se svi pozivaju. Možda, ne bi imao drugog izbora već da se ufiksam heroinom. Nakon njihove pjesme saznao sam da to nije dobar izbor. Zato što je opasno, ali još više što znam da nakon ove pjesme, sve što bih imao napisati o tome, ne bi bilo približno dobro – bilo bi sasvim suvišno. U poređenju sa njihovim remek-djelom, to moje bi bila loša, pozerska književnost. Odbijanjem heroina, ukazao sam sebi milost. Ne živi se na ovome svijetu da bi pisao remek-djela. Ne živi se za počasti i slavu – kako je u svojoj knjizi Lou Reed rekao. Živi se da sazriješ kao ratnik, živi se da se naučiš milosti – istoj onoj milosti koju ti život nikad nije dao.

---

Armin Harambašić