Neko pametan i pomalo sarkastičan ustvrdio je da bosanskohercegovačka javnost ima odličan instinkt glede politike, i da može otkriti sve osim onog očitog.

Ovo je zapravo prepisan i za lokalne prilike prilagođen citat Oscara Wildea, ali dosta dobro opisuje stanje. Prije svega, temeljno neprepoznavanje svojih osnovnih interesa i prioriteta od strane građana BiH, bez obzira kojem od tri konstitutivna naciona pripadaju.

Krivac za to nisu takozvani obični građani, nego političke i intelektualne pseudoelite koje desetljećima, namjerno i sustavno, parazitiraju na podjelama i huškanju. Srozavaju svekolike standarde, posebno u obrazovanju. Ove rabote im, nažalost, dobro idu, i prolaze kod velikog broja glasača.

Za bolju politiku trebaju promjene, za bh. pojmove radikalne. Potrebna je multietnička stranka, ne na papiru, ne deklarativno-populistički, nego stvarno, tamo gdje je to istinski bitno – na terenu.

Vojin Mijatović, potpredsjednik SDP-a i ministar u vladi Federacije BiH, zanmljivo je opisao unutarstranačke izbore koji će se dogoditi iduće godine. Prema ovom političaru, “SDP BiH ima priliku da dokaže da je zaista jedina multietnička partija u oba entiteta, ili pak lažna građanska partija”.

Ustvrdio je i da su potrebni ljudi koji “mogu i žele razgovarati sa svakim čovjekom širom BiH, a ne oni koji generišu sukobe i ne smiju kročiti na pola teritorije BiH bez obezbjeđenja”.

Ovo bi trebalo biti ono očito iz prepravljenog citata s početka, ali evo, u ovakvoj Bosni i Hercegovini doima se kao nešto novo, iz usta relativno poznatog političara.

Nemojmo se pretvarati i da sậm govornik nije sporan. Gospodin Mijatović dugo je bio dužnosnik u vladi Republike Srpske, poslije savjetovao Milorada Dodika, a onda doživio svojevrsno obraćenje. Treba dodati i da dotični živi u RS-u a da se lijepo uhljebio u FBiH, što govori dosta.

Svejedno, rekao je nešto što treba govoriti, što više i što češće.

Sa stanovišta multietničke, cijele Bosne i Hercegovine, s tek pokojom dragocjenom iznimkom, SDP BiH je crna rupa i sramota u odnosu na ono što je nekad barem djelomično bio. Nova i nešto manje nova garnitura njihovih političara (Bećirović, Karić, Čengić) nemaju baš nikakve veze sa cijelom i multietničkom Bosnom i Hercegovinom, ali imaju s nacional-populizmom koji prividno prolazi u jednoj trećini BiH. Zajedno s pojavama poput Draška Stanivukovića, oni su kriptonit za pomirbene i integrirajuće politike u zemlji. Takvi žive od podjela i raspirivanja niskih strasti.

Ako na idućem kongresu stranke Denis Bećirović bude izabran za novog lidera, to je definitivan kraj SDP-a kao multietničke i bosanskohercegovačke stranke. Političari iz reda svih ostalih (Lana Prlić, Saša Magazinović, pa čak i Bogić Bogićević) bili bi tek pokazno-foteljaška ikebana, obezličena politička dekoracija. Ako su principijelni, ako imaju imalo sentimenta prema ovoj zemlji i ako fotelje nisu jedini politički nagon, ti ljudi bi pri ovakvom raspletu morali napustiti SDP, ne želeći biti korisne budale jednom u mitove zarobljenom pseudograđanskom nacionalizmu koji se njima služi kako bi naivnima tvrdio da nije to što jeste.  

Treba biti fer i reći da dubinske promjene u stranci poput SDP-a ne bi bili lake. Jedan od komentara na Mijatovićevu izjavu govori puno o razini povjerenja:

“Mogu samo po Sarajevu i Tuzli da glume kozmopolite, a u Hercegovini i Banjaluci prst u usta.”

Jedan drugi pak komentar otkriva koliko bi to zapravo bio težak posao:

“Treba osnovati Bosnjacku Socijal Demokratsku Partiju pa vi kadrovi Cvetkovica i Maceka srbujte i hrvatujte do mile volje!“

Zadnji komentar ujedno otkriva i raskošnu političku svijest i toleranciju mase komšićiziranih građanoida, te otvorenost prema pluralizmu mišljenja. Dobrodošli u građansku državu.

Ipak, pozitivno je da je barem neko rekao očiglednu stvar, da Bosni i Hercegovini treba prava multietnička stranka, bez lažnjaka i populista koji preferiraju podjele. Treba vjerovati da će takva stranka jednom i zaživjeti.

---

digitalnademokracija.com